Cantus194 195 web

ISSN 1330–4747 ČASOPIS HRVATSKOGA DRUŠTVA SKLADATELJA | BROJ 194/195 | PROSINAC 2015. | CIJENA 22 kn 01215 9

771330

474007

52. Glazbena tribina Opatija

Hrvatska skladateljska dijaspora Autorski koncerti

Silvio Foretić, Lidija Bajuk, Siniša Leopold i Igor Geržina

Tema broja: 70 godina HDS–a

Kako smo obilježili središnju proslavu 70. obljetnice HDS-a

Intervjui

Goran Filipec, dr. sc.

Vjera Katalinić, Davor Gobac, Miroslav Drljača Rus, Jakša Fiamengo i Ceco Gaković 3. sezona MIMO–a u MSU

Projekt kojemu se svi dive MAKK 2015.

Najuspješnija Međunarodna autorska kreativna konferencija dosad Skladatelj u rodnom gradu

Dani Miroslava Miletića u Sisku, Milka Kelemena u Slatini

19. studenoga 2015. Velika dvorana Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, Zbor i Simfonijski orkestar HRT-a, bariton Miroslav Živković (str. 4-11)

UVODNIK

o

Riječ urednice

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Dragi čitatelju,

braćamo Vam se na kraju burne 2015. godine, pune promjena i aktivnosti koje su zasigurno dotaknule stvaralaštvo i život svakog našeg člana. O podosta toga uspijevamo pisati i u našem časopisu koji se ustalio kao dvomjesečnik. U ovoj je godini u praksi zaživjela novost u Statutu Društva prema kojoj ono više nije samo udruga skladatelja i glazbenih pisaca, već i društvo tekstopisaca i nakladnika/publishera, odnosno nositelja autorskih prava.

To na ovim stranicama odražava razgovor s akademikom Jakšom Fiamengom, pjesnikom i piscem, bardom mediteranske poezije i dalmatinske šansone, koji je već od 2008. član predsjedništva HDS–a kao predstavnik srodne udruge (Društvo hrvatskih književnika). S njim je tim povodom razgovarao naš uvaženi etnomuzikolog dr. sc.

Joško Ćaleta koji kao vrsni poznavatelj dalmatinske klapske pjesme dobro poznaje Fiamengov dosad uglazbljeni opus. Ove je godine jedan član našega Društva prestao biti predsjednik Republike Hrvatske (dr. sc. Ivo Josipović), a drugi je postao ministrom kulture RH (Berislav Šipuš). Dok se prvi polako vraća u svijet glazbenog stvaralaštva i nakon petogodišnje stanke piše prva djela (kako na ovim stranicama možete pročitati, ono praizvedeno na obljetničkom koncertu Capelle Odak), drugi svojim novim statusom u politici ne prestaje biti aktivnim sudionikom i glazbene scene kao dirigent Cantus Ansambla (sezona Cantus Ansambla, Samoborske glazbene jeseni, autorski koncert Silvija Foretića...). I naposljetku, no nikako manje važno, iz mnoštva događaja koji su obilježili minulu godinu izdvajamo proslavu 70. obljetnice Društva održanu u raznim prostorima Dvorane Lisinski u četvrtak, 19. studenoga, Dan našeg Društva u Lisinskom. Bila je to prigoda za dodjelu nagrada HDS–a za 2014. godinu čije dobitnike predstavljamo u nizu intervjua (Davor Gobac, Miroslav Drljača Rus, Goran Filipec i dr. sc. Vjera Katalinić).

Uz to i mnogo drugih tema želimo Vam najljepše božićne blagdane i sretnu novu 2016. godinu!

K lub k n ji žev nika , Z ag r eb, 29. lis t opad a 2015.

Dodijeljena priznanja dobitnicima etikete

EFFE

EFFE — Europe for festivals, festivals for Europe, naziv je programa Europske asocijacije festivala (EFA) čiji znak u zaglavlju nekog festivala jamči kvalitetu sadržaja i produkcije

U

Klubu književnika u Zagrebu održana je 29. listopada svečana dodjela priznanja dobitnicima etikete EFFE. Prigodne govore održali su Antun Tomislav Šaban, glavni tajnik HDS–a, Zoran Juranić, član nacionalnog žirija za EFFE projekte i predsjednik HDS–a, potom Mirna Gott, voditeljica projekta, te Karla Horvat Crnogaj, predstavnica festivala Perforacije.

Internetska platforma Predstavljena je i internetska platforma www.effe.eu, na kojoj se nalaze svi festivali dobitnici etikete EFFE. Ta platforma služi zbližavanju festivala i festivalskih djelatnika, medija koji prate festivalska događanja te približavanju festivala publici. Platforma je globalna, a uključeni festivali sami mogu upravljati sadržajem svojih stranica unutar weba. Cilj projekta EFFE upravo je umrežavanje festivala te pružanje mogućnosti stvaranja novog kulturnog sadržaja koji prelazi nacionalne i žanrovske granice.

EFFE — Europe for festivals, festivals for Europe, naziv je programa Europske asocijacije festivala (EFA), čiji znak u zaglavlju nekog festivala jamči kvalitetu sadržaja i produkcije.

Od ove godine, čak osamnaest hrvatskih festivala pridružuje se uglednom društvu europskih festivala. Tri su osnovna kriterija prema kojima su nacionalni stručnjaci ocjenjivali prijavljene festivale: predanost umjetničkoj izvrsnosti, involviranost lokalne zajednice u vlastito djelovanje i težnja europskim vrijednostima.

Ukupno 260 predstavnika festivala diljem Europe okupilo se 27. rujna 2015. u Parizu na prvoj dodjeli nagrada EFFE. Međunarodni žiri kojemu je predsjedao Vincent Baudriller (direktor Théâtre Vidy, Lausanne), nagradio je dvanaest europskih festivala koji su na svojim područjima kreatori trendova, od sedamsto šezdeset festivala iz trideset jedne zemlje, a jedan od njih bio je i festival Perforacije iz Hrvatske, na što smo iznimno ponosni.

Etiketa izvrsnosti EFFE u brojkama: Dobitnici etikete izvrsnosti EFFE: 760 festivala Broj zemalja (EU i šira regija): 31 Broj prijava iz Hrvatske: 20 Broj dobitnika etikete EFFE iz Hrvatske: 18 Dobitnici nagrade EFFE: 12 (odabranih od 760 dobitnika etikete EFFE) Dobitnik nagrade EFFE iz Hrvatske: festival Perforacije

Predsjednik HDS–a i član nacionalnog žirija za EFFE projekte Zoran Juranić, glavni tajnik HDS–a Antun Tomislav Šaban te producentica i voditeljica projekta Mirna Gott

Jana Haluza

glavna urednica časopisa Cantus 2

Direktori festivala

Plaketa EFFE

3

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Središnja proslava: 19. studenog 2015. u raznim prostorima Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog i after hour u Klubu Matis Tko je sve uveličao proslavu:

rođendan Hrvatskog društva skladatelja

Tema broja

Pasica hds 01.indd 1

70

[1945.—2015.]

70

[1945.—2015.]

Tema broja

rođendan Hrvatskog društva skladatelja

20.12.2015. 20:40:26

Ministar i urednica: Šipuš i Erika Krpan Ekipa iz prvog reda: izaslanik predsjednice RH Andro Krstulović Opara, ministar kulture RH Berislav Šipuš, gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, glavni tajnik HDS-a Antun Tomislav Šaban, predsjednik HDS-a Zoran Juranić, zamjetnik pročelnika Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Tedi Lušetić

Dubravko Jagatić i Davor Gobac

Gošće iz srbije: skladateljica Ivana Stefanović i muzikologinja Ivana Trišić, predsjednica Udruženja kompozitora Srbije

Hrvoje Hegedušić, Smiljan Radić i Sanda Božić

Jurica i Jura: Pađen i Stublić

Ujedinjeni u obljetnici: gosti iz HGU–a, predsjednik i dopredsjednik Nikša Bratoš i Paolo Sfeci sa suprugom Gordanom Farkaš Sfeci

Jednom od najstarijih članova Društva godine nisu smetale da iz Voloskog stigne u Zagreb na proslavu: Ljubo Kuntarić

Mladen Tarbuk i udovica Borisa Papandopula — Zdenka Papandopulo

Tihomir Preradović, Ivana i Vedran Kocelj

Jake snage hrvatskog popa: Ivan Dečak, Darko Bakić i Aljoša Šerić

Susret starih prijatelja: Ivo Josipović i Berislav Šipuš

4

Marko Poklepović, Romana Omrčen, Dubravka Gjuras i Neno Bonačić Odbor za doček Cantus/HDS/ZAMP: Darinka Ilić, Ivana Martinac, Ana Mohač, Robert Milevoj, Marija Saraga i Suzana Marković Kosanović

Uz producenticu HDS-a Mirnu Gott predsjednik i dopredsjednik Austrijskog društva skladatelja, Alexander Kukelka i Martin Lichtfuss

5

rođendan Hrvatskog društva skladatelja

Tema broja

S r e d i š n j a p r o s l ava 70. o b l je t n i c e H D S – a 19. s t u d e n o g a 2 015. u r a z n i m p r o s t o r i j a m a D vo r a n e Li s i n s k i donijela niz sadržaja

Slavlje dostojno obljetnice

Pasica hds 01.indd 1

70

[1945.—2015.]

70

[1945.—2015.]

Tema broja

rođendan Hrvatskog društva skladatelja Mladen Tarbuk i Pero Gotovac

20.12.2015. 20:40:26

U ciklusu događanja oko središnjeg koncerta u Velikoj dvorani Lisinski bili su svečana sjednica, središnji koncert ansambala HRT–a, izložba plakata i nastup grupe Vatra uz kvartet Prelude

U

Piše: Ivana Martinac

raznim prostorima glazbene palače Lisinski 19. studenoga pod visokim pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović, Hrvatsko društvo skladatelja obilježilo je 70. obljetnicu postojanja.

Prvi dio te posebne večeri počeo je svečanom Skupštinom u Maloj dvorani Lisinski na kojoj su se dodijelile godišnje nagrade HDS–a za postignuća na području glazbenog stvaralaštva i promicanja hrvatske glazbe.

Dodjela nagrada

Predsjednik HDS-a, akademik Zoran Juranić: »Znanje i entuzijazam generacija skladatelja, muzikologa i glazbenih pisaca osnova su za daljnji napredak HDS-a.«

U 70. godini postojanja Društva, sedam je pojedinaca zaslužilo priznanje struke: Nagrada Vatroslav Lisinski za svekoliki doprinos hrvatskom glazbenom stvaralaštvu dodijeljena je pijanistu Goranu Filipecu, dok je doktorica Vjera Katalinić dobitnica Nagrade Josip An-

dreis za doprinos području muzikologije i glazbene publicistike.

Nagrada Franjo Ksaver Kuhač za područje tradicijske glazbe dodijeljena je kantautorici i etnomuzikologinji Lidiji Bajuk za autorske te glazbeno–istraživačke projekte na temelju glazbene baštine međimurskoga kraja. Davor Gobac dobitnik je Nagrade Milivoj Körbler za autorsko stvaralaštvo na području popularne glazbe, a Nagrada Boris Papandopulo za autorsko stvaralaštvo na području ozbiljne glazbe dodijeljena je Anti Knešaureku. Borna Šercar dobitnik je Nagrade Miroslav Sedak–Benčić za autorsko stvaralaštvo na području jazza, a Miroslav Drljača Rus nagrađen je za sustavnu afirmaciju hrvatskoga stvaralaštva Nagradom Adalbert Marković za afirmaciju položaja skladatelja i autorskih prava.

Posebna izdanja Nakon dodjele nagrada, na Skupštini su predstavljena i posebna knjižna izdanja, 70 godina HDS– a: Kronika i Članovi, urednice Erike Krpan, a premijerno je prikazan i dokumentarni film o sedamdeset

Glazbeni pisci Jagoda Martinčević i Zlatko Mađar

godina Hrvatskoga društva skladatelja redatelja Tonija Volarića.

Predsjednik Društva, akademik Zoran Juranić, glavni tajnik Antun Tomislav Šaban te direktor HDS ZAMP–a Nenad Marčec otvorili su proslavu svečanom Skupštinom na kojoj su se osvrnuli na proteklih sedam desetljeća HDS–a te sve one koji su radom i zalaganjem zaslužni za rast i razvoj Društva. »Temelji izgrađivani znanjem i entuzijazmom generacija skladatelja, muzikologa i glazbenih pisaca čvrsta su osnova za daljnji napredak Hrvatskog društva skladatelja«, rekao je akademik Juranić. Antun Tomislav Šaban istaknuo je aktivnu ulogu HDS–a u promicanju i zaštiti hrvatske glazbe i kulture te skrenuo pozornost na važnost autora i glazbenih kreativaca kao pokretača gospodarskog rasta i razvoja: »Mnogi u našem društvu i državi još uvijek ne razumiju da kultura nije trošak, nego ulaganje«, izjavio je Šaban. Direktor HDS ZAMP–a Nenad Marčec predstavio je uspjehe stručne službe HDS–a koja posljednjih desetak godina bilježi stalni rast, čak i u vremenu gospodarske krize.

Nagrađeni nagradama HDS-a za 2014. godinu uz voditelje svečane sjednice: direktor HDS ZAMP-a Nenad Marčec, skladatelj i udaraljkaš Borna Šercar, urednik Miroslav Drljača Rus, skladatelj i pjevač Davor Gobac, etnomuzikologinja i kantautorica Lidija Bajuk, muzikologinja Vjera Katalinić, pijanist Goran Filipec, skladatelj i orguljaš Ante Knešaurek, predsjednik HDS-a Zoran Juranić i glavni tajnik HDS-a Antun Tomislav Šaban

Neposredno prije početka svečanog koncerta u predvorju Velike dvorane Vatroslava Lisinskog posjetitelji su mogli uživati u izložbi HDS: 70 godina.

Završni dio te uistinu posebne proslave obilježio je koncert Remek–djela hrvatske glazbe u izvedbi Simfonijskog orkestra, Zbora, Jazz orkestra i Tamburaškog orkestra Hrvatske radiotelevizije. Ispunjena Velika dvorana Lisinski uživala je uz Ladarice, brojne soliste i djela

nekih od najvećih skladateljskih imena iz povijesti Društva: Marković, Njikoš, Cvitković (arr. Uhlik), Mihaljinec/ Britvić, Simović, Prohaska, Petrović (arr. Žužić), Robić/ Kinel, Koerbler/ Stanić (arr. Bosner), Horvat, Brkanović, Ruždjak, Papandopulo, Dedić, Ku-

Siniša Škarica, Jakša Fiamengo Miroslav Miletić i Dubravko Majnarić

Tihomir Preradović, Branimir i Sandra Mihaljević, Zorica i Denis Dumančić, te Valerija i Boris Đurđević Tihomir Preradović, Branimir i Sandra Mihaljević, Zorica i Denis Dumančić, te Valerija i Boris Đurđević

ljerić, Kalogjera, Devčić, Tijardović, Gotovac. Nakon koncerta ljubitelji spoja klasike i modernog zasigurno su došli na svoje jer je održan službeni domjenak gdje su Ivan Dečak i članovi grupe Vatra te gudački kvartet Prelude izveli hitove benda u posebnom aranžmanu skladatelja Frane Đurovića.

Silvio Foretić, Seadeta Midžić, Zdenka Kapko Foretić

Petko Kantardžijev i Tomislav Uhlik

Glavni tajnik HDS-a Antun Tomislav Šaban: »Mnogi u našem društvu

6 još uvijek ne razumiju da kultura nije trošak, nego ulaganje.«

Frano Đurović predstavio je svoje aranžmane pjesama Vatre za kvartet Prelude

Krešimir Seletković i Frano Đurović

7

rođendan Hrvatskog društva skladatelja

Tema broja

8

Remek–djela hrvatske glazbe

Pasica hds 01.indd 1

rođendan Hrvatskog društva skladatelja

20.12.2015. 20:40:26

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

S r e d i š n j a p r o s l ava 70. o b l je t n i c e H D S – a 19. s t u d e n o g a 2 015. u Li s i n s ko m

70

[1945.—2015.]

70

[1945.—2015.]

Tema broja

Večernji koncert koji je zauzeo središnje mjesto u proslavi okupio je sve glazbene ansamble HRT–a: Simfonijski, Jazz i Tamburaški orkestar te Zbor HRT–a

O

Piše: Ana Vidić

davanje počasti djelovanju članova Hrvatskoga društva skladatelja glazbom pod nazivom Remek–djela hrvatske glazbe, zauzelo je središnje mjesto u proslavi sedamdesete obljetnice Hrvatskoga društva skladatelja, 19. studenoga. Koncert upriličen u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog pod pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske, okupio je u publici brojne članove Društva, a na pozornici brojne izvođače: Tamburaški, Jazz i Simfonijski orkestar te Zbo r

Zbor i Simfonijski orkestar HRT–a, sopranistica Monika Cerovčec i maestro Tonči Bilić

HRT–a uz gostujuće soliste. Sedam desetljeća HDS–a u hrvatskoj glazbi obilježile su, uz ostalo, suradnje s mnogim institucijama, organizacijama i ansamblima, među kojima svakako važno mjesto pripada HRT–u i njegovim glazbenim snagama.

Kultna je, nakon prve izvedbe na Zagrebfestu 1963., postala i šansona Zadnji fijaker Stjepana Mihaljinca i Drage Britvića, autora koji su obilježili važno razdoblje popularne glazbe ovih krajeva. Sada ju je uz Tamburaški orkestar otpjevao Adam Končić. Naposljetku, temu omiljenog crtića Baltazar Tomislava Simovića, članovi Tamburaškog orkestra HRT–a odsvirali su i otpjevali uz veselu potporu publike.

Šetnja kroz bogatstvo Program, osmišljen kao šetnja kroz bogatstvo stvaralaštva hrvatskih autora u proteklih sedamdeset pa i više godina, bio je i podsjetnik na neke od važnih trenutaka i manifestacija HDS–a, na kojima su djela krenula u život ili bila ponovno afirmirana nakon niza godina zabo- Maestro Tonči Bilić i Simfonijski orkestar HRT-a rava. Na te je trenutke i maniPodijeljen u tri žanrovski ne odveć strofestacije, poput Zagrebfesta, Muzičkog biennala Zagreb, Pro- go određena dijela s glavnim smjerniljetne revije jazza, Međunarodnih cama folklor, jazz i klasika, koncert je dana jazza te niza premijera i prai- počeo »lakšim notama« folklornog i pozvedbi, podsjetila i raskošna izložba pularnog izričaja, iz pera skladatelja koji desetljećima stvaranih plakata, u su nas napustili u posljednjih pet godipredvorju Velike dvorane Lisinski. na. Stoga su na pozornicu izašli članovi Tamburaškog orkestra HRT–a na čelu s maestrom Sinišom Leopoldom te otvorili koncert Capricciom Adalberta Markovića, predsjednika HDS–a u više mandata. U čast doajenu hrvatske tamburaške glazbe, Juliju Nji-

košu, izvedena je Slavonska rapsodija.

Temu kultne televizijske dramske serije Gruntovčani Živana Cvitanovića za tu je prigodu obradio Tomislav Uhlik, a u izvedbi su se tamburašima pridružile Ladarice.

P

odijeljen u tri žanrovski ne odveć strogo određena dijela s glavnim smjernicama folklor, jazz i klasika, koncert je počeo »lakšim notama« folklornog i popularnog izričaja, iz pera skladatelja koji su nas napustili u posljednjih pet godina

Šimun Matišić uz Jazz orkestar HRT-a

Jazz orkestar HRT–a koji je u gotovo sedamdeset godina postojanja sudjelovao u stvaranju naše jazz scene, surađujući sa svim velikanima te scene, svakako je bio idealan izbor za podsjećanje na ostvarenja glazbenika čiji su tragovi djelovanja neizbrisivi i još svježi. Pod vodstvom Saše Nestorovića, Jazz orkestar je svoj dio programa otvorio energičnom skladbom Opus 900 prošle godine preminuloga Miljenka Prohaske, ujedno dugogodišnjeg vođe Jazz orkestra HRT–a.

Skladba je nastala za 900. obljetnicu grada Zagreba. U baladi Epitaf Boška Petrovića, kao solist je nastupio mladi vibrafonist Šimun Matišić, kojega je upravo Boško Petrović svojedobno proglasio svojim nasljednikom. Evergrini Samo jednom se ljubi Ive Robića i Marija Kinela te Prolazi sve Ive Körblera i Stjepana Đimija Stanića — na pozornicu su doveli i raspoloženog Marka Tolju.

Od bola do mora Za klasični dio programa pobrinuli su se Zbor i Simfonijski orkestar HRT–a pod ravnanjem maestra Tončija Bilića; na rasporedu su se našla antologijska ostvarenja naših skladatelja. Dramatično Kolo bola za zbor a cappella Stanka Horvata, također nekadašnjeg predsjednika HDS–a, na stihove Maka Dizdara, prigodno se poklopilo s dan prije obilježenom obljetnicom pada Vukovara. Kao i Kolo bola, i Ubu Marka Ruždjaka, s kompleksnim, nesemantičkim tekstom iz 1983., danas je stalni dio repertoara Zbora HRT–a. Danica iz ciklusa Krijes planine Ivana Brkanovića još je jedan zborski biser koji se mogao čuti prije konačnog vrhunca koncerta u orkestrom oplemenjenim zvucima: briljantnoj uvertiri operi Amfitrion Borisa Papandopula, temi Glembajevih Arsena Dedića, virtuoznom prvom stavku Pop–koncerta za trubu i orkestar Igora Kuljerića, sa solistom Darijom Teskerom, Poskočici iz Istarske suite Natka Devčića, ariji Daleko m’e biser mora iz operete Mala Floramye Ive Tijardovića u nadahnutoj interpretaciji sopranistice Monike Cerovčec te finalu opere Morana Jakova Gotovca, uz solista, baritona Miroslava Živkovića.

Marko Tolja, Jazz orkestar HRT-a i Saša Nestorović

Tamburaški orkestar HRT-a i Siniša Leopold

Tamburašima su se u izvedbi teme Gruntovčani Živana Cvitanovića u obradi Tomislava Uhlika pridružile Ladarice

9

Što kažu bivši i sadašnji predsjednici i glavni tajnici HDS–a u povodu njegove 70. obljetnice

Erika Krpan (predsjednica HDS–a 1990.–1992.) »Izdvajanje ZAMP–a iz jugoslavenske zajednice najvažnije je postignuće HDS–a.« »Najvažnijim postignućem Hrvatskog društva skladatelja prije četvrt stoljeća smatram izdvajanje ZAMP–a iz jugoslavenske zajednice, u čemu bih istaknula ulogu Ive Josipovića i Adalberta Markovića. U radu Društva oduvijek je postojao, pa i danas postoji, kontinuitet, no u ono su doba stvari funkcionirale drukčije jer je realnost bila drukčija. Članovi su bili u velikoj mjeri usredotočeni na probleme

nog pozitivnog pomaka, kad je 1971. na jednom kongresu u Crnoj Gori izboreno da sav novac koji se prikupi u Hrvatskoj ne ide u zajedničku blagajnu u Beograd, već ostaje u Hrvatskoj. Velika zasluga za to pripada Adalbertu Markoviću, koji je bio angažiran i na drugim područjima rada Društva. Osim njega, moram istaknuti Ferdu Pomykala, Milivoja Körblera, Jakova Gotovca, Zvonka Špišića, Ivu

Pasica hds 01.indd 1

20.12.2015. 20:40:26

Hrvoje Hegedušić (predsjednik HDS–a 2008.–2012.)

Otvaranje prema van

Borba s korisnicima autorskih prava

»Kao jedno od glavnih ostvarenja u mojem mandatu svakako bih istaknuo otvaranje rada Društva prema van. Odlazak naših članova na kongrese skladatelja u zemlje Europske unije pridonio je boljem međunarodnom statusu Hrvatske.

Za razliku od, primjerice, Njemačke čija se organizacija srodna našoj odvojila na više sastavnica, Hrvatsko društvo skladatelja prihvaćeno je kao kompaktna cjelina. Dakako da je i prije bilo pokušaja, no u razdoblju kad sam preuzeo dužnost predsjednika HDS–a, prezentacija djela naših skladatelja u inozemstvu postala je sustavnija — izvrstan primjer za to je manifestacija Dani hrvatske glazbe u Beču.

»U godinama kad sam bio predsjednik Društva, osobno sam se angažirao u dugoj borbi zaštite autorskih prava. Nakon te duge borbe s korisnicima (po-

autorskog prava, a danas kad je to riješeno, mogu se posvetiti angažiranju na raznim manifestacijama, kojih je uistinu mnogo, kao i nakladničkom radu.«

Alfi Kabiljo (predsjednik HDS–a 1996.–2000.)

Organizam na dobrobit članova »Moja suradnja s Hrvatskim društvom skladatelja traje oko pola stoljeća. Nakon Adalberta Markovića, član sam s najduljim stažem u odborima i u predsjedništvu. Aktivno sam u raznim aktivnostima prisutan još od šezdesetih godina 20. stoljeća. Društvo je oduvijek bilo čvrst organizam koji se borio za dobrobit članova, kako na području autorskih prava, tako i za to da se njihova djela što više i češće izvode u Hrvatskoj i inozemstvu.

Rad ZAMP–a danas je vrlo transparentan, zahvaljujući višedesetljetnim naporima. U cijeloj je povijesti rada Društvo oduvijek imalo čvrstoću u htijenju da se očuvaju autorska prava. Sjećam se važ-

Mnogo je vrlo uspješnih manifestacija poput Biennala, Chansonfesta i Tribine u Opatiji, na kojima svoj rad predstavljaju manje–više svi autori sposobni skladati dobru glazbu. Takva je suradnja važna jer u kulturi nema previše prostora za hrvatsku glazbu, posebno za izvedbe uživo. U tom smislu smatram da bi Društvo trebalo poraditi na još boljoj suradnji s diskografskim kućama i medijskim institucijama kao što je HRT.«

Zoran Juranić (predsjednik HDS–a 2012.–) Hong Kongu te SAD–u. Kod nas su to svakako Biennale i Tribina u Opatiji, koja je, iako je pomalo postala ‘izletnički’ festival, nesumnjivo važna. Za hrvatsku kulturu bih istaknuo jedan važan događaj: potkraj 2005. u Beču je otkrivena spomen–ploča skladatelju Blagoju Bersi, koji je u austrijskoj prijestolnici niz godina živio i radio u izdavačkoj kući Doblinger. Također, u vrijeme mojeg predsjedničkog mandata napredak se postigao i na području sistematizacije intelektualnog vlasništva, tj. rada ZAMP–a.

Uspoređujući rad Hrvatskog društva skladatelja danas i prije desetak godina, ne vidim većih promjena, već kontinuitet djelovanja zacrtan pri osnivanju. Mlađi skladatelji koji dolaze slijede utaban put tradicije i napretka Društva.«

dr. sc. Ivo Josipović (tajnik HDS–a 1987.–2000.)

Kontinuitet politike Društva »Moj dosadašnji mandat u funkciji predsjednika HDS–a u znaku je kontinuiteta dosadašnje poslovne i strukovne politike Društva. Smatram da je jedan od naših najvećih uspjeha održavanje pozitivne stope rasta autorskih prihoda, unatoč teškom ekonomskom stanju u zemlji. Sve naše akcije i manifestacije zadržale su visoku razinu, a neke poput Zagrebfesta su u organizacijskom smislu doživjele i znatna poboljšanja. Društvo se nizom natječaja uključilo i u one forme stvaralaštva koje su prije bile na marginama našeg interesa, poput rocka i klupske glazbe (u tom je segmentu ustanovljen festival RockOff) te tradicijske glazbe.

unutar Društva. Uz to, posebno je važno što je Društvo sačuvalo svoju neovisnu poziciju, i financijski, i u odnosu na politiku.«

Od problema do uspjeha »Najvažnija promjena koja se dogodila u mojem mandatu odnosila se na transformaciju strukovnog društva s ozbilj-

Antun Tomislav Šaban (tajnik HDS–a 2000.–) Velik porast broja članova »U posljednjih petnaestak godina moramo se pohvaliti velikim porastom broja članova. Razlog tome je što Društvo širi područje svoje djelatnosti i uvijek pronalazi odgovor da postigne najbolje za svoje članove; upravo zato skladatelji prepoznaju HDS kao svoju udrugu.

Veći je broj manifestacija koje se ne razlikuju bitno od prošlih desetljeća, već su prilagođene današnjim vremenima.

Programski se mijenja ono što je relevantno današnjem. Izdavački rad se nastavlja, to je konstanta koja se najmanje promijenila od osnutka Društva, koje je svoj rad i počelo tiskanjem nota, iako mi se čini da je ono posljednjih godina nešto manjeg intenziteta, zbog porasta broja aktivnosti.

nim financijskim i organizacijskim problemima, u jednom trenutku gotovo pred raspadom, u moderno i uspješno autorsko društvo s jakim umjetničkim programima. Poslove zaštite autorskih prava smo, umjesto u SOKOJ–u, u cijelosti organizirali u HDS ZAMP–u, ušli smo u CISAC (International Confederation of Authors and Composers Societies) i u kratkom vremenu postali, razmjerno gledano, jedno od najuspješnijih autorskih društava na svijetu.

najviše ugostiteljima) i s Ministarstvom kulture, Društvo se izborilo za to da autorska prava budu zaštićena. Polako je ZAMP ušao u sve pore društva i to smatram vrlo važnim. Rad HDS–a od onda se nije bitno promijenio. Pohvalio bih vrlo ažurne kontakte s članovima, kao i angažiranje mladih ljudi u predsjedništvu. I danas se sve kreće u smjeru zacrtanom na početku djelovanja HDS–a; mislim da je to vrlo dobro.«

Josipovića i Peru Gotovca te današnje predsjedništvo. Svi su oni uložili, i dalje ulažu, mnogo truda koji rezultira stalnim napretkom. Društvo je uvijek karakterizirala harmonija, stabilnost i vrhunsko poštovanje među kolegama.

Iz vremena mojeg predsjedničkog mandata kao važnije odrednice pamtim da su se pokrenule tribine na kojima su se jedanput ili dvaput mjesečno predstavljali skladatelji. Održavale su se u prostorijama Društva, a vodio ih je Ivan Ivica Percl. Svakako bih istaknuo i utemeljenje dviju nagrada — Boris Papandopulo i Milivoj Körbler, obje prvi put dodijeljene 1997.

U odnosu na prošlost Društva, moram spomenuti godine nakon Domovinskog rata, kad je Društvo — pogotovo u mandatu tajnika Ive Josipovića — nakon raskida sa SOKOJ–em postavilo na čvrste temelje sustav zaštite autorskih prava, involviran i u zakonske akte; borba za zaštitu intelektualnog vlasništva promovirala je naše Društvo kao lidera u toj domeni u našoj zemlji, pa i u široj regiji. Iako u radu HDS–a sve veću ulogu ima zaštita cehovskih i financijskih interesa članova (što je i razumljivo, uzmemo li u obzir veliku industriju popularne glazbe i stalni tehnološki napredak povezan s internetom i novim medijima), briga za promociju i poticanje ozbiljne glazbe mora ostati jedna od temeljnih zadaća našeg Društva — i u tome postoji konsenzus.

70

rođendan Hrvatskog društva skladatelja

Druženja i razmjena iskustva svake druge godine na redovitim godišnjim skupštinama izvan Zagreba pozitivno utječe na homogenizaciju Društva. Na nizu sastanaka razmatramo specifične probleme, a jedan od njih, koji do sada nismo uspjeli potpuno riješiti, jest uključivanje većeg broja skladatelja ozbilj-

U to su vrijeme naši autori bili prisutni na svim važnijim međunarodnim skupovima, ne samo u Europi nego i u Australiji,

Pripremila: Ivana Jurenec

10

Željko Brkanović (predsjednik HDS–a 2004.–2008.)

Tema broja

[1945.—2015.]

[1945.—2015.]

70

rođendan Hrvatskog društva skladatelja

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Tema broja

ne glazbe mlađe generacije u aktivan rad Društva. Upravo od njih očekujemo nove ideje koje će jednog dana sigurno pridonijeti kvalitetnijem radu HDS–a.

Sedamdesetu godišnjicu HDS–a proslavili smo 19. studenoga 2015. svečanom sjednicom u Dvorani Lisinski, uz prigodan koncert, izložbu i predstavljanje monografije o radu Društva. Bila je to prigoda da još jedanput ukažemo našoj kulturnoj javnosti na važnost našeg udruženja, kao i na umjetničke dosege hrvatske glazbe koja svojim vrijednostima potvrđuje europske standarde kojima sada i politički pripadamo.»

I u ratnim smo vremenima sačuvali, pa i unaprijedili naše umjetničke projekte, posebno Muzički biennale. Ujedno, u općim društvenim okvirima širili smo duh pomirbe s jedne, i inovativnosti s druge strane. Ojačala je izdavačka djelatnost te je osnovana tvrtka Cantus koja uspješno djeluje. HDS je postao i suosnivač Porina te suvlasnik Croatia Recordsa. U međunarodnim autorskim i umjetničkim organizacijama imali smo nerazmjeran utjecaj s obzirom na svoju veličinu i veličinu naše države. Organizirali smo i Svjetske dane glazbe te ojačali međunarodnu suradnju.

Nakon mojeg mandata, Društvo se nastavilo razvijati, prateći opće društvene i tehnološke promjene. Rekao bih, HDS je društvo kontinuiteta, ali i dinamičnog razvoja. Najviše promjena donijele su nove tehnologije koje utječu i na sustav zaštite autorskih prava, ali i na umjetničke projekte. Kontinuitet vidim u depolitiziranosti, efikasnoj strukturi te dobrim i kolegijalnim odnosima

Brojnim manifestacijama stavljaju se u fokus članovi drugih zanimacija, tj. oni koji djeluju na više područja, ne ograničavajući se samo na klasičnu glazbu, nego uključuju jazz, rock, pop, filmsku glazbu... Takve osobnosti inspiriraju naše skladatelje i ostavljaju trag na kulturnoj sceni. Tako se, osim klasične glazbe, posljednjih godina sve više etabliraju i smjerovi poput jazza, chansone i rocka, koje Društvo podupire i promiče. Općenito govoreći, granice između žanrova postaju sve manje jasne, a skladatelji u svojem radu koriste više žanrova. Moguće je da će to biti prototip glazbenika koji će dominirati sredinom 21. stoljeća.« 11

Razgovor s dobitnicom Nagrade Josip Andreis Hrvatskoga društva skladatelja za muzikologiju i glazbenu p u b l i c i s t i k u z a 2 014 . g o d i n u

Stručnjakinja za hrvatsku glazbu 18. i 19. stoljeća: dr. sc. Vjera Katalinić BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Nagrađena je za monografiju o dubrovačkoj plemićkoj obitelji diplomata i skladatelja Sorkočević (Sorgo) Sorkočevići — dubrovački plemići i glazbenici

D Piše: Dario Poljak

oktorica muzikologije Vjera Katalinić već je odavno poznata hrvatskoj stručnoj, ali i široj javnosti, ponajviše po predanom radu posvećenom proučavanju hrvatske glazbe 18. i 19. stoljeća. Kao

O knjizi Sorkočevići — dubrovački plemići i glazbenici Knjiga Vjere Katalinić prvi je monografski prikaz plemićke obitelji Sorkočević (Sorgo) koji je dostupan u obliku dvojezične knjige na hrvatskom i engleskom jeziku. Knjiga osim biografije Luke i Antuna Sorkočevića te (p)opisa njihovih skladateljskih djela, donosi i prikaz djelovanja pridruženog člana skladateljske obitelji — Jelene Pozza–Sorgo (Pucić–Sorkočević), kao i kontekst obitelji Sorgo u Dubrovniku prije djelovanja samih skladatelja, te u kasno 18. stoljeće. Knjizi je priložen i CD sa snimkama instrumentalnih djela Luke Sorkočevića u izvedbi ansambla Salzburger Hofmusik pod ravnanjem Wolfganga Brunnera u izdanju etikete cpo. (DP)

ravnateljica Odsjeka za povijest hrvatske glazbe HAZU–a, Vjera Katalinić ostvarila je velik uspjeh pokrenuvši EU projekt MusMig o migracijama glazbe i glazbenika na istoku, zapadu i jugu 12

Europe. Zahvaljujući međunarodnom projektu u sklopu velikoga europskog humanističkog projekta HERA, Vjera Katalinić doznala je i novosti o životu Luke Sorkočevića, odnosno o njegovim kontaktima u Europi. Nova saznanja samo su dio njezina tridesetogodišnjeg iskustva o dubrovačkoj plemićkoj obitelji Sorkočević (Sorgo) koje je pretočila u monografiju za koju joj je dodijeljena Nagrada Josip Andreis Hrvatskoga društva skladatelja.

Nagrade muzikolozima Što za hrvatske muzikologe znači Nagrada Josip Andreis?

To je jedna od rijetkih muzikoloških nagrada. Nekad je u Hrvatskom glazbenom zavodu postojala Nagrada Franjo Ksaver Kuhač koju smo dobile kolegica Sanja Majer–Bobetko i ja za najbolje diplomirane studente muzikologije. Zapravo je tek Nagrada Hrvatskoga društva skladatelja Josip Andreis iz 1982. bila neka javnija, profesionalna nagrada. Sljedeća je Nagrada Hrvatskog muzikološkog društva Dragan Plamenac, utemeljena 2005. Svakako, dobiti Nagradu Josip Andreis je lijepo priznanje jer dolazi od struke. Ipak se radi o nagradi koja se odnosi na muzikologe i glazbene pisce koji su članovi Hrvatskoga društva skladatelja.

Životna pitanja Vaša knjiga Sorkočevići — dubrovački plemići i glazbenici prva je publikacija te vrste o toj dubrovačkoj obitelji plemića i glazbenika, no rad na njoj nije trajao kratko s obzirom na to da ste specijalistica za hrvatsku glazbu 18. i 19. stoljeća. Koliko ste se vremena bavili Sorkočevićima?

To me svi pitaju! Samo pisanje knjige trajalo je tri do četiri mjeseca, ali predradnje su takve da ih ne možete vremenski izmjeriti. Neke datiraju i od prije dvadeset i više godina. U ovoj sam knjizi pokazala svoje tridesetogodišnje iskustvo iz dubrovačkih glazbenih arhiva, budući da sam htjela prikazati kontekst nastanka Sorkočevićevih djela, i oca i sina. Htjela sam odgovoriti i na pitanja koja sam sama sebi postavljala.

Koja su to pitanja?

Počevši od uobičajenih i obiteljskih situacija — koliko je tko djece imao?

Miho Demović donosi neke podatke koji su okvirni i ne baš točni. Potrudila sam se i otišla provjeriti informacije u matične knjige. Nitko mi nije znao reći gdje je točno pokopan Luka Sorkočević. U Matici umrlih piše da je njegov grob u samostanu Male braće. Pitala sam o tome gvardijana, međutim, on nije za to znao. Povjesničari umjetnosti iz Dubrovnika to znaju, ali to nigdje nije bilo »javno« zapisano. Zanimao me cijeli kontekst dubrovačkog glazbenog života, jer je Luka Sorkočević implementirao simfoniju u Dubrovnik.

Tek potkraj stoljeća pojavljuje se Angiolo Maria Frezza s jednom uvertirom i nakon njega Antun Sorkočević s četiri simfonije. Od domaćih ljudi (osim Sorkočevića) nema autora takvih djela, što znači da nisu bili takvog kapaciteta (Frezza dolazi iz Italije) ni sklonosti. Bio je očito potreban inozemni obrazovni sustav da bi skladatelji bili školovani za pisanje većih formi na odgovarajući način.

Zatvoreno zbog gljivica Jeste li u dubrovačkim arhivima otkrili nešto što je bilo previđeno u prethodnim istraživanjima?

Nisam sigurna. Neke sam podatke precizirala i ponovno napisala, preuzimajući ih od prethodnih istraživača, naravno, i u suradnji s kolegama iz drugih struka. Na tome posebno zahvaljujem kolegama iz Zavoda za povijesna istraživanja HAZU–a u Dubrovniku, prije svega Nenadu Vekariću, zahvaljujući kojem su i pojašnjene rodbinske veze dubrovačkih plemićkih obitelji u seriji njegovih knjiga, gdje je u nedavno objavljenoj šestoj donesena i kratka biografija Luke Sorkočevića. Njihovo je istraživanje bilo izuzetno važno da bi se razjasnila lokalna situacija. Povjesničari su se time bavili, ali je to trebalo staviti na papir, izraditi tablice, koje su vrlo komplicirane, da bi se moglo zaključiti tko je zapravo tko i s kim povezan. U dubrovačkim arhivima nisam mnogo dalje radila, zapravo mi je bio zanimljiviji rad u inozemnim knjižnica-

ma, ponajprije u Rimu. Do materijala vezanih uz studij Luke Sorkočevića nisam uspjela doći, jer je nažalost jedan dio arhivske građe zatvoren zbog otkrivenih gljivica pa će taj dio arhiva biti nedostupan barem sljedeće tri godine dok se ne provede deratizacija. Zato sam uspjela istražiti neke informacije vezane uz njegova učitelja Rinalda da Capuu. Za takva je istraživanja potrebna jedna dobra europska knjižnica s odgovarajućom literaturom koja će vas uputiti na prave izvore. U Beču sam prije desetak godina istraživala Sorkočevićev dnevnik, no za potrebe ove knjige produbila sam neke informacije i raščistila ih. Bečke su knjižnice također dragocjene.

U dubrovačke arhive vodili ste i studente muzikologije. Postoji li zanimanje među mlađim muzikolozima za istraživanje toga razdoblja?

Postoji načelno zanimanje. To je razdoblje obilježeno internacionalnošću i nadnacionalnim stilom, tako da je za njegovo proučavanje potrebna literatura koja je u nas manjkava. Nastojali smo nabaviti što više literature i na Odsjeku za muzikologiju Muzičke akademije i na Odsjeku za povijest hrvatske glazbe HAZU–a te držati korak s novom muzikološkom literaturom, ali to nije jednostavno. Nažalost, za vođenje studenata na dulja arhivska istraživanja više nisu dostupna sredstva koja je prije davalo Ministarstvo kulture.

Povratak izvorima Koliko je važna dostupnost skladateljskih rukopisa istraživačima?

O mnogim temama postoji literatura, no svaki čovjek pristupa izvoru s vlastitog stajališta, ovisno o cilju istraživanja, obrazovanju i interesima. Smatram da uvijek treba ići na izvore. Pitali ste me jesam li otkrila nešto novo — nisam, ja sam neke stvari jednostavno pročitala drugačije. Prva pogreška koja se mnogima događa jest što misle da su napisali djelo koje je konačno, što ja ne mislim. Moje je stajalište da svatko na neko istraživanje može nešto nadograditi. Zato je važno to objaviti, da se nešto ne prouči »za vlastite potrebe«, već da se podijeli s drugima koji to mogu na-

staviti. Od sasvim banalnih novih stvari, kao što su svi čitali da se jedan Sorkočevićev stavak zove Eroice staccatto, a zapravo piše Grave staccatto, do dvojbe u Babilonskiem nad riekama gdje Demović razmišlja radi li se o zajedničkom djelu Luke i Antuna Sorkočevića ili je to pisao Luka za Antuna. To je bilo vrlo teško pretpostaviti, ali kad se pročita što zapravo piše na naslovnici u rukopisu Vanđe Kuzmića, koji je sredinom 19. stoljeća prikupio materijal i pohranio ga u zbirci samostana Male braće u Dubrovniku, tamo piše OV (ovvero). On sam nije znao je li autor Luka ili Antun. To ostavlja dvojbu o autorstvu, ali uklanja sumnju da je riječ o zajedničkom djelu ili posveti.

Prijelazna generacija Što donose nova izdanja djela Luke Sorkočevića? Jesu li ona važna za revalorizaciju njegovih djela?

Luka Sorkočević je skladatelj koji je u posljednjih dvadeset godina pobudio mnogo interesa, ne samo zato što je predstavnik takozvane prijelazne generacije, u kojoj se može iščitati način prijelaza i transformacija baroka u klasicizam iz glazbe same, nego i nove spoznaje o glazbi toga doba općenito mogu potaknuti nove ideje. Sada je njegova glazba opće dostupna, što je i njezina svrha. Neki čak opravdavaju postojanje muzikologa da pronalaze novu glazbenu literaturu, zbog čega mislim da je važno da su se te note pojavile upravo u tom obliku. Mnogi su bili naviknuti na obrade Stjepana Šuleka koje su svima ušle u uho i važno je da se nauče na izvorni zvuk tih djela.

Zgodno je da uz moju knjigu dolazi i nosač zvuka s Brunnerovom izvedbom [Ansambl Salzburger Hofmusik, umjetnički voditelj Wolfgang Brunner, op. a.], kojom se mogu upotpuniti notni materijali objavljeni u MIC–u, iz kojih se vidi povijesna obaviještenost i pristup muzikologa i praktičara istovremeno. Što nam istraživanje te plemićke obitelji govori o glazbenom životu Dubrovnika u njihovo vrijeme?

Prije svega nam govori o stupnju obrazovanja. Ono što je meni bilo zanimljivo jest da nije samo Luka Sorkočević u svojoj obitelji dobio privatnu glazbenu naobrazbu. Postojalo je opće obrazovanje unutar kojega je bilo i glazbeno. Njega su mladići dobivali kod isusovaca, a poslije je to Antun Sorkočević dobio kod pijarista. Djevojke su bile u drugačijoj situaciji, one su imale uglavnom privatnu

Vjera Katalinić

poduku. Zanimljivo je i da nije ni samo Antun Sorkočević imao privatnu poduku. To je jedna mala novost — kajdanka njegove sestre Made (Maddalene) Sorgo, koja je imala svojega učitelja glazbe iz Ancone. I druga djeca su bez obzira na spol dobila glazbenu naobrazbu. Tu vidimo roditeljsku brigu za ravnopravnu glazbenu naobrazbu koja je vrlo važna u očitavanju opće kulture toga toba. Naravno, nisu se svi profilirali kao skladatelji, već samo oni koji su za to pokazivali više dara, iako su mnogi muzicirali.

Dubiozna autorstva Je li to definitivno znanje o dubrovačkim plemićima–glazbenicima?

Postoji prostor za daljnje istraživanje.

U njega ulazi niz skladbi dubioznog autorstva. Tu su prije svega vokalne skladbe koje odudaraju od Lukina stila, sačuvane u rukopisu Antuna Sorkočevića, iako na njima piše da su Lukina djela. Ako i jesu Lukina djela (što se čini malo vjerojatnim), onda su ona iz kasnije faze i očituju izvjestan utjecaj Glucka, što ne bi bilo tako čudno s obzirom na to da je Luka Sorkočević bio njegov veliki poklonik. S druge strane, ostaje istražiti njegovo studiranje u Rimu. U ovom radu navela sam što je Luka Sorkočević mogao čuti u vrijeme boravka u tom gradu. Mogli bi se dodatno istražiti i njegovi glazbeni kontakti, jer su to sve bili utjecaji kojima je bio izložen i koji se mogu očitati u njegovim djelima.

Zemlja malih majstora – Dvojezičnost monografije implicira inozemnu publiku. Kakve su reakcije stranih znanstvenika o vašoj knjizi, ali i o Sorkočevićima općenito?

O Luki Sorkočeviću se nešto već znalo u inozemstvu, zahvaljujući njegovoj gl a zb i koju je

Wolfgang Brunner predstavljao svojim snimkama. Međutim, mislim da je kontekst posebno zanimljiv stranim istraživačima i glazbenicima općenito. Svi kažu: »Napokon nešto na stranom jeziku!« Hrvatska je muzikologija i glazba vrlo zanimljiva i u širim krugovima.

Možda nemamo velikog majstora, ali malih majstora kao kod nas ima i drugdje, gdje su oni vrlo dostojno predstavljeni. Mislim da se ne smijemo stidjeti, pogotovo kad se sjetimo okolnosti u kojima su ta glazbena djela nastajala i u kojima su ti glazbenici živjeli te što su sve morali podnositi da bi ostvarili nekakav glazbenički život i output. Ono što uvijek moramo imati na umu jest da je visoko obrazovanje ono što je u Hrvatskoj nedostajalo u 18. i 19. stoljeću.

Zbog njega su s jedne strane skladatelji morali putovati u inozemstvo, što ih je svakako kreativno obogatilo, ali s druge strane mnogi se nisu vraćali. Mnogi pak koji bi inače imali glazbeničke predispozicije, zbog troškova nisu mogli odlaziti na daljnje školovanje. Što su vaši trenutačni znanstvenički interesi?

Radim na nekoliko razboja. Upravo se spremam u Osijek na Krležine dane gdje ću govoriti o pjevačici Ilmi Murskoj, neobičnoj i zanimljivoj migrantici koja je kao samostalna žena sredinom 19. stoljeća osvajala Južnu Ameriku, Australiju i Novi Zeland.

Baza podataka

Osvrnimo se na vaš muzikološki rad izvan knjige. U kojoj je fazi projekt HERA? Moram reći da mi je projekt HERA prije svega omogućio istraživanje o Sorkočeviću u Rimu, te druga istraživanja u Veneciji i Stockholmu. Mjerodavna ministarstva nisu bila dovoljno velikodušna da bi se moglo ići u inozemna istraživanja. Sada se mučimo s vizualizacijom baze podataka. Kontakti i istraživanja hrvatske grupe lijepo su uznapredovali. Reflektiraju se u velikom broju radova u inozemstvu, jer nam je projekt HERA donio vidljivost u međunarodnim razmjerima. Jedan od važnih rezultata našega projekta bit će baza podataka koja će pokazati migratorske linije i sjecišta gdje su se migranti–glazbenici mogli susretati. To ćemo dovršiti do kraja godine. U projektu imamo i zaposlene stručnjake za IT sektor bez kojih se danas ne može ni u domaćim projektima, što smo već iskusili. Sada naši suradnici imaju problema tehničke naravi zbog ograničenosti servera i gomile podataka koje smo prikupili.

Nadam se da će ti rezultati, kad postanu vidljivi na internetskim stranicama našega projekta, biti zanimljivi najširoj publici.

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

NAGRADE HDS–a ZA 2014. GODINU

D

o materijala vezanih uz studij Luke Sorkočevića u Rimu nisam uspjela doći, jer je nažalost jedan dio arhivske građe zatvoren zbog otkrivenih gljivica pa će taj dio arhiva biti nedostupan barem sljedeće tri godine dok se ne provede deratizacija

13

Glasnik Mačekova klavirskog opusa: Goran Filipec BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Riječki je pijanist primio nagradu na svečanoj sjednici u povodu 70. godišnjice Društva 19. studenoga 2015. u Maloj dvorani Lisinski za album objavljen pod etiketom uglednog međunarodnog nakladnika Naxos. Album je u cijelosti posvetio integralnom klavirskom opusu hrvatskog skladatelja Ive Mačeka

P

Razgovarala: Karmen Širović

ovod da pažnju skrenemo na mladog pijanista Gorana Filipeca, koncertnog umjetnika poznatijeg u inozemstvu nego u Hrvatskoj, jest Nagrada Vatroslav Lisinski koju mu je ove godine HDS uručio za svekoliki doprinos hrvatskom glazbenom stvaralaštvu u 2014. godini. Nagradu je primio za album objavljen pod etiketom uglednog međunarodnog nakladnika Naxos. Album je u cijelosti posvetio integralnom klavirskom opusu hrvatskog skladatelja Ive Mačeka (Maček — Complete Piano Music). Umjesto Chopina i Liszta, koje Filipec najčešće izvodi, pijanist je za Naxos odlučio snimiti klavirski opus i u Hrvatskoj manje poznatog pijanista i skladatelja Ive Mačeka, obilježivši time na najprikladniji način stotu godišnjicu njegova rođenja.

Na kompaktnom disku Filipec je Mačekovu klavirskom opusu, koji uključuje Sonatu, Sonatinu i pet minijatura, pridružio i Sonatu za violinu i klavir, koju je snimio s talijanskom violinisticom Silvijom Mazzon.

Zanimljiva glazba Ivo Maček jedan je od najvećih predstavnika zagrebačke pijanističke škole. Kad ste vi upoznali njegova djela?

14

Mislim da je pretenciozno reći da Zagreb ima svoju pijanističku školu. Ono što zovemo klavirskim školama u svijetu naslijeđe je sasvim izvanrednih pojedinaca koji su kao izvođači i pedagozi pridonijeli stvaranju jedne markantne izvođačke kulture. Te su kulture prepoznatljive i one su se razvijale kroz generacije. S druge strane, međutim, brojni muzikolozi uopće izbjegavaju govoriti o pijanističkim školama jer se one često prožimaju, imaju ponekad iste korijene, a njihovi predstavnici zastupaju razna učenja i imaju različite estetske kriterije.

S Mačekovim djelima prvi sam se put susreo 2002. godine, kad sam, neposredno nakon skladateljeve smrti, sudjelovao na jednom koncertu u Rijeci

koji mu je bio u cijelosti posvećen. Tom prilikom izveo sam dvije njegove skladbe. Note njegovih klavirskih komada iz nekog su mi se razloga često našle »pod rukom« pa sam ih tako u više navrata čitao i vraćao im se s vremena na vrijeme. Primijetio sam da je riječ o zanimljivoj glazbi koja po mnogočemu odskače od domaćeg klavirskog repertoara.

Kako je došlo do toga da za Naxos snimite Mačekov klavirski opus?

Inicijativa je bila isključivo moja. Klavirska djela snimio sam ujesen 2013. u Italiji, ne znajući da će ih Naxos objaviti. Kad je došlo do dogovora s izdavačem, bilo je potrebno snimiti dodatni audiomaterijal, jer je trajanje klavirskih komada bilo kraće od uobičajenoga za Naxosove diskove. Silvia Mazzon je s entuzijazmom prihvatila da snimimo violinsku sonatu i time je kompletiran audiomaterijal za CD.

Kasnoromantičarski dah Možete li nam približiti Mačekovu glazbu za klavir i opisati o kakvim je djelima riječ?

S kojim skladateljima se može usporediti njegov glazbeni jezik?

U Hrvatskoj sam u više navrata čuo da se o Mačeku govori kao o neoklasičaru. Iako se u njegovoj glazbi mogu naći elementi neoklasicizma, reći da je neoklasičar je pogrešno. Njegov stil kreće se između postromantizma i impresionizma, a u njegovoj glazbi mogu se naći i elementi glazbenog realizma i neoklasicizma. Ja bih ga svrstao između ranijeg Skrjabina, Busonija, Ravela i možda Prokofjeva. Skladbe su mu po formi klasične, ali je njihov dah uglavnom kasnoromantičarski. Maček je malo skladao, a svi su njegovi komadi izuzetno pažljivo napisani s puno dobrog ukusa.

Mislim da ništa nije prepuštao slučaju i da je u svojim djelima rekao sve što je zamislio.

Osim djela za klavir solo, na kompaktnom disku nalazi se i Sonata za violinu koju ste snimili s talijanskom violinisticom Silvijom Mazzon. Jeste li i prije surađivali?

Sa Silvijom sam imao prilike surađivati u više navrata i te su suradnje uvijek bile ugodne i uspješne. Upravo sam joj zato predložio snimanje Mačekove violinske sonate.

Maček je djelovao kao pijanist, skladatelj i pedagog. Imate li možda afiniteta za bavljenje drugim dvama segmentima njegova rada?

Kompozicijom se nikad nisam ozbiljno bavio, ali planiram nekoliko transkripcija za klavir za koje vjerujem da bi mogle biti relativno uspješne. Pedagogija me je uvijek zanimala.

U očekivanju nadahnuća Skloni ste repertoaru klasike i romantizma, a na programima vaših koncerata najzastupljenija su djela Chopina i Liszta.

Može se primijetiti da se Mačekova glazba izrasla iz kasnoromantičarske glazbene tradicije lijepo uklapa u taj repertoar. Izvodite li i djela drugih hrvatskih skladatelja?

Nisam često svirao hrvatske autore.

Vjerujem da glazbena djela trebaju nadahnuti interpreta i potaknuti ga na rad na njima. Upravo je to bio slučaj s Mačekom. Moguće je da se isto ponovi s djelima nekog drugog skladatelja.

Postoji li netko od suvremenih hrvatskih skladatelja čija biste djela rado izvodili ili čiju biste skladbu željeli praizvesti?

To mi je teško reći. Nisam posebno sklon suvremenoj glazbi, iako ona nije nipošto isključena iz područja mojeg interesa. Ako se susretnem s djelima koja će me zainteresirati, rado ću im posvetiti vrijeme.

Pitanje tržišta Prisutniji ste na inozemnoj nego na hrvatskoj glazbenoj sceni. Mislite li da je jedan od razloga i taj što ste u svojem školovanju zaobišli hrvatsku metropolu i zagrebačku Muzičku akademiju?

Hrvatska ne pruža posebno širok prostor za umjetnički rad, stoga smatram da je normalno da svaki ozbiljni hrvatski glazbenik više nastupa u inozemstvu nego u Hrvatskoj. To je jednostavno

pitanje tržišta. S druge strane, moguće je da je moj zaobilazak zagrebačke Muzičke akademije u prvoj fazi studija (poslije sam se dvije godine usavršavao upravo na toj instituciji u klasi Evgenija Zarafiantsa) na neki način reducirao broj mojih nastupa u Zagrebu. Međutim, kad govorimo o Mačeku i koncertima u Hrvatskoj, možda je zanimljivo spomenuti da nijedna koncertna institucija u Zagrebu nije pokazala zanimanje za obilježavanje stote godišnjice Mačekova rođenja. U Rijeci je, međutim, za tu prigodu upriličen koncert u HNK–u Ivana pl. Zajca i predstavljen je CD o kojem sad razgovaramo.

Studirali ste na lovranskoj Glazbenoj akademiji Ino Mirković, a usavršavali ste se na moskovskom Državnom konzervatoriju P. I. Čajkovski te na Kraljevskom konzervatoriju u Den Haagu. Možete li usporediti svoje školovanje na tim institucijama? Što ste usvojili na svakoj od njih? Koliko je važno na kojoj instituciji studirate, a koliko s kojim pijanistom radite?

Glazbenici s kojima sam imao prilike raditi na razne su načine i u različitim mjerama utjecali na mene. Neki od njih dali su mi vrlo mnogo, a neki gotovo ništa. Često kontakt s pedagogom ovisi, osim o njegovim isključivo profesionalnim kompetencijama, i o nizu ljudskih i osobnih čimbenika. Moram reći da sam, međutim, mnogo naučio i od glazbenika s kojima nisam imao osobne kontakte, jer sam ih primjerice samo čuo na koncertu ili na snimkama. Pritom ne mislim samo na pijaniste, nego i na pjevače, dirigente i ostale glazbenike. Mislim da institucija u glazbenom obrazovanju, iako može imati određeni prestiž, ne može uvijek jamčiti najbolje obrazovanje za sve svoje korisnike. U glazbi obrazovanje ne može biti standardizirano, već treba biti skrojeno po mjeri pojedinca. Što je pojedinac sposobniji, to je veća i nužnost personaliziranog pristupa njegovim potrebama.

Sudjelovali ste na mnogim pijanističkim natjecanjima, a pobijedili ste na natjecanju Franz Liszt — Premio Mario Zanfi u Parmi, laureat ste Međunarodnog pijanističkog natjecanja u Parnassosu u Meksiku, Gabala u Azarbajdžanu te José Iturbi u SAD–u.

Ne mislim da je nužno ići na natjecanja. Dapače, mislim da svakome kome pođe za rukom da izgradi profesionalnu mrežu i osigura si prostor za umjetnički rad, natjecanja nisu potrebna. U svojem radu sudjelovao sam na natjecanjima u razdobljima u kojima sam mislio da je to potrebno. Sada to više ne mislim. Najveća korist koju sam imao od natjecanja su kontakti s nekim zanimljivim ljudima i glazbenicima. Što se tiče razvoja koncertnih aktivnosti, natjecanja gotovo da mi nisu dala ništa, a slično je i s njihovim doprinosom izgradnji mojeg umjetničkog identiteta.

Život u inozemstvu Može li se reći da je pijanistima koji su studirali izvan Hrvatske lakši proboj na inozemnu scenu?

Ako o studiju govorimo u širokom smislu, kao o razvoju svijesti o okruženju u kojem živimo i unutar kojega djelujemo, razvoju radne i socijalne etike i razvoju profesionalnih kompetencija, vjerujem da studiji u relevantnim s re d i š ti m a m o g u d a t i

određenu prednost glazbenicima koji ih pohađaju u odnosu na one koji obrazovanje stječu u Hrvatskoj.

Do sada ste nastupali diljem Europe, SAD– a, Južne Amerike i u Japanu. Gdje imate najvjerniju publiku?

Iz nekog razloga uvijek se najradije vraćam u Argentinu. Turneje nisu samo vrijeme provedeno na sceni, već i pripreme za koncerte, putovanja, druženja, susreti. U tom smislu Argentina je sredina u kojoj se odlično osjećam i koja na mene djeluje vrlo produktivno.

Držite li se određenog repertoara za posebno tržište ili vam to uopće nije važno?

Mislim da moj repertoar nije posebno

ekstravagantan i da odgovara gotovo svakoj publici. Povremeno, međutim, kad već poznajem ukus određene publike, nastojim usmjeriti repertoar prema njezinim preferencijama. Primjerice, u Japanu sviram nešto manje Prokofjeva, a više Chopina.

Kakve su reakcije publike na klavirski opus Ive Mačeka?

Odlične, i to me zaista raduje. Osim što ga publika prihvaća sa zadovoljstvom, djela su se svidjela i mnogim glazbenicima koje poznajem. Neki od njih su me zamolili da im nabavim note Mačekovih skladbi. Nadam se da će se ta glazba u budućnosti sve više svirati.

Glazbena invencija Trenutačno pohađate doktorat u Parizu na Sorbonni i na Conservatoire National Superieur de Musique et de Danse. U kojem području se usavršavate?

Doktorat glazbenog interpreta je program izrađen u partnerstvu dviju institucija koje ste spomenuli. On uključuje umjetnički, dakle praktični rad na određenom repertoaru i znanstveno istraživanje s redakcijom dok-

H

rvatska ne pruža posebno širok prostor za umjetnički rad, stoga smatram da je normalno da svaki ozbiljni hrvatski glazbenik više nastupa u inozemstvu nego u Hrvatskoj. torske disertacije. Zamišljen je tako da se praktični dio rada provodi uz nadzor mentora na Konzervatoriju, a istraživanje uz mentora na Sorbonni. Te dvije aktivnosti trebaju se prožimati i dopunjavati, a obrana disertacije radi se na znanstvenom i praktičnom nivou. Ja radim na temi vezanoj uz glazbenu invenciju u klavirskim transkripcijama.

Kojim ste projektima trenutačno posvećeni? Gdje vas se može slušati i kada će na red doći Hrvatska?

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

R a z g o v o r s d o b i t n i k o m N a g r a d e H D S – a Va t r o s l a v Li s i n s k i z a s v e k o l i k i d o p r i n o s h r v a t s k o m g l a z b e n o m s t v a r a l a š t v u u 2 0 14 . g o d i n i

Koliko su vam natjecanja i nagrade pomogle u karijeri? Zašto je važno ići na natjecanja i koliko su ona važna u izgradnji glazbene osobnosti?

Osim što čekam objavu novog CD–a sa svim verzijama etida Liszt–Paganini, koji će u ožujku također izdati Naxos, spremam nekoliko recitala i program za novi CD koji će biti posvećen Scarlattijevim sonatama. Snimat ću ga početkom veljače u Njemačkoj. Ubrzo nakon toga, 15. veljače, svirat ću u riječkom HNK–u Ivana pl. Zajca Prvi klavirski koncert P. I. Čajkovskog.

Goran Filipec

NAGRADE HDS–a ZA 2014. GODINU

15

Intervju s Davorom Gopcem, dobitnikom Nagrade HDS –a Milivoj Körbler za autorsko stvaralaštvo na području popularne glazbe

Sve su pjesme Psihomodo popa iskrena djela

N

Prvu nagradu u više od 32 godine na hrvatskoj rock–sceni osebujni frontmen Psihomodo popa dobio je od Hrvatskog društva skladatelja BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Razgovarao: Bojan Mušćet

N

agradu Milivoj Körbler za autorsko stvaralaštvo Gobac dobiva uoči dvaju koncerata u zagrebačkoj Gavelli, kojima bend obilježava 20 godina od snimanja jednog od ključnih albuma njihove diskografije — Unpljugd

agradu Milivoj Körbler za autorsko stvaralaštvo na području popularne glazbe Hrvatsko društvo skladatelja dodijelilo je Davoru Gopcu, glavnom autoru i frontmenu grupe Psihomdo pop. Nagrada stiže nakon objavljivanja LP verzije hvaljenog albuma Ćiribu ćiriba, a uči dvaju prosinačkih koncerata Unpljugd 2, koje bend priprema u zagrebačkom kazalištu Gavella. O utjecaju nagrade na motivaciju, Davor Gobac kaže: »Drago mi je što sam od struke dobio nagradu, to mi je prva u trideset godina. No ja nisam neki tip koji sad baš otkida na nagrade i mora dobivati nagrade da bi bio motiviran. Katkad me motiviraju neke sasvim druge stvari.« Spremate dva koncerta u Gavelli. Je li to

nastavak Unpljugda, unplugged albuma koji ste ondje snimili prije dvadeset godina, njegova obnova ili jednostavno prilika za drukčiji tip kontakta s publikom?

Iskoristili smo obljetnicu, dvadeset godina, da opet organiziramo koncert u Gavelli. Ovaj put će biti sasvim drukčije, imat ćemo neke nove pjesme, ali i pjesme koje prije nisu obrađivane na unplugged način. Prateće vokalistice neće biti Napalm djevice s kojima smo zaokružili trideset godina u Domu sportova, nego ćemo imati mlade snage, brassere i nove prateće vokalistice.

Bit će to potpuno neviđeno izdanje Psihomodo popa, oba dana.

Devet albuma U trideset dvije godine rada bend je objavio devet studijskih albuma. Jeste li zadovoljni kvantitetom? Smatrate li da bi Psihomodo bio produktivniji da je bio lošije prihvaćen?

Zadovoljan sam kvantitetom, jer nikad nismo bili preveliki radoholičari, ali nismo bili ni prelijeni. Ti albumi objavljivani su upravo onda kad je trebalo. Da živimo u Americi gdje je veće držište i bolji push, vjerojatno bismo i više toga napravili. Ovako je ovo sasvim dovoljno. U današnje vrijeme kad se mora imati hit, album kao da nije ni bitan. Sa svakog albuma bilo je nešto hitića, no imamo i gomilu pjesama koje u komercijalnom smislu nikad nisu iskorištene. Stoga smatram da ćemo sljedeći album raditi po načelu pjesma–po–pjesma.

Autor većine skladbi Koji album Psihomodo popa doživljavate kao najviše svoj u autorskom smislu? Kakav bi bio solo album Davora Gopca?

Zaista ne znam koji bih album Psihomodo popa smatrao najviše svojim.

Svaki mi je najviše moj, kao što mi je

svaki najviše njihov, odnosno svih drugih članova benda. Ja sam autor većine skladbi na svim albumima, tako da sam prilično vezan uz te pjesme, i to su iskrena djela, ma kako ona kotirala kao vrijedna ili nevrijedna. A kako bi zvučao moj solo album? Pojma nemam, vjerojatno onako kako bih se osjećao u onom trenutku kad bih ga snimao.

Na koji način stvarate? Imate li neko pravilo ili puštate da vas potakne inspiracija?

