Nastavljaju djed i Krešo gradom. Ravno kroz Marmontovu aleju. Djed zaneseno priča o danima kad se nasred te aleje slupao s motorom i tjednima morao nositi gips.
– Još sam dobro i prošao. Nisam pazio, znaš.
– Ja uvijek pazim. Mama kaže da previše pazim. A ja mislim da
ona misli da se bojim. To nije istina. Ničeg se ne bojim, samo
sam oprezan. Jednog dana ćete svi vidjeti da sam bio u pravu
– zajapureno će Krešo.
– Mislim da nećemo stići ni pomisliti da smo bili u krivu. Osim ako uopće ne bude apokalipsa. Onda ćemo stići pomisliti još puno toga.
– Ha, ha. Nemoguće. Nema šanse. Prolaze pored stare bolnice. – Ima šanse, ima. Kad se zaljubiš. Onda i nemoguće postaje moguće… Kao kad sam s tom rukom u gipsu otišao ovdje na kontrolu – djed pokazuje prema bolnici. – I dok sam čekao na red kod doktora, opet sam se zaljubio. Isto kao prije. I još više.
– U tome nema ništa nemoguće. Pa svi se zaljube barem dvaput. Osim mene. Ja se neću zaljubiti. Nikad – kaže Krešo i ostavi djeda bez teksta.
Što ćete, djeca su danas tvrdoglavija od odraslih.
fer
ije