zato bile raznolike. Nekoliko intervjua s umjetnikom i sudjelovanje u razgovorima o potencijalnim idejama za umjetničku intervenciju te zajednički posjet Muzeju suvremene umjetnosti dublje su me upoznali s performansom kao formom i dali mi uvid u Pašalićeve interese na području umjetničkog djelovanja. Obilazak i razgovor o raznim lokacijama pokazali su kako umjetnik promišlja prostor. Pritom je bila zanimljiva razlika koja je došla do izražaja između mog, etnološkog i kulturnoantropološkog promišljanja prostora, koje se više fokusira na ono iskustveno u njemu, i Pašalićeva, umjetničkog, koje je više stavljalo naglasak na estetiku prostora i problematiku arhitektonskih rješenja, korištenih materijala, organizacije prostora itd. Neizostavno je također bilo istraživačko prisustvo tijekom performansa s ciljem opažanja reakcije publike, prolaznikā i gledateljā, koji su konstitutivni dio svakog performansa. Kako bih lakše predstavila Pašalićeve intervencije, podijelit ću rad u dva dijela. U prvom ću predstaviti šest fotoperformansa koje je umjetnik izveo i dokumentirao fotografijama izrađenim u obliku razglednica tijekom ožujka 2016. godine. U drugom dijelu bavit ću se performansom koji je umjetnik izveo na dan CreArta, Europskom danu kreativnosti, 21. ožujka, kada su i drugi umjetnici u okviru projekta nastupali sa svojim umjetničkim intervencijama.
FOTOPERFORMANSI GRAD KAO IGRALIŠTE NASUMIČNOG PRISTUPA
Zbog zanimanja za performans kao umjetničku formu odabrala sam surađivati s umjetnikom Markom Pašalićem na ovom projektu. Kako sâm navodi, Pašalić motivaciju za performanse u kojima se koristi svojim tijelom kao sredstvom i njime izvodi vremenski ograničene akcije nalazi u iskustvima iz osobnog života, dajući primat onomu subjektivnom pred društveno-socijalnim temama i onomu aktivističkom, koje se često nazire u umjetničkim radovima. Na početku projekta istraživači su umjetnike uputili na promišljanje deset lokacija kao potencijalnih mjesta njihove umjetničke izvedbe. S obzirom na to da je performans prostorna praksa, jedna je od metoda kojima se umjetnik koristi pri razvijanju koncepta performansa obilazak prostora u kojem će se on izvesti. Nakon što smo zajedno obišli sve ponuđene lokacije, Pašalić je odlučio nasumičnim odabirom izabrati lokacije i radnje koje će tamo izvoditi. Metodologija nasumičnog odabira pojavljuje se i u prethodnim Pašalićevim radovima koji preispituju slučajnosti i greške te iluzionističku narav digitalnih medija poput fotografije i filma. Nasumični odabir u ovom dijelu projekta, koji je umjetnik nazvao Grad kao igralište nasumičnog pristupa, sastojao se u vađenju iz vreće šest papirića s lokacijama i šest papirića s radnjama.2 Autor je na papiriće popisao sve ponuđene lokacije i iz vreće izvukao njih šest. Odabiru radnji pristupio je asocijativno, u čemu smo sudjelovale i Pašalićeva supruga i ja. Na taj me način umjetnik simbolično uključio u nastajanje rada. Radnje je podijelio na one koje svakodnevno vrše građani i na one koje izvode turisti, koji grad promatraju drugim očima. Primjerice, nas troje naveli bismo neke radnje koje građani i turisti izvode u gradu (razgovaranje, sastajanje, fotografiranje...). Zatim bi Pašalić radnje koje su se ponavljale popisao na papiriće, pomiješao ih u vreći i dao meni da izvučem šest komada, koji bi se, redom kako su se izvlačili, sparivali s prethodno izvučenim lokacijama. Ispalo je da se kod Doma HDLU-a „sastaje”, na križanju Vukovarske ulice i Ulice Hrvatske bratske zajednice „čeka”, na Cvjetnom trgu „prosi”, na Iblerovu trgu „igra”, ispred Muzičke akademije „piše”, a kod Studentskog centra „jede”. Sljedećih dana tijekom ožujka 2016. Pašalić je posjetio navedene lokacije s fotografom Igorom Juranom, koji ga je fotografirao u trenutku izved2
Umjetnik je prvotno namjeravao vršiti nasumični odabir kockom te je stoga odabrao broj šest kao broj važećih ishoda.
150