Nemam neku formulu prema kojom stvaram. Uglavnom kako me pukne. Neki put to zbilja dođe iz neke pjesme pa me potegne dalje, u neki drugi film, neki put mi samo jedna riječ zna biti dovoljna, neki put uzmem gitaru i smislim neki rif, pa shvatim da bi prema tome trebalo napraviti neku melodiju. Uglavnom, nemam pravila, ali shvatio sam da mi je jednostavnije napraviti glazbu kad već imam tekst, nego na gotovu glazbu smišljati tekst.

Kakav je vaš odnos prema pjesmama Psihomodo popa nastalim prije nastupnog albuma Godina zmaja. Dio njih je iskorišten i ponovo snimljen, no većina ih je završila u demo–ostavštini. Jeste li se tada profilirali kao autor ili to razdoblje smatrate mladenačkim zanosom i zaletom?

To rano razdoblje smatram razdobljem učenja. Mi smo to što radimo, taj rock’n’roll, jako voljeli, imali smo uzore i uživali smo na tom putu, iako je bio težak. Tada smo prilično učili i u to se vrijeme, prema svim našim uzorima, i isprofilirao stil Psihomodo popa. Počeli smo kao ljudi kao baš i ne znaju svirati.

No došli smo na današnju razinu da zajedno zvučimo izvrsno.

Kao što je Keith Richards svojedobno rekao: »Možda ja nisam neki najveći gitarist na svijetu, ali ja i Ron Wood sigurno jesmo najbolji gitarist na svijetu!«

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

NAGRADE HDS–a ZA 2014. GODINU

Rock’n’roll na cijeni Godina zmaja jedan je od ponajboljih albuma na ovim prostorima, očito pod utjecajem raznih elemenata pop i rock kulture. Tko su bile u Godini zmaja vaše inspirativne vodilje, osim autora čije su pjesme obrađene na tom albumu?

Osim autora koje smo obradili na albumu, a to su Velvet Underground, T. Rex i Ramones, voljeli smo i mnogo drugih autora i izvođača. Ja sam volio kompletan novi val, volio sam i alternativnu scenu tog vremena, kao i njujoršku scenu, Iggyja Popa, pa New York Dollse, koji su također vrlo bitni... Nismo ih obradili na prvom albumu, a zaista su bitni autori. Cijela ta priča oko rock’n’rolla mene je pucala direktno iz New Yorka, odnosno s te scene, a jedan dio i s londonske scene. To se odnosi na Sex Pistolse i engleski punk uopće.

Jeste li skladali ili pisali tekstove za druge izvođače, osim za Psihomodo pop?

Ne, nisam nešto mnogo skladao za druge izvođače, premda sam napravio neke pjesme. Ponajviše sam pisao za djecu. Kasandri sam napisao jednu skladbu, odmah poslije rata, zvala se Masno slasno, što je bio čisti komercijalni potez. Napisao sam tekst za pjesmu Jing&Jang koju izvodim u duetu s Dinom Dvornikom, kao i za božićnu pjesmu Sretan Božić, sretna nova godina koja je na kraju ispala postumni duet.

16

Davor Gobac prima nagradu na svečanoj sjednici HDS-a

Zaista cijenim sve autore koji se bave rock’n’rollom bez obzira na moj ukus. Ne bih nikoga osobito isticao. Inače, nikad nisam bio sklon pjevanju tuđih pjesama. Za Psihomodo je nešto napisao Davor Slamnig, on nam je prijatelj i odličan autor, Frida je njegova, kao i Grički izotop koji je napravio s mladim Srđanom Dedićem. Obje pjesme su iz serijala Milan Blenton, a ovu drugu smo sad objavili jer nam je bilo žao da tako kvalitetna pjesma ostane ni na nebu ni na zemlji. Izvodimo je uživo, pa možda dođe do šireg kruga ljudi. Ja sam osobito čvrsto vezan uz Milana Blentona, a kako ne bih bio kad sam zapravo ja Milan Blenton.

B. Pešić

Koje ostale hrvatske ili regionalne autore cijenite, čije biste pjesme voljeli pjevati?

17

Drugi koncert sezone HDS –ova ansambla za suvremenu glazbu, 30. s t udenog a 2015. u d vor ani M u z ičke akademi je u Z ag r ebu

Tko je Miroslav Drljača Rus, dobitnik Nagrade HDS–a Adalbert Markovi ć?

Cantus Ansambl u novim avanturama

Afirmacija hrvatskog stvaralaštva HDS–ov žiri za nagrade odlučio je da je upravo Drljača učionio najviše za sustavnu afirmaciju hrvatskog stvaralaštva, u svojstvu glavnog glazbenog urednika Narodnog radija

N

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Piše: Dubravko Jagatić

18

M

a redovitoj Godišnjoj skupštini Hrvatskog društva skladatelja održanoj potkraj svibnja u Lovranu, među nagrađenima se našao i Miroslav Drljača Rus. Nije bilo velike dvojbe treba li upravo Drljača osvojiti nagradu za sustavnu afirmaciju hrvatskog stvaralaš-

iroslav Drljača, koji još iz mladosti nosi nadimak Rus, po kojem ga većina ljudi sa scene i poznaje, osim funkcije glavnog glazbenog urednika na Narodnom radiju, glavni je urednik diskografske kuće Hit Records, kantautor, skladatelj, tekstopisac i producent

tva jer je kao urednik Narodnog radija, koji emitira isključivo hrvatsku glazbu, pomogao mnogim domaćim skladateljima, afirmirajući domaće glazbeno stvaralaštvo u cjelini, posebno mainstream i pop–glazbu. Zaključeno je da bi u današnje vrijeme globalizacije i internacionalizacije glazbe i ostalih medijskih sadržaja, takav kulturološki i poslovni koncept za svaki narod bio projekt visoke vrijednosti, pogotovo za malu naciju i jezik poput hrvatskoga. Povrh svega, Narodni radio je i jedan od najslušanijih radija u Hrvatskoj.

Nakon više sezona u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog, ansambl otkriva nove koncertne prostore; nakon Teatra &TD i dvorane Muzičke akademije »seli se« u izložbeni prostor Laube

D

Piše: Marija Saraga

Tko je taj Rus? Miroslav Drljača, koji još iz mladosti nosi nadimak Rus, po kojem ga većina ljudi sa scene i poznaje, osim funkcije glavnog glazbenog urednika na Narodnom radiju, glavni je urednik diskografske kuće Hit Records, kantautor, skladatelj, tekstopisac i producent. Potkraj sedamdesetih počinje svoje prve glazbene korake s grupom Ad Fines, a onda 1982. osniva grupu ITD bend s kojom je ostvario golem uspjeh osamdesetih i s kojom je objavio četiri studijska albuma te lansirao niz hitova. Potkraj osamdesetih, kad grupa ITD prestaje s djelovanjem, Drljača se okreće

Miroslav Drljača Rus prima nagradu na svečanoj sjednici HDS-a

skladanju za druge izvođače pa piše pjesme za Mišu Kovača, Željka Bebeka, Gazde, Crvenu jabuku, Massima, Tajči, Nove fosile... Godine 2000. Rus se vraća samostalnim albumom Ima kurvi, nema para.

Suradnja s Proeskim Nakon pokušaja povratka, Rus upoznaje Tošu Proeskog, s kojim ostvaruje blisku suradnju koja traje do nesretne pogibije tog sjajnog makedonskog pjevača 2007. godine. U tom je razdoblju Miroslav Drljača Rus za Proeskog napisao neke od njegovih najvećih hitova.

osadašnji koncertni prostor svojih nastupa, Malu dvoranu Vatroslava Lisinskog, Cantus Ansambl s novom je sezonom zamijenio novim, neistraženim prostorima koje će ispuniti suvremenim zvukom.

Na čelu diskografske kuće Hit Records ostvario je izuzetan uspjeh na polju diskografije, zbog čega su mnoga etablirana imena zabavne glazbe iz Hrvatske i regije upravo u toj diskografskoj kući pod njegovim vodstvom pronašla stalno utočište. Međutim, Nagrada Adalbert Marković Rusu je dodijeljena prije svega zato što je u programu Narodnog radija pomogao u afirmaciji mnogih izvođača, skladatelja, tekstopisaca, producenata i ostalih sudionika glazbene industrije, koji su tako dobili umjetničku i poslovnu priliku pred mnogobrojnim slušateljima u Hrvatskoj.

Solo–tutti

Trombonist Mario Šincek u kućnom je ogrtaču praizveo sebi posvećenu šaljivu skladbu Ivana Josipa Skendera Mario’s Day Off

Nakon što je na prvom koncertu sezone, održanom u rujnu u Velikoj dvorani Teatra &TD Cantus Ansambl ugostio francuski ansambl Variances, drugi koncert sezone održao je 30. studenoga u »friško« upogonjenoj dvorani Muzičke akademije u Zagrebu, dok će se ostatak njihove sezone u 2016. godini preseliti u Laubu, Kuću za ljude i umjetnost, izložbeni prostor koji sve češće ugošćuje i druge grane suvremenih umjetnosti, pa tako i glazbene. U dvorani Akademije kojoj tek predstoji »službeno« otvorenje, Cantus Ansambl održao je jedan u nizu svojih solo– tutti nastupa, na kojima su članovi ansambla solisti u skladbama po vlastitom izboru, svjedočeći o visokom umijeću svakoga od njih.

Prvi dio koncerta bio je sastavljen od solističkih nastupa — Mario Šincek praizveo je skladbu Ivana Josipa Skendera Mario’s Day Branko Mihanović na oboi Off (Mariov slobodni dan), koju je Skender za njega skladao još 2002. godine. Skladbu šaljiva karaktera i improvizacijskog dojma Mario Šincek izveo je u kućnom ogrtaču i papučama, ističući element komike, ali i ideju kućnog, opuštenog ugođaja vježbanja instrumenta u slobodno vrijeme.

Udaraljkaši Marko Mihajlović i Hrvoje Sekovanić izveli su potom četiri stavka iz skladbe Osam stavaka za četiri timpana američkoga skladatelja

Elliotta Cartera, koji u skladbi istražuje ritamske i melodijske mogućnosti instrumenta. Prvi dio zaključila je još jedna praizvedba — pouzdani Cantusov oboist Branko Mihanović praizveo je njemu posvećen Kleopatrin napitak Alfija Kabilja (skladan 2013. godine). Pitku skladbu za Kabilja karakteristične melodioznosti, Mihanović je izveo spretno i karakterno uvjerljivo. Mihanović je bio solist i u prvoj točki drugoga dijela, skladbi Capricorn Concerto Samuela Barbera za flautu, obou, trubu i gudače, a na pozicijama solista pridružili su mu se i flautist Dani Bošnjak te trubač Vedran Kocelj. Taj trio vrhunskih glazbenika svoj je dio posla odradio skladno i uigrano, uz pouzdanu pratnju gudača Cantus Ansambla pod ravnanjem Ivana Josipa Skendera. Njima je ipak najviše smetala specifična akustika dvorane, odnosno njezina »suhoća« u kojoj gotovo da nema odjeka, pa se tako svaki ton koji nije do kraja zaokružen čini reskim.

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

NAGRADE HDS–a ZA 2014. GODINU

»Friški« diplomand Drugi koncert sezone Cantus Ansambla zaključen je izvedbom skladbe Kad budem trava za glas i komorni ansambl mladoga skladatelja Antonija Babića, koji je isti dan, nešto ranije i koji kat više, diplomirao kompoziciju u razredu Frane Paraća. Babić je skladbu napisao nadahnut istoimenom pjesmom Dobriše Cesarića, a praizveo ju je (s velikim uspjehom) upravo Cantus Ansambl ovoga ljeta na Osorskim glazbenim večerima, kad je solist, baš kao i u ovoj drugoj, zagrebačkoj izvedbi, bio bariton Siniša Hapač. Već smo pisali o zanatskom umijeću koje je mladi skladatelj pokazao u tom djelu, kao i o osjećaju za formu i gradnju napetosti, no čini se da je akustika osorske crkve bolje odgovarala djelu od dvorane Akademije, u kojoj se Siniša Hapač morao pomučiti kako bi, u gusto pisanom tkivu, uspio izdići glas iznad i ne tako velikog ansambla. Mladi skladatelj svakako obećava, a u budućnosti mu predstoji tehničko znanje i maštovitost koje treba nadograditi daljnjim razvijanjem individualnog glazbenog izraza i stila. Sljedeći koncert Cantus Ansambla očekuje nas 21. ožujka, u Laubi, kada će se ansambl ponovno naći u novom prostoru, kao i u novom glazbenom kontekstu — uz glazbenika–elektroničara Christiana Fennesza, na repertoaru će biti Mahler, možda ne onakav kakvog ga poznajete...

19

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Kralj hrvatskog mjuzikla Rijetkom se žanru naš svečar posvetio s dodanašnjih 14 naslova, još dva u rukavu i tko zna koliko još u ideji

N

Piše: Jagoda Martinčević

adam se da se naš svečar neće naljutiti zbog naslova, ako ga urednica u međuvremenu ne promijeni! Mogao bi se možda osjetiti zakinut zbog svega onog drugog dobrog i vrijednog što je napravio u dosadašnjoj skladateljskoj karijeri, a i naslov nije baš originalan. Netko ga je drugi smislio, a ja samo preuzela u ovom prigodnom tekstu jer mi se ipak čini najprirodnijim s obzirom na rijetkost žanra kojem se naš svečar posvetio s dodanašnjih četrnaest naslova, i još dva u rukavu, i tko zna koliko još u ideji.

Najbolja djela Pa ipak, svi znamo da se umjetnički rad Alfija Kabilja nikako ne može svesti samo na mjuzikl, ma koliko

I

20

Alfi Kabiljo

ako je diplomirao arhitekturu, odrastajući u obitelji koja je glazbu voljela i poznavala, Alfi ju je od rane mladosti upijao, slušao, čitao i naposljetku odabrao za životno poslanje

nam Jalta, Jalta, najpopularniji hrvatski mjuzikl, prirasla srcu, iako će se skladatelj i autorica ovoga teksta zdušno složiti da je njegovo najbolje djelo toga žanra Kralj je gol, a Car Franjo Josip u Zagrebu odmah iza toga. O svemu tome, i mnogočemu drugom, bilo je riječi na ovogodišnjoj 52. Glazbenoj tribini u Opatiji, na prigodnom poslijepodnevu u Vili Angiolina upriličenom u povodu Kabiljova 80. rođendana.

U

z razgovor s autorom, u Opatiji je 5. studenoga 2015.

(Hotel Imperial) priređen i koncert Kabiljevih komornih skladbi

Najnagrađivaniji u inozemstvu Na ovome mjestu ne mogu se izostaviti Kabiljovi međunarodni uspjesi na festivalima zabavne glazbe, prema kojima je bio i ostao naš najnagrađivaniji autor u inozemstvu. U suradnji s izvanrednom interpretkinjom svojih pjesama Radojkom Šverko, dobitnik je desetak nagrada u Rio de Janeiru, Palma de Mallorci, Tokiju, Seulu, na Malti, Tenerifima, Caracasu, Kairu i drugdje, snimao je diskografske i filmske projekte u Barceloni, Madridu, Beču, Londonu, Parizu, Los Angelesu..., a u domovini je, osim mnogih nagrada na domaćim festivalima, dobio i ugledna priznanja struke (Ivan pl. Zajc, Josip Š. Slavenski, Milivoj Körbler, Boris Papandopulo, tri Porina i Porina za životno djelo, dvije Pulske arene...). Bio je i predsjednik Hrvatskog društva skladatelja te član međunarodne organizacije FIDOF.

Madame Hamlet Mogli bismo još nabrajati učinjeno, no čemu kad se u Alfijevoj kajdanki roje

nove skladbe koje samo čekaju svjetlo dana, osobito onog na kazališnoj sceni. Već su davno dovršena dva nova mjuzikla, jedan posvećen majci Terezi, a drugi Sari Bernhard, kažu najvećoj glumici svih vremena. Osobito zanimljiv čini se upravo taj drugi za koji je Kabiljo napisao glazbu, libreto i aranžman, dok je autor riječi pjesama ugledni književni prevodilac Mate Maras, među ostalim vrstan prevoditelj Shakespearea. A upravo se parafrazirajući velikoga elizabetinca, novi Kabiljov mjuzikl zove Madame Hamlet, prema knjigama S. Bernhard Ma double vie i L’art du théâtre te prema tragediji Hamlet.

Poznato je da je velika tragetkinja s velikim uspjehom igrala danskog kraljevića u vlastitoj adaptaciji, kao i to da je silno željela u Parizu sagraditi vlastito kazalište. O tome govori Kabiljov mjuzikl, još jedan njegov hommage glumcima kojima je posvetio i svojeg Franju Josipa u Zagrebu, a ujedno podsjeća i na to kako u Zagrebu u prošlom stoljeću nije sagrađeno nijedno novo kazalište. I ovo je djelo pisano za ansambl kazališta Komedija, poglavito za njegovu prvakinju, svestranu Jasnu Bilu-

šić, koja je ulomke već predstavila na Chansonfestu i pojedinim nastupima s velikim uspjehom. No Madame Hamlet na čekanju je već punih osam godina, iz tkozna kojih razloga?

Opatijski koncert Na Kabiljovu rođendanskom opatijskom sijelu mogao se čuti i dio njegova tzv. ozbiljnog opusa, i to dvije doista sjajne i atraktivne skladbe. Guslača na ulici za violinu solo nadahnuto je izveo Anđelko Krpan, prvi interpret te suite nastale 2010., s posvetom proslavljenom Yehudiju Menuhinu koji je za jednoga posjeta Sarajevu anonimno svirao ispred nekadašnje sefardske sinagoge. Tu skladbu autorova osobnog sentimenta, ali i vrsnoga poznavanja brojnih mogućnosti violine, slijedila je virtuozna Liburnijska suita, u kojoj se Kabiljo pokazao vještim sljedbenikom onih koji inspiraciju uspješno nalaze u transformaciji hrvatskoga pučkog glazbenog izraza. Djelo je posvećeno Triju Osor koji ga je i ovaj put izveo u sastavu vrsnih glazbenika: flautistice Renate Penezić, violončelista Petra Kovači-

ća i pijanistice Zarije Alajbeg Galuf. U ozračju dobrog raspoloženja, uz mnogo pljeska i izraza poštovanja autoru i njegovu opusu, priredba je završila na najbolji mogući način: publiku, goste i kolege otpratio je sam skladatelj svirajući na klaviru glazbu iz svojeg Casanove u Istri! No rođendansko je slavlje malo uranilo; osam desetljeća Kabiljo će navršiti 22. prosinca. Stoga još jedanput od srca: sretan rođendan, Maestro!

U

Alfijevoj se kajdanki roje nove skladbe koje samo čekaju svjetlo dana, osobito onog na kazališnoj sceni

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Uz 80. rođendan Alfija Kabilja obilježen na ovogodišnjoj 52. Glazbenoj tribini u Opatiji

Glazbenik po vokaciji Valja odmah istaknuti — skladatelj, dirigent, aranžer, pijanist, tekstopisac i producent, glazbenik je po vokaciji. Točnije »muzikant«, kako je sam rekao, složivši se s duhovitom sintagmom velikoga Lovre pl. Matačića koji je sebe najradije nazivao takvim, za mnoge, pejorativnim tumačenjem osobnoga odabira. Jer značenje pojma »muzikant« zacijelo najbolje određuje raznolikost glazbeničke znatiželje nekoga tko je diplomirao arhitekturu, a ipak se posvetio onome što ga je još u ranom djetinjstvu začaralo. Odrastao je u obitelji koja je glazbu voljela i poznavala. Alfi ju je od rane mladosti upijao, slušao, čitao i napokon je odabrao za životno poslanje. S velikim će poštovanjem isticati svoje mladenačke mentore, legendarne Rudolfa i Margitu Matz, poduku koju je dobio u zagrebačkoj Glazbenoj školi Vatroslav Lisinski te dragocjena saznanja koja je stekao na usavršavanju u Parizu.

Permanentno slušanje No po svemu sudeći, najveća je škola bila, a i ostala, permanentno slušanje glazbe koje traje i danas, jer se Alfi Kabiljo doslovce može sresti na svakom zagrebačkom

mjestu gdje se nešto svira. Upravo ta gotovo opsesivna znatiželja prema svemu glazbenom, dovela je do toga da ga s punim pravom možemo svrstati u red najsvestranijih hrvatskih glazbenih autora koji u svojem raznolikom opusu bilježi popularnu glazbu i šansone, solističku, komornu i orkestralnu glazbu iz domene tzv. ozbiljne (već spomenutih 14 mjuzikla, jedna opera, dva baleta, osamdesetak glazbi za igrane filmove, stotinjak TV epizoda...). Nabrojimo tek nekoliko naslova: među brojnim zabavnim melodijama Tvoja zemlja, među šansonama Parkovi, komična opera Casanova u Istri (2009.) doživjela je veliki uspjeh i niz izvedbi u riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca, balet Kentaur 12 (1979.) praizveden je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, skladba Voda i vatra za G.H. Händela, simfonijski hommage, nastao je kao narudžba EBU–a u povodu 250. godišnjice rođenja velikog baroknog majstora, glazba za filmove Scissors (sa Sharon Stone), Sky Bandite (snimljena s National Philharmonic Orchestra), Fear, The Girl, Seljačka buna, Pad Italije, Lea i Darija...

Antun Tomislav Šaban otvorio je program posvećen Alfiju Kabilju na samom početku 52. Glazbene tribine Opatija koji je vodila Jagoda Martinčević

21

Zemaljski raj U eri sofisticirano proširenih instrumentalnih tehnika, dijalog s izvođačima postaje katalizator za mnoge uspješne interpretacije i za pozitivnu recepciju kod publike. Iz te perspektive, dani Tribine mogu se doživjeti i kao neka vrsta zemaljskoga raja, u kojem je stilska raznolikost i želja da se što kvalitetnije predstavi što više novih skladbi hrvatskih skladatelja u prvom planu, a što bi u bilo kojem drugom kontekstu bilo neizvedivo iz niza vrlo ozbiljnih i složenih razloga. Središnju ulogu izvođača u promicanju hrvatske glazbe na međunarodnoj sceni istaknuli su i umjet-

Svečano otvaranje 52. Glazbene tribine Opatija izravno je prenosio Treći program Hrvatskoga radija 52. Glazbena tribina Opatija u znaku hrvatskih skladatelja sa stalnim boravkom u inozemstvu (uz osvrt n a v e č e r n j e k o n c e r t e p r v o g i t r e ć e g d a n a T r i b i n e , 5 . i 7. s t u d e n o g a )

nički voditelji ove Tribine odabirom stranih ansambala koji su u večernjim koncertima izvodili hrvatske skladatelje, uz bok stranima. Tako su se na programu Okteta slovenskih limenih puhača u suradnji s udaraljkaškim duom Drumartica, trubačem Simonom Höfeleom i pijanistom Mihom Haasom pronašli novozelandski skladatelj s adresom u Ljubljani Neville Hall, slovenska skladateljica Nina Šenk te hrvatski skladatelji aktivni na domaćoj i međunarodnoj sceni, poput Ivane Kiš, Danijela Legina te Stanka Juzbašića. Nezaobilazni hommage hrvatskoj glazbi iz recentne povijesti — kad su limeni puhači u pitanju — bio je Ruždjakov Sunset. Šarolikost skladateljskih pristupa tako neuobičajenom instrumentalnom sastavu pokazao je kako se glazbene ideje rađaju iz najrazličitijih domena ljudskog iskustva: fascinacija pojma linearnog i kružnog vremena te kompaktnost glazbenih oblika prošlosti (fanfara, preludij, scherzo) u djelima Circle Ivane Kiš te u Preludiju i scherzu Stanka Juzbašića; izazov zvukom u svim njegovim akustičkim i psihoakustičkim manifestacijama te odnosom solista i grupe, homofonije i polifonije u skladbama The Sound a Gemmed Light II Nevilla Halla, Tangle Nine Šenk te Nachtgesanga Danijela Legina.

Crvena nit I koncert austrijskog ansambla Zeitfluss pod dirigentskim vodstvom Ede Mičića i uz suradnju austrijskog violista Joachima Klebera te hrvatskog harmonikaša Ivana Šverka, inspiriran je istim motom suživota hrvatske i strane suvremene glazbe u želji da se »glazba 20. i 21. stoljeća promatra kao uzbudljivo poglavlje glazbene povijesti«.

Pa su se tako našla na istom programu djela francuskog skladatelja spektralne glazbe Tristana Muraila, Amerikanca Geoffreyja Gordona, Poljaka Tomasza Skweresa, Austrijanca Daniela Olivera Mosera te djelo 4 Estancias Mladena Tarbuka. Naravno, ako se takav program promatra sa stajališta da se predstavi što veći broj djela hrvatskih skladatelja, onda je subotnji koncert neizbježno izložen kritikama. No ako se uzme u obzir fil rouge Tribine, a to je preispitivanje statusa hrvatske glazbe na međunarodnoj sceni, onda su interventi poput ovoga jedan od brojnih mogućih konkretnih koraka za njezinu difuziju. Zaključila bih osvrtom na rečenicu iz teksta kojim ansambl Zeitfluss objašnjava razlog svojeg utemeljenja: »Ponukan prerijetkim izvođenjem glazbe suvremenih autora u Grazu, utemeljen je [...] s namjerom neutralizacije ta-

kvog stanja.« Kad je riječ o ekspanziji granica ljudskog iskustva putem umjetničkih izričaja, inercija sistema je jedna od konstanti, neovisno o specifičnostima određenih lokalnih kontekstâ čiji se nedostaci mogu konstruktivno preispitivati, ali ima i prednosti koje valja njegovati i cijeniti.

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

rizira život svake metropole. U ovom kontekstu visoke konkurencije od vitalne je važnosti za izvedbu, ali često i za samo nastajanje djela, odnos s izvođačima. Iskustvo većine skladatelja aktivnih izvan Hrvatske pokazalo je da je suradnja s izvođačima — koja se često pretvori u osnivanje i/ili vođenje ansambla te festivala za suvremenu glazbu (npr. Miro Dobowolny osniva i vodi Art Ensemble NRW, Mak Murtić vodi ansambl Mimiku, Davor Branimir Vincze osniva Novalis Festival itd.) — jedan od elemenata skladateljske prakse.

Ansambl Zeitfluss i Edo Mičić

Hrvatska glazba i bijeli svijet Osvrt općenito na temu Tribine i dva večernja koncerta gostujućih ansambala u dvorani Hotela Imperial iz pera muzikologinje, skladateljice i dirigentice iz »hrvatske glazbene dijaspore«: večer otvaranja s Oktetom slovenskih limenih puhača, 5. studenoga 2015. i nastup austrijskog ansambla Zeitfluss 7. studenoga

U

kontekstu visoke konkurencije u velikim svjetskim metropolama za izvedbu, ali često i za samo nastajanje djela, od vitalne je važnosti odnos s izvođačima

22

S

Piše: dr. sc. Ingrid Pustijanac

tari dobri Imperijal, jutarnje kave uz more, živahno kritiziranje praizvedenih djela i bravure izvođača, beskonačne rasprave o uvijek istim temama — kako se malo izvodi suvremena glazba, kako publika slabo prati suvremenu scenu, kako su note suvremene glazbe teško dostupne, kako je malo domaćih ansambala koji izvode suvremenu glazbu, kako je u svijetu sigurno mnogo bolje, kako... kako... kako... — sve je to dio priče koja se s nevjerojatnom energijom i žarom ponavlja od Tribine do Tribine.

Preispitivanje »mantri« No ipak, čini se da su umjetnički voditelji Silvio Foretić i Vanja Lisjak odlučili i ove godine uhvatiti bika za rogove i odabirom djela, ansambala, tema predavanja i tribina dublje preispitati neke od navedenih »mantri«, prije svega onu o »ružičastoj« perspektivi života suvremene glazbe u svijetu. Poveznica s bijelim svijetom su u ovom slučaju bili hrvatski skladatelji koji imaju aktivnog iskustva s međunarodnom scenom (poput Ivane Kiš, Danijela Legina, Margarete Ferek–Petrić, Marca Cicilianija i mnogih ostalih) jer su bili ili jesu, iz različitih razloga, dio nje, što im omogućava sagledavanje situacije iz nešto šire perspektive. Generacijske razlike te gradovi u kojima hrvatski skladatelji djeluju

(London, Beč, Tel Aviv, Pariz itd.) samo su ornamentalne varijacije u odnosu na leitmotiv koji se više–manje provlači kroz sve priče i koji predstavlja superponiranost različitih glazbenih sredina u samom okviru suvremene umjetničke glazbe u kojima vlastito stvaralaštvo izvedbom za izvedbom kreira svoj prepoznatljiv i jedinstven prostor.

Visoke konkurencije Stilski pluralizam je conditio sine qua non za traženje novih izazova na tehničko–skladateljskom planu, ali i za izgradnju osobnog stila i izričaja. On postaje prepoznatljiv zaintresiranim izvođačima i odabranoj publici koja se naviknula birati iz bogate multikulturalne ponude glazbene scene što karakte-

Oktet slovenskih limenih puhača svečano je otvorio 52. Glazbenu tribinu Opatija

23

U z koncer t Josipa M ar š ića i Zor ana M ed ved a , odr ž an u V illi A ngiolini, 5. s t udenog a 2015.

Pe t a k , 6 . s t u d e n o g a 2 015 . u 16 h u H o t e l u I m p e r i a l

Kontrapunkt simultanih tijekova

U vlastitoj ideji crossovera

Off program uz redovite »srednjostrujaške« koncerte u noćnom terminu prvoga dana Tribine donio nastup opatijsko–riječkog dvojca JMZM

Opatijsko-riječki dvojac JMZM čine Josip Maršić i Zoran Medved

T

Piše: Trpimir Matasović

radicija je Glazbene tribine Opatija da uz »glavne«, uvjetno rečeno »srednjostrujaške« koncerte, redovito sadrži i svojevrsne off programe. Slučajno

K

no: »Gdje je tanka crta koja odvaja zvuk od glazbe?« Kritičarsko iskustvo govori da je ambicioznost skladateljske verbalne eksplikacije o pojedinoj skladbi obično obrnuto razmjerna njezinim umjetničkim dosezima, no, srećom, ovdje to nije bio slučaj. Jer, iako se autori već i u toj bilješci o svojem sound art djelu pomalo distanciraju opaskom o korištenju minimalizma,

Piše: Julija Novosel

oncert koji se drugoga dana Glazbene tribine održao u popodnevnim satima nije ostavio veći dojam na publiku.

Pa ipak, u zraku su ostala lebdjeti pitanja o crossoveru koji se ondje predstavio u većoj ili manjoj mjeri

Brisanje granice

Između modernog i eklektičnog Pleter Sanje Drakulić u svojoj je elegantnoj jednostavnosti prošao gotovo neprimijećeno. Zahvaljujući (ne)konceptu koncerta, Filip Fak za klavirom našao

se u doista neugodnoj poziciji, klinču između modernog i eklektičnog koje je potom uslijedilo. Usprkos tome, Fak je uspio potvrditi i sebe kao sjajnog interpreta i Pleter kao fantastičnu minijaturu.

Ostatak koncerta temeljen je na ad hoc kvartetu Bošnjaka, Faka te Srđana Berdovića na gitari i Dubravka Palanovića na kontrabasu, čija su djela uslijedila. Nema velikih riječi za kvartet koji, iako sastavljen od dobrih solista, izvedbeno nije bio na razini koja se tih dana mogla čuti. Palanovićevih 5 moods for flute solo još je jedno djelo na čiju izvedbu podsjeća samo programska knjižica, a Ciacconu za solo flautu Srđana Berdovića spasila je jedino Bošnjakova izvedba. Sarabande & Gigue (Blind Vision) i Around Baroque bili su tek pokušaji neobaroknih skladbi koji su se zapleli u vlastitoj ideji crossovera. Gomilanje različitih sadržaja u malim formama zaista je zvučalo kao gomilanje bez

V

ećina skladbi na programu primjer je tipične žilavosti i gotovo potpuno zatvorenog sustava umjetničke vrijednosti

međusobnog prožimanja, a skladbe su dovedene u pitanje i činjenicom da je u oba slučaja riječ o obradama za sastav u kojem gitara nije bila ni čujna ni funkcionalna. Originalni gitarski duo (Blind Vision) te trio gitare, čembala i udaraljki (Around Baroque) vjerojatno su najprikladniji sastavi i prava je šteta što smo morali slušati neprilagođene obrade.

Do neke sretnije izvedbe, ostaje pitanje kakav bismo onda stav zauzeli prema crossoveru i vjera da ćemo za ta djela, kao i za samu izvedbu, naći bolje riječi.

FOTO LUIGI

Obećavajući početak koncerta bile su bagatele za bas–flautu i elektroniku Take your time... Hurry up! mladog i perspektivnog skladatelja Davora Branimira Vinczea. Delikatan spoj bas–flaute i elektronike (u sjajnoj izvedbi Danija Bošnjaka) izbrisao je ondje granicu između akustičke i elektroničke zvukovnosti, odnosno živog i prirodnijeg tona

flaute te artificijelnog zvuka elektronike.

Vinczeov pristup (u tom smislu svojevrsni crossover kakav se mogao čuti i na večernjem koncertu istoga dana u dijalogu tube i elektronike), nešto je čemu se naši skladatelji tek trebaju početi približavati. Stoga iznenađuje što je upravo ta skladba otvorila koncert na kojemu se nije moglo čuti nijedno drugo djelo koje bi odgovorilo na taj izazov; ostale skladbe koje su se našle na programu primjer su tipične žilavosti i gotovo potpuno zatvorenog sustava umjetničke vrijednosti. Srećom, taj je koncert bio posljednji ozbiljni udah takve svijesti na Tribini.

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

M

inimalistička potka nije izlika za mehaničku repetitivnost, nego kohezivni temelj nad kojim se razvija o njemu tek djelomično ovisna glazbena nad(o) gradnja

Pristup mladog perspektivnog skladatelja Davora Branimira Vinczea nešto je čemu se naši skladatelji tek trebaju početi približavati

(ili možda ipak ne?), dogodilo se da su se upravo neki među takvim koncertima, znakovito »premješteni« iz Zlatne dvorane Hotela Imperial u Villu Angiolinu, pokazali i kao najzanimljiviji unutar cjelokupnog programa ovogodišnje Tribine. U tom je smislu osobito iskočio koncert održan 6. studenoga, na kojem je niz odreda sjajnih glazbenika izvodio djela Borić, Vinczea, Maleca, Kelemena i Ferek–Petrić. No premda posve drukčije koncipiran, jednako se zanimljivim pokazao i koncert (u ovom slučaju možda i ne posve primjeren generički pojam!) održan večer prije, na kojem je opatijsko–riječki dvojac JMZM, što ga čine Josip Maršić i Zoran Medved, predstavio svoj projekt INTRO.

24

FOTO LUIGI

Zvuk–glazba Riječ je o djelu pripremljenom upravo za ovu prigodu. Popratna uvodna bilješka u programskoj knjižici prilično ambiciozno naznačuje ideju projekta, otvarajući pritom i niz pitanja, koja se svode na ključ-

upravo je takav minimalistički okvir osigurao skladbi koherentnost i zaokruženost ne baš posve lapidarne cjeline. Naime, minimalistička potka tu nije izlika za puku mehaničku repetitivnost, nego kohezivni temelj, nad kojim se razvija o njemu tek djelomično ovisna glazbena nad(o) gradnja.

Zvuk–šum–tišina Ta gradnja razvija se u iznimno muzikalno osmišljenom »kontrapunktu« nekoliko simultanih glazbenih tijekova, koji se u kompoziciji razvijaju svaki za sebe, ali i u međusobnoj interakciji, koja cjelini osigurava dinamičnost i dramatičnost u široko napetom, ali stabilnom glazbenom lûku.

On, pak, nudi i odgovor na u popratnom tekstu postavljeno retoričko pitanje o (zapravo nepostojećoj!) razdjelnici između zvuka i glazbe. Jer, INTRO zornim primjerom pokazuje da je glazba sastavljena od skladnoga suglasja »zvukova«, »šumova«, pa čak i tišinâ.

Filip Fak, Dubravko Palanović, Srđan Berdović i Dani Bošnjak

25

Susret generacija BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Program je okupio pet osebujnih djela hrvatskih skladatelja različitih generacija koji djeluju u inozemstvu: Ive Maleca, Milka Kelemena, Davora Branimira Vinczea, Margarete Ferek–Petrić i Tene Ivane Borić

26

P

Piše: Višnja Požgaj

et osebujnih djela hrvatskih skladatelja različitih generacija, od dvojice veterana — Ive Maleca (r. 1925.) i Milka Kelemena (r. 1924.) koji gotovo cijeli život djeluju u inozemstvu do predstavnika mlađe generacije, poput Davora Branimira Vinczea (r. 1983.), koji je studirao u Grazu i Stuttgartu, a usavršava se u Parizu, gdje kao slobodni umjetnik trenutačno živi, ili Margarete Ferek–Petrić (r. 1982.), koja radi u Beču gdje se školovala, i Tene Ivane Borić (r. 1979.), zagrebačke diplomantice iz razreda Željka Brkanovića i Frane

Bruno Philipp

Paraća, koja se afirmirala i u inozemstvu (Ljubljana, Boston, Beč), obilježilo je zanimljivu večer u malom, ali dupkom ispunjenom atriju Vile Angioline, kolijevke opatijskog turizma, smještene u istoimenom raskošnom arboretumu.

Poremećaj pažnje Tena Ivana Borić predstavila se skladbom A–D–H–D za klarinet solo, nadahnutom »sveprisutnim poremećajem pažnje koji dočarava bogatu asocijativnost uma. Vrtoglave pasaže izražavaju impulzivnost i hiperaktivnost te svojevrsni perpetuum mobile misli pojedinca. Popularni citati, koji povremeno zabljesnu kroz djelo, opisuju stvaralački kaos u svijetu malih sivih stani-

ca mladih bića«. Izvrsni klarinetist Bruno Philipp virtuozno je izveo to vrlo zahtjevno djelo s obiljem tehnički različitih efekata i mogućnosti, poput dvoglasja ili disanja kroz instrument i sl.

Ironična tuba Davor Branimir Vincze svoju je skladbu za tubu i elektroniku nazvao Betes de Sexe. Aluzija je to na istoimenu izložbu iz 2013. u Palači otkrića u Parizu, o načinima reprodukcije u biljnom i životinjskom svijetu. Autor napominje da ga je »ova raskošno i sjajno razrađena postava nagnala na razmišljanje koliko je zapravo naše društvo hiperseksualizirano, te kako se već smatra normalnim uvrstiti seks u promidžbene kampanje.

Tuba u tom smislu simbolizira individuu koja naivnih romantičnih pogleda ulazi u takav svijet i biva zavedena (od elektronike)«. Izbor tog instrumenta u rukama virtuoznog slovenskog magistra tube Uroša Vegelja ironično se i duhovito referirao na izabranu temu.

Dostojno nagrade Ivo Malec je dio svojega opusa posvetio ciklusu djela za gudaće instrumente pod zajedničkim naslovom Arco.

Skladba Arco–1 za violončelo solo nastala je po narudžbi pariškog Konzervatorija za violončelističko natjecanje 1987. Dakako da je tehnički vrlo zahtjevna s pet epizoda povezanih u neprekinutu cjelinu. Autor je djelo opisao

kao »dugo i napeto oplakivanje, strogo ograničeno na uski i visoki registar spektra; proza, dvoboji, puni kontrasta i naglih zaokreta, kojima prevladavaju siloviti virtuozni odjeljci koji pokrivaju čitav spektar; intimističko izlaganje lakih i transparentnih objekata koji su upali u mnoštvo harmonija; izljevi udaraca, s njihovim energičnim potencijalom potpuno sažeti u pizzicatima; nov način sviranja pizzicata dodan je već poznatima (osebujne zvučnosti uz dopuštenje da se kontrapunkt u pizzicatu svira objema rukama istodobno); poprilično neočekivan zaključak u formi kratkog, zamišljenog recitativa, poput prolazne sjene melankolije. Nenamjerno.« Takav bogat i raznolik izražajni spektar nametnuo je i raznoliku emisiju tona, od lijepog klasičnog do silovitog i iritantnog.

Da je vrsni violončelist Branimir Pustički tako virtuozno svirao na spomenutom natjecanju, osvojio bi zacijelo nagradu za najbolju izvedbu Malecove skladbe Arco –1.

Jedna za sedam Iz bogatog opusa Milka Kelemena u program je uvrštena skladba Sedam patnji (Die sieben Plagen) za mezzo-

sopran iz 1974. na tekstualni predložak Fernanda Arrabala. To je solistička inačica septeta za sedam pjevačica, orkestar i elektroniku iz drugog dijela opere Apocalyptica, inačica koju je naručio Austrijski radio. »Temeljna ideja je onečišćenje okoline i uništavanje sirovina, pri čemu osnovni problemi poprimaju biblijski, arhetipski oblik i obratno.

Patnje se pojavljuju jedna za drugom, s tekstovima na njemačkom, francuskom i engleskom jeziku... To su jednostavne, naturalističke i nadasve slikovite izreke što jasno i plastično prikazuju stanja i zbivanja, pri čemu apokaliptični element ima sasvim iznimno značenje.« Iskusna sopranistica Lidija Horvat Dunjko, koja je tu impresivnu skladbu više puta izvodila, i ovom je prigodom oduševila sugestivnom interpretacijom bogatom pjevačkim turbulencijama i uvjerljivim glumačkim izrazom.

Bukowski u glazbi Na kraju koncerta praizvedena je skladba Ordinary Madness za bariton–saksofon i kontrabas Margarete Ferek–Petrić, za čiji je skladateljski stil karakteristično »ironično tretiranje glazbenih estetika iz prošlosti, igra

novih eksperimentalnih instrumentalnih tehnika, žive ritmičke kretnje i balkanski melos, metaforičko fragmentiranje drugih umjetničkih oblika kroza zvuk, s ciljem postizanja auditivne raznolikosti te mentalne slobode i poruke humanizma kroz glazbu«. Ta najnovija skladba inspirirana je kratkim pričama Charlesa Bukowskog, kao zvukovni mozaik sastavljen od raznobojnih svjetova prisutnih u piščevu djelu, a u glazbi se manifestira u iznenađujućim tehnikama, džezističkim impovizacijama i njihovim karikiranjem, kolorističkim akcentima u građenju cjeline s porukom »Čovjek je žrtva okruženja koje odbija shvatiti njegovu dušu«.

Virtuozna izvedba saksofonista Gorana Jurkovića i kontrabasista Dubravka Palanovića potvrdila je opći dojam tog zanimljivog programa koji je u sjajnim izvedbama izvrsnih glazbenika obilovao iznenađujućim tehničkim bravurama i idejama , ali je nažalost u tonskoj slici prevladavao grub, silovit, čak iritantan zvuk, na štetu ljepote.

V

irtuozna izvedba saksofonista Gorana Jurkovića i kontrabasista Dubravka Palanovića potvrdila je opći dojam zanimljivog programa koji je obilovao iznenađujućim tehničkim bravurama i idejama

Lidija Horvat Dunjko

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Večern ji koncer t dru g og d ana 52 . G la z bene t ribine O pat i ja , 6. s t udenog a 2015. u V ili A n giolini

27

Teorija priskače u pomoć praksi Od Cicilanija–predavača logično se očekivalo manje nego od Cicilianija–skladatelja — no u konačnici se pokazalo obratno

U

Piše: Trpimir Matasović

nutar temeljne programske »crvene niti« ovogodišnjeg izdanja Glazbene tribine Opatija — predstavljanja hrvatskih skladatelja koji djeluju izvan domovine — najveći je prostor dan u Hrvatskoj rođenom, a u Austriji djelatnom Marku Cicilianiju, i inače redovitom gostu manifestacija i pojedinačnih koncerata u organizaciji Hrvatskoga društva skladatelja. Naime, uz cijeli autorski koncert, Ciciliani je dobio priliku održati i jedno predavanje, čemu treba pridodati i još jedno predavanje njegove suradnice, austrijske violinistice Barbare Lüneburg, kao i Cicilianijevo sudjelovanje na okruglom stolu o suvremenoj hrvatskoj glazbi na međunarodnoj sceni. Ciciliani je, dakle, bio svojevrsna skladateljska »zvijezda« ovogodišnje opatijske Tribine — priređivači su mu time dali posebnu težinu pa je i njegovo sudjelovanje nužno podložno promatranju pod nešto većim kritič(ars)kim povećalom.

Citatna komunikativnost S obzirom na to da su skladatelji uglavnom primarno umjetnici zvukova, a manje riječi, od Cicilanija–predavača logično se očekivalo manje nego od Ci-

cilianija–skladatelja. No u konačnici se pokazalo obratno. Naime, njegov skladateljski koncert, na kojem je predstavio četiri elektroničke skladbe, od kojih je u dvjema sudjelovala i spomenuta violinistica, teško da je opravdao važnost koju su mu dali organizatori. Jer, sve što se tom prilikom moglo čuti — a i vidjeti, jer su izvedbe uključivale i video i laser — teško da je donijelo išta bitno »novo«. Naravno, u današnje eklektično vrijeme, u kojem je čak i postmodernistički polistilizam već pomalo zastario, »novotnost« nije više imperativ. Ono što se, međutim, od skladatelja i dalje očekuje (i vjerojatno će se uvijek očekivati) jest barem određena doza vlastitosti i prepoznatljivosti glazbe koju stvara, pri čemu bi bila poželjna i kakva–takva komunikativnost te glazbe.

Ne može se reći da ovom prilikom predstavljena Cicilianijeva djela nisu komunikativna. Ta je komunikativnost ostvarena citatnim elementima — publika je tako u skladbi Pop Wall Alphabet mogla jasno prepoznati citate iz pjesama sastava kao što su ABBA, Pink Floyd ili U2, dok se u skladbi Formula Minus One »citiraju« automobilističke utrke — ili barem njihove »parafraze« u obliku računalnih igara. No je li to sâmo po sebi dovoljno da te skladbe publika poželi čuti više nego jedanput — ili čak i samo jedanput? Teško. Jer, Cicilianijevi skladateljsko–tehnički postupci, pa čak i njegove izvanglazbene »dosjetke« nešto su što se u inventivni-

jem, a time i zanimljivijem obliku može redovito čuti u djelima drugih skladatelja, uključujući i hrvatske. Štoviše, takvih je primjera bilo i na sâmoj ovogodišnjoj Tribini, spomenimo samo kombiniranje elektroničke glazbe i scenskih elemenata u Osmom danu Silvija Foretića, live elektroniku u Bêtes de Sexe Davora Branimira Vinczea ili citatnost u A–D–H–D Tene Ivane Borić.

Kvalitetan model Srećom, ako je već donekle zakazao u skladateljskoj praksi, Ciciliani nije zakazao u skladateljskoj teoriji. Njegovo izlaganje Istraživanje odnosa publike i izvođača u elektroničkoj glazbi — prijedlog metode analize izvođačkih praksi donijelo je vrlo kvalitetan metodološki model za pristup različitim oblicima međuodnosa skladatelja, izvođača, djela, tehnologije i publike. On je u svakom slučaju bio dobrodošao ne samo muzikolozima i kritičarima, nego i velikom dijelu preostale opatijske publike, koja po nekoj inerciji slušateljsko (pa i gledateljsko) iskustvo koncerata elektroničke glazbe oblikuje njihovim kalemljenjem na okoštale tradicionalne obrasce rituala koncerta klasične glazbe. Naravno, ne treba zanema-

A

ko je već donekle zakazao u skladateljskoj praksi, Ciciliani nije zakazao u skladateljskoj teoriji, pa je njegovo izlaganje donijelo kvalitetan model odnosa čimbenika u procesu glazbenog stvaranja

riti ni mogućnosti koje nude stvaranje nove publike, primjerice putem društvenih mreža, o čemu je dan prije izlaganje održala Barbara Lüneburg. No to ne znači da treba odustati od edukacije »standardne« publike. I u tom smislu je doprinos Marka Cicilianija hvalevrijedan — jer, ako možda i ne pomogne previše njegovoj glazbi, može pomoći glazbi njegovih kolega.

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

U z p r e d a v a n j a i k o n c e r t M a r k a C i c i l i a n i j a i B a r b a r e L ü n e b u r g , 6 . i 7. s t u d e n o g u H o t e l u I m p e r i a l u O p a t i j i

Marko Ciciliani

28

Barbara Lüneburg

29

Koncert suptilne komorne glazbe BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Septetu Ad Libitum Zagrebačke filharmonije (flautistica Ana Benić, klarinetist Davor Reba, violinistice Alina Gubajdullina i Saša Borčić Reba, violist Krešimir Ferenčina, violončelistica Zita Varga i harfistica Mirjam Lučev Debanić) pridružili su se pijanistica Srebrenka Poljak i oboist Branko Mihanović

N

a koncertu su praizvedene tri skladbe programskog sadržaja: Četiri ljetna dana Tomislava Uhlika, Jesenji septet Zorana Juranića i Liburnia Maka Murtića

U

Piše: Marijana Pintar

sklopu 52. Glazbene tribine u Opatiji, u Zlatnoj dvorani Hotela Imperijal, u subotu, 7. studenoga u 16 sati održan je koncert suptilne komorne glazbe u izvedbi sjajnih glazbenika. Nastupio je septet Ad Libitum Zagrebačke filharmonije, ansambl koji funkcionira kao glazbeno tijelo vrsnih solista (Ana Benić, flauta; Davor Reba, klarinet; Alina Gubajdullina, violina; Saša Borčić Reba, violina; Krešimir Ferenčina, viola; Zita Varga, violončelo; Mirjam Lučev Debanić, harfa), kojemu su se u nekim točkama programa pridružili renomirani glazbenici: pijanistica Srebrenka Poljak i oboist Branko Mihanović. Ujednačenom razinom istančanoga i vrsnoga muziciranja svi su interpreti pridonijeli zanimljivoj glazbenoj prezentaciji programa s djeli-

ma šestorice skladatelja široka generacijskog raspona (pritom su tri skladbe praizvedene).

Horizont događaja Koncert je počeo lirskom skladbom Biance Ban Event Horizon za flautu, klarinet, violinu, violončelo i klavir, koja je 2014. predstavljala Hrvatsku na 61. međunarodnom Rostrumu skladatelja u Helsinkiju. Prema skladateljičinim riječima navedenim u programskoj knjižici, skladba »sadržajem i formom prati fenomen približavanja tijela crnoj rupi i dočarava njegovu mijenu na području horizonta događaja«. Koristeći minimalistički glazbeni izričaj, niz odlomaka kratkoga daha i različitih ugođaja autorica stapa u dopadljivu cjelinu koja bi se mogla okarakterizirati kao »glazba atmosfere«, a iz koje se nazire njezina vokacija (2010. prva je diplomirala smjer primijenjene kompozicije na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji).

Sjećanje na ljeto Skladba Četiri ljetna dana za flautu, klarinet, harfu i gudački kvartet Tomislava Uhlika, posvećena septetu Ad Libitum, na ovom je koncertu praizvedena. Riječ je o programnoj skladbi koja je nastavak niza djela nadahnutih godišnjim dobima (Četiri jesenska dana za bas–trombon i orkestar, 2010.; Četiri proljetna dana za obou i gudački kvartet, 2012.). Za skladatelja je to »ponajprije glazba ugođaja, tj. svojevrsno prisjećanje na dane ljeta, koji u naše živote uvijek unose radost i optimizam«. To je skladba finoga zvukovnog kolorita i gotovo impresionističkog ugođaja. Poglavito instrumentacijom postiže se različitost karaktera četiriju stavaka, od kojih svaki donosi kompaktan i vlastito obojen lirski zvuk (primjerice, suptilno tkanje dionica harfe, flaute i klarineta u drugom stavku).

Skladatelj Miro Dobrowolny predstavio se skladbom Suite sur l’accord my-

stique za flautu, obou, klarinet, violinu, violu, violončelo i harfu, praizvedenom 2013. na festivalu u Detmoldu. U nas je opus toga skladatelja, inače rođenoga Zagrepčanina, manje poznat. Glazbenu je naobrazbu stekao u Njemačkoj, gdje je potom ostvario zamjetnu umjetničku karijeru; između ostaloga, osnivač je i voditelj Ansambla Art NRW. (O svojim je iskustvima skladatelja koji živi i djeluje u inozemstvu izlagao kao jedan od sudionika tribine Suvremena hrvatska glazba na međunarodnoj sceni istoga dana u 11 sati.) U skladbi Suite sur l’accord mystique, prema vlastitim riječima, »traži odgovor na pitanje što je mistično u mističnom akordu, odnosno što je mit. Tako se djelo razvija upravo između polova Skrjabinova Prometeja: počevši s mističnim akordom i zaključivši skladbu u Fis–duru«. Ta skladba donijela je sasvim drukčiji zvučni svijet od prethodnih dviju na programu. Naglasak je na suptilnom solističkom tretiranju instrumenata (osobito puhača), a njihovi zanimljivi akustički odnosi predodređeni su i rasporedom glazbenika.

Harfa, smještena u središte tako da razdjeljulje skupinu puhača s jedne strane od skupine gudača s druge, često ujedno preuzima ulogu vodeće dionice (u jednom se dijelu skladbe koristi i njezin »preparirani« zvuk), dok ostali instrumenti tada podastiru efekt »finoga zvučnog tepiha«.

Skladba Razmišljanja i igre za klarinet i klavir Nikše Njirića, iako nastala 1971. godine, nije na koncertu nimalo doživljena kao anakronična, već se suvremenim glazbenim izričajem izvrsno uklopila u okruženje redom nedavno nastalih djela bitno mlađih skladatelja. Skladba u formi ronda protječe u neprestanom dijalogu dvaju instrumenata, u kojem se meditativni i lirski dijelovi izmjenjuju s naglašeno ritmičkima (dojam razigranosti postiže se i povremenom uporabom asimetričnih ritmova).

Tonsko slikanje

30

Septet Ad Libium Zagrebačke filharmonije

Skladba Jesenji septet za flautu, klarinet, dvije violine, violu, violončelo i harfu Zorana Juranića na tom je koncertu praizvedena.

Skladatelj je, shvaćajući programnost »beethovenovski« — više kao izraz osjećaja nego kao ton-

sko slikanje, prema vlastitim riječima tim djelom nastojao »glazbenicima dati mogućnost uživanja u zajedničkom muziciranju, a slušateljima glazbu pristupačnu i razumljivu, bez pretenciozne filozofske nadgradnje u adornovskom smislu«. To se njegovo nastojanje u cijelosti i ostvarilo u nadahnutoj interpretaciji ansambla koji je osobito preciznim sviranjem iznio skladateljeve zanimljive zvukovne zamisli. Vrsno instrumentirana tri stavka skladbe (Rujan, Listopad, Studeni), koje kao zajednički nazivnik povezuje lirski ugođaj bez velikih dinamičkih oscilacija, donijela su različite nijanse raspoloženja i zvukovnih boja.

Od finoga tkanja instrumenata u dijalogu s harfom u prvom stavku, preko minimalistički postavljenoga zvučnog tepiha za flautu i klarinet kojim se postigla mirnoća i meditativnost u drugom stavku do ritmički poletnoga trećeg stavka, koji ipak završava u mirnom ugođaju, s pomalo mistično obojenim solističkim dionicama violine i violončela.

Zanimljive boje Najmlađi skladatelj na ovom koncertu, Mak Murtić, živi i djeluje u Londonu (stoga je također sudjelovao na već spomenutoj prijepodnevnoj tribini Suvremena hrvatska glazba na međunarodnoj sceni). Predstavio se skladbom Liburnia za flautu, klarinet, dvije violine, violu, violončelo i harfu, skladanom za septet Ad Libitum, koja je praizvedena tom prigodom. Elaborirajući svoje djelo u programskoj knjižici, skladatelj ističe da se ono »temelji na slobodnoj interpretaciji liburnijskog mita stvaranja«. Od glazbenih sredstava pritom rabi »mikrotonalne fraze (gotovo isključivo temeljene na antičkom grčkom miksolidijskom modusu)«. Instrumentaciju djela odlikuje pretežito solističko tretiranje instrumenata te iznalaženje zanimljivih boja i efekata u pojedinim fragmentima (»preparirana« harfa, ritmički kompliciran pizzicato u gudačima). To je skladba s nizom dinamički i koloristički kontrastnih dijelova u kojoj su osobito zanimljivi ritmički čvrsti segmenti s istaknutim i naglim akcentima, a svu tu uzburkanost glazbenih misli na kraju smiruje nježan zvuk solo harfe.

Z a t v a r a n j e 5 2 . G l a z b e n e t r i b i n e O p a t i j a , 7. s t u d e n o g a 2015. u 22 s at a , Z lat na d vor ana H otela I m peri jal

Ponovno, ili još uvijek, impresivni Foretić Četrdeset godina nakon posljednje izvedbe u Hrvatskoj, »svjetlo pozornice« ponovno ugledala Foretićeva monomelodrama Osmi dan ili u traženju bijele vječnosti za glumca i elektroniku

52.

Piše: Marijana Pintar

Glazbena tribina u Opatiji završila je u subotu, 7. studenogau 22 sata u Zlatnoj dvorani Hotela Imperijal izrazito dojmljivim koncertom/performansom. Četrdeset godina nakon posljednje izvedbe u Hrvatskoj, ponovno je »svjetlo pozornice« ugledalo djelo Silvija Foretića Osmi dan ili u traženju bijele vječnosti za glumca i elektroniku.

Praizvedeno je 1973. u Kölnu, a zagrebačku praizvedbu doživjelo je 1975. godine (tada u interpretaciji glumca Ivice Vidovića). Nakon te izvedbe zagubio se hrvatski prijevod pa je skladatelj za izvedbu u Opatiji morao ponovno prevoditi vlastito djelo, izvorno pisano na njemačkom jeziku. Prema skladateljevim riječima u programskoj knjižici, za stvaranje djela bio je potaknut tekstovima Karlheinza Stockhausena ...kako prolazi vri- Vili Matula jeme (... Wie die Zeit vergeht) i Iz 7 dana (Aus den sieben Tagen), ali i osobnim žalosnim susretima s prolaznošću (smrt majke i njegovih profesora u Kölnu — Bernda Aloisa Zimmermanna i Herberta Eimerta). »U dramaturškom smislu, djelo je neka vrsta monomelodrame u kojoj glavni junak prepričava svoj životni put tako da se satirički koristi glazbenom poviješću kao metaforom za vlastiti umjetnički razvoj.

U drugom dijelu pripovjedač se sve više gubi u pseudoznanstvenim meditacijama koje malo–pomalo postaju nestvarne i nadrealistične, da bi na kraju prešle u suludost.«

Ulogu pripovjedača na ovoj je izvedbi impresivno ostvario glumac Vilim Matula. Visokoprofesionalnim pristupom prilično zahtjevnom tekstu interpetirao ga je sjajnom dikcijom i ispravnom intonacijom pojedinih dramaturških dijelova tako da im je udahnuo autorov zamišljen pripadajući karakter (duhovit, satiričan, sarkastičan, melankoličan, morbidan). Neizostavni sudionik dramskog zbivanja u ovom djelu je i elektronička glazba (realizirana je u elektroničkom studiju Visoke glazbene škole u Kölnu, uz tehničku suradnju Alberta Hoppenratha). Skladatelj se uz svoju originalnu glazbu, kao »sirovinu«

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Z l a t n a d v o r a n a H o t e l a I m p e r i a l , s u b o t a , 7. s t u d e n o g a 2 0 1 5 . u 16 s a t i

za daljnju elektroničku razradu, koristio i posljednjim taktovima posljednjih djela pojedinih skladatelja (Bacha, Mozarta, Beethovena, Wagnera, Verdija, Berga i Bartóka). Na opatijskoj izvedbi režiju zvuka ostvario je Višeslav Laboš, uz kojega je za tonskim pultom sjedio i asistirao skladatelj. Tim djelom, koje s nesmanjenim intenzitetom i nekoliko desetljeća nakon nastanka odaje aktualnost te potiče na razmišljanje, Silvio Foretić ponovno je potvrdio epitet »avangardista poslije avangarde« koji mu je svojedobno dodijelila dr. sc. Eva Sedak.

31

Suvremena hrvatska glazba na međunarodnoj sceni BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

...pod tim su naslovom o temi progovorile dvije predstavnice hrvatske glazbene »dijaspore«, skladateljica s iskustvom života u Rusiji Sanja Drakulić te muzikologinja, skladateljica i dirigentica Ingrid Pustijanac, koja od studentskog doba živi u Italiji

Sanja Drakulić, Ingrid Pustijanac, Miro Dobrowolny, Mak Murtić i Marko Ciciliani

a u školama se ne sviraju djela suvremenih hrvatskih skladatelja. Dodala je i to da je u Hrvatskoj prisutan tek jedan ansambl specijaliziran za suvremenu glazbu (Cantus Ansambl) te pozvala skladatelje da progovore o toj temi.

Malo domaćih skladatelja

Danijel Legin, Margareta Ferek-Petrić, Sanja Drakulić i Ingrid Pustijanac

V

eć na drugom pitanju o ulozi izvođača za skladatelje, rasprava je skliznula u lamentiranje nad obrazovnim sustavom u Hrvatskoj

32

I

Piše: Julija Novosel

ove je godine dvodnevna tribina bila središnje mjesto razmjene misli na Glazbenoj tribini u Opatiji. U razgovoru s našim skladateljima koji žive i rade u inozemstvu, »trebali smo saznati više« o glazbenoj praksi u njihovim sredinama. Trebali smo, ali konkretnija rasprava o tim pitanjima dogodila se tek drugog dana, a imali smo sreću da ti skladatelji djeluju u velikim europskim središtima poput Beča,

Pariza ili Londona. Nažalost, priliku koja se pružila nismo dovoljno iskoristili.

Lamentiranje o sustavu Moderatorice tribine bile su skladateljica Sanja Drakulić i muzikologinja Ingrid Pustijanac. U uvodu u tribinu, Sanja Drakulić istaknula je da je hrvatska scena sama po sebi međunarodna te je prema tome međunarodna scena neodvojiva kad govorimo o suvremenoj hrvatskoj glazbi. Osim toga, ideja moderatorica bila je povezati tribinu s prošlogodišnjom, kad se govorilo o

petlji, loopu između edukacije, produkcije, kritike i publike te se upravo tu našao prostor za odmicanje od teme.

Iako su na početku Margareta Ferek– Petrić i Danijel Legin kao sudionici rasprave uspjeli reći nešto o tome kako nastaju njihova djela, već na sljedećem pitanju o ulozi izvođača za skladatelje, rasprava je skliznula u lamentiranje nad obrazovnim sustavom u Hrvatskoj: Drakulić se zapitala kako je moguće da se u državi Muzičkog biennala Zagreb zazire od suvremene glazbe, rekavši kako se na Muzičkoj akademiji suvremena glazba gotovo i ne uči,

Unatoč malom broju skladatelja prisutnih na ovogodišnjoj Glazbenoj tribini, bio je to trenutak u kojem se publika aktivno uključila u razgovor. U mnoštvu komentara koji su uglavnom prebacivali lopticu odgovornosti na edukaciju, ističe se jedino komentar kritičara Trpimira Matasovića koji je izjavu Sanje Drakulić ocijenio kao paušalnu i punu netočnih podataka (koje je odmah i demantirao). Skladatelji iz inozemstva, u Opatiji nazvani »skladateljskom dijasporom« uspjeli su se nadovezati navođenjem pozitivnih primjera iz vlastite sredine (Margareta Ferek–Petrić i Danijel Legin žive u Beču, a raspravi se naknadno priključio Davor Branimir Vincze koji živi u Parizu), ali i primjerom Grupe za Novu glazbu GU Elly Bašić iz Zagreba koja sad već redovito nastupa na Muzičkom biennalu. Govoreći o suradnji s raznim ansamblima, »dijaspora« je pohvalila hrvatske izvođače, a publika je opet našla prostor u kojem se, prema Matasovićevim riječima s kraja rasprave prvoga dana, »bavi sama sobom«.

Pritom je Matasović upozorio kako se svake godine ponavljaju iste teme, a ove godine je tema međunarodna scena te je pozvao sve prisutne da se vrate toj temi.

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

P

ubliku je zanimalo koliko se skladatelji koji žive u inozemstvu smatraju Hrvatima, a njihovi predstavnici među gostima Tribine odgovorili su da svoj identitet ne propituju na taj način

D v o d n e v n i o k r u g l i s t o l n a 5 2 . G l a z b e n o j t r i b i n i O p a t i j a , H o t e l I m p e r i j a l , 6 . i 7. s t u d e n o g a 2 0 1 5 .

Konstruktivnija rasprava Čini se da je Matasovićeva opomena prethodnog dana shvaćena ozbiljno; drugi dan rasprave bio je mnogo konstruktivniji i informativniji u odgovorima na pitanja koja su postavljale moderatorice. U raspravu su se uključili i drugi predstavnici »dijaspore«: Miro Dobrowolny, Mak Murtić i Marko Ciciliani. Govoreći iz vlastitog iskustva, spomenuli su nezaobilaznost medija i interneta u životu djela nakon praizvedbe. Dobrowolny je rekao da je za njega, unatoč nužnoj upotrebi interneta, važnije živo iskustvo publike te je kao primjer naveo koncert koji je njegov ansambl priredio u karavanu. Daljnjim razgovorom s »dijasporom« došlo se do pitanja identiteta i nacionalnosti. Publiku je zanimalo koliko se skladatelji smatraju Hrvatima i što to za njih znači. Skladatelji su odgovorili kako svoj identitet ne propituju na taj način: Murtić je izjavio da se u multikulturalnoj sredini poput Londona takva pitanja ne nameću, a on sam tim se pitanjem bavi s kulturološkog aspekta. Ferek–Petrić smatra da je pitanje nacionalnosti i identiteta za nju potpuno nebitno, ali je svejedno inspirira balkanska glazba, dok je Vincze rekao da je »vraćanje na folklor u glazbi

tempo passato« te se malim zemljama identitet gradi u usporedbi s drugima.

U svjetlu malog broja prisutnih domaćih skladatelja na Tribini, Matasović je upitao »dijasporu« posjećuju li festivale na kojima se ne izvode njihova djela. Odgovori su ponovo bili različiti, ali je jedino Dobrowolny rekao da ne posjećuje festivale jer puno radi i nema vremena.

S druge strane, mlađa generacija skladatelja odlazi na festivale prema svojim mogućnostima.

Izmicanja temi U završnim riječima tribine moderatorice su pohvalile raspravu koja se razvi-

jala u ta dva dana i njezin međunarodni karakter. Pustijanac je zaključila kako se, unatoč izmicanju temi, ipak moglo čuti nekoliko pozitivnih stvari, a Drakulić je predložila da slijedimo iskustva skladatelja iz inozemstva i prihvatimo neke dobre prakse koje ondje postoje. Jedna od takvih je postavljanje notnih zapisa i snimki na internet kako bi suvremena glazba bila javno dostupna i besplatna, što se u Hrvatskoj, sredini koja je čvrsto omeđena autorskim pravom, doima utopijskom idejom. Hoće li pitanje medija i dostupnosti biti tema sljedeće Glazbene tribine Opatija i možemo li to uopće očekivati?

33

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

¾ za ¾ ili Sretan rođendan maestru Foretiću!

Za rođendansko slavlje svojega člana pobrinulo se Hrvatsko društvo skladatelja, uz Cantus d.o.o., a na koncertu je nastupio Cantus Ansambl (isprva pod ravnanjem Berislava Šipuša, a zatim Ivana Josipa Skendera), Srebrenka Poljak, Martina Gojčeta Silić i skladatelj–slavljenik

N

Piše: Dina Puhovski

epuna dva mjeseca prije 75. rođendana skladatelja Silvija Foretića (rođen je 21. prosinca) u Hrvatskom glazbenom zavodu održan je svečani koncert u povodu njegove obljetnice.

Za rođendansko slavlje svojega člana pobrinulo se Hrvatsko društvo skladatelja, uz Cantus d.o.o., a na koncertu je više puta nastupio Cantus Ansambl (isprva pod ravnanjem Berislava Šipuša, a zatim Ivana Josipa Skendera), kao i Srebrenka Poljak, Martina Gojčeta Silić i skladatelj–slavljenik.

