Društvo i šport
Treba li šport preseliti u Ministarstvo Piše: GORAN VOJKOVIĆ
Valjalo bi barem ozbiljno razmisliti treba li šport iz ministarstva koje je opterećeno i preopterećeno složenim problemima javnog sektora (znanosti i obrazovanja), prenijeti u ministarstvo zaduženo za turizam gdje je danas po svom opsegu i društvenoj važnosti puno bliže
I
mamo u Hrvatskoj novu Vladu koja što se ustroja, dakle broja i nadležnosti ministarstava tiče, kopira prošlu – pa po uvriježenoj podjeli šport dolazi pod Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa. Već je to uobičajeno neko vrijeme, makar smo u zadnjih četvrt stoljeća imali i druge kombinacije. Tako je primjerice treća Vlada Republike Hrvatske (1991.-1992.) imala Ministarstvo prosvjete, kulture i športa (na čelu je bio kasniji predsjednik Sabora akademik Vlatko Pavletić), dok se znanost nalazila u Ministarstvu znanosti, tehnologije i informatike. U šestoj Vladi (1995.-2000.) imali smo Ministarstvo prosvjete i športa, dok su se znanost i tehnologija nalazile u drugome ministarstvu. No, u zadnje vrijeme, znanost i obrazovanje idu zajedno, tehnologija je negdje tu, makar se ne vidi u nazivu Ministarstva, te ostaje ono na kraju - „i športa“. Znaju ljubitelji serijala, kada se na kraju najavne špice pojavi „i“ odnosno engleski „and“, obično slijedi ime posebnog glumca, nekoga tko je važan i često popularan, ali gostuje samo tu ili pokoju epizodu; ne spada u onaj stalni, redovni sastav serijala. Tako čini nam se biva i s našim športom – što se državne uprave tiče, uvijek je nekako na kraju, reklo bi se narodski - zadnja rupa na svirali. Šport se nekako prikvači obrazovanju, prosvjeti, valjda tradicijski kao školska aktivnost, no znamo svi – šport je puno više. Može li se tu nešto napraviti? U ova-
Olimp 42
kvom sustavu ministarstva teško. Teško je i zamisliti da na čelo Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa dođe netko iz šporskog sustava. U pravilu, ministarstvo vodi netko iz znanosti. Opravdano ili ne, znanstvena zajednica loše reagira ako taj veliki sustav vodi netko tko nije „iz sustava“. Teško je i za očekivati da koji zaslužan športaš, pa čak i oni sa završenim fakultetom i uspješnom trenerskom karijerom nakon športske karijere, postanu ministri. Dodatno, u ovom ustroju ministar se objektivno vrlo malo vremena bavi športom. Ne samo zato što u šport obično nije previše upućen, nego zato jer ima dva velika i složena sustava puna problema - sustav znanosti s desetak tisuća zaposlenih i sustav osnovnog i srednjeg školstva s preko 60.000 zaposlenih. Kurikulumi, istovremeni višak i manjak učitelja i nastavnika, složeni sustav sveučilišta i fakulteta kakav malo tko ima u svijetu – ministar čak i da je i znanjem i umom i fizički najspremniji – istroši se oko ova dva sektora. Za šport, čini se ostane tek za pokoje protokolarno javljanje, dodjelu priznanja ili priopćenje koje napiše stručna služba. Ako šport gledamo izvan uskog školskog programa, on je sve više povezan uz turizam. Velika športska događanja danas ujedno jesu i turistička događanja. Pa i organiziraju se često radi turističke i druge promidžbe – kada zemlja domaćin računa troškove, računa naravno i koristi koje će imati od športskog događanja. Nitko više novce
ne daje na lijepe riječi! Gledaju se „benefiti“, prvenstveno turistički, ali onda i poslovni i drugi. Samo dokumentarac o zemlji domaćinu koji se vrti na televizijskim ekranima prilikom otvaranja, često znači i milijunski povrat od turizma. Dodatno, za malu zemlju poput Hrvatske – športski uspjesi i naši športaši nešto su što nas čini poznatim u svijetu. Bilo bi sigurno dobro da imamo i mi svog Zuckerberga ili Gatesa, no realno gledano – ako ste vrhunski gospodarstvenik ili znanstvenik, karijeru ćete obično graditi izvan Hrvatske. Upravo su športaši naši najbolji promotori, koje i premalo koristimo. Danas su šport i turizam vezani i promocijom i logistički. Eto, vaš autor to može posvjedočiti i iz neposredne perspektive obližnje školsko-športske dvorane u Ivanić-Gradu. Lijep, multifunkcionalan objekt danas se koristi i za međunarodna športska natjecanja, ali počeo se koristiti u tu svrhu tek kada se na kilometar zračne linije otvorio pristojan hotel (koji također ima osnovne športske sadržaje tipa teretane i bazena). Jasno je, želite li dobro športsko natjecanje, nećete igrače na dan natjecanja umarati sjedenjem u autobusu kako bi uopće došli do igrališta. Tražite mjesto gdje je sve blizu, integrirano i povezano. A onda uz natjecanje, dolaze i treneri, novinari, gledatelji, pa mora uostalom i vozač autobusa koji je doveo natjecatelje iz susjedne države negdje spavati... I cijelo mjesto uz natjecanje živi, zarađuje i razvija se.