se pruža podno Svetog Brda i u ovo doba, a radi se o kasnom proljeću, je puna zelenih travnatih pašnjaka na kojima slobodno žive krda poludivljih konja. Ti konji su potomci konja koje je Hrvatska vojska koristila za prijenos ratnog materijala na tom području u Domovinskom ratu. Namnožili su se i sad ih ima preko šezdeset. Prema cilju smo krenuli ujutro 26.05. 2011. starim Damirovim golfom,vozilom koje može izdržati kretanje po lošem makadamu. Pridružio nam se i Damirov sin Dino, mladić koji nikada nije bio u planini, ali sportaš i pun elana. Da bi se došlo do Libinja treba s magistrale ispred Modrića skrenuti desno i uskim, u donjem dijelu asfaltiranim putem krenuti uzbrdo prateći tablu s natpisom „Sveti Ivan“ i tako desetak kilometara do križanja. Desno se ide lošim makadamom preko Bukve na Tulove Grede, a mi krenusmo lijevo spuštajući se prema Libinju. Put od uvale Modrić prema Libinju i selu Kneževići je probijen 2006. godine. Loše se održava pa treba stati na spomenutom raskršću. Prije izgradnje puta na Libinje se dolazilo od sela Modrić tj. s 0 m n/v i tada nam je trebalo više od dva sata da se uspnemo na Malo Libinje. Sada se do tog mjesta dolazi automobilom, a ja se sa sjetom prisjećam onih dana kad smo savladavali 0 m n/v -1753 m n/v (Sveto Brdo) za šest sati u jednom danu i isti dan se vratili na polaznu točku. Za takvo što je trebalo osim kondicije imati i puno volje.
pružale bogatu ispašu za stoku, pa su žitelji okolnih mjesta imali potrebu tu izgraditi crkvicu. Sunce zapeklo, uskoro stižemo do izvora Pećica. Ne pamtim da je ikad presušio. Taj izvor je prava blagodat. Nakon kraćeg odmora penjemo se uzbrdo. Tek smo dosegli 1000 m/nv, a do cilja je još daleko, teži dio puta je tek pred nama.Što smo na većoj visini pogled unazad je ljepši. Vidi se more, most preko Maslenice, kanjon Orljače. Ja sam se nauživao ovih prizora i pričinja mi veliko zadovoljstvo da i drugima to priuštim. Uskoro stižemo do skloništa podno Vlaškog Grada. Sklonište je drvena baraka smještena u gustoj borovoj šumici na visini od 1280 m/nv. U njoj ima dovoljno mjesta za desetak planinara koji mogu boraviti u njoj i zimi jer ima peć na drva. U blizini skloništa nalazi se izvor pitke vode. U ovo doba godine izvor je slabašan, ali uz malo strpljenja obnovili smo zalihe vode i krenuli dalje strmom stazom koja vodi do prijevoja gdje se spaja sa Velebitskim planinarskim putem (VPP) koji vodi preko Marasovca do Svetog Brda. Zastali smo kod spomen ploče koja je podignuta u spomen na tragičan događaj koji se zbio u
57
56
Sunce je već dobrano peklo kad smo se nas troje zaputili prema cilju koji je izgledao tako daleko i moćno. Damir i Dino nisu krili oduševljenje prizorom koji im se pružao. Ja sam se pokušavao sjetiti kako sam prvi put doživio ono što oni sad također prvi put gledaju. Desetak puta sam prolazio ovim ljepotama i uvijek uživam u njima. Staza koja prolazi Libinjem je markirana, što je dobro za one koji su prvi put ovdje, a iskusniji mogu malim skretanjem s nje brže proći taj dio. Na početku Velikog Libinja, kod lokve smo naišli na krdo konja. Jedan pastuh je očito glavni, gleda nas kako prilazimo, kobile su također oprezne, oko njih je nekoliko ždrjebadi. Iz iskustva znam da im mogu prići jako blizu, što i činim. Želim učiniti što efektniju fotografiju. Čim se približim previše, najbliža kobila prijeteći kreće prema meni, malo se udaljim pa onda ponovo prilazim i tako sve dok ne prevršim mjeru pa se ne pokrene i pastuh. A Damir viče na mene, smijemo se. Staza prolazi pored ostataka crkvice Svetog Ivana. Nekad su Libinje bile vrlo važne jer su
zimu 2006.god. Zaleđena staza, jak vjetar i vijavica bili su uzrok smrti trojice splitskih planinara koji su se sunovratili niz strminu u ponor dubok više od dvjesto metara. Zbog te spoznaje i krajolik, koji je inače predivan, nam se čini manje lijep. Sunce je već doseglo zenit kad smo se dokopali Sijaseta, travnate udoline koja se pruža sve do ispod Svetog brda. Staza vijuga kroz visoku travu i mi oslobođeni napora penjanja uživamo hodajući njome. Sijaset je ispunjen dubokim ponikvama u kojima se i u ovo doba godine nađe snijega. Silazimo sa staze i u jednoj vrtači uživamo u zimskom ugođaju na početku ljeta. Ja i Dino grabimo zaleđeni snijeg, pravimo grude kojim gađamo Damira koji se izvalio na travu i odmara se nezainteresiran za te naše snježne radosti. Ipak, mora se dalje jer vrijeme neumitno teče, a nismo se još domogli ni Svetog Brda. Ono se nadvilo nad nama, djeluje impresivno i