Prividna lakoća Za ovu je prigodu odabrano pet skladbi nastalih (dijelom i revidiranih) u trideset pet godina: Melusine, Sonate nostalgique, Monotonia, Am schönen braunen Rhein i Valse macabre. Tako nastali presjek tek je jedna od mogućnosti iz kompleksnog opusa koji karakterizira prividna lakoća, izazvana skladateljevim posezanjem za kabaret-

skim, opernim, salonskim — i za pokojim ¾ taktom za ¾ stoljeća — ispod čega se krije niz drugih glazbenih i sadržajnih slojeva.

Svaki presjek dugogodišnjeg opusa upozorava nas na promjene, ili njihovu odsutnost, nastale tijekom godina.

Melusine je prva skladba nastala u Njemačkoj, kamo se skladatelj preselio 1966. godine, scenska glazba bez scenskoga djela u kojoj je, kao i u mnogim svojim djelima, nekoć i sam sudjelovao — i glasom, u završnome, »šlagerskom« i iznenađujućem završnom dijelu. Protok vremena skladatelju je donio glasovnog surogata, u vidu maestra Šipuša, koji je pak nakon daljnjeg protoka postao dirigent–ministar kulture. Glasovi i izvođači se mijenjaju, glazba ostaje.

Autor izvođač Skladbu Sonate nostalgique, za jednog pijanista na dva klavira, autor je izveo sam. Zacijelo je u publici bilo onih koji bi mogli posvjedočiti je li to nekad radio drukčije, što je prije zviždao uz sviranje, koje papire prevrtao i kako se »miješao zvuk ‘normalnog’ i ‘prepariranog’ klavira«, što ga je, piše, u tome djelu zanimalo. Dobro je, međutim, što je u publici bilo i onih koji su izvedbu sada čuli prvi put. Dva rođendanski izvedena djela za ansambl vodila su od autorova »razračunavanja s takozvanom minimalističkom glaz-

bom« i navodne monotonije koju Foretić u doslovnom smislu ne može proizvesti, do primjera skladbe u kojoj melodijsko–harmonijski materijal proizlazi »iz tonskog niza čije abecedne oznake odgovaraju slovima u imenu naručitelja (Brodarske burze u Duisburgu)«. U popratnoj knjižici urednica Erika Krpan pita Foretića baš za skladateljske poticaje. On odgovara: »Neki dolaze izvan glazbe, počne se oblikovati neka zanimljiva ideja a da nemam glazbu s kojom bih je sjedinio, a ponekad je obratno i sve počne od glazbe.« U knjižici je moguće naći i popis autorovih djela (iz kojega možemo doznati da svoju operu Maršal autor drži neizvedenom) te osvrte i ulomke iz razgovora sa skladateljem.

Skladba o onečišćenju Završna skladba, Valse macabre za »glas i salonski orkestar«, u novije je vrijeme ponovno izvođena, nakon duge stanke uzrokovane Foretićevim prestankom pjevanja vlastitih djela, a zaboravu ju je otrgnuo Cantus Ansambl.

Autorov tekst, o onečišćenju zraka — s lažnom nadom u vidu riječi »doch schon die Generation von morgen / fühlt sich mit Maske wohl und geborgen«; u nedoslovnom, ali duhovitom autorovu prijevodu: »Al’ već će sljedeće generacije / bit’ opet gospodari situacije« — pripada ciklusu Merde de siècle i zapravo je zastrašujuće aktualan, premda nastao 1978.

Gas–masku ovaj je put umjesto Foretića nosila Martina Gojčeta Silić, a iako je šteta što zbog ne-

ispravnog mikrofona baš i nismo čuli i razumjeli tekst, možda i to možemo tumačiti kao promjene tijekom godina: vremena su takva da se poruke još više zamagljuju i bježe nam.

Mnogo čestitara Na koncertu, koji je završio čestitkama tajnika HDS–a Antuna Tomislava Šabana, okupilo se mnoštvo čestitara i poklonika Foretićeva opusa, no čovjek uvijek poželi da tako zanimljiv opus iznova sluša još veći broj ljudi. Neki od njih možda bi se spotaknuli: svojim opernim »nervom« i kabaretskim songom, groteskom i melodičnošću te iznimnom duhovitošću privući će i one koji bi se možda »uplašili«, shvativši da se zapravo radi o kompleksnim djelima nastalim autorovim pomnim promišljanjem. (»Oduvijek sam pripadao sporim i ‘kompliciranim’ skladateljima, onima koji neprestano razmišljaju o svrsishodnosti ovog posla.«) Foretićeva je glazba angažirana, prožeta aktualnim pitanjima kulture i civilizacije i kombinacijama skladateljskih tehnika, no ne i plakativna. Moguće je da današnja publika sve rjeđe prepoznaje »ironičnu distancu« koju, pišući o njemu, spominje Eva Sedak, ili »kiseli okus stvarnosti« (Nikša Gligo) iz Foretićevih djela. S druge to strane vjerojatno znači da nam je još potrebnije da takvih djela bude i dalje. U prvih sedamdeset pet godina Foretićeva života, svijet, čini se, nije postao ni ljepšim ni lakšim, na žalost društva, ali ipak na sreću slušatelja, jer će i to skladatelju dati mnogo poticaja za nova djela — uz koja je potom lakše s takvim svijetom izaći na kraj.

U

prvih 75 godina Foretićeva života, svijet, čini se, nije postao ni ljepšim ni lakšim, na žalost društva, ali ipak na sreću slušatelja, jer će i to skladatelju dati mnogo poticaja za nova djela

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

O bl jet ničk i koncer t z a 75. r ođend an S ilvi ja For et ića 26. lis t opad a 2015. u H G Z – u

Željka Čorak i Zvonimir Mrkonjić u publici

Martina Gojčeta Silić pjeva pod maskom

Umjesto autora danas izvođači pjevaju: Berislav Šipuš

34

35

Natjecanja i mladi glazbenici u središtu zbivanja Festival iz godine u godinu svježom programskom koncepcijom i raznovrsnošću sadržaja u pitoreskni gradić nadomak Zagreba svake jeseni privlači domaću i stranu publiku i glazbenike Piše: Bojana Plećaš Kalebota

Berislav Šipuš i Cantus Ansambl

36

Pobjednik Natjecanja Ferdo Livadić, čembalist Franjo Bilić

B

ogatu jesensku koncertnu ponudu i ove je godine oplemenila Samoborska glazbena jesen, točnije njezino jubilarno četrdeseto izdanje. Festival koji iz godine u godinu plijeni pozornost svježom programskom koncepcijom i raznovrsnošću sadržaja, u pitoreskni gradić nadomak Zagreba redovito dovodi ugledne domaće i inozemne glazbenike koji se bez iznimke rado odazivaju. Uz izvrsnu organizaciju, razlog je vjerojatno ugodno ozračje u kojem glazbenici pronalaze idealno okruženje za stvaranje, a publika to zna cijeniti i u tome istinski uživati. Ove je godine dodatni razlog za slavlje ugledno priznanje, etiketa EFFE koju Europsko udruženje festivala dodjeljuje odabranim europskim festivalima.

Na već tradicionalnim samoborskim lokacijama, u franjevačkoj crkvi, Galeriji Prica, župnoj crkvi sv.

Anastazije i Velikoj dvorani POU Samobor, uz završni koncert u Muzeju Mimara, od 25. rujna do 9. listopada 2015. održani su brojni koncerti i dva natjecanja: Ferdo Livadić, za mlade glazbenike, i New Note, namijenjeno skladateljima. Ivana Bilić Marimba Week, uz nastup same Ivane Bilić, ugostio je niz uglednih, ali i mladih udaraljkaša, Caseyja Cangelosija, Francescu i Claudija Santangela, SUDAR, Gregora Hrovata, Nikolu Krbanyevitcha i Jobyja Burgessa, a uključivao je i majstorske tečajeve te prezentacije. Glazbeni su sadržaji i ovaj put popraćeni zanimljivim izložbama slika Vanje Kuljerić i Željka Nemeca.

Težište na mladima Težište ovogodišnje festivalske programske koncepcije stavljeno je, u duhu jubileja i s ciljem davanja više prostora mladim umjetnicima, na laureate Međunarodnog natjecanja mladih glazbenika Ferdo Livadić, jedne od omiljenih sastavnica Samoborske glazbene jeseni, ove godine održanog dvanaesti put. Pozvavši gotovo sve dosadašnje laureate toga natjecanja namijenjenog mladim glazbenicima svih instrumentalnih skupina, kao i pjevačima, među kojima je većina postigla zamjetne uspjehe u zemlji ili inozemstvu, festival je svoja vrata otvorio koncertom u franjevačkoj crkvi, 25. rujna 2015.

Uz Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, pod ravnanjem Vladimira Kranjčevića, nastupili su gitarist profinjene umjetničke osobnosti Petrit Çeku kao solist u Con-

ciertu de Aranjuez Joaquina Rodriga, a potom i violinistica Dunja Bontek, violončelistica Petra Kušan i pijanist Javor Bračić koji su svoje umijeće stopili u promišljenu izvedbu Koncerta za violinu, violončelo, klavir i orkestar u C–duru, op. 56 Ludwiga van Beethovena.

Nakon recitala pijanista Karla Ivančića i nastupa uglednog ansambla Dialogos, pod umjetničkim vodstvom Katarine Livljanić, počelo je 12. Međunarodno natjecanje mladih glazbenika Ferdo Livadić, održano u Galeriji Prica od 27. do 29. rujna 2015. Ovogodišnjem natjecanju pristupili su violončelisti Latica Anić i Kalle de Bie, mandolinist Maksimilijan Borić, violinisti Zvonimir Krpan i Anamarija Milić, čembalist Franjo Bilić i harmonikašica Biljana Vitanović. Predstavivši se raznolikim programom i vrsnim muziciranjem, mladim je glazbenicima, uz mogućnost osvajanja nagrade, to bila još jedna izvrsna prilika za javni nastup u vidu recitala.

solistički, izvevši skladbe Johanna Sebastiana Bacha i Anatolija Kusjakova, a na programu se našla i studija za komorni ansambl Obsidienne mladog hrvatskog skladatelja Tomislava Olivera.

Svakako valja spomenuti i koncert komorne glazbe s djelima Piazzolle, Tiensuua i Albéniza koji su upriličili odreda briljantni glazbenici, pijanist José Gallardo, violinist Gernot Süssmuth, violončelistica Jelena Očić, harmonikaš Ivan Šverko i gitarist Petrit Çeku, kao i nastup Komornog gudačkog orkestra Slovenske filharmonije i violinistice Tanje Sonc, također nekadašnje pobjednice Natjecanja Ferdo Livadić, na čijem se programu našla i Mala barokna studija Ive Maleca. Saksofonistica Sara Beriša nastupila je uz klavirsku pratnju Ivana Batoša u Galeriji Prica, a priliku za predstavljanje široj javnosti dobili su i učenici Glazbene škole Ferdo Livadić Irvine Arditti recital na Samoborskoj glazbenoj jeseni održao je iznimno u Muzeju Mimara u Zagrebu

Čembalist pobjednik Ocjenjivački sud (Vladimir Kranjčević, Ivana Kocelj, Gernot Süssmuth, Zoran Juranić i Srećko Bradić) odlučio je Nagradu Ferdo Livadić, koja se sastoji od novčanog iznosa u vrijednosti 15.000 kuna, niza koncerata i praizvedbe skladbe hrvatskog autora na sljedećoj Samoborskoj glazbenoj jeseni, dodijeliti čembalistu Franji Biliću. Mladi čembalist student je čembala u razredu prof. Pavla Mašića na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a nagrađen je za izvedbe Bachovih, Tomkinsovih, Scarlattijevih, Knešaurekovih i Forquerayevih skladbi. Nagrada Grada Samobora i Hrvatskog društva skladatelja za najbolju izvedbu djela hrvatskog skladatelja pripala je violončelistici Latici Anić, trenutačno studentici na Muzičkoj akademiji u Karlsruheu, u razredu Lászla Fenyöa. Uz novčani iznos od 10.000 kuna, mlada će violončelistica, koja je u Galeriji Prica nastupila uz klavirsku pratnju Krešimira Starčevića, izvevši djela Schuberta, Ligetija i Papandopula, održati recital na sljedećem festivalu.

Proglašenje pobjednika ovogodišnjega Natjecanja upriličeno je u župnoj crkvi sv. Anastazije, 29. rujna 2015. Slijedio je koncert Cantus Ansambla pod vodstvom Berislava Šipuša, uz koji je nastupilo dvoje dosadašnjih laureata, pijanistica Zrinka Ivančić u Hindemithovu ostvarenju i gitarist Srđan Bulat, kao solist u njemu posvećenom Koncertu za gitaru, udaraljke i gudače Željka Brkanovića. Harmonikaš Ivan Šverko nastupio je

Komisija za skladateljsko natjecanje New Note: Irvine Arditti, James Clarke, Nikša Gligo, Hilda Paredes i Srećko Bradić

u Samoboru, nastupivši uz Festivalski orkestar Samoborske glazbene jeseni, pod ravnanjem Davora Kelića.

Skladateljsko natjecanje Četrdeseto izdanje Samoborske glazbene jeseni zaključeno je koncertom cijenjenoga violinista Irvinea Ardittija, utemeljitelja slavnog Kvarteta Arditti koji je na prošlogodišnjem festivalu dvaput očarao domaću publiku besprijekornim interpretacijama suvremene glazbene literature. Prethodno održavši majstorski tečaj na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, Irvine Arditti upriličio je dojmljiv koncert u Muzeju Mimara, čiji su program činila isključivo suvremena djela za violinu solo. Arditti je ujedno i predsjednik ocjenjivačkog suda Međunarodnog skladateljskog natjecanja New Note, utemeljenog prije četiri godine, na koje je ove godine pristi-

glo četrdeset pet skladateljskih uradaka. Prosudbeno povjerenstvo, koje su uz Irvinea Ardittija činili i James Clarke, Nikša Gligo, Hilda Paredes i Srećko Bradić, odlučilo je prvu nagradu dodijeliti skladbi Kairòs talijanskog skladatelja Massima Lauricelle, koju je publika u Muzeju Mimara imala čast čuti u Ardittijevoj izvedbi. Druga nagrada pripala je skladbi Verschleierte Spiegel kolumbijskog skladatelja Juana Camila Vasqueza, a treću je osvojila skladba Stagnated–Flowed japanskog autora Hiroshija Nakamure. Respektabilan broj prijavljenih skladbi svjedoči o sve većem zanimanju za to natjecanje koje pred sobom nesumnjivo ima još brojna uspješna izdanja, a kvalitetom dodatno obogaćuje živopisni program Samoborske glazbene jeseni.

O

cjenjivački sud međunarodnog skladateljskog natjecanja New Note (Irvine Arditti, James Clarke, Nikša Gligo, Hilda Paredes i Srećko Bradić), odlučio je prvu nagradu dodijeliti talijanskom skladatelju Massimu Lauricelli za skladbu Kairòs

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

4 0 . S a m o b o r s k a g l a z b e n a j e s e n , 2 5 . r u j n a — 9 . l i s t o p a d a 2 015 .

37

Petodnevni hommage skladateljskom veteranu Osvrt na pet koncerata u znaku našeg proslavljenog skladatelja i osnivača Muzičkog biennala u njegovu rodnom gradu

O

Piše: Višnja Požgaj

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

vogodišnji Dani Milka Kelemena svečno su otvoreni 7. listopada u slatinskoj crkvi sv. Josipa nastupom Komornog studija Zagrebačke filharmonije koji je predvodio koncertni majstor Martin Draušnik. Bio je to reprezentativni nastup koji je počeo ranim djelom Milka Kelemena iz 1947. Preludij, arija i finale za gudače karakteristične barokne ritmičnosti. Slijedio je Koncert za violončelo i orkestar u C–duru Josepha Haydna s kadencama Benjamina Brittena. Izvrstan solist bio je ugledni armenski violončelist i pedagog David Grigorian. Za kraj je izabrana popularna Serenada Petra Iljiča Čajkovskog.

Plakati i film Uoči otvorenja toga međunarodnog glazbenog festivala otvorena je izložba plakata iz Zbirke MSU–a, a Gudački kvartet Rucner održao je koncert u crkvi Uznesenja BDM u Novoj Bukovici. Taj program je dijelom ponovljen i drugog dana Festivala u Slatini, također u crkvi sv. Josipa. Prva violinistica Kvarteta Rucner, Ivana Penić Defar, uzorno je izvela Muziku za violinu Milka Kelemena iz 1956. Iz programa se izdvojila kvalitetom izvedbe skladba Pjesme moje majke za glas i gudački kvartet, u povodu 60. godišnjice smrti Josipa Štolcera Slavenskog. Svoj doprinos dala je izvrsna mezzosopranistica Aida Vidović–Krilanović. Dobar dojam ostavio je i Gudački kvartet br. 1 Heitora Ville–Lobosa, nešto slabiji Gudački kvartet, op.

18 br. 2 Ludwiga van Beethovena, dok se Mala slavonska rapsodija To-

mislava Uhlika nikako nije ni stilski ni prostorno uklopila u taj program.

Trećeg dana Festivala priređena je projekcija filma Petra Krelje o skladbi Fantastične životinje Milka Kelemena za polaznike Srednje škole Marka Marulića, a navečer su u Hrvatskom domu nastupili daroviti mladi osječki učenici. Bili su to pijanist Vedran Oršolić, sopranistica Gabrijela Škrabal i tenor Filip Hozjak. Uz klavirsku pratnju Renate Karše izveli su djela Brahmsa, Griega, Tostija, Duparca, Mozarta i Lehara, s posebnim naglaskom na efektni Tango za klavir Milka Kelemena iz 1986.

Slatinjanin Slatinjaninu Četvrti dan bio je u znaku klavirskog recitala Ante Blaževića u Hrvatskom domu. Ante Blažević rođen je u Virovitici 1983., a prvo je glazbeno ob-

razovanje stekao u Slatini. Razvio se u vrsnog pijanista koji je diplomirao u razredu prof. Damira Sekošana na osječkom područnom odjeljenju Muzičke akademije u Zagrebu.

Kao pedagog radi u Osijeku i Slatini te uspješno nastupa kao solist i korepetitor. Ovom prigodom predstavio se djelima Liszta, Tarrege, Mompoua, Moszkowskog, Chopina, Cziffre i jednom vlastitom skladbom.

Efektni završetak posljednjeg, petog dana u prepunoj Dvorani POU priredila je plesna grupa Masa Dance Company s uspješnom plesnom predstavom TI (Sunce, vjetar i ti) na istoimenu pjesmu Enesa Kiševića, koju je interpretirao Robert Kurbaša uz glazbu Maxa Richtera. Autori i izvođači bili su Aleksandra Mišić i Ognjen Vučinić. Predstava je 2014. dobila Nagradu Hrvatskog glumišta za najbolje plesačko ostvarenje.

15 . D a n i g l a z b e M i r o s l a v a M i l e t i ć a , S i s a k , 14 . — 18 . l i s t o p a d a 2 015 .

Miletićeva glazba i samozatajni glazbalar U godini u kojoj skladatelj slavi 90. rođendan, njegovi također jubilarni 15. Dani u rodnom Sisku okupili su četiri koncerta

U

Piše: Višnja Požgaj

godini kad ugledni hrvatski skladatelj Miroslav Miletić slavi 90. rođendan (22. kolovoza 1925.), u njegovu rodnom Sisku održani su jubilarni 15.

Dani glazbe Miroslava Miletića. U nazočnosti slavljenika održana su četiri koncerta: tri u dvorani Glazbene škole Frana Lhotke i jedan u katedrali Uzvišenja Sv. Križa. Pretežito su to bili koncerti komorne glazbe na kojima su odabrani hrvatski umjetnici i ansambli nastupili s raznovrsnim programom svih stilova u kojima se izvodila i Miletićeva glazba.

Otac i kći Na prvom koncertu, 14. listopada, svirao je ugledni violinist Goran Končar u društvu svoje kćeri, violončelistice Ljerke Končar Gamulin. Izveli su nekoliko dueta za violinu i violončelo iz opusa Carla Antonija Campionija, Ivana Mane Jarnovića te Passacagliu Georga Friedricha Händela / Johana Halvorsena, ali i Ljerkinu skladbu novijeg datu-

Pijanist Ante Blažević u Hrvatskom domu

T

Skladatelju su jubilarni rođendan čestitali i članovi češke manjine iz njegova rodnog Jazvenika

Kvartet Rucner u obližnjoj Novoj Bukovici

rećeg dana Festivala priređena je projekcija filma Petra Krelje o skladbi Fantastične životinje Milka Kelemena

ma Summer memories. Svirali su i pojedinačno nekoliko stavaka iz Bachova opusa suita i partita, pri čemu je Goran Končar prednjačio zrelošću u tehničkom i izražajnom pogledu, a najviše je oduševio briljantnom izvedbom virtuozne, vrlo zahtjevne i najizvođenije Miletićeve skladbe Ples za violinu solo.

Drugi koncert, 15. listopada, pripao je izvrsnom pijanistu Srđanu Čaldaroviću.

Odabrao je lijep i stilski određen program romantičnih skladatelja Franza Liszta (Invocation) i Frederica Chopina (Dva nokturna op. 9 i Sonata u b– molu, op. 35). Svojim je umijećem zrelog umjetnika lijepa tona i istančana fraziranja oduševio publiku te je dodao još jednu opuštenu američku pjesmu u obradi Keitha Jarretta.

Gosti iz Bjelovara Na trećem koncertu, 16. listopada, predstavio se Bjelovar brass ansambl pod vodstvom Zlatka Strčića. Izvrsni ansambl osnovan je 1973. entuzijazmom vrsnih učitelja i učenika bjelovarske Glazbene škole Vatroslava Lisinskog. Ubrzo se afirmirao kao jedan od najboljih u Hrvatskoj s velikim odjekom i u inozemstvu, o čemu svjedo-

če mnogobrojne nagrade i priznanja.

Iz velikog repertoara ansambla za ovu prigodu izabran je program skladbi Purcella, Susata, Heisingera, Reitera, Mihajlovića, Andersona, Mancinija i Ivesona, ali i nekoliko skladbi Miroslava Miletića. Na samom početku efektne Fanfare, zatim u središnjici programa Odlazak — Für immer za mezzosopran i flautu na tekst Mladena Rupeca u izvedbi Tihane Herceg Ivšić i Gordane Došen, nakon toga Suitu za brass i naposljetku Sekvence za tri puhačka instrumenta. Treba spomenuti i izvrsne soliste: Marko Halužan, Danijel Majbaum i Marinela Roher, trube, Hrvoje Kurtanjek i Renato Srdić, tromboni, Ivan Gužvinac, eufonij, i Dominik Šabić, vibrafon.

Samozatajni majstor Posljednji koncert održan je 18. listopada u katedrali Uzvišenja Sv. Križa kao hommage Slavku Domitroviću. Nastupio je Gudački kvartet Cadenza iz Zagreba (Krešimir Marmilić i Gorjana Jurilj, violine, Petar Haluza, viola i Vinko Grubešić, violončelo). Na programu su bile kraće skladbe za gudački kvartet Purcella, Elgara, Suka i Lhotke, te na kraju i jedno cikličko djelo — Miletićev

četverostavačni Drugi gudački kvartet — Dalmatinski.

Slavko Domitrović bio je samozatajni majstor graditelj gudaćih instrumenata rođen 1937. u Petrovcu, nedaleko od Siska, a preminuo je početkom ove godine, 10. veljače u Sisku. Njegovi su instrumenti, prije svega violine, cijenjeni diljem svijeta; za njih je dobio mnoge vrijedne nagrade. Grad Sisak prvi je prepoznao vrijednost njegova rada i ostavštine poveće zbirke vrijednih gudaćih instrumenata, te mu je postumno dodijelio Nagradu Grada Siska za životno djelo, s idejom da se cijela njegova radionica preseli u atraktivni gradski izložbeni prostor kako bi bila dostupna svim zainteresiranim građanima i gostima grada. Time bi se otvorile mnogobrojne mogućnosti edukativnih programa i radionica za sve uzraste. Ususret ostvarenju te ideje, u planu je velika izložba prodajnog karaktera na kojoj bi naši najbolji umjetnici gudači široj publici predstavili Domitrovićeve sjajne instrumente. Upravo su to na ovom koncertu učinili članovi Gudačkog kvarteta Cadenza svirajući na četiri Domitrovićeva instrumenta: dvije violine, violi i violončelu.

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

2 1 . D a n i M i l k a K e l e m e n a , S l a t i n a , 7. — 11 . l i s t o p a d a 2 0 1 5 .

P

osljednji koncert održan je 18. listopada u katedrali Uzvišenja Sv. Križa kao hommage Slavku Domitroviću, samozatajnom graditelju violina

Srđan Čaldarović

38 Masa Dance Company izveo je predstavu TI (Sunce, vjetar i ti)

Goran Končar, Miroslav Miletić i Ljerka Končar Gamulin

39

ostvario unutarnju napetost Maretićevih stihova »jutarnji mir / dnevni mjesec na žici / s lastavicama«, ističući u svojoj skladbi solistički dva soprana (Anabela Barić i Natalija Kralj). Stihovi Željka Funde »mir / na oba kraja / paukove mreže« bili su izazov Tomislavu Uhliku na koji je odgovorio vješto kombinirajući homofon i polifon slog, dok su Skenderu poziv na skladateljsku igru bili Devidéovi stihovi »U svakom oku / djeteta zrcale se / dva oka psića«.

Pet a g odiš n jica z bor a Cappella Od ak , M ala d vor ana Lisinsk i, 22 . s t udenog a 2015.

Zbor u ime skladatelja Mješoviti vokalni ansambl koji je osnovala i vodi dirigentica Jasenka Ostojić ne samo da nosi ime hrvatskog skladatelja (Krsto Odak) nego i sustavno promiče stvaralaštvo hrvatskih autora. Za ovaj su koncert naručene nove skladbe od petorice suvremenih hrvatskih skladatelja: Dalibora Bukvića, Ive Josipovića, Ivana Josipa Skendera, Mladena Tarbuka i Tomislava Uhlika.

C

U Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog 22. studenoga održan je koncert kojim je pjevački zbor Cappella Odak proslavio petu godišnjicu postojanja i rada.

Cappella Odak, nazvana po skladatelju Krsti Odaku, mješoviti je zbor, nastao spajanjem bivših Zagrebačkih dječaka i djevojačkog/ženskog ansambla Cappella Zinka, nazvanog po divi Zinki Kunc, pod umjetničkim vodstvom maestre Jasenke Ostojić.

apella Odak nastala je spajanjem bivših Zagrebačkih dječaka i djevojačkog/ženskog ansambla Cappella Zinka, nazvanog po divi Zinki Kunc

Besprijekorna tehnika Bila je to večer u kojoj se slavila ne samo jedna obljetnica nego i plemenita umjetnost zborskog pjevanja uopće.

Među četrdesetak članova Cappelle Odak ima studenata glazbe, graditeljstva, hrvatskog i stranih jezika, ekonomije, ali i već završenih inženjera, lingvista, psihologa, liječnika... Bave se raznim stvarima, različito govore i misle, ali kad zapjevaju pod vodstvom Jasenke Ostojić, drže lekciju besprijekorne vokalne tehnike, počevši od intonacije do bogate palete boja koje nastaju miješanjem i doziranjem lijepih i kultiviranih glasova. U tom zajedničkom neprestanom otkrivanju različitih mogućnosti, dirigentica je sa zborom nakon svake skladbe postupala kao orguljaš s orguljama: mijenjala je registre preslagujući raspored i mijenjajući broj pjevača, ovisno o karakterističnim zahtjevima pojedine skladbe.

Zaljubljenici u pjevanje i glazbu iz Cappelle Odak na svojem su slavljeničkom koncertu potvrdili visoku profesionalnu razinu u skladbama širokog stilskog raspona, od barokne polifonije Crucifixusa Antonija Lottija, preko raznorodnih sakralnih skladbi Sergeja Rahmanjinova, Mauricea Durufléa, Arvoa Pärta i Benjamina Brittena do popularnih djela suvremenih autora koji zborskim slogom teže dosezanju mističnog ozračja. Baš kao i slike svijeća na projekcijama iznad pozornice, treperili su glasovi u skladbama kao što je Ave Maria Franza Xsavera Biebla, sa solističkim dionicama tenora Franka Klisovića i basa Fabijana Komljenovića.

U istu kategoriju ubraja se i skladba O magnum mysterium koju je mladi Norvežanin Ola Gjeilo skladao za zbor i violončelo, na kojem je večer svojim muziciranjem dodatno oplemenio Pavle Zajcev. U istom je ozračju koncert i završen zborskom meditacijom i uspavankom Sleep mladog američkog skla-

datelja, među zborovima diljem svijeta omiljenog i slavnog Erica Whitacrea.

Za zborove svijeta

Nova djela Osobita vrijednost koncerta bile su izvedbe djela hrvatskih skladatelja.

Izvedbama skladbi Na večer, odnosno Čardaš, odana je počast Zlatku Grgoševiću i Emilu Cossettu, autorima koji su osobito zadužili hrvatsku zborsku glazbu kao skladatelji, ali i kao pedagozi i promicatelji amaterske pjevačke i glazbene kulture. Blisku vezu sa suvremenim hrvatskim skladateljima Jasenka Ostojić sa svojim ansamblom potvrdila je i izvedbom skladbe Zeleni Jure Davora Bobića, a i u toj svečanoj prigodi nastavljena je pohvalna tradicija poticanja nastanka novih djela. Upravo za ovaj koncert naručene su nove skladbe od petorice suvremenih hrvatskih autora: Dalibora Bukvića, Ive Josipovića, Ivana Josipa Skendera, Mladena Tarbuka i Tomislava Uhlika.

Stihovi Nikole Đuretića »sjaji / u kapi rose / sva Njegova ljubav« najdoslovnije su usmjereni prema mistici transcedentnog i božanskog, što je Dalibor Bukvić sjajno iskoristio, postižući u kombinaciji ljudskih glasova i klavira čisti zen s efektnim i za slušatelja katarzičnim i iznenađujućim klimaksom u prošaptanoj posljednjoj riječi pje-

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Piše: Branimir Pofuk

Cappella Odak i Jasenka Ostojić s cvijećem

Ciklus haikua Svaki od njih, ne znajući što rade ostali, dobio je po jedan haiku hrvatskih pjesnika preveden na engleski jezik i svaki je dao najbolje od sebe, napravivši u svom stilu malu zborsku maj-

storiju. Ujedinjene sjajnim izvedbama, skladbe čine jedinstven zborski ciklus s vlastitom unutarnjom logikom i dramaturgijom.

Premda je riječ o petorici skladatelja različitih rukopisa i osobnih estetika, ujedinjavajući element bilo je svakako

Jasenka Ostojić i Pavle Zajcev

40

Cappella Odak sa skladateljima Daliborom Bukvićem, Mladenom Tarbukom, Ivom Josipovićem i Tomislavom Uhlikom

i meditativno ozračje imanentno haiku poeziji, premda su i same stihove ispisali različiti autori (Dubravko Korbus, Nikola Đuretić, Tomislav Maretić, Željko Funda i Vladimir Devidé). »Tišina... / lišće pada / samo od sebe« — stihovi su Dubravka Korbusa koji su potaknuli Ivu Josipovića na povratak među skladatelje; godine posvećene politici nisu umanjile njegovu inventivnost u potrazi za novim mogućnostima glazbenog izričaja. Za Tarbuka, Uhlika i Skendera također su bile vrlo inspirativne pjesničke minijature koje jednom sličicom dočaravaju cijele svjetove koji u njima mirno počivaju. Mladen Tarbuk izvrsno je

sme. Tu je vrijednost prepoznala i dirigentica, smjestivši upravo tu skladbu na kraj ciklusa.

Ovaj pjesničko–skladateljski projekt lijepo je obogaćenje ne samo repertoara Cappelle Odak nego i hrvatske zborske literature, a odabir engleskih prijevoda umjesto hrvatskih originala opravdan je očitom željom, koja je utemeljena u kvaliteti skladbi, da se ciklus ponudi i svjetskoj sceni zborskog pjevanja.

41

M a l a d v o r a n a Va t r o s l a v a L i s i n s ko g , 14 . l i s t o p a d a 2 015 .

Glazba za purana i tri purice

J

M

akar je žovijalno kombinirao tehničke stereotipe s intervalskim značajkama koji su mu trebali da predoči igru peradi, dok je folklorni element bio manje zastupljen

esenski koncert iz ciklusa komorne glazbe Četiri godišnja doba, Gudački kvartet Rucner održao je 14. listopada 2015. u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog. Ni jaka kiša nije spriječila poklonike njihove umjetnosti da se okupe i nastave pratiti trinaestu sezonu toga uspješnog ciklusa.

Obljetnica Folk–arta Za koncert Jesen Gudački kvartet Rucner pripremio je obilježavanje 10. godišnjice smrti velikog skladatelja Igora Kuljerića, skladbom Folk–art, čija je praizvedba bila 2003. godine u crkvi sv. Katarine, u koautorstvu Ivane Bilić na marimbi. Ovaj se put u skladbi iskazao student treće godine zagrebačke Akademije David Topić. On je vrlo snalažljivo i s istan-

čanim sluhom donio sve karakteristike te protočne, merkurijalne skladbe koja nigdje ne zastaje, već se iz jednog arhetipskog obrasca neprimjetno pretapa u drugi efektnim akcentima prepunim tonskih boja. Folk–art se s pravom može smatrati jednom od Kuljerićevih uspješnijih skladbi, kao uostalom i sve skladbe koje je namijenio udaraljkama.

Zov purana Nakon sveobuhvatnog uvida u folklorne obrasce, slijedila je praizvedba novog djela Marijana Makara Pazinski purani i purice, koja osim naslovom ne sugerira istarski folklor više od bilo kojeg seoskog dvorišta u kojem borave te glasne i šarene životinje. S možda malo preprivatne patetike, Makar je skladbu namijenio Draganu Rucneru (u ulozi purana) i trima glazbenicama iz

kvarteta (purice), od kojih je prva violina oponašala zov purana. Naravno da je za prosudbu skladbe bitno udovoljava li skladba kriteriju folk–idioma i bez konkretne »posvete«, pa se može reći da je to onomatopejska skercozna, u svakom pogledu šaljiva sličica koja bi se dobro uklopila u dječje pjesmice tipa »nella vecchia fattoria, ia,ia,oo«. Možda se ponuda Gudačkog kvarteta Rucner za jednu praizvedbu mogla iskoristiti potpunije, s obzirom na to da su praizvedbe kod nas tako rijetka biljka, ali su i ovako Pazinski purani odigrali zastupničko mjesto u redoslijedu koncernog programa kao primjer iz Istre.

Treći pristup Međimurje je bilo zastupljeno obilježavanjem 60. godišnjice smrti Josipa Štolcera Slavenskog, ciklusom popijevaka u umjetničkoj obradi skladatelja Pjesme moje majke, koje je izvela mezzosopranistica Aida Vidović Krilanović. Njezin snažni, lijepo obojeni ton ponekad je davao prednost sonornosti umjesto dikciji, pa je izvedba tih narodnih pjesama ostavila vrlo ugodan i snažan dojam snažnom melodičnošću. U usporedbi pristupa folklornom materijalu navedene trojice skladatelja, Slavenski je dakako pisao stilom koji je bio odraz njegova vremena, ali je u najvišoj mjeri uvažavao originalni život pjesama u narodu, po uzoru na Bartoka.

Mnogo mlađi od njega, Igor Kuljerić, u stilu svojega doba umjetnički je zahvatio u tkivo nekih obrazaca koje je odabrao i povezao u novu cjelinu. Marijan Makar je pak žovijalno kombinirao tehničke stereotipe s intervalskim značajkama koji su mu trebali da predoči igru peradi, dok je folklorni element bio manje zastupljen.

Drugi je dio koncerta pripao izvedbi Drugog gudačkog kvarteta Ludwiga van Beethovena iz opusa 18, četverostavačnog i prožetog duhom klasicizma, koji je kvartet donio u vrlo dorađenoj interpretaciji s izvrsno ugođenim dionicama, dinamički i stilski vrlo čisto i dojmljivo. Na završetku koncerta kvartet nas je počastio jednom obradom slavonskog melosa te time zaokružio dojam folk–art večeri na pragu jesenskog godišnjeg doba.

42

Kvartet Rucner i mezzosopranistica Aida Vidović Krilanović

10. Z a g r e b a č k i m e đ u n a r o d n i f e s t i va l ko m o r n e g l a z b e Z a g r e b Ko m u H G Z – u

Hrvatski skladatelji na ZagrebKomu

Gudački kvartet Sebastian u neobičnom položaju podija nasred dvorane Hrvatskog glazbenog zavoda

Festival koji već tradicionalno u Zagrebu vode njemačko–japanska violinistica Susanna Yoko Henkel i njezin suprug i menadžer, Hrvat Dalio Despot, u svojem je jubilarnom izdanju prvi put donio večer hrvatskih autora

Z

Piše: Dario Poljak

agrebački međunarodni festival komorne glazbe, poznatiji kao ZagrebKom, tijekom svojeg jubilarnog, desetog izdanja brojio je, prigodno, deset koncerata. Prvi put u desetljeću postojanja, umjetnička voditeljica Susanna Yoko Henkel i poslovni ravnatelj Dalio Despot u program su uključili večer posvećenu isključivo hrvatskim skladateljima.

U opuštenom ozračju Iako se tome festivalu (i njegovim umjetničkim voditeljima) vrlo često predbacivalo da nema dovoljno hrvatskih izvođača ni autora (što je rezultiralo čak i pokretanjem još jednog festivala komorne glazbe s isključivo hrvatskim izvođačima), ne može se poreći da hrvatskih skladatelja, ali i izvođača, dosad nije bilo, naročito na koncertima Contemporary Music Lounge.

Sedmi koncert festivala održan je u nešto opuštenijoj atmosferi u Hrvatskome glazbenom zavodu jer je gledalište bilo posebno raspoređeno za koncert koji je naknadno slijedio, već spomenuti tradicionalni Contemporary Music Lounge. Opuštenija atmosfera nipošto

nije značila i nezainteresirano sviranje.

Svi su izvođači vrlo angažirano pristupili izvedbi djela hrvatskih skladatelja.

Na početku koncerta bez stanke su izvedena dva djela Borisa Papandopula. Najprije Papandopulijada za glasovirski trio u C–duru, koju su svirale violinistica Susanna Yoko Henkel, violončelistica Monika Leskovar i pijanistica Milana Černjavska, a zatim Kvartet za gitaru i gudački trio, čiji su izvođači bili gitarist Petrit Çeku, violinist Boris Brovtsyn, violist Roland Glasl i violončelist Giovanni Sollima. Oba su djela tipična za autorov nepretenciozan skladateljski jezik u kojem se poigrava asocijacijama i aluzijama na različite utjecaje, poput popularne i jazz glazbe. To su izvođači u skladbama i prepoznali, stoga su im pristupili vrlo odmjereno, izvodeći ih precizno i sa stilom.

Svježi Ruždjak ZagrebKom se priključuje vrlo uobičajenoj praksi međunarodnih festivala komorne glazbe kad je u pitanju izbor izvođača. Tako u Zagreb dolaze brojni solisti i orkestralni (pa i komorni) glazbenici, sastaju se i zajednički uvježbavaju program koji izvode u ad hoc oformljenim komornim sastavima. No nije neuobičajena praksa da se takvim ansamblima priduže i već postojeći komorni sastavi. Na ovome koncertu to

je bio Gudački kvartet Sebastian koji je izveo Klasični vrt, najizvođenije djelo Marka Ruždjaka namijenjeno tome sastavu, koji naslov preuzima od istoimene slike Paula Kleea iz 1926. U toj je skladbi već u vrijeme njezina nastanka (1976.) bilo očito da autor njeguje vrlo specifičan skladateljski jezik koji i danas zvuči vrlo svježe i suvremeno.

U duhu svojega redovitog koncertnog ciklusa u Maloj dvorani Lisinski, Gudački kvartet Sebastian izveo je i dva salonska djela Ive Tijardovića: Mein Shimmy — Jazz–Band Shimmy i Loulou la languide — Fox–trot u kojima je omiljeni splitski skladatelj pokazao svoju skladateljsku stranu okrenutu zabavnoj glazbi. Kvartet Sebastian, izvodeći salonska djela na svojim koncertima, ukazuje na često zanemarena djela skladatelja koji su živjeli i djelovali u Hrvatskoj i čiji su opusi (vjerojatno) zabavljali svoje suvremenike.

Dedićeva Canzona Jedino djelo živućeg skladatelja bila je Canzona za violončelo i gitaru Srđana Dedića koju su besprijekorno izveli sjajni glazbenici mlađe generacije, violončelistica Monika Leskovar i gitarist Petrit Çeku. Posljednje djelo na programu bio je Kvartet za violinu, violu, violončelo i glasovir u d–molu, op. 36 Božidara Kunca. Izveli su ga violinist Boris

I

ako je na programu bilo samo jedno djelo živućeg skladatelja (Canzona za violončelo i gitaru Srđana Dedića), željno iščekujemo vidjeti i čuti hoće li ih biti i više u sljedećim izdanjima ZagrebKoma

Daniel Kasap

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Piše: Đurđa Otržan

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Koncert Jesen Gudačkog kvarteta Rucner iz ciklusa komorne glazbe Četiri godišnja doba donio je praizvedbu novog djela Marijana Makara Pazinski purani i purice

Brovtsyn, violist Roland Glassl, violončelist Giovanni Sollima i pijanistica Milana Černjavska. Kao što su sva djela toga koncerta bila vrlo tipična za opuse njihovih skladatelja, isto se ponovilo i u posljednjem kvartetu na programu. To je djelo u kojem je skladatelj pretenciozan (naročito u dionici klavira), ali njegova se pretencioznost zadržava u domeni nastojanja. Unatoč heterogenosti kvarteta u kojem su izvođači djelovali kao zasebni solisti, a ne kao članovi komornoga sastava, njihova je izvedba bila uredna.

ZagrebKom kao vrlo jedinstven festival komorne glazbe u Hrvatskoj prvi je put (ostaje da se nadamo da to nije bio i posljednji) jednu koncertnu večer posvetio hrvatskim skladateljima. Iako je na programu bilo samo jedno djelo živućeg skladatelja, željno iščekujemo vidjeti i čuti hoće li ih biti i više u sljedećim izdanjima ZagrebKoma.

43

Pančo Vladigerov (1899.–1978.), Dimitar Nenov (1902.–1953.), Jovčo Krušev (1957.), Atanas Atanasov (1952.), a dvojici bugarskih skladatelja na klavirima u interpretacijama su se pridružile sopranistice Tea Zec i Tihana Havelka, pijanistica Darjana Blaće, violistice Magda Škaramuca i Iva Štefančić, violinistica Teodora Sucala Matei, violončelist Jakov Kunjko te klarinetisti Abdul Aziz Hussein i Bruno Philipp.

Projekt Suvremena komorna glazba Bugarska–Hrvatska i ove je godine povezala glazbenike dviju zemalja

Dugoročni bilateralni glazbeni projekt BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

I

Piše: Žanina Bilić

U

zvanrednu glazbenu suradnju Bugarske i Hrvatske i ove je godine poduprlo Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Zaklada Hrvatska kuća, Hrvatsko društvo skladatelja, izdavačka kuća Cantus, Glazbena škola Pakrac, Grad Pakrac, Nacionalna muzička akademija Pančo Vladigerov iz Sofije i Grad Gabrovo.

Projekt Suvremena komorna glazba

i jasno ocrtala važnost pokojnog akademika Stanka Horvata za hrvatsku glazbu, izlažući njegove skladateljske, ali i pedagoške aktivnosti. Uz predstavljanje sadržaja knjige i dragocjenih iskaza i osvrta te nekoliko citata Stanka Horvata, publika je s njegova autorskog CD–a imala priliku čuti živu snimku njegove skladbe Jeu de cloches za marimbafon i gudački kvartet, u izvedbi Igora Lešnika na marimbafonu i Zagrebačkog kvarteta. Žanina Bilić posebno je istaknula dugogodišnje djelovanje akademika Horvata kao pokretačke

te njegova autorskog CD–a izdavačka kuća Cantus donirala je knjižnici sofijske muzičke akademije.

O hrvatskim skladateljicama U nastavku jutarnjeg programa, u istoj dvorani pijanistica i pedagoginja Tamara Jurkić Sviben održala je sjajno predavanje na temu Žene skladateljice u Hrvatskoj. Predstavivši najvažnije crtice iz života i stvaralačkog rada petnaest skladateljica, od Elene Pucić–Sorgo

ponovo čuti skladbe iz hrvatskih pera, obasjane blistavom karizmom i pijanističkom strašću Tamare Jurkić Sviben.

U nastavku gustog radnog rasporeda, violist i pedagog Krešimir Petar Pustički predstavio je i s mladim glazbenicima u dva dana seminara proradio Muziku za violu i klavir Adalberta Markovića te Sonatu za violu i klavir Anđelka Klobučara.

Oba djela te je večeri izveo na koncertu, interpretacijski vrlo pomno osmišljeno i zvukovno u impresivnom rasponu nijansi, uz klavirsku pratnju Žanine Bilić.

Bugarska–Hrvatska ostvario je glavni cilj: predstaviti umjetničku bugarsku i hrvatsku suvremenu glazbu u obje zemlje. Posebno važan cilj projekta bio je motivirati studente glazbe i mlade glazbenike, kao i glazbenike općenito da upoznaju djela umjetničke bugarske i hrvatske suvremene glazbe na seminarima sa živućim skladateljima, na zadanim skladbama te da javno nastupe s tim programom.

Predstavljanje Horvata U Sofiji je 21. studenoga u vrlo lijepoj, maloj dvorani Nacionalne muzičke akademije Pančo Vladigerov predstavljena knjiga Stanko Horvat u izdanju Hrvatskoga društva skladatelja i izdavačke kuće Cantus. Žanina Bilić, pijanistica i pedagoginja, ujedno i inicijatorica i organizatorica cijelog projekta, sažeto je

Smisao suradnje jest u uzajamnim radionicama interpreta sa skladateljima: hrvatske violistice Iva Štefančić i Magda Škaramuca te bugarski skladatelj Velislav Zaimov

ničke radove, javnosti su predstavljeni i fragmenti skladbi Biance Ban i Viktorije Čop, koje su uz Danijela Legina nekad pohađale taj predmet kod Sande Majurec. Prethodni dan i na dan predavanja Sanda Majurec oblikovala je zajedničko viđenje izvedbe svoje skladbe Na jedrenju za flautu i klavir s bugarskim izvođačima: izvrsnom mladom studenticom flaute Amandom Nikolovom uz klavirsku pratnju prof. Galine Apostolove. Na koncertu u Sofiji odlično su izvedena djela desetero hrvatskih skladatelja: Canto peregrino za flautu solo Marka Ruždjaka, Three Songs with English Texts, op. 52 za sopran i klavir Božidara Kunca, Muzika za violu i klavir Adalberta Markovića, Sonata za violu i klavir Anđelka Klobučara, Toccata za vibrafon i klavir Igora Kuljerića, tri preludija iz ciklusa Les nuits za klavir solo (Tvoj dolazak, Ona...moja, Snijeg) Berislava Šipuša, minijatura Kasno jutro za rog i klavir te Kazališna suita za klavir četveroručno (Kralj je gol, Sacher valcer, Bakanal) Alfija Kabilja, Passo Sempio dr. Ive Josipovića za klavir četveroručno, te Triptih za violončelo,

mezzosopran i klavir četveroručno Laure Čuperjani. Spomenutim hrvatskim interpretima pridružile su se studentice pjevanja Kalina Parmakova, sopran i Vesela Janeva, mezzosopran, studentica roga Gabriela Tomova, mladi violončelist August Aleksandar Pavlov, hrvatski student udaraljki u Sofiji Davor Lingor, njihovi profesori, kao i pijanistice prof. Angelina Dečeva i prof. Galina Apostolova, koji su s bugarske strane uvelike pridonijeli uspjehu koncerta.

Detoni za uvod U uvodu koncerta emitirana je snimka skladbe Gimnastika za grupu Dubravka Detonija. Koncertu je u ime Veleposlanstva Republike Hrvatske u Republici Bugarskoj nazočila Tihana Balija, djelatnica veleposlanstva zadužena za aktivnosti kulture. U Gabrovu, gradu udaljenom dvjesto kilometara sjeveroistočno od Sofije, sutradan su zajedničkim snagama bugarski i hrvatski umjetnici održali još jedan vrlo uspješan koncert — matineju skraćenog programa.

Prije povratka u Hrvatsku, hrvatski su

Sudionici koncerta u Galeriji Hristo Cokev u bugarskome gradu Gabrovu: sopranistica Kalina Parmakova, pijanistice Galina Apostolova, Tamara Jurkić Sviben i Žanina Bilić, violist Krešimir Petar Pustički, skladatelji Sanda Majurec i Velislav Zaimov, te dirigent i violinist, voditelj glazbenih programa galerije Ivan Stoyanov

snage zagrebačkog Muzičkog biennala, festivala koji se i nekad i danas ocrtava kao uzor i izvan granica Republike Hrvatske. U razgovorima s bugarskim kolegama nakon predstavljanja knjige komentirao se pozitivan utjecaj Muzičkog biennala na uključenost cjelokupnog glazbenog i stvaralačkog i izvođačkog društva i iz toga proizašle otvorenosti u percepciji suvremene glazbe.

Jedan primjerak knjige Stanko Horvat

preko Ivane Lang sve do Olje Jelaske, Viktorije Čop, Biance Ban, Sare Glojnarić, Lane Janjanin i drugih iz najmlađe generacije, nadahnuto je odsvirala djela triju skladateljica: Dva nokturna op.

50 Dore Pejačević, Četiri kompozicije op. 50 (Dječja igra, Valcer, Tajanstvenim koracima, Toccata) Ivane Lang te Drive Sanje Drakulić. Potpomognuta tim projektom, i struka i zainteresirana javnost u Bugarskoj će zasigurno

Skladateljica u prvom licu Poslije podne istoga dana, skladateljica i pedagoginja Sanda Majurec održala je predavanje Razvoj kreativnosti u mladih glazbenika, iznijevši svoja razmišljanja i program rada, kao i izvrsna i dragocjena višegodišnja iskustva iz suradnje sa srednjoškolcima Glazbenog učilišta Elly Bašić u sklopu predmeta Kompozicija. Uz odabrane uče-

Skladatelj Filip Pavlov s klarinetistima, Brunom Philippom i Abdulom Azzizom Husseinom

umjetnici s veleposlanicom Republike Hrvatske u Republici Bugarskoj gospođom Ljerkom Alajbeg, savjetnicom Almom Ljubić i djelatnicom za kulturu Tihanom Balijom razmijenili dojmove i planove o sadašnjim i budućim kulturnim suradnjama dviju zemalja u uredu Veleposlanstva u Sofiji.

Zagrebu su događaji posvećeni bugarskoj glazbi u Hrvatskoj uključili seminar hrvatskih izvođačkih umjetnika sa živućim bugarskim skladateljima na izvedbi njihovih zadanih djela te izvedbu tih djela na dva koncerta, 28. i 29. studenoga 2015. u dvorani Hrvatskoga društva skladatelja

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

U

Susret, seminari i koncerti bugarskih i hrvatskih skladatelja i interpreta organizirani 21. studenoga u Sofiji te 28. i 29. studenoga 2015. u Zagrebu i Pakracu rezultirali su boljim međusobnim upoznavanjem dviju glazbenih kultura

Sofiji je 21. studenog 2015. u maloj dvorani Nacionalne muzičke akademije Pančo Vladigerov predstavljena knjiga Stanko Horvat, u izdanju Hrvatskoga društva skladatelja i izdavačke kuće Cantus

44

Publiku su jednako oduševili iskusni znalci dr. Pavlov i prof. Taskov jedin-

Bugari u Hrvatskoj Uzvratni posjet triju bugarskih umjetnika, triju profesora katedre za kompoziciju Nacionalne muzičke akademije Pančo Vladigerov u Sofiji (prof. Krasimira Taskova, pročelnika katedre, prof. dr. Filipa Pavlova i prof. dr. Velislava Zaimova) uslijedio je nekoliko dana nakon povratka hrvatskih umjetnika iz Sofije.

U Zagrebu su događaji posvećeni bugarskoj glazbi u Hrvatskoj uključili seminar hrvatskih izvođačkih umjetnika sa živućim bugarskim skladateljima na izvedbi njihovih zadanih djela te izvedbu tih djela na dva koncerta, 28. i 29. studenoga, u dvorani Hrvatskog društva skladatelja u Berislavićevoj ulici. Osim hrvatskih umjetnika, izvanredni skladatelji–pijanisti s impozantnim dugogodišnjim iskustvom na pozornicama diljem svijeta, dr. Pavlov i prof. Taskov, i sami su izvodili svoja djela, nastupivši vrsno i četveroručno kao klavirski duo.

Na dvama koncertima u Zagrebu, kao i na koncertu u nedjelju navečer u Pakracu, izvedena su djela sedmorice bugarskih skladatelja, petorice profesora predavača s katedre kompozicije sofijske akademije te dvojice skladatelja prve i druge generacije bugarskih skladatelja, i to na subotnjem zagrebačkom koncertu i nedjeljnom pakračkom koncertu isti program, no bez vokalnih skladbi. Na programu su se uz spomenute bugarske skladatelje, goste Zagreba, našli njihovi kolege sunarodnjaci

Hrvatska skladateljica Sanda Majurec i bugarska flautistica Amanda Nikolova u Sofiji

stvenim izvedbama za ovu prigodu odabranih vrlo šarmantnih, ali nedvojbeno duboko kvalitetnih minijatura, kao i mladi hrvatski glazbenici. Pred svima njima je briljantna glazbenička karijera.

Pakračka publika toplim je i dugotrajnim pljeskom ispratila bugarske umjetnike. Pakrački gradonačelnik Davor Huška, koji je u prvoj adventskoj nedjelji nazočio koncertu iz toga bilateralnog projekta, vidno je zadovoljan pohvalio nastup, dok je ravnateljica Glazbene škole Pakrac, u kojoj je održan koncert, Alfreda Petani Grafina, poželjela da se i sljedećih godina koncerti hrvatsko–bugarske suradnje održe i u Pakracu.

45

4 . H r vat sko nat jecan je mladih gla z benih um jet nika Papandopulo 2 8 . ru jna — 2 . lis t opad a 2015. u M aloj dvorani Lisinski

N U znaku komorne i jazz glazbe

agradu Hrvatskog društva skladatelja za najbolju izvedbu djela hrvatskog autora, dojmljiva Tri stavka za Orlando Borisa Papandopula, dobili su apsolutni pobjednici kategorije komorne glazbe — Klavirski trio: Petra Gilming, klavir, Sho Akamatsu, violina i Branimir Pustički, violončelo

a bi se omogućilo javno predstavljanje i afirmacija mladih hrvatskih glazbenika, Institut za hrvatsku glazbu i Hrvatska radiotelevizija utemeljili su 2012. godine Hrvatsko natjecanje mladih glazbenih umjetnika Papandopulo.

Manifestacija osmišljena kao godišnji događaj namijenjena je instrumentalistima, dirigentima, pjevačima i komor-

Posebno priznanje za glazbeni talent i kreativni potencijal na području jazz glazbe dobio je trubač Marko Prepelić

46

nim sastavima do 35 godina, a namjera joj je pripremiti mlade glazbenike za ugledna međunarodna violinistička, pijanistička, violončelistička i dirigentska natjecanja koja se održavaju u Zagrebu.

Kategorije po godinama Godine 2012. natjecanje je održano u

kategorijama violine, viole, flaute, klarineta i saksofona. Godina 2013. bila je u znaku solo pjevanja, klavira, trube, trombona i roga, a 2014. natjecanje je bilo namijenjeno mladim gitaristima, violončelistima, kontrabasistima i udaraljkašima. Četvrto natjecanje, nazvano po jednome od najvažnijih hrvatskih skladatelja koji je djelovanjem i maestralnim opusom zadužio hrvatsko glazbeno stvaralaštvo, Borisu Papandopulu, održano je od 28. rujna do 2. listopada 2015. Iako je prvotno trebalo obuhvaćati kategorije čembala i orgulja, zbog premalog broja prijavlje-

nih kandidata te su kategorije izostavljene, a za nagrade su se natjecali komorni sastavi i jazz glazbenici. Unatoč izostanku navedenih kategorija, dvoje mladih orguljaša, Katarina Javora i Nikola Cerovečki, održalo je u koncert u povodu Međunarodnog dana glazbe, 1. listopada u zagrebačkoj katedrali. Uz novčane iznose, tri nagrade donose i studijsko snimanje za fonoteku Hrvatskoga radija te brojne nastupe u kon-

certnim sezonama uglednih hrvatskih orkestara, kao i na festivalima.

Nagrade zaslužnima O sve većem zanimanju mladih glazbenika za komorno muziciranje, unatoč pretežitoj usredotočenosti na solističke nastupe, svjedoči i broj sastava prijavljenih na natjecanje, njih deset. Iako se na prvi pogled ta brojka ne čini velikom, valja svakako uzeti u obzir da u Hrvatskoj postoji tek nekoliko mladih komornih sastava koji djeluju profesionalno, dok se većina okuplja za potrebe nastave i/ili otkrivanja ljepote zajedničkog muziciranja, kao bitnog dijela slojevite nadogradnje umjetničke osobnosti.

U završnicu ovogodišnjeg Natjecanja Papandopulo, zahvaljujući pripremljenosti i kvalitetnom pristupu komornoglazbenoj literaturi, ušla su tri sastava: Klavirski trio, Gudački kvartet i Kvartet saksofona Ardemus. Ocjenjivački sud (Vladimir Krpan, predsjednik, Goran Končar, David Grigorjan, Zvonimir Stanislav i Dario Teskera) treću nagradu odlučio je dodijeliti Gudačkom kvartetu, koji čine redom studenti Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu: violinisti Martin Krpan i Zvonimir Krpan, violistica Tajana Škorić i violončelistica Iva Ilakovac. Nakon Mozartovih, Papandopulovih, Ruždjakovih i Dvořákovih skladbi, kojima su se predstavili u prva dva izlučna kruga, mladi su gudači uspješan nastup okrunili izvedbom Beethovenova 11. gudačkog kvarteta u f–molu, op. 95. Druga nagrada pripala je nestandardnom komornom sastavu, Kvartetu saksofona Ardemus, koji čine Lovro Merčep, Lysa Wiss, Jenita Veurink i Yo–Yo Su, a koji se istaknuo dojmljivim izvedbama Kvarteta za saksofone Alfreda Desenclosa i popularnog Libertanga Astora Piazzolle, u obradi člana sastava, Yo–Yo Sua, u završnici Natjecanja. Prethodila su dva izlučna kruga s djelima Riviera, Papandopula, Schuberta, Piernéa, Horvata i Ligetija, za čiju je osobito nadahnutu izvedbu Šest bagatela, sastavu dodijeljeno po-

sebno priznanje. Najsnažniji dojam na ocjenjivački sud ostavio je Klavirski trio (Petra Gilming, klavir, Sho Akamatsu, violina i Branimir Pustički, violončelo), izvevši u finalu zahtjevni, duboko emotivni Klavirski trio u a–molu, op. 50 Petra Iljiča Čajkovskog, nakon uspješnih nastupa u prva dva izlučna kruga, s djelima Ludwiga van Beethovena, Borisa Papandopula i Bedřicha Smetane. Vrsni solisti, komorni i orkestralni glazbenici s nemalim koncertnim iskustvom, udružili su umijeća u izvedbama bisera komorne glazbe, uz prvu nagradu osvojivši i nagradu Hrvatskog društva skladatelja za najbolju izvedbu djela hrvatskog autora, dojmljiva Tri stavka za Orlando Borisa Papandopula.

Jazz kategorija Rijetku priliku za natjecanje u Hrvatskoj dobili su i jazz glazbenici, dva pijanista i po jedan saksofonist i trubač, koje su ocjenjivali predsjednik žirija David Gazarov, Neven Frangeš, Primož Grašič, Lela Kaplowitz i Mario Mavrin. Prva nagrada nije dodijeljena, drugu nagradu ravnopravno su podijelili pijanisti Nikola Šantek i Petar Ćulibrk koji su u završnici, između ostalog, izvodili i vlastite skladbe, a treća je uručena saksofonistu Oliveru Potočniku, koji je u finalu izveo skladbu Guya Warrena. Posebnost ove kategorije je u tome što su natjecatelji imali jedinstvenu priliku na pozornici svirati s članovima ocjenjivačkoga suda. Nagrada za obradu i izvedbu tradicionalne hrvatske pjesme Grad se beli pripala je pijanistu Nikoli Šanteku, a posebno priznanje za glazbeni talent i kreativni potencijal na području jazz glazbe dobio je trubač Marko Prepelić.

Na kraju preostaje zaključiti da je četvrto Hrvatsko natjecanje mladih glazbenih umjetnika Papandopulo kao vrijedna inicijativa, kojom je zaokružen prvi četverogodišnji ciklus, potvrdilo potrebu održavanja takve manifestacije na putu umjetničke izgradnje mladih profesionalnih glazbenika.

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

D

Piše: Bojana Plećaš Kalebota

IIIII. ZAGREB, 28. RUJNA—2. LISTOPADA 2015.

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Manifestacija osmišljena kao godišnji događaj namijenjena je instrumentalistima, dirigentima, pjevačima i komornim sastavima do 35 godina

HRVATSKO NATJECANJEJE MLADIH GLAZBENIH UMJETNIKA PAPANDOPULO

Pobjednički Klavirski trio (Petra Gilming, klavir, Sho Akamatsu, violina i Branimir Pustički, violončelo)

Jedan od drugonagrađenih bio je pijanist Nikola Šantek

47

H R VAT S K E G L A Z B E N E S TA R I N E Sinfonia brevis u kontekstu simfonijskog opusa Borisa Papandopula

Praizvedba Requiema Srećka Bradića, 29. lis t opad a 2015. u Velikoj d vor ani Lisinski

Dani klasične gitare u Splitu, 20. — 22 . s t udenog a 2015.

Otkriće još jednog izgubljenog Papandopulova djela

Prvo djelo ovosezonskog rezidencijalnog skladatelja HRT–a

Virtuoz na gitari s darom pripovijedanja

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

animljiva je činjenica da u golemom opusu hrvatskog skladatelja Borisa Papandopula ima razmjerno malo djela koja je autor napisao samo za simfonijski orkestar. Taj je podatak još zanimljiviji uzme li se u obzir da je Papandopulo bio izvrstan instrumentator te da je imao poseban osjećaj za instrumentalne boje.

Simfonijski opus Međutim, tijekom šest desetljeća duge stvaralačke karijere pozornost je najviše posvetio vokalno–instrumentalnim oblicima i komornoj glazbi pa je moguće pomisliti da mu je sastav simfonijskog orkestra sam po sebi možda ponekad bio pretijesan za zamisli čije je neiscrpno bogatstvo neprestance

izvedbu, ali je — prema vlastitom kazivanju — umetnuo pojedine odlomke koje je držao uspjelijima, u neke kasnije opuse. Drugu simfoniju Papandopulo je napisao u prvim poslijeratnim godinama, dakle u vrijeme kad je imao problema s tzv. sudom časti i osudom na nekoliko mjeseci profesionalne neaktivnosti. Moglo bi se pomisliti da je takvo što moglo uzrokovati određeni kreativni zastoj, međutim, bile su to za njega plodne godine. Iste, 1946. godine Papandopulo piše Bugarske narodne popijevke, ciklus od trinaest nadahnutih obrada za sopran i klavir posvećen supruzi, sopranistici Jani Pulevoj, i Drugu simfoniju. Riječ je o opsežnom peterostavačnom djelu, gotovo jednosatnog trajanja, u čiji je četvrti stavak autor umetnuo i dionicu za alt solo. Djelo je u svibnju 1946. praizveo Simfonijski orkestar Radio Zagreba pod autorovim ravnanjem, a solistica je bila Marijana Radev. I tu se skladatelj okoristio nekim ranijim radovima, između ostalog uključio je i odlomke scenske glazbe za Goetheovu dramu Faust, pisane 1942. za Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu.

Kraće forme

Simfonijski orkestar HRT–a pod vodstvom maestra Vladimira Kranjčevića prigodom praizvedbe Papandopulove Sinfonie brevis 5. veljače u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog

48

izazivalo na zvukovnu kombinatoriku druge vrste.

U tome uistinu dugom stvaralačkom razdoblju samo se tri puta pozabavio simfonijom. Prva je opsežno četverostavačno djelo Svečana simfonija i pripada prvom stvaralačkom razdoblju; nastala je 1930., dakle u godinama koje su prethodile zrelom skladateljskom iskustvu, i nikad nije izvedena. Njoj su, međutim, prethodile dvije, kako ih je skladatelj nazvao, simfonijske slike. Prvu — Dozivanje kiše — Papandopulo je napisao s nepunih dvadeset godina, nije ju označio brojem opusa u evidenciji djela koju je sam vodio i također nije izvedena. Sudbina zaborava zadesila je i godinu dana poslije nastalu simfonijsku sliku za veliki orkestar pod naslovom Previranje, koju je praizvela Zagrebačka filharmonija u listopadu 1930., što je ujedno i jedina izvedba toga djela. Nezadovoljan tim uradcima, autor u zrelim godinama nije dopuštao njihovu

Slijedom godina nastaje nekoliko djela za simfonijski orkestar — većinom je riječ o sedamdesetima — ali mahom su posrijedi djela kraćeg trajanja i ponekad programnih naslova, skladanih u obliku uvertire, varijacija ili — čime se skladatelj i inače znao služiti — neke vrste pachwork forme u kojoj se odlomci slažu jedan do ili uz drugog, a u cjelinu ih povezuje motivički rad i majstorsko ulančavanje tematske građe.

Dakako, mnogo je puta Papandopulo koristio simfonijski orkestar, niz je filmskih i scenskih glazbi, o baletima da se i ne govori, gdje je orkestar njegov jedini interpret. Međutim, u tim je djelima uvijek izvanglazbeni sadržaj pokretač glazbenih događaja, on je taj koji usmjerava skladateljevu maštu prema određenim rješenjima, ispisujući konačni format skladbe. Stoga ta djela ne pripadaju krugu djela nastalih isključivo s mišlju na simfonijski orkestar.

Sinfonia brevis nastala je 1984.; kao što i naziv kazuje, riječ je o razmjerno kratkoj trostavačnoj skladbi od petnaestak

minuta trajanja, ali intenzivnoga glazbenog sadržaja.

Nakon dosta godina autor je opet oblikovao dvanaesttonsku seriju kao polazište za tematsku građu prvog stavka. Potrebno je možda podsjetiti da je Papandopulo pripadao generaciji koja, pomalo zbunjena novim prostorima koje je hrvatska glazba počela osvajati svršetkom pedesetih i početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća ne bi li uhvatila korak s događajima u svijetu, nikad nije prihvatila biti dijelom tih prostora. Ipak, zaintrigiranih je bilo. Boris Papandopulo bio je jedan od tih.

Znao bi se u razgovorima dotaknuti tih pitanja. »Odlučio sam se iskušati u dodekafoniji ne zato što mi se to sviđa nego zato da pokažem kako i ja to mogu.«

Načelo zvučanja I mogao je, ali na svoj način, a to znači da je i dvanaesttonska načela podvrgnuo vlastitom osjećaju kojim se rukovodio u ovladavanju sredstvima glazbenog izraza. Stoga se, kao i u ranijim djelima djelomično zasnovanim na dvanaesttonskom nizu — primjerice u Konjaniku za bariton, trubu, ksilofon i malu grupu udaraljki, napisanom 1961. na stihove Jure Kaštelana, ili u Koncertantnoj muzici za flautu, harfu, udaraljke i gudače iz 1965. godine — ni ovdje nije strogo pridržavao načela dodekafonije jer je svim raspoloživim sredstvima uvijek bilo nadređeno načelo dobroga zvučanja.

