žavao sajam domaćih proizvoda, a prostor oko gradskog sata (gdje je izveden i performans) bio je „zauzet” i dodatnim satom, koji je postavljen da odbrojava dane do Univerzijade, stolovima i stolicama iz obližnjeg štand-restorana te jednim od mnogih štandova s kobasicama, iako je vrijeme adventskog uređenja grada, za koje su ti štandovi karakteristični, odavno prošlo. Doživljavanjem prostora kao resursa otvara se pitanje granice javnog i privatnog prostora te privatizacije, čime se smanjuje javna svrha tih prostora. Povezivanje prostora i politike može se prepoznati u reakciji prolaznika na Pašalićev performans koji je, vidjevši na jednoj od razglednica fontane ispred Nacionalne i sveučilišne knjižnice, ustvrdio da umjetnik reklamira zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, uz kojeg se veže (pre)skupa izgradnja dotičnih fontana. Mnogi su građani pitanjima poput: „Što Vi prodajete? Pošto su razglednice?” Pašalića stavili u ulogu prodavača razglednica (pri čemu, zapravo, nije bilo toliko bitno kakve su i što predstavljaju), što može upućivati na problematiku percepcije samih građana o javnom prostoru, poput Trga bana Jelačića, namijenjenom građanima kao potrošačima i konzumentima. U tom kontekstu možemo govoriti o konzumaciji samog prostora i stvaranju „konzumerističkog građanstva kao novog sloja u postmodernom i potrošačkom društvu” (Voyce prema Svirčić Gotovac 2011: 313). S druge se strane takav pristup jednostavno može tumačiti kao već spomenuta interakcija publike i umjetnika, koja je sastavni i bitni dio performansa, pri čemu je pitanje „Što prodajete?” pokušaj ostvarivanja komunikacije i nastojanja da se bude dijelom neke aktivnosti u javnom prostoru. Štoviše, performans poziva na interakciju i pruža mogućnost da se subjekti osjećaju kao individualni sudionici događaja. Međutim, unatoč slobodnoj stolici nasuprot umjetniku, koja je pozivala na interakciju, nijedan prolaznik nije odlučio sjesti na nju.
Performans Marka Pašalića: „Zazivanje snage reda”, 21. ožujak 2016. (foto: K. Tončić, 21. 3. 2016.)
158