Ponoćni susret

Suzanne Enoch Ponoćni susret

Naslov izvornika

Meet Me At Midnight Copyright © 2000 by Suzanne Enoch Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2013.

Urednica

Melita Redžić Savičić Nakladnik

Mozaik knjiga Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Lektorica

Ankica Tomić Grafički urednik

Ivica Jandrijević Oblikovanje naslovnice

Marija Morić Fotografija na naslovnici

© Arcangel images, Anna Mutwil Tisak

Denona, Zagreb, ožujak 2013.

ISBN 978-953-14-1302-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 836479.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Suzanne Enoch

Ponoćni susret S engleskoga prevela Zrinka Budak

POGLavLje 1

L

ady Victoria Fontaine zabacila je glavu unazad i glasno se smijala: – Brže, Marley!

Vrteći se ispod nje, vikont Marley čvršće ju je stisnuo oko nogu i zavrtio je još jače. Ostali su se plesači povukli prema krajevima plesne dvorane unatoč početnim taktovima kadrile, a njihovi su se zapanjeni pogledi, praćeni zavidnim šaptom, pretočili u nejasan vrtlog slike i zvukova. Ovo je, sasvim sigurno, posljednji put da su je roditelji prisilno zatvorili u kuću na tri dana. Oni bi nju naučili pristojnom i suzdržanom ponašanju – malo sutra! Jedva dolazeći do daha od smijeha, široko je ispružila ruke.

– Brže!

– Vrti mi se u glavi, Vixen – dahtao je Marley, a riječi mu je prigušila zgužvana zelena svila njezine haljine. Podigao ju je još više u zrak.

– Onda se počni okretati u suprotnom smjeru!

– Vix… prokletstvo!

Marley se odmaknuo u stranu, zateturao i oboje su pali na ulašteni pod plesne dvorane.

– Ups – smijala se Vixen dok joj je krdo obožavatelja priskakalo u pomoć i podizalo je na noge. Jadni se Marley morao dobro potruditi da ga ne pregaze. – Vau, ovo je bilo zabavno.

Zateturala je u stranu i treptala dok se soba nastavila vrtjeti.

– Joj, Vixen – zacvrkutao je Lionel Parrish i uhvatio je za ruku.

– Zamalo si pokazala gaćice vojvodi od Hawlinga. Ne možemo dopustiti da ponovo padneš pa da jadnik doživi infarkt.

5

Suzanne Enoch

– Osjećam se kao zvrk, Lionele. Daj mi pomozi da sjednem.

Kad se Vixen podigla na noge, nekoliko se pripadnika njezina stada sažalilo nad Marleyjem i pomoglo mu ustati. Strovalio se na stolac pokraj nje kad su pronašli slobodna mjesta za sjedenje. – Dovraga, Vixen, sad sam dobio morsku bolest.

– Trebao bi biti malo čvršće građe – rekla je, smijući se i pokušavajući doći do daha. – Neka mi netko donese punča, molim vas.

U istom se trenutku polovica krda rastrčala oko stola s pićima dok je druga polovica veselo zauzela ispražnjena mjesta. Glazbenici su zasvirali početne taktove seoskog plesa. Dok se plesni podij punio plesačima, Lucy Havers sakrila se od majčina pogleda i požurila sjesti do Vixen.

– Bože moj! Jesi li se ozlijedila – upitala je i zgrabila Vixen za ruku.

Victoria stisne njezinu ruku. – Nisam. Spasio me Marley.

On je znakovito pogleda. – Da si ti neka krupna žena, Vix, ja bih sada bio mrtav.

– Da sam ja neka krupna žena, ti mene ne bi podigao u zrak kao vojničku zastavu.

Smijuljeći se, usmjerila je ponovo pažnju na Lucy. – Izgleda li mi kosa barem podnošljivo?

– Donekle. Izgubila si jedan češljić.

