Nastanak modernog športa: planinarstvo
Prvo Britanci, pa onda svi ostali
P
laninarstvo danas u svijesti ljudi predstavlja jednu od najplemenitijih aktivnosti, jer ga ne povezujemo samo sa fizičkom kondicijom, već i uzdizanjem duha - duhovnom kulturom. Koliko god takav stav djeluje prirodan i samorazumljiv, on je relativno novijeg datuma, star tek oko dva stoljeća... U prošlosti su ljudi s dosta neprijateljstva gledali na planine. Visoki vrhovi percipirani su kao bezvrijedni zaleđeni kamen, potpuno neupotrebljiv za uzgoj bilo kakve kulture, a osim toga, postojao je dublji i puno ozbiljniji razlog neprijateljstva prema planinama. Europljanima su u razdoblju srednjeg vijeka visoke planine bile podsjetnik na Božju kaznu, izgon iz rajskog vrta, a nepristupačni hladni vrhovi djelovali su im kao utjelovljeni podsjetnik na iskonski grijeh i predstavljali mjesto Božje nemilosti gdje obitavaju demoni i zmajevi. U tom razdoblju najviši vrh Europe, Mont Blanc, nosio je naziv Mont Maudit, odnosno “Prokleta planina“. Tek je s prosvjetiteljstvom, u 18. stoljeću, „Prokleta planina“ postala Mont Blanc, odnosno „Bijela planina“ te nekako u to vrijeme ljudi počinju na planine polako gledati kao na mjesta neobične prirodne ljepote i duhovnog uzdizanja. Prije te promjene svijesti, rijetki su pojedinci ipak pohodili planine. Među najranijima, koliko je poznato, bio je uspon autora „Božanske komedije“ Dantea Alighierija, koji se 1311. popeo na Prato del Soglio, zatim renesansnog pjesnika Francesca Petrarce koji se iz estetskih pobuda 1336. uspeo na Mont Ventoux, a slavni Leonardo da Vinci bio je 1511. na vrhu Monte Bo (2556 m). Ne samo Leonardo, već i poznati sjevernjački renesansni slikari Pieter Bruegel stariji i Albrecht Dürer tako-
đer su pohodili Alpe i na svojim su djelima davali prikaze planina koji su bili poticaj za promjenu negativnog stava prema planinama, još i prije prosvjetiteljstva. Kao što je spomenuto, krajem 18. stoljeća postupno se mijenja negativna predodžba o planinama. Ljudi, uglavnom iz viših društvenih slojeva, čak počinju povremeno i posjećivati planine. S time da ti izleti nisu uključivali uspone, već boravak na sigurnoj distanci, u dolinama. Pravi penjači još uvijek su bili vrlo rijetki i gotovo isključivo iz redova znanstvenika - botaničari, kartografi, geolozi i slično, a radilo se uglavnom o znanstvenicima iz alpskih zemalja. Početak pravog suvremenog planinarstva smješta se tako u sredinu Piše: ANA POPOVČIĆ
Početak pravog suvremenog planinarstva smješta se u sredinu 19. stoljeća, a zasluge, kao i u tolikim drugim športovima, ponovno idu - Englezima
19. stoljeća, a zasluge, kao i u tolikim drugim športovima, ponovno idu Englezima. Kako je moguće da su upravo Englezi, narod iz države koja gotovo i nema nikakve planine, označili početak modernog planinarstva i kako je moguće da je prvi, najstariji planinarski klub (radi se o Alpine Clubu koji je osnovan 1857. godine) osnovan - ne u Zermattu, Chamonixu ili Innsbrucku, već 1000 km sjevernije u topografski potpuno nezanimljivom Londonu? Odgovor na ta pitanja leži u britanskoj srednjoj klasi, točnije višoj srednjoj klasi koja je u prvoj polovici 19. stoljeća, zahvaljujući industrijskoj revoluciji, postala jaka, čak najvažnija klasa u Britanskom Carstvu. Da su britanski planinari mahom bili pripadnici više srednje klase, jasno je vidljivo iz popisa članova Alpine Cluba koji navode da su 60-ih i 70-ih godina 19. stoljeća, članovi u najvećem broju bili odvjetnici i suci, nešto manje privatni poduzetnici, pa svećenici, sveučilišni profesori, ravnatelji škola, državni službenici, časnici, doktori, zemljoposjednici, pisci, umjetnici, arhitekti. Važno je naglasiti da je taj klub bio izrazito ekskluzivna, elitistička organizacija, kao uostalom i većina drugih britanskih klubova. Da bi se postalo članom trebalo je zadovoljiti niz strogih pravila, kao na primjer ono da član može postati samo osoba koja je već osvojila vrh minimalne visine 13.000 stopa (3962 m). Osim visinskih zahtjeva, članovi su morali zadovoljiti i one društvene, pa je članom mogao postati i netko tko je dokazao svoj interes za planine na književni, znanstveni ili umjetnički način. Ta odredba jasno je isključivala ne samo pripadnike niže klase, već i plemstvo, a služila je učvrščivanju i definiranju identiteta novonastale srednje klase. Planinarstvo i alpinizam jednostavno su savršeno utjelovljavali sve 21 Olimp