ZLATNE GRIMMOVE BAJKE

Page 1

Jubilarno izdanje povodom 200-te obljetnice Grimmovih bajki

Zlatne

Grimmove bajke IlustrIrala Jelka Godec Schmidt

Jacob i Wilhelm Grimm



Zlatne

Grimmove bajke


Izabrano iz izvornika: KINDER- UND HAUSMÄRCHEN

Sva prava pridržana. Nijedan dio ovoga izdanja ne smije se ni u cijelosti ni djelomično reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem obliku i ni na koji način, pohraniti u sustavu za reproduciranje niti prenositi u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja autora i izdavača.


Jacob i Wilhelm Grimm

Zlatne

Grimmove bajke Ilustrirala Jelka Godec Schmidt


sadržaj

Grimmove bajke ovdje i sada … 9 Kraljević žabac ili željezni henrik … 13 Priča o čovjeku koji je htio upoznati strah … 18 Dvanaestorica braće … 29 Vuk i sedam kozlića … 36 Braco i seka … 40 Ivica i Marica … 47 O ribaru i njegovoj ženi … 56 Bijela zmija … 66 Slamka, ugljen i grah … 70 Pepeljuga … 74 Gospođa Berta … 82 Sedam gavranova … 87 Crvenkapica … 91


Bremenski gradski svirači … 96 Matovilka … 101 Hrabri krojačić … 106 Vrag zlatne kose … 115 Stoliću, prostri se! … 123 Palčić … 136 postolari i vilenjaci … 144 Palčićevo putovanje … 146 Mačak u čizmama … 151 Stari sultan … 157 Trnoružica … 160 Nahod-ptica … 165 Kralj Bradonja … 168 Snjeguljica … 175 Zlatna ptica … 187


Vilenjak Tvrdoglavac … 196 Mirko i Milka … 201 Zlatna guska … 209 Kosmata … 214 Mudra Marica … 221 Sretni Ivo … 224 Četiri brata od zanata … 231 Mudra seljanka … 236 Liječnik sveznalica … 240 Siromašni mlinarski momčić i maca … 243 Mudri ljudi … 248 Duh u boci … 252 Željezni Ivica … 258 Ivica Ježić … 268 Dva putnika … 274


Šestorica obilaze svijet … 285 Voda života … 292 Slatka kaša … 298 Ditmarske laži … 300 Zec i jež … 301 Željezna peć … 305 Zvjezdani taliri … 312 Snjeguljica i Ružica … 9 Guščarica na studencu … 322 Zlatni ključ … 333 nekoć davno živjela su dva brata … 335 O ilustracijama i ilustratorici … 344


Jacob i Wilhelm Grimm na slici Elisabeth Jerichau Baumann iz godine 1855. Slika se Ä?uva u arhivu DrĹžavnog muzeja u Berlinu.


Grimmove bajke ovdje i sada Polonca Kovač Jednako kao što u bajkama u orahu može biti skrivena srebrna ili zlatna oprava, u Grimmovim bajkama skrivena je povijest naše stare Europe, sa svim svojim ratovima, pritiscima, strahovima i predrasudama. Tu je, naravno, i dobrohotna vjera u pravedniji svijet, u kojem potlačeni i dobronamjerni nakon loših iskustava uvijek nađu prostor za sebe. Kad su braća Grimm započeli s prikupljanjem bajki, Europa je još jednom bila bačena na tlo – nakon Francuske revolucije i Napoleonovih ratova trebalo je puno toga ponovno postaviti i odrediti. Braća Grimm, učenjaci i jezikoslovci, vjerovali su da na ruševinama staroga svijeta leži kulturni temelj novih vremena. Utopili su se u starim jezicima, mitovima i običajima, čak i u pravnoj praksi srednjega vijeka. Sakupljali su sve dostupne stare dokumente, narodne pjesme, mitove i bajke. Svojom su gramatikom postavili temelje moderne lingvistike, “do grla” su se zakopali u rad na rječniku njemačkoga jezika, a njihovo najpoznatije djelo zasigurno su Dječje i kućne bajke. Zahvaljujući prijevodima na 160 jezika i danas su najprodavanija njemačka knjiga. Dječje i kućne bajke izišle su na Božić 1812. godine. Nisu bile izuzete ni od kritika. Smatralo ih se korisnima samo za brže uspavljivanje djece, a od odraslih je ljudi bilo previše za očekivati da ih takve stvari zanimaju. Od tisuću otisnutih primjeraka nakladniku je pripalo čak tristo pedeset. Velik uspjeh ostvario je prijevod pedeset bajki u Engleskoj, nakon kojeg su braća Grimm po istom predlošku i u Njemačkoj izdali izbor bajki. Taj je izbor otvorio put “cjelovitom izdanju” i s vremenom su njihove bajke postale uspješnica. Unatoč velikom uspjehu, već tada postavilo se pitanje kome je u stvari ta knjiga namijenjena. Jesu li bajke, to “nedužno cvijeće”, kako ih je nazvao Wilhelm Grimm, koje opisuju smrti i ubojstva, nezasluženu sreću i uspješno licemjerje, primjereno štivo za dijete? S druge pak strane, koja će odrasla osoba čitati o patuljcima i vilama? I znanost –

