Intervju: Antun Vrdoljak
je anje
na devedesete i e
O
N
B
nimio
O
O B
Točno prije 20 godina Vrdoljakov je spektakularni iskorak u svijet športa i olimpizma okrunjen kraljevskim statusom: 1995. je u Budimpešti na redovitoj sjednici Međunarodnog olimpijskog odbora jednoglasno izabran za redovitoga člana vrhovnog svjetskog športskog tijela
Z
a jednog od naših posljednjih razgovara na pitanje bi li što promijenio, dodao ili oduzeo da je bio u prilici režirati svoj život, Antun Vrdoljak je bez razmišljanja odgovorio: „Ne! Baš ništa! Baš je bilo lijepo!“ Posebnu ljepotu i puninu trećoj etapi Vrdoljakova životna puta dali su šport i športaši, kojima se na uštrb svog filmskog stvaralaštva posvetio u danina borbe za hrvatsku neovisnost, a onda ostao s njima idućih 25 godina. U posljednje vrijeme, istina, drži se na distanci, pa će na neka škakljiva aktualna pitanja o stanju i odnosima u hrvatskom športu odgovoriti suzdržano „oprostite, ali nemam pravi uvid.“ Točno prije 20 godina Vrdoljakov je spektakularni iskorak u svijet športa i olimpizma okrunjen kraljevskim statusom: 1995. je u Budimpešti, na redovitoj sjednici Međunarodnog olimpijskog odbora, jednoglasno izabran za redovitoga člana vrhovnog svjetskog športskog tijela. Svečanu prisegu položio je godinu dana kasnije u olimpijskoj Atlanti. Nakon oca hrvatskoga olimpizma Franje Bučara (od 1920. do 1946.) te inženjera Borisa Bakrača (od 1960. do 1987.), Antun Vrdoljak bio je treći Hrvat izabran na tu ekskluzivnu funkciju, ali kao prvi predstavnik samostalne i suverene Hrvatske. - Vijest me silno obradovala, iako moram priznati da sam je očekivao. Olimp 8
No, svjestan sam da nikada ne bih bio izabran u MOO da nije bilo Hrvatske, da nije bilo uspjeha hrvatskih športaša, da nije bilo Dražena Petrovića i Kreše Ćosića, da nije bilo Franje Bučara - govori Vrdoljak, pa se prisjeća dramatičnih okolnosti u kojima je počeo svoj intenzivni život u športskoj areni. - Hrvatski olimpijski odbor začeo se u mojoj glavi čudnom koincidencijom. Tuđman me ovlastio da sredim stvari u Splitu oko atletskog prvenstva Europe 1990., onda kada je sve već bilo potpuno potonulo, kada smo bili suočeni s pravom sabotažom tadašnje vlasti, kada smo stavljeni pred gotov čin jer su javno obznanili da prvenstva u Splitu jednostavno neće biti. Ondašnja ga je vlast otkazala 82 dana prije početka, nakon pet i pol godina priprema otkazali su ga vrlo ozbiljni ljudi, konkretno tadašnji predsjednik Sabora Anđelko Runjić koji je bio i predsjednik Organizacijskog odbora prvenstva. Samaranchov intimus i veliki športski djelatnik Artur Takač uspaničeno je rekao Tuđmanu i meni: „Znate li vi što se događa?! Ne da nećete dobiti više nikakvu organizaciju bilo čega, nego više nikad nećete biti nigdje pozvani, nećete biti u mogućnosti poslati natjecatelje bilo gdje u svijet!“ Tuđman je najprije pozvao netom izabranog predsjednika hrvatskoga Sabora Žarka Domljana da preuzme
organizaciju prvenstva, ali on je bio protiv. Pita onda Tuđman mene, a ja sam tada bio potpredsjednik države zadužen za društvene djelatnosti: „Tonči, što ćemo?“ Kažem mu da možemo otkazati, ali onda slijede reperkusije ili da možemo preseliti priredbu u Zagreb jer ima svu infrastrukturu od Univerzijade, ali ga pritom upitam: „Hoćeš li ti nakon toga više ikad smjeti ući u Split?“ „ A ima li i treća mogućnost?“, pita me Tuđman. „Da zapnemo i organiziramo prvenstvo.“ „Ajte onda lijepo u Split i riješite to!“ - prisjeća se Vrdoljak svojeg najvećeg životnog izazova, zapravo prave avanture koja mu je, nakon sjajno obavljenog posla i veličanstvenih recenzija, priskrbila prijateljstvo s tadašnjim predsjednikom MOO-a Juanom Antoniom Samaranchom i širom otvorila vrata na mnogim važnim adresama ne samo u svijetu športa. - Tada sam upoznao ljude koje inače ne bih mogao sresti. I tako se u Splitu 1990. začela ideja da Hrvatska krene u borbu za svoje međunarodno športsko priznanje. Znali smo da će probijanje biti teško, ali krenuli smo, prvo s mojim kapricom i protivljenjem da prvenstvo u Splitu otvori tadašnji predsjednik Jugoslavije Jović. Raspravu oko toga sam potpuno unio u javnost, na televiziji sam polemizirao s Jovićem, pa su nam stizali ultimatumi i prijetnje, a najstrašnija je bila Jovićeva prijetnja da će, ako on ne otvori pr-