– Ja ga imam, Vixen – lord William Landry pobjedonosno je objavio, držeći u zraku krhki komadić slonovače. – Vratit ću ti ga… u zamjenu za poljubac.

Opa, ovo je iznenađenje. Pokušavajući zagladiti nestašne uvojke kose koji su se pojavili na jednoj strani lica, Victoria počasti trećeg sina vojvode od Fenshirea zagonetnim osmijehom. – Samo za poljubac? To je moj najdraži češljić, znaš li?

– Možda bismo kasnije mogli pregovarati o nečem boljem, ali zasad poljubac je dovoljan.

6

Ponoćni susret

– Dobro. Lionele, poljubi lorda Williama za mene.

– Ni za pet stotina funta.

Svi su se nasmijali, a Victoria je uzdahnula. Što to dulje bude odlagala, on će se sve više praviti važan i gnjaviti je da mu je nešto dužna – a, dovraga, to je ipak bio njezin najdraži češljić. Ustala je, izravnala rukom suknju i stala pred Williama Landryja. Dignula se na prste i okrznula njegov obraz svojim usnicama prije nego što ju je mogao uhvatiti i natjerati je na pravi poljubac. Zaudarao je na konjak, što nije bilo veliko iznenađenje.

– Moj češljić, molim – rekla je i ispružila ruku ne mogavši prikriti samozadovoljan izraz lica. On je to već do sada mogao naučiti; nitko nije nikad nadmudrio Vixen.* – Ovo se ne broji – protestirao je William i namrštio se dok mu se ostatak društva smijao.

– Meni je to izgledalo kao poljubac – Marley je priskočio u pomoć.

– Pst – reče Lucy. – Lady Franton nas opet promatra.

– Stara vještica – promrmljao je William i predao češljić. – Da je samo malo ukočenija, bila bi dva metra ispod zemlje. – Možda bi nju trebalo malo zavrtjeti – predloži Lucy uz smijeh.

– Mogao bih predložiti nekoliko stvari koje bi njoj trebale – dodao je Marley grubo. – Ali, ja bih radije bio dva metra ispod zemlje nego joj dao bilo što od toga.

Lucy se zacrvenjela. Victoriji ovakvi otvoreni razgovori uopće nisu smetali, ali ne bi joj bilo drago da otjeraju njezine uljuđenije prijateljice. Lepezom je udarila Marleyja po ručnom zglobu.

– Prestani s tim.

– Jao! Opet braniš nemoćne, zar ne? – drugom je rukom protrljao zglob. – Lady Franton je ipak malo utjecajnija od onih prema kojima je inače usmjereno tvoje milosrđe. *

Vixen – lisica (op. p.)

7

Suzanne Enoch

– Ti loše utječeš na mene, Marley – rekla je, a cijela joj je stvar počela pomalo ići na živce. Bila je navikla na flert i uvrede na račun svog ponašanja, ali činilo se da stalno premeću jedne te iste teme i da nikada nema novih zanimljivih tema za razgovor. – Mislim da ću prestati razgovarati s tobom.

– Hm, nemaš sreće Marley – rekao je Lionel Parrish. – Daj malo mjesta drugima.

Hrpa obožavatelja istoga se trenutka počela boriti za trenutak njezine pažnje, a Victoria nije bila sasvim sigurna šale li se ili misle ozbiljno. Očekivali su da će joj goditi sva ta pažnja, ali ona ju je zapravo sve više zamarala. Boravak iza zaključanih vrata u kući Fontaine sada joj je čak izgledao znatno privlačnije. Zamalo. – Odlučila sam se zavjetovati – rekla je.

– Nadam se da se nećeš zavjetovati na čednost – odgovorio je lord William samozadovoljno.

Lionel Parrish namrštio se kroz smijeh i prišao korak bliže Lucy.

– Ovo nikako nije pravo mjesto za takvu vrstu razgovora.

