Snjegulica mora umrijeti by Mozaik knjiga

Nele N NeeluehN au eu s h au s

Nele Neuhaus Snjeguljica mora umrijeti

SNJEGULJICA SNJEGULJIC UMRIJETI UMRIJE MORA MORA Kriminalistički Kriminalistički roman roman

Četvrti slučaj Četvrti s Olivera von Olivera Bodensteina iBodenstei Pije Kirchhoff Pije Kirchh

Nele Neuhaus Snjeguljica mora umrijeti

Naslov izvornika

Nakladnik

Mozaik knjiga Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Urednik

Zoran Maljković Lektor

Jakov Lovrić Grafički urednik

Ivica Jandrijević Oblikovanje naslovnice

bürosüdº GmbH, München Prilagodba naslovnice

Marija Morić Tisak

Denona, Zagreb, ožujak 2013.

ISBN 978-953-14-1198-1 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 836421. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Nele Neuhaus

Snjeguljica mora umrijeti S njemaÄ?koga prevela Branka GrubiÄ&#x2021;

Za Simone

Proslov

ahrđale, uske željezne stube strmo su se spuštale. Rukom je pokušavao napipati električni prekidač na zidu. Nakon nekoliko sekunda žarulja jačine 25 vata slabim je svjetlom obasjala malu prostoriju. Nečujno su se otvorila teška željezna vrata. Redovito je podmazivao šarke kako je njihovo škripanje ne bi probudilo kad bi došao k njoj. Zapahnuo ga je topao zrak, prožet slatkastim mirisom uvelog cvijeća. Oprezno je za sobom zatvorio vrata, upalio svjetlo i na trenutak zastao. Velika prostorija, dugačka oko deset i široka pet metara, bila je uređena jednostavno, ali činilo se da se ona u njoj osjećala udobno. Prišao je stereouređaju i pritisnuo tipku PLAY. Hrapavi glas Bryana Adamsa ispunio je sobu. Njemu samom ta glazba nije ništa značila, ali ona je voljela kanadskoga pjevača, a on je imao obzira prema onomu što je voljela. Kad ju je već morao skrivati, ne bi joj smjelo ništa nedostajati. Nije rekla ništa, kao obično. Nije razgovarala s njim, nije mu odgovarala na pitanja, ali to mu nije smetalo. Gurnuo je u stranu pomičnu stijenu kojom je prostorija bila diskretno pregrađena. Ona je ležala na uskom krevetu, mirna i lijepa, prekriživši ruke na trbuhu, dok joj se kosa poput crne lepeze rasula oko glave. Pokraj kreveta su stajale njezine cipele, a na noćnom ormariću, u staklenoj vazi bio je buket uvelih bijelih ljiljana. – Zdravo, Snjeguljice – tiho je rekao. Čelo mu se oznojilo. Vrućina je bila neizdrživa, ali njoj je to odgovaralo. Nije voljela hladnoću. Pogled mu je odlutao na fotografije koje je objesio pokraj

Nele Neuhaus

njezina kreveta. Htio ju je zamoliti da objesi još jednu novu fotografiju. Morao je odabrati pravi trenutak da je to pita kako je ne bi povrijedio. Oprezno je sjeo na rub kreveta. Madrac se ulegnuo pod njegovom težinom pa je na trenutak pomislio da se ona pomaknula. Ali ne, ona se uopće ne miče. Ispružio je ruku i stavio je na njezin obraz. Koža joj je tijekom vremena poprimila žućkastu boju, ali je bila čvrsta. Oči su joj, kao uvijek, bile zatvorene, a ako joj koža više i nije bila nježna i rumena, usta su joj bila lijepa kao i prije, dok je još razgovarala s njim i smiješila mu se. Dugo je sjedio i promatrao je. Nikad prije nije osjećao tako jaku želju da je zaštiti. – Moram ići – žalosno je rekao na kraju. – Imam puno posla. Ustao je, uzeo uvelo cvijeće iz vaze i provjerio je li boca CocaCole na njezinu noćnom ormariću puna. – Reći ćeš mi ako ti bude što trebalo, je li? Katkada mu je nedostajao njezin smijeh pa bi se rastužio. Naravno, znao je da je mrtva, ali mu je bilo jednostavnije praviti se da to ne zna. Nikad se nije prestao nadati njezinu osmijehu.

