Maca
Dan dalmatinskih planinara Imotski
21.05.2011.
Neobičan trenutak za polazak. Nije rano jutro, četiri popodne je. Sunce se igra s oblacima, nećemo dozvoliti da nam išta pokvari izlet. Grupa od devet članova, Sanda, Desa, Lina, Valentina, Branka, Tome, Kojo, Maca, na čelu s našim šefom, Matom, uspješno je spremila stvari u kombi, i kreće u smjeru Imotskog. Na autocesti nas čeka Ankica E.,a Julija i Branko su već u kampu. Dok naš «mihovilac na četiri kotača» brekće usijanim asfaltom, opterećen ruksacima i šatorima, mi se opuštamo uz laganu glazbu s radija. Hladimo se otvarajući prozore, pričom i smijehom kratimo vrijeme. Kapi kiše iz tamnih oblaka samo na trenutak zamagle staklo kombija. Autocesta je iza nas. Sunce razbija oblake, rado bi popili kavu. Nastavljamo putovanje. Kroz otvoren
36
prozor dopire svježi zrak, hladnjikav i rezak: kontinentalna klima. Nedugo zatim ispred nas je izronila prelijepa slika Imotskog polja. Zelena, beskrajna ravnica, obrađena polja i njive. Sliku je dopunjavalo veliko zelenoplavo jezero s odrazom sunca na sebi. Veliko tektonsko ulegnuće, godinama pretvarano u plodnu ravnicu, okružuju brdski predjeli i planinski masiv Biokovo. Povijesni izvori kažu da je Imotski naseljen još od doba neolitika, kao i da su prvi stanovnici bili Iliri. Zanimljivo je da je ovdje osnovana jedna od najstarijih čitaonica. Upijajući ljepotu predjela, uz česte 'aah' ili 'uuh' zbog manjka vremena, nastavili smo put prema cilju: kamp kod sela Ričice (Bušanje), 10km zapadno od grada. Nestrpljivo očekivani parking uz obilježja kampiranja
popratili smo uzdasima olakšanja. Ubrzano smo uzeli dio stvari i zajedno krenuli niz kratku stazu prema zvucima glazbe. Slika koja se nazirala iza visokih stabala, zaustavila nam je dah. Trenutak, šok, a zatim vrisak oduševljenja se pronio našom grupom. Imala sam osjećaj kao da smo svi dobili krila, da ništa drugo nije važno, tu je stalo vrijeme. Iza bjelogorične šume izranjao je zeleni proplanak obrubljen visokim stablima. Na rubovima travnjaka šatori svih oblika i boja, pored kojih se okupila gomila planinara. Uz prolaz, na velikom prostoru gorjela je logorska vatra okružena klupama. Uz desni rub se smjestio organizator HPD «Imotski», sa svojim šatorima i stolovima s hladnim napitcima, roštiljem. Nastavili smo hodati stazom između šatora i stolova za kojima su sjedili planinari i pozdravljali našu grupu. Glazba je dopirala iz zvučnika smještenog između dva visoka stabla. Poviše nas se probijala posljednja zraka sunca, skoro će 20h, a ispred staza kroz šiblje oko proplanaka. Da budemo sami na livadi našli smo mjesto na kraju livade, uz sami rub šume. Naš šef Mate je predložio da prvo postavimo šatore, što smo odmah napravili. Zatim smo marljivo skupljali suha drva za našu vatru, na kojoj će Tome i Kojo ispeći meso koje je Mate brižljivo spremio za tu prigodu. Mrak se spuštao nad našim logorom donoseći laganu vlagu. Vatra je razbijala mrak, osvjetljavajući na tren naša lica okupljena oko njene topline. Tu se rađa iskonski osjećaj zajedništva, poštovanja i jedne cjeline koju sam silno željela zadržati, iako sam znala da će se ubrzo rasplinuti kao san. Stavili su peći meso na gradele. Dogovorili smo se da Tome i Mate peku, a da ostali prošetaju do velike logorske vatre, odakle je dopirala dobra glazba. Sve je odisalo druželjubivošću. Raspoloženje svih posjetioca je zračilo pozitivnom energijom. Kao da smo svi jedno. Predstavnica organizatora nas je pozdravila i predložila da sudjelujemo u nagradnoj igri. Naravno!
37