9

Grimmove bajke ovdje i sada


zašto bi se znanost bavila takvim sitnicama? Braća Grimm smatrali su bajke znanstvenim doprinosom književnosti i ujedno odgojnom knjigom. U to je vrijeme odgoj djece bio iznimno strog. U pokrajini Hessenu, odakle su potjecala braća Grimm, vrijedila je uredba kako bi “vrlo strogo trebalo kažnjavati djecu zbog nepodobnog ponašanja prema starijima”. Strogom kaznom smatrali su udaranje i sramoćenje. Danas na drukčiji način pokušavamo pripremiti djecu za svijet odraslih pa su time i bajke našega doba drukčije. Nema više strašne zlobe i krute osvete, sukobi nisu toliko drastični, čime ni osjećaji prilikom slušanja nisu toliko snažni. Puno današnjih roditelja sumnjičavo je prema tom “nedužnom cvijeću”, čak su i braća Grimm bajke prerađivali, uljepšavali i preoblikovali ih tako da “svojom čistom i milom svjetlošću probude srca”. Kad danas čitamo to “nedužno cvijeće”, neke od bajki toliko su strašne da te prođe jeza, druge pak zabavne, treće ganutljive, u njima se prelijeva cijela paleta ljudskih osjećaja. Sve te osjećaje pobuđuju jer su pisane slikovito i životno, glavni junaci sve obuhvaćaju. Ako u djeteta izazovu i strah, isto ih tako uče i da se ljubaznost, skromnost i vjernost nagrađuju, da u konačnici osveta nije uspješna, nezaslužena sreća ne traje dugo, ubijeni ožive, ali, naravno, samo oni pravi. U svakom slučaju, sve se dogodilo u ta davna vremena, “kad su želje nešto značile”. Ah, u bajkama sve završava onako kako bi moralo u “najboljem od svih svjetova”. Ti osjećaji i taj optimizam dobri su suputnici na putu prema zrelosti, zbog čega knjiga Grimmovih bajki već dvjesto godina postiže izdanje za izdanjem.

Grimmove bajke

10




Kraljević žabac ili željezni Henrik

J

ednom davno, kad su se želje još ispunjavale, živio je kralj koji je imao samo lijepe kćeri. No najmlađa kći bijaše toliko lijepa da se i sunce čudilo kada bi je pogledalo u lice – a sunce je vidjelo već mnogo toga. Neda-

leko od kraljeva dvorca prostirala se tamna šuma i ondje se pod starom lipom zrcalio izvor. Kada je u podne bilo jako vruće, kraljevna bi otišla u šumu, sjela na rub hladnog izvora i iz dosade bi uzimala zlatnu kuglu, bacala je u zrak i hvatala. To je bila njezina najomiljenija igra. No jednom se dogodi da je zlatna kugla pala mimo njezinih ispruženih ruku na zemlju i otkotrljala se ravno u vodu. Gledala je za njom, ali kugla je nestala u izvoru koji je bio tako dubok da mu se dno nije vidjelo. Kraljevna stane plakati – plakala je sve glasnije, nikako da se utješi. I dok se tako žalostila, netko joj vikne: – Kraljevno, što se dogodilo? Toliko vičeš da bi ti se i kamen smilovao. Okrene se kako bi vidjela odakle dolazi glas i ugleda žabu koja je provirila iz vode svojom krupnom, ružnom glavom. – Ah, to si ti, staro bućkalo – reče kraljevna. – Plačem zbog svoje zlatne ku-

gle koja je pala u izvor. – Smiri se i nemoj plakati – reče joj žaba. – Ja ću ti pomoći. Što ćeš mi dati ako ti vratim igračku? – Što god poželiš, draga žabo – odgovori kraljevna. – Svoju odjeću, bisere i drago kamenje, i zlatnu krunu koju imam na glavi. – Nije mi do tvoje odjeće, bisera, dragog kamenja i zlatne krune – odgovori joj žaba – ali ako ćeš me barem malo voljeti, ako ću biti tvoj prijatelj i drug u igri, ako ću sjediti za stolom pokraj tebe, ako ću smjeti jesti iz tvog zlatnog ta13

Kraljević žabac ili željezni Henrik


njura i piti iz tvoje čaše te spavati u tvom krevetiću – ako mi sve to obećaš, zaronit ću i donijeti ti zlatnu kuglu. – Oh, naravno – reče kraljevna – obećat ću ti sve što želiš, samo mi donesi moju kuglu. No u sebi je mislila: Što ta žaba brblja? Tu čuči u vodi s drugim žabama i krekeće. Kako bi takva bila čovjekov prijatelj?! Kada je žaba dobila obećanje, uronila je glavu u vodu, a zatim cijela zaronila, i kad je za neko vrijeme isplivala na površinu, u ustima je držala zlatnu kuglu te ju bacila u travu. Kraljevna bijaše jako vesela jer je ponovo ugledala svoju lijepu igračku, pokupila ju je i odskakutala s njom. – Čekaj, čekaj – vikala je žaba – uzmi me sa sobom, ja ne mogu trčati tako brzo kao ti! Ali ništa nije pomoglo, uzalud je za njom glasno vikala kvak-kvak. Kraljevna je trčala kući i uopće nije slušala jadnu žabu, koja je morala natrag u svoj izvor. Kad je sutradan kraljevna s kraljem i sa svim dvorjanima sjedila za stolom i jela iz svoga zlatnog tanjura, netko se najednom stade penjati uz mramorne stube – pljes! pljes! pljes! – i kad se popeo na vrh, pokuca na vrata i vikne: – Najmlađa kraljevno, otvori! Kraljevna je otrčala do vrata kako bi vidjela tko je vani, a kada ih je otvorila, ondje je sjedila žaba. Kraljevna brže-bolje zalupi vratima te se vrati za stol i sjedne. No spopadne je velik strah. Opazivši kako joj snažno kuca srce, kralj je upita: – Dijete moje, čega si se tako uplašila? Da nije pred vratima div koji te želi ugrabiti? – Ah, ne – odgovori kraljevna. – Nije div, samo neugledna žaba. – Što želi od tebe? – Ah, dragi oče, kada sam jučer sjedila u šumi i igrala se na izvoru, zlatna kugla mi je pala u vodu. Budući da sam jako plakala, žaba mi ju je vratila i na Grimmove bajke