ČeTvrTak, 6. STUdeNOGa 2008.

ije rekao doviđenja. Nitko tko izlazi iz zatvora ne govori doviđenja. Često, vrlo često u proteklih deset godina zamišljao je dan kada će izići iz zatvora. Sada je shvatio da su njegove misli zapravo dosegle samo trenutak u kojem je izišao kroz vrata, na slobodu, koja mu je odjednom postala prijetnjom. Nije imao planova za budućnost. Više ih nije imao. I bez stalnih upozorenja socijalnih radnika bilo mu je već odavno jasno da ga svijet ne čeka i da mora računati na kojekakva ograničenja i poraze u budućnosti koja neće biti ružičasta. Liječničku karijeru, o kojoj je sanjao nakon što je maturirao čistom peticom, sada je mogao zaboraviti. Možda će mu zanimanje bravara, koje je stekao u zatvoru, biti od pomoći. U svakom slučaju, došlo je vrijeme da pogleda životu u oči. Kad su se iza njega bučno zatvorila siva, nazubljena željezna vrata zatvora Rockenberga, ugledao ju je na drugoj strani ulice. Iako je ona bila jedina od starih prijatelja koja mu je redovito pisala u proteklih deset godina, iznenadio se što je vidi. Zapravo je očekivao oca. Ona se naslonila na blatobran terenca boje srebra držeći mobitel na uhu i pušila cigaretu brzim udasima. Zastao je. Kad ga je prepoznala, stavila je mobitel u džep kaputa i bacila opušak. Oklijevao je na trenutak, a onda prešao preko popločene ulice noseći u lijevoj ruci kovčeg sa svojim stvarima i stao pred nju. – Zdravo, Tobi – rekla je i nasmiješila se pomalo živčano. Deset godina se nisu vidjeli jer on nije htio da ga posjećuje. 9

Nele Neuhaus

– Zdravo, Nadja – odgovorio je. Bilo mu je čudno osloviti je tim stranim imenom. Izgledala je bolje nego na televiziji. Mlađe. Stajali su jedno nasuprot drugome i šutjeli. Hladan vjetar nosio je šuštavo suho jesenje lišće po pločniku. Sunce se skrilo iza gustih sivih oblaka. Bilo je hladno. – Lijepo je što si ponovno na slobodi. Obavila mu je ruke oko struka i poljubila ga u obraze. – Radujem se. Iskreno. – I ja se radujem. U trenutku kad je izgovorio tu frazu, pitao se je li to istina. Radost se razlikuje od ovoga osjećaja otuđenosti, nesigurnosti. Pustila ga je jer nije pokazivao namjeru da i on nju zagrli. Prije mu je ona, susjedova kći, bila najbolja prijateljica, njezina se prisutnost u njegovu životu podrazumijevala. Nadja mu je bila kao sestra, druge nije imao. Ali sada se promijenilo sve, a ne samo njezino ime. Jednostavna djevojka Nathalie, koja se sramila svojih pjegica, aparatića za zube i grudi, sada je postala Nadja von Bredow, poznata i vrlo tražena glumica. Ostvarila je svoj veliki san, napustila selo iz kojega su oboje potjecali i popela se visoko na ljestvici društvenog ugleda. On, naprotiv, nije mogao staviti nogu ni na najnižu prečku te ljestvice. Od danas je bio bivši zatvorenik, koji je, doduše, odležao svoju kaznu, ali kojega društvo nije čekalo raširenih ruku. – Tvoj otac nije dobio slobodan dan. Spontano se odmaknula za korak, izbjegavši njegov pogled, kao da je njegova nesigurnost prešla na nju. – Zato sam ja došla. – Lijepo od tebe. Tobias je stavio kovčeg na stražnje sjedalo njezina auta i sjeo na suvozačevo mjesto. Svijetla koža nije imala još ni jedne jedine ogrebotine, unutrašnjost automobila mirisala je po novomu. – Au – rekao je iskreno zadivljen i bacio pogled na ploču s instrumentima, koja je nalikovala onoj u zrakoplovu. – Krasan auto. 10