Dakako, djelo počinje izlaganjem serije, a nastavlja se formiranjem motiva i daljnje motivičke obrade koji doduše jesu uglavnom sastavljeni od tonova serije, ali se autor nije osobito brinuo o tome hoće li se ili neće načinom njihova pozicioniranja i razrade s brojnim otklonima od dvanaesttonskih pravila javiti dojam o tonalnom središtu. To znači da mu nisu smetala ponavljanja, udvostručavanja u oktavama, nema dosljedno provedenih obrata serije.

Stoga primjena serije ništa ne oduzima niti dodaje stupnju prepoznatljivosti Papandopulova stila. Iz njegova orkestra podjednako pršti glazba bez obzira na to kojim će se skladateljskim sredstvom poslužiti. A sva su primijenjena sredstva dopuštena ako ostvaruju zamišljenu zvučnu sliku. U tu je sliku uključeno i izvanredno umijeće motivičkog rada; kojim se vješto isprepliću dionice tvoreći tonsko bogatstvo.

Raspored stavaka u pogledu tempa je uobičajen pa dva brza stavka uokviruju polagani. Nakon motivički bogatog prvog stavka slijedi polagani sa široko razvijenom uvodnom melodijskom linijom flaute kojoj će se jedan za drugim pridruživati ostali drveni duhači i proširiti se na cijeli orkestar, tvoreći jedan od možda najljepših polaganih stavaka u Papandopulovu opusu.

Treći je, dakako, izrazito kontrastan, snažno ritmiziran u desetosminskom metru, unutar kojega raznolikost i izmjena akcentuacije unutar srodnih ritmičkih motiva stvara dojam efektne nepravilnosti i intenzivnoga glazbenog kretanja.

Otvorenje ciklusa Kanconijer Zbora i Simfonijskog orkestra HRT–a prigodno obilježilo večer uoči Dušnog dana

S

Piše: Ana Vidić

voju višegodišnju preokupaciju uglazbljenjem mise za mrtve, Srećko Bradić realizirao je početkom ove sezone, na otvorenju ciklusa Kanconijer Zbora i Simfonijskog orkestra HRT–a, što se poklopilo s njegovim ovosezonskim angažmanom na mjestu rezidencijalnog skladatelja HRT–a.

Uoči Dušnog dana, 29. listopada, njegov Requiem za soliste, zbor i orkestar, uz Zbor i Simfonijski orkestar HRT–a pod ravnanjem maestra Tončija Bilića, kao solisti predstavili su se: mlada sopranistica Marta Bradić Matišić te prvaci Opere HNK–a u Zagrebu — mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović i bas Luciano Batinić.

U instrumentaciji ovog djela posebno plijeni pozornost činjenica da ne postoje glazbala potisnuta u drugi plan.

Nije riječ samo o razgovijetnosti, nego o umijeću strukturiranja tonskih boja, tako da svaka skupina glazbala unutar cjeline postiže maksimum izražajnosti.

upotreba limenih puhača, grandiozne intervencije orgulja te specifične kombinacije instrumenata. Odnos vokalnih, solističkih i zborskih snaga ujedno je pokazatelj skladateljeva odmicanja od tradicije uglazbljivanja teksta mise za mrtve. Od tradicije se odmaknuo i intervencijama u tekstovnom predlošku, budući da je, unatoč praćenju standardnog teksta mise, izabrao pojedine stavke (Introit, Kyrie, Sequence, Agnus Dei, Lux aeterna) te je u Sekvenci stavke Recordare i Confutatis odijelio umetkom iz Creda — Et expecto resurrectionem mortuorum, et vitam venturi saeculi. Amen. — nudeći tako i svojevrsni pogled u ono što dolazi nakon Sudnjeg dana.

Dramaturški i ekspresivni vrhunci djela pripali su Sekvenci, do koje vode Introit i Kyrie, a odvode Agnus Dei i Lux aeterna, što uka-

Poslije Sinfonie brevis Papandopulo je još samo u dva navrata posvetio pozornost simfonijskom orkestru: 1985. piše Svečanu uvertiru u povodu proslave stote obljetnice Hrvatskoga narodnog kazališta u Rijeci, čiji je orkestar pod ravnanjem Davorina Hauptfelda djelo u studenome iste godine na svečanom koncertu i praizveo. Samo godinu dana poslije nastaje kratka Svečana predigra za Simfonijski orkestar umetničkog ansambla JNA, s kojim je Papandopulo često surađivao.

Proći će još pet intenzivnih stvaralačkih godina prije nego što će Boris Papandopulo zauvijek zaklopiti svoju glazbenu bilježnicu, ali simfonijski se orkestar više nije našao u središtu njegove stvaralačke pozornosti, osim kao dio u nekoliko složenih većih projekata.

Valja na kraju kazati da Sinfonia brevis pripada nizu autorovih partitura kojima se u više godina zameo trag. U Zagrebu je čuvan samo jedan primjerak oštećene i neupotrebljive fotokopije.

Raspoloživi podaci usmjeravali su potragu prema Italiji, jer se znalo da je Papandopulo djelo napisao za skladateljski natječaj Città di Trieste. Za sretan je ishod potrage zaslužan muzikolog Davor Merkaš.

Sinfoniju brevis praizveo je Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, 5. veljače 2015. u Lisinskom pod ravnanjem Vladimira Kranjčevića.

Dinko Bažulić

Z

Piše: Erika Krpan

Srećko Bradić, Marta Bradić Matišić, Dubravka Šeparović Mušović, Tonči Bilić i Luciano Batinić pred Simfonijskim orkestrom HRT–a nakon praizvedbe Bradićeva Requiema u Velikoj dvorani Lisinski

Život i smrt Osobna promišljanja o prelasku života u smrt, o nedokučivoj niti koja stoji između života i smrti, usmjerili su skladatelja k poetski snažnom latinskom tekstu mise za mrtve, poznatom po introitu Requiem aeternam dona eis, Domine. Impresivno je i snažno i viđenje samog skladatelja, koji je za glavne tumače postavio veliki sastav zbora i orkestra: upravo je zbor bio nositelj većeg dijela teksta te je imao priličan angažman u njegovu iznošenju, dok su se solisti javljali povremeno, ali dojmljivo. Transparentna orkestracija dramaturški prati tijek, mjestimice zvučeći izuzetno bogato i svježe, čemu svakako pridonose izdašna

zuje na određenu trodijelnost. I sam autor kao uzor u postavljanju dramatskog vrhunca istaknuo je Requiem Giuseppea Verdija, povezavši se i na taj način s kompleksnom tradicijom uglazbljivanja teksta koji je zasigurno svakome skladatelju bio izniman izazov.

Srećko Bradić svojim je doprinosom već sada zadužio hrvatsku glazbenu sadašnjost i povijest, podarivši joj, nakon više od sto godina, i ostvarenja iz pera Ivana Zajca, veliki Requiem. Solisti, Zbor i Simfonijski orkestar HRT–a te maestro Tonči Bilić studijskim su se snimanjem, koje je uslijedilo ubrzo nakon koncerta, pobrinuli i za trajno očuvanje toga djela.

Trodnevni festival završio je predavanjem i recitalom našeg uglednog gitarista mlađe generacije Srđana Bulata koji je svoj poslijediplomski studij na Muzičkoj akademiji u Zagrebu posvetio hrvatskoj glazbi za gitaru

D

Piše: Tatjana Alajbeg

ani klasične gitare završili su predavanjem i recitalom Srđana Bulata, našeg uglednog gitarista mlađe generacije. Podsjetimo, u rujnu 2014. završio je poslijediplomski studij na Kraljevskoj akademiji u Londonu, snimio je dva nosača zvuka, a nastupao je diljem Hrvatske i Europe, redovito promičući djela hrvatskih skladatelja.

Analiza 15 skladbi Nadahnutim i elokventnim izričajem Bulat nam je predstavio izbor djela suvremenih hrvatskih skladatelja za gitaru nastalih nakon 1970. godine. Te su skladbe dio njegova specijalističkog rada, vrlo vrijednog dokumenta o suvremenoj hrvatskoj gitarističkoj glazbi, a nedavno obranjenog na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Većina naslova o kojima Bulat govori nastala je za glasovitoga hrvatskog gitarista Darka Petrinjaka koji ih je afirmirao na brojnim koncertnim nastupima i snimio, a zaslužan je i za njihova notna izdanja. Navedeni Bulatov rad obuhvaća analizu petnaest skladbi s dragocjenim podacima o vremenu i prilikama nastanka, a analiza je sveobuhvatna, ali poglavito interpretativna, s pozicije izvođača koji je, osvjedočili smo se u brojnim prigodama, majstorski tumači. To više ovaj Bulatov uradak dobiva na vrijednosti, iskren je i vjerodostojan. Rad predstavlja Međimursku suitu Miroslava Miletića, Concertino za gitaru, gudače, čembalo i udaraljke Brune Bjelinskog, Dodekafonsku studiju Borisa Papandopula, Tri trubadurske Stjepana Šuleka, Amfore Ive Josipovića, Suitu mediteranu i Koncert za gitaru, gudače i udaraljke Željka Brkanovića, Sonatu i Mozaik Anđelka Klobučara, Rondoncino croato Gorana Listeša, Double Marka Ruždjaka, Muziku za gitaru Frane Paraća, Sonatu Zorana Juranića,

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Sinfonia brevis pripada nizu autorovih partitura kojima se u više godina zameo trag, za čiji je sretan ishod potrage zaslužan muzikolog Davor Merkaš

Srđan Bulat

Koncertni stavak za gitaru, gudače i udaraljke Adalberta Markovića i Fantaziju — Hommage a Britten Olje Jelaske.

Ne zanemarimo ni Bulatov dar pripovijedanja — brojnoj publici u gotičkoj dvorani Muzeja grada Splita približio je suvremenu hrvatsku glazbu za svoj instrument stručno utemeljeno, ali i šarmantno, s duhovitim dosjetkama; zaista ga je bilo ugodno i zanimljivo slušati. Posebno se osvrnuo na skladbe odabrane za recital, istaknuvši vrlo zamjetan individualni stil svakog skladatelja. Tako predstavljene skladbe slušateljima su bliže, lakše ih je pratiti i razumjeti. Bulat je osvijetlio proces pripreme djela za koncertnu izvedbu s pozicije izvođača, što je hvalevrijedan putokaz mladim gitaristima koji tek stasavaju.

Svoj čudesni izvedbeni dar raskošno je otkrivao tumačenjem Suite mediterane Željka Brkanovića, Fantazije Olje Jelaske te Rondoncinom croatom Gorana Listeša, a na poseban način Doubleom Marka Ruždjaka, skladbom kojom je potpuno osvojio srca slušatelja. Srđana Bulata krasi rijetko interpretativno umijeće — od pojedinog motiva i fraze gradi prekrasne kreacije; individualnost skladatelja o kojoj s divljenjem zbori nadograđuje osobnom individualnošću. Tu počiva i najviša vrijednost Bulatova izričaja — hrvatska glazbena javnost može se ponositi takvim promicateljem naše glazbe u europskim metropolama.

49

Sretni odabranik Uz 120. godišnjicu rođenja autora i obljetnice njegovih djela: Koleda (90 godina), Ero s onoga svijeta (80 godina), Intima (70 godina) i Đerdan (60 godina)

I

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Piše: Jagoda Martinčević

spratit ćemo 2015. godinu sa sjećanjem na Jakova Gotovca, jednog od naših najvažnijih skladatelja, i to u povodu 120. rođendana, ali i nekoliko okruglih datuma iz njegova vrijednog opusa. I pritom razmišljati kako u ovom prigodnom tekstu izbjeći neka opća mjesta koja nas navode na pomisao da o majstoru Gotovcu — sve znamo.

Što znamo?

Je li doista tako kad je riječ o glazbenom ocu najpopularnije hrvatske opere koja već osam desetljeća ne silazi s repertoara naših kazališta, o autoru ponosne Himne slobodi koju svake godine slušamo pri otvaranju Dubrovačkih ljetnih igara, o skladatelju Ode zemlji koju pjeva njegova Mila Gojsalića, a svakog tko je tu ariju bar jedanput čuo podilaze srsi, napokon o tvorcu Simfonijskog kola s kojim su naši simfonijski orkestri na brojnim inoze-

mnim gostovanjima redovito dizali publiku na noge? Sve je to Jakov Gotovac, ali i mnogo više od toga, iako dvojim da današnji auditorij, a osobito mlađa glazbena publika, zna značenje toga autora u kontekstu ukupnoga hrvatskoga skladateljstva 20. stoljeća.

Nema osobitog smisla razglabati o razlozima, jer svako vrijeme nosi svoj pečat, u autorstvu i u izvodilaštvu, i Gotovac u današnjoj skrivenosti od javnosti, osim dakako Ere, dijeli sudbinu mnogih kolega iz prošlosti. No kako je Gotovac bio i ostao jedinstven u krugu svoje generacije, valja se ipak pozvati na neke nepobitne činjenice i još jedanput promisliti o hipotetičkom pitanju: a zašto nismo imali dva–tri Gotovca, više njih?

Nacionalni smjer Taj rođeni Splićanin (11. 10. 1895.), a životom Zagrepčanin, stasao je u krugu onih koji su dvadesetih godina prošloga stoljeća formirali tzv. nacionalni smjer u hrvatskom skladateljstvu. Stekavši klasičnu gimnazijsku naobrazbu u rodnome Splitu, neko je vrijeme studirao pravo u Zagrebu i Grazu, a potom je u Beču na Muzičkoj akademiji slušao predavanja znamenitog profesora Josepha Marxa. Bili su to, dakle, temeljni preduvjeti da se mladi Gotovac, poznavajući tadašnja zbivanja u glazbenoj Europi, odredi kao suvremeni autor svojega doba. Pa ipak, slijede-

ći svoj čudesni instinkt i ljubav prema pučkom izrazu, Gotovac se odlučio za nešto posve drugo, svjestan velike praznine u hrvatskom skladateljstvu. Što je naime hrvatska glazba, osobito glazbeno–scenska, u to vrijeme imala na raspolaganju? Dalekog Lisinskog u 19. stoljeću i nešto bližeg Zajca; snažne, ali ipak samo dvije skladateljske osobnosti, Hatzea i Berse, na početku 20. stoljeća koji su težili doseći europska postignuća, osobito u verizmu, i to je bilo zapravo sve do pojave baleta Licitarsko srce Krešimira Baranovića 1924. s kojim i počinje ono što su Gotovac i neki kolege nastojali nadoknaditi. Počinje krug nacionalno osviještenih djela, gotovo pola stoljeća nakon što su Rusi i Česi već obavili tu zadaću, ponajprije Musorgski s Borisom Godunovim i Hovanščinom, a onda Smetana s Prodanom nevjestom.

U krugu istomišljenika Ohrabren mladenačkim uspjesima nekih svojih zborova, Gotovac vrlo brzo pronalazi put kojim će koračati cijeloga života. Već 1925. sklada pučki obred

Koleda, a sljedeće i Simfonijsko kolo, 1928. glazbu za Gundulićevu Dubravku, da bi 1930. ostvario i svoju prvu veliku operu Moranu. U autorskom je društvu kolega istomišljenika, od kojih neki u to vrijeme stvaraju također antologijska djela: Fran Lhotka sklada balet Đavo u selu (1931.), Krsto Odak operu Dorica pleše (1934.) i tada 1935. stiže kruna toga kruga — Ero s onoga svijeta, do danas najizvođenije hrvatsko glazbeno djelo u zemlji i u inozemstvu.

Do kraja života (16. 10. 1982.) Gotovac će napisati još brojna djela opernog, simfonijskog i zborskog žanra, te osobito vrijedne solo pjesme, no do sredine tridesetih godina 20. stoljeća njegova je misija, kao i kolega pripadnika nacionalnoga smjera, bila ispunjena.

Nova vremena A tada je stiglo vrijeme koje je hrvatskoj glazbi nedvojbeno donijelo važna i vrijedna djela, a estetika i autorski stilovi hvatali su korak s Europom. Bilo je skladatelja koji su vrlo osobnim skladateljskim izričajem također slijedili nacionalni put, poput Ivana Brkanovića, kao i onih koji su se u beskrajnoj znatiželji i raskošnom talentu ponekad obraćali pučkome izrazu, poput Borisa Papandopula. No nitko od njih nije ustrajao tako tvrdoglavo i dosljedno u onome što si je zacrtao od početka kao što je to činio Jakov Gotovac. I time je, dakako, na sebe i svoju glazbu navukao animozitet mnogih, kao i posprdnu kvalifikaciju »seljačkog kompozitora«. Očito mu nije smetala jer bi u suprotnom makar i pokušao prošetati se nekim drugim skladateljskim putem. Ali nije, nego je uporno branio pravo na vlastiti skladateljski jezik, i to djelima kao što su simfonijska meditacija Orači, rugalica Rizvan–aga, vokalni ciklus Pjesme čeznuća i mnoga druga. Čak je i najmlađa obljetnička skladba, glazbeni igrokaz Đerdan (1965.), ostala u njegovu prepoznatljivu stilu, od milja nazvana mali Ero.

leda’ nije tek jednostavan zapis, nije ni priprost prijepis folk–melodije, podražavanje ritmova i inih obrazaca narodne glazbe. Ponajmanje je jedna u nizu skladbi skladanih ‘u duhu folklora’. A što je onda? Koleda je obredna glazba i glazba obreda. Samosvojna i neponovljiva slika obreda. Koleda je jednako tako i čista glazba koja je prostrujala Gotovčevim venama, njegovim stvaralačkim bićem. Javila se poput netom izvađene školjke, izronjena iz jadranskih dubina, svježa, rastvorena, jestiva, zanosna. Gotovac je sretni odabranik: tragajući za tom školjkom, uranjao je u tajanstvene i nedokučive prostore, našao ju i darovao nam ju...»

Napokon, valja se osvrnuti i na obljetnički vokalni ciklus Intima iz 1945. godine, skladan na stihove Vladimira Nazora. Poseban je u autorovu opusu već i zbog toga što je nastao u jednom od nekoliko dramatičnih događaja u Gotovčevu životu, uzrokovanih političkim (ne)prilikama. Gotovac ga je napisao pod dojmom zatvora u kojem je proboravio četrdeset četiri dana, uhićen pod optužbom da je skladao »ustašku himnu«. Ispostavilo se, prema kazivanju Pere Gotovca, da se radilo o harmonizaciji Lijepe naše koja se, nota bene, poslije redovito izvodila nakon završetka zagrebačkoga radijskog programa! Autoru se jednostavno moralo »napakirati« i to zato što je 1943. godine samo nekoliko mjeseci obnašao dužnost ravnatelja opere HNK–a u Zagrebu. A i godinu dana prije zatvora, dakle 1944., kad je nova vlast već bila na djelu, smjestili su mu krah praizvedbe opere Kamenik koja je naručeno izviždana i nakon samo dvije izvedbe nestala je s repertoara. Treći »bliski susret« s politikom doživio je 1971. kad su mu operu–oratorij Petar Svačić uvrstili, ali i odmah skinuli s programa HNK–a, jer vremena očito nisu bila sklona čak ni glazbenoj priči o hrvatskom kralju. Oba djela rehabilitirana su i izvedena u slobodnoj Hrvatskoj 1992. i 2002. godine, no akademik Gotovac ih nije doživio. Uzničke dane koje je teško doživio opjevao je u Intimi Nazorovim stihovima, a pred završetak života, unatoč teškoćama koje je proživljavao, obilježio je posljednjom skladbom znakovita naslova, zborom Pjesmo moja raspjevana 1980. godine!

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, 2 . s t udenog a 2015.

ŽIVOTOPIS

Kako je Ero proslavio 80. rođendan

Jakov Gotovac (1895. — 1982.)

Svečana izvedba opere Ere s onoga svijeta Jakova Gotovca u povodu 80. obljetnice praizvedbe

B

ilo je i svečano i veselo i ganutljivo 2. studenoga na izvedbi Ere s onoga svijeta upriličenoj točno na dan kad je prije osamdeset godina djelo praizvedeno na istom mjestu u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Gledalište ispunjeno do zadnjeg mjesta mahom mlade publike oduševljeno je ispratilo izvedbu koja je dolikovala tako velikoj obljetnici.

Pod ravnanjem Nikše Bareze koji je i danas apsolutni autoritet u interpretaciji Gotovčevih djela, predstava je osvanula u reprezentativnom scenskom ruhu redatelja Krešimira Dolenčića, scenografiji Dalibora Laginje, povijesnim kostimima Inge Kostinčer (u obnovi Dženise Pecotić) i u izvornoj koreografiji Margarite Froman i Vatroslava Krčelića (u obnovi Sonje Kastl).

Uz zvučan orkestar i odlično uvježban zbor (Nina Cossetto), nastupili su danas ponajbolji tumači sjajnih Gotovčevih likova koji svoju živopisnost uvelike zahvaljuju i neodoljivom libretu Milana Begovića. Raspjevan i razigran Ero bio je tenor Miljenko Đuran, danas naš najzaposleniji tumač naslovnoga lika, sopranistica Tamara Felbinger Franetović kao Đula osvajala je ljepotom moćnog soprana i osobito delikatnom dinamikom, neodoljivo komična a glasovno superiorna Doma bila je mezzosopranistica Dubravka Šeparović–Mušović, odličan mlinar Sima bio je bariton Ljubomir Puškarić, a vrlo dobar s manje sonornosti u glasu od ostalih bas Siniša Štrok kao gazda Marko. Baletni ansambl predvođen solistima Snježanom Marasović i Andrejem Izmestjevim ozario je završno kolo; u svakom pogledu dostojanstveni bili su i konji Cartago i Clinton bez kojih scenski »Ero« ne bi bio to što jest. Najljepša hrvatska opera! (JM)

Sto dvadeset godina isteklo Od trenutka rađanja dječarca...

Nježna rasta... Sve do dobe starca Uzdizo se k nebu — Vrijeme teklo...

Već zarana uzele ga Muze U zagrljaj da ga štite, maze, Kuda krene usmjerujuć staze, A kad klone — brižno brišuć suze...

Ostavljao za sobom je bljesak Svoga zvuka ukrašena duhom, Gladne hraneć Euterpe kruhom, U čekanju — da iscuri pijesak...

Ode Meštar u svoju tišinu, Da nadvisi — vlastitu visinu. *** Zagreb, 7. prosinca 2015.

Hladno je... Približava se kraj Gotovčeve godine koja je trebala biti obilježena njegovim životnim umjetničkim putem (90. godina Kolede; 80. Ere s onoga svijeta¸70. Intime i 60. Đerdana).

Mnogi su se dostojno sjetili i mnogi — zaboravili.

Bila je prilika za — oba načina.

Unatoč tome — hvala im!

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

U s p o m e n J a kov u G o t ovcu ( S p l i t , 18 9 5. – Z a g r e b, 19 82 .) i n je g ov i m r e m e k– d je l i m a

Pero Gotovac

Završno kolo iz Ere s onoga svijeta sa Zborom i Baletom HNK–a Zagreb

50

Među novijim protagonistima opere Ero s onoga svijeta su životni i profesionalni partneri Tamara Franetović Felbinger (Đula) i Stjepko Franetović (Mića/Ero)

Ipak, među najvrjednijim djelima koje nam je ostavio znakovito stoji danas devedeset godina star pučki obred Koleda, o kojem emocionalno i nadahnuto piše Igor Kuljerić koji je djelo više puta interpretirao: »Gotovčevoj Koledi moguće je naći znanog i uglednog srodnika. To je Stravinskijeva Svadba.

Podosta zanimljivih niti vezuje te dvije skladbe, ali se srodnost može pratiti i još većim oprekama..., po meni ‘Ko51

Mara Bratoš

Obredna glazba

Poštovanje, etičnost i ljubav prema glazbenoj baštini Prisjećanje na prerano preminulog člana HDS–a, etnomuzikologa i dirigenta, iz pera njegove kolegice muzikologinje iz redova profesora na splitskoj Umjetničkoj akademiji

S

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Piše: dr. sc. Mirjana Siriščević

jećam se dobro toga nedjeljnog jutra početkom kolovoza kad sam čula da je Nikola pretrpio moždani udar; šok, nevjerica, ali prva misao bila mi je »događa se,

Komemoracija na Gripama Za pokojnog kolegu Nikolu Bublu održana je 14. listopada 2015. u 12 sati komemoracija na Umjetničkoj akademiji u Splitu, na Tvrđavi Gripe. O njegovu radu i opusima govorili su dr. sc. Davorka Radica, prodekanica Glazbenog odjela, dr. sc. Branko Matulić, kolega i prorektor Sveučilišta u Splitu, prof. Mijo

i paraliturgijskim te pučkim glazbenim izričajima, Buble je Platonovu i Aristotelovu ideju glazbe kao univerzalnog i katarzičnog jezika prepoznao i snagom vlastitog intelekta i osobnog nepogrešivog slušnog instrumentarija stavio na raspolaganje svome vremenu. A vrijeme nije gubio, njegov plodni rad zasigurno će i sam postati predmetom znanstvene prosudbe.«

Znanstveni rad

Nikola Buble

od kojih je sam izdvajao akademika Cvjetka Rihtmana i akademika Jerka Bezića, mentora, a poslije i prijatelja kojega je neizmjerno cijenio i poštovao.

Počeci: Buble u klapi Faust, u sastavu Nikola Buble (umjetnički voditelj), Nikša Bilić Panto (1. tenor), Zoran Demirović (2. tenor), Špire Piteša (2. tenor), Branko Ivas (bariton), Duško Veršić (bariton), Bepo Mirat (bas) i Živko Šantić (bas)

oporavit će se, bit će sve u redu«. Od tog trenutka mi kolege koji smo s Nikolom Bublom stvarali ovu našu splitsku Akademiju, ali sigurna sam i brojni prijatelji, živjeli smo s njim, i mislima i srcem tu njegovu posljednju bitku; posljednju, nažalost, jer je nakon mjesec i pol, 17. rujna uvečer, stigao čas odlaska.

52

Stanić, ravnatelj Festivala dalmatinskih klapa u Omišu, kipar, akademik Kažimir Hraste i zamjenik gradonačelnika Trogira gosp. Radovan Slade Šilović. Mandolinski kvintet Split i studentski Zbor pod ravnanjem prof.

Vlade Sunka zasvirali su i zapjevali posljednji put svojem dragom profesoru.

U posmrtnom slovu za preminulog kolegu Branko Matulić je napisao: »Izronivši iz trogirskih njedara, obložen mistikom benediktinske glazbene baštine koja se kovala i filigranski brusila u srednjovjekovnim i poznijim liturgijskim

Pomorac–etnomuzikolog Nikola Buble predstavljao se u svojem životopisu kao »pomorac–brodostrojar, dirigent, crkveni orguljaš i etnomuzikolog, po nacionalnosti i državljanstvu Hrvat, sudionik Hrvatskoga proljeća i član Matice hrvatske od 1971.«. Školovao se u Splitu i Sarajevu, magistrirao na etnomuzikologiji u Zagrebu (1982.) i doktorirao u Ljubljani (1988.).

Usavršavao se kod brojnih stručnjaka,

N

ije se ustručavao na projektu angažirati znanstvenike s drugih područja, ali i umjetnike, čime je već tada anticipirao interdisciplinarnost kao najcjelovitiji znanstveni pristup

Kolegu Bublu pamtim od početka osamdesetih godina iz vremena njegove žive umjetničke djelatnosti koja je bila vezana uz Glazbenu školu Josipa Hatzea gdje je bio zborovođa Djevojačkog zbora; bio je i vrlo vješt korepetitor na glasoviru i orguljama. Ali otprilike u isto vrijeme radi i s kultnom klapom Trogir s kojom je nastupao diljem svijeta i ostvario dvadesetak diskografskih izdanja kao obrađivač, skladatelj, dirigent i producent. To je razdoblje rada s klapom ostavilo trajan trag u njegovu opusu i umnogome usmjerilo cjelokupnu kasniju djelatnost. Pokušavala sam često dokučiti tajnu uspjeha toga spoja između pjevača i voditelja.

Možda je razlog u činjenici da je grad Trogir bio Nikolin zavičaj, a klapa Trogir dio tog zavičaja; »možda je biti zaljubljen u Trogir, kao što je Nikola bio, dio one neizlječive bolesti onih Trogirana koji mu se potpuno predaju ne tražeći ništa zauzvrat« (Radovan Slade Šilović); možda su upravo te nevidljive, ali čvrste zavičajne niti dovele njihov zajednički rad do vrhunaca klapske pjesme i klapskog pjevanja. Bubline harmonizacije i obrade tradicijskih napjeva, ali i šlagera, i izvedbe klape Trogir, tako moćne i emotivne, ali zvukovno uvijek lijepe i brižno izbalansirane postale su s vremenom uzori, svojevrsni kanoni klapske estetike.

Posebno mjesto u radu Nikole Buble zauzima njegova melografska aktivnost kojoj je bio posvećen cijeli život.

Oboružan marom, strpljenjem i talentom, više od trideset pet godina zapisivao je živu glazbenu praksu, sve ono što je prisutno u glazbenom izrazu ljudi određenog kraja i vremena. Zahvaljujući njemu, sačuvano je oko dvije tisuće napjeva koji su danas neotuđivi dio tradicije ovoga našeg hrvatskog, ponajviše dalmatinskog prostora.

Prelaskom na Fakultet, u svojstvu nastavnika, dogodio se neminovno i pomak prema znanosti. Sva svoja praktična iskustva terenskog i umjetničkog rada Buble je unio u znanstveni opus, iznimno opsežan i važan. Već je 1993. pokrenuo znanstveni projekt Glazbena kultura stanovnika južne Hrvatske u sklopu kojega je osmišljen i časopis Bašćinski glasi, jedini naš etnomuzikološki godišnjak, što je otvorilo mogućnost pisane riječi brojnim stručnjacima i znanstvenicima s ovih prostora. U koncipiranju projekta pokazao je svu širinu sagledavanja predmeta istraživanja; bio je čovjek s jasnom vizijom, nije se ustručavao na projektu angažirati znanstvenike s drugih područja, ali i umjetnike, čime je već tada anticipirao interdisciplinarnost kao najcjelovitiji znanstveni pristup. Objavio je četrdeset osam knjiga: devetnaest kao autor, sedamnaest kao urednik, te dvanaest zbirki u svojstvu urednika i melografa. Autor je stotinjak stručnih i znanstvenih članaka, sudionik brojnih simpozija i umjetničkih skupova u Hrvatskoj i inozemstvu. Spoj znanstvenog i umjetničkog u opusu Nikole Buble uočili su mnogi: »On ujedinjuje praktičnost terenskog istraživača s erudicijom znanstvenog radnika, a ima, kao vrsni i priznati umjetnik, i dobrodošlu umjetničku intuiciju koja ga kao glazbenog istraživača i stručnjaka i čini istinskim znanstvenikom. Njegov rad razbija dosadašnje okvire etnomuzikologije i u tom smislu predstavlja jedinstven, sadržajno i metodički vrijedan doprinos toj znanstvenoj grani« (akademik Kruno Prijatelj).

Vodstvo festivala Nikoli Bubli bilo je povjereno vodstvo brojnih kulturnih manifestacija kao što su Smotra jadranskog folklora i Smotra mediteranskog folklora, no posebice je važno njegovo rukovođenje Festivalom dalmatinskih klapa u Omišu; bio je umjetnički ravnatelj od 1991. do 1996. godine. »Prof. Nikola smatrao je da budućnost Festivala i njegova puna društvena opravdanost leži u spoznaji da Festival živi kao svaki živi organizam te da stoga njegov daljnji hod nije uvjetovan samo živom glazbenom predstavljačkom djelatnošću koja se iscrpi u nekoliko dana natjecanja. Držeći tradiciju dinamičkom kategorijom, Buble je budućnost Festivala vidio u njegovoj kulturološkoj i znanstvenoj utemeljenosti« (Mijo Stanić). Zato je svoj rad u velikoj mjeri usmjerio na znanstvenu i izdavačku djelatnost te je kao direktor Festivala održao mnoga predavanja edukativnog karaktera u Hrvatskoj i inozemstvu, izlažući slušateljstvu bitna obilježja kulture južne Hrvatske. Međutim, »koliko god je Nikola u svojem teorijskom, ali i onom praktičnom nastojanju razumijevao što znači zadržavanje izvornoga, isto tako je bio svjestan polaganog, ali sigurnog rastakanja tih vrijednosti pred utjecajem dopadljivog. Znao je da altruistički amaterizam gubi utrku pred cijelom industrijom novoga u kojem su se ispremiješali sadržaji i tonovi. Čini mi se da je hodajući trogirskim ulicama zazivao serenadske glasove klapa koje pjevaju pod balaturom na kojoj rastu đirani, ali već dugo odaziva nije bilo« (Radovan Slade Šilović).

ja je inače bila njegov instrument kojim je mjerio svijet, ne samo onaj glazbeni nego i svakodnevni, bilo svijet svojih dnevnih obveza bilo akademskih dužnosti. »Možda je negdje drugdje u svijetu nevjerojatno da se na tragu narodne tradicije može graditi i ona univerzalna, umjetnička glazbena tradicija, no visoko glazbeno obrazovanje u Splitu ima od početka obilježje domaćeg i autohtonog i u tome je njegova snaga i jamstvo opstanka u sve jednoličnijem globalnom okruženju« (Davorka Radica).

Buble je bio član Nacionalnog vijeća za znanost RH, te član i predsjednik brojnih odbora i vijeća pri Ministarstvu znanosti. Za svoj rad i doprinose dobio je desetak nagrada, od kojih je sam izdvajao odlikovanje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi (odlukom predsjednika dr.

Franje Tuđmana) i Povelju Republike Hrvatske za osobite zasluge u

Buble sa studentima u Ščitu u Rami

Bublina djelatnost vezana uz splitsku

Buble na Splitskoj umjetničkoj akademiji

promicanju, očuvanju i razvoju glazbene kulture klapskih pjesama u Hrvata.

Buble na promociji studenata 2009.

Umjetničku akademiju iznimno je opsežna. Bio je dekan u dva mandata, osigurao je i opremio zgradu na Visokoj za Glazbeni odjel, bio je nositelj na brojnim kolegijima etnomuzikološkog modula i crkvene glazbe, surađivao je na poslijediplomskim studijima Sveučilišta u Zadru i Ljubljani. Utemeljio je doktorski studij etnomuzikologije na Umjetničkoj akademiji u Splitu, omogućivši tako mnogim mladim znanstvenicima da profiliraju, usmjere i ostvare svoje interese i sklonosti. Etnomuzikologi-

N

ikola Buble predstavljao se u svojem životopisu kao »pomorac–brodostrojar, dirigent, crkveni orguljaš i etnomuzikolog, po nacionalnosti i državljanstvu Hrvat, sudionik Hrvatskoga proljeća i član Matice hrvatske od 1971.« BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

I n m e m o r i a m d r. s c . N i ko l a B u b l e (19 5 0. — 2 015 . )

Posljednji ciklus Bublina radnog vijeka obilježila je suradnja sa Sveučilištem u Mostaru; kao da se vratio na same početke, na ishodišta svojega plodnog puta, svojem melografskom radu, neposrednom kontaktu sa samoukim pjevačima i sviračima, čijom se muzikalnošću trajno napajao, a entuzijazmom krijepio. Sa studentima je istraživao teren zapadne Hercegovine i središnje Bosne, pri čemu je pažnja bila usmjerena na glazbenu kulturu Hrvata na spomenutim područjima; rezultat te suradnje je stotinjak radova koji su u pisanom obliku konstatirali stanje na terenu. Prigodom obilježavanja desete obljetnice studija glazbe u Mostaru (a Buble je i sam bio osnivač), posmrtno mu je dodijeljena Zahvalnica mostarskog Sveučilišta.

O tome kako je doživljavao svoju nastavnu djelatnost, ali i ovu našu splitsku Akademiju, najbolje svjedoči tekst koji je napisao prilikom jednog notnog izdanja: »Akademiju ne čine samo prostorije, instrumenti... materijalne činjenice.

Vrijednost i karakter oblikuju njezina duhovna obilježja. A duh Akademije tvore ljudi koji u njoj rade. Zato kad ovaj naš vremenski horizont utone u povijest, o nama će ponajprije svjedočiti rezultati naših zajedničkih duhovnih vrijednosti i obilježja, percepcija života u svojoj punini, shvaćanje slobode kao dijela osobne odgovornosti, a ne kao anarhije, kao nesebičnost, poštovanje prema naslijeđenoj glazbenoj baštini, etičnost, ljubav.« Nikola, nama, tvojim kolegama i prijateljima, nedostajat ćeš ponajviše kao dio tog zajedničkog duha, nedostajat će nam tvoja vedrina, komentari na sjednicama, nedostajat ćeš studentima i svima koji su te poznavali. Teško je zamisliti da više nikad nećeš proći kroz vrata ove naše zgrade na Visokoj, uvijek raspoložen i nasmijan, našaliti se, zapjevati od porte do kabineta... Hvala ti, dragi prijatelju, u ime svih djelatnika Umjetničke akademije na svemu što si ostavio iza sebe, sa željom da tvoj nemirni duh pronađe mir u vječnosti.

53

Sjećanja i perspektive U organizaciji Saveza kompozitora Makedonije (SOKOM) stvara se platforma za upoznavanja, razmjene ideja i iskustava makedonskih i gostujućih skladatelja i muzikologa

40.

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Piše: dr. sc. Joško Ćaleta

S tr uška muzička jesen, glazbeno–znanstvena manifestacija u organizaciji Saveza kompozitora Makedonije (SOKOM), održana je u struškom hotelu Drim od 4. do 6. rujna 2015. godine. Iako po veličini ta manifestacija nije pandan Stuškim večerima poezije (koje su nadaleko proslavile taj pitoreskni gradić na obali

nja i sjećanja na glazbene događaje na ovom prostoru u proteklom vremenu vezana uz izvedbe, uz izvođače ili skladatelje, uz važne javne kulturne događaje, postaju dijelom kolektivne memorije, ali i nacionalnog identiteta — sjećanja i ponosa, istaknuto je u pozivnom pismu koje je ovogodišnja organizatorica mr. Ivona Opetčeska Tatarčevska uputila hrvatskim predstavnicima. Pozivu su se odazvali djelatnici Instituta za etnologiju i folkloristiku dr. sc. Iva Niemčić, dr. sc. Tvrtko Zebec i dr. sc. Joško Ćaleta, redoviti član HDS–a. Ovo je prilika da zahvalimo HDS–u koji je financijski pomogao da se gostovanje i ostvari.

Spomenuta trojka održala je zajedničko

Registracija baštine Proces registracije kulturne baštine i s tim povezana iskustva u provedbi UNESCO–ve Konvencije, u cijelom svijetu je aktualna tema. Upravo su bogata hrvatska iskustva sudionika navedenih procesa dobrodošla zemljama poput Makedonije da na osnovi njih prepoznaju i pokrenu slične procese vrednovanja nematerijalne kulturne baštine na lokalnoj, nacionalnoj i globalnoj razini. Naš panel pratila je zainteresirana rasprava, uz izraženu želju za još intenzivnijom suradnjom u budućnosti.

su mnogi bizantolozi prepoznali brojne poveznice. Mnogi od starijih kolega u privatnim su razgovorima isticali sjećanja na glasovitu »Opatijsku tribinu« koju su u prošlosti pohodili, poželjevši opet doći u Opatiju. Bila je to i prilika da se svi spomenemo brojnih bivših kolega te da se istaknu imena kolega skladatelja i muzikologa koji ove godine slave važne obljetnice. Hrvatsko izaslanstvo primjereno je odradilo svoj dio posla, uspostavljajući brojna nova poznanstva koja će biti vrijedna u budućim susretima i zajedničkim istraživanjima bogate glazbene baštine Makedonije i Hrvatske.

S t udio Z vonimir B a jsić H RT– a , 18 . lis t opad a 2015., sezona Tam bur aš kog orkes t r a H RT– a

30 godina

uz Tamburaški orkestar HRT–a Obljetnički koncert Siniše Leopolda otvorio je ovosezonski koncertni ciklus U ozračju tambure

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

40. Struška muzička jesen, glazbeno–znanstvena manifestacija u makedonskom gradu Strugi ( H otel D rim, 4 . — 6. ru jna 2015.)

Osim navedenih izlaganja koja su zavrijedila pažnju auditorija, održana su

B

ogata hrvatska iskustva sudionika registracije kulturnih dobara dobro su došla zemljama poput Makedonije da na osnovi njih prepoznaju i pokrenu slične procese vrednovanja nematerijalne kulturne baštine na lokalnoj, nacionalnoj i globalnoj razini Ohridskoga jezera) ili kompleksnosti i veličini opatijske Tribine, Struška muzička jesen ostavila je znatan trag u glazbenoj povijesti Makedonije. U protekla četiri desetljeća ta je manifestacija bila mjesto upoznavanja, razmjene ideja i iskustava makedonskih i gostujućih skladatelja i muzikologa o aktualnim temama koje zaokupljaju makedonsku glazbenu javnost.

Identitet i ponos

54

Uz glazbeni program na različitim lokacijama u gradu Strugi održan je i znanstveno–stručni skup simboličnog naziva Memorija i perspektive. Pamće-

U ime HDS–a slavljeniku je obljetnicu čestitao glavni tajnik Antun Tomislav Šaban

O

Piše: Ana Vidić

Etnomuzikolog dr. sc. Joško Ćaleta uz kolege iz zagrebačkog Instituta za etnologiju i folkloristiku dr. sc. Ivu Niemčić i dr. sc. Tvrtka Zebeca

panel–izlaganje Komparativno istraživanje tradicijske glazbe i plesa kao perspektiva suradnje Makedonije i Hrvatske. U sklopu panela održali su pojedinačna izlaganja Joško Ćaleta (Tradicijska izvedba kao /po/granično vlasništvo — slučaj ojkanja, zaštićene nematerijalne baštine), Iva Niemčić (Ophodni običaji i njihova suvremena prezentacija — primjer mačevnih plesova u Hrvatskoj) i Tvrtko Zebec (Nematerijalna kultura kao baština — prijepori oko provedbe UNESCO–ve konvencije).

četiri panela i tribina posvećena uspomenama na četrdesetogodišnju povijest manifestacije, posebno uspomenama na njezine osnivače i dugogodišnje organizatore te na važna imena makedonske glazbene scene koja se povezuju s manifestacijom. Sudionici tribine pozdravili su hrvatske predstavnike sjećajući se da je i na prvoj konferenciji (davne) 1975. godine sudjelovao i naš kolega, nedavno preminuli akademik dr. sc. Jerko Bezić s izlaganjem o glagoljaškom pjevanju, u čemu

M

nogi od starijih kolega u privatnim su razgovorima isticali sjećanja na glasovitu »Opatijsku tribinu« koju su u prošlosti posjećivali

tkad je Siniša Leopold stupio na dužnost dirigenta Tamburaškog orkestra HRT–a, ansambl je doživio znatne i važne promjene: sastav koji je imao sedam stalnih svirača dosegao je broj od šesnaest zaposlenih glazbenika. Od prvotne djelatnosti koja se uglavnom svodila na snimanja za potrebe radija i televizije te nastupanja na dva festivala, Orkestar je razvio aktivan koncertni život u domovini i inozemstvu. I repertoar se znatno proširio pa sada obuhvaća sve glazbene žanrove, a zahvaljujući suradnjama s cijenjenim autorima, i dalje se širi. Sve to dogodilo se u trideset godina, a tu vrijednu obljetnicu svojega djelovanja na čelu Tamburaškog orkestra HRT–a, maestro Leopold obilježio je autorskim koncertom 18. listopada 2015. u Studiju Zvonimir Bajsić na HRT–u. Bilo je to ujedno i otvorenje nove sezone ciklusa U ozračju tambure Tamburaškog orkestra HRT–a.

Ugostivši brojne cijenjene vokalne i instrumentalne soliste, maestro i članovi

Orkestra priredili su prigodan program koji je ponudio uvid u skladateljsko i aranžersko djelovanje Siniše Leopolda, kao i u isprepletenost suradnji s nizom umjetnika, od kojih su mnogi došli otpjevati ili odsvirati njegove skladbe.

Osim niza instrumentalnih skladbi koje su i među najpopularnijim točkama repertoara Tamburaškog orkestra HRT– a (uvertira mjuziklu Janica i Jean, Glazbene konstelacije, Frka, Vatromet, Etnofonija, Varaždinska uvertira), na programu su bile i skladbe u kojima je maestro Leopold uglazbio stihove Drage Britvića, Terezije Bube Bognar, Rajka Stilinovića, Jakše Fiamenga i Andree Šelendić, a od kojih su mnoge u život krenule s festivala u Krapini i Pitomači. Interpretirali su ih Ivan Mikulić (Irena), Danijela Pintarić (Za tebe i Mariju), sopranistica Josipa Lončar (Pređa), Ivana Kindl (Božić bili), klapa Kampanel (Kad mi sleti tić na dvore, koja je podsjetila na dugogodišnju vezu Tamburaškog orkestra HRT–a i maestra Leopolda s Omišem), Sandra Bagarić (Vrapček) i Jacques Houdek (Tko joj ljubi uplakano lice), a kao solisti iskazali su se i Borna Šercar na bocama te Stjepan Večković na tradicijskim glazbalima. Završnicu koncerta obilježio je nastup Ladarica i pjevača ansambla LADO koji su izve-

Lado i Tamburaški orkestar HRT–a pod vodstvom Siniše Leopolda

li obradu podravskih narodnih motiva Tamo preko Drave, te baritona Miroslava Živkovića koji je otpjevao proslavljenu Svirci moji. Orkestru su potporu pružili i Marjan Krajna na harmonici, Antun i Leopold Stašić na violinama te Petar Ćulibrk na klaviru.

Plaketa HDS–a Mnogo emocija, priča i uspomena iskazanih tijekom koncerta upotpunila su priznanja maestru Leopoldu: glavni tajnik Hrvatskog društva skladatelja Antun Tomislav Šaban dodijelio mu je plaketu HDS–a u povodu tridesetogodišnjeg vodstva Tamburaškog orkestra HRT–a, a predstavnik Festivala dalmatinskih klapa Omiš Branko Starc uručio je priznanje njemu i Tamburaškom orkestru za dvadesetogodišnju suradnju s Festivalom. Naposljetku, i članovi Orkestra svojem su maestru poklonili zanimljivu sliku s posvetom.

Siniša Leopold

55

Mijena kao stalnost tradicijske glazbe Uz 50. rođendan, umjetnica i znanstvenica proslavila je 30 godina javnog glazbovanja kao dobitnica Nagrade HDS–a Franjo Ksaver Kuhač za istraživanje i autorsko stvaralaštvo na temeljima tradicijske glazbe

N

jezini su autorski stihovi puni poruka koje treba pažljivo slušati

L

Piše: dr. sc. Irena Miholić

idija Bajuk, svestrana umjetnica i znanstvenica, ove godine ima nekoliko razloga za slavlje: osim obljetničkog rođendana te trideset

godina javnog glazbovanja, dobitnica je i HDS–ove Nagrade Franjo Ksaver Kuhač za istraživanje i autorsko stvaralaštvo na temeljima tradicijske glazbe — posebice one rodnog Međimurja.

Stoga je razumljivo da je sva ta slavlja stopila u jedno druženje, na autorskom koncertu u organizaciji Hrvatskoga društva skladatelja i Cantusa.

Etno na marginama Izborom iz bogatog opusa u kojem se prepliću obrade hrvatskih tradicijskih pjesama i kantautorski radovi, Lidija je sve prisutne u četvrtak, 15. listopada, u Histrionskom domu podsjetila na upornu prisutnost žanra etnoglazbe, koji već desetljećima na marginama glazbenog života okuplja glazbenike najraznovrsnijih izražaja. Njihove se interpretacije katkad i poprilično razlikuju, i premda im je izražaj nerijetko prožet različitim stilovima, spaja ih upravo povezanost s tradicijom i stalno traganje za starim pjesmama. Osim neumornog listanja starih zapisa, mnogi su se otisnuli i na samostalna terenska istraživanja, baš kao i Lidija te Dunja Knebl, umjetnice koje su anticipirale pojavu toga žanra koncertom Nadahnute baštinom 1994. godine na 28. Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu, a potvrdile ga koncertom i albumom Ethno Ambient Live već 1995. godine, na kojem su im se pridružili grupa Legen, Irina Vitorovič i cimbalist Andrija Maronić.

Tim se glazbenicima sljedećih godina pridružuju i drugi izvođači, neki dulje, neki kraće vrijeme, ali tek je nekoliko njih ustrajalo u tom pozivu istraživanja i izvođenja tradicijske glazbe u vlastitom maštovitom izrazu.

Pjesme s porukom Lidija Bajuk u svojem je naumu ustrajna, kao i u potrazi za pravim pjesmama koje odgovaraju njezinu svjetonazoru. Obrađuje pjesme koje se ne čuju često, one koje imaju sadržaj i poruku, koje svjedoče o nekom drugom vremenu. Odabirom pjesama i na ovom

56 Lidija Bajuk prima nagradu HDS–a od predsjednika Društva Zorana Juranića

B

aš poput glazbe koju voli, proučava i izvodi, Lidija Bajuk u umjetničkom izražaju uvijek ponešto mijenja, dodaje i oduzima ne dirajući bit

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

O b l jet ničk i koncer t Lidi je B a juk u or g a ni z aci ji H D S – a , 15. lis t opa d a 2015. u H is t r ion s kom dom u u Z a g r eb u

Lidija Bajuk

je koncertu ispričala priču, priču svojih snova, koje zornije ocrtavaju i njezini autorski stihovi, pjesme pune poruka koje treba pažljivo slušati. A kako bi sve to što je zamislila bolje predstavila publici, pomno je odabrala suradnike — vrsne glazbenike koji znaju i mogu slijediti njezine ideje. Na koncertu su joj se u kaleidoskopskom pretapanju zvukova glasa i glazbala pridružili glazbenici koje je odabrala, kako sama kaže, »zbog glazbala koje sviraju i načina na koji sviraju te s obzirom na nestereotipno i stvaralačko promišljanje tradicijske glazbe«. U tom stvaranju mnogoglasja sudjelovali su Stanislav Kovačević, Branko Trajkov, Ladislav Varga, Marija Mlinar, Andrija Maronić, Jadran Jeić, Stjepan Večković, Marko Žerjav te mladi Stjepko Zebec, Ivana Tkalec i Lea Šprajc. Upravo suradnja s to troje mladih glazbenika za Lidiju je iznimno važno zbog »osobne odgovornosti prijenosa osobitih nadahnuća, znanja i iskustava« kako bi možda netko od njih zakoračio na »usku, ali postojanu stazu hrvatske etnoglazbe, ne dopuštajući da ona zaraste u korov«.

Ruže od papira U osobitom scenskom ugođaju Histrionskog doma koji su osmislile Zvjezdana Jembrih i Jure Kokeza, ta je staza etnoglazbe bila oslikana ružama od papira, rad Štefice Požgaj, i dojmljivom rasvjetom i svjetlima Borisa Popovića i Dražena Dundovića te uz zvuk tonskog majstora Lorina Zovića.

U takvom ozračju stare su pjesme dobile novi život, novu dimenziju, ističući mijenu kao jedinu stalnost tradicijske glazbe koja dugovječnost može zahvaliti upravo toj odlici — pri čemu ipak zadržava prepoznatljivu esenciju.

To je prepoznala i slavljenica, koja baš poput glazbe koju voli, proučava i izvodi, u umjetničkom izražaju uvijek ponešto mijenja, dodaje i oduzima ne dirajući bit. Time i njezino trajanje, kao i trajanje njezine glazbe, što je i dokazano, ostaje neupitno!

Lidija Bajuk

57

Više razloga za slavlje Klapa Intrade svečanim koncertom proslavila 30. godišnjicu karijere, svoj 10. adventski nastup u Zagrebu i 47. rođendan svojega voditelja, baritona Tomislava Bralića

T

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Piše: Dora Dunatov

omislav Bralić i klapa Intrade 12. prosinca ove godine u zagrebačkom Domu sportova tradicionalno su održali svoj prosinački koncert, no ovaj put entuzijazam publike i izvođača podigao je niz obljetnica.

Nakon trideset godina od udruživanja zadarskih glazbenika u klapu, njezino je ime, inspirirano zbirkom pjesama Intrade san popi barda klapske pjesme Ljube Stipišića Delmate, napokon dobilo puni smisao, obremenjen vlastitom

Tomislav Bralić i Tedi Spalato

58

tridesetogodišnjom glazbenom intradom. Ovim je koncertom klapa obilježila i deseti adventski nastup u Zagrebu, a dva dana prije njezin je najvažniji bariton, Tomislav Bralić, proslavio 47. rođendan.

Glazbeni spektakl Zagrebačkom koncertu prethodio je nastup u punoj zadarskoj Dvorani Krešimira Ćosića kojim je nagoviješteno ozračje glazbenog spektakla u Zagrebu tri tjedna poslije. Gotovo deset tisuća obožavatelja čekalo je u raspjevanim redovima više od pola sata prije početka koncerta, a unutra ih je do-

čekala impozantna pozornica za čiju se scenografiju pobrinuo Neven Stojaković, poznati zadarski multikulturalni umjetnik. »Scena je mala Dalmacija u srcu Zagreba, čemu pridonosi dalmatinski ambijent, dalmatinska ulica, dalmatinsko misto...« tako je Bralić opisao mali barkun, grozje, kotao za rakiju i kamen, rekvizite koji prigodno uokviruju dalmatinsku pjesmu. Toplom ugođaju pridonio je i videozid širok osam metara, na kojem su se tijekom koncerta prikazivale fotografije iz prošlosti klape.

Pridruženi član Pozdravne riječi pridruženog člana kla-

pe i njihova »kuma« Zvonimira Sunare Sukija otvorile su trosatni spektakl koji je vodila Mila Horvat, a rođendanskoj su atmosferi pridonijele i videočestitke nekoliko aktera dalmatinske glazbene scene; na širokom ekranu izmjenjivali su se Goran Karan, Tedi Spalato, Danijela Martinović, članovi grupe TBF, Jole i ostali. Karan je, uz skladatelja i tekstopisca Nenada Ninčevića, zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića i druge, došao i osobno čestitati jubilarni koncert. Pozdravne riječi zaključio je Tomislav Bralić, uputivši veliku zahvalu brojnoj publici »sa svake bande« — iz Hrvatske, Mađarske, Češke, Slovačke, Slovenije...

Tomislav Bralić i klapa Intrade pjevali su od Balade o zadarskoj rivi do Zore bile, a programni crescendo već je od polovice koncerta podigao Dom sportova na noge. Pomno posloženi program ritmički različitih pjesama održavao je dinamiku koncerta do samoga kraja. Opuštena atmosfera rasplesala je parter dvorane, Karta ljubavi pokrenula je valove na tribinama, a ponovilo se i zadarsko magično »zvjezdano nebo« prouzrokovano brojnim svjetlima mobitela u zamračenoj dvorani. Njome su odzvanjali hitovi poput Misečine, Samo more nosim ja u duši i Ne znam što me tebi vuče, a posebno su oduševljenje izazvale pjesme Stina pradidova, Croatio, iz duše te ljubim, Škrinja ljubavi i Sve dok bura dere.

Zagorske pisme »Nećemo sve iste pisme pivati jer bilo di da pivamo, zapivamo neke domaće pisme. Tako smo u Zadru zapivali sta-

re zadarske, a u Zagrebu ćemo zapivati zagorske«, objasnio je Bralić i s nekoliko zagorskih bisera oduševio sve okupljene. Pjesmom Ribar sam star uspješno se predstavio mladi tenor Lovre Eškinja, a glazbeno uporište klape i čvrst temelj čine tri impozantna basa — Nenad Kužat, Vinko Sikirić i Mladen Brižić — koji su i ovaj put produbili volumen osmeročlanog vokalnog ansambla. Istančano dinamičko nijansiranje i ravnoteža glasova posebno je dolazila do izražaja u trenucima a cappella izvedbe, a specifičan glas zadarskog baritona koketirao je tren u ulozi solista, a tren kao dio veće cjeline.

Ubrzani razvoj Trosatni je koncert obogatio nastup Tedija Spalata i Petra Graše. Tedi Spalato je s klapom Intrade ostvario dvije pjesme: Cviće i Sve dok bura dere, koje su zazvučale i na jubilarnom koncertu u originalnom izdanju, a potom je omiljenoj klapi za rođendan poklonio samostalnu izvedbu legendarne Stipišićeve

pjesme Dalmatino, povišću pritrujena uz virtuoznu pratnju gitare i istovremeno zavidnu kontrolu glasa. Tim je potezom istaknuo ubrzani razvoj moderne klapske pjesme čiji su izdanci izbili iz plodnog opusa Ljube Stipišića Delmate. Potkraj koncerta klapi se na pozornici pridružio Petar Grašo koji je za klavirom svojih »pet minuta« završio ljetnim hitom Moje zlato na sveopće oduševljenje publike.

U stanci koncerta klapi je dodijeljeno priznanje za trideset godina uspješne karijere i promicanje klapske glazbe u Hrvatskoj i svijetu, a uručili su joj ga Jadranka Čubrić, savjetnica Hrvatske glazbene unije, i Branko Paić, direktor diskografske kuće Scardona, koja već dvanaest godina surađuje s tom, danas već uvjerljivo najpopularnijom hrvatskom klapom.

Korak po korak »Današnja odlična atmosfera u klapi se stvarala svih ovih trideset godina. Nismo bili opterećeni tom klapom

i pismama. Prvih je pet–šest godina uglavnom proteklo na probi oko klavira i nastupima u Omišu. Sve smo stvarali korak po korak i ništa nije nastalo preko noći. Još uvik stojimo čvrsto na zemlji, jer se držimo onoga ‘ko visoko leti, nisko pada’. Nije mala stvar biti toliko godina zajedno, pivati zajedno i družiti se.

To je najveća vrijednost klape Intrade, a želim još samo reći fala publici što prepoznaje naš rad i iskrenost.« To su riječi Tomislava Bralića koji u svoju klapu ulaže već gotovo dvije trećine života. Na kraju koncerta nezasitnoj je publici poručio: »Pivat ćemo barem još trideset godina!« Nakon prošlogodišnjih turneja po Americi, Kanadi i Australiji te brojnih obljetničkih koncerata u ovoj godini, neumorna klapa uskoro priprema novi album.

P

omno posloženi program ritmički različitih pjesama održavao je dinamiku koncerta do samoga kraja

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Valovi na tribinama

D o m s p o r t ov a Z a g r e b , 12 . p r o s i n c a 2 015 .

Petar Grašo

59

19 . M e đ u n a r o d n i z b o r s k i f e s t i v a l C r o P a t r i a 2 0 1 5 . , 2 7. — 2 9 . s t u d e n o g a

Kozmopolitski duh Splita

S

Blaženko Juračić i Lana Marasović

Maja Prgomet/Studio Testudio

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Piše: Karmen Širović

Mješoviti zbor Obala Koper

plitski zborski festival, nastao iz festivala Dani duhovne glazbe Cro Patria, danas je postao međunarodni festival s etiketom EFFE za 2015./2016. godinu, kojom Europska asocijacija festivala jamči kvalitetu sadržaja. I dok mnogi negoduju kako je zborska scena zamrla u dalmatinskom području te se višeglasno pjevanje, ako isključimo klape, još jedino može čuti na misnim obredima i u opernim izvedbama splitskog HNK–a, festival Cro Patria prerastao je svoju punoljetnost i, barem nakratko, vratio zborsku glazbu publici. Istina, metropola i okolica možda se mogu pohvaliti brojčanijom zborskom scenom, ali da ona postoji i u Splitu, dokaz je i ovaj festival koji će dogodine proslaviti 20. obljetnicu.

Međunarodni festival

Zbor Dominanta Ekonomskog fakulteta u Krakovu

Sebastjan Vrhovnik i Ambrož Čopi

60

Mješoviti zbor Umjetničke akademije u Splitu

U skladu s turističkim ozračjem grada, Cro Patria je prigrlila i pridjev međunarodni te tako postala multikulturna manifestacija koja okuplja pjevače, dirigente i glazbenike cijelog svijeta.

Glazbena mladež Split bila je organizator i ovogodišnjeg izdanja festivala, koji je dobio novu umjetničku ravnateljicu, mladu teoretičarku Lanu Marasović.

Iako je zborskim pjevačima i dirigentima možda najzanimljiviji natjecateljski dio manifestacije, umjetnička voditeljica nipošto nije htjela da to bude i jedina okosnica festivala. Glazbeno stvaralaštvo te glazbeno usavršavanje bitan su segment glazbene produkcije pa ni ove godine nisu izostali s programa.

Na ovogodišnju Cro Patriju iz Slovenije je stigao voditelj seminara vokalne tehnike i zborskog dirigiranja, dirigent i skladatelj Ambrož Čopi. To je bila jedinstvena prilika za sve one koji su željeli unaprijediti svoju tehniku dirigiranja ili otkriti neki novi pristup u vođenju zborova, a među sudionicima seminara bili su profesori glazbe te profesionalni i amaterski dirigenti. Nenatjecateljski dio festivala obuhvatio je i koncerte zborske glazbe. Tako je Mješoviti zbor Obala Koper iz Slovenije održao večernji koncert u Klisu prvoga dana festiva-

la, dok je na završnoj svečanosti u Lori, 28. studenoga, nastupio zagrebački zbor Cappella Odak. Osim natjecanja zborova, u sklopu Cro Patrije održava se i natjecanje za najbolju novu zborsku skladbu.

Zlatni Canticum novum Poticanje nastajanja novih skladbi jedna je od zadaća festivala, a za ovogodišnju nagradu Canticum novum pristiglo je više od trideset prijava iz cijeloga svijeta, od kojih je odabrano pet skladbi za drugi krug natjecanja. Odabrane skladbe ocjenjivao je žiri inozemnih dirigenata i skladatelja: Paul Moravec iz SAD–a, Rolandas Daugėla iz Latvije, John Farrer iz Velike Britanije, Luigi Verdi iz Italije te prošlogodišnji dobitnik zlatne plakete Canticum novum, mađarski skladatelj Magor Bucz. Ovogodišnji zlatni Canticum novum ostao je u Hrvatskoj, odnosno u rukama skladatelja Blaženka Juračića, autora skladbe O magnum mysterium. Srebrnu plaketu osvojio je Paul Ayres iz Velike Britanije, dok je po brončanu plaketu, dodijeljenu za skladbu Diptych, iz Rusije posebno pristigla skladateljica Olga Bredikhini. Paul Ayes u drugi krug natjecanja izabran je s čak dvije skladbe, nagrađenom Five senses i I Am Love, a u finalu je sudjelovao i poljski skladatelj Artur Andrzej sa skladbom De profundis. Svih pet djela objavljeno je u izdanju Glazbene mladeži Split Canticum novum kako bi skladbe postale dostupne svim zborskim pjevačima i dirigentima, tj. svima koji svježe glazbene ideje žele prenijeti publici na nekim budućim koncertima, natjecanjima i festivalima.

Četiri kategorije Duhovna glazba, koja je na početku bila glavna okosnica festivala, danas je pod nazivom Musica sacra samo jedna u nizu kategorija u kojoj se zborovi natječu. Zborovi se mogu natjecati i u kategoriji obveznih skladbi, slobodno odabranog programa te u kategoriji Dječji zbor. Ove godine neki od zborova prijavili su se na natjecanje u više kategorija, a najviše sudionika bilo je u kategoriji slobodno odabranog programa i programa Musica sacra. Natjecanje je podijeljeno u dva dijela te se osam prijav-

ljenih zborova raspodijelilo na koncertima održanim u crkvi sv. Dominika 27. i 28. studenoga. Zanimljivo je bilo slušati raznovrstan program, kojim je svaki od zborova, između ostalog, nastojao predstaviti skladatelje iz svoje zemlje.

Upravo je to i jedna od biti festivala, da zborovi upoznaju djela hrvatskih skladatelja te da se na dalmatinskim prostorima publici i zborskim pjevačima predstavi glazbeno stvaralaštvo drugih nacija. Tako je sigurno bilo zanimljivo čuti skladbu Majka Vlade Sunka u izvedbi zbora Dominanta Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Krakovu, ali i Te Deum poljskog skladatelja Łukasza Urbanija u njihovoj izvedbi. Vlado Sunko, koji je za djelo Majka nagrađen i zlatnom plaketom Canticum novum na 14. festivalu Cro Patria, također je sudjelovao na natjecanju s Mješovitim zborom Umjetničke akademije u Splitu. Zbor je pod njegovim vodstvom višestruki dobitnik nagrada na Cro Patriji, a ove godine programom su posebno promicali hrvatsko stvaralaštvo izvedbama djela Borisa Papandopula i Franje Dugana.

Apsolutni pobjednik Veliki finale i natjecanje za Grand Prix, odnosno svečani koncert i dodjela nagrada održani su 28. studenoga u Domu OSRH Lora. Svečani koncert održao je zbor Cappella Odak iz Zagreba, pod vodstvom dirigentice Jasenke Ostojić. Cappella Odak ove godine slavi petu obljetnicu postojanja, a u sklopu 19. izdanja festivala djelovali su i kao demonstracijski zbor na seminaru vokalne tehnike i zborskog dirigiranja. Za titulu najboljeg zbora 19. Cro Patrije natjecali su se Zbor Umjetničke akademije u Splitu, zbor Dominanta Ekonomskog sveučilišta u Krakovu i Mješoviti zbor Obala Koper iz Slovenije.

Jednoglasnom odlukom stručnog prosudbenog vijeća zborskih dirigenata iz Hrvatske i regije (Antoaneta Radočaj Jerković iz Hrvatske, Mihajlo Lazarević iz Crne Gore, Jasenka Ostojić iz Hrvatske, Ambrož Čopi iz Slovenije i Ivana Šutić iz Hrvatske), apsolutnim pobjednikom 19. Cro Patrije proglašen je Mješoviti zbor Obala Koper, pod vodstvom Sebastjana Vrhovnika. Zbor je osvojio Grand Prix, nagradu HDS–a koja uključuje i novčanu nagradu u iznosu od

M

etropola i okolica možda se mogu pohvaliti brojčanijom zborskom scenom, ali da ona postoji i u Splitu, dokaz je i ovaj festival koji će dogodine proslaviti 20. obljetnicu

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Festival, koji uključuje natjecanje zborova, seminar vokalne tehnike i zborskog dirigiranja, koncerte zborske glazbe, a potiče i novo glazbeno stvaralaštvo, prerastao je nacionalne okvire te je ove godine okupio više od tristo sudionika iz Hrvatske, Poljske, Mađarske, Slovenije, Rusije, Latvije, Velike Britanije, Italije i Amerike

6000 kuna, zatim titulu najboljeg inozemnog zbora za koju im je Turistička zajednica grada Splita dodijelila 3000 kuna te zlatnu diplomu u kategoriji Musica sacra.