14


sve je načine zahtijevala da bude moj prijatelj, a ja sam joj to obećala. Uopće nisam razmišljala da može izaći iz vode. Sada je vani i želi k meni. U tom je trenu ponovo netko pokucao i povikao: Mlada kraljevno, otvori ta vrata! Zar si zaboravila što si kod hladnog izvora jučer obećala? Mlada kraljevno, otvori ta vrata! Kralj nato reče: – Obećanje koje si dala, moraš održati. Idi pa joj otvori! Kraljevna ode i otvori vrata, a žaba skoči unutra te krene za njom, skok po skok, do njezine stolice. Tada poviče: – Podigni me k sebi! Kraljevna je negodovala sve dok joj kralj nije naredio da to učini. Ali, kad je žaba već bila na stolici, htjela je i na stol, a kad je sjela na stol, reče: – No, približi mi svoj tanjurić bliže kako bismo zajedno jeli. To je kraljevna i učinila, iako joj nije bilo drago. Žaba je jela slasno, a kraljevni je svaki zalogaj zastajao u grlu. Na kraju je žaba rekla: – Baš sam se najela i umorila. Odnesi me u svoju sobicu i pripremi mi svoju svilenu posteljicu. Idemo na spavanje. Kraljevna stade plakati jer se jako bojala hladne žabe, koju se nije usudila ni dotaknuti, a sad bi ona htjela spavati u njezinoj lijepoj, čistoj postelji. Kralj se na to razljutio i rekao: – Ako ti tko pomogne kad si u nevolji, to kasnije ne smiješ zaboraviti! Na to kraljevna dvama prstima primi žabu i odnese je sa sobom i stavi u kut. Kad je legla u postelju, žaba doskakuće bliže i reče: 15

Kraljević žabac ili željezni Henrik



– Umorna sam i želim spavati u tvojoj postelji. Podigni me ili ću sve reći tvom ocu! Sad je kraljevnu uhvatila takva ljutnja da je podignula žabu i svom je snagom bacila u zid: – Sad ćeš me ostaviti na miru, ti ružna žabo! Ali kad je žaba pala na pod, to više nije bila žaba nego kraljević lijepih, toplih očiju. Istog trena, prema kraljevoj želji, kraljević postade njezinim dragim prijateljem i suprugom. Ispričao joj je kako ga je zla čarobnica začarala i nitko drugi ga nije mogao spasiti iz izvora doli same kraljevne. Zatim dogovore kako će ujutro zajedno otići u njegovo kraljevstvo. Kad ih je sljedećeg jutra probudilo sunce, na dvor je stigla kočija. Osam bijelih konja bijaše upregnuto zlatnim lancima, na glavama im bijela nojeva pera, a iza njih je stajao sluga mladog kralja, vjerni Henrik. Vjerni Henrik bio je tako žalostan što je njegov gospodar bio pretvoren u žabu da si je srce okovao s tri željezna obruča kako mu ne bi puklo od boli i žalosti. Sada je kočija ponovo dovezla mladoga kralja u njegovo kraljevstvo i vjerni im je Henrik pomogao ući, a zatim se i sam, sav radostan, ponovo popeo u kočiju. Nakon što su se vozili neko vrijeme, kraljević je začuo neki prasak, kao da se nešto slomilo, pa vikne: Henriče, kotač se slomio! Ne, gospodine, to je srce, to je obruč srca koje je trpjelo za oboje kad ste bili začarana žaba. Tijekom putovanja još se nekoliko puta začuo prasak i kraljević je svaki put mislio da to puca kočija, ali to su bili obruči koji su pali vjernom Henriku sa srca, sad kad je njegov gospodar bio oslobođen i sretan. Prevela Ariana Klier

17

Kraljević žabac ili željezni Henrik


Priča o čovjeku koji je htio upoznati strah

B

io jednom jedan otac koji je imao dva sina. Stariji sin bijaše pametan, mudar i snalažljiv u svemu, a mlađi tupav te ništa nije shvaćao niti je učio. Vidjevši mlađega, ljudi su govorili:

‒ S ovim će otac imati samo muke! Kad je trebalo nešto učiniti, svaki put bi to učinio stariji sin. Ali kad bi ga

otac kasno noću nekamo poslao, a put bi vodio preko groblja ili kakvoga sličnog jezovita mjesta, rekao bi: ‒ Oče, oprosti mi, ali ne mogu tamo. Bojim se! ‒ Uh, hvata me jeza! – govorili bi ljudi kad bi se navečer, pokraj vatre, prepričavali događaji od kojih čovjeka podilaze žmarci. Mlađi sin sjedio je u kutu i slušao, ali ništa nije shvaćao. ‒ Svi samo govore: 'Hvata me jeza, hvata me jeza!' A mene nije strah. Mora da se radi o nekakvu umijeću koje ja ne razumijem. Jednoga dana reče mu otac: ‒ Čuj što ti imam reći! Već si odrastao i jak, valja ti izučiti nešto čime ćeš zarađivati za kruh. Pogledaj kako se tvoj brat trudi, a od tebe nikad ništa. ‒ Ah, oče moj, volio bih ja raditi nešto. Da mogu, učio bih strahovati jer to nikako ne razumijem – odvrati mlađi sin. Čuvši to, stariji sin se nasmije i pomisli: “Moj Bože, kakvog li glupana za brata imam. Od njega nikad neće biti ništa.” Otac uzdahne i odgovori mlađem sinu: ‒ Naučiti strahovati još i možeš, ali tako nećeš zaraditi svoj kruh. Uskoro oca posjeti zvonar. Otac mu se potuži na mlađega sina, da ništa ne zna niti što uči.

Grimmove bajke

18


‒ Zamisli samo, kad sam ga upitao kako će zarađivati za kruh, on mi odgovori da želi učiti strahovati. ‒ Pa to može i kod mene naučiti – odvrati zvonar. – Pošalji ga k meni, dovest ću ja njega u red. Otac se poraduje, jer je vjerovao da će se momak dozvati pameti. Zvonar ga uzme za pomoćnika. Nakon nekoliko dana probudi ga u ponoć, naloži mu da ustane i pođe u toranj zvoniti. “Naučit ću ja tebe što je strah”, pomisli zvonar i krišom požuri prije momka. Kad se momak uspeo na vrh zvonika i već uhvatio uže kako bi zazvonio, odjednom ugleda bijelu prikazu na stubama. ‒ Tko je to?! – upita on, ali prikaza ne odgovori. ‒ Odgovori mi – ponovno će momak – ili odlazi! Ovdje nemaš što tražiti noću. Ali zvonar se nije micao, nego ostade kao ukopan, želeći momka uvjeriti da je sablast. Momak ponovo upita: ‒ Što radiš ovdje? Odgovori ako si pošten čovjek ili ću te baciti niza stube. Zvonar je i dalje šutio, stojeći kao ukopan. Mislio je da mu ne prijeti velika opasnost. Momak ga tada zazove i treći put pa kad ne dobi odgovora, zaletje se i svom snagom gurne prikazu niza stube. Potom zazvoni, pođe kući i ne govoreći ništa legne u krevet te zaspi. Zvonarova je žena dugo čekala muža, ali od njega ne bi ni traga ni glasa. Napokon je obuzme strah pa probudi momka i upita ga: ‒ Znaš li gdje je moj muž? Otišao je prije tebe u zvonik. ‒ Ne znam – odvrati ovaj. – Ali netko je stajao na stubama u zvoniku. Mislio sam da je lopov pa sam ga gurnuo niza stube. Pođite tamo vidjeti je li to on. Bit će mi žao ako sam ga ozlijedio.