– Pazi na svoje zglobove, Williame – odgovorio je Marley i odmaknuo svoje ruke iz dohvata Victorijinih.

– Moj je zavjet loš i za vas, lorde Williame – odgovorila je Victoria. Hvala Bogu što su se njezini roditelji trenutno nalazili u galeriji lorda Frantona i divili se novim portretima koje je nedavno nabavio. William je večeras bio tek jedan od sedam razloga zbog kojih bi je roditelji mogli poslati ravno u samostan. – Od sada nadalje odlučila sam razgovarati samo s finim ljudima.

Na to je prijatelji šokirano pogledaše, sve dok se Stewart Haddington nije počeo smijati. – Ali, koga ti uopće poznaješ osim lupeža poput nas, Vixen?

– Hm – zamislila se pokušavajući povratiti ravnotežu i smisao za humor. Možda ju je Marley toliko zavrtio da je iskočila iz vlastite kože. – U tome i jest problem. Marley, ti zasigurno poznaješ 8

Ponoćni susret

barem ponekog finog gospodina. Znaš, nekog od onih koje obično izbjegavaš.

– Sigurno poznajem pokoje raspadajuće truplo. Ali oni će ti biti tako dosadni da ćeš se rasplakati u trenutku.

Približio joj se, očito pokušavajući ponovo zauzeti svoje uobičajeno mjesto pokraj nje, ali ona se pravila da traži Lucy i odmakla se ustranu. Nije znala zašto, ali večeras se nije mogla oteti dojmu da joj je sve ovo poznato i da joj više ništa nije dovoljno zanimljivo. – Kako ti znaš da će meni biti dosadno?

– Fini ljudi su glupi, draga moja. Zato i jesi ovdje, sa mnom.

– S nama – ispravio ga je lord William.

Victoria se namrštila i pogledala ih obojicu. Nažalost, Marley je bio u pravu. Pristojni muškarci jesu glupi – uštogljeni, ograničeni i zatucani. A njihov repertoar komplimenata njezinu izgledu i uvreda na račun njezinih stavova jednaki su kao i bilo čiji drugi. Barem se ovi razvratnici ne libe vrtjeti je na plesnom podiju.

– Vas, draga gospodo, trpim iz jednog jedinog razloga, a taj je što nemate kamo drugamo otići – rekla je oholo.

– Žalosno, ali istinito – kimnuo je Lionel, ne kajući se zbog svojih djela. – Nas treba žaliti.

– Znam da vas ja već žalim – rekla je Lucy i zasmijuljila se, ponovo se zacrvenjevši.

Lionel joj poljubi ruku. – Zahvaljujem, draga moja.

– Mi… Bože dragi – prosiktao je Marley, a pogled mu se zakovao za jednu točku na drugom kraju plesne dvorane. – Dovraga, ja ovo stvarno ne mogu vjerovati.

Victoria ga je već htjela ukoriti zbog psovki, ali tada je uočila ono, to jest onoga koji je privukao njegovu pažnju. – Tko je to? – izgovorila je uzdahnuvši, odjednom svjesna da joj se srce uzlupalo.

Lucy se okrenula da i ona pogleda o kome se radi. – Tko je…

Oh, Bože! Vixen, on gleda ravno u tebe, zar ne?

9

Suzanne Enoch

– Nisam baš sigurna. – Srce joj je tuklo sve brže. – Misliš da me gleda?

– Gad jedan – zarežao je Marley u bradu.

Izgledao joj je poznato, ali znala je da ga dotad nije vidjela. Imala je snažan osjećaj da je grčki bog sišao s Olimpa i ušetao ravno u prepunu plesnu dvoranu lady Franton. Njegova profinjena tamnosiva odjeća i samouvjeren hod dok se kretao kroz gomilu davali su do znanja da je riječ o plemenitašu; ali način na koji je gledao u nju dok se pozdravljao s poznanicima govorio je da je riječ o ženskaru i razvratniku. Ali ona je znala baš svakog bludnika u Londonu i ni jedan od njih nikada nije učinio njezine živce tako napetima i tako rastrganima od iščekivanja. Ni zbog jednog od njih krv joj nije tako nezaustavljivo jurcala kroz vene.

