Znanost i šport
Intervju sa
ampionom
N
eovisno o tome radi li se o poslovnoj komunikaciji, emotivnim vezama ili, općenito, o odnosu prema životu, važna je svojevrsna sinkronizacija između onoga što dajemo i onoga što uzimamo. Dok veliki broj naslova iz područja popularne psihologije pojam ljudske sreće poistovjećuje s jednom od onih formulacija – da bi bio sretan, moraš naučiti bezuvjetno davati, ili koliko daješ drugima, toliko ćeš dobiti od života - još uvijek postoji velik broj onih koji gotovo uvijek moraju biti u središtu pažnje, ljudi čiji pogled seže samo do horizonta vlastitog interesa. Kao što za razne top-menadžere 24 dnevno nije dovoljno da svaki dan „ustanu sat ranije“, tako i suvremeni mučenici - koji uvijek probleme pronalaze u društvu oko sebe, a nikad u sebi – rješenje nikad ne vide u odvajanju djelića svoje pažnje i energije za druge. Tema davanja i uzimanja, odnosno obveza i odgovornosti, u športu najčešće ima konotaciju kako je obveza društva ulaganje u šport, financiranje športskih priprema, natjecanja, opreme i sl., dok je obveza športaša osvajanje medalja, promocija države putem športa i slično. Nerijetko, ako dođe do diskrepancije između očekivanja športaša i mogućnosti društva - primjerice onih financijskih - javljaju se burne emotivne reakcije, prebrojava se svaka trenažna minuta, kap znoja, svaka suza prolivena za društvo, za himnu, za nacionalni amblem. U ekstremnim slučajevima, takav scenarij često podsjeća na krah emotivne veze između dvoje ljudi, na one trenutke kada se nježni pogledi pretvaraju u poglede pune osude, kada se ljubav pretvori u njenu suprotnost. U želji da se izbjegnu takvi dramatični zapleti od kojih nitko, a najmanje šport i športaši, nemaju koristi, potrebno je Olimp 46
donekle redefinirati pojmove obveze i odgovornosti na relaciji društvo – športaš. Dakle, dok je obveza svakog civiliziranog društva da se sukladno svojim mogućnostima brine o športašima, ključna obveza športaša je da budu sretni. Ako se športaš bavi športom stoga što to doista voli, jer ga šport ispunjava i čini sretnim, društvo u kojemu živi imat će višestruke koristi, kako za vrijeme njegove karijere, tako i nakon prestanka. U konačnici, onaj osjećaj sreće i unutarnjeg ispunjenja športaša koji se vidi i na neki način osjeti kroz njegovu športsku izvedbu, podsjeća na unutarnji zanos umjetnika za vrijeme stvaranja umjetničkog djela, nadahnuće pisca u trenucima stvaranja romana. Možda baš prisutnost ili odsutnost tog osjećaja, razlikuje ljude koji žive svakodnevnim prozaičnim životom od onih koji svojim kulturnim, športskim ili nekim drugim načinom izražavanja u promatraču mogu probuditi nešto duboko, snažno i inspirativno. Budući da su teme ljudske sreće, motivacije i slično, najvećim dijelom
Pi e MI
LA
NJA
Kako pobijediti samoga sebe, kako um osloboditi svake suvišne mentalne buke, fokusirati se na cilj, prevladati bol, pobijediti strah i nesigurnost - tek su dio onog najdubljeg što športaši u sebi nose, što žele podijeliti sa svijetom oko sebe
vezane uz psihologiju, ne čudi što unutar športskih klubova i saveza posljednjih godina sve više raste interes za športsku psihologiju i psihologiju općenito, tako da vrhunski športaši sve češće otvoreno priznaju kako im je početak rada sa športskim psihologom bio prekretnica u poimanju športa, života, pa i samoga sebe. Potrebu za intenzivnijim uključivanjem športskih psihologa u športsku praksu prepoznala je i najveća lokalna športska zajednica u Hrvatskoj – Sportski savez Grada Zagreba - koja već drugu godinu za redom provodi redovite radionice na kojima športski psiholog, vrhunski športaš i vrhunski trener, svaki iz svog ugla, prenosi trenerima svoja znanja i iskustva, vezana uz različita područja športske psihologije: komunikaciju, postavljanje ciljeva u športu, motivaciju i samomotivaciju, samopouzdanje, misaoni postav i samogovor, pažnju, proces učenja u športu, upravljanje vlastitom energijom, optimizaciju izvedbe, mentalnu periodizaciju, natjecateljsku rutinu, timski duh i zajedništvo; pitanja djece i roditelja u športu te brojne druge teme. U želji da se športski treneri u što manjoj mjeri ponašaju kao samouki psiholozi inspirirani nekim psihološkim trilerom, s pretjerano ambicioznim trenerom u glavnoj ulozi, Sportski savez Grada Zagreba i Hrvatska asocijacija sportskih psihologa krenuli su s izradom priručnika za športske trenere - Psihološki alati u športskoj praksi. Kako bi priručnik bio što sadržajniji, na svakom od poglavlja sudjeluje jedan od vodećih svjetskih eksperata iz tog područja – Juri Hanin, Chris Harwood, Paul Wylleman, Matej Tušak i drugi - a poglavlja prate citati poznatih hrvatskih športaša. Kako bi se došlo do ključnih rečeni-