19

Priča o čovjeku koji je htio upoznati strah


Žena požuri i zatekne muža kako leži u kutu slomljena kuka. Iznese ga pa se zaputi mladićevu ocu, sve zapomažući i jadikujući. ‒ Vaš je sin izazvao veliku nesreću! Gurnuo je moga muža niza stube zvonika pa je jadnik slomio kuk. Vodite tog nesposobnjakovića iz naše kuće! – žestoko se okomila žena. Otac se uplaši, otrči i stane grditi sina: ‒ Kakve to budalaštine izvodiš? Vražja posla! ‒ Oče, nisam ja kriv. On je stajao na stubama zvonika kao prikaza. Nisam znao tko je, triput sam ga zazvao da se predstavi ili da ode, a kad nije učinio ništa od toga, gurnuo sam ga. ‒ Ah – uzdahne otac – s tobom imam samo nevolje. Sklanjaj mi se s očiju, ne želim te više vidjeti. ‒ Dobro, oče, ali pričekaj do jutra. Poći ću naučiti strahovati, želim izučiti vještinu koja će me hraniti. ‒ Radi što god hoćeš, široko ti polje. Evo ti pedeset talira pa pođi u svijet i ne govori nikome odakle si i tko ti je otac jer te se sramim. ‒ Dobro, oče, učinit ću onako kako ti želiš. Ujutro momak tutne pedeset talira u džep i zaputi se u svijet, neprestano ponavljajući: ‒ Da mi je samo naučiti strahovati, da mi je samo naučiti strahovati! Usput sretne čovjeka koji ga je čuo kako razgovara sam sa sobom pa mu se pridruži i nastave zajedno dalje. Došavši do nekih vješala, ovaj mu reče: ‒ Pogledaj ono drvo. Sedmorica su ondje obješena. Sjedni ispod njih i čekaj da padne mrak pa ćeš naučiti strahovati. ‒ Ako je to sve, ništa lakše od toga – odvrati momak. – Naučim li tako brzo strahovati, dođi opet ujutro, dat ću ti pedeset talira. I momak sjedne ispod vješala i pričeka da padne noć. Kako je bilo hladno,

Grimmove bajke

20


naloži vatru, ali oko ponoći zapuše tako hladan vjetar da se nije mogao ugrijati ni pokraj vatre. Kad je vjetar počeo njihati obješene tako da su jedan drugoga gurali, mladić pomisli: “Ti se ovdje kraj vatre smrzavaš, a kako li je tek njima.” I smiluje im se jer bijaše dobrostiv pa prisloni ljestve, popne se gore i odriješi jednoga po jednoga svu sedmoricu. Tada ih poreda oko vatre da se malo ogriju. Oni su nepomično sjedili i vatra im zahvati odjeću, a on im zaprijeti: ‒ Pazite se, inače ću vas ponovo objesiti! Ali mrtvaci su samo šutjeli i pustili da im prnje izgore. Mladić se razljuti i vikne: ‒ Kad se ne želite brinuti za sebe, ne mogu vam pomoći. Nakon toga ih sve redom ponovo objesi pa sjedne kraj vatre i zaspi. Ujutro dođe onaj čovjek i upita ga: ‒ Znaš li sada što je to strah? ‒ Ne – začuđeno će momak. ‒ Ovi gore nisu rekli ni riječi i još su dopustili da im izgore prnje. Čovjek shvati da toga dana neće zaraditi pedeset talira pa ode govoreći: ‒ Ovakva glupana još ne upoznah. I mladić ode svojim putem, neprestano ponavljajući: ‒ Da mi je samo naučiti strahovati, da mi je samo naučiti strahovati! To čuo kočijaš koji je išao iza njega pa ga upita: ‒ Tko si? ‒ Ne znam – odvrati mladić. ‒ Odakle si? – ponovno ga upita kočijaš. ‒ Ne znam. ‒ Tko ti je otac? ‒ Ne smijem kazati. ‒ A što to neprestano ponavljaš?

21

Priča o čovjeku koji je htio upoznati strah


‒ Ah, htio bih znati strahovati, ali me to nitko ne može naučiti – odvrati mladić. ‒ Mani se gluposti i pođi sa mnom, pobrinut ću se da te nekamo smjestim – reče kočijaš. Mladić ga posluša i pođe s njim pa nakon nekog vremena stignu do krčme gdje namjeravahu prenoćiti. Ulazeći u krčmu, mladić je i dalje ponavljao: ‒ Da mi je samo naučiti strahovati, da mi je samo naučiti strahovati! Čuvši ga, krčmar se nasmije i reče: ‒ Ako ti je do toga, na pravome si mjestu. ‒ Bolje ti je da šutiš – dometne krčmarova žena. – Neki je radoznalac već platio glavom. Bila bi šteta takva ljepotana. ‒ Kako god, svejedno želim naučiti. Zato sam i pošao u svijet – odvrati mladić. Potom uzme dodijavati krčmaru, sve dok mu ovaj ne ispripovjedi da je u blizini začarani dvorac, gdje može naučiti što znači strahovati, samo ako bude tri noći ondje držao stražu. Onomu tko se na to odvaži, kralj je obećao ruku svoje kćeri, od koje svijet nije vidio ljepše djevojke. U dvorcu se nalazi silno blago koje čuvaju zli duhovi. Mnogi su već išli unutra, ali nitko se nije vratio. Sutradan mladić iziđe pred kralja pa mu reče: ‒ Ako mi dopustite, stražario bih tri dana u začaranom dvorcu. Kralj mu dopusti, ali ga upozori: ‒ Smiješ izabrati samo tri stvari koje ćeš ponijeti sa sobom. Na to će mladić: ‒ Želim vatre, tokarsku klupu i djelaču s makljom. Kralj naloži da se sve to tijekom dana odnese u začarani dvorac. Kad se počelo smrkavati, mladić ode u začarani dvorac, naloži vatru u jednoj sobi, stavi djelaču s makljom kraj nje i sjedne na tokarsku klupu. ‒ Ah, da mi je znati strahovati! – uzdahne. ‒ Ali to ni ovdje neću naučiti.