Najbolji dirigent Hrvatski zborski savez dodijelio je njihovu dirigentu i titulu najboljeg dirigenta natjecanja. Već drugu godinu zaredom zboru Dominanta Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Krakovu, pod ravnanjem dirigentice Malgorzate Langer Krol, izmiče Grand Prix. Međutim, zbor je ipak u Poljsku ponio zlato, osvojeno u kategoriji Musica sacra, ali i srebrnu diplomu dodijeljenu u kategoriji obveznog programa. U kategoriji slobodno odabranog programa, brončanu diplomu osvojila su čak tri zbora: Mješoviti zbor Condura Croatica iz Zadra s dirigentom Ivom Nižićem, Mješoviti zbor Gimnazije Livno s dirigenticom Katarinom Džeko te Mješoviti zbor sv. Barbare Panis Angelicus, pod ravnanjem dirigenta Tomislava Čekolja. Mješoviti zbor Umjetničke akademije u Splitu svojoj bogatoj zbirci nagrada dodao je i srebrnu diplomu osvojenu u kategoriji slobodnog programa. Dok su neki zborovi i zborovođe već godinama dio Cro Patrije, na ovogodišnje natjecanje prvi put se prijavila profesorica i dirigentica Nada Smoljan s Djevojačkim zborom Glazbene škole Blagoje Bersa iz Zadra. Brončana diploma koju su osvojili u kategoriji Musica sacra, kažu, samo im je poticaj da nastave marljivo raditi. Nadamo se da će na jubilarnom, 20. Međunarodnom zborskom festivalu Cro Patria biti i više hrabrih zboraša i njihovih voditelja.

61

3. G la z beni memori jal Adalber t Marković, 18 . lis t opad a 2015. u H r vat skom gla z benom z avodu

22. Hr vat sk i dje č ji f e s t i val u Konc e r t noj d vo r ani Vat r oslava Lisinskog, 29. s t u de noga 2015.

Na opće oduševljenje publike

Radost, smijeh i dječja radoznalost

Novost je ovogodišnjeg Memorijala obilježavanje obljetnica života ili smrti i drugih skladatelja pa su se na programu izmjenjivala djela Lovre Županovića, Miljenka Prohaske, Alfija Kabilja, Jurja Stahuljaka, Zdravka Šljivca i nedavno preminulog Arsena Dedića

Okrenuta umjetničkom izrazu predškolskoga i osnovnoškolskog uzrasta, ta je glazbena manifestacija već nadrasla

svoju prvotnu ideju pa je i ove godine predstavila visoke kreativne domete djece u pjesmi, plesu, ali i likovnom stvaranju

S

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Piše: Martina Bratić

Sudionici 3.

Glazbenog memorijala Adalbert Marković u HGZ-u

P

Piše: Dora Dunatov

rije gotovo šest godina Hrvatsko društvo skladatelja oprostilo se od jednoga od svojih najzaslužnijih i najagilnijih promicatelja, Adalberta Markovića. On je glazbenu kulturu domovine zadužio na više područja i teško bi bilo prosuditi koji je aspekt glazbenog stvaralaštva njegovim posredovanjem najviše profitirao.

Graditelj sustava

M

Hrvatsko društvo skladatelja pamti ga kao svojeg dugogodišnjeg tajnika, a potom i predsjednika, koji je nesebičnim zalaganjem za dobrobit i afirmaciju svojih kolega i njihovih autorskih prava uvelike sudjelovao u izgradnji čvrstog

emorijal je vodio Drago Celizić, čiji je komentar nakon uvodnog Markovićeva Preludija i Finala za tamburaški orkestar prigodno opisao događaj: »Pravi simfonijski tamburaški orkestar, slažete li se?«

62

sustava glazbene produkcije kakav postoji danas. Te su zasluge ovjekovječene 2011. godine kad je Društvo utemeljilo Nagradu Adalbert Marković. Kao susretljivi pedagog, svojim je učenicima

doživotno usadio ljubav prema glazbi, a posljednjih su trideset godina njegove dvije zbirke za solfeggio služile kao nezaobilazni školski materijal gotovo svih hrvatskih glazbenih škola. Njegov bogat te sadržajno i estetski raznolik skladateljski opus ostavio je nezanemariv trag u povijesti hrvatske glazbe druge polovice prošlog stoljeća.

Treća struja Nakon studija kompozicije na ljubljanskoj akademiji u klasi tada uvaženog profesora Lucijana Marije Škerjanca, Adalbert Marković prionuo je skladanju s idejama koje su, riječima Erike Krpan, »ishodile iz tradicionalnih skladateljskih vrijednosti i tek su tu i tamo dopuštale iskorak u novo, videći to novo ne kao drastičan zahvat u svjetonazoru, nego tek kao jednu od mogućnosti pridodanu onim postojećima, poznatim i iskušanim«. Time se taj svestrani glazbenik svrstao u takozvanu treću struju hrvatskih glazbenika, čiju su glazbu, ponajprije zbog njezine komunikativnosti, jednako energično ostvarivali izvođači u vrijeme i nakon skladateljeva života. Ta komunikativnost, ujedno najčešći epitet njegove glazbe, uvelike je izrasla iz tolerancije i otvorenosti prema svim tada živućim glazbenim izričajima. Upravo je glazbena tolerancija stvorila, između ostalog, pasioniranog promicatelja glazbenog amaterizma, što se najviše očituje u primijenjenim djelima za školske zborove i tamburaške orkestre.

To u konačnici rezultira time da Marković postaje najzastupljeniji autor skladbi izvođenih na glazbenim ceremonijama poput Glazbenih svečanosti hrvatske mladeži u Varaždinu ili Festivala hrvatske tamburaške glazbe u Osijeku.

Stvaranje memorijala Za Markovića i njegova djela posebno je vezan bio Tamburaški orkestar Kulturno–umjetničkog društva Gaj koji je za skladateljev 80. rođendan, u znak pažnje i poštovanja, priredio koncert Lirske melodioznosti. Nekoliko mjeseci nakon skladateljeve smrti, iz te je ideje nastao bijenalni projekt Glazbeni memorijal Adalbert Marković. Svrha Memorijala je pokazati tamburu kao koncertantno glazbalo, tamburaški orkestar kao pandan simfonijskim orkestru te afirmirati koncertnu tamburašku glazbu.

Ove je godine održan treći takav Memorijal, a nakon Male dvorane KD Vatroslava Lisinskog gdje se održao prvi, te dvorane Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija gdje se održao drugi Memorijal, došao je red na akustični prostor Hrvatskog glazbenog zavoda.

Nakon prve dvije uspješnice, 18. listopada u 19 sati TO KUD–a Gaj priredio je još jedan uspješan koncert za koji se tražila karta više. Memorijal se tradicionalno održava pod pokroviteljstvom predsjednika, odnosno predsjednice Republike Hrvatske i Gradske skupštine Grada Zagreba, a u ovogodišnjoj su organizaciji sudjelovali Centar za kulturu Trešnjevka, Zagrebački glazbeni podij, Centar za kulturu Novi Zagreb i Hrvatsko društvo skladatelja.

Obljetničarski program I na trećem Memorijalu Gaju su se pridružili gosti, no ovaj put pozornicom je dominirao mlađi kadar glazbenika.

Tako smo u orkestru mogli razlikovati članove TO Gaj i učenike križevačkog TO Glazbene škole Alberta Štrige,

a instrumentalne soliste činile su flautistice Lucija Bošković i Toska Lumezi te Igor Jurinić na marimbi i Ivan Koprić na braču. Svi su oni nastupom potvrdili status višestruko nagrađivanih učenika GŠ Ferde Livadića (Samobor), GŠ Vatroslava Lisinskog (Zagreb) i GŠ Alberta Štrige (Križevci). Svojim glasom koncert su uveličale domaće vokalne zvijezde — Blanka Došen Togonal, Miroslav Živković i Radojka Šverko.

Spretni maestro TO KUD–a Gaj Krešimir Račić podijelio je dirigentsku palicu s Petrom Vojvodić, voditeljicom TO GŠ Alberta Štrige. Novost je ovogodišnjeg Memorijala obilježavanje obljetnica života ili smrti i drugih skladatelja pa su se na programu izmjenjivala djela Lovre Županovića, Miljenka Prohaske, Alfija Kabilja, Jurja Stahuljaka, Zdravka Šljivca i nedavno preminulog Arsena Dedića. Time se živopisni koncert još više približio oduševljenoj publici u HGZ–u.

Memorijal je vodio Drago Celizić, čiji je komentar nakon uvodnog Markovićeva Preludija i Finala za tamburaški orkestar prigodno opisao događaj: »Pravi simfonijski tamburaški orkestar, slažete li se?« Šezdeset tamburaša u nastavku je uspješno pratilo vrsne instrumentalne i vokalne soliste, a program je završila Radojka Šverko Kabiljevom pjesmom Svijet je moj na sveopće oduševljenje publike. Logičnim slijedom, za kraj nije preostalo ništa drugo do famoznog songa Jalta, Jalta iz istoimenog mjuzikla istoga skladatelja, koji je, ujedinivši publiku i izvođače, odzvanjao prepunom dvoranom i time zaokružio još jedan uspješni Memorijal.

am kraj mjeseca studenoga, u nedjelju, 29., već je tradicionalno Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog obavio u gomilu radosti, smijeha i dječje radoznalosti.

Dvadeset drugi Hrvatski dječji festival opet je okupio mnogobrojnu publiku — i male i velike — da p o novn o proslave ljepotu dječje (g l a z b e ne) kreativnosti i stvaranja. Okrenuta umjetničkom izrazu predškolskoga i osnovnoškolskog uzrasta, ta je glazbena manifestacija već nadrasla svoju prvotnu ideju pa je i ove godine predstavila visoke kreativne domete djece u pjesmi, plesu, ali i likovnom stvaranju.

Sjećanje na Arsena Ravnatelj i izvršni producent Hrvatskoga dječjeg festivala, Ivan Kuliš, s neskrivenim je ponosom okupljenima uputio

pozdravnu riječ te pročitao pismo predsjednice Republike Hrvatske, Kolinde Grabar Kitarović, pokroviteljice Festivala, a svečanost je upriličila i dodjela jedne zahvalnice. Katarina Ostrugač, diplomantica Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, napisala je diplomski rad upravo s temom povijesti i razvoja te važne umjetničke manifestacije. Posebno priznanje za doprinos razvoju dječje glazbe također je iste večeri uručeno skladatelju Jovici Škari, uz čiji je

Dječji univerzum S ukupno dvadeset četiri pjesme na 22. izdanju Festivala nastupio je velik broj dječjih sastava i zborova iz cijele Hrvatske, donoseći upravo glazbeno stvaralaštvo svojih krajeva, s neizostavnim temama koje su dio dječjega univerzuma. Bajke, životinjski svijet i njihove priče, obiteljske slike i ljubav prema svojem gradu — samo su dio šarolikoga dječjeg pogleda drugih talenata.

Kreiranje magije

Plesači iz Baletnog studija Edite Cebalo i vokalna grupa Aurora izveli su pjesmu Dječje oči Arsena Dedića izvedenu na 1. Hrvatskom dječjem festivalu 1994.

potpouri pjesama nastupio Baletni studio Edite Cebalo. U koreografiji istoga studija popraćeno je potom i sjećanje na nedavno preminuloga velikana hrvatske (i dječje) glazbe — Arsena Dedića, uz njegovu pjesmu Dječje oči.

na svijet i ono što ih okružuje. Bogatom scenografijom djeca su i na ovogodišnjem Festivalu iskazala svoje likovne potencijale; neizostavna pjesma i ples dobili su samo dodatno pojačanje i mogućnost za iskazivanje još mnogih

Naposljetku, i brojni su skladatelji i te kstopisci još jedanput pokazali koja je njihova uloga u kreiranju magije kakvu samo dječja pjesma može imati i prenijeti, od kojih su neki svoj cjelokupni rad usmjerili upravo na glazbu za djecu. Veselje koje mali dožive kad barem na tren mogu postati veliki i ozbiljni, kao i veliki, koji ponekad dobiju priliku biti ponovno prostodušni i mali — bilo je ipak najočitije u završnoj pjesmi Pere Gotovca, Ivana Kuliša i Tonija Eterovića — Stih i nota, sto divota, koja je Festivalu posudila ime, ali i na ponajbolji način zaključila tu radosnu večer.

Svi zborovi sudionici festivala, s ukupno gotovo 600 mladih pjevača iz Splita, Trogira, Kaštel Novog, Paga, Krka, Sinja,Šibenika, Rijeke, Ogulina, Vrbovca, Samobora, Karlovca i Zagreba

Skladatelj Jovica Škaro prima priznanje za doprinos dječjoj glazbi

63

Tonalitet duše, intonacija podneblja Bard mediteranske poezije i dalmatinske šansone, pjesnik, pisac, novinar i urednik, a odnedavno i akademik, prvi je član HDS–a iz redova tekstopisaca koji su od ove godine uvršteni među ravnopravne članove Društva

J

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Piše: dr. sc. Joško Ćaleta

akša Fiamengo, bard mediteranske poezije i dalmatinske šansone, pjesnik i pisac, novinar i urednik, redoviti član HDS–a, a odnedavno i akademik — redoviti član HAZU–a, sinonim je pjesničke Dalmacije. Svoje pjesničke radove za koje je dobivao najuglednije književne nagrade objavljuje od 1966. godine. Osim u zbirkama poezije, njegovi stihovi »žive« u glazbenim izvedbama najistaknutijih skladatelja popularne (dalmatinske) glazbe i skladatelja dalmatinske klapske pjesme. Povod ovom razgovoru je uvrštenje pjesnika, tekstopisaca u glazbi u ravnopravno članstvo Hrvatskoga društva skladatelja.

L

akše je uglazbiti stihove negoli riječi umetati u stanovite metričke kalupe

64

Akademik Jakša Fiamengo

Kako se osjećate u toj »novoj« ulozi — biti ravnopravan sa svojim dugogodišnjim kolegama skladateljima s kojima već desetljećima ostavljate neizbrisiv trag u hrvatskoj glazbi? Čast mi je to biti jer od početka pristupam tome s najvećom ozbiljnošću. Pišući verse za potrebe skladanja, tj. verse koji računaju na savez s glazbom, nikad ne odustajem i od poetskih razloga, jer se i u njima može iščitati poetika jednog rukopisa. Da, smatram se ravnopravnim sudionikom u meštriji, koja u te tri–četiri minute ima što reći, ispričati neku životnu priču, evocirati neku sudbinu, odaslati kakvu ljubavnu poruku (a ljubav je, zar nije?, često samo povod za iskaz, točnije, posrednik putem kojega se prelama sve što jesmo). Doduše, najprije sam pružao otpor takvom pisanju, smatrajući to drugorazrednom zanimacijom, jer je za to globalni obrazac, prema kojem se sve mjerilo, u pravilu bilo primjerom loše pismenosti. No na nagovor prijatelja Zdenka Runjića i Momčila Popadića potkraj sedamdesetih godina prošlog stoljeća pridružujem se toj vrsti pjeva. Rodonačelnik tog pjeva u našim stranama je Arsen Dedić, ali se u njoj ogledaju i vrsni pjesnici poput spomenutog Popadića, Tomislava Zuppe, Drage Britvića, Krste Jurasa i još mnogi, mnogi drugi.

Stihovi za pjevanje Dakako, taj specifičan pjesnički pristup traži vještinu, znanje i temeljitu predanost tekstu. Uvriježilo se da nas zovu tekstopiscima (valjda da se razlikujemo od — firmopisaca!?), ali uvjeravam vas, ta meštrija zahtijeva kompletne pisce, a ne slučajne namjernike. Doduše, ako su valjani, bilo čiji stihovi zavređuju da ih se pjeva. No prečesto su takvi tekstovi mucavi i opći je dojam takvih pisanja — žalostan. Blago rečeno, vrijeđaju svaki ukus, osobito jezik, čak i pravopis. Ipak, nisam ni za ono svojedobno Golobovo da takve pjesme pišu samo etablirani pjesnici, jer bi to bila diskriminacija, ali nisam ni za to da se svako piskaranje, a toga u popularnoj tzv. zabavnoj glazbi ima odveć, naziva

pjesništvom. Dakle, posao pjesnika je neodvojivi i jednako važan element u nastajanju skladbe pa je posve prirodno da ima ravnopravni status sa skladateljima. A eto, pjesnike se i ne (su) potpisuje pod skladbe, što je neprofesionalno i nekolegijalno, da ne kažem nepristojno, a trebalo bi biti i utuživo, što zacijelo i jest! Ali tko bi na to trošio dragocjeno vrijeme kojega ionako imamo premalo. Uostalom, uopćeni razgovor o toj temi je isto što i mjeriti krumpir na apotekarskoj vagi. Ipak, možda se i tu nešto promijeni... Ipak, valja reći da je ta vrsta pisanja tek manji dio moje ukupne poezije.

Vi ste najsvjetliji primjer pjesnika kojega simbiotički možemo povezati s najeminentnijim skladateljima hrvatske šansone (Runjić) i klapskog novokomponiranog opusa (Magdić). Opisivati skladateljski opus Krešimira Magdića a ne spomenuti pjesnika Jakšu Fiamenga, jednostavno nije moguće. Je li takav odnos tipičan i ustaljen ili se radilo o izuzetnim suradnjama?

Skladatelj je, običava se kazati, integralni autor jedne pjesme, najviše za nju odgovara, ali najčešće ipak od pjesnika sve kreće. To je i prirodniji put, lakše je uglazbiti stihove negoli riječi umetati u stanovite metričke kalupe, što je također svojevrsna meštrija, ali je, gotovo bi se moglo reći, bliža matematici nego versifikaciji. S Runjićem i Magdićem, skladateljima i najčešćim suradnicima, susreo sam se stjecajem okolnosti; s Runjićem kao član selekcijske komisije Splitskog festivala zabavne glazbe (u toj su ulozi bili i drugi vrsni pjesnici i ljudi od pera), kad sam trebao dotjerati jedan njegov tekst pa je tako počela i suradnja. S Krešimirom Magdićem počela je njegovim nezadovoljstvom kako je skladana moja pjesma Sutra će te ponit. On se poželio okušati u njezinu skladanju, što se pokazalo kao pun pogodak (snimilo ju je četrdesetak klapa) i osnova za suradnju.

Impozantan niz Sa Zdenkom Runjićem, glazbenim prorokom toga ozračja, ostvario sam do njegove prerane smrti suradnju na oko sto pedeset skladbi, što čini gotovo četvrtinu njegova cjelokupnog opusa. Krešo Magdić i danas sklada na moje stihove; ako ih nema, pronađe ih u mojim knjigama. I drugi su se okušali na mojim stihovima: Duško Tambača, Arsen Dedić, braća Stipica i Nikica Kalogjera, Ibrica Jusić, Kemal Monteno, Vinko Lesić, Mojmir Čačija, Joško Banov, Ute Ropotec, Pero Kozomara, odnedavno čak i sam Oliver... Pjesme u pravilu ne nudim, već se osobno odazivam na ponude skladatelja. Tako je i nastao impozantan opus ovjeren nizom nagrada i priznanja. (Tekstovi pjesama dobili su pedesetak nagrada u posljednjih četrdesetak godina!) No bolje da o tome govore drugi.

U nedavnom razgovoru istaknuli ste da pišete poeziju koja je primijenjena. To izravno možemo aplicirati i na glazbu koju često zbog svoje primijenjenosti smatraju manje vrijednom. Podrazumijeva li termin laka glazba — lake ili ozbiljne stihove? Reagiraju li kolege pjesnici poput skladatelja na termin primijenjeno?

Primijenjena poezija je za tu vrstu pisanja najprecizniji naziv, a autor tog termina je — a tko drugi nego Arsen Dedić, rodonačelnik šansone na hrvatski način. Uostalom, pjevana pjesma, ne samo za mene, trebala bi biti uglazbljena poezija, koja mora poštivati maksimum. Doduše, mora voditi računa i o recepciji, ali nikad na štetu stihova. No neki kolege pjesnici i nadalje smatraju da je to posao drugoga reda, ali vas uvjeravam da su takvi u versifikaciju upućeni koliko i daltonist u boje.

Dopuštam izmjene Pjesme (uglazbljene ili neuglazbljene) ne dijele se na lake i ozbiljne, već na dobre i loše. Razlika je u tehnici i namjeri, komu se obraćaš. U principu se ne miješam u rad glazbenika, iako se zna dogoditi da mi neke tekstove, blago rečeno, neodgovorno prerade, što doznam tek kad se pjesma pojavi na tržištu pa intervencije ne bi ništa promijenile, već samo uzburkale duhove, a do toga mi nije. Premda smatram da bi i te intervencije vrijedile kako bi se dotični dostojno ponašali kad se navedu iznosi odštete zaštićenih stihova. Svaka čast, čestiti i pravi skladatelji pitaju smiju li što mijenjati u stihovima, što ja, budući da je skladanje kolektivni posao, povremeno i dopustim.

U svezi s time, jeste li ikada surađivali sa skladateljima klasične glazbe? Smatrate li da i oni u vašim stihovima mogu pronaći pravu inspiraciju?

Ponavljam, odgovaram na ponude i u pravilu ne dopuštam da mi se nameću pravila igre. Jest, takvih je ponuda bilo, ali nedovoljno čvrstih da bih ih ozbiljnije prihvatio. No iskreno, baš i nisam siguran da bih u tome uspio jer je to rad na duže staze, a ja u ovoj vražjoj jurnjavi s vremenom mogu odgovoriti samo na manje forme te odgovarajuće glazbeno–scenske programe i programe za djecu.

Rijetke su prilike kad je pjesnik u glazbenom okružju najpoštovanija persona. Autorska večer 4. srpnja ove godine u sklopu programa Splitskog festivala zabavne glazbe predstavila je niz najistaknutijih interpreta zabavne glazbe u izvedbama Fiamengovih stihova koji se pamte. Objavili ste brojne zbirke pjesama, ali ste ipak najomiljeniji kao autor stihova najljepših skladbi hrvatske zabavne glazbe. Kako komentirate taj hvalevrijedan potez uprave Splitskog festivala?

Ja samo radim svoj posao, a sve dru-

go je izvan mene. Prepoznala su me i prihvatila neka od prvih imena domaće estrade, a od tog se izraza, u kojem sam ipak samo gost, bježi kao vrag od tamjana. Imao sam u životu niz raznih specijalnih programa. Osobito svečano bilo je prije deset godina u povodu 60. rođendana, kad su u organizaciji Glazbene mladeži, a poslije i drugih organizatora, priređene moje autorske večeri: u splitskom HNK–u, u Lisinskom te u Zadru, Omišu, Šibeniku, Zagvozdu, Komiži... Ovoga ljeta nisam mogao odbiti poziv Tome Mrduljaša, ravnatelja Splitskog festivala, da mi se i na Prokurativama održi autorska večer. Lijepo je bilo čuti pjevače kao što su Oliver Dragojević, Tereza, Meri Cetinić, Tedi Spalato, Ibrica Jusić, Doris Dragović, Goran Karan, Dean Dvornik, Đorđi Peruzović, Tomislav Bralić s klapom Intrade, ali i mlađi — Jacques Houdek, Ana Opačak, Damir Kedžo... kako se nose s mojim vječnim pjesmama. Ja zadovoljan, oni zadovoljni, publika više nego zadovoljna. I to je to! Slične sam programe imao još i u Metkoviću, na Korčuli, Braču... Ukratko, dobro je da se i o pjesnicima na taj način vodi računa.

Klapa kao nadahnuće Vaša prisutnost na sceni Omiškog festivala ostavila je još jedan zamjetan trag. Od eseja koji generacije klapskih pjevača i ljubitelja klapske pjesme pamte, prepričavaju i provode (klapa je krug!), konferansi brojnih festivalskih priredbi do izuzetnih stihova koji su postali standardnim dijelom klapskog repertoara — Fiamengovo se ime spominje, citira i pamti. Potiče li i ta izuzetna aktivnost pjesničko nadahnuće?

Lijepo je to čuti. Odavno sam inficiran klapskom pjesmom, preferiram taj izravni glas iz baštine, te meštre od dalmatinske terce. Uvijek sam, osobito u onim mini–esejima konferansi koje sam pisao u Omišu, imao što reći o tom pjevu, okupljanju u krug, izravnoj kopči s tradicijom koju valja nastavljati, ali ne i imitirati. Jer što smo mi u njezinu kontinuitetu nego karika u lancu, ljudi koji pjevaju ono što se pjevalo i most za sve one koji će to i nakon nas činiti. Zato ja na sceni (a točnije bi bilo reći: kantun od pjace, konoba pod voltom, pod ponistrom) uvijek vidim i jednog nevidljivog pjevača — vidim vrijeme u kojem je ta pjesma nastala, u kojem se pjeva i u kojem će se nakon nas pjevati.

Glas neimara Moramo u tome biti dosljedni: to je kolektivni glas neimara koji su pjevali kako se živjelo, koji su živjeli kako se pjevalo. Klapska pjesma je uistinu posebna; endem je našeg ozračja i nije čudo da je naša klapska a cappella pjesma (zahvaljujući i vama osobno) uvrštena u UNESCO–ov reprezentativni registar svjetske baštine. Klapska se pjesma, i to nije fraza, pjeva u tonalitetu duše,

A

ko su valjani, bilo čiji stihovi zavređuju da ih se pjeva. No prečesto su takvi tekstovi mucavi i opći je dojam takvih pisanja — žalostan. Blago rečeno, vrijeđaju svaki ukus, osobito jezik, čak i pravopis

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Razgovor s akademikom Jakšom Fiamengom, članom predsjedništva HDS –a (kao predstavnikom tekstopisaca)

ima intonaciju podneblja, rasprostire sjaj dijalekta i kad nije u lokalnom govoru. U njemu se čuje more i kad ga se izrijekom ne spominje. Valja, dakle, slijediti glas koji ćutimo u sebi, a dolazi iz dubine vremena.

Poniranje u iskone Vaše pjesme pojedinci već nazivaju narodnima. Jer »pjesma ne završava na papiru, već kod onih koji je slušaju«. Imamo li poruku za nove generacije pjesnika koji će vašim tragom nastaviti stvarati u duhu baštine i glazbenih ukusa svojih suvremenika?

Imamo. Meni je ta pjesma spomenik vremena, kao što su to pučka arhitektura ili gomile u vinogradu. To nikako nije puka raspjevana zabava, već pjev, organski vezan s tlom i jezikom iz kojega govorimo, poniranje u iskone, u temelje života, na što nas je osobito pokojni Ljubo Stipišić Delmata stalno upozoravao. Čast mi je biti u tom kolu pa mi i ne smeta ako se moje pjesme nazivaju narodnima. Na neki način one to i jesu, bìlo su života, svjedočenje iz jezika, bilo standarda bilo čakavsko–cokavskog idioma. Ja ga stalno čujem, to ne može prestati. Pjevajući stare, ali i nove u duhu starih, ispitujemo koliko su pjesme recentne, mogu li one izdržati kriterij vremena. Mogu, itekako mogu! Važno je sve to osjetiti u zrcalu vremena, a ono zna odijeliti trajno od minornog. Znate, vrijeme je kao dijete: spontano je, iskreno, zna izabrati.

A naš jezik je, bio on standardni ili idiomski, uvijek subjekt govora. I pjevanja. Fundamentalna kajdanka života.

65

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Romansirana, ali autentična hrvatska povijest

godini koja je na izmaku mnogobrojnim glazbenim obljetnicama naših autora i njihovih djela pridružuje se i prva hrvatska rock–opera Gubec–beg, praizvedena 5. ožujka 1975. godine. Mnogi još pamte uzbuđenje koje je izazvala ne samo u domaćim glazbenim krugovima, jer je to bila tek treća rock–opera u svijetu, nakon proslavljenih djela Tommy (s pjesmama grupe The Who, 1969.) i Jesus Christ Superstar (Andrew Lloyd Webber i Tim Rice, 1971.). Nastajala je nekoliko godina u suradnji trojice majstora: Karla Metikoša, autora glazbe, Ivice Krajača, koji je napisao libreto, i Miljenka Prohaske, koji je djelo instrumentirao. Tako je djelo počelo svoj trijumfalni put iz malog stana na Srednjacima, obitavalištu Metikoša i njegove muze Josipe Lisac, stigavši nakon mnogih peripetija do golemih auditorija poput pulske Arene, današnjega Trga bana Jelačića, Bundeka, Jaruna, te inozemnih odredišta: Rima, Budimpešte, ondašnjega Lenjingrada...

U godini koja je na izmaku mnogobrojnim glazbenim obljetnicama naših autora i njihovih djela pridružuje se i prva hrvatska rock–opera Gubec–beg, praizvedena 5. ožujka 1975. godine

Tjeskobna vremena Djelo se rađalo u tjeskobnim vremenima nakon Hrvatskoga proljeća i nije uopće slučajno što su se autori odlučili za povijesnu priču i legendarni lik vođe Seljačke bune Matije Gupca iz daleke 1573. godine. A sve je počelo narudžbom Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu, koje je međutim vrlo brzo odustalo od »blasfemične« ideje o rock–operi u nacionalnoj kazališnoj kući pa je poduzetni redatelj Vlado Štefančić odlučio uzeti stvar u svoje ruke i u izvedbi ansambla kazališta Komedija s nekoliko pridruženih ansambala predstavio djelo u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Uspjeh je bio golem. Gubec–beg je u prvom raz-

Praizvedba Gubec Bega 1975. u Lisinskom: u naslovnoj ulozi Branko Blaće

doblju prikazivanja do 1984. godine s gostovanjima izveden 212 puta, pred 438.000 gledatelja.

Legendarna podjela Uz Miljenka Prohasku, izvedbama je ravnao i Pero Gotovac; prvi scenograf bio je Drago Turina, kostimografkinja Ika Škomrlj, a koreografkinja Tihana Škrinjarić. U naslovnoj ulozi nastupao je neponovljivi Branko Blaće (poslije su alternirali Tomislav Borić i Marijan Jurišić), Janu je kreirala karizmatična Josipa

Lisac (poslije i Radojka Šverko te Ditka Haberl), dok su u ostalim ulogama nastupali Đani Šegina, Marijan Kašelj, Darko Domijan, Miro Ungar, Ivo Pattiera i mnogi drugi.

Godine 2004. Gubec–beg je ponovno postavljen za Jarunfest na kojem je odigran devet puta, u režiji Damira Lončara i Igora Mešina, u scenografiji Zlatka Kauzlarića Atača, kostimima Marije Žarak i u koreografiji Larise Lipovac i Igora Barberića, ponovno s Brankom Blaćeom u naslovnoj ulozi (alternirao je Slobodan Mišević), a među novim tu-

Vanda Winter u prizoru Janina ludila

P

o trajnim vrijednostima Metikoševe snažne glazbene osobnosti, Gubec–beg pripada reprezentativnom korpusu nacionalnog smjera u hrvatskoj glazbi

mačima pojavili su se Vanda Winter kao Jana, te Ervin Baučić, Giuliano, Massimo Savić, Siniša Popović i dr.

Dirigirao je Veseljko Barešić.

U posljednjoj premijernoj postavi u Komediji nova predstava upotpunjena je televizijskom snimkom praizvedbe u Lisinskom

PHOTO– NOVKOVIĆ

66

PHOTO– NOVKOVIĆ

Najnovija produkcija

Posljednja premijerna postava 2012. u Komediji: u naslovnoj ulozi Đani Stipaničev

B

ila je to tek treća rock–opera u svijetu, nakon proslavljenih djela Tommy (1969.) i Jesus Christ Superstar (1971.)

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Piše: Jagoda Martinčević

PHOTO– NOVKOVIĆ

U

Uz 40. obljetnicu praizvedbe prve hrvatske rock–opere Gubec–beg

I napokon 2012., u tzv. verziji za Tuškanac koja se igrala i na Bundeku, ukupno 45 puta, redateljsko vodstvo ponovno je preuzeo Vlado Štefančić, povjerivši naslovni lik Đaniju Stipaničevu uz već prokušane interprete predvođene Ervinom Baučićem i Vandom Winter.

Unatoč kasnijim djelima toga žanra (Grička vještica i Crna kraljica), Gubec–beg Metikoša, Krajača i Prohaske ostaje trajno upisan u memoriju hrvatske glazbene scene specifičnoga izričaja koji je, baš kao i hrvatski mjuzikl, obogatio našu glazbu 20. stoljeća. Dokazuju to sve donedavno opetovane izvedbe, kao i popularnost pojedinih songova, no ponajprije odabir sadržaja iz možda romansirane, ali ipak naše autentične povijesti, i po tome kao i po trajnim vrijednostima Metikoševe snažne glazbene osobnosti, Gubec–beg pripada reprezentativnom korpusu nacionalnog smjera u hrvatskoj glazbi.

67

Audiovizualni asamblaž

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

D vo r a n a M M S t u d e n t s ko g c e n t r a , 13 . l i s t o p a d a 2 015 .

Slika pokret zvuk: multimedijski projekt Tene Novak Vincek

Prva scena, Introdukcija, popraćena skladbom Vilinski ples br. 5, ilustrirala je proces združivanja zvuka i pokreta.

Zvuk solo violine i pozornica zavijena

Motorični košmar Ideja izgradnje i rasta s trećom je scenom, popraćenom skladbom Empatija vode za violinu, klavir i violončelo, doživjela i daljnju glazbeno–motivsku razradu. Motorični košmar violine i čela pratio je tvrdoglavi klavirski continuo, da bi taj energični vrtlog pri samom kraju doživio smiraj. Elementi gotovo filmske glazbe i »zvučnih ilustracija« tipičnih za crtane filmove uslijedili su u nadolazećim scenama, a Vilinski ples br. 6 za vi-

nja trube i klavira veoma je rafinirano, ali i s mnogo žara iznijela skladbu, neusiljeno prešavši iz meditativnog i sanjivog prvog dijela u vrtložni finale. Posljednji su, zvučno zaglušujući taktovi popratili dojmljivo cirkularno kretanje troje plesača, od kojih je svaki izražajnim figurama i kakofonijom pokreta ispunio i elektrificirao svoj realni i simbolički prostor.

Implozija i rasplinuće Zvučna i plesna implozija i rasplinuće činili su jedini mogući kraj prirodnoga procesa koji se začinjao već u nukleusu

N

ačelo rasta i razvoja, od minimalističkih zvučnih impresija do veoma motoričnih i elaboriranih zvučnih blokova, prožima cijeli projekt nitosti izmiču ideji programne glazbe, ali čak i tada, čini se, zamisao o zvuku koji do kraja iskorištava svoje prezentacijske potencijale, ostaje negdje prisut-

Djelo čine plesna i likovna prezentacija, praćena glazbom u izvedbi komornih sastava, uz scenografiju i pripadajuće oblikovanje svjetla

P

Piše: Martina Bratić

osljednji umjetnički rad mlade glazbenice Tene Novak Vincek, nazvan Slika pokret zvuk, praizveden je 13. listopada u dvorani MM Studentskog centra, uz još nekoliko zagrebačkih izvedbi koje su uslijedile. Sam je naziv naznačio umjetničke izraze koje je autorica tim opsežnim projektom obuhvatila, a u čiju je realizaciju bio uključen i znatan broj mladih umjetnika iz različitih disciplina. Djelo čine plesna i likovna prezentacija, praćena glazbom u

izvedbi komornih sastava, uz scenografiju i pripadajuće oblikovanje svjetla.

Tena Novak Vincek autorica je glazbe i scenografije, dok koreografiju potpisuje plesački dvojac Benjamin Duran i Ksenija Duran Krutova, koji su uz Pavlu Mikolavčić Pećušak iznijeli plesački segment toga multimedijskog rada. Glazbenički dio, uz Tenu Novak Vincek na violini, činili su dueti i trija (pijanistica Dina Katnić, trubač Igor Dorotić, violončelistica Ljerka Končar, oboistica Ema Abadžieva, flautistica Andrea Dizdar, klarinetistica Vedrana Dizdar te fagotistica Natalija Jarec).

Tena Novak Vincek na violini i plesači Pavla Mikolavčić Pećušak i Benjamin Duran

68

Slika pokret zvuk predstavlja audiovizualni asamblaž od šest scena, od kojih je svaka zamišljena kao zasebna programska glazbena cjelina. Skladba Illumination autora Ivana Aranđelovića, poput elektroničkoga intermezza činila je svojevrsnu sponu između scena, a za oblikovanje svjetla bio je zadužen Aleksandar Čavlek.

uspostavljalo se kao antipod jednoj plesačici i prostoru njezina izraza.

Pavla Mikolavčić Pećušak

u tamu obilježili su prve trenutke interakcije s publikom, dok je jedini prisutan izvor svjetla bila zraka, simbolički usmjerena iz lampe na čelu Tene Novak Vincek. Zvuk kreiran unutar gabarita minimalne izražajnosti, uz svjetlosni snop koji je uvjetovao i kretanje plesača, udahnjivao je život plesnome trojcu, bivajući izravnim razlogom njihova buđenja, rasta, pokreta i zajedništva.

olinu i violončelo nepravilnim je ritmovima i akcentima te melodijskim kretanjima povremeno evocirao i foklorne motive. Potencijalno opasna mjesta za usklađenost zvučne pozadine i plesačke prezentacije Benjamina Durana i Ksenije Duran Krutove elegantno su izbjegnuta, postigavši razmjernu unisonost nastupa.

Ideju rasta i izgradnje nastavila je i druga slika, uz glazbu flaute, klarineta i glasovira, čiju je fizičku emanaciju iznijelo samo jedno plesačko tijelo. Tu je scenu dodatno obilježilo i načelo kontrasta; bogatstvo ukrižanih polifonih linija puhačica, u liričnom dijalogu s klavirom,

Posljednja slika, sa skladbom Ringišpil za trubu i klavir, podjednako se prirodno transferirala u temu koju sugerira i naslovom; besmisao, groteska i cirkuska zvučna estetika, koja je u neprestanoj mijeni između humornog i (pierrotlunaireovski) tugaljivog, opravdala svoj zaključni karakter. Instrumentalna prat-

prve scene, gdje su glazbeno kretanje, kao i plesačka izražajnost rasli, okrupnjavali se i množili te naposljetku stigli do točke vlastita uništenja. Komorni prostor dvorane i lišenost stalnog i stabilnog izvora svjetla taj su motiv evolutivnog ciklusa dodatno poduprli, ali su se istovremeno, kao jedina slabija točka vizualnoga karaktera projekta, pokazala upravo svjetlosna rješenja.

Ono što se svakako najjasnije nametnulo u djelu Slika pokret zvuk Tene Vincek Novak njezino je inzistiranje na melodiji, osim u instrumentalnim dionicama, podjednako prisutno i u tretmanu tijela. Katkad je riječ i o zaigranoj, impresionističkoj tonskoj paleti, čije zako-

na u njezinu skladateljskom pismu. Načelo rasta i razvoja, od minimalističkih zvučnih impresija do veoma motoričnih i elaboriranih zvučnih blokova, prožima cijeli projekt, a uviđa se, osim na razini glazbene ideje, podjednako i u pokretu i u slici.

Projekt Slika pokret zvuk u svoj je punoći uspio iznijeti svoju ideju umjetničkoga združivanja i sinkretizma, gdje se kreacija nadaje kao imperativ, ali i životno poslanje. U tom je smislu Tena Novak Vincek pokazala i dokazala da su smjerovi i dometi u kojima se individualan/na umjetnik/ca može razvijati, ali i transgresirati vlastitu stvaralačku poziciju — bogati i nebrojeni.

69

Jedan od naših najpoznatijih saksofonista sredinom listopada 2015. prigodnim je koncertom u kazalištu Kerempuh proslavio tri desetljeća umjetničkog rada

a njega možete reći da je jedan od najuspješnijih hrvatskih glazbenika u svijetu i nećete pogriješiti

Z

Piše: Dubravko Jagatić

a njega možete reći da je jedan od najuspješnijih hrvatskih glazbenika u svijetu i nećete pogriješiti. Za njega možete reći i da je stalni član Jazz orkestra HRT–a i također nećete pogriješiti. O njemu vam mogu govoriti stotine domaćih glazbenika s kojima je surađivao jer je sudjelovao na više od sto diskografskih izdanja naših najeminentnijih izvođača pop i rock glazbe (Massimo, Nina Badrić, Tony Cetinski, Jacques Houdek, Dino Dvornik & Songkillers, Josipa Lisac, Gibonni, Parni v a -

ljak...). Nije pogrešno ni da kažete da je osvojio osam nagrada Porin i šest nagrada Status. Njegove se pjesme mogu čuti na četiri kontinenta. Nećete pogriješiti ni ako kažete da ste ga vidjeli na inauguraciji predsjednice Kolinde Grabar Kitarović gdje je izveo pjesmu Dream for the future uz sudjelovanje zbora Izvor. Nije ni pogrešno da za njega kažete da je jedini hrvatski glazbenik čiji se videospotovi emitiraju na LA Jazz TV–u, a njegova obrada svjetskog hita Counting Stars prvi je instrumental koji se emitira na programu MTV–a.

Violinski počeci A saksofonist Igor Geržina u svijet glazbe ušao je sa sedam godina jer je htio naučiti svirati violinu, o čemu za Cantus govori: »Počeo sam s violinom, kad mi je bilo sedam godina. Moja tadašnja profesorica bila je više orijentirana na moju motivaciju nego na tehničke detalje, tako da sam od početka nastupao na svim školskim priredbama i u to vrijeme stekao svoja prva iskustva na pozornici. Nakon osam godina učenja violine, prebacio sam se na saksofon i tada sam shvatio da će glazba biti moj životni poziv.

Imao sam dosta raznolika iskustva.«

70

Mario Kociper

Berklee College

Igor Geržina proslavio je 30 godina karijere nastupom u prepunom kazalištu Kerempuh

U vrijeme studija na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji nastupio je kao solist uz pratnju Zagrebačke filharmonije, svirao u BP Clubu s Boškom Petrovićem i u Domu sportova sa Severinom. Surađivao je s nebrojeno mnogo izvođača, ali nekako najvažniji bendovi u njegovu razvoju,

kako voli istaknuti, bili su na početku njegove karijere Soulfingersi s kojima je stjecao prva profesionalna iskustva te snimio jedan od svojih prvih albuma, ali i osvojio prvi Porin. Međutim, ne krije da su mu možda ipak Songkillersi bili najvažniji bend u karijeri jer je s njima također osvojio Porin i u tom razdoblju odsvirao mnogo studijskih gostovanja. Na drugoj godini srednje glazbene škole prebacuje se na saksofon, a Muzičku akademiju završava u klasi profesora Dragana Sremca. Tijekom edukacije učio je od profesora Claudea Delangea u Parizu, sudjelovao je kao član Zagrebačke filharmonije, i to kao solist. Nakon završetka akademije, dobiva stipendiju i odlazi na utjecajni bostonski Berklee College Of Music gdje se usavršava zahvaljujući Billu Pierceu (Art Blakey & Jazz Messengers) i Franku Tiberiju (Woody Herman Big Band).

Na Berkleeju upoznaje i Elvisa Stanića s kojim naknadno surađuje na dva studijska albuma. Unatoč utjecaju jazza, Geržina se ipak više okrenuo funku, soulu i popu.

Nezaobilazni jazz »Jazz je vrsta glazbe koja je nezaobilazna ako sviraš puhaći instrument. Slušao sam Coltranea i Milesa, a poslije Keitha Jarretta i mnoge druge jazz velikane. Svirao sam jazz s manjim sastavima, ali oduvijek me najviše privlačio soul–funk zvuk. Kad sam prvi put čuo Grovera Washingtona, jednostavno sam znao da je to moja glazba. U mladosti sam slušao Bowieja i najdraži mi je njegov album Young Americans na kojem David Sanborn svira sax. Veliki sam poklonik Stevieja Wondera, Earth Wind & Fire, Donnyja Hathawaya i sličnih izvođača.«

Svjetski uspjeh Voli originalnost i istaknutu soul energiju. Iako za Sax album biva nominiran za Porin u dvjema kategorijama, Geržina pravi uzlet doživljava albumom Metropolis koji 2012. objavljuje za vlastitu etiketu Status Produkcija, odmaknuvši se istovremeno od hrvatskih diskografskih kuća, preuzevši u tom trenutku karijeru u svoje ruke, o čemu je za Cantus ispričao: »Razlog je, zapravo, vrlo jednostavan. Hrvatske diskografske kuće

Hrvatski pijanist Lovro Pogorelić održao je tijekom listopada veliku kinesku turneju na poziv i u organizaciji kineske agencije Beijing Eurovista

T Igor Geržina jedan je od naših najboljih saksofonista

su orijentirane isključivo na hrvatsko tržište i eventualno regiju. Također, uglavnom se bave vokalnom pop–glazbom pa se tu moji planovi nisu poklopili s njihovom praksom. Danas je mnogo veći angažman u promociji. Glazbenicima sve manje treba izdavač, više im treba marketing i PR. Medijski prostor je golem i prepun informacija pa je veliki posao probiti se do slušatelja.« Zahvaljujući promišljanju karijere i objektivnom pogledu na stanje u glazbenoj industriji koja se počela mijenjati iz temelja, Geržina uz pomoć svoje supruge Andreje, koja se specijalizirala za PR, šalje svoj album Metropolis na radiopostaje diljem svijeta koje bi prema njihovu mišljenju mogle obratiti pažnju na njegov album i njegovo umijeće sviranja saksofona. Reakcije su bile iznad svih očekivanja. Radijski urednici i glazbeni kritičari s četiri kontinenta bili su blago rečeno oduševljeni njegovim albumom i njime kao saksofonistom na kojega itekako treba obratiti pažnju. »Što se tiče strane kritike, odziv na Metropolis bio je mnogo bolji i veći nego što sam očekivao, kao uostalom i airplay albuma na radiopostajama. Općenito, strani kritičari su bili dosta iznenađeni činjenicom da iz zemlje iz koje

nema puno glazbenog izvoza stiže jedan kvalitetan izvođač u tako specifičnoj glazbenoj niši. Najviše recenzija imam u Britaniji i SAD– u jer je u tim zemljama smooth– jazz najjači, ali imam recenzije i u Nizozemskoj, Mađarskoj, Francuskoj...« prokomentirao je Igor svoj uspjeh.

Vjetar u leđa Skladbe s albuma Metropolis počele su se vrtjeti na radiopostajama u SAD–u, Kanadi, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Poljskoj, Švicarskoj, Španjolskoj, Brazilu, Australiji... Kako je na velika vrata ušao na globalnu scenu, s vjetrom u leđa, samo godinu dana poslije objavljuje novi album One Click World kojim kod kuće osvaja Porine u kategorijama Najbolji instrumentalni album i Najbolja instrumentalna izvedba, dok mu se svijet ponovo klanja uživajući u njegovoj glazbi, hvaleći saksofonista iz jedne male zemlje koji zvuči jednostavno fantastično.

Novi album Igor Geržina je 12. listopada u kazalištu Kerempuh, ispunjenom do posljednjeg mjesta, proslavio trideset godina karijere. Skladate-

lju i saksofonistu Geržini na pozornici su se tom prilikom pridružili Valerija Nikolovska, Ervin Baučić, Mirza, Jacques, Nina Badrić, Aki Rahimovski i zbor Izvor, dok je mladom saksofonistu Franku Orsagu slavljenik priuštio da otvori njegov slavljenički koncert, prisjećajući se svojih početaka. Iza njega je uspješna karijera duga trideset godina, a ispred njega — novi album. »Imam želju na novom albumu dobiti što je više moguće live zvuk kakav imam na svojim nastupima. Mnogi koji su kupili moj album rekli su da mi skladbe bolje zvuče uživo nego na albumu. Imam u planu i neke međunarodne suradnje, ali vidjet ćemo«, kaže Geržina, zadovoljan karijerom, ali i strog prema sebi i svojem umjetničkom stvaralaštvu. »Imam trenutke kad sam strog prema sebi, pa si zamjeram propuste i neke pogrešne odluke. Ali bez pogrešaka nema ni učenja.

Tako da na kraju kad zbrojim sve bodove i stavim svoju biografiju na papir, zaključim da sam bio prilično učinkovit svih ovih godina. U posljednje vrijeme sve više imam želju stvarati svoju glazbu i mislim da ću ići u tom smjeru. Imam odličan bend, puno ideja, a supruga se bavi marketingom i organizacijom, tako da mislim da sam na dobrom putu.«

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Z

Hrvatski pijanist u Kini!

Damian Nenadić

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Jazz karijera širokog spektra, od violine do Severine

G

eržina je jedini hrvatski glazbenik čiji se videospotovi emitiraju na LA Jazz TV–u, a njegova obrada svjetskog hita Counting Stars prvi je instrumental koji se emitira na programu MTV–a

urneja koja je obuhvaćala seriju recitala počela je 14. listopada 2015. po velikim gradovima Kine. Tako je Lovro Pogorelić tijekom listopada nastupio u Pekingu, Šangaju, Tianjinu, Guangzhou, Zhuhaiu i Suzhou, i to na poziv i u organizaciji kineske agencije Beijing Eurovista.

Program recitala sadržavao je Bach/Busonijevu Chaconnu, Schumannovu Kreislerianu i Treću klavirsku sonatu J. Brahmsa. Lovro Pogorelić održao je i klavirski master class za talentiranu djecu, u organizaciji teatra Daning u Šangaju.

Turneju je poduprlo Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Grad Zagreb i Hrvatska kuća, kao i Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Kini. (DJ)

Mio Vesović

Saksofonist i skladatelj Igor Geržina — 30 godina na glazbenoj sceni

Lovro Pogorelić nastupio je u seriji klavirskih recitala po kineskim gradovima

71

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

ad je posljednjeg dana festivala Jazz. hr/jesen, održanog u organizaciji HDS– a i KD Lisinski, 24. listopada 2015. u Maloj dvorani Lisinski Renato Rožić u razgovoru za HRT izjavio: »Ja nisam glazbenik, nego filozof«, to i nije zvučalo pretjerano. Bila je to četvrta večer obljetničke 25. sezone festivala Jazz. hr, a razgovor se vodio poslije koncerta koji je taj gitarist i skladatelj održao sa svojim Consortom. Otišao davnih osamdesetih na školovanje u Köln, Renato Rožić mnogo je učinio za usmjeravanje suvremenog jazza prema našim krajevima. Slao je hrvatskim kolegama note, pozivao na seminare i svirke k sebi u Njemačku, ali je istodobno i sam bio začetnik ideja koje nisu uvijek nailazile na odobravanje. »Tražio sam uvijek mlade ljude da s njima sviram, jer su oni otvoreniji za eksperimente«, govori Renato koji je zagrebački koncert temeljio na skladbama i zamislima sa svojeg posljednjeg albuma Black & White.

Wabi–sabi koncept »Black je afro i američko naslijeđe gospela, bluesa i jazza, a White europsko naslijeđe ozbiljne glazbe, naslijeđe klasika kao što su Bach i Mozart, te za tu glazbu primjerenih formi, kao što je sonatni stavak.« Ima tu, dakako, i sasvim suvremenih, eksperimentalnih, »bijenalnih« težnji. No nije naodmet napomenuti ni kako je Renato Rožić izašao na pozornicu. Glatko, blistavo obrijane glave, u kimonu, zelenog gornjeg i grimiznog donjeg dijela, bos, u bijelim japankama, asket, u sjajnoj fizičkoj formi, vitak, okretan, mirna lica na kojemu su se izmjenjivale dvije osnovne grimase, duboka koncentracija i opušten, široko razvučen osmijeh pun stvara-

Renato Rožić, dobitnik Nagrade Miroslav Sedak–Benčić za autorsko stvaralaštvo na području jazza u 2 013 . g o d i n i z a a u t o r s k i p r o j e k t i a l b u m B l a c k&W h i t e, n a s t u p i o n a f e s t i va l u J a z z . h r/ j e s e n 2 015 .

Jazzist u kimonu s blistavom letvom mudraca 72

Renato Rožić na festivalu Jazz.hr/jesen

DAVOR HRVOJ

Biti avangardan za Rožića znači cjelokupnu spoznaju kompleksnog holizma, a ne jednodimenzionalno bavljenje nekim djelićem realnosti kojim se bave većinom tzv. avangardisti i bijenalski skladatelji

R

ožićev izgled na koncertu i ne bi trebao iznenađivati: filozofija i tradicija starih majstora na koje asocira njegov kimono tu je u funkciji moderne misli, modernog izraza, moderne glazbe

lačkog, glazbenog užitka. »Zanimanje za Japan kod mene je izraženo još od mladih dana, bila je to isprva fascinacija estetske prirode, perfekcija u minimalizmu, a onda i taj odnos zena prema radu, čovjeku, okolini...« govori Renato. Očito, ta jednostavnost kod njega ne znači banalnost. Spominje i spoj nepostojanog i nesavršenog, budistički wabi–sabi koncept... Jednostavnost je balans, estetika u perfekciji.«

Elektronička gitara I gitara koju Renato Rožić svira izgleda asketski, odnosno ako to glazbalo možemo nazvati gitarom. Svakako je slično gitari, s vratom i žicama i pragovima, ali načinjeno od grafita, odliveno u jednom komadu, više kao kratka, crna, blistava letva. Ta je, dakle, gitara spojena na računalo. Elektronika i programi odrade svoj dio posla i upute obrađeno prema pojačalu i zvučnicima.

Rožićev su bend za zagrebački nastup činili mladi njemački glazbenici, sasvim ležerna, uobičajena izgleda, nimalo i ni po čemu slična Rožićevoj vidljivoj askezi. »I Miles Davis je radio uvijek s mladim glazbenicima«, kaže Rožić. »Nije stare podcjenjivao, ali je u mladima tražio nove aspekte glazbe. Sretan sam kad s Christianom Lorenzenom ili Leonardom Huhnom mogu razgovarati o novim dometima avangardne glazbe.« Rožića ne zanima samo jazz, odnosno funky ili rock, Bach ili Mozart, o čemu često govori; zanimaju ga i noviji smjerovi koje pokušava ubaciti u svoju glazbu.

Traganje za vlastitim Koncert su, pak, kao i album Black & White ipak činile pretežito funky skladbe, bez obzira na to je li na njih više utjecala »crna« ili »bijela« tradicija. »Najvažnije, najteže i glavna stvar u glazbi je tempo, napisao je Mozart 24. listopada 1777. u pismu ocu«, kaže Rožić.

I u crnom i u bijelom dijelu, funky ritam je ono što prevladava, kako na albumu, tako i na koncertu. No utjecaji o kojima govori i više su nego primjetni. Ipak, reklo bi se da, bez obzira na to koliko Rožićeve skladbe odražavaju različite utjecaje, njegovo traganje za vlastitim, novim zvukom ostaje najviše u domeni funky glazbe. On i Bacha želi svirati drukčije, a kamoli blues ili jazz, gdje se improvizacija podrazumijeva. No njegove interpretacije Bacha i Mozarta nailazile su i na nerazumijevanje. Ne samo publika, nego i glazbenici, koji nisu htjeli sudjelovati u takvim njegovim projektima. »Problem nije bio ni s Bachom ni s Mozartom — problem ima društvo koje traži jednostavne modele na koje je publika navikla — da baš ne kažem jednostavne modele, ‘za zabavu’.

Kad je u pitanju glazba ‘starih’ majstora, društvo očekuje i ‘propisuje sviranje nota’ koje su poznate.« Rožić sebe ne

smatra interpretom, nego skladateljem i improvizatorom. »Sviranje nota prepuštam interpretima — meni je to prejednostavno«, kaže. »Zanima me ono što je skladatelj tada tražio — naći idealne putove od A do B — a putova ima puno. Bach ili Mozart su upisali jedan — a mogli su ih upisati petnaest.« Rožić misli da se slično postupa i u jazzu sa standardima. »I sviranje standarda je inventivni proces traženja novih putova.

Basho, najpoznatiji japanski haiku pjesnik rekao je svojim đacima i studentima: ‘Ne idite stopama starih majstora, nego tražite ono što su oni tražili.’ U današnje vrijeme snimanja, digitalne tehnologije, samplova itd., itd. — upitno je pitanje umjetničke interpretacije. Moje ne previše inventivno i ‘pametno’ računalo može ‘pročitati’ i ‘odsvirati’ svaku skladbu bez grešaka, sa svim nijansama, u svim tempima i bojama. Time ne mislim umanjiti vrijednost sviranja klasične glazbe — nikako.« Tijekom zagrebačkog koncerta iznimno je bila zanimljiva izvedba skladbe Soul Me s dva basista: Romanom Fucksom i zagrebačkim gostom Dubravkom Vorihom, koji su se izvrsno dopunjavali i nadigravali, a pratnja saksofona (Huhn i dugogodišnji Rožićev suradnik na sopran–saksofonu i alt– saksofonu Jan van Klewitz) gradila je »harme« kad god ne bi solirali.

R

ožić je na scenu izišao glatko, blistavo obrijane glave, u kimonu, zelenog gornjeg i grimiznog donjeg dijela, bos, u bijelim japankama, asket, u sjajnoj fizičkoj formi, vitak, okretan, mirna lica na kojemu su se izmjenjivale dvije osnovne grimase, duboka koncentracija i opušten, široko razvučen osmijeh pun stvaralačkog, glazbenog užitka

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

K

Piše: Saša Drach

Cyber funk Za ovaj koncert Rožić je napisao nove aranžmane. »Orkestralno s albuma pretvorili smo u komorno. Na albumu Black and White sudjeluje dvadeset pet glazbenika, u raznim formacijama.

CD je nešto drugo od koncerta. CD je u sebe zatvoreno i izbalansirano umjetničko djelo — sa svim mogućnostima i nijansama koje nudi studio. Koncept koncerta bio je komprimirati i glazbu i polifoniju s CD–a. Ali bit glazbe nije mijenjana.« Austrijski skladatelj Anton Webern vrlo je važan Rožiću, a na koncertu su djelomice bila izvedena dva njegova djela: Schweigt der Welt i A We. »Webern je najviši domet europske glazbene filozofije, estetike i organizacije klasičnog tonskog — ne tonalnog jer ono se odnosi na tonalitet — materijala s dvanaest tonova«, kaže. »Tomu usprkos, prema mojem mišljenju, djelomično ‘autističkom’ pristupu materijalu — mnogo toga je opterećeno konstrukcijom — jer je očito pisao ‘za sebe’ i nije razmišljao estetski, njegova je filozofska ostavština imanentna.« Rožić o Webernu piše i u knjizi koju priprema. »Ono što je Mozart u estetici i organizaciji tonalnog materijala, to je Webern u estetici i organizaciji dvanaesttonskog materijala, pogotovo njegova druga strukturalna faza. Knjiga koju već dulje pišem ima poglavlja Bach, Mozart i Webern.

Na svojem sljedećem CD projektu We-

bern ponudit ću novu viziju nekih njegovih najvažnijih djela.« Dodali bismo da se u izvedbi Weberna osjetila ECM estetika, poput cyber funk verzije, uz distorzije i rastakanje zvuka, u očitoj Rožićevoj sklonosti avangardi. Ipak, s tom je riječi vrlo oprezan. »Biti avangardan za mene znači cjelokupnu spoznaju kompleksnog holizma, a ne jednodimenzionalno bavljenje nekim djelićem realnosti kojim se bave većinom tzv. avangardisti i bijenalski skladatelji. Većina njih vjeruje da su avangardni, iako još nisu raščistili ni s osnovnim pojmovima glazbe dvadesetog stoljeća.« Na ovom se koncertu čula jednostavnost u kompleksnosti, ono što se na prvi pogled čini jednostavnim, zapravo je duboko promišljeno. Jednostavnost tako postaje možda zadnji stadij razvoja misli. I tu je Rožić poentirao, sjetivši se Einsteina. »On je uvijek govorio: Učini stvari jednostavnima koliko je to moguće, ali nikako jednostavnije od toga.« Tako zapravo onaj Rožićev izgled na koncertu i ne bi trebao iznenađivati. Filozofija i tradicija starih majstora na koje asocira njegov lijepi kimono tu je zapravo u funkciji moderne misli, modernog izraza, moderne glazbe. Više se ne radi o interpretaciji, nego o kreaciji, o novoj glazbi. Zanimljiv, sadržajan, promišljen i nadahnut koncert.

73

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Sjajan novi naraštaj jazz autora R

Glazbenik je »niškoristi«

Svaki od njih pokazao je koji su njegovi glazbeni afiniteti i koja ga glazba nadahnjuje na stvaranje

adi se o svestranim glazbenicima koji su dobro proučili tradiciju, ali prate kretanja na suvremenoj glazbenoj sceni

J

Piše: Davor Hrvoj

azz orkestar HRT–a pod vodstvom Andreasa Marinella 2. prosinca 2015. u dvorani Gorgona Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu održao je četvrti koncert sezone. Nakon uvodne skladbe, Boom Boom, ventil–trombonista i aranžera Boba Brookmeyera, u programu Nova generacija hrvatskog jazza na pozornici su se izmjenjivali go-

sti, nadareni školovani glazbenici koji su dosadašnjim radom i nastupima već skrenuli pozornost na svoje stvaralaštvo. Pijanistica, pjevačica i aranžerka Lana Janjanin završila je studij klasične i medijske kompozicije na Sveučilištu za glazbu i izvođačku umjetnost u Beču, multiinstrumentalistica, skladateljica i aranžerka Dina Rizvić diplomirala je na Berklee Collegeu of Music u Bostonu, na Odsjeku za suvremenu kompoziciju i produkciju, stekavši zvanje skladatelja, aranžera, producenta, akusticčnog i elektronicčkog orkestratora, dirigenta,

uz Orkestar predstavile kao pjevačice i pijanistice, a Šimun Matišić kao vibrafonist. Na programu su bile njihove skladbe ili obrade poznatih glazbenih djela u njihovim aranžmanima. Govorili su o svojim glazbenim intencijama, posebice u osmišljavanju programa za ovaj koncert.

skladatelja za film, TV i multimediju, jinglove, autora pjesama te prepisivača nota, a Šimun Matišić je student druge godine udaraljki, te prve godine klasične kompozicije na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu.

Radi se o svestranim glazbenicima koji su dobro proučili tradiciju, ali prate kretanja na suvremenoj glazbenoj sceni.

Svaki od njih pokazao je koji su njegovi glazbeni afiniteti i koja ga glazba nadahnjuje za stvaranje. Lana Janjanin i Dina Rizvić tom su se prigodom

Lana Janjanin predstavila se vlastitim skladbama Illusion i Capitalism, o kojima je rekla: »Skladba Illusion govori o vezi koja je došla u svoju posljednju, ‘hladnu i ružnu’ fazu, u kojoj se čovjek preispituje je li ljubav, i sve dobro što je bilo u vezi, bila samo iluzija. Napisala sam je u mainstream jazz maniri s latin grooveom. Capitalism govori o kapitalističkom svijetu u kojem živimo, u kojemu uspijevaju samo oni koji mogu zaraditi puno novca, u kojem ljubav kao koncept izumire. Žena pjeva o mužu koji je divan, ali nema novca (čitaj: glazbenik je) pa ga društvo etiketira kao ‘niškoristi’. Refren glasi I’m gonna lose my man to capitalism, seems believing in love is a deadly religion. If he ain’t got the cash, just throw him in the trash and find yourself a big ol’ corporate shot.

Stil je pomalo brodvejski, swing, cinično–zezantski.« Osim toga, za tu je prigodu obradila standard I’m a Fool to Want You, a ponudila je i vlastitu skladbu posve drukčijeg, folk–jazz karaktera, Balkan Blood, u izvedbi koje se kao gost pridružio ugledni bugarski harmonikaš Martin Lubenov.

74

Šimun Matišić, Dina Rizvić, Lana Janjanin i Jazz orkestar HRT–a na koncertu u Gorgoni

Dinko Bažulić

Funk i latino Dina Rizvić je za ovu prigodu pripremila vlastite skladbe Slutnja i Za tebe te obrade standarda Night and Day i Balaševićeve Odlazi cirkus. O tome je rekla: »U svim pjesmama potrudila sam se maksimalno iskoristiti i ujediniti sva znanja, inspiraciju i utjecaje u dosadašnjem radu. Svaka pjesma ‘živi’ u drukčijem svijetu, od poletnog i brzog funka uz prizvuke latino ritmova u ljubavnoj pjesmi Za tebe do ozbiljnijeg teksta i igre modalnih ‘boja’ i metričkih izmjena u kompleksnijem obliku pop–forme koji prati prepoznatljiv glazbeni motiv u Slutnji. Nisam mogla izostaviti utjecaj velikog Boška Petrovića zbog kojega je i počelo moje istraživanje svijeta jazza, dok sam u improvizaciji na klaviru pronašla nekoliko melodijskih linija u pjesmi Night & Day koje sam aranžirala u latin i swing stilu. Đorđe Balašević je poznati kantautor čiji rad izni-

mno cijenim, a često surađujem s njegovim jazz pijanistom Aleksandrom Dujinom. Balaševićevu pjesmu Odlazi cirkus bilo je zanimljivo obraditi kao jazz–rock baladu u kojoj tekst ostaje jednako važan kao i svirka orkestra.«

Onomatopeja ptica Matišić je za ovu prigodu napisao Suitu za Big Band i vibrafon solo s tri stavka: Koral, Valcer i Pastorala. »Motivi i teme stavaka nastajali su izolirano tijekom godine«, rekao je. »Ponuda Jazz orkestra HRT–a stigla je u pravom trenutku i pomogla mi je u odluci da ih ujedinim u cjelinu. Radi se o Suiti u širem smislu riječi. Raspored stavaka je slobodan (spori–brzi– spori), kao i njihova unutarnja forma, iako se trodijelnost očituje i u cjelini i unutar svakog stavka. Suita počinje Koralom koji se s baroknom suitom može povezati samo tako da predstavlja, uvjetno rečeno, preludij kao uvod u suitu, te više–manje odražava atmosferu i sadržaj cijelog djela. U prvom stavku, kao uostalom i u cijeloj suiti, primjećuje se utjecaj meni najdražih skladatelja: Mozarta, Schumanna, Wagnera, Mahlera, Chopina, Messiaena... Drugi stavak, attacca, nastavlja se na prvi, kao i treći na drugi. Drugi stavak, Valcer, jedini se neposredno referira na baroknu suitu, i to zato što je on jedini stilizirani ples, ali i zbog konstantne motorike te harmonijskog plana. Taj harmonijski plan sam po sebi nije barokni, ali se zbog transpozicije za sekundu gore kroz temu i sekciju sola referira na dijelove Muzičke žrtve Johanna Sebastiana Bacha. Zadnji stavak, Pastorala, epilog je cijele suite pa se u samom naslovu očituju njegova atmosfera i sadržaj, kao i u onomatopeji ptica u flauti i klarinetima kojima djelo završava. Što se orkestracijskog sloga tiče, pokušao sam proizvesti koralni zvuk orgulja: unisonim spajanjem vodećih dionica/registara (flauta + klarinet, vibrafon + sopran–saksofon...) te u pratnji više– manje homogene instrumentacije unutar svakog stavka (prvi stavak tromboni, drugi saksofoni, treći klarineti/krilnice).»

U drugom dijelu koncerta Dina i Lana su, na oduševljenje publike, uz Laninu pratnju na klaviru neplanirano u duetu izvele skladbu Ordinary People Johna Legenda, dok su se na kraju svi okupili u izvedbi skladbe Vladimira Mirčete i Valerije Nikolovske koju su Valerija i Viktor Lipić uz Jazz orkestar HRT–a nedavno snimili za album Well Paid Girl.

O P A T I J O B A J N A — H r v a t s k a g l a z b a n a 11 . p r o j e k t u J a z z E x Te m p o r e u O p a t i j i ( 2 4 . — 2 7. s t u d e n o g a 2 0 1 5 . )

Hrvatski jazz izvan metropole Tradicionalni jazz projekt u organizaciji Elvisa Stanića i udruge Liburnia Jazz ove godine okupio je glazbenike iz raznih dijelova Hrvatske, no ne i iz Zagreba

U

ja, dok je Kovačević obradio međimurske narodne pjesme Klinček stoji pod oblokom i Vehni, vehni fijolica. Osim njih, na programu su bile Ramljakove Dalmatian Jig i Old Things, Novoselove Mista Dance i Samba de Eslavonia, Grpčeva Maybe Not Fast te Nad moren, Predi šći moja i Touca’La Louna Tamare Obrovac.

Piše: Davor Hrvoj

organizaciji Elvisa Stanića i udruge Liburnia Jazz, od 24. do 27. studenoga u Opatiji je održan tradicionalni projekt Ja z z Ex Tempore. Dosad su u ostvarivanju projekta uvijek sudjelovali strani glazbenici.