– Utjelovljenje grijeha – izustio je lord William.

– Althorpe – začula je Lionela kako objašnjava.

Zatresla se od zaprepaštenja. – Althorpe? Thomasov brat?

– Čuo sam da se razmetni sin vratio – dodao je Marley podižući čašu madeira kave s konobareva pladnja. – Mora da je ostao bez love.

– Ili su ga možda protjerali iz Italije.

Lord William mrko je gledao lorda Althorpea kako, ne skrećući kroz gomilu, ide ravno prema njima.

– Ja sam mislio da je pustošio po Španjolskoj.

– A ja sam čuo da je to bilo u Prusiji.

– Je li moguće nekoga protjerati s cijelog kontinenta? – zamišljeno je dodao William.

Victoria je čula slična razmišljanja oko sebe, napeto, tiho mumljanje koje se isprepletalo sa zvucima seoskog plesa. Samo je napola slušala o čemu se govori osjećajući se kao na rubu provalije – iako je ta zamisao bila potpuno smiješna. Ona je uvijek bila u središtu pozornosti razvratnih muškaraca. – Jako je sličan bratu 10

Ponoćni susret

– rekla je tiho, pokušavajući održati ravnotežu na nogama. – Ali Thomas je ipak bio malo svjetliji.

– Thomasova je duša bila svjetlija – uzvratio je lord William i istupio naprijed kad je tamnokosi posjetitelj stigao do njih. – Althorpe, iznenađenje je vidjeti te u Londonu. Markiz od Althorpea kimnu glavom. – Ja obožavam iznenađenja.

Victoria nije mogla skrenuti pogled s njega. Bez sumnje su svi ženski pogledi u prostoriji bili bespomoćno zakovani za njegovu vitku, okretnu figuru. Uza sve silne razvratnike koje je susrela, ni jedan joj nije izgledao tako… opasno. Njegov profinjeni sivi kaput visio je sa širokih ramena i naglašavao uske bokove, crne hlače ocrtavale su mišićava bedra. Novi je markiz zračio takvom snagom i moći da bi se moglo reći da je animalno privlačan.

Njegove oči, zlatno-smeđe boje finog konjaka, nisu se smijale dok su proučavale njezine obožavatelje. Na trenutak joj se učini kako on namjerava doći ravno do nje, uhvatiti je i prebaciti je preko ramena te pobjeći s njom, ali se ipak zaustavio na dovoljno pristojnoj udaljenosti i pozdravio gospodu koja su okružila Lucy i nju.

Spori, duboki ton njegova glasa rezonirao je niz njezinu kralježnicu, a ona je taj osjećaj pokušala ignorirati – bez uspjeha. Pramen crne kose visio je preko jedne njegove obrve, a nju su prsti svrbjeli od snažne želje da skloni taj nestašni pramen s njegova preplanulog lica. Njegove su se senzualne usne iskrivile u blagi umorni osmijeh, a ona je sad bila sigurna da vrtoglavica koju upravo osjeća nema baš nikakve veze s time što ju je Marley usred plesne dvorane nekoliko trenutaka ranije vrtio po zraku.

– Vixen, Lucy, dopustite mi da vam predstavim Sinclaira Graftona, markiza od Althorpea – rekao je William. – Althorpe, ovo su lady Victoria Fontaine i gđica Lucy Havers.

Pogled boje jantara vratio se na njezino lice i počeo ga proučavati i procjenjivati. Primio je njezinu ruku u rukavici i naklonio joj se. – Lady Victoria.