Grimmove bajke

22


Oko ponoći malo potakne vatru, kad iznenada začuje kako netko viče: ‒ Uh, uh, što je hladno! ‒ Ako vam je hladno, dođite i sjednite pokraj vatre pa se ugrijte! – odvrati mladić. Čim je to rekao, priskoče dvije velike crne mačke, sjednu svaka s jedne njegove strane i pogledaju ga svojim žarkim očima. Nakon što su se malo ugrijale, rekoše: ‒ Hajmo se malo kartati. ‒ Može – prihvati mladić. – Samo, pokažite mi svoje šape. Ove učine kako im reče. ‒ Uh, koliki su vam nokti! Morat ću vam ih odrezati. Tada ih ščepa, digne na djelaču i stegne im šape stezaljkom. ‒ Nije mi više do igre – reče mladić pa ih ubije i baci u vodu. Ali kad je htio sjesti pokraj vatre, sa svih strana nagrnu crne mačke i crni psi s užarenim lancima. Bilo ih je toliko da im nije mogao umaknuti. Zvijeri su gazile vatru i raznosile je kao da je žele ugasiti, glasno zavijajući. Mladić je sve to mirno promatrao, a kad mu je dodijalo, zgrabi maklju i vikne: ‒ Odstupite! Potom ih počne udarati i sve one koji nisu pobjegli ubije i baci u vodu. Tada ponovno zapali vatru da se ugrije. Kako bijaše pospan, počnu mu se sklapati oči pa se osvrne oko sebe i u kutu spazi veliku postelju. “Kao naručena za mene!” pomisli mladić i legne. Ali tada se postelja počne micati sama od sebe i on se na njoj stade voziti dvorcem. ‒ Izvrsno! – poraduje se mladić. – Samo tako! I postelja počne juriti gore-dolje, lijevo-desno kroz dvorac, kao da je vuče šest upregnutih konja. Odjednom se postelja izvrne i poklopi ga svom težinom, a bi-

23

Priča o čovjeku koji je htio upoznati strah



jaše teška kao cijelo brdo. Mladić zbaci pokrivače i jastuke sa sebe pa izađe i reče: ‒ Neka se netko drugi vozi i raduje! Tada legne pokraj vatre i zaspi. Ujutro dođe kralj i ugleda mladića kako leži. Pomisli da je mrtav i bijaše mu ga žao pa reče: ‒ Šteta lijepa mladića. Ali mladić to čuje pa se uspravi i odvrati: ‒ Nema razloga žalovati! Kralj se silno začudi i sav radostan upita kako mu je bilo. ‒ Jako dobro – odvrati mladić. – Ova je noć prošla, a tako će i dvije preostale. Kad se vratio u krčmu, gostioničar se zaprepasti i reče: ‒ Nisam se nadao da ću te vidjeti živa. Znaš li sada što znači strahovati? ‒ Ne – odvrati ovaj – sve je uzalud. Kad bi mi samo netko pokazao! Sljedeće noći ponovo ode u dvorac, sjedne pokraj vatre i stane ponavljati: ‒ Da mi je samo naučiti strahovati, da mi je samo naučiti strahovati! Kad je otkucala ponoć, odjednom se začuje nekakva buka, koja se potom malo stiša pa napokon kroz dimnjak uz tutanj klizne polovica čovjeka i padne ravno pred mladićeve noge. ‒ Opa! – vikne momak. – Malo je jedna polovica. Tada se opet začuje graja, vriska i glasno komešanje pa kroz dimnjak klizne i druga polovica. ‒ Samo trenutak – reče momak – da potaknem vatru. Učinivši to, osvrne se oko sebe i spazi da su se polovice sastavile pa je sada ispred njege sjedio čovjek čudovišna izgleda. ‒ Nismo se tako dogovorili – reče mladić ljutito. – Klupa je moja. Tada se počeše naguravati pa ga mladić potisne i ponovno sjedne na svoje mjesto. Nato se spusti mnoštvo ljudi koji donesu devet kostiju i dvije lubanje,

25

Priča o čovjeku koji je htio upoznati strah


poslože ih ondje i počnu se kuglati. Mladić ih upita: ‒ Mogu li vam se pridružiti? ‒ Možeš, ako imaš novca. ‒ Novca mi ne manjka, ali vaše kugle nisu okrugle! ‒ odvrati mladić pa uzme mrtvačke glave, stavi ih na tokarsku klupu i ostruže tako da budu okrugle. ‒ Evo ih, sad će se bolje kotrljati – reče mladić pa zaigra njima i izgubi nešto novca. Ali kad dođe ponoć, sve iščezne. Mladić potom legne i mirno zaspi. Sljedećega dana ponovno dođe kralj i upita ga: ‒ Kako je bilo ovaj put? ‒ Kuglao sam se – odvrati mladić – i izgubio nešto novca. ‒ Zar te nije bilo strah? ‒ A čega to? Pa bilo je zabavno. Da mi je samo znati strahovati! Treće noći ponovo sjedne na klupu. Bijaše neraspoložen i stalno je ponavljao: ‒ Da mi je samo naučiti strahovati! Bilo je već kasno kada dođoše šestorica krupnih ljudi noseći mrtvački sanduk. “Bit će da je to moj dobri ujak koji je umro prije nekoliko dana”, pomisli momak pa uprijevši prstom zazove: ‒ Dođite, samo dođite! Šestorica spuste sanduk na zemlju, a mladić priđe i skine poklopac. U sanduku ležaše mrtvac. Momak mu opipa ledeno lice. ‒ Počekaj malo, ugrijat ću te – reče pa priđe vatri, ugrije ruku i stavi je na mrtvačevo lice, ali ovaj se ne ugrija. Potom ga izvadi iz sanduka pa sjedne pokraj vatre, položi ga na krilo i počne mu trljati ruke da mu krv ponovno zakola. Kako ni to nije pomoglo, odnese ga u postelju, pokrije ga, legne pokraj njega i zaspi. Nakon nekog vremena mrtvac se ugrije i počne se micati. Mladić se probudi pa mu reče:

