Mjesto izvedbe i stvaranje grada

Naime, kada sam s Medićem nakon projekta razgovarala o intervenciji, pitala sam ga koje se sve razine isprepliću na odnosno u Autiću, na što mi je odgovorio anegdotom o Picassu.

Kada je Picasso imao svoju prvu kubističku izložbu, prišla mu je jedna žena, vidno zgrožena deformiranim licem žene na slici, s pitanjem: „Pa kakva je ovo žena?!” Picasso je na to odgovorio: „Gospođo, to je samo slika.” Tako mi onda odgovara i Medić: „Pa to je samo stiropor. Nije on toliko pametan kao što ti misliš.” Iako sam otpočetka „izbliza” pratila nastajanje intervencije, o Autiću smo razmišljali različito: više sam se fokusirala na različita značenja i interpretacije nego na umjetničke detalje izvedbe. Na moje pitanje što je u Autiću umjetničko Medić odgovara kako sâm Autić ne vidi apriorno kao umjetnost, ali sâm čin smatra (možda i) umjetničkim, a pod činom podrazumijeva sâm nastanak, ideju, koncept. Takva me dihotomija, autorske intervencije i umjetničkog čina, kao i različite mogućnosti značenjskih shvaćanja dovode do utjecajnog filozofa jezika J. L. Austina i njegova djela Kako djelovati riječima (1962). Jedna je od temeljnih premisa Austinovih predavanja sabranih u ovoj knjizi da „govoreći djelujemo”, odnosno da jezik ne bi trebalo proučavati isključivo u okviru njegova sustava već da postoje govorne prakse koje su neodvojive od izvanjezične stvarnosti. Austin govorne činove dijeli na konstative (kod kojih je jedino relevantno jesu li istiniti ili lažni) i performative (odnose se na iskaze, rečenice, koje ne smatra tek načinima prenošenja obavijesti nego u širem smislu „logičkim konstrukcijama”). Implicira se da nije uvijek lako razlučivo kada prestaje govor i počinje „čin” ili obrnuto, odnosno da performativni iskazi mogu biti zapravo „redukcije” različitih činova. Drugi autori (usp. Goldblatt 2011) tu dihotomiju još „olabavljuju” pa performativ može biti, naprimjer, i prometni znak. Na tragu rečenog tumačenje Autića kao „samo stiropora”, samog objekta na Trgu, može biti shvaćeno konstativno (ili je u prostoru ili nije). Tako je i vjenčanje „na površini”, kako navodi Austin, „samo riječ”, no u zbilji nije tako upravo zbog mreže značenja i simbola reduciranih u tih nekoliko riječi, što znači da govorimo o performativnom jezičnom činu ili performativu. Iz istih razloga Autić smatram performativom ili znakom koji ne denotira samo svoju materijalnost već svojom pojavnošću „djeluje” na stvarnost (proizlazi iz određenog konteksta i prenosi određena značenja). Međutim, promatrajući sâm objekt na Trgu Europe, ta su značenja i kontekst „na površini nevidljivi” pa je Autić u cijelosti moguće sagledati samo ako uzmemo u obzir i ideju, činove i tekstove koji su apstrahirani u intervenciji, odnosno umjetnički čin koji rezultira objektom. Medićev se Autić, dakle, može analizirati iz triju aspekata: kao objekt (dekontekstualizirani autić na Trgu), umjetnički čin (proces, ideja) te autorska intervencija (spoj objekta i umjetničkog čina). Autić tako nastaje kao svojevrsni „odgovor” na dostupne tekstove, iz određenog „čitanja” (u dekonstrukcijskom smislu riječi) koje je unaprijed težilo biti kritično, radije nego afirmativno. Budući da je samo čitanje interpretacija koja je prouzročila određenu reakciju, efekt, smatram da se može govoriti o djelovanju „jezičnog” na „nejezično”, a potom i o činu značenjske redukcije, simboličnosti, „znaku” neodvojivom od diskursa, odnosno o performativu.

Međutim, kako bi performativ bio djelotvoran, „uspješan”, mora zadovoljiti Austinove „uvjete prikladnosti”: odgovarajuće okolnosti, odgovarajuća osoba, postojanje određene procedure, ozbiljnost itd., što se može prepoznati i kod ove intervencije. Naime, kako bi do intervencije uopće došlo, trebao je postojati određeni okvir unutar kojeg će se ona dogoditi, mogla ju je izvršiti isključivo „odabrana osoba” (koju je za taj zadatak izabrala relevantna institucija) te je postojala određena „procedura” predstavljanja (tura za Dan kreativnosti, ali i traženje dozvole). Ipak, smatram da Autić ne udovoljava uvjetu ozbiljnosti, što je kriterij koji se namjerno „krši”. Umjetnikova je intencija i prije razvijanja koncepta bila našaliti se, intervenirati u prostor humorom, igrati se prostorom (tako je i Autić „ludički” simbol Trga). Radi se o promišljenom izbjegavanju ozbiljnosti, namjeri da se u prostor intervenira neočekivano, za razliku od intervencije koju Medić za taj prostor smatra „konvencionalnijom”, „primjerenijom”, a koja bi težila biti, naprimjer, društveno 167