Snjeguljica mora umrijeti

Nadja se nakratko nasmiješila, stavila pojas i pritisnula nekakvo dugme, ne stavivši ključ u bravicu. Motor se odmah upalio i počeo tiho zujati. Spretno upravljajući snažnim vozilom, odvezla se s parkirnog mjesta. Tobias je pogledom preletio preko nekolicine visokih kestena koji su se nalazili uz same zatvorske zidine. Pogled na njih s prozora ćelije bio je njegov jedini dodir s vanjskim svijetom u posljednjih deset godina. Drveće, koje se mijenjalo s godišnjim dobima, bilo je njegov jedini stvarni odnos s prirodom, dok je ostatak svijeta iščeznuo u magli iza zatvorskih zidina. A sada se on, osuđeni ubojica djevojke, nakon odležane kazne morao vratiti u tu maglu. Htio to ili ne. – Kamo da te odvezem? K meni? – upitala je Nadja skrenuvši na autocestu. U posljednjem pismu nekoliko mu je puta ponudila da se prvo doseli k njoj. Njezin stan u Frankfurtu bio je dovoljno velik. Mogućnost da se ne vrati u Altenhain i da se ne mora prisjećati prošlosti bila je privlačna, ali on je ipak odbio tu ponudu. – Možda poslije – rekao je. – Prvo želim ići kući. Narednica Pia Kirchhoff stajala je na kiši na zemljištu nekadašnjeg vojnog uzletišta kod Eschborna. Svijetlu je kosu splela u dvije pletenice, na glavu stavila šiltericu, ruke gurnula duboko u džepove pernate jakne i ravnodušno promatrala kolege iz Odjela za osiguranje tragova, koji su razapinjali šatorsko krilo iznad jame pokraj svojih nogu. Pri rušenju trošnoga hangara, bagerist je u praznom spremniku za gorivo pronašao kosti i ljudsku lubanju pa pozvao policiju, što je jako razljutilo njegova šefa. Rad je zaustavljen prije dva sata, a Pia je slušala psovke zlovoljnog predradnika čija se multikulturna momčad naglo prorijedila čim se pojavila policija. Čovjek je zapalio već treću cigaretu u četvrt sata, podigavši ramena kao da time može izbjeći da mu kiša pada za vrat. Neprestano je psovao. 11

Nele Neuhaus

– Čekamo sudskog liječnika. Doći će. Piju nije zanimao ni posao radnika na crno ni raspored radova na rušenju hangara. – Prvo srušite neki drugi hangar. – Lako je reći – požalio se čovjek pokazavši prema bagerima i kamionima koji su čekali. – Zbog tih nekoliko kostiju radovi će kasniti, a to košta pravo bogatstvo. Pia je slegnula ramenima i okrenula se. Jedan je automobil poskakivao po popucalom betonu. Korov se probio kroz svaku pukotinu i pistu, koja je nekada bila ravna, pretvorio u razrovan put. Otkako se uzletište zatvorilo, priroda je dokazala da je u stanju prevladati svaku prepreku koju joj je postavila ljudska ruka. Pia je ostavila predradnika njegovu jadikovanju i prišla srebrnom mercedesu, koji se zaustavio pokraj policijskih vozila. – Nisi se baš žurio – neljubazno je pozdravila bivšega supruga. – Ako se prehladim, ti ćeš biti kriv. Doktor Henning Kirchhoff, vršitelj dužnosti ravnatelja Instituta za sudsku medicinu u Frankfurtu, nije se dao požurivati. Na miru je navukao obvezni jednokratni kombinezon, izuo uglancane crne cipele i obuo gumene čizme te na glavu stavio kapuljaču. – Imao sam predavanje – odgovorio je. – A onda je bio još i zastoj pokraj sajmišta. Žao mi je. Što to imamo? – Kostur u starom spremniku. Radnici koji su rušili hangar pronašli su ga prije dva sata. – Jesu li ga pomicali? – Mislim da nisu. Samo su odstranili beton, razgrnuli zemlju i odrezali gornji dio spremnika jer ga ne mogu voziti cijelog. – Dobro. Kirchhoff je kimnuo, pozdravio službenika osiguravanja tragova i krenuo u jamu ispod šatorskoga krila u kojoj se nalazio donji dio spremišta. Kao jedan od malog broja forenzičara antropologa u Njemačkoj, on je nedvojbeno bio najbolja osoba za obavljanje 12