Grimmove bajke

26


‒ Ujače moj, ugrijah te... ‒ Sad ću te zadaviti! – poviče ovaj. ‒ Molim?! – odvrati mladić. – Zar se tako pokazuje zahvalnost? Vratit ću te u sanduk. To reče pa ga baci natrag u sanduk i spusti poklopac. Poslije toga dođu ona šestorica i odnesu ga. ‒ Ah, ovdje nikad neću naučiti strahovati. Uto uđe čovjek strašna izgleda, a bijaše krupniji od svih ostalih, star i duge bijele brade. ‒ Jadniče! – reče. – Uskoro ćeš naučiti što je to strah jer ćeš umrijeti! ‒ Ne tako brzo – odvrati mu mladić. ‒ Pokazat ću ja tebi – zaprijeti nakaza. ‒ Govori tiše i ne budi bahat, jer te se ne bojim i jači sam od tebe. ‒ To ćemo još vidjeti – odvrati starac. – Ako me pobijediš, možeš ići. Tada ga starac odvede kroz mračne hodnike u kovačnicu, dohvati sjekiru i jednim udarcem zabije nakovanj u zemlju. ‒ Ja mogu bolje od toga! – reče mladić i priđe drugom nakovnju, a starac duge bijele brade stane pokraj njega kako bi bolje vidio. Mladić uzme sjekiru i jednim udarcem rasiječe nakovanj, zahvativši ujedno i starčevu bradu. ‒ Sad si moj – s ponosom će mladić. – Umrijet ćeš. I rekavši to, uzme željeznu šipku pa počne udarati starca sve dok ovaj nije stao jaukati i moliti da prestane, a on će mu zauzvrat dati veliko blago. Mladić izvadi sjekiru i oslobodi ga. Potom se vrate u dvorac pa starac odvede mladića u podrum i pokaže mu tri sanduka puna zlata. ‒ Jedan pripada siromasima, drugi kralju, a treći tebi – reče mu starac. Upravo bijaše otkucala ponoć te starac nestane, a mladić ostane sam u tami.

27

Priča o čovjeku koji je htio upoznati strah


“Valjda ću već nekako izaći odavde”, pomisli mladić i počne tapkati uokolo pa konačno uspije naći izlaz i vratiti se u sobu, gdje legne pokraj vatre i zaspi. Sutradan opet dođe kralj i reče: ‒ Sad si ipak naučio što znači strahovati. ‒ Nisam – odvrati mladić. ‒ Istina, bio je ovdje moj pokojni ujak, došao je i neki bradati starac i pokazao mi silno blago, ali ni jedan ni drugi ne rekoše mi što znači strahovati. ‒ Oslobodio si dvorac, a sad ćeš dobiti ruku moje kćeri. ‒ Lijepo je to, ali ja još uvijek ne znam što znači strahovati ‒ odvrati mladić. Potom uzmu zlato pa se održi svadbeni pir, ali mladić je, bez obzira na to koliko volio svoju ženu i bio sretan, stalno ponavljao: ‒ Da mi je samo znati strahovati, da mi je samo znati strahovati! To dodija mladoj kraljevni, kojoj u pomoć priskoči sobarica: ‒ Ja ću vam pomoći, naučit će on strahovati. Potom ode do potoka koji je protjecao kroz vrt pa zagrabi puno vjedro vode i riba krkuša. Te noći, dok je mladi kralj spavao, žena svuče pokrivač s njega i izlije vjedro hladne vode s ribama, tako da su se bacakale po njemu. Kralj se probudi i vikne: ‒ Ah, ženo draga, hvata me jeza! Sada doista znam što je to strah. Preveo Jakov Lovrić

Grimmove bajke

28


Dvanaestorica braće

B

ili jednom kralj i kraljica koji su imali dvanaestoro djece, a sve bijahu dječaci. Jednoga dana kralj reče ženi: ‒ Ako trinaesto dijete koje rodiš bude djevojčica, tada dvanae-

storica dječaka moraju umrijeti kako bi ona imala veliko bogatstvo i kraljevstvo pripalo samo njoj. Kralj naloži da se izradi dvanaest sanduka i napune piljevinom, u svaki sanduk da se stavi mrtvački jastuk, a svi da se odlože u jednu prostoriju i zaključaju. Ključ dade kraljici i reče joj da nikome ništa ne govori. Otada je kraljica po cijele dane samo sjedila i tugovala pa je najmlađi sin, koji je stalno bio s njom i kojega je po Bibliji nazvala Benjaminom, upita: ‒ Majko draga, zašto si tako žalosna? ‒ Ah, sine moj, ne smijem ti kazati. Ali dječak nije odustajao dok god mu nije otvorila prostoriju i pokazala dvanaest mrtvačkih sanduka napunjenih piljevinom. ‒ Ljubljeni Benjamine! – uzdahne majka. – Ove sanduke načinio je tvoj otac za tebe i tvoju braću. Ako rodim djevojčicu, pogubit će svu dvanaestoricu i pokopati vas u njima. I kraljica zaplače, a sin je počne tješiti: ‒ Ne plači, draga majko, već ćemo se mi snaći. Otići ćemo. ‒ Pođite u šumu, jedan od vas neka uvijek bude na najvišem stablu i stražari, gledajući ovamo na toranj u dvorcu. Rodim li sina, dat ću da se izvjesi bijela zastava pa se vi možete vratiti. Ako pak rodim kćer, naredit ću da se izvjesi crvena zastava, a vi onda bježite što dalje i neka vas Bog čuva. Sva-

