usmjeriti djecu

Kako prepoznati njegov talent, afinitete i kako mu osigurati prave uvjete? S kojim se najvećim problemom današnja djeca suočavaju...? O svemu tome porazgovarali smo s proslavljenim trenerom Joškom Vlašićem i Darijom

Šimićem, bivšim hrvatskim nogometnim reprezentativcem, skautom FC-a Milan i odnedavno novim članom Uprave NK

Dinamo. Istaknuli smo i nekoliko sjajnih primjera svestranih sportaša poput legendarnog košarkaša

Tonija Kukoča i mlade vrhunske sportašice

- sedmobojke Jane

Koščak

Oprepoznavanju sportski nadarene djece te njihovom usmjeravanju u pravi sport, o uvjetima treniranja te o kvaliteti treninga popričali smo s

JOŠKOM VLAŠIĆEM, proslavljenim hrvatskim trenerom, najpoznatijim po tome što je otac Blanke

Vlašić, jedne od najboljih atletičarki s ovih prostora i srebrne olimpijke iz Rija.

Za Olimp se dotakao teme o kojoj se malo govori – kako odabrati pravi sport za dijete i u kojoj dobi je to najbolje napraviti. Vlašić kaže: “Sveto trojstvo sporta, odnosno ono što je ključno pri razvoju svakog mladog čovjeka su talent (koji treba biti prepoznat), metodologija rada na talentu i uvjeti (u kojim se to događa).” U tom je duhu i on usmjeravao talent i brusio vještinu svoje djece. Kao svestranom atletičaru koji se u mladim danima odlučio za jednu od najtežih disciplina - desetoboj, cijeli život mu je bio vezan uz sport, ali uvijek su se supruga Venera (koja se bavila skijaškim trčanjem, košarkom i atletikom) i on držali toga kako roditelji djecu trebaju prvenstveno voljeti da bi se, prije svega, razvili kao ljudi i osobe.

“Ljubav i podrška roditelja su ključne, a sve ostalo dolazi nakon toga. To je katalizator koji nema alternativu.”

No, s druge strane, kompleksna tema današnje djece u sportu ipak se malo razlikuje od dana kad je Vlašić svoju djecu uveo u tajne sporta. I to je zapravo najveći izazov trenerima…

“Generalno, danas su stvari sve složenije i kompleksnije. Djeca su izbombardirana mnoštvom sadržaja. Naime, današnja su djeca sve zrelija, i kad krenu u školu već imaju formiranu osobnost i sfere interesa. Po meni je najvažnije što ranije kod djeteta prepoznati talent i usmjeriti ga u ono za što je najtalentiranije”, kazao je Vlašić i dodao nekoliko, za roditelje budućih sportaša, sjajnih savjeta:

“Odgoj djece mora biti obavijen ljubavlju i tolerancijom, što je važno za emotivni razvoj. Također, potrebno je da se dijete kroz igru suoči s mnoštvom sadržaja i iskustva, a kad se počne ozbiljnije baviti sportom, roditelji su prva linija koja mora spoznati što djetetu više leži i što ga motivira te onda odabrati ono što dijete može. Ima djece koja su multitalentirana, no to su slatke brige za roditelje. U Hrvatskoj ima puno takvih primjera…”, kazao nam je Vlašić koji se dotakao i najvećeg problema u Hrvatskoj, a vezan je za sportsku infrastrukturu. Naime, jako puno današnjih uspješnih sportaša odabralo je sport koji im inače nije bio prvi izbor, upravo zbog sredine u kojoj su odrasli

“U takvom slučaju jako je važna procjena te sredina u kojoj dijete živi. Naime, često se u nekim sredinama postavlja pitanje može li se u tom okruženju podržati takav talent. Dakle, puno toga je vezano za lokaciju gdje dijete živi. No, uspjeh je okidač za motiviranost i kad dijete doživi uspjeh ima veću motivaciju”, kazao nam je Vlašić.