Snjeguljica mora umrijeti

toga zadatka, a ljudske kosti bile su mu specijalnost. Vjetar je gotovo vodoravno nosio kišu iznad nenatkrivene površine. Pia se smrzavala. Voda joj je s oboda kape kapala na nos, noge su joj se smrznule pa je zavidjela radnicima koji trenutačno nisu mogli raditi, nego su stajali u hangaru i pili vruću kavu iz termosica. Henning je radio temeljito, kao i obično. Kad bi se pred njim našle kakve kosti, vrijeme i vanjski utjecaji više mu nisu značili ništa. Klečao je na podu spremnika nagnut nad kosturom i promatrao kosti. Pia se uvukla pod šatorsko krilo i čvrsto se uhvatila za ljestve kako se ne bi poskliznula. – Cijeli kostur – doviknuo joj je Henning. – Ženski. – Stara ili mlada žena? Koliko se već nalazi tu? – Ne mogu još ništa točno reći. Ne vidim ostatke tkiva, dakle, vjerojatno je tu već nekoliko godina. Henning Kirchhoff se uspravio i popeo uz ljestve. Ljudi iz Odjela za osiguranje tragova počeli su oprezno otkopavati kosti i razgrtati zemlju. Trebat će vremena dok se kostur ne bude mogao prenijeti u Zavod za sudsku medicinu gdje će ga Henning i njegovi suradnici temeljito pregledati. Gotovo pri svim zemljanim građevinskim radovima pronalaze se ljudske kosti. Važno je što točnije procijeniti koliko su dugo kosti bile zatrpane, budući da zločin protiv života, osim ubojstva, zastarijeva nakon trideset godina. Tek kada se utvrdi starost kostura i vrijeme koje je proveo pod zemljom, ima smisla dovoditi ga u vezu s nestalima. Stara vojna zračna luka prestala je raditi negdje pedesetih godina, a otada se ni spremnik više nije punio gorivom. Kostur je mogao pripadati kakvoj američkoj vojnikinji iz američkoga kampa, koji je ondje bio sve do 1991. godine, ili čak kakvoj stanarki nekadašnjega izbjegličkog utočišta s druge strane zahrđale žičane ograde. – Idemo nekamo na kavu? 13

