Rijeka bez povratka

buduće akumulacije naseljavalo 4500 do 5000 ljudi. Naknada za izgubljene nekretnine u siromašnoj državi, upravo izašloj iz rata, bila je više nego mizerna.

Prema pamćenju iseljenih, najkvalitetnije zemljište plaćeno je tako jeftino da je jedan metar četvorni pak-papira imao u to vrijeme veću cijenu od jednog metra četvornog zemlje prve kategorije.

Država nije imala obaveze za novo zapošljavanje niti je preuzela brigu za stambeno zbrinjavanje. Mnogim prinudno iseljenim eksproprijacija je izvršena i na nekretninama koje su se našle van zone akumulacije zbog izgradnje nove ceste i željezničke pruge. Cijelo područje tadašnjeg sreza konjičkog (desna obala akumulacije) sa preko 10.000 stanovnika ostalo je odsječeno, bez komunikacija.

Potapanjem gradića Ostrožac, koji je imao razvijenu trgovinu poljoprivrednim proizvodima, a naročito voćem, cio kraj Neretvice, inače do tada poznat kao voćarski kraj, ostao je ekonomski i komunikacijski odsječen. Od tada je krenula stagnacija razvoja tog kraja, sa veoma intenzivnim iseljavanjem koje se nastavilo sve do danas. Od nekad bogatog kraja postao je nejnerazvijeniji dio općine Konjic.

Znatan broj iseljenih nisu bili ekonomski moćni da grade ili kupe kuću u Konjicu, Jablanici, Mostaru i Sarajevu. To stanovništvo povuklo se u padinste dijelove iznad svojih potopljenih naselja. Tako su na neplodnoj zemlji, bez izvora pitke vode koji ostadoše na dnu jezera, nastali novi Ostrožac, Lisičići, Ribići, Čelebići, Žuglići i dr.

Naročito su se u velikoj nevolji, zbog potpunog prekida komunikacija, našli ljudi na desnoj obali akumulacije. Po kiši, snijegu, vjetrovima, kroz blato, hiljade učenika, radnika i mještana prelazili su jezero kako bi došli u školu, fabriku ili na pijacu da prodaju svoje oskudne usjeve. Problemi prelaska jezera malim čamcima su se uvećali smanjenjem nivoa jezera zbog ogromnih količina blata zaostalog na obali iza povučene vode.

Obećanja vlasnika brane o izgradnji novih puteva, novih mostova, vodovoda i dr. su pljuštala, ali su najčešće ostajala samo puste priče. U početku je Elektroprivreda o svom trošku organizovala prevoz mještana brodicama (Lisičići-Čelebići, Paprasko – Žuglići) do izgradnje mostova. Brodice i prevoz su brzo ukinuti, mostovi nikada nisu izgrađeni.

Prve sijalice u naseljima tik uz akumulaciju zasvijetlile su tek početkom 70-ih, ali ne novcem hidroelektrane nego iz solidarnih sredstava općinskog samodoprinosa.

Prvi viseći most u Ostrošcu također je izgrađen i konstrukcija osigurana iz izvora koji nisu od brane.

Prva izgrađena tvornica u Neretvici (Tvornica zakovica) ne samo što nije u konstrukciji finansiranja imala novac od proizvedene struje, nego je, naprotiv, sve dažbine za priključenje na mrežu električne energije u potpunosti platila po tada važećoj tarifi. A ta prva, i jedina, tvornica u nerazvijenoj dolini Neretvice, najviše pogođenoj akumulacijom, izgrađena je punih 25 godina poslije izgradnje HE Jablanica.

70