S nekima od njih Stanić je snimio albume, ali i ostvario turneje u zemljama iz kojih dolaze, promičući hrvatsku glazbu u inozemstvu.

No ove godine potpuno je promijenio koncept. Naime, odabrao je hrvatske glazbenike iz raznih regija, sklone proučavanju hrvatske glazbene baštine i stvaranju suvremenih djela na tim osnovama. Pod vodstvom gitarista i harmonikaša Elvisa Stanića s Kvarnera, specifičnosti glazbenih idioma iz raznih krajeva zemlje u novi glazbeni jezik objedinili su violinist Marko Ramljak iz Dalmacije, tamburaš Filip Novosel (jedini diplomirani Jazz Ex Tempore Band jazz tamburaš na svijetu; diplomirao na New School for Univerzalni jezik Jazz and Contemporary Music u New Yorku) iz Slavonije, pijanist Maasej Kovačević Iako je svaka izvedba odisala osobnim sklaiz Međimurja, kontrabasist Damjan Grbac i dateljskim jezikom ukorijenjenim u folkloru, bubnjar Tonči Grabušić iz primorsko–kvar- na tom su koncertu skladbe poprimile ponerske regije, te pjevačica i flautistica Tama- sve drukčiji karakter od onoga koji imaju u ra Obrovac iz Istre. izvedbama izvornih sastava koji djeluju pod vodstvom tih glazbenika. Uspjeli su ostvariti univerzalni glazbeni jezik. Ipak, radi se iskuSpecifičnosti regija snim i svestranim glazbenicima.

Projekt Jazz Ex Tempore od početka djeluje i edukativno. Tako su, osim četverodnevnih Ovogodišnji je Jazz Ex Tempore pokazao priprema za koncert, uz slobodan ulazak u da bi mogao biti ogledni primjer za djeloVili Antonio glazbene radionice — razgovo- vanje (ponašanje) mnogih, primjerice hrre — za glazbenike i sve zainteresirane odr- vatskih političara. Naime, istaknuta je važžali Tamara Obrovac, Marko Ramljak i Filip nost edukacije, što bi trebao biti prioritet njiNovosel. Posebno se govorilo o glazbenim hovih programa, a nije. Osim toga, političari specifičnostima regija iz kojih dolaze i o nji- bi se trebali ugledati u zajedništvo koje smo hovu inkorporiranju u suvremeni glazbeni osjetili u djelovanju toga društva sastavljenog od stručnjaka, u kojem svaki od njih pristup. promiče vrijednosti uvjetovane vlastitim naZavršni koncert održan je 27. studenoga u slijeđem, a radi se o različitim tradicijama.

Vili Angiolini. Nastupili su svi sudionici pro- Svi su složni u jednom — kreativnom stvajekta, a neki su za tu priliku donijeli vlastite ranju glazbe zasnovane na raznolikostima. skladbe nadahnute foklorom iz svojega kraDAVOR HRVOJ

Dina R i z vić, Lana Jan janin i Š imun M at iš ić 2 . pr osinca 2015. nas t upili u z Ja z z orkes t ar H RT– a u d vor ani Gorgona MSU–a u Zagrebu

75

GLAZBENI PUTOPISI I z a s l a n s t v o d i r e k t o r a j a z z f e s t i v a l a i s t o č n e i s r e d n j e E u r o p e u p o s j e t u K i n i , 11 . — 2 5 . l i s t o p a d a 2 0 1 5 .

ni festival održava se u dvorani Expoa i na nekoliko pozornica u Expo parku.

Ostvaren uz potporu stotinjak sponzora, festival je otvoren za širok spektar jazza, ali i za glazbu koja ponekad ima tek malo dodira s jazzom. Na ovogodišnjem su izdanju nastupili kineski, ali i strani glazbenici, među ostalima, uz spomenutu Dee Dee Bridgewater, slavni Victor Wooten, Joss Stone i The Earth, Wind and Fire Experience.

Jazz preskočio Kineski zid Reportaža umjetničkog ravnatelja dvaju jazz festivala HDS–a i Dvorane Lisinski s posjeta Dalekom istoku

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Davor i Xiaolu Zhang, direktor jazz odjela na Glazbenom konzervatoriju u Šangaju

agrađen da bi zaštitio Kineze od osvajanja Huna, Kineski je zid donedavno bio »štit« od svekolike najezde stranih ideologija, svjetonazora... Još i danas čvrsto stoji i ne dopušta prodor baš svega. Dosta je toga što još uvijek u Kini nije dobrodošlo, ali zub vremena polako čini svoje i čvrstoća zida više nije tako postojana. Sve češće stvori se poneka pukotina kroz koju procuri malko otrova ili pobjegne koji virus. Virus koji je znanstvenicima poznat već stotinjak godina — virus jazza — pronašao je i posljednjih desetak godina potiho curio kroz pukotine da bi proširio jednu od danas najopasnijih »bolesti« kineskoga društva.

Da se na istoku nešto »kuha«, spoznao sam posljednjih godina kad su hrvatski jazz glazbenici iskoristili otvaranje i po-

čeli odlaziti u Kinu na koncerte i turneje. Među njima bila je i pjevačica Ines Tričković koja je ondje prvi put nastupila prije gotovo pet godina, a u međuvremenu su joj se otvorila vrata za učestale nastupe na mnogobrojnim koncertima i festivalima. Na jednoj od turneja u Makau upoznala je svojega sadašnjeg supruga te se preselila u njegov rodni grad. Zahvaljujući tome što živi u Kini, ostvarila je suradnje s mnogim glazbenicima međunarodne scene i izgradila karijeru u New Yorku, gdje provodi dva mjeseca godišnje i gdje će, u Carnegie Hallu, nastupiti 6. travnja 2016.

Uporni Kinezi No ipak, potpuno me iznenadilo pismo koje sam primio mailom, a potom i telefonski poziv Udruženja kineskih jazz glazbenika da posjetim Kinu kao dio izaslanstva direktora jazz festivala istočnoeuropskih i srednjoeuropskih zemalja. Budući da smo u terminu posljednje trećine te turneje, koja je traja-

la od 11. do 25. listopada 2015., planirali naš 25. festival Jazz.hr/jesen, odbio sam poziv. No jednako me iznenadila njihova upornost i spremnost da me ugoste barem na dijelu turneje, onom na kojem mogu biti. Čemu takva ustrajnost? Jedan izaslanik više ili manje — svejedno! No dolaskom u Peking, uvidio sam da gotovo svaka zemlja spomenute regije ima svojeg predstavnika. Očito, to im je bilo zaista važno, a to se osjetilo i u sjajnom prijemu i organizaciji. Pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture Narodne Republike Kine — gospodin Guan Xin, zamjenik ministra kulture, nije propustio priliku prirediti prijem za naše izaslanstvo i iskazati zahvalnost na suradnji — okupili su nas da nam izlože razvoj jazza u Kini i svoje aktivnosti na tom području te kako su ostvarili povezanost kineskih i europskih glazbenika, ali i jazz festivala.

Na poticaj Ministarstva kulture Narodne Republike Kine, naše je izaslanstvo bilo i na China Shanghai International Arts Festivalu. Radi se o manifestaciji koja promiče razne vrste umjetnosti, od glazbe preko kazališta do plesa, a na kojoj su dosad, među ostalima s

V

irus koji je znanstvenicima poznat već stotinjak godina — »virus« jazza — pronašao je i u posljednjih desetak godina potiho curio kroz pukotine da bi proširio jednu od danas najopasnijih »bolesti« kineskoga društva

Jazz na sve strane

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

S

Piše: Davor Hrvoj

Put svile

Možete li zamisliti da u Pekingu danas Glazbeni konzervatorij u Šangaju

Davor i Song Juanguang, direktor jazz odjela na Akademiji za suvremenu glazbu u Pekingu

Davor i Dee Dee Bridgewater

76

Joss Stone na JZ Festivalu u Šangaju

djeluje niz jazz klubova, da pri Udruženju kineskih glazbenika postoji Udruženje jazz glazbenika, da diljem Kine djeluje niz jazz festivala, da mladi jazz glazbenici naviru sa svih strana, da Glazbeni konzervatorij u Pekingu namjerava otvoriti jazz odjel, a Akademija za suvremenu glazbu u Pekingu i Glazbeni konzervatorij u Šangaju već su ga otvorili? Posjeti tim institucijama bili su dio našeg posjeta, kao i odlasci na koncerte i ogledne nastupe kineskih jazz sastava. Te su visokoškolske ustanove osmišljene na principu kampusa, s nekoliko zgrada, predivnim velikim koncertnim i kazališnim dvoranama i sjajnim uvjetima za rad. Naravno da nisam odolio baciti hakl 3 na 3 sa studentima koji su tako iskoristili pauzu u kampusu šangajskog konzervatorija, gdje nam se kratkim nastupom predstavio fakultetski jazz orkestar. Dakle, ti su mladi glazbenici ludo predani jazzu i učenju glazbe. Primjerice, bio sam ugodno iznenađen kad sam na koncertu pekinškog jazz sastava na Beijing Nine Gates Jazz Festivalu u dvorani Kineskog glazbenog konzervatorija u Pekingu, mnogo većoj od »Malog Lisinskog«, vidio zaista mnogo mladih

u publici. Dvorana je bila ispunjena gotovo do posljednjeg mjesta, a u publici su bili uglavnom srednjoškolci i studenti koji su svaki solo ispraćali ovacijama.

Njezin stilist Slična je situacija bila na predstavljanju kineskih jazz i blues sastava u istoj dvorani, održanom na istom festivalu.

Nastupili su stilski različiti sastavi koji spajaju tradiciju i suvremeno, koji sviraju crossover, latino, bebop, free, world music, blues... Osvjedočio sam se koliko ozbiljno pristupaju poslu glazbenika, ali sam opet ostao zatečen pri susretu s kineskim jazz glazbenicima u pekinškom AO Clubu. Među ostalima predstavila se i mlada pjevačica Wang Yunyi. Doista mlada! S njom su bila dvojica mladića s kojima sam također porazgovarao. »Koje glazbalo sviraš?« »Ne sviram, ja sam njezin menadžer.« »Aha, shvaćam. A koje ti glazbalo sviraš?« »Ne, ne, ja ne sviram. Ja sam njezin stilist.« »Ahaaa, dobro.»

Za razliku od Pekinga, u kojem djeluju jazz bendovi sastavljeni uglavnom od kineskih glazbenika, u Šangaju

ih je većina međunarodnog karaktera, u što smo se uvjerili na prezentaciji šangajskog jazza u klubu JZ Latino.

Naime, mnogi su, poput naše Dubrovčanke Ines Tričković, odlučili živjeti i karijeru graditi upravo u Kini. O tome mi je, prigodom nastupa sastava pjevačice Dee Dee Bridgewater u Zagrebu, pričao njezin trubač Theo Croker. »Živim u Kini i sviram jazz, ali i druge vrste glazbe, zato što tamo mogu nastupati svake večeri«, rekao je. »Postoje klubovi u kojima sviram šest ili sedam puta tjedno, tri nastupa tijekom večeri i tako mjesecima. To je slično danima kad su Miles Davis i Thelonious Monk svirali u njujorškoj Pedeset drugoj ulici. Takvu mogućnost više nemamo u SAD–u.

Kad sam čuo da je u Kini takva situacija, morao sam otići onamo.« Iako više ne živi u Šangaju, naš ponovni susret bio je upravo u tom gradu. Naime, Croker je sa svojim kvartetom nastupio u jednom od mnogobrojnih jazz klubova, a dan prije s istim sastavom koji je pratio slavnu jazz pjevačicu Dee Dee Bridgewater na JZ Music Festivalu, upravo u vrijeme našeg boravka u Šangaju tijekom kojega smo svake večeri odlazili na koncerte. Sad već tradicional-

područja glazbe, nastupali velikani kao što su Zubin Mehta, sir Simon Rattle, Mischa Maisky, Yo–Yo Ma, Placido Domingo, Andrea Bocelli, ali i ugledni simfonijski orkestri, kao i Mariah Carey i Beyonce. Ponovno iznenađenje! Naime, bacivši pogled na listu izaslanika, onih koji su došli izvan Kine, među više od dvjesto njih ja sam bio jedini hrvatski predstavnik, i to zato što je tako odlučilo Ministarstvo kulture Narodne Republike Kine, a ne netko iz Hrvatske. Zar naši umjetnici, festivali i kulturni radnici nisu zainteresirani da se predstave kulturnim radnicima iz cijeloga svijeta ili da upoznaju recentna kretanja u svjetskoj umjetnosti? Možda inicijativa za pokretanje razvoja i suradnje umjetnosti na temu Put svile, u čijoj smo panel–diskusiji sudjelovali, može biti poticaj za umrežavanje hrvatskih umjetnika, ne samo glazbenika. Naime, riječ je o projektu koji je trenutačno u fazi razvoja, prikupljanja ideja i osmišljavanja načina djelovanja. Jedino što je sigurno, kao i za sve manifestacije na kojima je naše izaslanstvo sudjelovalo, jest da su osigurana financijska sredstva, a hrvatski su umjetnici dobrodošli.

77

Koncerti nostalgije i sjećanja Festival Opatija u suradnji s HRT–om priredio javno televizijsko snimanje pjesama s legendarnih festivalskih izdanja između 1958. i 1986.

U

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Piše: Dubravko Majnarić

namjeri produljenja turističke sezone obo g aći va nje m kulturnim, kongresnim i ostalim sadržajima, Festival Opatija je u suradnji s Hrvatskom radiotelevizijom 6. i 7. studenoga organizirao u Kristalnoj dvorani Hotela Kvarner javno televizijsko snimanje pjesama izvedenih na opatijskim festivalima od 1958. do 1986. godine. Festival zabavne glazbe Opatija u suorganizaciji s Jugoslavenskom radiotelevizijom (JRT) svojedobno je bio najveća za-

bavnoglazbena priredba i promotor novih skladbi svih republika i pokrajina u bivšoj državi. U prisjećanju na uspješnice toga festivala s kojega su ostali mnogi evergrini, današnji organizatori pod nazivom RetroOpatija pokušavaju (prema izjavi direktorice Festivala Rajne Miloš na konferenciji za tisak) uvrstiti tu priredbu u godišnji program priredbi u mjesecu studenom. Hoće li iz te inicijative nastati neki novi međunarodni festival zabavne glazbe, pokazat će vrijeme.

Mister Morgen Opatija je kao ambijent vrlo prikladna za takva razmišljanja, pogotovo kad se uz

legendarnu Kristalnu dvoranu Hotela Kvarner i Zlatnu dvoranu Hotela Imperijal sljedeće godine sagradi novi Kongresni centar. Prva koncertna večer, 6. studenoga, pod nazivom Mister Morgen bila je posvećena doajenu Opatijskog festivala, pjevaču i skladatelju Ivi Robiću, u sklopu programa obilježavanja petnaeste godišnjice njegove smrti.

U novim aranžmanima, uz pratnju izvrsnog Jazz orkestra Hrvatske radiotelevizije pod vodstvom Andreasa Marinella, pjesme iz Robićeva repertoara pjevali su Marko Tolja, Jacques Houdek i Damir Kedžo. Uz već provjerenu rutinu i kvalitetu Tolje i Houdeka, iznenadio je Damir Kedžo i dokazao da njegova pobjeda na natjecanju mladih talenata u

Rusiji nije bila slučajna. Njegov scenski nastup podsjeća na veliku zvijezdu iz Rat Pack grupe Sammyja Davisa. Prema televizijskom scenariju, koncert su vodili spomenuti pjevači, a program je sadržavao žive izvedbe i dokumentarne arhivske snimke iz života Ive Robića, što se moglo vrlo dobro pratiti na monitorima u gledalištu. Posebno treba istaknuti nastup djevojčice Mie Negovetić (pjevala je himnu na Mimohodu pobjede) u pjesmi Milutina Vandekara i Mire Košutić Moja mala djevojčica. U suradnji s Hrvatskom glazbenom unijom, taj televizijski koncert bio je vrijedan prilog sjećanju na velikana hrvatske šlageristike — Ivu Robića.

F

estival zabavne glazbe Opatija u suorganizaciji s Jugoslavenskom radiotelevizijom (JRT) svojedobno je bio najveća zabavnoglazbena priredba i promotor novih skladbi svih republika i pokrajina u bivšoj državi BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

P r o j e k t R e t r O p a t i j a u K r i s t a l n o j d v o r a n i H o t e l a K v a r n e r, 6 . i 7. s t u d e n o g a 2 0 1 5 .

Jacques Houdek, Marko Tolja i Damir Kedžo prve su večeri RetrOpatijskoga festivala izveli pjesme iz repertoara legendarnog Ive Robića

Večer retrospektive

78

Glavna večer RetrOpatijskog festivala održana je u subotu, 7. studenoga, u prepunoj Kristalnoj dvorani Hotela Kvarner. Bio je to koncertnotelevizijski podsjetnik na festival koji je uz ostale stvarao melodije i karijere na bivšim jugoslavenskim prostorima koje traju i danas. Cilj suorganizatora priredbe bio je predstaviti stvaralaštvo domaćih skladatelja u suvremenom izričaju. Prema scenariju Ermine Duraj, na vrijeme od pedesetih do osamdesetih godina uz žive izvedbe podsjetili su nas kratki filmovi s kadrovima iz tog vremena. Cijeli je koncert bio prilagođen televizijskom snimanju u režiji Zorana Nikolića. Odabir pjesama i nastup aktualnih i još živućih interpreta bio je »Sizifov posao« sa svim problemima koji se u uređivanju takvih programa javljaju, jer se za razdoblje od trideset godina ne mogu striktno primijeniti kriteriji s obzirom na objektivne okolnosti i mogućnosti nastupa.

Unatoč tome, urednica Uršula Tolj i glazbeni producent Olja Dešić zadovoljavajuće su obavili posao. Olakšavajuća okolnost za izvedbe bila je u tome što nije bilo izravnog prijenosa pa su se neke skladbe uz suradnju auditorija mogle ponoviti (što je veliki kompliment dobronamjernoj publiVokalna grupa Akvarel otvorila je večer retrospektive na RetrOpatijskom festivalu

ci). Voditelji te retrospektivne priredbe bili su Robert Ferlin, Mario Lipovšek Battifiaca, Oliver Mlakar i Uršula Tolj.

Uz pratnju Jazz orkestra Hrvatske radiotelevizije koncert je otvorila vokalna grupa Akvarel pjesmom Jože Privšeka i Aleksandra Skalea Vozi me vlak v daljave. Zagrebačka grupa Novi fosili izvela je pjesmu Rajka Dujmića Najdraže moje prema izvornoj verziji iz Opatije 1980. Kabiljovu skladbu Dan koji se pamti, koju je izvorno pjevao 1978. Kićo Slabinac, izveo je Pero Galić. Pjesmu Ive Kuštana i Blanke Chudobe s Opatije 1961. pjevala je Ira Kraljić. Pjesmu Dade Topića Mia iz 1982. izveo je splitski pjevač Goran Karan. Nakon Maje Posavec koja je nastupila s pjesmom Senke Veletanlić Što me čini sretnom, Jacques Houdek je nagrađen najvećim pljeskom za pjesmu Miroslava Biroa i Drage Britvića Mirno teku rijeke kojom su Vice Vukov i Dušan Jakšić (u drugoj verziji) pobijedili na drugom opatijskom festivalu, 1959. godine. Jedna od izvornih interpretacija bio je nastup splitske pjevačice Zorice Kondže koja je pjesmu Sanje Ilića Bar da znam pjevala na posljednjoj Opatiji, održanoj 1986. godine.

Među skladateljima iz sedamdesetih godina bio je nazočan Gabor Len-

đel koji je svoju pjesmu Ti si mi bila naj, naj na tekst Duška Trifunovića najprije ponudio Kemalu Montenu, ali kako je on već imao pjesmu, izbor je pao na sarajevsku grupu Indexi. Iako je te 1975. godine pobijedila pjesma Dan ljubezni ljubljanske grupe Pepel in kri, Lenđelova pjesma u interpretaciji Indexa postala je evergrin. Spomenutu je pjesmu na ovogodišnjem koncertu izvela još uvijek aktualna grupa Teška industrija. Najstariji živući skladatelj Ljubo Kuntarić sjedio je u prvom redu pažljivo slušajući svoju pjesmu Autobus Calypso (izvorno u interpretaciji Beti Jurković i Ive Robića, izvedenu na Opatiji ‘59.) koju je izvela mlada pjevačica Aleksandra Kovač, kći poznatog vođe Korni grupe, Kornelija Kovača. Najveći splitski festivalski skladatelj Zdenko Runjić skladao je pjesmu Zbogom ostaj, ljubavi koju je na Opatiji ‘78. pjevao Oliver Dragojević. Tu je pjesmu u uspješnoj cover verziji otpjevao Davor Tolja. Skladatelj Petko Kantardžijev Mlinac bio je zadovoljan izvedbom Damira Kedže koji je njegovoj pjesmi Jutro će promijeniti sve (Opatija ‘68.) dao novi ugođaj.

Uspješni aranžmani Skladbu Zdenka Runjića i Drage Britvića Potraži me u predgrađu koju su

izvorno pjevali Lado Leskovar i Đorđe Marjanović (Opatija ‘65.) uspješno je izveo pjevač i gitarist Marijan Ban. Skladba Nikice Kalogjere i Ivice Krajača Tvoj glas u interpretaciji Tereze Kesovije (Opatija ‘68.) osvojila je prvu nagradu publike i žirija; Tereza se odazvala da je nakon trideset osam godina ponovno uspješno izvede u svojem stilu. Pjesmu Stipice Kalogjere i Arsena Dedića Vino i gitare koju su 1967. pjevali Gabi Novak i Dragan Stojnić, otpjevali su u duetu Jacques Houdek i Ira Kraljić. Na koncertu su uz ostale žive sudionike Opatijskog festivala bili Kornelije Kovač, Miro Ungar, Andrej Baša i Hrvoje Hegedušić.

Posebno treba istaknuti izvrstan nastup pratećeg Jazz orkestra Hrvatske radiotelevizije u interpretaciji novih, vrlo uspješnih aranžmana Ive Popeskića, Olje Dešića, Zvjezdana Ružića i Zorana Majstorovića. Koncert je završen nastupom Gabi Novak koju su voditelji najavili kao »jednu, jedinu i neponovljivu«, što je izazvalo oduševljenje i gromoglasni pljesak.

Izvedbom pjesme Đorđa Novkovića i Arsena Dedića Nada (Opatija ‘85.) u nadahnutoj interpretaciji Gabi Novak uspješno je priveden kraju taj koncert nostalgije i sjećanja.

79

18 . M e đ u n a r o d n i f e s t i v a l š a n s o n e, 12 . s t u d e n o g a 2 015 . u Z a g r e b a č ko m g r a d s ko m k a z a l i š t u Ko m e d i j a

Chansonfest

Projekt kojemu se mnogi dive

festival kantautora

Projekt HRT–a u suradnji s udrugom Vibra, građanskom inicijativom Free Stage te Grafičkom školom i Muzejom suvremene umjetnosti u Zagrebu

Ovaj je Festival karakterističan po tome što u njemu sudjeluje najveći broj kantautora. Svojim su skladbama nastupili Zrinko Tutić, Hrvoje Hegedušić, Igor Brešan, Dražen Žanko, Luka Udjbinac, Walter Neugebauer, Viktor Vidović, Gordana Marković, Boris Petrov, Toni Janković i Mladen Medak Gaga. Šansonom Nepriznata djeca superiorno je počeo program Zrinko Tutić, naznačivši da će koncert biti iznad uobičajenog prosjeka zabavnoglazbenih festivala, koji nas u posljednje vrijeme prate. Ambijentu Komedije dobro je pristajala skladba Vladimira Kočiša Zeca Život je teatar koju su u duetu izveli glumci Andrea Baković i Ljubo Zečević.

Iznenadio je nastup koncertantnog gi-

la je pjesma Al˙ od sutra neću više u kojoj je Mladen Medak Gaga bio izvođač, autor glazbe, teksta i aranžmana, efektno uklopivši violinu i sempliranu harmoniku.

Skladatelj Krešimir Herceg uglazbio je tekst Zlatka Crneca Ja, moj pas i ruže koju je u izvrsnoj dikciji predstavio popularni međimurski pjevač Mirko Švenda Žiga. Bila je to jedina pjesma u stilu valcera musette karakterističnog za francusku šansonu.

Standardno su bile izvedene pjesme u autorskim izvedbama Gordana Markovića, Dražena Žanka te skladba Prsti Tonija Eterovića i Maje Kuliš koju je otpjevala Martina Majerle.

U skladbi Hrvoja Borošića Još ovaj put, koju je pjevala Tajana Tolić, isticao se aranžman Mare Marketa (glazbenog urednika na Hrvatskome radiju) koji je efektno iskoristio gudački kvartet u sastavu orkestra. Društvenu zbilju koju živimo opjevao je kantautor Toni Janković u šansoni Smrdi na prevaru i to je bila jedina pjesma u stilu prosvjednih pjesama iz vremena Boba Dylana.

Veterani za kraj U završnom dijelu koncerta nastupili su afirmirani festivalski veterani: Ksenija Erker, koja je vrlo nadahnuto izvela pjesmu Duška Ropoteca Ute Predivno je živjeti, Lado Leskovar koji je u pjesmi Romana Zupančiča Ona (u najboljoj maniri slovenske popevke) pokazao da ni nakon četrdeset godina njegov izvođački šarm ne slabi. I naposljetku je nastupio jedan od utemeljitelja Zagrebačke škole šansone, Hrvoje Hegedušić, koji je uglazbio i izvrsno uz gitaru otpjevao pjesmu Dobriše Cesarića U suton.

Pljesak za Gagu

U

vodnom je riječju i projekcijom skladbe Moderato cantabile odana počast preminulom kantautoru Arsenu Dediću, kralju hrvatske šansone

Marko Pletikosa

Dirigent Josip Cvitanović, koji je bio autor većine aranžmana, uspješno je dirigentski vodio izvedbe. Uz duhovitu konferansu Voje Šiljka, bio je to režijski dobro koncipiran festivalski koncert koji je završio skupnim pjevanjem svih izvođača Špišićeve glazbene najavnice na temu Trešnjevačke balade.

Hrvoje Hegedušić

80

da Zagreba, Gradskog ureda za kulturu i Turističke zajednice grada Zagreba održan je 12. studenoga u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija 18. Međunarodni festival šansone Chansonfest 2015. Izvedeno je osamnaest novih šansona iz selekcije skladbi pristiglih na godišnji natječaj.

Na početku koncerta uz videoprojekciju i skladbu Moderato cantabile te prigodnim govorom umjetničkog voditelja

tarskog umjetnika Viktora Vidovića, koji je uz vrhunsku pratnju na gitari otpjevao svoju pjesmu Vlakovi.

Dalmatinska šansona Skladatelj i pjevač Boris Petrov izveo je šansonu Očajnoj na tekst slovačkog

Bilo je i jazzy pjesama više u aranžmanu nego u sadržaju, u kojima su se istaknuli poznati jazz gitarist Luka Udjbinac u pjesmi Zipka cug i pjevačica Helena Bastić (nekadašnja članica grupa Soul Fingers i Bastard) u šansoni Gorana Ilića Kad nađeš. Veliki pljesak publike u dvorani (ne bez razloga) dobi-

Preuzimanje inicijative Specifični ciljevi projekta su da promiče domaću kvalitetnu, izvornu autorsku glazbu, koja nije dovoljno dostupna široj javnosti u Hrvatskoj; da potiče i podupire stvaralaštvo domaćih glazbenika, posebice mladih; da jača veze vodećih medija i manje poznatih domaćih kvalitetnih glazbenika kako bi šira javnost doznala više o kulturnom bogatstvu i raznolikosti glazbe u Hrvatskoj te da pridonese afirmaciji domaćih glazbenika u međunarodnoj glazbi. Izuzetno velik broj doista pozitivnih ciljeva u toj sjajnoj inicijativi ljudi koji su odlučili stvari pokrenuti s mrtve točke i potpuno preuzeti inicijativu. Jedan od njih je i izvršni producent i tehnički koordinator projekta MIMO Valent Samardžija koji je za Cantus objasnio kako je zapravo došlo do tog projekta. »Dugogodišnji rad na kvalitetnim projektima koji nisu uspjeli doći do potencijalne publike bio je osnovni razlog početku zalaganja u nalaženju novih načina da glazbenici osvoje dio etera koji

promociju, ali za sada ne raspolažu tim sredstvima.

Pomoć HDS–a Koliko je bilo teško pronaći partnere za projekt, za Cantus je ponovo pojasnio Valent Samardžija: »U početku nitko nije ni shvaćao o čemu se radi jer malotko prati trenutačnu nezavisnu scenu. Objasnili smo da to nije ‘demo’ nego ‘mimo’ i da postoji puno odlične glazbe koja prolazi mimo svih nas.

MSU, HRT i Grafička škola u Zagrebu odlučili su surađivati s nama. Urednica Jelena Balent relativno je brzo s rukovoditeljem Glazbenih sadržaja HRT– a, Željkom Mesarom, dogovorila uvjete i termine, s obzirom na to da je Željko dobro upućen u problematiku jer je radio Demo.hr. S HRT–a projekt su poduprli tadašnji rukovoditelji Iva Lovrec Štefanović, Maro Market i Ivanka Zorić.

Poslije njih, Marin Margitić i Vladimir Kumbrija. Branko Kostelnik iz MSU–a također je brzo pristao na suradnju koja i danas traje. Kako za nekoliko bodova nismo prošli na natječaju Zaklade Kultura Nova, dodatna sredstva dodijelio nam je HDS preko natječaja BTL. Mnogo se volontera priključilo projektu i svi odlično surađuju. Ekipa se iz mjeseca u mjesec širi i sve bolje organizira, s obzirom na to da se radi o vrlo složenom projektu u koji je uključen live streaming, radio streaming, koncert i intervju u Dvorani Gorgona, fotografiranje, snimanje i montiranje po jednog videa od svakog izvođača, miks i mastering tona, radio i facebook objave...»

Partneri u projektu Već prve godine ugostili su šesnaest izvođača, od koji su neki prvi put dobili priliku predstaviti se malo širem auditoriju, dok su neki u međuvremenu postali prave zvijezde. Tako je video, sastavljen od kadrova nastupa Dunje Ercegović, odnosno Lovely Quinces, na YouTubeu do sada pregledan već više od 40.000 puta. Osim nje, u prvoj su sezoni nastupili Olovni ples, Nina Romić, Chui, Sara Renar, Marinada, Rokambol, Druyd, The Bonebomb, Ivan Vragolovich, Radost!, Irena Žilić, Bamwise, Surka, Spremište i Luka Belani. Kako su uglavnom orijentirani na mlađu ekipu, oslanjaju se na oglašavanje preko društvenih mreža. Hrvatski radio oglašava koncerte, prenosi uživo i reprizira na svojim programima, kao i na Glasu Hrvatske za dijasporu.

Procjenjuju doseg na 30.000 slušatelja. Live stream prati oko tisuću ljudi, a video koji objavljuju na YouTubeu varira od izvođača do izvođača. Kad bi došli do više sredstava, najprije bi pojačali

Mala je vjerojatnost da će neke od osamnaest novih pjesama postići popularnost Dedićeve Moderato cantabile ili Mihaljinčeva Starog fijakera, no prepustimo to vremenu. Bitno je da je održan kontinuitet skladanja šansona.

Na kraju treba spomenuti da je manifestaciju sufinancirao HDS ZAMP iz fonda sredstava koje služba ZAMP–a prikuplja na ime prava naknade od prodaje praznih medija, koja se prema odredbi Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima dodjeljuju temeljem Natječaja HDS–a za potporu projekata s područja popularne glazbe. Jedan takav projekt je i Međunarodni festival šansone — Chansonfest.

Dugotrajno ili iznimno

Valent Samardžija — izvršni producent i tehnički koordinator projekta MIMO

U drugoj sezoni projekta MIMO predstavili su sedamnaest novih izvođača koji prolaze uglavnom mimo službenih medijskih kanala, ali su zato oduševili sve brojniju publiku koja se iz sezone u sezonu povećava: Ohnokono, Muavel Lunel, Porto Morto, Harp Explosion, Antenat, FOR, bebe na Vole, Fjodor, The Marshmallow Notebooks, Dina Rizvić, Kimiko, Capiscone, J. R. August, Žen, Teo Martinović, The Chweger i Svemir. Ni kriterij odabira izvođača nije prepušten slučaju, o čemu Samardžija

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Gitarist kantautor

pjesnika Milana Krausa u prepjevu Zvonimira Goloba. Na najbolje dane Večeri dalmatinske šansone u Splitu i Festivala dalmatinske šansone u Šibeniku podsjetio je nastup Igora Brešana koji je u aranžmanu Remija Kazinotija izveo svoju pjesmu Noć punog mjeseca i usput na sceni, na radost publike, poklonio svoju karikaturu voditelju Voji Šiljku, što je publika popratila velikim pljeskom. Zagrebački roker i osnivač grupe Cadilac, Walter Neno Neugebauer, uglazbio je izvrstan tekst svojega slavnog oca Norberta Prava riječ i otpjevao ga, prema svojim mogućnostima, vrlo nadahnuto.

im pripada. U sklopu Clubtureova projekta organizirali smo konferenciju Beat Manifest i s akterima scene pokušali definirati osnovne probleme te naći rješenja. Pokazalo se da se godinama već nitko time ozbiljnije ne bavi, a da je situacija naslušanosti kod mladih više nego zabrinjavajuća. S druge strane, glazbenici su sve zanimljiviji i vrlo blizu europskim standardima. Odlučili smo pokušati vlastitim snagama premostiti taj rascjep. Jelena Balent (HRT), Krešimir Znika (Free Stage) i ja (ViBRa) razradili smo ideju i počeli volonterski u prvoj sezoni; spojili smo javni medij sa šesnaest izvođača koji su do tada bili ispod radara.«

M^3/Matej Čelar

U

organizaciji Hrvatskoga društva skladatelja uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Gradskog poglavarstva Gra-

festivala Hrvoja Markulja, odana je počast ove godine preminulom kantautoru Arsenu Dediću. Voditelj koncerta bio je prema dugogodišnjoj tradiciji Vojo Šiljak. Sve je izvedbe pratio Festivalski orkestar s gudačkim kvartetom i proširenom ritamskom sekcijom.

MIMO je projekt o kojem se sve više govori u prekrasnom pozitivnom tonu kakav se ne susreće često. Kako kod mlađe publike i mladih glazbenika, tako i među iskusnim glazbenicima koji su već više desetljeća na sceni. Opći cilj projekta MIMO zamišljen je da osigura vidljivost i kontinuirani razvoj autentičnoga glazbenog stvaralaštva u Hrvatskoj te poboljša hrvatsku glazbu koja uspješno prati europske smjerove, a koja je prepoznata i cijenjena i kod nas i u svijetu. Bez ikakve sumnje, projekt vrijedan svake pažnje.

M^3/Marija Feldi (Valera N.)

Piše: Dubravko Jagatić

U organizaciji HDS–a praizvedeno je 18 novih šansona iz selekcije skladbi pristiglih na godišnji natječaj Piše: Dubravko Majnarić

Treća sezona projekta MIMO (Medijski Inventar Muzičkih Originala) u Muzeju suvremene umjetnosti

S

pecifični cilj projekta je da promiče domaću kvalitetnu, izvornu autorsku glazbu koja nije dovoljno dostupna široj javnosti kaže: »Kriteriji su ili dugotrajan i posvećen autorski rad ili izniman talent. Često preporuka kritičara ili kolega koji prate scenu utječe na to da nekoga stavimo u uži izbor.« Novu je sezonu otvorio nastup Marka Mrakovčića i grupe Barbari; slijede koncerti Basewalks, Kobok, Drvored, Dubble, Waitapu, Pridjevi...

Valja tome dodati i da svaki nastup prate ljudi iz svijeta glazbe koji svojim komentarima nastupa izvođača upotpunjuju tu izuzetno pozitivnu priču.

Grupa Porto Morto

81

R o ke r s k a p a n e l – r a s p r a v a 14 . l i s t o p a d a 2 015 . u V i n t a g e I n d u s t r i a l b a r u u Z a g r e b u

R i jeka , Pog on kult ur e, 20. lis t opad a 2015.

Tko to gasi glazbu u hrvatskim medijima?

Dodijeljene nagrade Status za 2015. godinu Na panel–diskusiji sudjelovali su Krešimir Blažević, Martina Validžić, Mislav Miličević, Maja Lazić i Dubravko Jagatić

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

M

oglo se čuti da je prava šteta što je HTV ugasio emisije Garaža i Briljanteen kao posljednje glazbene emisije u kojima se mogao čuti novi hrvatski rock

puno zamijenio internet, iako se očekuje od javne televizije da pokrije i područje rock–kulture na koju još mnogi gledaju kao isključivo na zabavu za mlade... kako je sve manje klasičnih glazbenih recenzija, a sve više PR tekstova prema kojima se ravna većina nekompetentnih glazbenih urednika na radiopostajama, ali i situacija u kojoj se našao određeni broj glazbenih novinara koji su na neki način prisiljeni prepisivati te PR objave, iako se ne slažu s napisanim... kako su internetski portali odličan poligon za mlade glazbene kritičare, ali zahvaljujući entuzijazmu novinara, mnogi su portali dali vjetar u leđa nekim glazbenim smjerovima... kako gotovo sve radiopostaje u Hrvatskoj vrte jedne te iste izvođače i pjesme... kako nedostaje i specijaliziranih radijskih emisija posvećenih domaćoj rock–sceni, ali koje bi trebalo spojiti s društvenim mrežama.

Pohvala HR–u

P

Panel–diskusiju uspješno je s gostima vodio Perica Štefan (prvi lijevo) (f. Julien Duval)

roblem je što se u hrvatskim medijima sve manje i manje može čuti rock’n’rolla, metala, punka, elektronike i ostalih glazbenih smjerova u monopolu mainstrema

82

I

Piše: Dubravko Jagatić

ako pomalo nespretnog naziva, ali s dobrom namjerom, ekipa entuzijasta koja već nekoliko godina pod nazivom Good Vibration organizira koncerte mladih bendova, podupirući tako na najbolji mogući način rock–scenu, dajući rock–bendovima priliku za nastup, odlučila je prekinuti tradiciju rock–koncerata, nudeći publici u zamjenu panel–diskusiju Tko to gasi glazbu u hrvatskim medijima?

Raspravu je odlično vodio jedan od utemeljitelja Good Vibrationa Perica Štefan, a gosti su bili Krešimir Blažević, urednik internetskog portala Muzika.hr, Maja Lazić, urednica na portalu Perun.

hr, Martina Validžić, novinarka HRT– a, Mislav Miličević, novinar i glazbeni urednik s Radio Studenta i portala Soundguardian te glazbeni kritičar i novinar Dubravko Jagatić.

Monopol mainstreama Kako je riječ o rokerskom miljeu, i naslov panela je logičan, iako je i na raspravi bilo jasno da se neće govoriti o problemu gašenja sve glazbe u hrvatskim medijima, već o tome da se sve manje i manje može čuti rock’n’rolla, metala, punka, elektronike i ostalih glazbenih smjerova u monopolu mainstrema. Ukratko, pjesme koje ne pripadaju mainstreamu koji, prema mišljenju svih sudionika, potpuno prevladava današnjim medijskim prostorom.

Iako je tema od početka bila zadana, pozvani panelisti nisu se držali čvrsto teme koju ni sam voditelj nije mogao usmjeriti na pravi način. To je pak s druge strane otvorilo mnoga vrata brojnim problemima domaće glazbene scene spomenutima te večeri pred izuzetno brojnom i vrlo pažljivom publikom koja je gotovo sat i pol u tišini slušala govornike. Štoviše, navodno je posjećenost te panel–diskusije bila veća nego na brojnim koncertnim događanjima.

Problemi rock–scene Moglo se čuti kako je prava šteta što je HTV ugasio emisije Garaža i Briljanteen kao posljednje glazbene emisije u kojima se mogao čuti novi hrvatski rock... kako je televizijski program pot-

Posebno je pohvaljen Hrvatski radio koji u svojem programu nudi vrlo širok raspon glazbenih smjerova i pomaže mladim bendovima (projekt HR Demo klub). Govorilo se i o kočnicama za hrvatske izvođače koji pjevaju na engleskom jeziku, o primjerenim i neprimjerenim nagradama na natjecanjima mladih bendova, namještanju natjecanja i još koječemu. Na kraju je posebno istaknuta važnost glazbene kreativnosti na prvom mjestu na putu do uspjeha, velika potreba za nekom medijskom platformom na nacionalnoj razini koja bi nudila informativni glazbeni servis i predstavljala žanrovski sva nova izdanja i izvođače. Istaknuto je da obavezno treba biti mjesta i za glazbeni program na javnoj televiziji, da nove, mlade zvijezde ne dobivaju pristup medijskom prostoru, ali i da sami glazbenici trebaju poraditi više na vlastitoj promociji.

Sve u svemu, izuzetno uspješna panel–diskusija koja je otvorila vrata mnogim aktualnim problemima i pokazala golem interes publike i za slične panel–diskusije s nizom još uvijek otvorenih pitanja domaće rock–scene, prepune kreativnih glazbenika koji u raznim glazbenim smjerovima prije nalaze put do publike u inozemstvu nego kod kuće.

N

agrada Status kojom se nagrađuje vrhunsko umijeće i vještina sviranja dodjeljuje se od 1997. godine najboljim hrvatskim instrumentalistima u protekloj koncertnoj godini u kategorijama zabavna, pop–rock i urbana glazba, narodna i etnoglazba te jazz glazba. Ove godine dodjela nagrade Status održana je 20. listopada u Rijeci u Pogonu kulture u organizaciji Hrvatske glazbene unije i HGU–ove Podružnice 3 u Rijeci. Uz nazočnost brojnih glazbenika i ljudi uključenih u glazbeno stvaralaštvo, na dodjeli je sudjelovao i niz Lijepa i talentirana Alba Nachinovich nastupila je u Nachinovich, Škec, Popov i First kvartetu izvođača (Art Pollution Trio, grupa Chui, The Bonebomb, Side Effects, Elvis Penava Ostali dobitnici nagrade Status Trio, Nachinovich, Škec, Popov i First kvartet, Davor Križić Experiment itd.). Osim vrhunskim in- za 2015. godinu: strumentalistima, glavni odbor Hrvatske glazbene unije dodijelio je i posebna priznanja osobama i Kategorija zabavne, pop, rock i institucijama koje su dugogodišnjim djelovanjem urbane glazbe: i važnim utjecajem ispisale najsjajnije stranice hrvatske glazbe. Njih čak šesnaest, na nacionalnoj i Električna gitara — Ivan Miha Mihaljević regionalnoj razini. (DJ) Bas–gitara — Martin Petračić Ovogodišnji dobitnici posebnog Klavijature — Branimir Bani Jovanovac Bubnjevi — Marko Duvnjak priznanja su: Puhaća glazbala — Ivan Premelč Vedran Božić Ostala glazbala — Sanja Vrančić i Marko First Parni valjak Kategorija narodne i etnoglazbe: Crvena jabuka Ženska klapa Luka Tambura — Krunoslav Dražić Glazbeni studio Tetrapak Ostala glazbala — Marjan Krajna Hrvatski radio, Prvi program — emisija Po vašem izboru Klapa Lučica Kategorija jazz glazbe: Stjepan Jeršek Štef Ostala glazbala — Joseph Joe Kaplowitz Vesna Nežić–Ružić Trombon — Luka Žužić Drago Laban Saksofon — Vojkan Jocić Joško Banov Truba — Davor Križić Električna gitara — Nagrada »Damir Dičić« — Zorica Kondža Elvis Penava Tomislav Bralić i klapa Intrade Klavir — Joseph Joe Kaplowitz rock–grupa Grad Kontrabas/bas–gitara — Zvonimir Šestak HRT centar Osijek — radijska emisija Desetica Bubnjevi — Janko Novoselić Bruna Matić Foto Kurti

Pred izuzetno brojnom zainteresiranom publikom održana panel–diskusija u organizaciji udruge Good Vibration

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Uz nagrade Status u kategorijama zabavne, pop, rock i urbane glazbe, kategorije narodne i etnoglazbe te kategorije jazz glazbe, glavni je odbor HGU–a dodijelio čak 16 posebnih priznanja

83

»Vrlo je važno razgovarati o autorskim pravima u Republici Hrvatskoj.

Kod nas su propisi o autorskom pravu vrlo moderni i europski, međutim, provedba, razumijevanje i stanje svijesti ne prate tu razinu. Treba nam dosta vremena za upoznavanje i informiranje kako bismo mogli poštovati kreativce i njihov rad te njima i njihovim obiteljima omogućiti pristojan život.»

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Zanimljive perspektive

M A K K 2 0 1 5 , 2 6 . i 2 7. s t u d e n o g a 2 0 1 5 . u M u z e j u s u v r e m e n e u m j e t n o s t i Z a g r e b

Najuspješnija Međunarodna autorska kreativna konferencija dosad Ovogodišnji MAKK ugostio je brojne domaće i međunarodne stručnjake i kreativce iz najrazličitijih grana kulturne i kreativne industrije

Zanimljive perspektive na kreativnost, autorska prava i njihov potencijal u digitalnom svijetu na MAKK– u su pružili Miroslav Škoro, poznati autor i izvođač, zatim Andy Wright, glazbeni producent i dobitnik Grammyja te naposljetku Ceco Gaković, digitalni developer, te John Groves, stručnjak za soundbranding.

Drugi dan konferencije MAKK bio je rezerviran za aktivnosti Hrvatskog društva za autorsko pravo, uz sudjelovanje domaćih i međunarodnih pravnih stručnjaka, među kojima i Victora Nabhana, predsjednika međunarodne asocijacije društava za autorsko pravo. Panel o zaštiti i ostvarivanju autorskih prava fotografa bilo je jedno od događanja koja su drugog dana MAKK–a pokrenula živu raspravu na pozornici, ali i izvan nje.

U sklopu ovogodišnjeg MAKK– a održan je i prvi glazbeni meetup pod nazivom Digitalna budućnost hrvatske glazbe. Dodijeljene su i nagrade Prijatelj hrvatske glazbe.

Udruga Unison — Hrvatski glazbeni savez ove ih je godine uručila Hypo banci i Večernjem listu.

Treće izdanje Međunarodne autorske kreativne konferencije pokazalo se i najuspješnijim. Zanimljive teme i međunarodni govornici privukli su dosad najviše zainteresirane publike, autora i kreativaca, medija, ali i predstavnika političkih stranaka.

Organizator MAKK–a, stručna služba ZAMP Hrvatskog društva skladatelja, četvrto izdanje konferencije najavila je za 24. i 25. studenog 2016. uz gostovanje novih zanimljivih i pažnje vrijednih imena iz svijeta glazbe i ostalih kreativnih industrija.

Otvaranje MAKK–a pripalo najmlađem članu Hrvatskoga društva skladatelja

Jedanaestogodišnji Frano Živković »Rado ću izvesti Arsenovu Moj zanat, ali imam jednu ideju...« tim je riječima jedanaestogodišnji Frano Živković počeo razgovor prije svojega nastupa na ovogodišnjoj Međunarodnoj autorskoj kreativnoj konferenciji MAKK 2015. Frano je talentirani gitarist i najmlađi član Hrvatskoga društva skladatelja. Njegovo sviračko umijeće osvojilo je već brojne svjetske medije i privuklo pažnju australskog virtuoza, Tommyja Emmanuela, koji je Franu proglasio svojim nasljednikom. Frano je počeo svirati gitaru već kao trogodišnjak, potom se uhvatio u koštac s violinom i klavirom. Odnedavno se u prodaji nalazi i njegov autorski album prijenac It’s a secret. Na otvaranju ovogodišnjeg MAKK– a Frano je na gitari izveo naslovnu pjesmu sa svojeg albuma, a za prigodnu izvedbu pjesme Moj zanat Arsena Dedića imao je drukčije planove... »Kako bi bilo da mi se u izvedbi pridruže Frano Živković Marko Tolja i gudački kvartet?

Kako to mislite, tko će napisati aranžman za gudače — pa ja!« vragolasto je odgovorio Frano. Uz pomoć Marka Tolje i kvarteta Prelude (violinistice Lana Adamović i Dajana Marelja, violistica Martina Pustički te čelistica Klara Romac), najmlađi član HDS–a odao je glazbenu počast jednom od najvećih članova Društva, izazvavši ovacije i gromoglasan pljesak okupljenih.

Snimka njegove izvedbe dostupna je na YouTubeu, a Arsenova »divlja zvijezda« nastavlja voditi i nove generacije. »Jer to je moj zanat i ja sam za to rođen!« (JR)

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Glavni direktor HDS ZAMP–a, Nenad Marčec:

Panel–diskusija Jesu li autorska prava parafiskalni namet? — Nenad Marčec, Tomo in der Mühlen, Igor Rađenović, Nenad Šepak, Tajana Tomić i moderator Krešimir Macan

O

Piše: Josip Radić

84

vogodišnja Međunarodna autorska kreativna konferencija MAKK 2015 pobudila je dosad najveće zanimanje javnosti za teme s područja kulturnih i kreativnih industrija. Više od tristo akreditiranih sudionika trećeg MAKK– a pratilo je u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti 26. i 27. studenoga predavanja i panel–diskusije fokusirane na kulturni i ekonomski doprinos autora i kreativaca iz najrazličitijih grana umjetnosti: od glazbe, književnosti i filma do fotografije i dizajna. Najmlađi član Hrvatskoga društva skladatelja, 11–godišnji Riječanin Frano Živković, otvorio je konferenciju svojom skladbom, ali i glazbenim odavanjem počasti Arsenu Dediću izvedbom pjesme Moj zanat u kojoj su mu se pridružili Marko Tolja i gudački kvartet Prelude.

Vrijednost glazbe Nakon uvodnih govora predstavnika organizatora, HDS ZAMP–a i Hrvatskog društva za autorsko pravo te pokrovitelja — Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo, predstavljeni su prvi rezultati studije financijske vrijednosti hrvatske glazbe te panel– diskusija Jesu li autorska prava parafiskalni namet? Igor Rađenović, zamjenik ministra financija, istaknuo je da registar neporeznih davanja, u koji je Vlada uvrstila i naknade od autorskih i srodnih prava, nije obvezujući dokument, već dokument o kojem još traje javna rasprava. Glavni direktor HDS ZAMP–a, Nenad Marčec, komentirao je da autorska naknada koju prikuplja HDS ZAMP treba biti izuzeta s tog popisa jer su autorska i srodna prava privatna prava koja se plaćaju za konkretnu uslugu korištenja proizvoda, u ovom slučaju glazbe.

Glazbeni meetup — Digitalna budućnost hrvatske glazbe Prvi glazbeni meetup u Hrvatskoj pod nazivom Digitalna budućnost hrvatske glazbe održan je u sklopu ovogodišnje MAKK konferencije, u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti.

U opuštenoj i neformalnoj atmosferi, meetup je okupio glazbenike i predstavnike nekoliko startup tvrtki koji su otkrili da međusobna suradnja ima velik kreativni, ali i ekonomski potencijal. Nakon uvodnog izlaganja organizatora meetupa, Milana Majerovića Stilinovića (HDS ZAMP) i Ante Magzana (Unison), ekipa iz Poslovne spajalice predstavila je svoj sustav 1played, suvremeni alat s kombinacijom algoritama za brzu obradu i s modernim web korisničkim sučeljem za pregled i dohvaćanje podataka o emitiranju glazbene snimke. Glazbeni producent Zvonimir Dusper Dus najavio je Push, servis koji će okupljati glazbena izdanja sa svim metapodacima i koji će u budućnosti znatno olakšati put od glazbenika do glazbenih urednika i javnosti.

Frontmen legendarne grupe Film i autor Jura Stublić osvrnuo se na potrebu podizanja standarda kvalitete zvuka glazbenih snimki, dok je Jerko Marić iz grupe Adastra raspravu o domaćem glazbenom programu začinio svojim iskustvom glazbenika, ali i medijskog djelatnika. Ceco Gaković, iskusni digitalni developer, istaknuo je potrebu suradnje glazbenog i ICT sektora koja je izvan naše zemlje već uobičajena praksa.

Budući da se prvo izdanje glazbenog meetupa pokazalo izrazito uspješnim, najavljeno je i sljedeće, koje će se održati već početkom 2016. godine. Zadatak za sve glazbene i tech kreativce je pronalazak optimalnog rješenja za prikupljanje podataka iz najrazličitijih izvora (radio, TV, portali, Deezer, YouTube...) na temelju kojih će se formirati nagrada za hit godine koja je u pripremi.

Miroslav Škoro

85

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Ceco Gaković: Streaming je spasio svijet glazbe Sarajlija s adresom u San Franciscu koji trenutačno pomaže u lansiranju startupova diljem svijeta govori o važnosti društvenih i web platformi u predstavljanju glazbe

B

Razgovarao: Josip Radić

O

iografija Sarajlije s adresom u San Franciscu, Cece Gakovića, završava zanimljivom rečenicom: ‘Umirovio se s trideset pet godina i otada pomaže u lansiranju startupova diljem svijeta.’

Developer koji je radio na društvenim i web platformama svjetskih glazbenih imena poput U2 i Madonne, Ceco uglavnom gleda i vidi širu sliku, pa za

tvorenost, radoznalost i znanje najbolji su načini da budeš ispred ostalih

su postojali i oni koji su se prilagodili i uživali u novim uvjetima i tehnologijama, šutjeli i stvorili baze obožavatelja i bogatstvo. Sada nije ništa drukčije, oni koji su razumjeli da je download, a sada i streaming, tu da ostane, reagirali su na pravi način i iskoristili internet, sa svim drugim blagodatima, kao svojeg partnera.

svijetu danas. Možda je pravo pitanje: zašto se neki boje učiti o tom »hrabrom novom svijetu«?!

– Od svih kreativnih grana, glazba, čini se, najsporije hvata korak s novim tehnološkim dostignućima — zašto glazba i ICT strahuju jedno od drugog?

​ oncept s glazbenim i drugim javnim K osobama je jednostavan: stvorite alatke da se glazbenici mogu više približiti ljudima koji ih vole i poštuju, pratimo točno što se događa i onda unapređujemo i odnos i sredstva. Nove tehnologije vam mogu pomoći da automatizirate sve što je dosadno da biste mogli raditi više onoga što volite! Neki od primjera su automatizacija društvenog menadžmenta, VIP pristupi za obožavatelje, gdje se dijele backstage footage, rane snimke, prodaju se glazba i suveniri, aplikacije, uspostavlja kooperacija u kreaciji itd.

Ja ne bih rekao da tech strahuje od muzike. Električne gitare i tastature, ozvučenja, mix uređaji i noviji softver za produkciju dio su stvaranja današnje glazbe. Stvorili su ih isti inženjeri, developeri i hakeri koji su stvorili i streaming servise za slušanje, distribuciju i promociju.

Glazba najnaprednija njega i ne postoji veća razlika između mlade startup tvrtke i mladog glazbenika koji tek počinje proboj na tržište. »Natrag nema, samo naprijed«, credo je koji izlazi iz svakog njegova slova i zareza.

O glazbenicima i osvajanjima »hrabrog novog svijeta« Ceco je govorio na ovogodišnjoj Međunarodnoj autorskoj kreativnoj konferenciji na predavanju Glazba i hrabri novi svijet, a svoja iskustva i savjete podijelio je i na prvom glazbenom meetupu Digitalna budućnost hrvatske glazbe.

Medijski prijelaz Vaše predavanje na ovogodišnjem MAKK– u nosilo je naziv Glazba i hrabri novi svijet.

Za početak, što mislite o tome kako su se snašli glazbenici u »hrabrom novom svijetu«? Kakav je bio prijelaz s jednog medija (CD) na drugi (download i streaming) i tko je tu izvukao tanji, a tko deblji kraj?

86

Kad se gasio LP i CD format, postojali su oni koji su kukali i vjerovali da je došao kraj glazbe, svijeta i svemira. Ali

S druge strane, ne mislim čak ni da glazbenici strahuju od tehnologije. Uzmimo za primjer priče mladih i briljantnih glazbenika koji su se koristili Myspaceom, YouTubeom, čak i torrentom da se predstave i uspiju, pa sve do priče Dr. Drea koji je prodao svoj brend Appleu za tri milijarde dolara. Apple vam je ona tvrtka koja ima iTunes i muči glazbenike! Šalu na stranu, ako usporedite to s oko trideset milijuna koje oni najuspješniji zarade pjevajući, shvatit ćete koje su opcije, ako se ljudi malo otvore za nove mogućnosti. Isto tako, ne bih rekao da su zadnja od kreativnih grana. Ostale grane uz glazbu izgledaju kao dinosauri. Razmišljajte o, recimo, šezdeset šest milijardi dolara u industriji likovne umjetnosti koja je pet puta veća od glazbe; Sotheby’s još uvijek drži aukcije ili prodaje slike po galerijama. Promocija im se i dalje prenosi verbalnim putem, od usta do usta. Slično je u filmu i u svijetu mode. U glazbenom svijetu dućani više ne postoje i gotovo je sva promocija online. Čak ni fotografija, knjige i filmovi nisu dosegli tu razinu! Glazba je najnaprednija od svih kreativnih industrija u

U vašem je profesionalnom životopisu, između ostalog, i suradnja s U2 i Madonnom na njihovim web i društvenim mrežama.

Koja je razlika između rada s takvim imenima i rada s mladim glazbenicima?

Zahvalne primadone Kako je bilo surađivati s takvim imenima i njihovim ekipama? Koliko danas velike glazbene zvijezde posvećuju pažnju tom segmentu općenito i kako biti korak ispred ostalih? ​uradnja je bila super, iako često S čujem priče o primadonama u glazbi i drugim kreativnim industrijama. Prema mojem iskustvu, svi su bili vrlo dragi. A kad bismo im pokazivali i prve rezultate i neke cool stvari koje mogu upotrijebiti, bili su zaista zahvalni, često i prisni. Kako se promocije danas održavaju na internetu, svako tko zna što radi posvećuje tome zaista puno važnosti.

A kao i za sve ostalo, otvorenost, radoznalost i znanje najbolji su načini da budeš ispred ostalih.

Recimo da sam mladi glazbenik koji ima svoj Facebook, Instagram, Twitter i YouTube račun, međutim, u jednom trenutku dolazim do zida preko kojega dalje ne mogu samostalno. Što mi još internet nudi za promociju i dobačaj do publike?

Imati račun na društvenim mrežama je šezdeset sekundi posla i ne znači nista. Koristiti se njime na pravi način je mala umjetnost, kao i svaki drugi vid komunikacije. Svatko ima svoj način, ali ako pogledate one koji su najuspješniji, vidjet ćete da svi oni nađu način da se povežu sa svojom publikom i stvore zdrav odnos.

Facebook kraljice Primjeri su različiti, Taylor Swift prije izlaska novog albuma dovodi svoje obožavatelje kući na premijerna slušanja, gdje se svi oni slikaju s njom i onda sutradan internet eksplodira. Lindsey Stirling je promovirala golemu gaming komunu, a Shakira se priklonila nogometu i ima najveći broj likeova na facebooku. Ima i onih koji se koriste SnapChatom ili WhatsAppom da komuniciraju sa svojim obožavateljima ili da održe mini koncerte uz Periscope i slične servise.

Recimo i da dolazim u kontakt s diskografskom kućom koja mi nudi ugovor — trebam li ga prihvatiti ili nastaviti samostalno, koristeći se webom kao platformom? ​ ko dijeliš vrijednost i uvjerenja s diskoA grafskim kompanijama i ako im vjeruješ, oni ti potencijalno mogu pomoći da brže dođeš do uspjeha jer često imaju recept kojega se drže: A) producent, B) songwriter, C) radiopostaje, D) televizijske postaje, E) koncerti i turneje... To je obično provjerena formula, ljudi i načini.

Ti obično gubiš kontrolu nad procesom i velik postotak ide diskografskoj kući.

Na primjer: od 1,29 dolara, koliko košta mp3 na iTunesu, otprilike 60 centi ide diskografskoj kući, 40 centi Appleu, 20 centi glazbeniku i 9 centi songwriteru.

Nova pismenost Samostalnost je samo za one koji su zaista motivirani, uživaju u kontroli nad cijelim procesom i to preferiraju; dakle, za one koji su sposobni stvoriti bazu obožavatelja i sami organizirati svoje evente. Umjetnici često imaju problema

s vlastitom promocijom i završe tako da surađuju s diskografskim kućama.

Ali možda je najzanimljivija činjenica da diskografske kuće najviše vole one koji su si već stvorili bazu obožavatelja na, recimo, YouTubeu jer je velik dio posla već odrađen, a i rizik je uvelike smanjen. Tako da možda jedini savjet koji ću sad izravno dati jest: kojim god putem ideš, odlična je stvar naučiti koristiti se internetom za svoju promociju, to je osnova, kao pismenost. To je novi način komunikacije.

Prevladava dojam da »pobjedu« u glazbenoj industriji odnose Spotify, Deezer, Apple Music i slični koji zarađuju od rada kreativaca, dok kreativci pak dobivaju mrvice i nemaju adekvatnu zaradu od svojeg rada.

Kakav bi bio optimalni model poslovanja, na zadovoljstvo svih? Tko je taj koji treba pristati na kompromis?

Govoriti o trenutačnom stanju kao o nepravdi je isto kao i reći da je gravitacija nepravedna. Gravitacija je tu da ostane, kao i streaming servis. Umjesto toga, bilo bi korisnije razumjeti što se zaista događa i da streaming nisu nametnuli ti servisi, nego slušatelji.

Mnogi ne govore o tome da je streaming spasio glazbenike od torrenta.

Primjer iz Norveške: piratsko slušanje glazbe palo je s 80% na 4% od pojave Spotifya; meni je to samo dokaz da ljudima nije mrsko platiti, nego ići u dućan, kupiti CD, voziti natrag, ripati CD, uploadati na iPhone... Druga činjenica jest, ako pogledate statistike, ljudi koji su prešli na streaming sada troše više novca na glazbu nego ikada prije, oko 120 dolara godišnje. Glazba se sluša više nego što se ikada slušala zahvaljujući toj tehnologiji.

Bolja glazba Treća stvar je da se distribucija potpuno promijenila i pojeftinila, a ne poskupjela, kako se to predstavlja. Iako je istina da je glazbena industrija u jednom trenutku izgubila 50% zarade zbog toga što je iTunes uništio model »kupi cijeli album, iako ti se možda sve ne sviđa« i prešao na kupovinu prema načelu »kupi samo pjesmu koja ti se sviđa«, kvaliteta glazbe se u prosjeku podigla jer sada svaka pjesma mora biti dobra da bi se prodala. ​ ogu li uopće glazbeni kreativci pobijediM ti korporacije što se toga tiče i kako mogu okrenuti situaciju u svoju korist? ​o ovisi o tome jesu li spremni učiniti T ono što treba. Lijeni koji sjede i kukaju, neće sigurno. Ali ako netko postane majstor za promociju online i offline, vjerujem da može učiniti mnogo više nego što label može učiniti za njih.

Kao što sam već rekao, od 1,29 dolara po pjesmi, u prosjeku 60 centi uzima diskografska kuća, 40 centi Apple i 29 centi ostane umjetnicima. Ako razmišljamo distributerski, Apple i slični sada

su preuzeli na sebe distribuciju i to ima svoje troškove. Također, sve više mladih odradi većinu snimanja na Mac računalu, recimo album Martina Garrixa je top 10 u deset zemalja, a napravljen je na laptopu, potpuno bez studija. Isto vrijedi i za video.

Kukati je suludo!

Ako su mladi glazbenici spremni odraditi vlastiti PR i organizaciju eventa, jer su diskografske kuće danas često svedene na financije i već spomenuto, nudi im se prilika kakvu nikad nisu imali: dobiti globalnu svjetsku distribuciju i uz to pristup svim tim novim »diskografskim/distributerskim« kućama te zadržati 70% u usporedbi sa 7% koje su često prije dobivali. Nije za svakoga, ali kad imaš takvu priliku kakvu nikad nitko iz Hrvatske nije imao, kukati je suludo! Mislim da diskografske kuće koje znaju što rade itekako imaju svoje mjesto u svijetu jer omogućuju umjetnicima da se bave onim što vole, samo to treba i platiti. Čak je i Ed Sheeran na kraju potpisao za label Cee Looa, jer kad idete masovno, trebaju vam masovne financije i operacije i taj dio je obično dio stručnosti diskografskih kuća.

glazbu, iako mladi i napredni prvi prihvaćaju nove trendove, ta tehnologija se širi i na kraju se svi njome koriste.

To se dogodilo kroz povijest glazbe, od početaka do servisa koji sada omogućavaju kolaborativno stvaranje glazbe kao splice.com, alternativnih distribucija kao što je pandora.com kojom se ja koristim već desetak godina i Apple je tek sad kopira.

B

udući da se glazba danas uglavnom predstavlja na internetu, svako tko zna što radi posvećuje tome zaista puno važnosti

Vaša tvrtka razvila je sustav smart tehnologije za gradove poput Sarajeva i Dubrov-

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Intervju s Cecom Gakovićem, digitalnim developerom i govornikom na ovogodišnjem MAKK–u

Zašto onda neke zvijezde odbijaju streaming servise?

Velike zvijezde kao Adele ili Taylor Swift često kažu »ne« streamingu kao dijelu promocije, ali i maksimizacije profita; kao što se film najprije prikazuje u kinima, pa tek onda prodaje na iTunesu i nakon toga tek dođe na Netflix streaming servis. Mnogi nasjedaju na taj PR i kupuju CD; obratite pozornost na to što će se dogoditi za nekoliko mjeseci, kad padne prodaja CD–ova i alternativnih servisa. Što glazbeni kreativci mogu naučiti od tech developera i obratno? Gdje se krije potencijal za suradnju tih dvaju sektora? ​ ekad je pisanje i čitanje bilo posao, N bio je čovjek u svakom mjestu koji se bavio time i primao plaću da čita i piše.

Onda je to postao dio svakog zanimanja. Danas je slično s tehnologijom; i ona je u svemu, uključujući kreaciju, slušanje, distribuciju i promociju glazbe. Najviše koristi od te nove »pismenosti« imaju oni koji je razumiju i nađu prirodan način da strah od novog zamijene radoznalošću.

Bacanje plastike Treba, naravno, uzeti u obzir i to tko vas sluša. Recimo Beatlesi su u 2014. još uvijek izdavali CD–ove. I ako su vam obožavatelji starija generacija, aplikacija Snapchat, gdje je 45% korisnika mlađe od dvadeset četiri godine, možda i nije nešto na što treba trošiti vrijeme.

Ali ako su vam mladi publika, ili želite da budu, izdavanje CD–a je bacanje plastike. Tehnologija će uvijek mijenjati

Ceco Gaković

nika. Imate li što ponuditi glazbenicima i autorima? Kako bi izgledao smart sustav za bolje »snalaženje« u glazbenoj industriji u Hrvatskoj i regiji?

J​ a sam se prije šest godina »poluumirovio« i nakon nekoliko godina obilaženja plaža i punjenja baterija, posvetio sam se prenošenju znanja talentiranim mladim ljudima. Tako da tvrtka ne radi softver — mladi talentirani developeri, inženjeri i hackeri su ti koji to rade. Mi im samo pomažemo na sve moguće načine da budu uspješni, od dizajna, biznis modela, treninga, polugotovih rješenja, veza, financija, lansiranja na tržište itd. To radimo za pametne gradove, turizam, tvornice, vinograde, poljoprivredu, medicinu... Gdje god u našoj regiji postoji talent i ekspertiza, mi ga podupiremo.

