OLIMPIJSKE LEGENDE: TONI KUKOČ
Peti Hrvat u Kući slavnih u Springfieldu T oni Kukoč (52) peti je Hrvat koji je izabran u košarkašku Kuću slavnih u Springfieldu. Zbog njegove igračke elegancije u splitskim su ga danima zvali „Pink Panter“, da bi se u NBA-u transformirao u "Konobara" jer je nepogrešivo isporučivao najviše asistencija. Toni Kukoč bio je košarkaš čija je igra hipnotizirala mase, igrač za kojeg je legendarni Božo Maljković kazao - "taj ima ugovor s Bogom". Amerikancima je ipak trebalo vremena da odaju priznanje vrhunPiše: JADRAN STANIĆ
Amerikancima je trebalo vremena da odaju priznanje vrhunskoj klasi, sedam godina je Toni Kukoč čekao, da bi napokon ove godine dočekao ulazak u Kuću slavnih te tako ušao u vječnost OLIMP ■ 22 ■
skoj klasi, sedam godina je čekao, da bi napokon, eto, ove godine dočekao ulazak u Kuću slavnih te tako ušao u vječnost. Nedvojbeno zasluženo jer Kukoč je pokorio Europu i Ameriku, uzeo sve najvažnije naslove u klupskoj košarci. S nama je za „Olimp“ podijelio svoje emocije, sjećanja, radosti, savjete...
Emocije su sigurno bile iznimne kad ste saznali za vijest o uvrštenju u Kuću slavnih? - Drago mi je da me vijest zatekla u mom Splitu, u mojoj dvorani na Gripama. Kad dođem u Split, vrate se sve uspomene, sjetim se treninga i koliko sam vremena provodio ovdje. Sjetim se ljudi koji su mi pomogli, jer nitko ne može uspjeti sam. Isto tako, drago mi je što se ovo dogodilo dok su moji roditelji još živi. Zbog oca sam zavolio šport, on me vodio na nogomet, stolni tenis, košarku. Uglavnom su mi svi nekadašnji suigrači čestitali, čuo sam se s mnogima. Dino, Peras, Goran i ja bili smo na večeri i kad sam im objavio tu vijest, bili su iskreno sretni. Rekao sam im najiskrenije da i njih ima u tome, jer bez njih ne bih uspio...
Podsjetite nas ukratko na vaše početke, što pamtite? - Krešo Ćosić je 1984. na odlasku iz Jugoplastike rekao da ostavlja momčad s igračem koji će biti bolji od Dražena Petrovića. Bio je to Dino Rađa. Da, Dino je tada bio daleko bolji od mene. Ja sam bio previše mršav, štrkljav. Nisam bio siguran da ću zaigrati za kadetsku reprezentaciju, a on me pozove u seniorsku. Tamo su me izlupali i izmaltretirali desetak godina stariji igrači, a Krešo me zvao sa strane i govorio mi što da napravim. Zamislite kakav je on bio vizionar kada je to prepoznao kod mene, jednog klinca od 16 godina... Prva seniorska utakmica je bila protiv ljubljanske Olimpije, ali pamtim jedan meni važniji detalj iz finala kadetskog prvenstva. Poraženi smo od Cibone, a ja ništa nisam odigrao. Ušao sam u svlačionicu i kada sam vido taj plač i tugu, dobio sam golemi poticaj da nikada više ne izgubim finale. Sutra sam letio na treningu, odlučan i pun samopouzdanja. Stalno ističem i trenere jer da me nisu gurali da istrčim taj Marjan i da mi nisu dokazivali da ne znam sve o športu, ne bi mi sada