LJUBAV I PODRŠKA RODITELJA SU KLJUČNE, A SVE OSTALO DOLAZI

NAKON TOGA. TO JE KATALIZATOR

KOJI NEMA ALTERNATIVU.” (Joško Vlašić)

Na koji način takav talent odvesti na pravi put i napraviti hodogram od inicijalnog pa do onog gdje se to radi najbolje na svijetu? Kad su u pitanju talentirana djeca koja su predodređena za uspjeh, Vlašić je jasan i čvrstog stava: “Samo ću kratko reći kako bi u tom smislu roditelji, ali i država, trebali napraviti sve kako niti jedan talent u bilo kojoj sferi ne bi propao! U tom bi slučaju prosperitet bio zagarantiran”, siguran je Vlašić. Ukratko se još, na naše pitanje o treningu i usmjeravanju svoje troje djece u sport, osvrnuo na Blanku, sina Marina koji je trenirao košarku i bacanje diska te najmlađeg sina Nikolu, vrhunskog nogometaša koji je stigao i do statusa prvotimca u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji. “S obzirom na Venerine i moje sportske uspjehe te fizionomiju, ne čudi što su nam djeca naslijedila sjajnu motoriku. Po tome su nam slični, a opet s druge strane svatko za sebe - poseban. Kad sam razriješio dilemu kojim sportom bi se uspješno mogla baviti moja djeca, trebalo je u hodu stvarati preduvjete koji mogu podržati svaki stadij od početka do željenog cilja. U našoj zbilji regularni uvjeti za to ne postoje u potrebnoj mjeri, te je na roditeljima da to omoguće.“ ispričao je za Olimp Vlašić koji je, nakon što se prestao aktivno baviti atletikom, ulagao u sebe kako bi postao što bolji trener svojoj djeci. No, uza sve to, nesebično je pomagao i drugima koliko je mogao, a puno energije trošio je kako bi im omogućio što bolje uvjete za rad što nije bilo nimalo lako, jer bez sportske infrastrukture (koja je i danas problem u većini gradova) nema uspjeha.

“Blanki, Marinu, Nikoli te Luki uspjeli smo osigurati poprilično dobre uvjete za razvoj. Naravno, negdje se znalo pogriješiti, bilo da sam grešku napravio ja, bilo da smo dali povjerenje krivim ljudima… Temeljem tih iskustava, i dobrih i lošijih, te solidnog materijalnog statusa Nikola je ‘pobrao’ najbolje. S njim sam radio na svakom detalju kako u kondicijskom tako i tehničkom dijelu nogometa. Kad je stigao u Hajduk sa 12 godina bio je fizički moćan, imao sjajnu nogometnu tehniku i sve sustave koji su osiguravali kontinuitet trenažnog procesa”, ponosno je istaknuo Vlašić.

DARIO ŠIMIĆ odgovorio nam je na pitanja o odabiru pravog sporta za djecu, roditeljskoj i trenerskoj ulozi te prepoznavanju talenata. “Djeca dosta prirodno pronađu svoj sport. Možda ne iz prve, ali ako ih se pusti, prati kroz igru, osluškuje, promatra što im ide, čemu se vesele... lako se mogu vidjeti afiniteti, pa i predispozicije.

Činjenica je da mnogi roditelji nekako „navode“ djecu na odabir određenih sportova, a tu je i sredina u kojoj dijete odrasta što nikako ne treba zanemariti. Svaka sredina ima svoje specifičnosti, svoje sportske legende koje su mnogima uzor, a tu je i neko genetsko nasljeđe. Roditelji sportaši ili bivši sportaši možda će bolje uvidjeti talent ili mogućnosti svog djeteta... zato i imamo dosta slučajeva uspješnih sportaša kojima su treneri bili ili još uvijek jesu – roditelji.” kaže Šimić i dodaje:

“Onim roditeljima koji se nisu bavili sportom svakako bih preporučio da ne forsiraju odabir sporta, jer zbog nedostatka znanja mogu biti previše subjektivni, stvoriti pritisak djeci, posebno svojim očekivanjima. Treba pustiti djecu, posebice u vrtićkoj dobi da se kroz igru okušaju u raznim sportskim aktivnostima. Već tu će se vidjeti spretnost, gipkost, način na koji dijete trči gura, hvata ili baca loptu. Svaki dobar odgajatelj ili kasnije profesor tjelesnog već će uočiti talent...”