Recept koji bih radio za glazbu nije ništa drukčiji od ostalih grana. Kako mi

to radimo u samo četiri dana je da uzmete pet do deset najvećih problema u glazbi u Hrvatskoj i regiji, nađete gdje su ljudi u svijetu to riješili na najbolji način, dovedete te ljude na konferenciju da to ispričaju svima u industriji, uključujući mlade i zainteresirane developere. Taj prvi dan pobriše zauvijek sve izgovore da se problem ne može riješiti. Drugi dan organizirate zero–to–hero tečajeve, na kojima u jednom danu naučite klince kako se napravi app, serversko rješenje ili elektronički uređaj. To eliminira izgovore da mi to ne možemo ili ne znamo. Onda sljedećega vikenda u hackatonu (za 48 sati) pustimo te mlade da naprave ta tehnološka rješenja. Oni uvijek nadiđu sva očekivanja, iznenade i sami sebe. Kad svi vide što su naši mladi u stanju napraviti za samo 48 sati, svi stanu iza njih i ostalo je povijest... Natrag nema, samo naprijed!

87

B

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

ivši frontmen, autor, producent, gitarist te jedini stalni član postave Bijelog dugmeta, jednog od najprodavanijih i najutjecajnijih bendova bivše države, Goran Bregović, koji se nakon raspada grupe počeo baviti filmskom glazbom te danas po svijetu nastupa sa svojim »Orkestrom za vjenčanja i sprovode«, ovogodišnji je dobitnik Special Merit Award (Porina za posebna dostignuća u glazbi). Nagradu je zaslužio zbog iznimnog doprinosa glazbi ne samo u regiji nego i u svijetu. Bregović je, naime, posljednja dva desetljeća iznimno popularan u istočnoj Europi, a dosad je surađivao i snimao albume s mnogim zvijezdama, poput Cesárie Évore, rokera Iggyja Popa, kantautora Scotta Walkera, izraelske pjevačice Ofre Haze, Turkinje Se-

Z

a simboličan iznos od jednog eura i uz mogućnost veće donacije po želji, posjetiteljima stranice www.crisismusicmmxv.bandcamp.com ustupljen je odabir glazbe; time se ukazuje na okolnosti izbjegličke krize koja posljednjih mjeseci potresa svijet. Kompilacija je usmjerena na hip–hop te plesnu i eksperimentalnu elektroniku i indie pop. Sav prikupljeni novac namijenjen je austrijskoj inicijativi HappyThankYouMorePlease utemeljenoj u gradiću Traiskirchenu nadomak Beča, čiji idejni pokretači–volonteri vrijedno prikupljaju materijalna i

Neni Ninčeviću regionalna nagrada za istaknutost u glazbenom radu

P Bregoviću je na njegovu koncertu u Areni nagradu uručila glavna tajnica Porina Ivana Martinac

zen Aksu te poljske zvijezde Kaje, s kojom je snimio album Kayah i Bregovic. Taj album jedan je od najprodavanijih glazbenih izdanja u Poljskoj (prodan je u 650.000 primjeraka). Sarajevski glazbenik ujedno je sedmi umjetnik koji je osvojio Porinovu nagradu Special Merit Award. Prije njega dobili su je osnivač benda Pink Floyd, Roger Waters, blues gitarist Johnny Winter, bivši pjevač legendarnih Sex Pistolsa John Lyndon te jazz zvijezde Arturo Sandoval, Ron Carter i Lee Konitz. »Nisam dobio puno nagrada u životu, ali ovo malo što sam ih dobio su mi drage. Porin je lijepa nagrada i mislim da je dobro što sam se našao u tom društvu«, rekao je Bregović. Nagradu mu je uručila Ivana Martinac, glavna tajnica Porina, a oduševljeni glazbenik zahvalio je podigavši kipić u zrak. (HDS)

88

Rock–grupe Jonathan i Trees Of Maine predstavljale su Hrvatsku na glazbenom festivalu i konferenciji Waves Vienna i Waves Bratislava, od 30. rujna do 4. listopada 2015., u Beču i Bratislavi pod ovogodišnjim motom Istok susreće Zapad

D

o prije devet godina Luka Kunčević je živio i radio u Zagrebu, skladajući za niz hrvatskih kazališnih predstava i filmova. Iza njega je ostao niz kazališnih predstava ostvarenih u HNK–u Zagreb, Gavelli, Kerempuhu, na Dubrovačkim ljetnim igrama... Istovremeno

novčana sredstva za emigrante. Uz veterane britanske alternativne glazbene scene — Petera Hopea i Charlieja Collinsa (Clock DVA/The Box/Bone Orchestra/Flex 13), Colina Lloyda Tuckera (Plain Characters/The Gadgets/The The/Bushtucker), Claudine Coule (Deux Filles) te glazbenike iz rumunjske grupe Pasiune Oameni, toj bogatoj kompilaciji uvelike je pridonijela i mlađa generacija perspektivnih izvođača: The Cyclist Conspiracy (Srbija), Stormtrap (Palestina), Bruch, Carrie Cult, 2 Pigs Under 1 Umbrella, Lime Crush, Zukunftsstadt, Schwarzer Kanal i Mutandini Karl (Austrija), uz suradnički tandem Jos Narg (Austrija– Mađarska) i kolege iz Cipolla Varieté (Mađarska), zatim grupe iz Hrvatske — Popsimonova, Markantonija, Zorja, Cyborgs On Crack, I/II (u postumnom remiksiranom izdanju engleskog glazbenika Kurtiza), Šumovi protiv valova, duo On/a i riječka Marinada, te po jedan bend iz Kanade, Soft Riot, i Velike Britanije, This Is the Bridge (za koje je pak remiksirao Zagrepčanin Iv/ An). Uz zvučni zapis, digitalni download sadrži i odabir promotivnih materijala raspoloživih za interaktivno djelovanje — printabilne B2 vizuale koje korisnici po slobodnoj volji mogu reproducirati i postavljati na javnim površinama, uz popratne standardne adaptacije za online oglašavanje. Dodatne informacije o inicijativi HappyThankYouMorePlease mogu se saznati putem službene web stranice http://thankyoumoreplease. at/ (Dubravko Jagatić)

Grupa Vlasta Popić vratila se s pete europske turneje

objavila slovenska etiketa Moonlee Records. Trojka koju čine Ivan Ščapec (vokal, gitara), Tena Rak (vokal, bubanj) i Dimitrij Petrović (bas) na turneju se otisnula koncertom u slovenskoj Škofjoj Loki, a zatim preko Italije, Francuske do zemalja Beneluxa, pa preko Švicarske i Njemačke natrag kući. No nije to ništa strano tom mladom bendu. To je njihova već peta europska turneja. (I. Laić)

K

ao mjesto gdje se spaja glazbena scena, ali i glazbeni vizionari današnjice, cilj festivala i konferencije Waves jest povezati sve sudionike, od glazbenika, preko organizatora i izdavača do medija te potaknuti umrežavanje u Europi i raspravu o održivim modelima i financiranju. Beč i Bratislava ujedinjeni su pod

Kedžo internacionale Luka Kunčević s ekipom filma Lelaki Harapan Dunia: producentica Sharon Gan, skladatelj Luka Kunčević, glavni glumac Wan Hanafi Su i redatelj filma Liew Seng Tat

Neno Ninčević primio je 10. prosinca 2015. u Beogradu, pred kolegama autorima i glazbenim kritičarima iz cijele regije nagradu Balkan Music Awards

restižnu nagradu Balkan Music Awards za kreativni doprinos i popularizaciju glazbe u cijeloj regiji u domeni pop–rocka, naš cijenjeni član, skladatelj i tekstopisac Neno Ninčević primio je 10. prosinca 2015. u Beogradu, pred kolegama autorima i glazbenim kritičarima iz cijele regije. »Važno je za skladatelje i tekstopisce i uopće za glazbene autore da s vremena na vrijeme netko vrednuje njihov rad i da na neki način i mi izađemo ‘iz sjene’ na pozornicu i naklonimo se našoj publici za koju i stvaramo glazbu. Ovo je bila prilika da se poslije dvadeset pet godina vratim u Beograd, podijelim iskustva s glazbenicima iz cijele regije i primim ovo priznanje kao znak da se naša hrvatska glazba, a posebno ovo što ja radim, i dalje pomno prati u regiji, što je nesumnjivo velik doprinos u širenju naše kulture, i u regiji, i u Europi«, kazao je Ninčević. Iza splitskog kantautora je više od dvije tisuće petsto pjesama, od kojih su većina postali veliki hitovi u Hrvatskoj i susjednim zemljama. U svojoj sjajnoj karijeri Ninčević je kao autor surađivao s našim najpopularnijim pjevačima; neki od njih su Vinko Coce, Severina, Tony Cetinski, Oliver Dragojević i Mišo Kovač. Surađivao je i s kolegama Zrinkom Tutićem i Zdenkom Runjićem te je zasigurno naš najcjenjeniji tekstopisac prema priznanju publike i struke. Ninčević upravo s kolegom Goranom Karanom priprema novi mjuzikl Naša bila štorija, priču o zabranjenoj ljubavi, iz sedamdesetih godina u Splitu, koja je već osvojila srca publike. Dvojac potpisuje svih šesnaest pjesama iz mjuzikla, od kojih je prva, Sta je svit, duet Karana i Severine, u rekordnom roku pokorila radijski eter. Uskoro se očekuje i album sa svim glazbenim brojevima Naše bile štorije koji će izdati diskografska kuća Scardona, dok bismo premijeru mjuzikla mogli gledati već ovoga ljeta. (Scardona)

Glazbu za malezijskog kandidata za Oscara — film Lelaki Harapan Dunia (Čovjek koji je spasio svijet) — skladao je Luka Kunčević koji se prije devet godina preselio u Maleziju

s radom u kazalištu i na filmu, Luka je pokušao ostvariti i uspjeh s rock–grupom GOT. Tražeći nove izazove, sin kazališnog redatelja Ivice Kunčevića i glumice Dubravke Miletić, sa suprugom se prije devet godina odlučio preseliti u Maleziju, nakon što se javio na oglas jedne filmske kompanije koja je tražila skladatelja i koja je izrazila želju, čuvši njegove dotadašnje radove, da upravo njega izaberu. Nakon što je od dolaska u Maleziju skladao glazbu za reklame najvećih svjetskih kompanija (Toyota, Suzuki, Samsung, Honda), šest malezijskih igranih filmova i dvije serije (35 epizoda), Luka Kunčević je napisao i glazbu za film Lelaki Harapan Dunia (Čovjek koji je spasio svijet) vrlo cijenjenog malezijskog redatelja Liewa Senga Tata, koji je ubrzo nakon premijere postao i službeni kandidat Malezije za nagradu Oscar. Osim glazbe za taj film, Luka je ove godine skladao i glazbu za film Amir & Lokman pergi ke Laut. Oba su filma nominirana u kategorijama za najbolju originalnu glazbu, a uz to su dobila zajedno čak dvadeset dvije nominacije za Malezijski filmski festival. Uz ta dva uspjeha, Luka je skladao i glazbu za film Polis Evo redatelja Ghaza Abu Bakara koji je brzo nakon premijere postao najisplativiji malezijski film svih vremena. (DJ)

Europa ih voli: peta europska turneja grupe Vlasta Popić Koncertima 15. i 16. listopada 2015. u zagrebačkom Attacku i u koprivničkoj AK Galeriji, varaždinsko–zagrebački no wave– punk–pop bend Vlasta Popić okončao je turneju na kojoj je u dvadeset dva dana na gotovo jednako toliko koncerata svirao diljem zapadne Europe.

N

akon istočnoeuropske turneje u proljeće, jesen je za Vlastu Popić obilježena turnejom na Zapadu kojom su predstavljali svoj drugi dugosvirajući album Kvadrat, koji je ove godine potkraj siječnja

H

Važna pobjeda Damira Kedže na međunarodnom natjecanju mladih pjevača

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Izvođači iz više zemalja, uključujući i Hrvatsku, našli su se na kompilacijskom albumu Crisis Music koja je nastala kako bi se prodajom pomoglo izbjeglicama s Bliskog istoka

Hrvatski rock–bendovi na međunarodnoj konferenciji

rvatski pjevač Damir Kedžo pobijedio je na natjecanju New Wave Stars 2015. početkom listopada u ruskom gradu Sočiju. Riječ je o izuzetno popularnom glazbenom natjecanju u Rusiji koje kao televizijski šou prati više od sto pedeset milijuna gledatelja.

Damir Kedžo oduševio je sve prisutne kad je u prvom

Agencija L.A.A.

Nagrada Porin za posebna dostignuća u glazbi uručena je Goranu Bregoviću na koncertu 27. studenoga 2015. u zagrebačkoj Areni gdje je Bijelo dugme proslavilo 40 godina karijere

Iz Malezije s ljubavlju: Luka Kunčević u utrci za Oscara

Tina Antolić

Hrvatski autori elektronike na međunarodnoj kompilaciji Crisis Music

Riječka grupa Jonathan nastupila je na festivalu Waves u Bratislavi Maja Kljaja

Goran Bregović dobitnik Porina za posebna dostignuća

Damir Kedžo prvi je put zapjevao u prvom hrvatskom boy bendu Saša, Tin i Kedžo

nastupu izveo pjesmu Celine Dion All by myself, dok je u drugom nastupu pjevao s izraelskim pjevačem Eddiejem Butlerom. Otpjevavši pjesmu Kada ljubav stisne zube autora Ante Pecotića, s kojom je u siječnju 2015. nastupio na Zagrebačkom festivalu, Damir Kedžo odnio je veličanstvenu pobjedu u Sočiju. »Iznimno sam sretan i drago mi je što sam prvi izvođač iz Hrvatske koji je pobijedio na ovom natjecanju. Nadam se da sam i drugim našim izvođačima otvorio put da dođu u Rusiju, da se prijave i nešto naprave. Ovo je za mene jedna od najljepših stvari koja mi se dogodila u životu i drago mi je što sam imao uopće prilike nastupiti u ovakvom šou, a kamoli pobijediti.« Zahvaljujući pobjedi, Damir Kedžo potpisat će ekskluzivni ugovor s jednom velikom diskografskom kućom.

znakom Waves, a svi su se događaji održali u najvažnijim klubovima, na jedinstvenim lokacijama te u javnom prostoru; održano je niz predavanja, radionica, ali i bogatog glazbenog programa. Pod motom Istok susreće Zapad ove su se godine pod povećalom festivala našle baltičke zemlje Estonija, Litva i Latvija.

Osim hrvatskih grupa: Jonathan, koja je nastupila u Bratislavi, i grupe Trees Of Maine, koja je nastupila u Beču, na festivalu je sudjelovao i Edo Plovanić, suosnivač portala Muzika.hr te nezavisna promotorica i menadžerica Dijana Lakuš. Izdvojene teme ove godine bile su kako si glazbenik može osigurati dobrog agenta, koliko festivali mijenjaju zajednicu, te kako glazbu najlakše ubaciti na film, a govorilo se i o klupskoj sceni na Balkanu. (DJ))

89

S

unce, more, dubrovačke ulice, često s Linđom u podsvijesti uspomena i s oznakom pripadnosti, veselje, ljubav, prijateljstvo..., sve su to motivi koji izviru i uviru u Jusićeve hitove

Chui oduševio Litavce Novi hrvatski jazz stigao na Baltik zahvaljujući kreativnoj agenciji LAB 852 iz Zagreba koja je organizirala predstavljanje hrvatskih umjetnika na 10. Kaunas Biennialu (18. rujna — 31. prosinca 2015.)

K

ozbiljan Chuiev koncert izvan domovine.

Tjedan dana boravka u Litvi u Kaunasu bilo je odlično iskustvo. S jedne strareativna agencija ne odmor, dosta slobodnog vremena LAB 852 iz Zagreba za upoznavanje grada, a s druge strane organizirala je pred- rad, probe, preslušavanje snimki s probe stavljanje hrvatskih i skladanje na klaviru u restoranu hoteumjetnika na dese- la u kojem smo bili smješteni. Kulminacitom Međunarodnom ja cijelog tjedna bila je naravno premijera Kaunas Biennialu koji se održava od 18. predstave Hairy Hairy Mouth. Rad s Psirujna do 31. prosinca 2015. Sudjeluje licone Theatrom bio je opušten i odgovoviše od osamdeset umjetnika i kustosa ran, brzo smo se sprijateljili s Dariusom iz cijeloga svijeta. Kaunas Biennial (Kau- i Aukseom, što je olakšalo komunikacinas Biennale), koji se već deset godina ju pa smo lako ušli u predstavu, ali zbog održava u Litvi, danas je jedan od naj- komplicirane tehnike igranja same predvažnijih festivala suvremene umjetnosti u stave, mogli smo samo jedanput po probaltičkim zemljama. Program se temelji bi proći predstavu, a dnevno smo imana korelacijama u područjima vizualne li jednu probu, pa smo svakom probom morali biti sve bolji i konkretniji. Finalna izvedba je bila i najbolja, ali osjetili smo da tu ima još prostora za napredak.

S obzirom na malobrojne probe, tek smo uspjeli zagristi materijal. Super je u svemu tome što su glazba i igra silikonskim lutkama jednako podložne improvizaciji i jedJanko Novoselić, Vojkan Jocić i Toni Starešinić u društvu Auksea Petruliene iz Psilicone no reagira na Theatrea s kojom su ostvarili izvrsnu suradnju drugo. Publika je nakon izvedumjetnosti, arhitekture i tekstila. U po- be bila oduševljena, nije mogla vjerovati sebnom fokusu ovogodišnjeg izdanja kako je glazba savršeno legla na sliku i su zvuk i glazba. Tako je uz nemali broj kako je disala zajedno s njom u promjeumjetnika iz Hrvatske, u Litvu otputovao nama, ritmu, dinamici i emociji. Cijela i jazz fusion sastav Chui (Toni Starešinić, epizoda u Litvi ostala nam je u najljepklavijature i elektronika; Vojkan Jocić, šim sjećanjima pa se veselimo ponovsaksofon i elektronika, i Janko Novoselić, nom susretu s Aukseom i Dariusom ovobubnjevi i perkusije). Chui je tijekom jed- ga ljeta, kad bismo trebali ponovo izvesti notjedne umjetničke suradnje s litavskim predstavu kod nas u Šibeniku.« Psilicone Theatreom pripremio groteskni Prezentacija na Kaunas Biennalu održalive audio–vizualni performans Hairy Ha- la se u sklopu projekta Networked Eniry Mouth, čija se prezentacija održala u counters, koji je podupro program Cretvorničkom kompleksu na otvaranju te ative Europe (od svibnja 2015. do protromjesečne manifestacije. sinca 2016. godine). U projektu sudjeDarius Petrulis

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Piše: Dubravko Jagatić

Skladanje u restoranu

90

Dojmove gostovanja u Litvi za Cantus je ispričao član grupe Chui Toni Starešinić: »Nastup na Kaunas Biennalu bio je prvi

luju organizacije: Kaunas Biennial (Litva), Arte&Arte (Italija), Crafts Council (Velika Britanija) i Lab 852 (Hrvatska). Jedan od lokalnih partnera projekta je Tvrđava sv.

Mihovila u Šibeniku u kojoj se projekt planira izvesti u 2016. godini.

Đelo Jusić i Klapa Kaše

potekao. U tome su mu uvelike pomagali i mudro izabrani tekstopisci, od uvijek duhovitog Paljetka do Željka Sabola, vječnog Drage Britvića, potom Stjepana Benzona, Stijepe Mijovića Kočana i mnogih drugih, pa i do Jure Stubičanca s njegovim umilnim kajkavskim stihovima za »Katarinčice«. A hit je u devedesetima postala i Lijepa naša Hrvatska kao televizijska reklama kojom je Jusićev proslavljeni dječji zbor Mali raspjevani Dubrovnik »čistio« domovinu od smeća!

Raspjevana kajdanka Djelić svega toga iz ove raspjevane kaj-

Uz predstavljanje nota 30 hitova skladatelja Đele Jusića 1. listopada 2015. u Green Gold Centru u Zagrebu (restoran Mostovi / ex Les Ponts)

Raspjevani dundo Đelo

Đelo i Ibrica, nerazdvojna braća

Iz edicija Zabavne melodije u izdanju Cantusa d.o.o. i Hrvatskog društva skladatelja Piše: Jagoda Martinčević

»Skladatelj Đelo Jusić (1939.) tvorac je sretnih melodija...« kaže u proslovu notnome izdanju trideset hitova pjesnik Luko Paljetak i dodaje: »Kao kakav razigrani glazbeni Pomet, on im govori: Blažene, dođite! I one dolaze i postaju hitovi. Đelo Jusić nepogrešivi je hit–maker... Imao sam sreću rano početi surađivati s Đelom. Bilo je to lako: hodali smo istom kajdankom Grada...«

Više od tisuću Nema druge do citirati uvaženog akademika jer se ništa točnije i ne može reći o autoru više od tisuću skladbi: zabavnih, šansona, mjuzikla, orkestralne i vokalno–instrumentalne glazbe u kojoj se doista nalaze neki od najvećih hrvatskih glazbenih hitova, a trideset je odabrano za notno izdanje Cantusa d.o.o. i HDS–a pod uredničkom palicom Zrinka Tutića. Nakon Đorđa Novkovića, Nikice Kalogjere i Arsena Dedića, Jusić je četvrti na odabranoj Cantusovoj listi naših hitmejkera koji su hrvatsku lakotaktnu glazbu zadužili ne samo popularnošću nego i vrijednostima koje traju nekoliko desetljeća. Autorica ovih redaka jamči tu tvrdnju osobnim sjećanjima, još od praizvedbe mjuzikla Dundo Maroje (1972.) koji je mladenačkim žarom umišljene kritičarke najprije negativno ocijenila da bi se poslije »posula pepelom«, priznala zabludu i napisala o »Dundu« sve najbolje.

Dubrovnik kao inspiracija No ako je mlada kritičarka pogriješila, dundo Đelo zasigurno nije, skladajući prije i poslije Dunda Maroja niz pjesama koje su postale općim mjestom hrvatske zabavne glazbe, a neke od njih posebno i zaštitni znaci njegova rodnog Dubrovnika. Još od iznimno popularnog sastava pitoresknih Dubrovačkih trubadura koje je utemeljio i predstavio svijetu (među ostalim i Euroviziji koja je u to vrijeme /1968./ još bila na cijeni), Dubrovnik je bio i ostao Jusićeva inspiracija. I upravo s jednim takvim hitom, Dalmatinskim lerom, ovaj izbor Đelinih odabranih hitova u notnom izdanju počinje nastavljajući s pjesmama Jedan dan, Noćna muzika (La musica di note), Prijatelji stari, gdje ste, Pusti da ti leut svira, Zagrljeni, U svakom slučaju te volim, Život je lijep, Volim te, budalo mala, Kad zazvone dubrovačka zvona... i tako trideset naslova, što u slučaju Jusić jest ograničen broj, s obzirom na ukupnost popularnih melodija.

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Hrvatski jazz sastav Chui nastupio je u Litvi na međunarodnom Kaunas Biennialu

Raspjevana Tereza Kesovija

torija Istina o gradu slobode, sve do scenske i filmske glazbe, ali nikad nije utihnula u svojem iskonskom vedrom ozračju. I upravo je ta vedrina ona značajka Jusićeve hitmejkerske glazbe koja ga uz neprestano naviranje melodije koja se pamti bitno označava, ne skrivajući nepatvoreno mediteransko podrijetlo. Sunce, more, dubrovačke ulice, često s Linđom u podsvijesti uspomena i s oznakom pripadnosti, veselje, ljubav, prijateljstvo..., sve su to motivi koji izviru i uviru u Jusićeve hitove te ponekad imamo osjećaj da, poput Lera, uopće ne pripadaju njemu nego kolektivnoj memoriji, dakle puku iz kojega je on i

danke razveselio je i one koji su se zatekli na predstavljanju notnog izdanja njegovih trideset hitova, 1. listopada u restoranu Mostovi. Bilo je i lijepo, i veselo, i nostalgično, uz prisutnost brojnih Đelinih prijatelja, kolega pjevača i skladatelja, suradnika i poštovatelja.

Pjevala je i svirala izvrsna klapa Kaše iz Dubrovnika, vječni osamljeni trubadur Ibrica Jusić, muzikalna pjevačica Paola Jusić i neponovljiva i nezamjenjiva Tereza Kesovija, Jusićeva najbliža interpretkinja. Pjevala je u karijeri mnoge njegove hitove,

no mislim da je vrhunac njihova međusobnog osjećanja postignut u pjesmi Kad zazvone dubrovačka zvona (1992.) na tekst Drage Britvića. Ta duboko osjećajna, u najboljem smislu riječi patetična pjesma o željenom miru i svetom Vlahu koji će kad mir dođe, sići s trona na Stradun, ostaje, uz Tutićevu Moju domovinu, jedan od najljepših domoljubnih znakova Hrvatske. I takvim ga naša velika dama Tereza predstavlja; svaki put tu pjesmu pjeva kao da joj je to prvi, ali i posljednji put u životu, čudesno modulirajućim glasom koji više nije samo glas, nego srce i duša njezina i Đelina i, dakako, našega Dubrovnika.

Predstavljanje nota vodio je Đelin kolega Zrinko Tutić

Paola Jusić i Klapa Kaše

Mediteransko ozračje No i ovako je dovoljno da se još jedanput podsjetimo na Jusićevu razigranu skladateljsku akribiju koja je ponekad ustupala mjesto tzv. ozbiljnoskladateljskim uradcima, od Koncerta za obou, za fagot i dr., orkestralne suite Dubrovački kantuni, baleta Katarina, kraljica bosanska, ora-

91

Zajčeve vokalize u Rijeci

Pedagoške kajde opernog majstora

Predstavljanje 24 vokalize održano je i 15. prosinca u Državnom arhivu u Rijeci, u sklopu koncerta Zajčeve vokalne lirike što su ga pripremili studenti Područnog odsjeka za pjevanje Muzičke akademije u Rijeci iz razreda doc. Olge Šober. Uoči Zajčeva smrtnog dana, 16. prosinca, na tom koncertu nastupili su studenti: sopranistice Katarina Toplek i Ivana Miletić, tenor Igor Vlajnić te, kao gosti, sopranistica Ana Majdak i tenor Martin Marić, uz klavirsku pratnju Filipa Faka. U sklopu koncerta održana je promocija 24 vokalize uz sudjelovanje učenika Glazbene škole Ivana Matetića Ronjgova u Rijeci iz klase Martina Marića. Vokalize su izveli Anja Krmpotić, Margareta Širola i Karla Jokić. (IJ)

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

S

K

vako novo notno izdanje hrvatskih skladatelja važan je korak u izvedbi i u promicanju glazbe naše domovine. Skrenemo li pozornost na činjenicu da se više od devedeset posto opernih, orkestralnih i komornih djela još uvijek nalazi u rukopisu, jasna je potreba

ročeći tragovima Zajčeva pedagoškog rada, Lada Bujas Majić otkrila je u arhivima Zajčeve vokalize, pripremila ih za tisak i time obogatila pjevačku pedagošku literaturu, ali i skrenula pozornost na dotad uglavnom nepoznat dio Zajčeva stvaralaštva

njihova što skorijeg objavljivanja u suvremenim notnim izdanjima. No osim izvedbenog aspekta, tu je uvijek i onaj pedagoški. Mnogo je skladatelja uz svoj stvaralački rad i podučavalo mlađe naraštaje, u sklopu čega je nastao nemali broj danas uglavnom zaboravljenih skladbi.

Drugi svezak Na dio njih podsjeća nas novo notno izdanje 24 vokalize Ivana pl. Zajca, koje je priredila mr. art. Lada Bujas Majić, a objavilo Društvo za promicanje glazbe, plesa i glazbenoscenske umjetnosti Hilarion. To je drugi svezak vokaliza, nastao kao rezultat istraživanja građe pohranjene u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Odraz je Zajčeva višedesetljetnog pedagoškog djelovanja u Gradskom filharmonijskom društvu u rodnoj Rijeci, zatim na Glazbenom institutu Polyhymnia u Beču te u Zagrebu, gdje

je u muzičkoj školi Glazbenog zavoda, uz postojeća dva tečaja za pjevanje (niži i viši) utemeljio i »usavršni«. Za potrebe podučavanja budućih opernih velikana Zajc je skladao više od stotinu vokaliza. Na jednoj od bilježnica u kojima su one okupljene, Zajc je zabilježio 1889. kao godinu njihova nastanka.

Prema glazbenom sadržaju jednostavne su i pjevne, najčešće ABA forme. O neposrednom odnosu vježbe i umjetničkog djela svjedoče motivi iz Zajčevih pjesama i opera koji se susreću u vokalizama. Velik broj njih namijenjen je počecima učenja pjevanja, a osmišljene su po metodičkim cjelinama.

Nepoznat opus Sve do prije pet godina taj je dio Zajčeva opusa bio potpuno nepoznat.

Budući da nije riječ o izvedbenom repertaoru, izostalo je zanimanje, pa i financijska potpora institucija, no zahva-

ljujući naporima pročelnice Odjela za solo pjevanje Glazbene škole Vatroslava Lisinskog u Zagrebu Lade Bujas Majić, pedagoški aspekt Zajčeva djelovanja sada je dostupan široj javnosti. Nakon velikog zanimanja za prvi svezak 22 vokalize (za koji je priređivačica nagrađena Godišnjom državnom nagradom Ivan Filipović na području školstva), u studenome je predstavljen i drugi od planirana tri sveska, pod nazivom 24 vokalize, pregledne notografije i u A4 formatu mekog uveza. Prije uvodnog teksta nalazi se raritetna fotografija skladatelja iz mlađih dana, preuzeta iz zbirke arhivske građe Hrvatskoga glazbenog zavoda. Svaka od dvadeset četiri vokalize ima oznaku tempa, a iz autografa je preuzeta Zajčeva napomena o pedagoškom cilju svake vokalize.

Izvor terminologije Pritom je ovo izdanje nadasve koristan

Pokladne etide Davora Bobića Edicija prati natjecanje Mladi virtuozi koje se naizmjence svake godine u Zagrebu priređuje za violinu ili za klavir

M

Piše: Višnja Požgaj

To je drugi svezak vokaliza, nastao kao rezultat istraživanja građe pohranjene u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici Piše: Ivana Jurenec

Objavljene note još jedne skladbe iz ciklusa Etide i skale za ruke male

eđunarodno natjecanje Mladi virtuozi, Zagreb, koje je pod nazivom Etide i skale za ruke male osnovano 1994. naizmjence za violinu i klavir, u svih pet kategorija ima zadane etide koje organizator (Glazbena škola Pavla Markovca) naručuje od uglednih hrvatskih skladatelja, a objavljuju se nekoliko mjeseci prije natjecanja u izdanju Cantusa d. o. o., kako bi bile na vrijeme dostupne natjecateljima.

Pokladno vrijeme Davor Schopf i Lada Bujas Majić na predstavljanju Zajčevih vokaliza u Gradskoj knjižnici u Zagrebu

izvor svim istraživačima hrvatske glazbene terminologije. Kod teško razumljivih izraza priređivačica nudi objašnjenja, navodeći i original na hrvatskom te njemačkom — jezicima kojima je pisao Zajc. Primjerice, postoje vježbe za »zaraz«, »trilje«, »štipavce«, »potresce«, »razlijeganje u predavanju kajda polovnjačâ« itd. Budući da se radi o vokalizama koje se pjevaju na neutralan slog, mogu se njima koristiti pjevači svih nacionalnosti, pri čemu im je od velike pomoći predgovor, s informacijama o vokalizama te životu i radu Ivana pl. Zajc.

Predgovor je preveden na engleski, njemački i japanski jezik, što je dodatna vrijednost toga notnog izdanja.

Predstavljanje 24 vokalize održano je u

utorak, 10. studenoga 2015. u prostorima Gradske knjižnice. Govorili su priređivačica Lada Bujas Majić te urednik Davor Schopf. Osim detaljnijeg upoznavanja sa sadržajem i radom na izdanju, publika je čula nekoliko ulomaka iz Zajčeva opusa, od čega je najveće zanimanje izazvala arhivska snimka jedne operne arije koju je izveo bas Tošo Lesić (1866.–1949.), jedan od učenika samoga Ivana pl. Zajca. Osim toga, vokalize iz svezaka izveli su Božidar Lovro Birkić, Filip Filipović, Patricija Grgoković, Lorena Jelusić te Tomislav Križanec — učenici Glazbene škole Vatroslava Lisinskog iz klase mr. art. Lade Bujas Majić te mr. art. Bojana Pogrmilovića — uz klavirsku pratnju Sandre Kotarski.

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Novo notno izdanje 24 vokalize Ivana pl. Zajca

Ta korisna tradicija traje od 1998. i znatno je obogaćenje hrvatske edukativne glazbene literature. Tome su dosad svojim radovima pridonijeli skladatelji Ivo Josipović, Adalbert Marković, Berislav Šipuš, Zlatko Tanodi, Stanko Horvat, Mladen Tarbuk, Miroslav Miletić, Anđelko Klobučar, Nenad Firšt, Antun Tomislav Šaban, Sanja Drakulić, Dalibor Bukvić, Tomislav Uhlik, Frano Đurović i Krešimir Seletković.

Za 22. Međunarodno natjecanje Mladi virtuozi koje će se održati u veljači 2016., hrvatski skladatelj Davor Bobić napisao je i poklonio Pet pokladnih etida za klavir, koje su predstavljene 5. listopada u dvorani Hrvatskog društva skladatelja u odličnoj izvedbi pijanistice Nadje Varga Modrić. Naslov zbirke autor je prilagodio vremenu Natjecanja, a nadahnuće mu je bila živahna i duhovita narodna pjesma Tu za repu tu za len, koja se u sjeverozapadnoj Hrvatskoj pjeva u vrijeme fašnika (poklada). Notno izdanje je lijepo opremljeno s duhovitim i prikladnim likovnim rješenjem na naslovnici (Ana Nikolić Baće) za kojim će svako dijete rado posegnuti i s veseljem pokušati savladati zadane tehnike primjerene svojoj dobi.

Skladateljevo umijeće U predgovoru notnog izdanja prof. savjetnica Jelica Kuzmin između ostalog ističe: »Autor u pet etida provlači prpošan, duhovit i ritmičan napjev koji u svakoj sljedećoj etidi biva sve razigraniji i zvučniji. Od vrlo jednostavne i kratke prve etide i tek naznačenih harmonijskih i ritmičkih elemenata gradi i razvija ideju, šireći paletu izražajnih sredstava, dajući izvođaču mogućnost razvijanja svekolike klavirske tehnike ...svojom svježinom, izražajnim plesnim ritmom, majstorskom harmonizacijom, ove su etide odraz skladateljeva umijeća, ali i afiniteta da gradi svoju misao na folklornom motivu, suvremenim izražajnim sredstvima. Uvjerena sam da će ovaj duhovit i životan ciklus — Pet pokladnih etida — osvojiti izvođače svih uzrasta i tako postati rado i često izvođeno djelo klavirske literature.«

92

Božidar Lovro Birkić uz Sandru Kotarski za klavirom

Lorena Jelusić uz Sandru Kotarski za klavirom

93

25. obljetnica diskografije orguljašice Ljerke Očić

Od modernizma do poetskog svijeta snova

Nenadmašna diskografska rekorderka

To nije tek suma pet desetljeća, već i raspon tema koje su zaokupljale Dubravka Detonija u pola stoljeća njegova rada

Dvadeset pet nosača zvuka u dvadeset pet godina umjetničke karijere impozantan je broj, posebice u sferi klasične glazbe

N

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Piše: Đurđa Otržan

osač zvuka naslovljen O glazbi dosad je najšireg raspona u opusu Dubravka Detonija. To je suma njegovih skladbi za velike glazbene formacije u gotovo pola stoljeća; od Dramatskog prologa za simfonijski orkestar iz 1964. do recentnijih snimki. Album počinje Simfonijom iz 1976., za orgulje, komorni sastav, zbor i simfonijski orkestar te nakon već spomenutog Prologa donosi Ratne slike za soliste, dječji i mješoviti zbor te simfonijski orkestar iz 1985., Devet prizora iz Danijelova sna Dubravko Detoni za simfonijski orkestar i naposljetku rijetko vride Musica jedan zapis niza eliptičnih skladbi De Musica Cantus d.o.o. iz vremena ansambla Acezantez, za komorni sastav, simfonijski orkestar i elektroniku. Raspon koji spominjem nije samo u broju i tipu izvođača ili tek suma pet desetljeća.

Tu je i raspon tema koje su zaokupljale Detonija u pola stoljeća njegova rada na velikim simfonijskim freskama, od sonatne forme na modernistički način do uranjanja u poetski svijet snova i lirske dramatike.

Dijalog sa sobom

94

Osim toga, tu je i mali traktat »de Musica«, glazbeni dijalog autora sa svojom umjetnošću, slovima, poviješću, zabranama i vlastitim djelom. No osim te veličanstvene panorame jednog samostalnog i savjesno vođenog skladateljskog poetskog života, ovaj album krasi iznimna knjižica iz pera samog autora. Detonijev književni dar već je naveliko poznata i prihvaćena činjenica pa ako on sam za sebe napiše: »U njegovu skladateljskom opusu može se zapaziti spiralni krug koji kreće od dramatična postbartkovskog neoekspresionizma, napaja se zrelim poljskim zvukom, osvježava se lirsko–poetskom (ponekad i multimedijalnom) nadstvarnošću novolijepoga i jednostavnoga, a zatim se preko dosjetke postmodernističkoga brvna vraća recentnijim oštrinama poslijeavangardnoga neostrukturalizma«, teško da bi mu itko mogao proturječiti. A o

karakteristikama skladbi Detoni zacijelo zna više od ijednog, ma kako stručnog slušatelja pa su njegovi tekstovi u toj knjižici samo nastavak njegova talenta i autorefleksivnih sposobnosti, koje obogaćuju album.

Zaustavljeni trenutak Uz to, album na naslovnici donosi zaustavljeni svjetlosni trenutak iz skladateljevih »avangardnih« dana iz ruku najpoznatije fotografkinje toga razdoblja — Marije Braut, pa se u cjelini album doima malim Gesamtkunstwerkom hrvatske avangarde i postmodernizma. Jer, jedna je stvar bila sagledavati umjetničko djelovanje Detonija i Acezanteza sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kad je neka neodgovorna aura neobaveznosti išla ruku pod ruku i s ozbiljnim težnjama, a drugačije je danas, s iskustvom različitih faza glazbenoga razvoja, kad se vidi mjesto tog razdoblja u cijelom Detonijevu dosadašnjem stvaralaštvu. U tom je smislu album poučan za našu sredinu jer ukazuje na neusporedivu samostalnost toga često pogrešno shvaćenog autora. I kad je bio na početku svojega skladateljskog puta, osim one neizbježne aure slučajnog i prolaznog, već se tada (a to de Musica bjelodano pokazuje) moglo uočiti da će Dubravko Detoni uvijek ostati u okrilju glazbe, i kad joj služi i kad je s njom u prijeporu, ali nikad je neće diskvalificirati, iznevjeriti je nekim drugim eksperimentom, pustolovinom instalacija drugih sfera djelovanja, fizike, grafike, slikarstva... već, kad to i čini, čini to kao skladatelj, duhovni stvaratelj zvukova i njegovih emanacija.

Detoni, ma kako buntovno djelovao i bio protiv normi, nikad nije diskvalificirao svoju umjetničku razinu glazbe i zvuka; upravo suprotno, sve je dublje u nju uranjao. Baš ta odanost glazbi omogućila mu je da rasvijetli i druge spektre svojega talenta i napiše knjige koje su i za profesionalne književnike teško dosegljiv rezultat spoja mašte, fikcije, dokumenta i autentičnosti. A njegova crtica o vlastitom skladateljskom putu najčistiji je dokaz traženja sebe u okrilju glazbe i njezina Melosa, njezinim tišinama i, uopće, razigranosti koja je možda priječila da ga se shvati ozbiljno. Sva sreća, jer bi to tada bila doista avantura bez kraja i konca. Sama činjenica da je bez vanjskog oslonca tražio putove izražavanja vlastitih ideja govori o njegovoj zrelosti, još od sedamdesetih, o umjetničkoj zrelosti autora koji je autorefleksivan i samokritičan, sam sebi sudac i publika, koju iznenađuje uvijek novim otkrićima. Igra je njegov jamac originalnosti.

D

Piše: Višnja Požgaj

vadeset pet nosača zvuka u dvadeset pet godina umjetničkog djelovanja impozantan je broj, dostojan jubileja koji je ugledna hrvatska orguljašica Ljerka Očić obilježila 26. studenoga 2015. u prostorijama Društva za promicanje orguljske glazbene umjetnosti Franjo Dugan. Uz prigodnu izložbu ostvarenih izdanja, njezina sestra Dubravka i nećak Fran Krsto uredili su reprezentativni katalog njezine diskografije, a prikazan je i dokumentarni film o umjetnici, autorice Dubravke Očić.

Povod za tu svečanost bilo je predstavljanje triju najnovijih nosača zvuka u izdanju Croatia Recordsa iz ciklusa Zvuci hrvatskih povijesnih orgulja, realiziranih u suradnji s Ministarstvom kulture Republike Hrvatske. U pripremi su, naime, još tri CD–a iz tog vrijednog ciklusa koji je zamišljen kao mala kronika hrvatske orguljske tradicije u crkvama diljem Hrvatske.

Svi izabrani instrumenti vrhunska su majstorska ostvarenja prošlih vremena koja i danas specifičnim zvukom pružaju užitak sviranja i slušanja, zahvaljujući restauraciji tvrtke Heferer. Prvi CD predstavlja orgulje Antoniusa Römera iz 1761. na Trškom Vrhu u Krapini, izborom vokalnih skladbi (u suradnji sa sopranisticom Lidijom Horvat–Dunjko) i instrumentalnih skladbi Johanna Sebastiana Bacha iz Knjižice za Annu Magdalenu Bach. Na orguljama Ferdinanda Heferera iz 1894. u Sv. Križu Začretju snimljen je drugi CD s djelima uglavnom anonimnih autora s Korčule, iz Dubrovnika i Klanjca iz vremena klasicizma (18./19. st.). Treći CD sadrži barokna djela južnonjemačkih autora: Johanna Pachelbela, Johanna Jacoba Frobergera, Johanna Kaspara Kerlla i Georga Muffata, snimljenih na orguljama Antuna Weinera iz 1737. u samoborskoj franjevačkoj crkvi.

Preostala tri nosača zvuka iz ciklusa Zvuci hrvatskih povijesnih orgulja koji će biti realizirani u iduće tri godine predstavit će orgulje Petra Nakića u Rabu, pozitive u Sv. Nedjelji (Varaždin) i orgulje talijanskog graditelja 18. stoljeća Giuseppea Gherardeschija u Grožnjanu, a u pripremi je i dvostruki album Orguljska baština grada Korčule.

Treći autorski album rovinjskog skladatelja i pedagoga donosi njegove solističke skladbe

Istra u modernom spektru zvučnih boja Skladbe su nadahnute istarskim motivima, a uz to posebno razrađene s obzirom na intervalske značajke istarske ljestvice

M

Piše: Đurđa Otržan

assimo Da Solo, nosač zvuka sa solističkim skladbama rovinjskoga skladatelja i pedagoga Massima Brajkovića, dolazi nakon njegova autorskog CD–a u izdanju Cantusa 2005. i još jednog CD–a koji je bio prikaz Brajkovićeva komornog opusa, 2009. Ovaj se solistički čini vrlo uspjelim, i u pogledu odabira skladbi, ali i snimki i izvođača. Na nosaču zvuka su skladbe Svjetionički galeb za harmoniku solo u izvedbi virtuoza Vitalija A. Muntjana, Fantasia pergolana za flautu solo, posvećena talijanskoj flautistici Luisi Sello koja i izvodi skladbu, potom Petar Ćurić na timpanima i udaraljkama predstavlja Brajkovićevu Suitu Barbanianu i naposljetku saksofonist Dragan Sremec izvodi Galebov ljubavni zov. Skladbu za klavir Brijuni u magli izvodi Massimilliana Brajković, a Jedra u nutrini sopranistica Marija Kuhar Šoša. Potom se opet susrećemo s visokim izvedbenim standardom Vitalija A. Muntjana u skladbi Kontrasti, dok Mosaico Istriano izvodi sam autor za virginalom. Dvije zadnje skladbe na rasporedu nosača zvuka su Intrada marinaresca za elektroniku, također u autorovoj izvedbi, i El gianeico, bitinada za sole i vokalni ansambl u izvedbi ansambla Antiphonus sa solisticama Monikom Cerovčec i Anom Lice.

Široki raspon Ovaj CD morfološki prikazuje opus autora koji je duboko vezan za glazbena sredstva istarskog lokaliteta, koji njeguje veliko zanimanje za prirodu, krajolik i društveni život tog krajolika. Skladbe su nadahnute istarskim motivima i njima prožete, a uz to posebno razrađene s obzirom na intervalske značajke istarske ljestvice. Osim toga određenja, Massimo Da Solo prikazuje Massima Brajkovića u višestrukom svjetlu dobrog instrumentatora koji s ciljem bira glazbalo i namjenjuje mu glavnu ulogu s obzirom na specifičnosti njegovih izvedbenih mogućnosti. Uz to, pregled

ovih desetak skladbi odaje skladatelja velikog raspona melodičkih mogućnosti, od arhaičnih zapjeva flaute u fantaziji na istarske glazbene motive, do robusnog tretiranja reflektirajućeg odbljeska intervala sekundi u modernom spektru zvučnih boja koje nudi suvremena elektronika.

nji, ali i kao takav, u minijaturi, dočarava kliktaje galeba, kako to samo profinjeno uho može raspoznati i animirati instrumentalnim zvukom. I već nakon početnih tonskih zapisa čujan je Brajkovićev smisao za tonsko slikanje i dočaravanje atmosfere, što i ne iznenađuje s obzirom na to da je pisao i za kazališne predstave. Skladba posvećena vizualnom doživljaju brijunskog arhipeU vodi i zraku laga zavijenog u morsku maglu pripala Već u prvoj skladbi osjećamo otvore- je klaviru, kao instrumentu Debussyja i Satieja, koji su klavirnost i usrdnost, dok skom tonskom kvalislušamo melodiozno Massimo tetom rafiniranim izbocrtanje galebova bivaBrajković rom intervala i agogičnja u svijetu vode i zrakim prostorom dočaraka, a harmonika svojim Massimo Da vali fenomene i doživobilnim mogućnostima Solo ljaje. Čas nepouzdane sugerira i veći, čak simkonture gornjih obrisa fonijski prostor. Zapis Cantus d.o.o. udaljenih otoka, čas za harmoniku možezvuk kraja u koji nas mo slušati kao tzv. klaskladba smješta, sve virski izvadak, iza čijih se to harmonično veže se pasaža kriju orkejedno na drugo, tvorestralne instrumentalne ći časoviti, ali detaljno grupe. Poput akvarela ocrtan krajolik sfumato s morskim vedutama, ugođaja. Ljudskom je zvukovi dočaravaju ptiglasu na ovom nosaču cu koja pripada morzvuka Brajković namiskom svijetu i koja lajenio skladbu Jedra u vira između svjetionika, nutrini na stihove Preljudskog doma i svodraga Grubića, iskorijeg naturalnog staništa. stivši zamah poetskog Skladba je redukcionisubjekta da sopranu stički ekonomična, ali i kao takva dočarava vrlo uspjelo dina- podari uspone, visine i amplitude koje miku zračnog kretanja, prostorno po- su izraz onih jedara koje vidimo na barniranje i uzlete. U skladbi za solo flau- kama, a ovdje su metafora za unutartu Brajković kao da spaja starogrčke nje nadahnuće. Tu je odlučio element moduse i harmonijski »prazne« tetra- zraka, kao medij koji sebi svojstvenom korde s istarskim obodnim intervalima, dinamikom pronosi zvukove izvan nas, čime kao da dodiruje neku drugu sfe- ali i iz nas. Druga skladba za harmoniru, iznad ove fizičke, ljudske. Izvrsna i ku, Kontrasti, modernističko je djelo vesuptilna izvedba flautistice Luise Sello likih izvedbenih zahtjeva koje ukazuje neprimjetnim virtuozitetom daje sklad- na Brajkovićevo veliko znanje u instrubi lakoću i plijeni jednostavnošću izra- mentalnoj obradi glazbenog materijala, žene motivike. U skladbi za udaraljke ali i na snalaženje unutar strukture. i timpane Petar Ćurić potrudio se vrlo precizno dočarati taj pjevni recitativ, sa Rovinjska bitinada smislom za melodiju i tonsku boju. Naročito su efektno korištena zvona koja Dvije skladbe koje izvodi autor takou životu mediteranskog pojasa, pa tako đer su vrijedne pozornosti jer potječu iz i Istre, prostoru daju posebno blagdan- samog zvuka instrumenta. U Mosaico sko obilježje.

Istriano za virginal, taj povijesni instrument salona i građanskih palača, može Galebov ljubavni zov za saksofon solo pridonijeti svojom minijaturnom oporojedan je od nekoliko malih bisera na šću i kratkim životom zvuka novom doovom nosaču zvuka, možda najma-

U

z intervalske značajke istarskog folklora, Massimo Da Solo prikazuje Massima Brajkovića u višestrukom svjetlu dobrog instrumentatora

življaju istarske ljestvice, no ona u pravom smislu dolazi do izražaja u skladbi za elektroniku Intrada marinaresca.

Obrevši se u stiješnjenom prostoru sekundi i male terce, u ovoj skladbi osjećamo neizmjeran naboj nekog inicijalnog nukleusa koji sadržava snagu novog, budućeg života, ali je još zatvoren u sebi, poput zrna pšenice koje još nije proklijalo. Intimni mikrokozmos malih i velikih sekundi koje kao da se odražavaju jedne u drugima i što to više čine, to je jača njegova tonalna podloga, koja biva zaokruženom cjelinom u sebi. Izvrsno došaptavanje prošlosti sa suvremenim dobom i efektno korištenje elektronike ovoj skladbi daju posebnu oštrinu, naboj i snagu. Baš kao što je u jednom rastavljenom akordu sažet sav zvučni život škvera i morskih dokova.

Nosač zvuka završava jednim kuriozitetom i posebnim draguljem u opusu Massima Brajkovića. S iznimnim darom obrađuje specifičan način pjevanja ribara u Rovinju, poznat kao bitinada, koja u skladnoj ritmičkoj polifoniji spaja raspjevanost solističkih glasova s vokalnim onomatopejama pratećih vokala na način basa, mandoline ili drugih instrumenata. Porijeklo tog pjevanja je najvjerojatnije u načinu života i rada u barci, jer ribari su bez instrumenata, ali mogu pjevati dok su im ruke zaposlene, pa to postižu i dodatnim izražavanjem koje sugerira cijelu instrumentalnu kapelu u pratnji. Suptilna izvedba ansambla Antiphonus pridonosi tom malom spomeniku glazbene baštine, koji je Massimo Brajković podigao svojem rovinjskom okruženju.

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Presjek skladbi velikog hrvatskog skladatelja unatrag pola stoljeća na novom Cantusovu albumu

95

A lbum pr ed s t avl jen 22 . pr osinca 2015. u dvorani Hrvatskog društva skladatelja

Višestruko nagrađivani orguljaš objavio još jedan album na povijesnim orguljama

Svoj treći album jazz grupa Chui ostvaruje u novom članstvu

Autorski prvijenac mladog splitskog gitarista i skladatelja Petra Čulića

Limeni glazbeni vrt

Doprinos očuvanju orguljske baštine u Hrvatskoj

Kvalitetan autorski materijal

Elegična poetika skladanja

Andler–Borić je vjerni zagovornik povijesnih orgulja Sisačke biskupije kao interpret i umjetnički voditelj festivala Ars Organi Sisciae

Od pr ve je postave tu Toni Starešinić na elek tričnom klaviru (Korg SV1), micro Korg sintetizatoru i Hammondovim orguljama uz Vojkana Jocića na tenor–saksofonu i sopran–saksofonu te elek tronici, i uz Janka Novoselića na bubnjevima

V

Piše: Đurđa Otržan

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

rsni puhači Vjeran Ježek i Jurica Rukljić udružili su snage da na albumu Music Garden u malom glazbenom vrtu predstave svoje umijeće i odabrane stranice glazbene literature za svoje instrumente. Okosnica albuma je svakako i najdulja skladba od njih osam na nosaču zvuka, Koncert za trubu, tubu i orkestar vojvođanske skladateljice Jelene Dabić, koja Vjeran Ježek živi i radi u Njemačkoj.

Jurica Rukljić Kako i Ježek njeguje Music Garden bliske veze sa srednjom Europom, surađujući Aquarius Records s mnogobrojnim orkestrima u Njemačkoj, Austriji i Sloveniji, može se pretpostaviti da je i u toj suradnji s uspješnom opernom skladateljicom zavibrirala generacijska žica spontanog razumijevanja današnjega glazbenog sloga.

Album donosi kraće popularne i virtuozne skladbe kojima dobivamo uvid u vještine dvojice puhačkih instrumentalista.

96

Izdvajamo skladbe Legenda i Spiritual Georgesa Enescua koje Ježek donosi u svoj punini i snazi besprijekornih legata i u briljantnom zvuku trube koja je prigušenog, ali sonornog sjaja, dok je Ljubavna pjesma Isaaca Albeniza prilika Jurici Rukljiću da predstavi tubu kao izvor lirskog i toplog zvuka kakav ne bismo očekivali od robusnog i napornog instrumenta kakav je tuba. Po svojim tehničkim dorađenostima jasno je da svaki od ove dvojice svirača zaslužuje vlastiti nosač zvuka i da prevlast violine ili klavira u popularnom ukusu ne bi smjela biti prepreka za temeljitije vrednovanje i drugih glazbala. Klavirsku pratnju na albumu ostvarile su Linda Mravunac i Iva Jarić, pri čemu valja istaknuti klavirsku obradu već spomenutog Koncerta za trubu i tubu Jelene Dabić u kojem je klavir zamijenio dionicu orkestra. Taj je zahtjevan za-

datak Linda Mravunac ispunila temeljito i s osjećajem za mjeru, no klavirska verzija koncerta donekle umanjuje doživljaj skladbe u njezinoj tonskoj paleti, premda ne umanjuje doživljaj solističkog nastupa u dionicama trube i tube. Skladba je koncipirana ponešto strukturalistički, s čvrstim osloncem na modernističko shvaćanje samostalnosti grupa ili dionica, bez nekog osobitog cilja u dijalogu dvaju solističkih glazbala, pa je svakako potrebno čuti djelo u originalnoj verziji s orkestrom da bi se objektivnije mogao donijeti sud o značajkama toga koncertantnog djela. Zapaža se iznimna obojenost trube kao mahlerovskog simfonijskog sredstva, što Ježek suptilno osjeća i donosi svoje pasaže na taj iznimno zahtjevan način napornih visina, ali sa sjajem i bez sile, dok je tubi namijenjena više pozadinska i duboka strukturna linija, što je u skladu s osobinama instrumenta u standarnom poimanju njegovih mogućnosti.

Ali baš druge izvedbe Jurice Rukljića pokazuju da je tuba instrument mnogo većih mogućnosti, pa je donekle propuštena prilika da se u dijalogu puhačkih boja ne ostvari veća instrumentacijska raznolikost i iskaže njihov skriveni potencijal. Niz kraćih skladbi predstavljaju Varijacije u starom stilu Thomasa Stevensa, stavke Sarabanda i Međuigra iz sonata Jeana Hubeaua, Rumunjski ples Dumitrua Lonela i već spomenute minijature Isaaca Albeniza, Chant d’Amour i Legenda Georgesa Enescua. Svakako je vrijedan pothvat Aquarius Recordsa da pruži priliku vrsnim instrumentalistima, sad već srednje generacije, da se predstave široj javnosti u paleti svojih mogućnosti, a bilo bi dobro da i drugi izdavači prihvate tu sugestiju i ulože nešto više truda i sredstava u predstavljanje naših iznimno sposobnih, a već priznatih glazbenika.

Nosači zvuka su, osim rijetkih solističkih nastupa, jedina prilika da aktivni i poduzetni kvalitetni instrumentalisti svoje umijeće zabilježe za trajno podsjećanje na vrhunce svoje karijere, ali i da obogate glazbenu scenu tonskim zapisima koji podižu standarde i kriterije vrednovanja današnjeg oblikovanje glazbene prakse.

V

u pomno odabranom repertoaru skladbi. Nakon triju sonata nepoznatih autora Hrvatskoga zagorja, tu je na orguljama eć više puta nagrađi- češkog graditelja zastupljen i jedan češki van za doprinos oču- skladatelj toga razdoblja — Jan Křtitel vanju orguljske baštine Kuchař sa skladbama kraćeg trajanja, tiu Hrvatskoj, Edmund pičnima za razdoblje klasike: Andante, PaAndler–Borić novim se storala, Fantasia i Partita. Instrument očinosačem zvuka iskazao tuje svoje vrijednosti u takvim skladbama kao zagovornik povijesnih orgulja Sisačke prije svega vrlo ugodnim zvukom, zaobiskupije. Album bismo mogli smatrati na- bljene dinamike i toploga ugođaja. Da su stavkom posljednjeg objavljenog nosača mu mogućnosti ograničene u smislu zvukovnih boja, čujno je u Sazvuka na kojem su predrabandi Georga Friedricha stavljeni instrumenti iz raHändela, no od orgulja na Edmund Andler– zličitih mjesta navedene takvom geografskom pobiskupije, od Martinske Borić ložaju nešto takvo i ne očeVesi do Žažine. Već smo Orgulje sisačke kujemo. Ono što se očekuje tada upoznali orgulje iz od takvih orgulja Jenechek mjesta Sela, koje je smjebiskupije je znao vrlo dobro koncipišteno na samom ulazu u — Sela rati i izvesti, jer se onodobSisak, na državnoj cesti na glazba čini upravo idealod Zagreba prema Sisku, Croatia Records nim repertoarom za njihov koje plijeni ljepotom smjemanual. Stoga najljepše štaja u krajoliku, ali i skladzvuče sonate Baldassarea nim uređenjem. Crkva je Galuppija, jer se kvaliteta posvećena sv. Mariji Magnjihova tona najljepše očidaleni, a orgulje su rad tuje u tom laganom spoju ličeškog graditelja Francisgatura s kratkim trajanjima, cusa Jenecheka; postavstvarajući miran, pobožan, ljene su u crkvu davne ali ljupki ugođaj. No osim ta1777. godine, u doba eulijanskog i češkog repertoaropske pretklasike koja je ra, tu su skladbe baroknog očigledno bila zastupljena njemačkog skladatelja Joi u našim krajevima. hanna Adama ReinckeZa to određenje nalazina i slovačkog autora Jana mo uporište u odabiru prvih triju sonata Franciscija u čijim preludijima dobro nasluna CD–u koje su djelo orguljašâ kontinen- ćujemo ugođaj koji su orgulje svojim prelutalne Hrvatske, najčešće iz raznih župa u diranjem davale početku misnog obreda.

Hrvatskom zagorju, koji su nam, za razliku od mnogih drugih kantora diljem Europe, Na nosaču zvuka zatječemo i kuriozitet: poput Buxtehudea i Johanna Sebastiana Edmund Andler–Borić praizveo je staBacha, ostali nepoznati, skriveni u svojim vak Allegro (1799.) iz skladbi Ludwiga van nekadašnjim egzistencijama vrijednih svi- Beethovena pisanih za neku vrstu građanrača i skladatelja prema župnim potre- skih glazbenih automata, zvanih Flötenuhr. bama. Edmund Andler–Borić ovaj nosač Album skladno okončava svoje predstavzvuka posvećuje toj lijepoj baroknoj crkvi ljanje orgulja u Selima Ciacconom u D– u središnjoj Hrvatskoj i njezinim orguljama, duru s varijacijama Johanna Pachelbela pridružujući se proslavi 250. obljetnice te i popularnom Sarabandom Georga Friecrkve. U jednom vrlo nemirnom kraju, ra- dricha Händela. Osim dobre i nepretencioskrižju mnogobrojnih putova koje je vidje- zne izvedbe, Edmund Andler–Borić pažljilo mnoge ratne prizore, Sela su se održala vim je i smislenim odabirom skladbi prikado danas, dok mnoge manje crkve i kape- zao potencijale navedenih orgulja u najmule nisu. Upravo je zato važan taj spomenik zikalnijem svjetlu pa se nosač zvuka doihrvatskog baroknog graditeljstva, a instru- ma poput idealne popudbine za nedjeljno ment svjedoči o dobrim kulturnim vezama prijepodne i blagdanski ugođaj. Tako je ostvario i estetsku komponentu koju je taj središnje Hrvatske s europskim Sjeverom. instrument donio u Sela, a nama omoguNa nosaču zvuka imamo priliku bolje upo- ćava da zamislimo i rekonstruiramo zadaznati mogućnosti Jenechekovih orgulja ću i svrhu toga lijepog instrumenta.

Piše: Đurđa Otržan

B

Piše: Vid Jeraj

end Chui u relativno je kratkom vremenu od svojeg nastanka te izlaska prvog i drugog albuma nadišao milje akademski obrazovanih glazbenika, koji po podrumima lašte jazz standarde.

Klupsko čudo od džezera u programu Chui ovu glazbu predstavio Third Sun je nove izvođače na sceni, a kao iznimka From the koja potvrđuje praviStone lo, potvrdio da je prije svega bitno imati kvaDancing Bear litetan autorski materijal. Publika je mobilizirana pod pretpostavkom da na jazz sceni nedostaje jasno profilirani izvođač koji bi ili često nastupao ili ponudio suvremeniji zvuk, dakle, da nije ni muzealan ni antikvaran. Chui ima i novo članstvo. Od prve je postave treći album Third Sun From the Stone dočekao Toni Starešinić na električnom klaviru (Korg SV1), micro Korg sintetizatoru i Hammondovim orguljama, uz Vojkana Jocića na tenor–saksofonu i sopran–saksofonu i elektronici, te uz Janka Novoselića na bubnjevima. Potonji je dao obol kolektivu Jabba Ton čiji reper Fil Tilen svojim šmirglasto–išćuškanim allegretto stihovljem zatvara ploču u pjesmi Okrenuli smo leđa suncu.

Chui

Svoj novi album pak Chui otvaraju minimalističkim fusionom skladbe What Tommorow Brings Today, dok u obradi teme iz filma Terminator skladatelja Brada Fiedela sve dionice idu na loopove, čime je postignut hladni ugođaj budućnosti i te »robotskosti« u koju smo se pretvorili, a koja je devedesetih cirkulirala pod lozinkom »tehnološki noir«. Progresivni zvuk pojačan elektronički procesiranim saksofonom nasljeđuju mirniji tonovi, a zvučna paleta televizijske hladnoće utopljuje se nasnimavanjem kontrabasa i gitare, čime album poprima konture djela uporabnog i za kućno slušanje i za puštanje u DJ setovima. Tako se ovaj uzburkano–ljepuškasti album u produkciji Hrvoja Nikšića nameće kao još jedno domaće ostvarenje koje poput prizora vlaka što izlazi iz mraka tunela vapi za inozemstvom, barem na valnoj duljini. A i zna se nelagodno spustiti niz kičmu.

Smjer Čulićeve muzikalnosti je pjevna slobodna pjesma, elegičnog karaktera

T

Piše: Đurđa Otržan

to Heaven Led Zeppelina). Ali to ne kažem da bih ukazala na mogući plagijat jer to ta melodija svakako nije, već upravo da bih ukazala na to kako sličnost u melodijskoj liniji može itekako odudarati od inače prepoznatljive inačice. Tijek intervala i način kombiniranja fraza upućuje na istinski mediteranski pjevni način malih, ali tempom neopterećenih sekvenci koje tvore idealnu podlogu za neko dramsko zbivanje. Zato, u cjelini, Čulić pokazuje izrazitu nadarenost za oslikavanje raspoloženja, što je vrlo korisno u tzv. popratnoj glazbi za kazalište i film.

U tu vrstu funkcionalne glazbe uvrstila bih skladbu Prometni kaos koju izvodi gitarstički kvartet, u kojem osim Čulića sviraju i gitaristi Lovro Peretić, Natan Zlodre i Nikica Polegubić, mladi

im izdanjem stupa na gitarističku autorsku scenu splitski skladatelj Petar Čulić, bez namjere da konceptualno uobliči svoj poetski rukopis nekim od pomodnih bučnih naslova. Možda svjestan da na toj sceni već dulje vrijeme djeluju ponajprije njegov učitelj Goran Listeš, ali i dokazani virtuoz i izniman solist Viktor Vidović koji se okušao i u skladanju komorne glazbe, na albumu Muzika za dvoje, i na području šansone. No dok Viktor Vidović s ozbiljnim ciljevima percipira vlastite pokušaje kao skladateljski Petar Čulić rukopis u razvoju, baveći se sonatom, capricciom i drugim oblicima 12 autorskih klasične glazbe, Listeš je u svojem skladbi skladateljskom pristupu potpuno slobodan; spontano bilježi ideje Menart onako kako su se javljale tijekom gitarističkog školovanja.

Gitara, baš kao i klavir (eminentno koncertantni instrumenti i vrlo rijetko orkestralni), često potiče svoje svirače da se iz ljubavi prema gitari posvete i stvaranju vlastitih glazbenih ideja i razvijanju vlastitog glazbenog izričaja. Petar Čulić je tijekom obveznog školovanja bio i Listešov đak, pa je to zasigurno ostavilo traga u slobodi dodira s vlastitim instrumentom, ali i u odnosu prema vlastitim zamislima u skladateljstvu. Petar Čulić je Mediteranac, što ga još više približava Listešu, ali i tradiciji cantilene, koja je iznjedrila na području popularne glazbe mnoge velike talente i stvaraoce poput Arsena Dedića te oca i sina Stipišića. Čulić osobito dobro ovladava izvedbenom tehnikom i instrumentom, ali od toga su vidljivija njegova »prelijevanja« ideja iz sviračkih tehnika, osobito španjolskog tipa u osobni izričaj, kao u skladbama Španjolska igra i jednoj od Varijacija na temu Jesen. Smjer Čulićeve muzikalnosti je pjevna slobodna pjesma, elegičnog karaktera u skladbama Praznina, Svjetionik, More i naročito u skladbi Vjerovati, dok u Daljini pokazuje iskonski impresionistički talent da prenese duboko proživljene trenutke u glazbeni jezik. Iako sam kaže da mu je najveća inspiracija bio lik Malog princa iz Exupéryjeva romana za djecu i odrasle, ta je skladba doduše možda najdovršenija, no ipak bismo po originalnosti finog osjećaja za raspoloženje i ugođaj izdvojili Daljinu i skladbu enigmatičnog naslova M. Prva skladba Praznina ima najdorađeniju melodijsku liniju, koja se, kao i u drugim melankoličnim skladbama, da bez napora svesti na formu popularne šansone (u ovom slučaju priziva Stairway

P

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Vrsni puhači na trubi i tubi, Vjeran Ježek i Jurica Rukljić, udružili su se na zajedničkom albumu u odabranim partiturama za svoja glazbala

etar Čulić je Mediteranac, što ga još više približava profesoru Goranu Listešu, ali i tradiciji cantilene, koja je na području popularne glazbe iznjedrila mnoge velike talente poput Arsena Dedića te oca i sina Stipišića

gitaristi nove generacije. Neki od njih su Listešovi, a neki Petrinjakovi đaci, doškolovani na inozemnih studijima i majstorskim tečajevima za usavršavanje, tako da možemo govoriti o novoj generaciji zagrebačke gitarističke škole koja se, evo, protegnula do Jadrana i puno obećava. Skladba Prometni kaos vrlo je zrelo zamišljena kao duhoviti onomatopejski prikaz nervoznog, rastrganog raspoloženja tijekom prometnih gužvi, sa središnjom epizodom intimističkog karaktera koju opet grubo prekida izvanjska stvarnost. Uz Svjetionik i skladbu Sretni trenuci ona svjedoči o tome da je Čulićev talent dvojak; s jedne je strane mediteranska vokalistička raspjevanost koja vuče u pop–vode i šansonu, a s druge uočljiv talent za oslikavanje dramatskih i lirskih raspoloženja. Čulića odlikuje i ovladavanje i duboko melankoličnim i svijetlim i radosnim raspoloženjima pa se ne bismo začudili kad bi ga filmska industrija ili kazališna produkcija angažirala kao skladatelja, jer je velik potencijal.