Nele Neuhaus

Henning je skinuo naočale, obrisao ih i potom se izvukao iz promočenoga kombinezona. Pia je iznenađeno pogledala bivšega supruga. On nikada nije odlazio na kavu pod radnim vremenom. – Je li se što dogodilo? – sumnjičavo je upitala. Skupio je usne i potom duboko uzdahnuo. – U gabuli sam – priznao je. – I trebam tvoj savjet. Selo se nalazilo u dolini, a nad njim su stršila dva ružna, višekatna građevinska grijeha iz šezdesetih godina, kad je svaka općina koja je imalo držala do sebe odobravala gradnju nebodera. S desne strane, na obronku, uzdizao se »Milijunski brijeg«, kako su starosjedioci posprdno zvali dvije ulice u kojima je nekoliko došljaka živjelo u vilama na prostranim imanjima. Osjetio je kako mu srce kuca sve jače što su bili bliže kući njegovih roditelja. Prošlo je jedanaest godina otkako je posljednji put bio ovdje. S desne strane nalazila se kućica rešetkaste konstrukcije bake Dombrowski, koja je oduvijek djelovala kao da još stoji samo zato što je stisnuta između drugih dviju kuća. Malo dalje, s lijeve strane, bila je kuća Richterovih s trgovinom. Ukoso preko puta nalazila se gostionica njegova oca, Zlatni pijetao. Tobias je progutao slinu kad se Nadja zaustavila pred njom. S nevjericom je gledao propalo pročelje, žbuku koja je otpadala, zatvorene kapke, obješeni oluk. Korov je nicao iz asfalta, ulazna vrata visjela su na šarkama. Umalo nije zamolio Nadju da nastavi voziti – brzo, brzo, što dalje odavde! Ipak, odupro se i tom iskušenju, kratko joj zahvalio, izišao iz auta i uzeo kovčeg sa stražnjega sjedala. – Budeš li što trebao, nazovi me – rekla je Nadja na rastanku, stisnula gas i odjurila. Što je očekivao? Srdačan doček? Stajao je sam na malom popločenom parkiralištu ispred zgrade koja je nekoć bila središnja točka ove tužne krčme. Nekada bijelo pročelje sada je bilo oronulo, boja je otpadala, a natpis »Zlatni pijetao« jedva 14

Snjeguljica mora umrijeti

se nazirao. S unutarnje strane ulaznih vrata, iza mutnoga stakla, nalazila se ploča. »Privremeno zatvoreno«, pisalo je izblijedjelim slovima. Otac mu je, doduše, rekao da više ne drži gostionicu i to je obrazložio bolovima u kralježnici, ali Tobias je slutio da ga je na tu tešku odluku natjeralo nešto posve drugo. Hartmut Sartorius bio je gostioničar u trećem naraštaju, dušom i srcem. Sam je klao i kuhao, sam je pravio jabukovaču i nije gostionicu zanemario zbog bolesti ni na jedan jedini dan. Vjerojatno nije imao gostiju. Nitko nije htio jesti ili nešto slaviti kod roditelja dvostrukog ubojice. Tobias je duboko udahnuo i prišao dvorišnim vratima. Trebao je uložiti popriličan napor da pomakne bar jedno krilo vrata. Šokirao se kad je vidio u kakvom je stanju dvorište. Mjesto na kojem su nekoć ljeti bili stolovi i stolice ispod raširenih grana golemoga kestena i sjenica od isprepletene vinove loze, gdje su konobarice jurile od jednoga stola do drugoga, sada je bilo potpuno zapušteno. Tobias je preletio pogledom preko hrpe nemarno odloženog otpada, razbijenog namještaja i smeća. Sjenica se dopola urušila, divlja loza se osušila. Nitko nije pomeo otpalo lišće kestena, kantu za smeće očito nitko nije tjednima iznosio na ulicu, vreće za smeće bile su nabacane jedna na drugu, čineći smrdljivu hrpu. Kako su njegovi roditelji mogli ovdje živjeti? Tobias je osjetio kako ga napušta i ono malo hrabrosti što je imao po dolasku. Polako je prokrčio put do stubišta koje je vodilo do ulaza u kuću i pozvonio. Srce mu je gotovo iskočilo kad su se vrata polako otvorila. Ugledavši oca, suze su mu navrle na oči, a istodobno je osjetio i bijes, bijes na samoga sebe i na ljude koji su njegove roditelje ostavili na cjedilu nakon što je on otišao u zatvor. – Tobiase! Smiješak je preletio preko upalog lica Hartmuta Sartoriusa, koji je bio samo sjena nekada vitalnog, samouvjerenog muškarca. Njegova kosa, nekoć gusta i tamna, sada je bila siva i rijetka. 15