11

Suzanne Enoch

Althorpe se okrenuo i na jednak način pozdravio i Lucy, a nju sasvim neočekivano probode neuobičajeni žalac ljubomore. To je bilo smiješno, ali nije imala namjeru ni s kim podijeliti to otkriće. Ni s kim. – Lorde Althorpe, primite moju sućut zbog svojeg brata – rekla je, namjerno ga prekinuvši.

Njegova se pozornost ponovo usmjerila na nju. – Zahvaljujem, lady Victoria. Jeste li čuli, Marley, da…

– Molim lijepo. Ja bih vam ranije izrazila sućut, ali niste bili prisutni.

Althorpe ju je cijelu odmjerio pogledom. – Da sam samo znao da me vi čekate u Londonu kako biste me utješili, vratio bih se puno ranije – promumljao je.

– A koje vas je dobro natjeralo u London? – upitao je Marley.

Vikontov ton nije zvučao osobito prijateljski. Bez sumnje, nije mu odgovarala dodatna konkurencija. Njezino je krdo obožavatelja razvilo određenu unutarnju hijerarhiju tijekom ove i prethodnih nekoliko sezona, a Marley je zauzimao mjesto na samom vrhu privilegiranih. Ona to nije previše cijenila, ali s obzirom na to joj ni jedan drugi obožavatelj nije bio nimalo zanimljiviji od bilo kojeg drugog, a na ovaj je način i mogućnost da dođe do svađa svedena na minimum, odlučila je da se neće previše protiviti Marleyjevoj prednosti nad ostalima.

Markiz rezignirano slegne ramenima. – Istina je da me nije dugo bilo, ali sad imam plemićku titulu pa mi se položaj poboljšao.

Dakle, recite mi, Marl…

– Titulu imate već dvije godine, ako se dobro sjećam – Victoria ga ponovo prekine, ignorirajući Lucyn zapanjen pogled. Dovraga i sve, nije mogla dopustiti da sad odluta s Marleyjem na piće i krene s njime razgovarati o ženama i kartanju.

Ponovo ju je pogledao. U ovom je trenutku poželjela da nije tako sitne građe da mora u visokog plemića gledati kao u toranj.

Vrh njezine glave jedva je dosezao do njegovih ramena.

12

Ponoćni susret

– Da, istina je – nešto je zatreperilo u njegovu pogledu, ali tako je brzo iščezlo da nije mogla biti sigurna je li bilo stvarno. – Primjećujem li ja to kod vas osobni interes za moju titulu, moja gospo? – nastavio je u istom tonu, zatežući polagano dubokim glasom.

– Vaš brat mi je bio prijatelj.

U ovome je trenutku bila sigurna da se njegov izraz lica naglo uozbiljio. – Baš zanimljivo. Nisam znao da je moj uštogljeni stari brat uopće poznavao ikoga kome za kretanje nije neophodan štap.

Rečenica je zazvučala krajnje bezosjećajno i ona se zapitala izaziva li on nju namjerno. Nije imala ni najblažu ideju zašto, ali nije imala ni namjeru trpjeti takvo bezobrazno ponašanje – čak ni od rođenog brata pokojnog markiza. – Thomas nije bio…

– Možda bismo mogli o svemu ovome porazgovarati uz valcer – rekao je i pogledao prema prostoriji upravo kad je orkestar zasvirao prve taktove valcera.

Ponovo je osjetila jezu pomiješanu s uzbuđenjem i počela je sumnjati da je jednostavno poludjela. – Ovaj sam ples obećala g.

Parrishu – odgovorila je. Bez obzira na to što je bio neodoljivo zgodan, Sinclair Grafton je očito bio još jedan umišljeni razvratnik – a takvih joj je bilo navrh glave.

Althorpe se nije udostojao ni pogledati Lionela. – Vi nemate ništa protiv. Parrish, zar ne?

– Pa dobro. Nemam, ako se Vixen slaže – odgovorio je Lionel diplomatski.