29

Dvanaestorica braće


ke ću se noći moliti za vas, zimi da vas topla vatra grije, a ljeti da od vrućine ne klonete. Primivši majčin blagoslov, sinovi pođu u šumu. Stražarili su redom i pogledavali na dvorski toranj. Tako prođe jedanaest dana pa na red dođe i Benjamin, a on opazi kako izvjesiše zastavu ‒ nije bila bijela, nego crvena kao krv, što je značilo da ih sve čeka smrt. Čuvši to, braća se razljute pa povikaše uglas: ‒ Zar da zbog djevojčice umremo?! Zaklinjemo se da ćemo se osvetiti. Kada god susretnemo djevojke, prolit ćemo im krv! I braća krenu dublje u šumu pa nakon nekog vremena nađu napuštenu kućicu. ‒ Ovdje ćemo živjeti – rekoše. ‒ Budući da si najmlađi i najslabiji, ti ćeš, Benjamine, ostati ovdje dok mi budemo lovili nešto za jelo. I braća pođu u šumu i stanu loviti sve što bijaše za jelo: zečeve, srne, ptice i golubove. Sve to donosili su Benjaminu, koji im je spravljao hranu da utole glad. Prođe tako deset godina. Kćerkica koju je rodila kraljica već bijaše odrasla, bila je lijepa i dobra srca, a na čelu joj zlatna zvijezda. Jednom zgodom, kad se pralo rublje, spazi ona dvanaest muških košulja i upita majku: ‒ Čije su to košulje? Premale su da bi bile očeve. ‒ Draga moja kćeri, košulje pripadaju dvanaestorici tvoje braće – odvrati kraljica. ‒ A gdje su moja braća? – ponovo će djevojčica začudivši se. – Još nikada ne čuh ni riječi o njima! ‒ Tko zna gdje su… lutaju po bijelome svijetu – uzdahne kraljica pa povede kćerku do prostorije gdje bijaše dvanaest mrtvačkih sanduka ispunjenih piljevinom i reče: ‒ Ovi su sanduci bili namijenjeni tvojoj braći, ali oni su

Grimmove bajke

30


krišom otišli prije nego što si se ti rodila. To rekavši, kraljica zaplače, a djevojčica je stade tješiti: ‒ Ne plači, majčice draga, poći ću potražiti svoju braću. Tada uzme dvanaest košulja i zaputi se ravno u šumu. Išla je tako cio dan, a kad se već počela spuštati noć, izbije pred onu začaranu kućicu. Uđe unutra i ugleda odrasla mladića, a on je upita: ‒ Odakle dolaziš i kamo si pošla? Bio je zadivljen njezinom ljepotom, kraljevskim haljinama i zlatnom zvijezdom na čelu. ‒ Ja sam kraljeva kći i tražim braću. Ići ću i nakraj svijeta ako bude trebalo, samo da ih nađem – odvrati ona i pokaže mu dvanaest košulja. Shvativši da je to njegova sestra, Benjamin se poraduje i reče: ‒ Ja sam Benjamin, tvoj najmlađi brat. Tada oboje zaplaču od sreće pa se počnu grliti i ljubiti. Ali mladić upozori sestru: ‒ Sestro ljubljena, na kušnji si. Mi smo se dogovorili da ćemo ubiti svaku djevojku koju susretnemo, jer smo zbog djevojke morali napustiti svoje kraljevstvo. ‒ Rado ću umrijeti – odvrati ona – ako ću tako osloboditi svoju braću. ‒ Ne – brat će na to – nećeš umrijeti. Sakrij se pod ovu bačvu dok braća ne dođu, a ja ću se s njima već nekako dogovoriti. I djevojka učini kako joj brat reče, a kad se spusti noć, vrate se ostala braća. Večera već bijaše pripravljena. Dok su tako sjedili za stolom i jeli, upitaju najmlađega brata: ‒ Ima li što novoga? A on im odvrati: ‒ Zar vi ne znate? ‒ Ne – oni će uglas.

31

Dvanaestorica braće


‒ Ja sam stalno kod kuće, a vi u šumi i opet znam više od vas. ‒ Kazuj! – viknu oni. ‒ Hoću, ako mi obećate da nećemo ubiti prvu djevojku koju sretnemo. ‒ Dobro – odvrate braća – smilovat ćemo joj se. ‒ Sestra nam je ovdje! – Benjamin će s veseljem pa podigne bačvu, a kraljeva kći izađe u svojim kraljevskim haljinama, sa zlatnom zvijezdom na čelu. Bijaše lijepa, plaha i dostojanstvena. Svi su bili radosni, grlili su je, ljubili i voljeli bratskom ljubavlju. Sestra ostane s Benjaminom u kući, pomažući mu u kućanskim poslovima, dok su ostala braća odlazila u šumu loviti divljač i ptice kako bi imali što jesti. Djevojka je skupljala drva za vatru i stavljala lonce na ognjište pa je ručak uvijek bio dogotovljen kad bi se preostala braća vratila kući. Kućicu je održavala čistom, postelje uvijek bijahu uredne i braća su bila zadovoljna pa živješe s njom u slozi. Jednom zgodom njih dvoje sprave izvrstan ručak pa su svi zajedno sjedili, pili i radovali se. Kraj začarane kućice rastao je vrt u kojem je cvalo dvanaest ljiljana. Djevojka ih ubere jer je željela ugoditi braći i svakome dati po jedan cvijet. Ali čim ih ona ubra, braća se u trenu pretvoriše u dvanaest gavranova koji odletješe daleko iz šume, a iščeznu i kuća s vrtom. Nesretna djevojka ostade sama u mračnoj šumi i kad se okrenu, pred njom stajaše starica koja joj reče: ‒ Što to učini, dijete moje? Zašto ne ostavi na miru onih dvanaest ljiljana? To bijahu tvoja braća, a sada se zauvijek pretvoriše u gavranove. Djevojka plačući upita: ‒ Zar ih ne možemo spasiti? ‒ Ne – odvrati starica. – Postoji samo jedan lijek na cijelome svijetu, a do njega je gotovo nemoguće doći. Zato, kako bi ih oslobodila, ne smiješ govoriti sedam godina, čak ni smijati se, jer ako izustiš samo jednu riječ, sve će