Nele Neuhaus

Pogrbljeno držanje otkrivalo je kako je teško nosio teret koji mu je život natovario na leđa. – Ja ... zapravo sam trebao još nešto pospremati, ali nisam dobio slobodan dan i ... Zastao je i prestao se smješkati. Samo je stajao, shrvan čovjek, koji je posramljeno izbjegavao sinov pogled, jer je bio svjestan što je ovaj vidio. To je bilo više nego što je Tobias mogao podnijeti. Spustio je kovčeg, raširio ruke i zagrlio tog iscrpljenog, sijedog stranca u kojem je samo nazirao svojega oca. Malo poslije sjedili su za kuhinjskim stolom, zbunjeni, jedan nasuprot drugom. Trebalo je reći toliko toga, a ipak je svaka riječ bila suvišna. Šareni stolnjak od voštanog platna bio je prekriven mrvicama, staklo na prozorima prljavo, osušena lončanica na prozoru odavno je izgubila bitku za život. U kuhinji je bilo zagušljivo, vonjalo je po kiselom mlijeku i hladnom dimu cigarete. Ni jedan komad pokućstva nije bio premješten, ni jedna slika skinuta sa zida otkako su ga 16. rujna 1997. odveli iz kuće i zatvorili. Ali onda je sve bilo svijetlo, udobno i čisto, njegova je majka bila vrijedna kućanica. Kako je mogla dopustiti i podnositi ovakvu zapuštenost? – Gdje je mama? – Tobias je napokon prekinuo šutnju. Primijetio je da je to pitanje ponovno zbunilo njegova oca. – Mi... htjeli smo ti reći, ali... ali onda smo mislili da je bolje ako ne doznaš – odgovorio je Hartmut Sartorius. – Tvoja majka se prije nekog vremena... odselila. Ali ona zna da danas dolaziš kući i raduje se što će te vidjeti. Tobias je zbunjeno pogledao oca. – Što znači odselila se? – Nije nam bilo lako nakon što si... otišao. Ogovaranja nisu prestajala. Ona to više nije mogla podnositi. U njegovu glasu nije bilo predbacivanja. Govorio je isprekidano i tiho. – Prije četiri godine smo se rastali. Ona sad stanuje u Bad Sodenu. 16

Snjeguljica mora umrijeti

Tobias je progutao slinu. – Zašto mi to niste nikad rekli? – prošaptao je. – Ah, ionako se ništa ne bi promijenilo. Nismo htjeli da se uzrujaš. – To znači da živiš posve sam? Hartmut Sartorius kimne, pomičući dlanom mrvice po stolu, stvarajući simetrične oblike i ponovno ih šireći. – A svinje? Krave? Kako uspiješ sve sam obaviti? – Stoku ne držim već odavno – odgovorio je otac. – Obrađujem još malo zemlje. I imam dobar posao u jednoj kuhinji u Eschbornu. Tobias je stisnuo šake. Kako je bio glup kad je mislio da je život kaznio samo njega! Nikad nije shvatio koliko su njegovi roditelji patili zbog svega toga. Kad bi ga posjetili u zatvoru, glumili su da im je dobro, ali to nije bila istina. Koliko im je to samo moralo biti naporno! Bijes ga je zgrabio za vrat poput kakve ruke i počeo ga daviti. Ustao je, prišao prozoru i zagledao se u prazno. Njegova namjera da nakon nekoliko tjedana kod roditelja ode nekamo, kako bi započeo novi život daleko od Altenhaina, raspala se poput kule od karata. Ostat će ovdje. U ovoj kući, u ovom dvorištu, u ovoj prokletoj gostionici u kojoj je ostavio roditelje da pate, iako je samo on bio kriv za sve. Prostorija za goste u Crnom konju, obložena drvom, bila je krcata, ispunjena bukom. Za stolovima i šankovima okupilo se pola žitelja Altenhaina, što je bio neobično za predvečerje četvrtkom. Amelie Fröhlich donijela je tri puta lovačke odreske s krumpirom za stol broj 9 i poželjela gostima dobar tek. Obično bi krovopokrivač Udo Pietsch i njegovi momci imali već kakvu primjedbu na njezin neobičan izgled, ali ovaj put bi ih Amelie vjerojatno mogla poslužiti i potpuno naga, a oni ne bi ni primijetili. Bilo je napeto kao da je riječ o prijenosu utakmice Lige prvaka. Amelie 17