97

Dva albuma pijanista i skladatelja Matije Dedića

P r o m o c i j a a l b u m a M a t i j a s v i r a A r s e n a , 11 . s t udenog a 2015.

Crossover album dobit nika Nagrade HDS – a Mir oslav Sedak Benčić

Tri diska donose dubinski pogled u gotovo pola stoljeća glazbene priče jedne od najvećih diva s ovih prostora

Glazbenik koji ne mari za stilove

Skladateljski genij oca i izvedbeno majstorstvo sina

Jazz, opera i još ponešto

Samo je jedna Tereza

Dedić se dosad dokazao kao jednako uvjerljiv jazz, ali i crossover, klasični, world music i pop glazbenik, što dokazuje i njegov Jazzy Bach

Na albumu u izdanju Croatia Recordsa Matija Dedić obradio je neke od najpoznatijih pjesama svojeg oca Arsena Dedića

Četvrti album ansambla koji već šest godina djeluje u istom sastavu donosi glazbeni kontinuitet osebujnog jazza oslonjenog na tradiciju

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

ijanist i skladatelj Matija Dedić naš je najsvestraniji i najaktivniji jazz glazbenik, ali iako mu je to primarno određenje, pogrešno bi bilo svrstati ga samo u jazz kategoriju. Naime, raznim je dosaMatija Dedić & dašnjim projektima i Darko Jurković suradnjama dokazao Charlie da je jednako uvjerljiv kao crossover, Jazzy Bach klasični, world music, Croatia Records pop... glazbenik. No sudeći prema njegovim izvedbama, ne mari previše za stilove. Bez obzira s kojim koketira, to je uvijek Matija Dedić, pa tako i na novom albumu Jazzy Bach što ga je snimio u suradnji s gitaristom Darkom Jurkovićem Charliejem. I u ovom je slučaju sadržaj, skladbe Johanna Sebastiana Bacha, tek predložak Matija Dedić za stvaranje njihove umjetnosti. Više je Matija svira razloga što je taj proArsena jekt od same zamisli bio predodređen za Croatia Records uspjeh. Naime, riječ je o virtuoznim instrumentalistima, ali i o dugogodišnjim suradnicima, još od studentskih dana, kad su pohađali glazbenu akademiju u Grazu.

Njihov je Bach, kao i toliko puta do sada u izvedbama raznih glazbenika, prosvirao jezikom jazza. Ili crossovera!? Doista nije važno. Važno je da se radi o izvedbama velike ljepote, sa sjajnim interakcijama srodnih duša i s maštovitim solima.

Sretna je okolnost što je Dedić dosad na diskografskim izdanjima uspio dokumentirati sve vlastite projekte, što znači da je riječ o svojevrsnoj hiperprodukciji, ali s po-

98

krićem. Jedan od njih je solo piano. U tom kontekstu, gotovo istodobno s albumom Jazzy Bach, objavio je i album Matija svira Arsena, sa solo izvedbama skladbi svojega oca Arsena Dedića. Nakon CD–a Solo/ Part 1 u izdanju Cantusa — iz naslova je jasno da je već tada planirao nastaviti sa solo projektima — tek je nakon petnaest godina objavio drugi, Ligherian Rhapsody, i to za talijansku diskografsku kuću Workin Label. Nedugo poslije tog izdanja, u istoj godini, još jedan solo album, opet s razlogom. Naime, nakon što je Arsen Dedić preminuo, bilo je posve prirodno da mu na takav način iskaže zahvalnost, kao ocu i umjetniku. Učinio je to prije deset godina na CD–u Drugi pogled, ali s triom ili u suradnji s Gabi ili Arsenom i tek u manjem dijelu solo. Ovom prigodom upotpunio je repertoar novim djelima, a neka je ponovio.

Važan je odabir skladbi jer se radi odreda o reprezentativnim Arsenovim ostvarenjima: o naslovnoj temi iz filma Glembajevi, Ni ti ni ja, naslovnoj temi Laura iz televizijske serije U registraturi, Sve što znaš o meni, Kuća pored mora, Moderato cantabile, Zaludu me svitovala mati, Tvoje nježne godine, Dida moj, Razgovor s konobarom i Ne plači.

Nagovještaj suradnji Razgovor s konobarom snimio je s pjevačem Massimom, s kojim je često izvodio tu pjesmu, a Ne plači s gitaristom Miroslavom Tadićem, nagovijestivši početak nove suradnje. Bilo bi to sjajno! Uz instrumentalističku moć koju ima, bezvremenske je Arsenove skladbe predstavio na svoj način, zaštitivši njihovu izvornost i potencirajući njihovu ljepotu. Jasno je da će ostati jedan od najvažnijih zaštitnika i promicatelja djela Arsena Dedića koje je biser hrvatske glazbe. Nameće se pitanje: kako je Matija uspio tako duboko uroniti u karakter Arsenova djela. Je li to zbog obiteljskog naslijeđa i posebnog emotivnog naboja ili se radi o zrelom i svestranom umjetniku koji se bez straha može upuštati u razne glazbene idiome i uvjerljivo ih interpretirati. Sve od toga!

To je glazba visoke estetike, na razini solo izvedbi sa spomenutog albuma Ligherian Rhapsody, iako je riječ o posve drukčijoj energiji. Izvedbe na ovom albumu su nježne, elegantne, s primjerenom dozom dinamike, osjećajne, ostvarene uz razumijevanje glazbenog predloška. Umjesto Arsena ili Gabi, pjeva njegov glasovir. Izdavač ne bi pogriješio da je album naslovio Matija pjeva Arsena.

N Piše: Ivan Laić

T

Piše: Davor Hrvoj

a Interliberu u Zagrebu Matija Dedić je kratkim razgovorom i nastupom za Croatia Records predstavio netom objavljeni album na kojemu izvodi dvanaest skladbi svojega oca, pokojnoga Arsena Dedića. Uvodnu riječ održao je autor popratnog teksta na albumu, Hrvoje Horvat, a Matija je uživo okupljenima izveo nekoliko pjesama, kao što su Moderato cantabile, Ni ti ni ja te ljubavna tema iz televizijske serije U registraturi, a ostvario je i zvučnu diverziju postavljanjem lista papira na žice ozvučenoga klavira, što je neke u publici potpuno zbunilo.

meno prikazuje najbolje od dvojice majstora, skladateljski genij oca te izvedbeno majstorstvo sina. Osim navedenih pjesama, tu se našla i naslovna tema iz Glembajevih, neizbježne točke poput Sve što znaš o meni i Kuća pored mora, ali i manje očekivana, a izvrsno aranžirana Zaludu me svitovala mati, koja kao i Dida moj od jednostavnog narodnog napjeva može u trenutku zablistati u raskoši zvuka. Matijina klasična naobrazba i džezističko iskustvo na svoj način oplemenjuju Arsenove melodije. Album završava gostovanjima Massima na pjesmi Razgovor s konobarom i Miroslava Tadića na Ne plači, no vrhunci albuma ipak su Matijine solo izvedbe.

Nažalost, okruženje sajma knjiga na zagrebačkom Velesajmu, uz gužvu i buku prolaznika, nije bilo prikladno za predstavljanje takvog intimnog i komornog materijala pa ostaje nada da ćemo uskoro negdje imati priliku čuti te pjesme u koncertnim uvjetima, jer riječ je o albumu koji istovre-

Ovo nije prvi put da se Matija odlučio obraditi Arsenov repertoar, budući da je prije deset godina objavio takav album, Drugi pogled. No novi album je posljednji pozdrav sina ocu pa je intimnijeg izraza. To je album na koji bi Arsen s pravom bio iznimno ponosan.

Pavković Matiji darovao knjigu o Arsenu Iznimno gostovanje Matije Dedića 11. prosinca u Koprivnici bila je prigoda da Mladen Pavković, autor knjige Zajedno, ali sam ili tako je govorio Arsen Dedić to izdanje uruči sinu nedavno preminulog hrvatskog kantautora, koji je i sam bio dosta vezan uz ovaj grad u kojem je rođen i jedan od njegovih najboljih prijatelja i suradnika Zvonimir Golob. Knjigu je objavio Ogranak Matice hrvatske (urednik prof. Dražen Ernečić), a sadrži razmišljanja, misli i djela toga velikog umjetnika, uz niz prigodnih fotografija koje je još za života izabrao sam Dedić s kojim je Pavković surađivao punih četrdesetak godina. Matija je zahvalio autoru te istaknuo da će to biti nezaboravan spomen na njegova oca, ali i na cijelu njegovu obitelj.

Osim toga, najnoviji CD Matija svira Arsena kao da je na neki način nastavak ovoga djela. Pavković je inače autor niza knjiga, pretežno o hrvatskom DomovinskoMladen Pavković i Matija Dedić me ratu, ali i o hrvatskim umjetnicima, poput slikara Ivana Generalića i Slavka Stolnika, glumcima Zlatku Crnkoviću i Damiru Mejovšeku, redatelju Jakovu Sedlaru i karikaturistu Otti Reisingeru.

(Milan Janjetović)

ijekom šestogodišnjeg djelovanja sastava Borna Šercar’s Jazziana Croatica postava se nije mijenjala, što je iznimno važno za razvijanje ideja, glazbeno zajedništvo, uvjerljivost poruke koju želi prenijeti. Upravo se te odlike osjećaju na novom diskografskom ostvarenju kvarteta koji uz bubnjara Bornu Šercara čine sopran–saksofonist i tenor–saksofonist Vojkan Jocić, pijanist Zvjezdan Ružić i kontrabasist Tihomir Hojsak. Nakon tri objavljena CD–a (A Little Book Of Notes, na snimanju kojega je sudjelovao i gitarist Ante Gelo, Nehaj i Jazziana Croatica Big Band, na kojemu je kvartet proširen u formaciju big benda), album Wagner Goes To Hollywood donosi glazbeni kontinuitet, osebujan jazz koji se naslanja na tradiciju.

Dosad su bili usredotočeni na autorske skladbe i obrade djela hrvatske glazbene tradicije; od početka su Wagner Goes u njihovu repertoaru, među to Hollywood ostalima, bila zastupljena djela autora klasične glazbe Croatia Records (Šercar je klasično obrazovan glazbenik), ali i ne samo klasične glazbe, uvijek hrvatskih skladatelja (Blagoje Bersa i Miljenko Prohaska), dok na ovom albumu iskoračuju iz tog modela. Naime, u nekoliko skladbi svojem glazbenom jeziku prilagodili su djela velikana svjetske glazbe: Simple Symphony Benjamina Brittena, uvertiru opere Tannhäuser, Siegfriedovu pogrebnu koračnicu iz opere Sumrak bogova i Kas valkira iz opere Walküre Richarda Wagnera te napitnicu iz Traviate, zbor Židova Va, pensiero iz Nabucca i zbor Cigana iz Trubadura Giuseppea Verdija. Taj je program osmišljen 2013. na poticaj organizatora 50. Glazbene tribine Opatija, na kojoj su obilježene obljetnice rođenja tih skladatelja: dvjestote Wagnera i Verdija te stota Brittena.

Borna Šercar’s Jazziana Croatica

No nisu zapostavili ni hrvatske autore, što je uostalom osnovna zamisao projekta Jazziana Croatica. Džezistički su obradili pjesme Durme, Durme Emila Cossetta, Ljuven sanak Josipa Hatzea, Robinjicu Blagoja Berse i Lehku noć Vladimira Ruždjaka. U izvedbama tih djela otišli su još korak dalje, uskladivši svoj jazz idiom s klasičarskim izvedbama opernih pjevačica. U izvedbama pjesama Durme, Durme i Robinjica pridružuje im se Ana Lice, a u Ljuven sanak i Lehku noć Valentina Fijačko Kobić. No u tim od instrumentala kraćim izvedbama osjeća se da ih ta prilagodba još djelomično sputava, da je kompromis ostvaren na štetu džezističke slobode, da takav način suradnje tek treba razvijati.

U Piše: Ivan Laić

K

olekcija svjedoči o jednoj od najvećih diva koju je ovdašnja scena ikad imala i donosi pjesme koje će se pamtiti i pjevati dokle god nas bude

izdanju Croatia Recordsa objavljena je trostruka kompilacija s pedeset najvećih hitova iz otprilike jednako toliko godina velike dubrovačke šansonijerske dive Tereze Kesovije. Kompilacija bilježi uspjehe od samih početaka iz ranih šezdesetih godina 20. stoljeća s festivalskim hitovima kao što su Ćakule o siNeurotična sloboda romajima (1962.) i Nima Splita do Splita (1964.), preko razdoblja kad je gradila karijeru u Europi, Na trećem disku imamo priliku čuti što je Tereza prije svega u Francuskoj, gdje je postigla izvanre- snimala devedesetih godina do 2003., a veći je dan uspjeh otkako je otpjevala Larinu pjesmu (La užitak slušanja od napornog središnjeg poglavchanson de Lara) iz legendarnog filma Davida Le- lja. Terezin vokal u kasnoj fazi doseže onu famoznu, pomalo neurotičnu slobodu ana Doktor Živago 1966. godine, koja je postala njezinim zaštitnim pa sve do recentnijih izdanja prije Tereza Kesovija znakom. CD otvaraju čak tri uzavelikog povratničkog koncerta posvete Dubrovniku: Duu pariškoj Olympiji, gdje je 2007.

50 originalnih stopne brovačka zvona, Za sva vremena nastupila dvadeset godina nakon pjesama Dubrovnik te skladba pokojnoga prvog trijumfa na istoj pozornici.

Zdenka Runjića Konavle lijepo, Croatia Records za koju je stihove napisao komišPočetak karijere ki pjesnik i akademik Jakša Fiamengo. Runjić je zaslužan i za još Najveći dio navedenog donosi jedan od vrhunaca kasne faze, nam prvi disk, a odnosi se na popjesmu I ni me stra’, a valja spočetak Terezine karijere, od početmenuti i dvije uvrštene pjesme Arka šezdesetih do sredine sedamsena Dedića, Da li su me voljeli i desetih. Uz navedene pjesme tu bezvremensku Moderato cantaće se naći i hitovi Nono, dobri moj bile, koja je tu predstavljena kao nono, Govori tiše s tekstom koji jedna od triju pjesama uživo koje Miro Ungar napisao na slavjim završava ta velika kolekcija, uz nu melodiju iz Kuma Nina Rote te Katedralu i Et si demain s velikim pjesma kojom je osvojila deveto francuskim skladateljem Michemjesto na Euroviziji 1972., Muzika lom Legrandom. i ti, no i naivna, ali šarmantna Vrijeme je za twist koja nam najbolje pokazuje koliko su se svijet i poDiva estrade pularna glazba u pola stoljeća promijenili. Drugi disk odnosi se na razdoblje od sredine sedam- Autor kompilacije u tekstu koji prati to izdanje Tedesetih do kraja osamdesetih; svjedoči o padu rezi pripisuje zaslugu za razvoj svega u Jugoslaviji kvalitete toga glazbenog žanra u odnosu na pret- toga doba, od diskografije do tehnologije. Možda hodnih desetak–petnaestak godina. Autor većine nije samo Tereza Kesovija zaslužna za to, ali ona pjesama je Đelo Jusić, a pjesme poput Prijatelji i je svakako jedan od glavnih predstavnika sile taPoljubi me s obje bande koje otvaraju drugi dio dašnje estrade u nastanku koja jest na taj razvitak selekcije primjerci su onoga što će se poslije ra- izravno djelovala. Tako nam ova kolekcija 50 orizviti u mediteranski srednjostrujaški narodni pop ginalnih pjesama donosi sve strane karijere, one s ljetnih terasa koji nam već desetljećima zagor- izvrsne, kao i one koje bismo možda htjeli zabočava živote, a nema naznaka da bi ikada uopće raviti, no u svakom slučaju svjedoče o jednoj od i mogao prestati. Nažalost, među tu odabranim najvećih diva koju je ovdašnja scena ikada imala pjesmama u pogledu kvalitete malo se što može i donosi pjesme koje će se pamtiti i pjevati dokle svrstati uz bok vrhuncima s ostala dva predstav- god nas bude. Te pjesme to zaslužuju, kao što i ona koja ih je otpjevala zaslužuje počasno mjeljena razdoblja. sto u bilo kojoj priči o povijesti hrvatske popularne glazbe.

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

P

Piše: Davor Hrvoj

Detaljna studija velike karijere dubrovačke šansonijerske dive Tereze Kesovije od ranih šezdesetih do danas

99

D vo s t r u k i ko m p i l a c i j s k i a l b u m p o p u l a r n e k l a p e i n j e g ov a f r o n t m e n a

Prigodno izdanje u povodu 55. godišnjice karijere našeg punokrvnog autora, pjevača, skladatelja, tekstopisca i aranžera

Deve t i alb u m r a z ig r anih I s t r an a d o m a ć e g f re a k fol ka i s o č n e t ex– m ex m an e š t r e

30 pjesama za 30 godina

Jarosne sjene iz ostavštine zimzelenog romantičara

Sočno jelo koje Urban dva Samosvojan stil nove se ne odbija desetljeća unatrag zvijezde

Uz audiosadržaj jednako vrijedna je i bogato opremljena knjižica koja na tridesetak stranica donosi povijest klape

Krunoslav Kićo Slabinac je zahvaljujući blue–eyed soul izričaju i muževnom izgledu, koji ga ne napušta ni u osmoj dekadi života, svoj međunarodni šarm kalio već u svojim dvadesetima

Iz kuhinje Gustafa poslužena Zbirka prati rad Damira Urbana od nam je još jedna istarska početka karijere, ali bez aktualnih poslastica s američkim začinima pjesama s posljednjih nekoliko albuma

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

susret rođendanskim koncertima u zadarskoj Dvorani Krešimira Ćosića i zagrebačkom Domu sportova, Tomislav Bralić i klapa Intrade izdali su dvostruki kompilacijski nosač zvuka Best of u povodu 30. godišnjice osnutka. Zadarski su glazbenici za tu priliku odabrali isti broj pjesama te time napravili grubi presjek svoje tridesetljetne karijere.

Rođendanski album donosi i bogato opremljenu knjižicu s tridesetak stranica, prožetu objavljenim i dosad neobjavljenim fotografijama koje čitatelja polako vode od samih početaka do poviTomislav Bralić i jesnih trenutaka klape, poput klapa Intrade onog 2011. godine, kad je u ra30 godina — sprodanoj zagrebačkoj Areni klapa utvrdila svoj ugled i pobest of digla koncertne standarde bogatom produkcijom. Fotografije Scardona su praćene prozračnom biografijom koja se, poput dva nosača zvuka, koncentrira na oštri presjek stvaralaštva s preglednim popisom nagrada i priznanja.

Posebno su osvježenje knjižici dale tople izjave članova klape i njihovih suradnika, poput direktora izdavačke kuće Scardona, Branka Paića, i autora pjesama: Branka Slivara, Ivice Badurine, Ante Sikirića i Tedija Spalata, a zadržani dijalekt uhvatio je neopterećeni duh klape Intrade.

Sve su snimke na nosačima zvuka originalne, osim svevremenskih uspješnica Ne znam što me tebi vuče i Croatio, iz duše te ljubim koje je klapa predstavila u novim aranžmanima. Na ovim je nosačima zvuka posebno vrijedna pjesma Maslina koja jedina u a cappella izvedbi hrabro stoji uz bok nizu vokalno–instrumentalnih hitova. »Osluškivali smo malo publiku i javnost, malo sebe.

Nije bilo baš ni lako, ali virujem da će svi biti zadovoljni i da će svak naći sebi jednu od tih trideset pisama«, komentirao je Bralić nimalo lak izazov probiranja najreprezentativnijih pjesama s ukupno četrnaest albuma koje su trideset godina stvarale brojnu publiku razasutu diljem svijeta, a potom nam je prišapnuo i svoj recept za uspjeh: »Moraš dobro pivat, imati dobre pisme i publiku. Ako nešto od tog troje fali, nije to to, a nama se posrićilo da imamo cilo trojstvo!« 100

I

Piše: Ivan Laić

Piše: Vid Jeraj

Romantičnim evergrinom Zbog jedne divne crne žene, kojim počinje trostruki antologijski CD 50 originalnih pjesama, Croatia Records pridružuje se slavlju u povodu 55. godišnjice karijere pionira domaće zabavne glazbe Krunoslava Kiće Slabinca. Punokrvni autor — pjevač, tekstopisac i songwriter — zahvaljujući blue–eyed soul izričaju i muževnom izgledu, koji ga ne napušta ni u osmoj dekadi života, svoj međunarodni šarm kalio je već u svojim dvadesetima, izvodeći pjesme Rolling Stonesa i Kinksa u poznatom minhenskom klubu P.N. House. Rođen 28. ožujka 1944. godine u Osijeku, već u osnovnoj školi svirao je tamburicu, a glumio je i u dječjem kazalištu. S petnaestak godina, pod utjecajem Elvisa prešao je na gitaru koju svira i u glazbenoj školi. Bio je to kraj pedesetih i po-

Krunoslav Kićo Slabinac

50 originalnih pjesama Croatia Records

H

Pjesmom Lamento nastavlja suradnju sa Zdenkom Runjićem, čime je udahnut dašak mitologiji singl–ploče, jer je riječ o B–strani autorske uspješnice Tri slatke riječi. Nakon povratka iz SAD–a nije odlučio pridružiti se izvođačima urbanog funk zvuka, kao recimo Dado Topić (Život na visokim petama, 1972.), već su ga u nadahnuću, čini se, više vodili country&western i hillbilly. Tako 1975. nastaje album Hej, bećari, otisnut triput kao LP, a četiri puta kao kasetno izdanje. Sa sekstetom Slavonski bećari, koji je nastao iz Tamburaškog ansambla RTV Osijek, išao je na velike turneje po emigrantskim klubovima u SAD–u i Kanadi, o čemu je spjevao i pjesmu (Good bye, Amerika, Good bye), ali i po SSSR–u. Na drugom disku slušamo tradicijske pjesme, što u Kićinu aranžmanu (Seoska sam lola, Škripi đeram, Golubice bijela, Slavonsko kolo, kao i Slavonski bećarac), a što u onom Alekse Nikolića, te Oj, garava, garava (Jugoton, 1987.) po kojoj je nazivan istoimeni album. U isti korpus ubrajaju se i pjesme s posljednja dva albuma Dignite čaše, svatovi (Croatia, 2008.) i Vesela je Šokadija (Aquarius, 2010.). Sedamdesete će godine privoditi kraju kao jedan od najuspješnijih u domaćoj diskografskoj industriji pa mu se i izdavač Suzy odužio kompilacijom Najveći uspjesi četvorice najvećih uz Mišu Kovača, Pro Arte i Duška Lokina.

ommage generaciji koja s melankolijom promatra jarosne sjene koje je Slabinac ostavio kao tradicionalni izvođač pjesme, bilo s Jadrana bilo s panonske ravnice

četak šezdesetih, era prodora američkog rhythm ‘n’ bluesa, odnosno rock ‘n’ rolla u cijelu Europu, pa tako i na osječke plesnjake.

Rokerski gard i imidž velikog zavodnika nadogradio je stilom umjetnika koji je interpretacijski stekao toliko samopouzdanja da je bio kadar uskočiti u svaku pjesmu kao da je napisana za njega. Slabinac će ugoditi glasnice s diskografski razvijajućim društvom koje istovremeno sa svjetskim standardima prepoznaje format LP–ja kao robu široke potrošnje. Debitantski album Krunoslav Slabinac Kićo (Jugoton, 1972.) predstavlja se pjesmom Anuška, dok je dvojka, Krunoslav Slabinac (1974.), prava riznica hitova, sastavljena i od prethodnih singlica u osvježenim aranžmanima Iće Kelemena. Pjesme Plavuša, U dugim noćima, Tri slatke riječi, Zbog jedne divne crne žene, Cvijet čežnje, predstavlja prvi CD, dok se Bila si djevojčica nalazi na trećem. Počinje niska biser–pjesama po kojima ga pamte sve generacije, u suradnji s tekstopiscima kao što su Đorđe Novković, Mario Mihaljević, Arsen Dedić, Maja Perfiljeva, Drago Britvić, Željko Sabol, Kemal Monteno, Hrvoje Hegedušić i mnogi drugi.

Demokratske promjene dočekao je Kićo kao saborski zastupnik Hrvatske demokratske zajednice. U tom razdoblju objavljuje budnice i religiozne pjesme, uz kompilacije (Sve najbolje i Rock’ n’ roll ABC). Ali val novih izvođača tamburaške glazbe koji se etablirao kao posebno rodovsko stablo u korpusu lakih nota, sasvim je očito u njemu vidio očinsku figuru. Vratimo li se u osamdesete, Kićo niže uspješnice, nastupa na festivalima, u simultanom vođenju popularnog zabavnog TV showa koji je čak otkupila i skandinavska televizija. A u nominalno još socijalističkoj zemlji objavljuje i Christmas with Kićo — Svim na zemlji mir, veselje (1983.) u čistoj ‘harmi’ s ukusom hrvatske dijaspore, kao i valu promjena u istočnom bloku. U suradnji s Grupom 777 na Splitskom festivalu 1985. predstavlja hibrid disca i kancone pjesmom Serenada, a već rutinskom lakoćom laća se i osmerca (Nek se toči staro vino). Stilom koji je tada već sazrio i u tour de forceu je predstavljen na trećem disku (Nije nam bilo suđeno i Ljubavi, ljubavi, lijepo ti je ime), svakako je utjecao i na Vladimira Kočiša Zeca (Ne pitaj me ništa noćas). U cjelini, album i selekcija možda nisu namijenjeni nekim novim klincima, više su hommage generaciji koja s melankolijom promatra jarosne sjene koje je Slabinac ostavio kao tradicionalni izvođač pjesme, bilo s Jadrana bilo s panonske ravnice. Kićo je i dalje — šarmer stare škole.

ako novi album Gustafa ne donosi ništa pretjerano novo u pogledu zvuka, u odnosu na ono što smo od tih razigranih Istrana naučili dobivati, ipak ih dodatno potvrđuje kao jednu od glavnih snaga domaćeg freak folka koji prije svega američke, ali i svjetske glazbene utjecaje miješaju s domaćim istarskim začinima u ukusnu i sočnu tex–mex maneštru.

Dio materijala s Maneštre objavljen je još Maneštra sredinom godine na istoiSpona menom EP– ju; dao je naslutiti da nas na finalnom izdanju očekuje poslastica. Tu je prije svega bio THC balun (Cumbia istriana) gdje je južnoamerički ritam, sličan nečemu što bismo mogli čuti na albumu Calexica, križan s tradicijskim trajna–nina napjevom i duhovitim tekstom, što je rezultiralo potencijalnim hitom koji se nažalost nije ulovio u mreže etera. Bile su tu još i vesela Hiti se na mene, zatim blues u stilu Seasick Stevea U mojoj glavi i Kad toje ime, sve solidne pjesme, no album je donio još i bolji materijal, ponajprije u vidu novog singla Za ljubav se ne moli kojim počinje album, središnje pjesme Ja sanjan i jednog umornog country bluesa za kraj, Ni vlaka za Divaču.

Gustafi

Ako su na prethodnim albumima estetikom i melodijama naginjali Tomu Waitsu, na Maneštri ima dosta Stevea Earlea i općenito južnjačkog okusa. Edi se glasom svakoj pjesmi prilagođava poput iskusnog glumca, a bend standardno briljira, bez obzira na zadatak kojega se latio. Riječ je o bendu čiji su forte u svakom pogledu ludi živi nastupi, ali koji već godinama niže ostvarenja na kakvima bi im veći dio scene trebao biti zavidan, kad bi ta scena imala ukus u glazbi, dobar poput onoga u Mažurina i Gustafa. Maneštra je odličan album koji morate poslušati.

C

Piše: Ivan Laić

roatia Records objavio je i dvostruku kompilaciju najvećih uspješnica karijere Damira Urbana na kojoj prvi disk zauzimaju pjesme Laufera, a drugi one iz solo karijere, odnosno s Četvorkom.

Lauferovu polovicu otvaraju sada već opća mjesta hrvatske rock–kulture mračnih devedesetih, dvije balade: Moja voda i Dio tebe te dvije Laufer i Urban & 4 brže: himna Svijet za nas i Lopov The Ultimate Jack, sve s prvog albuma The best Collection off..., da bi se zaCroatia Records tim prirodnim slijedom prešlo i na Pustinje s hitovima Hej, tata, Govorim u snu i Mjesečev rog.

I dok je izbor Lauferovih pjesama očit i logičan, na drugom disku očit je nedostatak materijala s prvog albuma Otrovna kiša, kao i posljednjeg — Mamuta, budući da ih nije izdao Croatia Records. Doduše, u prvom slučaju stvar je donekle spašena uvrštavanjem živih verzija Astronauta i Nuclear Baby. Zato je izrazito zastupljen album Žena dijete s kojega je čak šest pjesama ušlo među šesnaest odabranih. I to s pravom, jer Black Tattoo, Odlučio sam da te volim, Mala truba i druge još uvijek su među vrhuncima Urbanova stvaralaštva. Album Retro predstavljen je trima odličnim singlovima: Spelujem ti ispriku, Kornjača i Mjesto za mene, kao i manje zapažen, iako solidan album Hello.

Zbog i više nego očitog izostanka dijela materijala, kompilacija možda nije sabrala baš najbolje od Urbanova najboljeg, ali je svakako solidan put vremeplovom dvadeset godina unatrag, jer upravo razdoblje između 1994. i 1997. čini tri četvrtine ovih dvaju CD–ova. Nakon toga je Damir Urban postao jedan od nekolicine doista velikih domaćih izvođača koji si je odvažnošću ponekad znao i naštetiti. The Ultimate Collection otkriva snagu koju je takav status zavrijedio na našoj sceni.

Originalno ostvarenje duhovitog zagrebačkog kantautora i njegova istoimenog benda

Miroslav Kocijan postao je zvijezda zahvaljujući originalnom stilu i pjesmama koje je otpjevao kao Miki Solus

U

Piše: Janko Heidl

obilju mlađahni(ji)h, široko uzevši, pop–rock snaga hrvatske scene, Miki Solus — istovremeno umjetnički alias zagrebačkog pjesmotvorca i izvođača rođenog 1990. i naziv grupe u kojoj Solus pjeva i svira električni klavir (u posljednje vrijeme sve češće harmoniku), a upotpunjuju je basist Frane Visković, cajonist Andrej Tačigin i novopridošla saksofonistica Medarda Pack — jedno je od najsvježijih i najoriginalnijih pojava. To je družba koja je, malne ne izmišljajući ništa nova, poznate sastojke iskombinirala u izraz kojem u Miki Solus nas praktički nema prethodnika, a ni u svijetu ne bje struje ili smjera kojim bi se Muzika moglo odrediti polje s kojega je Solus za djecu i žeo. Postojeće glazbeno blago zamiješao je u samosvojan stil, i to jednostavnošću penzionere koja će slušatelja navesti da pomisli — pa kako se toga već netko nije sjetio!

Yammat FM

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

U

Piše: Dora Dunatov

Rani radovi velikog majstora na dvostrukoj kompilaciji Croatia Recordsa

Posrijedi je, pojednostavnjeno, mješavina boogieja, jazza, popa i pseudorap brzorijeka, u rudimentarnom obliku, naglašeno akustičnoga zvuka — premda se gdjekad rabe i električni instrumenti — nošena dječačkom vedrinom, amaterskim uživanjem i zanosom (amater je, je li, onaj koji što radi iz ljubavi), obilježenog zaraznom opuštenošću i nepretencioznošću, a sve odiše veseljem, duhovitošću i iskričavošću, važnim izvorištima rock–glazbe koja

M

iki Solus — istovremeno umjetnički alias zagrebačkog pjesmotvorca i izvođača rođenog 1990. i naziv grupe u kojoj Solus pjeva i svira električni klavir i harmoniku

se prečesto znaju posve zagušiti bremenom autorsko–izvođačkih pretenzija i ambicija.

Premda uvelike humorno, Solusovo djelo nije puka doskočica.

U tom smislu on je — sva je zgoda, spontan — nastavljač tradicije hotimičnim, ironičnim infantilizmom zastrtog društvenog komentara koji aktualno vrijeme oslikava dojmljivije od mnogih otvoreno angažiranih tekstopisaca, tradicije koju su potkraj 1960–ih u pop–rocku SFRJ počeli Vojvođani Predrag i Mladen Vranešević te sredinom 1970–ih, iz svojeg kuta, popularizirali slovenski Buldožeri.

101

Sve o Parnom valjku BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Dvostruki nastup Parnog valjka u predbožićnoj sezoni u Domu sportova bio je prava prilika da se novi i stari poklonici podsjete na njihovo stvaralaštvo

H

Piše: Bojan Mušćet

usova gunđajuća žal za mladošću na svakom će albumu naći svoju pjesmu predstavnicu

R

iječ je o albumima originalno objavljenima za Jugoton, osim albuma Buđenje koji je bend 1993. objelodanio za vlastitu etiketu Esnaf, no poslije ga je u ediciji 100+ reizdao Croatia Records. Ta kombinacija studijskih i dva live albuma ipak ne prati kronološki stvaralaštvo Parnog valjka u tom razdoblju, jer nedostaju live albumi Live... svih 15 godina i Live at S.C. — Kao nekada. Da su realizirani svi studijski albumi koje je Parni valjak objavio za Jugoton, ova bi kolekcija trebala sadržavati i album Glavom kroz zid iz 1977., no on uistinu stilski odudara od

102

svega što je Parni valjak kreirao poslije.

Različita lica

valom Hus odlučio kapitalizirati svoj talent hitmejkera: album sadrži uspješnice Samo ona zna, Ostani s njim, Pusti nek’ traje te ljetni cocktail evergreen, naslovnu pjesmu Uhvati ritam u kojoj prateće vokale pjeva i Momčilo Bajagić Bajaga. Kad su svi očekivali nastavak takve prakse, Valjak se vratio počecima i hard rock/boogie izričaju na vrlo dobrom albumu Pokreni se! koji nosi jedan od njihovih najvećih koncertnih favorita Ugasi me.

Svi navedeni albumi već su objavljeni u formatu kompaktnog diska, osim live albuma E=MC2, pa je vjerojatno to razlog što je naveden kao bonus. Studijskih devet albuma u ovoj kolekciji otkriva različita lica Parnog valjka, no svim je albumima zajednički autorski pečat Huseina Hasanefendića Husa (gotovo sve pjesme potpisuje on, a na svim albumima imaju samo jednu obradu Na autopilotu — To ni političen song s Vladom Kreslinom, koautorom originala u izvedbi Sljedeća tri albuma odrađena su na njegova benda Martin Krpan) te pre- autopilotu — svaki je nosio jedan velipoznatljiv vokal Akija Rahimovskog. ki hit — Jesen u meni, Prokleta nedjeTakođer, gotovo svi albumi sadrže tri ili lja i Godine prolaze, no tada se Valjak četiri hita ili evergreena, na svakome se pretvorio u rock–dinosaura, boreći se s mogu pronaći sjajne pjesme koje nisu Prljavim kazalištem za titulu najvećega zaživjele u publici, rock–benda u Hrvatskoj. ali i Husova gunđaParni valjak Rat je utjecao na njih, juća žal za mladošto je rezultiralo vrlo došću na svakom će Original brim povratničkim alalbumu naći svobumom Buđenje, ovjenAlbum ju pjesmu predstavmnogim Porininicu. Serijal počinje Collection Vol. čanim ma. Albumi Samo snovi prpošnim albumom 1&2 teku uzvodno i Zastave Uhvati ritam gdje je otkrivaju Husa u najzrelijoj nakon uspješnog Croatia Records fazi, bez izrazitog hita, no koketiranja s novim

oba albuma uspješno odolijevaju zubu vremena i njihova se kvaliteta podiže sa svakim sljedećim preslušavanjem.

Hus se poskliznuo albumom Pretežno vedro?, ispodprosječnim ostvarenjem Parnog valjka, pa nije čudo što se nakon toga bend raspao. Srećom, dva live albuma, jedan žestoki, nakon albuma Pokreni se i vrlo vješto kreiran unplugged Live in ZKM koji je postao role model za slična izdanja kod nas otkrivaju snagu Parnog valjka na pozornici. Raznovrsnost njihova repertoara omogućuje im da slože set–listu kakvu god žele za svaki koncert. Zato i ne iznenađuje što je svaki od njihovih pet live albuma izvrstan.

Institucija koja traje Uostalom, Parni valjak je institucija koja, srećom, još traje. Povratnički album Nema predaje pokazao je kako se uistinu nisu predali i kako Hus još uvijek može napraviti i hit i evergreen i kvalitetnu skladbu. Dvije kolekcije njihovih albuma otkrivaju sve razloge zbog kojih smo Parnom valjku pustili da traje. Najbolje od svega je što cijela priča ima i izvrstan prequel — šest albuma objavljenih od 1976. do 1983. za druge diskografske kuće.

Odličan treći studijski album grupe koja zaslužuje više prostora u radijskom eteru

Kompilacija realizirana prema ideji radijskog urednika i voditelja Zlatka Turkalja

N ova g r up a n a d o m a ć oj s c e ni koja je s t vo r ila v las t i t i gla z b e ni s t il bal kan kan

Neo soul po mjeri publike

Odlična ideja osrednje realizacije

Prvo pa muško

Lagani pomak u zvuku i elegantni ulazak među velike igrače

Na kompilaciji su mlade hrvatske pjevačke zvijezde obradile pjesme poznatih hrvatskih zvijezda

Iako se okupio još 2010. godine, bend šarolikog sastava Drvored tek sada objavljuje prvi album

D

D

Za istu su pjesmu pozvali i vrhunskog saksofonista Igora Geržinu da je dopuni svojim umijećem.

Tedi Spalato gostuje u prekrasnoj Vila 21, a na albumu su jednako neočekivano prisutne Gibonnijeva Vesla na vodi u njihovoj sjajnoj obradi, kao i obrada pjesme Michaela Jacksona Human Nature. Bez sumnje njihov najbolji album na kojem su načeli plesni groove (Nije da me ne voliš) kojemu bi trebali težiti. Dokazali su da su najveći majstori neo soula u Hrvatskoj danas, ne držeći se slijepo zadane formule globalne neo soul scene, već istražujući iz pjesme u pjesmu nove smjerove, dajući svakoj jazzy funky soul dodir. Njihova je instrumentalno– vokalna poetika još uvijek njihov najveći adut koji većina tek treba prepoznati.

Mlada (16) pjevačica Antonela Doko obradila je pjesmu Sreća Josipe Lisac i pokazala da je pred njom blistava karijera jer je njezina izvedba doista impresivna. Prošlogodišnji pobjednici RockOffa, grupa M.O.R.T., lagano su podbacili obradom pjesme Stare ljubavi koja u njihovoj verziji djeluje pomalo smiješno. Queen Of Sabe nije se maknula daleko od originala u svojoj verziji pjesme Kuća za ptice, iako je imala priliku sa svojim producentom napraviti vrhunsku obradu, predstavljajući se kao odlična interpretatorica, ali u tome nije uspjela. Ni Gatuzo s pjesmom Drage Mlinarca Negdje postoji netko nije baš zaslužio odličnu ocjenu, ali su za vrlo dobar uspjeli nametnuti svoj karakteristični glazbeni izraz uz taj evergreen, dok je vrlo visoku ocjenu zaslužila grupa Bang Bang obradom pjesme Svijet je moj Radojke Šverko. Šteta što su u pitanju isključivo izvođači jedne diskografske kuće jer takva ideja zaslužuje ozbiljniji pristup u kojem nisu važni vlasnici snimki, nego život pjesama koje tako imaju priliku proživjeti drugu mladost. Zajedno sa svojim autorima.

Piše: Dubravko Jagatić

a hrvatski radijski eter nije ispunjen 99% mainstreamom, Mangroove bi bili u vrhu domaće scene. Njihov treći studijski album Sami dokaz je koliko su pitke i lijepe njihove pjesme čija je radiofoničnost neupitna, ali je sluh glazbenih urednika upitan. Album otvara Preludij koji na neki način predstavlja svu veličinu i snagu grupe Mangroove jer uz lagano prebiranje po tipkama Tonija Starešinića i prekrasan Mangroove vokal Željke Veverec postaje Sami vam jasno da je Dancing Bear u pitanju sjajna instrumentalno– vokalna neo soul simbioza. Da su pak iznad uobičajenih tokova još vam je jasnije potkraj tog istog Preludija koji se odjednom sjajno pretvara u sasvim novu pjesmu. Na trećem su albumu dosta neočekivano ugostili Dadu Topića s kojim su se u pjesmi Pokušaj najviše do sada približili širokim narodnim masama, ali mnoge i podsjetili na retro sound nekih prošlih vremena.

Piše: Dubravko Jagatić

eset pjesama. Pet originala i pet prepjeva. Velika Kuća za ptice u izvedbi Gabi Novak, jednako slavna Sreća u izvedbi Josipe Lisac, Negdje postoji netko, legendarna pjesma Drage Mlinarca, Stare ljubavi jedinstvene Tereze Kesovije i Svijet je moj velike Radojke Šverko. Pet pjesama koje je obradilo pet izvođača mlađe generacije. Kako je u pitanju vinilno izdanje, tako je bilo logično da se s jedne strane pojave originali, a s druge prepjevi.

Iz nepoznatog razloga prepjevi nisu poslagani Razni izvođači istim redom kao i originali. Na žalost, ali i na Zimzeleno a štetu izvođača, izostala novo je i popratna knjižica s barem nekoliko rečeCroatia Records nica o izvođačima; i o onima koji su u originalu otpjevali pjesme i o tome što su značile te pjesme kad su nastale; a trebalo je nešto reći i o onima koji su ih prepjevali. Ni na društvenim mrežama nije ponuđena alternativa za dodatne informacije, što se u današnje vrijeme ipak očekuje. Na svu sreću, mladi su izvođači većim dijelom opravdali razlog objavljivanja te zanimljive kompilacije.

G

Piše: Vid Jeraj

rupa Drvored koja se okupila još 2010. godine, svoj je prvi album pustila u javnost sredinom rujna, dok je na promotivnom koncertu održanom u Malom pogonu nastupila u postavi od čak trinaestero glazbenika. Jezgru benda čine Miran Bistričić, vokal, električna gitara, ukulele, bariton i truba; Frederic Lanz, harmonika i vokal, te Davor Peršić, bas, Damir Mihaljević, bubnjevi, Eda Rimanić, flauta, Romina Host, violina, Luka Schram, saksofon, Drvored Roko Vidaković, trombon i Karlo Arhelino Pleteš, truba. U Skaville vidu kretanja na zagrebačkoj klupskoj sceni, zanimljivo je da nisu dio kolektiva JeboTon čijih je sedam bendova vrlo bliskog svjetonazora. Smjesom onoga što rade Manu Chao, Ne Zhdali, Arbe Garbe i Beirut, zvukom koji podsjeća na rani Film i Šo!Mazgoon, stvorili su vlastiti stil koji danas nazivaju balkankan. Prvih petnaest sekundi prvog singla Zanzibar definira stil: umjereno brzi kontraritam, brassevi i prepoznatljiv zvuk obogaćen polifonijskim aranžmanima violine i flaute.

Laički rečeno, to bi bio izraz koji već imaju Gustafi, ispečen u šansonijerskoj gimnaziji u kojoj su Đorđe Balašević i Srđan Sacher na mjestu ravnatelja i profesora glazbenog, tako nekako, kod kojih je frontmen Miran Bistričić autorski maturirao. Uostalom, tu je i harmonikaš Fred Lanz, Francuz, inače član pratećeg benda Nine Romić. Otpjevao je pet pjesama, od kojih jednu na hrvatskom (Konobarica), a ta ja mediteranska patina poput reminiscencije na nezaboravni maturalac na Azurnoj obali. Pjesme parnog redoslijeda na prvom dijelu albumu (Ona plovi, More) vjerojatno su za sve one koji će album slušati bilo trijezni bilo mamurni, to su laganice za jutro poslije. Romantično raspoloženje u svih četrnaest pjesama sasvim će dobro sjesti na kronični nedostatak takvog opusa na šansonijerskoj sceni jer i Zhelov briljantni album Northern Sould Southern Blood Western Bullit Eastern God i Manceov opus na svoj način pate od arsenovskog kompleksa, afirmacije šansone kao umjetničkog smjera. Bilo je i vrijeme, zašto bi bor rastao samo u gori?

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

D v i j e k o l e k c i j e s r e i z d a n j i m a 11 a l b u m a o b j a v l j e n i h u d v a d e s e t o g o d i š n j e m r a z d o b l j u ( 1 9 8 4 . – 2 0 0 4 . ) legendarnog benda

103

Zmajevi na vjetru

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Dallas Records

Bilo je jasno nakon singla Tango da je Vatra dosegnula vrhunac svoje karijere pa je očekivani album bila velika enigma. Hoće li napraviti album s novih deset Tanga kojim su ostvarili nevjerojatan uspjeh ili će nastaviti već uhodanim putem kojim su krenuli prije šesnaest godina. Vatra je izabrala treći put, dopustivši producentima Pavlu Miholjeviću i Juri Ferini da im pokažu put i upale svjetlo kako bi njihove pjesme na najbolji način zasvijetlile. Album otvara odlična i za Vatru prilično netipična Mišolovka. To je dokaz da su producenti vodili glavnu riječ, na čemu im Vatra treba biti zahvalna. Igle su već tipična Vatra, kao i većina srednjostrujaških pjesama na ostatku albuma uz nekoliko izuzetaka, kao što su Zaboravim (odlična i moderna rock–pjesma) i Ranjeni. Ukratko, najbolji album Vatre kojim su s razlogom dokazali da njihov trenutačni uspjeh nije slučajan, već da se upornost itekako isplatila, ali uz prikladnu dozu talenta Ivana Dečaka i njegova benda.

(Dubravko Jagatić)

svemu sudeći uvijek nositi breme prijašnjeg benda Jerka Marića — Flare. Uglavnom je to zato što je u njemu pjevala medijski mnogo eksponiranija njegova sestra Anđa, što se album isticao plišanim ovitkom i, ono što je najvažnije, što je album bio vrlo dobro napravljen, a Adastra tu ljestvicu nije dosegla ni na jednom od svoja tri albuma.

Premda se u oba benda može jednostavno iščitati autorski rukopis Jerka Marića, činjenica je da mu očito bolje leže klasičniji pop–obrasci negoli žešći rifovi i ritmovi. To ne znači da Adastra vozi u slijepoj ulici; jednostavno, i nakon trećeg albuma, unatoč mnogim odsviranim koncertima, videospotovima, radijskim hitovima i korektno realiziranim albumima, i dalje zvuče kao demo nada koja nikako da realizira svoj pravi potencijal. Pjesme Samo s tobom ili Ako vidiš Anu definitivno su potencijalni hit, međutim, očito je da to nije dovoljno kako bi se Adastra pomaknula s pat–pozicije, odnosno uljuljkanosti u osrednjost. (Bojan Mušćet)

And The Kid

U bojama

Grand Mal

Menart

Rock Svirke Records

Sve što je nekad bilo važno Dallas Records

Katarza Croatia Records

104

Luce

Auguste

Adastra

Koliko god albuma napravila, Adastra će po

i pop–jazz (Tražiš neki razlog). Dodavanjem klavijatura, bubnjeva i kontrabasa vokalna polifonija koja je u počecima bila popraćena samo akustičnom gitarom, postala je brend koji publika doživljava kao retro u boji te je jesenski izlazak albuma pravi trenutak. Naslov albuma upućuje na tematski okvir pjesama nastalih iz iskustava potrošene ili dovršene ljubavne veze. Za razliku od potentne i pomalo anarhoidne lirike indie–prvoboraca iz benda Mika Male, Auguste će kao i Sara Renar u svojim pjesmama kanalizirati osjećaj gubitka, ali za razliku od Sarine poslovične melankolije, Auguste okreću novu stranicu i ne prepuštaju se previše molskim akordima.

(Vid Jeraj)

Pojava dueta Auguste koji su osnovale Ivana Lulić i Gordana Marković na prvo je slušanje samo još jedan pop–bend obojen nijansama indieja i folka. Iako su nepretencioznost i kantautorski rukopis koji u stihovima ipak vidi nešto više od teksta zarobljenog u banalne rime na estradi gotovo suprotstavljene kategorije, ova se autorska formula uhvatila već na nekoliko generacijski srodnih izvođačica (Luce, Sara Renar). Ni jednoj od njih »uzvišene« ne ostaju dužne. Uostalom, sceni su se nametnule kao finalistice HR Demo kluba, projekta koji istražuje mlade darovite glazbenice i glazbenike, a prilika za afirmaciju pruža im se u izravnim, živim koncertnim nastupima na Drugom programu Hrvatskoga radija. Osim djevojačke dvojke, Auguste čini i producent te multi–instrumentalist Tomislav Franjo Šušak (suradnik i suputnik Ramireza, Pavela, Kinokluba, Vatre...), koji je bend svojim aranžmanima odvukao u swing (Magla)

U snažnom valu kantautorica na našoj sceni, mlada Luce je novopridošlo ime, a ističe se, osim izražajnim vokalom, i usmjerenjem koje je drukčije nego u ostalih djevojaka srednjostrujaške pop–kvalitete. Njezino prvo službeno izdanje jest EP U bojama koji donosi pet pjesama ugodnog ukupnog trajanja (manje od dvadeset minuta). Riječ je o pjesmama s temom prolaznosti ljubavi, a usporedbe s Adele nisu deplasirane, pogotovo kad je riječ o Na oblaku, aranžmanski i tekstualno najboljoj pjesmi.

Vjerojatno nije slučajno što se u šumi tema jednog mladog osjetljivog pjesnika nezgrapni svijet javlja u pojmovima kao što su nezaposlenost i sustav prema kojem je umjetničko djelovanje jedina vrsta otpora. Smicalice kapitalističkog iskustva koje život znače raspliću se u rukopisu benda koji praši nešto između roots rocka i new wavea, pod prstima četvorice momaka (Mali, vokal, Filip Starčević, gitara, Ivan Mioč, bas, i Pavle, bubnjevi). Na svojem drugom albumu refleksija na geslo »koliko para, toliko muzike«, primijenjena en gros na cijeli svijet, očituje se u ekonomičnim aranžmanima podređenima ekspresivnosti vokala na čvrstom gimnazijskom engleskom. Album koji se može slušati i uoči doručka i u prometnom krkljancu, priziva američke rock–bendove koji su u svojem životopisu prešutjeli Velvet Underground i Calexico i bliži su nekom postHC zvuku kao, recimo, Jawbox. (Vid Jeraj)

Them Moose Rush

Three π Two Vlastito izdanje

Iako dio pjesama zvuči pregenerički i već mnogo puta odslušano na radijskim postajama (primjerice prva pjesma kojom se Luce pojavila na sceni, Možda mi, ili u Dogodila se dosada na kojoj se upravo i dogodi dosada, kao i obično kad se nečega primi Aljoša Šerić), opći je dojam da u pravim rukama ova djevojka ima što ponuditi. Primjerice, to dokazuje u posljednje vrijeme sveprisutni Mark Mrakovčić, čija produkcija uvelike popravlja dojam albuma u odnosu na njegov prvi dio.

(Vid Jeraj)

Bjelovarski rock–trio koji već dulje od godinu dana intenzivno nastupa po klubovima i

festivalima u regiji, objavio je već četiri izdanja, od kojih je posljednje, Three π Two, pravi primjer elegancije i stilske devijacije. Branimir Kuruc na basu, pjevač Nikola Runjavec na gitari i Vedran Marinko Komlen na bubnjevima, očito se vrlo dobro zabavljaju u žanrovskim košuljama koje mijenjaju usred iste pjesme, a drugi dio trilogije EP–ja Three π Two sjajan je primjer za to. Stilska salata kakvu gura grupa Mr. Bungle u verziji stampeda sobova iz bilogorske županije, ima odmak parodije spram neuvijenog respektiranja tradicije... Fascinantni falseti iz pjesme Soldier pojačani su zastranjenjima na gitari; nije riječ o solažama od dva takta, već od cijelog chorusa, a basist i bubnjar su odmjereni, duhoviti i kreativni glazbenici usred izričaja iščašene atmosfere i internih fora. Takav biser je i pjesma Redrum.

Uvodni riff zvuči isto i ako se pusti unatrag.

Tako da se to što momci sviraju već može nazvati — rocksploatacijski rock. (Vid Jeraj)

vo. Jednostavno, izdanje slavi instrumentalističku vještinu u svim njezinim pojavnostima.

(Bojan Mušćet)

Otrovna Kristina

Otrovna Kristina Vlastito izdanje

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Vatra

Harbour Cyclone

Harbour Cyclone Dallas Records

Iza prilično efektno nazvanoga projekta Harbour Cyclone kriju se poznati riječki glazbenici Vlado Simcich Vava i Vedran Križan, poznati po radu u mnogim bendovima i samostalno. Križan je aktualni klavijaturist Belanovih Fiumensa, a Vava je najpoznatiji kao gitarist Laufera koji trenutačno aktivno radi na snimkama za svoj novi bend Turisti.

Harbour Cyclone je instrumentalni projekt u četiri cjeline nazvane imenima poznatih uragana (Katrina, Grace, Joy i Flora), a karakterizira ga neformalan pristup u strogo kontroliranim studijskim uvjetima, budući da je album realiziran kombinacijom starih analognih snimača i digitalne tehnologije. Posrijedi je, zapravo, dugometražni jam session gdje Križan i Vava uranjaju u različite glazbene stilove, od reggaea preko countryja do kraut rocka, istodobno upotrebljavajući raznorodne produkcijske tehnike, od duba nadalje.

Rezultat je prilično eklektičan i uvjeren sam da ova dvojica glazbenika, zapravo, pojma nisu imala kako će sve na kraju zvučati kad su počinjali snimati, no zacijelo bi bez ijedne probe mogli cijeli album reproducirati uži-

Zagrebački bendovi Seven That Spells i Cojones prvu su dekadu (svojih) djelovanja doveli do razine popriličnog uspjeha na nisko komercijalnoj klupskoj sceni zapadne Europe. Vrsni instrumentalisti koji su ukrstili vratove svojih gitara čak i na pozornicama Dalekog istoka, odlučili su pomesti prašinu s domaće rock–scene. Zabrinjavajuću letargiju koja na njoj vlada otkako su je danceri u jednom trenutku šutnuli u kut, bend Otrovna Kristina rastjeruje stihovima Palit ćemo benzin/ štovat ćemo vraga, uvodne Vrata moći ili Jednom se živi/ a stoput se umire iz pjesme Demon. Em što šutaju organ za sjedenje, basist i pjevač Gordan Tomić, Niko Potočnjak na gitari i Jeremy White na bubnjevima, skuhali su album koji je i svojevrstan odgovor na kombinaciju zafrkancije i šovinizma koja se ustoličila na domaćoj sceni. Hitovi i sutrašnji klasici Sa svima si bila, Poljubi me u treće oko i Viking možda ne mogu parirati patosu Živog blata, ali fanovi Smaka i Band of Gypsies trebali bi im pružiti priliku. (Vid Jeraj)

Motus

Mašina Pozitivan ritam

Legendarni zagrebački HC pankeri Motus na novom su albumu izašli iz lo–fi okvira i snimili ploču koja zvuči snažno, iako mnogo čišće nego na prethodnim izdanjima.

Produkcijski skok čuje se već u uvodnim taktovima Neće proći, himnične socijalne kritike koja otvara Mašinu. Ta pjesma je svojevrsni manifest albuma koja se iz zamki banalnosti u koje takav materijal nerijetko zapada izvlači dojmljivo napisanim poentiranim frazama poput Svi ljudi nisu isti, nije isto svima/ deve-

105

Zvjezdan Ružić

Damjan Krajačić

The Knightingale Cabaret

Sundial

Aquarius Records

Aquarius Records

ESC Life

Access All Areas BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Vlastito izdanje

deset devet radi, samo jedan ima, iako vokal pjevača Rade Preradovića Hogara bolje zvuči u žestokom pjevanju nego onom melodičnom, što je već jasno na, primjerice, brzoj Gle. No da Motus izvrsno funkcionira i na pjevnijim skladbama čuje se i u odličnoj naslovnoj pjesmi, vedroj Ljetna. Najveći aduti Mašine su čistoća zvuka, pri čemu se ne gubi sirova snaga benda, ali i izvrsni tekstovi — duhoviti i oštri u kritici života u dvadeset prvom stoljeću. I vrlo je dobro znati da ti punk dinosauri ne samo da nisu izgubili na relevantnosti nego da i oni koji dolaze imaju štošta naučiti od Hogara i ekipe. (Ivan Laić)

Superoperater

Powebi me MAST

Supergrupa Superoperater koju čine članovi Kojota, Laufera, Pips, Chips & Videoclipsa, Majki, ali i drugih, samom svojom postavom daje do znanja da je riječ o projektu koji će zvukom zagrebati po nostalgiji za devedesetima. No tekstovi književnika Igora Rajkija čine ga istovremeno i iznimno suvremenim, što je pogotovo jasno već u prvoj skladbi Republika koja se odlikuje i razigranom puhačkom sekcijom. Bend se predstavio singlom Možeš i ti vikati, no dvanaest pjesama na albumu donosi i bolje trenutke od navedenih.

106

Escape Life svojevrsna je supergrupa četvorice prekaljenih svirača iz bendova St!llness, Umor, One Dimensional Man i Hemendex: basist Ivica Antunović–Naranča, ujedno i pjevač, Elvis Šimunić i Ante Ljubičić na gitarama i Sanjin Anić na bubnjevima.

U proljeće prošle godine ostvaruju zajedno balkansku turneju Granta Harta, nastupivši s jednim od mladenačkih uzora, frontmenom legendarnog američkog rock–benda Hüsker Dü, prvog među alternativcima koji je 1980–ih poljubio prag velikog izdavača (Warner Bros). Međutim, kako je primijetio kolega s portala Ravno do dna, ovdje nema ništa od zvuka po kojem poznajemo ove dečke, ovo je eskapistički povratak formativnim godinama. Pop–pank obojen i nahranjen gitarskim zvukom američkih bendova Dinosaur Jr. i ...And You Will Know Us By the Trail of Dead, s pažljivom vokalnom kurom ciničnog pjevača prepunom igri riječima, kao iznenađenje svakako nudi i odabir pjesme kojom su zaokružili ovaj polusatni materijal. Riječ je o instrumentalnoj verziji Ostani uz mene grupe Đavoli. Valjda će i neki gospodar etera shvatiti da je riječ o radiofoničnom materijalu. (Vid Jeraj)

Mladi riječki jazz glazbenik Zvjezdan Ružić, višestruki dobitnik nagrade Status, objavio je svoj prvi album, The Knightingale Cabaret. Izdanjem se predstavlja kao sjajan pijanist, ali i skladatelj djela suvremenog jazza, snažno nadahnutih hrvatskim folklorom, životnim situacijama, karakterom ljudi, podnebljem i povijesnim događajima. Vidljivo je to i iz većine naslova. Skladbe su Moreška, The Knightingale Cabaret, Alkar Salko, Linđo, Bigot Land i End Of Act I. Time Ružić nastavlja provoditi autorske zamisli što ih realizira i u sastavu Borna Šercar’s Jazziana Croatica, čiji je stalni član i s kojim je za svoju skladbu Kolo osvojio nagradu Porin u kategoriji najbolje jazz skladbe. U ostvarenju toga nauma pomogli su mu trubač Tomaž Gajšt, sopran– saksofonist Vojkan Jocić, tenor–saksofonist Lenart Krečič, kontrabasist Luka Veselinović i bubnjar Adriano Bernobić te u jednoj izvedbi pjevačica Alba Nacinovich. Uz njih je 9. listopada 2015. u Rijeci, u prepunom HKD–u na Sušaku, održao zapažen promotivni koncert. U nazivu albuma (kabaretni vitez–slavuj) sadržana je cjelokupna Ružićeva glazbena filozofija i autorska nakana. Naime, vitez je asocijacija na vitešku igru Moreška, a slavuj i njegov nestvarno lijep pjev simbolizira dobrotu njegovih suradnika i ugođaj koji donosi glazba na albumu, dok je kabare podsjetnik na to da je jedna od skladbi, End Of Act I, nastala u kazalištu, za predstavu Le prefice di Pseudolus talijanske drame riječkoga HNK–a. Osim toga, Ružić slavujem naziva Albu Nacinovich, svestranu pjevačicu predivna glasa i začudne imaginacije. Ujedno, sve te asocijacije povezujemo s igrom, a glazba na CD–u ostavlja dojam igre, poigravanja glazbalima, interakcijama, solima... Nastala je kao rezultat sanji i sanjarenja, ponekad nesvjesno. Zahvaljujući iznimnom skladateljskom i aranžerskom umijeću, Ružić je svoje snove uspio sjajno prenijeti u glazbeni jezik, koji je osoban, uvjerljiv i dojmljiv. (Davor Hrvoj)

Novo diskografsko izdanje flautista i skladatelja koji živi i radi u Los Angelesu, Damjana Krajačića, donosi posve drukčiju glazbu od bilo koje dokumentirane na njegovim prijašnjim albumima. Dok su njegova prethodna izdanja bila bliska klasici, meditativnijeg karaktera, ovaj CD donosi energičniji, agresivniji, žešći pristup jazzu i približavanje raznim glazbenim žanrovima, među ostalima word musicu i funku. Radi se o spoju različitih utjecaja i sviračkih tehnika, uz neobične improvizacije. Preduvjet za ostvarenje takvog pristupa bilo je okupljanje svestranih glazbenika otvorenih za razne utjecaje, onih koji imaju iskustvo sviranja u raznim glazbenim idiomima, ali prije svega okupljanje prijatelja s kojima Krajačić dijeli zajedničke glazbene maštarije. Pronašao ih je u talijanskom harmonikašu Simoneu Zanchiniju, slovenskom bubnjaru Enosu Kugleru te hrvatskom bas–gitaristu Goranu Delaču i violinistu Marku Firsteru. Uz njih se upustio u eksperiment koji je donio posve novi zvuk i boje, posebice zbog neuobičajene kombinacije glazbala, zbog spajanja zvukova flaute, violine i harmonike. Budući da prije snimanja kvintet taj glazbeni materijal nije svirao na koncertima, pa čak nije ni puno vježbao, ostvarili su ga spontano, s mnogo ad hoc interakcija. Hrabra odluka, ali rizik koji se poduzima u takvim eksperimentalnim situacijama, radi li se o vještim glazbenicima koji su vični slušanju i trenutačnom reagiranju, može biti čaroban, kao što jest u ovom slučaju. Rezultat je jedinstven spoj jazza i tradicijske glazbe — osebujna, neponovljiva, dinamična i intenzivna glazba koja se napaja na tradiciji i korespondira s današnjom suvremenom glazbenom filozofijom. Na tom tragu je naziv albuma Sundial (sunčani sat), što asocira na koncept koji sadrži svakodnevnu sunčevu snagu, ali i konstantnu promjenu. Na tom su putu i skladbe koje, kao i na dosadašnjim izdanjima, predstavljaju Krajačića kao maštovitog autora: Moments, Skyline, Within, So You Can, Inside Your Mind, Lovedance, Sunrise i Random Particularities.

(Davor Hrvoj)

Željko Barba

Twelve Guitar Pictures Campus

Premda raznolikih glazbenih pretenzija, Željko je Barba najpoznatiji po svome skladateljskom daru među tamburaškom populacijom. Surferi po lakim notama pamte ga i po vrlo dobroj uspješnici koju je skladao za Maju Blagdan — Tako je Stipa volio Anu.

Kako su mu žice očito u krvi, odlučio je tamburicu zamijeniti električnom gitarom, realiziravši instrumentalni laid– back album Twelve Guitar Pictures.

Naziv albuma vrlo precizno objašnjava o čemu je riječ — dvanaest gitarističkih pejzaža u dvoboju električne gitare i sintetičkih ritmova. Stilski instrumentali idu od klasičnog popa do countryja, pa ćemo čak malo prepoznati i očitu posvetu Carlosu Santani u pjesmi prigodnog naziva Latino Drive.

S obzirom na radijsko iskustvo Željka Barbe, očito je da su skladbe na ovom albumu radiofonične, nenametljive i uhu ugodne. Daleko od tamburaškog okružja, Željko Barba pokazuje kako mu glazba »na struju« leži jednako dobro kao i autohtoni izričaj. (Bojan Mušćet)

Damir Poša

Live At Home: Korčula Thomastik Infeld

Rijetki su ovdašnji izvođači koji su u svojoj diskografiji uspjeli nanizati više od tri live albuma. Uistinu bi ih se moglo nabrojiti na prste jedne ruke i gotovo svi počinju sa slovom P — Parni valjak, Prljavo kazalište i... Poša. Osim jedanaest studijskih albuma i nekoliko kompilacija, korčulanski kantautor realizirao je i četvrti live album. Istodobno, to je njegovo drugo unplugged izdanje, sa snimkom nastupa na skalinama u Korčuli. Ono što je Ibrica Jusić za Dubrovnik, to je Damir Poša za Korčulu, univerzalni kantautor koji ljeti nastupima privlači domaću živalj i strane turiste. Na domaćem terenu Damir Poša očito se snalazi kao riba u vodi, oboružan akustičnom gitarom i usnom harmonikom, uz pomoć Marija Merđana koji je drugom gitarom obogatio zvuk. Posrijedi je off album, više namijenjen njegovim poklonicima negoli širokoj publici. Stoga je i realiziran u ograničenoj nakladi, za kompaniju Thomastik Infeld iz Beča koja proizvodi žice za gitaru. Damir Poša na ovom albumu na neki način rekapitulira svoj autorski rad u neformalnoj atmosferi gdje su sva iznenađenja dopuštena. (Bojan Mušćet)

IZDAVAČI Hrvat­­­­­­­­­sko društvo skladate­­­­­­­­­­­­­lja, Zagreb, Berislavićeva 9, Cantus d.o.o., Zagreb, Baruna Trenka 5 ZA IZDAVAČE Antun Tomislav Šaban Mirjana Matić UREDNIŠTVO Darko Bakić Dubravko Jagatić Milan Majerović–Stilinović Jana Haluza (glavna urednica) LEKTURA Rosanda Tometić GRAFIČKO OBLIKOVANJE Luka Gusić

BROJ 194/195, PROSINAC 2015.

Zanimljivo je i da, uz sve prekaljene članove benda, glavninu zvuka ipak nose gitarske dionice mladoga varaždinskog talenta Jure Gecija. Bend je nedavno predstavio album u zagrebačkoj Tvornici, gdje su pokazali i kohezivni potencijal izvođenja hitova Kojota uz bok novome materijalu Superoperatera. Album Powebi me dostupan je za besplatan download na stranicama Radija 101. (Ivan Laić)

TISAK Studio Flyer, Aleja Seljačke bune 7a 10090 Zagreb e–mail: cantus@cantus.hr cijena: 22 kune (za članove HDS–a besplatno) ISSN 1330–4747

CJENIK OGLASA ZA CANTUS 1/1 CIJELA STRANICA 6.000 kn 1/2 STRANICE 3.000 kn 1/3 STRANICE 2.000 kn 1/4 STRANICE 1.500 kn Cijene oglasa izražene su bez PDV–a i ne uključuju dizajn oglasa.

Oglasi na vanjskom ovitku novina navedenih formata naplaćuju se dodatnih 30% od izražene cijene.

Sva pitanja o smještaju oglasa, uputiti na cantus@cantus.hr

107

16.

0 2 .

1 0 .

2 2