Športska terminologija
F
izička se snaga od davnina povezuje sa športom i športskim nadmetanjima. Koncept se čovjekove snage u kontekstu športa pojavljuje u raznim mitovima u kojima se pripovijedaju legende o iznimno snažnim junacima. Jedan je od najpoznatijih mitova onaj o mezopotamskome junaku Gilgamešu koji se u hrvačkome ringu borio s Enkiduom, vrlo snažnim protivnikom koji mu je kasnije postao najbolji prijatelj. U grčkoj se mitologiji pripovijeda o Heraklu koji je bio arhetip nepobjedivoga hrvača, kao i o Ahilu koji je bio i neuobičajeno snažan i neuobičajeno brz. Prema Cosca i Navazio (2007.), trčanje se smatra prototipskim športom
sin Lugha, boga sunca, bio simbol čiste snage. Na sjeveru je Europe Tor, germanski bog groma u nordijskoj mitologiji, također bio lik čije je obilježje bila velika snaga. U hinduskoj je mitologiji Balarama, zajedno sa svojim bratom Krišnom, pobijedio protivnike u hrvačkome ringu (Cotterell i Storm, 2004.). U davno su se doba ljudske civilizacije prakticirale brojne športske aktivnosti, među kojima je bio veliki broj onih koje su zahtijevale fizičku snagu natjecatelja. Muškarci boksači su se borili u dvobojima u Sumeru. Fizička snaga se u sumerskome nazivala usu, ù-su, dok su géšpu, gešba označavali borbu odnosno hrvački meč (Foxvog,
u kojima se nalaze i dokazi o trkačkim utrkama u Sumeru (Lamont, 1995.). U Sumeru se, navodno, igrao i jedan oblik današnje igre poznate pod nazivom polo. U toj su igri muškarci sjedili postranično na ramenima drugih muškaraca (Nemet-Nejat, 1998.), a ne na konjima kao što je to danas u toj športskoj aktivnosti. Riječ u značenju hrvač postojala je i u hititskome jeziku (Gütterbrock i Hoffner, 1997: 81, 83) I u drugih su drevnih naroda bili, među ostalima, vrlo popularni športovi u kojima je snaga imala ključnu ulogu. Asirci su prakticirali mačevanje, borbe kopljima i noževima, lov, ali i borbu šakama i hrvanje (Simonić, 2000: 49).
Snaga i šport i
M
Snaga, šport i natjecanje međusobno su isprepleteni od najdavnijih vremena ljudske civilizacije, a i danas predstavljaju temeljne koncepte u športu, ali i šire – poput znanosti koja u svome žarištu ima analizu ljudskoga kretanja u kojemu je izdržljivost (a izdržljivost je jedna od manifestacija jakosti), dominantna motorička sposobnost. Grčka mitologija govori i o Hermesu, zaštitniku športaša (natjecatelja), kojega su, među ostalim, nazivali i Hermes agōnios (αγώυας) – agon je grčka riječ koja označava borbu ili nadmetanje. Luk i strijela su simboli snage – kako mentalne, tako i tjelesne – u brojnim mitologijama. Artemidu, božicu lova, smatraju arhetipskim strijelcem i trkačicom, a za trčanje su potrebni izdržljivost (dakle, kako je već rečeno, jedna od manifestacija jakosti), i brzina. Poput Artemide, po svome velikom luku poznat je i Heraklo, a prema jednoj od legendi, on je i utemeljitelj Olimpijskih igara koje je organizirao u čast svoga oca Zeusa (Olympic.org – Official Website of the Olympic Movement, 2015.). Na pojedinim je mrežnim stranicama moguće pronaći podatak da se Apolonovo ime može povezati s indoeuropskom riječju *apelo koja znači snaga. U irskoj je mitologiji Cuchulainn,
2009). Lirum je bio naziv za tjelesnu snagu, ali i za šport, dok je lú-lirum bio naziv za športaša, ali i za hrvača (Foxvog, 2009). Sumerani su također imali riječ za pojam snažan odnosno moćan – ona je glasila sepsu (Hámori, ?). Hrvačka su natjecanja bila među prvim (športskim) nadmetanjima u različitim dijelovima svijeta (Sumeru, Grčkoj, Asiriji, Egiptu, Mezopotamiji, Indiji), a natjecatelji su bili muškarci iznimne snage. Åke W. Sjöberg, jedan od vodećih asirologa i stručnjaka za sumerski, preveo je nekoliko sumerskih dokumenata u kojima je kombinaciju klinastih znakova gespu-ba-lirum preveo kao sportaši (Lamont, 1995.). U svojemu kasnijem prijevodu jednoga asirskoga teksta Sjöberg (Lamont, 1995.) kaže kako to doslovno znači oni koji su snažni. Prema Crowtheru (2007: 16), šport i nadmetanja u snazi vjerojatno su bili svakodnevne aktivnosti koje su se održavale u sklopu svečanosti u hramovima. K tomu, postoje dva teksta, i to iz 2030. pr.Kr., pisana klinastim pismom
Prema Fry i Newton (2002: 1), drevni su se stanovnici Irske natjecali u bacanju teških predmeta prije više od 3800 godina. U drevnome su se Egiptu organizirale hrvačke škole, a muškarci su se natjecali, među ostalim, i u dizanju utega, lovu i boksu (Simonić, 2000: 68). Na istoku u drevnoj Kini među omiljenim športskim aktivnostima bile su čak 32 vrste boksa (Simonić, 2000: 191) te hrvanje, mačevanje i dizanje utega (Crowther, 2007: 3), dok su se u drevnome Japanu sumo borbe – a sumo je vrsta hrvanja – održavale već 23. pr.Kr. (Crowther, 2007: 9). U Koreji se prije dvije tisuće godina prakticirao šport pod nazivoma ssirum koji je također bio vrsta hrvanja (Crowther, 2007: 13). Jedan od najpoznatijih starogrčkih športaša bio je Teagen iz Tasosa – dva je desetljeća bio neporažen u boksačkim borbama (Andrews, 2013.). Pitagora je, navodno, bio boksač koji je u 48. olimpijadi trenirao boks na način koji se danas smatra i naziva
53 Olimp