Nele Neuhaus

je znatiželjno naćulila uši kad se Gerda Pietsch nagnula nad susjedni stol, za kojim su sjedili Richterovi koji su držali trgovinu prehrambenim namirnicama u glavnoj ulici. – ... vidjela sam da je došao – upravo je rekla Margot Richter. – Kako ga nije stid pojaviti se ovdje kao da se ništa nije dogodilo! Amelie se vratila u kuhinju. Roswitha je čekala ramstek za Fritza Ungera za stolom broj 4, srednje pečen, s lukom i maslacem sa začinskim biljem. – Kakvo je to komešanje danas? – Amelie je upitala stariju kolegicu koja je desnim stopalom neprimjetno trljala vene na lijevoj potkoljenici. Roswitha je pogledala prema šefici, ali ona je bila previše zaokupljena s brojnim narudžbama pića i nije se mogla brinuti o osoblju. – Joj, Sartoriusov dečko danas je došao iz zatvora – rekla je Roswitha ispod glasa. – Odležao je deset godina zato što je ubio dvije djevojke! – Ah! – Amelie je zaprepašteno razrogačila oči. Samo je površno poznavala Hartmuta Sartoriusa koji je sam živio na svojemu golemom, zapuštenom imanju nedaleko od njezine kuće, ali nije znala da ima sina. – Da. Roswitha je glavom pokazala prema šanku za kojim je sjedio stolar Manfred Wagner i ukočenim pogledom zurio pred sebe, s desetom ili jedanaestom čašom piva u ruci. Obično bi mu za obavljanje tog »zadatka« trebalo dva sata više. – Tobias je ubio Manfredovu kćer Lauru. I malu Schneebergerovu. Do danas nije otkrio što je učinio s njima. – Jedanput ramstek s maslacem sa začinskim biljem i lukom! Kurt, pomoćni kuhar, gurnuo je tanjur kroz otvor na kuhinji. Roswitha je brzo obula papuču i golemim tijelom spretno odgegala kroz prepunu blagovaonicu do stola broj 4. Tobias Sartorius 18

Snjeguljica mora umrijeti

– Amelie nikad nije čula to ime. Tek je prije pola godine došla iz Berlina u Altenhain, i to ne svojom voljom. Selo i njegovi stanovnici zanimali su je kao vreća riže u Kini i da nije preko očeva šefa dobila posao u Crnom konju, ne bi ovdje poznavala nikoga. – Tri pšenična piva, jedna mala kola light! – viknula je Jenny Jagielski, mlada šefica, koja je bila nadležna za piće. Amelie je zgrabila jedan poslužavnik, stavila na njega čaše i bacila kratak pogled na Manfreda Wagnera. Njegovu je kćer ubio sin Hartmuta Sartoriusa! To je bilo vrlo zanimljivo. U najdosadnijem selu na svijetu otvorili su se neslućeni ponori. Stavila je tri pšenična piva na stol za kojim je sjedio brat Jenny Jagielski, Jörg Richter, s još dvojicom muškaraca. Zapravo je trebao stajati na Jennynu mjestu, iza šanka, ali on je vrlo rijetko radio ono što bi trebao raditi. Pogotovo ne kad šef, Jennyn muž, nije bio tu. Kratak odmor u kuhinji. Svi su gosti dobili jelo, a Roswitha je još jedanput prošla kroz gostionicu kako bi doznala nove pojedinosti koje je sada, rumenih obraza i uzdrhtalih grudi, iznosila znatiželjnom slušateljstvu. Osim Amelie, uši su naćulili Kurt i Achim, pomoćni kuhari, te Wolfgang, šef kuhinje. Trgovina Margot Richter – Amelie se čudila što su svi u Altenhainu govorili »idemo k Margot«, iako je zapravo njezin muž bio vlasnik trgovine – nalazila se ukoso preko puta nekadašnjega Zlatnog pijetla pa su Margot i frizerka Inge Dombrowski, koja je upravo došla malo porazgovarati, na svoje oči popodne vidjele kako se taj momak vratio. Izišao je iz luksuznoga srebrnog auta i otišao u dvorište svojih roditelja. – Kakva drskost – uzrujavala se Roswitha. – Cure su mrtve, a momak se pojavio kao da se ništa nije dogodilo! – A kamo bi trebao otići? – oprezno je upitao Wolfgang, otpivši gutljaj piva iz čaše. – Mislim da nisi posve čist! – napala ga je Roswitha. – Što bi rekao kad bi se pred tobom odjednom pojavio ubojica tvoje kćeri? 19