Grimmove bajke

32


biti uzalud i tvoja će braća umrijeti. “Izbavit ću svoju braću”, pomisli djevojka pa pronađe visoko drvo, popne se na njega i počne presti, ne govoreći ništa niti se smijući. Dogodi se pak da je neki kralj lovio u šumi, a društvo mu je pravio golem hrt. Pas dotrči do drveta na kojem je bila djevojka pa počne lajati i skakati. Uto dođe kralj i ugleda lijepu kraljevnu kojoj se na čelu sjajila zlatna zvijezda te ostade očaran njezinom ljepotom i istoga je časa zaprosi. Djevojka šutke pristane, kimajući glavom. Kralj se popne na drvo, spusti kraljevnu, posjedne je na svoga konja i odvede kući, gdje se održi veliko svadbeno slavlje. Ali mladenka nije progovorila ni riječi niti se nasmijala. Nakon nekoliko godina koje provedoše u sreći i blagostanju, kraljeva majka koja bijaše zla žena, poče ogovarati lijepu mladu kraljicu pa reče svojemu sinu kralju: ‒ Oženio si običnu prosjakinju! Možda i jest nijema i ne može govoriti, ali mogla bi se barem jedanput nasmijati. Onaj tko se ne smije ima nečistu savjest. Kralj prvo nije htio povjerovati u to, ali majka mu je neprestano dosađivala okrivljujući njegovu ženu za kojekakve vradžbine pa ovaj napokon popusti i osudi suprugu na smrt. I nalože u dvorištu veliku vatru gdje je trebalo spaliti kraljicu. Kralj je stajao pokraj prozora i suznih očiju promatrao prizor jer je jako volio svoju ženu. Tada je privezaše za stup i vatra bukne oko njezine haljine. U tom trenutku navrši se točno sedam godina kako kraljica zanijemi pa se začu nekakav šum u zraku i doletje dvanaest gavranova te sletješe na zemlju. Čim dotaknuše tlo, pretvoriše se u dvanaestoricu braće. Braća stanu gaziti vatru, ugase plamen, oslobode svoju voljenu sestru i počnu je grliti i ljubiti. Kako je sada smjela govoriti, kraljica ispripovjedi kralju zašto je šutjela i nikada se nije smijala. Kralj se poraduje kad dozna da nema

33

Dvanaestorica braće



krivnje na njegovoj voljenoj ženi. Otada su živjeli sretno sve do smrti, a zlu svekrvu staviše u bačvu punu vrelog ulja i zmija otrovnica pa ona dokonča strašnom smrću. Preveo Jakov Lovrić

35

Dvanaestorica braće


Vuk i sedam kozlića

B

ila jednom stara koza i imala sedmero djece, sedam kozlića koje je silno voljela. Jednoga dana spremila se poći u šumu po hranu za njih pa ih okupi i reče:

‒ Djeco draga, ja idem u šumu. Čuvajte se vuka! Ako dođe, sve će vas po-

jesti. On se često pretvara da je netko drugi, ali lako ćete ga prepoznati po grubome glasu i crnim šapama. ‒ Ništa se ne brini, mila majko, bit ćemo oprezni – odvrati joj jedan kozlić. Koza zamekeće i mirno pođe na put. Ne prođe puno vremena, a na vrata netko pokuca i zaviče: ‒ Otvorite, djeco draga, to sam ja, vaša majka. Došla sam i svima nešto donijela. Ali kozlići po grubome glasu prepoznaju da je to vuk pa mu odgovore: ‒ Nećemo ti otvoriti, ti nisi naša majka. Ona ima blag glas, a tvoj je grub. Ti si vuk! Vuk tada ode k trgovcu i kupi velik komad krede pa ga proguta, a glas mu postane blaži i umilniji. Potom se vrati, pokuca na vrata i reče: ‒ Otvorite, djeco draga, to sam ja, vaša majka. Došla sam i svima nešto donijela. Ali vuk se zanio i na prozor stavio svoju crnu šapu, a djeca to opaze pa mu viknu: ‒ Nećemo ti otvoriti, naša majka nema tako crne noge kakve su tvoje. Ti si vuk! Vuk tada odjuri k pekaru i reče mu uzdišući:

Grimmove bajke

36



Dublja značenja kriju se u bajkama, što sam ih čuo u djetinjstvu, nego u istinama kojima me je naučio sâm život.

Friedrich Schiller

T

ik pred Božić godine 1812. braća Jacob i Wilhelm Grimm objavila su prvu knjigu Dječjih i obiteljskih bajki s 86 priča. Njihov sakupljački podvig prerastao je u životno djelo, s kojim

su se bavili punih pedeset godina. Broj sakupljenih bajki sve je više rastao pa je na kraju zbirka sadržavala 200 bajki, uz dodatnih deset Dječjih legendi. Grimmove bajke vjerojatno su najpoznatija i najprevođenija njemačka knjiga koja je nadahnula mnoge druge europske autore bajki u 19. i 20. stoljeću. U ovom izdanju, koje izlazi povodom 200. obljetnice prve objave tog velikog klasika zapadne civilizacije, možete naći 53 Grimmove bajke, među kojima i one najpoznatije (Crvenkapica, Snjeguljica, Trnoružica, Pepeljuga, Ivica i Marica, Vuk i sedam kozlića, Stoliću, prostri se, Bremenski gradski svirači, Matovilka i mnoge druge.) Knjigu je ilustrirala Jelka Godec Schmidt.

w w w.moz aik k njiga.hr

279,00 kn ISBN 978-953-14-1163-9


Turn static files into dynamic content formats.

Create a flipbook
Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.