Konstataciju da je puno uspješnih vrhunskih sportaša kojima sport u kojem su se realizirali nije bio prvi izbor, Šimić komentira: “To je razlog više za roditelje male djece da ne budu toliko opterećeni odabirom sporta... Naime, svaki sport je dobar! Prvenstveno zato jer je metafora života – uči djecu disciplini, savladavanju prepreka, fair playu, ustrajnosti... Primjerice, moj Roko koji je sad nogometaš, trenirao je prvo plivanje, pa stolni tenis, pa gimnastiku... Bazni sportovi poput gimnastike i džuda odlična su priprema za gotovo sve sportove. Naravno, mnogo je djece koja prvo krenu na nogomet, pa onda iz nogometa u ostale sportove.” konstatirao je sa smješkom legendarni hrvatski nogometni reprezentativac, član “brončane” postave s SP-a u Francuskoj 1998. godine.

Ulogu trenera smatra iznimno važnom: “Odabir trenera nije uvijek moguć. Posebice u kolektivnim sportovima u kojima uglavnom ne možete baš utjecati na to, dok je u individualnim sportovima to donekle moguće. Jako je bitno da dijete prirodno respektira trenera, da postoji taj „klik“. Naravno i da trener točno zna što i kako treba raditi s kojim djetetom, ne samo djetetom već sportašima svih uzrasta... da ima taj individualni pristup i dovoljno kvalitetan rad da od sportaša izvuče najbolje.”

Slažemo se jer znamo za slučajeve kad su treneri bili najzaslužniji za stvaranje vrhunskog sportaša, a ima i slučajeva da su se djeca prestala baviti sportom jer nisu kliknuli s trenerom, posebice nakon što su promijenili sredinu ili klub.

Na pitanje o uočavanju talenta što mu je svojevremeno i bio posao kao skautu FC-a Milan, odgovorio je: “Talent se relativno lako može uočiti, ali bez truda, ulaganja i određenih uvjeta on se neće pokazati u svoj svojoj raskoši. Posebice prije puberteta. Dakako, uočit ćete volju za rad, upornost, pobjednički mentalitet, pa čak i tehniku... no ne možete predvidjeti koliko će dijete narasti, otežati... A rad s djecom u razvoju posebno je osjetljiv, posebice u sportovima poput tenisa, gimnastike, atletike i sl. u kojima se već u mlađoj dobi mogu očekivati vrhunski rezultati koji stvaraju određeni pritisak.”

Dotakli smo se i ulaganja u neki talent što se obično ogleda u posebnim pripremama, boljoj opremi ili dodatnom radu. “To sam i sam prolazio kao igrač, pa mogu slobodno reći da smo nas nekoliko koji smo nakon grupnog imali i individualne treninge, svatko sa svojim

ONIM RODITELJIMA KOJI SE NISU BAVILI SPORTOM SVAKAKO BIH PREPORUČIO DA NE FORSIRAJU ODABIR SPORTA, JER ZBOG NEDOSTATKA ZNANJA MOGU BITI PREVIŠE

SUBJEKTIVNI, STVORITI PRITISAK DJECI, POSEBNO SVOJIM OČEKIVANJIMA. TREBA PUSTITI DJECU, POSEBICE U VRTIĆKOJ

DOBI DA SE, KROZ IGRU, OKUŠAJU U trenerom, bili prethodnici tog individualnog pristupa i rada u hrvatskom nogometu. Taj dodatni, individualni rad u većini kolektivnih sportova je bonus, no i s tim treba biti oprezan.” kaže Šimić i dodaje: “Današnji sport posebno je intenzivan, a tu ponajprije mislim na raspored natjecanja, utakmica... stoga je u današnje vrijeme velika mudrost menadžiranje fizičke forme, ali i kvalitetno odmaranje. I za kraj, ono što je zapravo polazište svega je - obitelj. Ljubav i neizmjerna podrška dodatno su gorivo svakom talentu!”

RAZNIM SPORTSKIM AKTIVNOSTIMA.