Svako je ljudsko biće poput SvakoMjeseca. je ljudsko biće poput Mjeseca. On ima svoju mračnuOn stranu imakoju svojunemračnu stranu koju ne želi nikome pokazati. želi Mene nikome fasciniraju pokazati. Mene fasciniraju baš događaji i situacijebaš kojidogađaji otkrivaju i situacije tu koji otkrivaju tu tamnu stranu. Zato volim tamnu pisati stranu. krimiće. Zato volim pisati krimiće. nele neuhaus

og kišnog dana Jednog u studenom kišnog jedinica dana uK11 studenom u Hofheimu jedinica K11 u Hofheimu ala je Piju Kirchhoff pozvala i Olivera je Piju von Kirchhoff Bodensteina i Olivera na mjesto von Bodensteina na mjesto eće koja se dogodila nesreće u tajnovitim koja se dogodila okolnostima: u tajnovitim jedna žena okolnostima: jedna žena je s mosta na jureći pala automobil. je s mostaIstraživanja na jureći automobil. su odvelaIstraživanja Piju su odvela Piju densteina u Altenhain, i Bodensteina malo mjesto u Altenhain, u Taunusu, malo u kojem mjesto u Taunusu, u kojem ije živjela žrtva nesreće je prije živjela Rita Cramer. žrtva nesreće Jedanaest Ritagodina Cramer. Jedanaest godina toga ondje su jedne prije rujanske toga ondje večeri su jedne bez traga rujanske nestale večeri bez traga nestale šesnaestogodišnje dvije djevojke. šesnaestogodišnje U sudskom postupku djevojke. U prema sudskom postupku prema ijama dvadesetogodišnji indicijama Tobias dvadesetogodišnji Sartorius, sin Rite Tobias Cramer, Sartorius, sin Rite Cramer, en je na deset godina osuđen zatvora. je na deset Bodenstein godinai zatvora. Pia Kirchhoff Bodenstein i Pia Kirchhoff aju da se Tobias doznaju nakon izdržane da se Tobias kaznenakon zatvora izdržane nedavno kazne zatvora nedavno o u svoje rodno mjesto vratio Altenhain. u svoje rodno Je limjesto napadAltenhain. na njegovuJe li napad na njegovu u povezan s njegovim majku povratkom? povezan s njegovim Pia i Bodenstein povratkom? nailaze Pia i Bodenstein nailaze u na zid šutnje. Kad u selu ponovno na zidnestane šutnje. Kad jednaponovno djevojka,nestane činilo jedna djevojka, činilo će se ponoviti nemili se da će događaji se ponoviti iz prošlosti. nemili događaji Istraživanje iz prošlosti. Istraživanje aje utrka s vremenom postaje jer utrka seljanis su vremenom uvjereni da jer znaju seljanitko su je uvjereni da znaju tko je i odlučuju ovaj put kriv uzeti i odlučuju stvar u svoje ovaj put ruke. uzeti stvar u svoje ruke.

w. moz aik- k njiga. hr

w w w. moz aik- k njiga. hr

149,00 kn

N 978-953-14-1198-1

ISBN 978-953-14-1198-1

Nele Neuhaus Snjeguljica mora umrijeti

nele neuhaus