– Ali ja imam nešto protiv – uskočio je Marley.

– Vama nije obećala ovaj valcer.

Althorpe je ispružio ruku. Ta gesta nikako nije značila molbu ili prijedlog, već naredbu. – Lady Victoria?

Izgledalo je da su njegovi maniri sasvim suprotni od njegova izgleda. Međutim, kako je večeras već priredila jednu scenu, 13

Suzanne Enoch

Victoria se zadovoljila time da stisne usta i namršti se u trenutku kad ju je obujmio oko pasa i povukao na plesni podij.

Dodir s njime još je više pojačao osjećaj snažnog privlačenja.

Pitala se je li i on osjetio nešto slično. – To je bilo vrlo nepristojno, tako odrezati Lionela – prekorila ga je samo zato da odvuče pažnju s njegovih zagonetnih očiju i prestane zuriti u njih.

– Zar stvarno?

Ruka kojom joj je obuhvatio struk privukla ju je još bliže. – Ja pak mislim da sam samo iskoristio priliku koja mi se pružila.

– A s kojim ciljem?

– Vi ste moj cilj – odgovorio je bez oklijevanja. – Zar mi je potreban neki drugi cilj?

Uzdahnula je razočarano. Još jedan razvratnik s istim starim, otrcanim frazama. – Dakle, od svih ovdje prisutnih dama – odgovorila mu je čudeći se što se uopće trudi razgovarati s njim – vi ste odlučili plesati valcer baš sa mnom.

– Imam besprijekoran ukus.

– Ili je svima drugima predobro poznat vaš ugled pa su vas odbile? – uzvratila je.

Ponovo se pojavi neki čudan tračak u njegovu pogledu. – Ali, i vama je dobro poznat moj ugled pa ste ipak pristali plesati sa mnom.

– Niste mi dopustili nikakav izbor.

– To bi bilo sasvim neproduktivno. Kao što vidite, ja sam uspješni razvratnik.

Napućila je usnice. – Koliko je produktivan jedan valcer?

Odjednom, kao da se malo zabrinuo. – Što se mene tiče, valcer je tek početak.

Njezino se tijelo savilo prema njegovu, bokovi su im se na trenutak očešali i ponovo je osjetila vrtoglavicu sličnu onoj kad ga je prvi put ugledala, ali još jaču. Možda ju je Marley ipak previše energično zavrtio pa joj se nešto pomaknulo u tijelu.

14

Ponoćni susret

Ali, svi prsti na nogama i rukama ne bi bili dovoljni kad bi pokušala nabrojati sve one pokušaje iskusnih bludnika koji su se trudili zavesti je, a u tome nisu uspjeli. Znala je sve njihove zavodničke fraze, a ipak, nije osjećala ni najmanju želju da pobjegne sada kad je lord Althorpe pokušavao učiniti isto to.

– Dakle, vi gospodine, imate daljnje planove u koje biste me željeli uključiti?

– Trebao bih biti budala ili tri mjeseca star mrtvac kad ne bih imao daljnje planove u koje bih vas želio uključiti, lady Victoria – gotovo je zarežao, senzualno i nadasve sigurno u sebe.

Unatoč njezinoj prirodi, mali trnci iščekivanja proletjeli su joj niz kralježnicu. – Nećete me uspjeti šokirati, znate li to?

U njegovim se žuto-smeđim očima mogao vidjeti tračak smijeha. – Ja bih se kladio da vas zasigurno mogu šokirati. Okretanje u zraku ne bi se nikako moglo smatrati istinski skandaloznim ponašanjem. A znajte da me ne zovu Sin* bez razloga.

Nije bila svjesna koliko je dugo bio prisutan na Fratonovu balu – a osjećala je da je to trebala znati. Trebala je osjetiti njegovu opojnu, opasnu prisutnost istoga trenutka kad je ušao u dvoranu.

– Onda me šokirajte, lorde Althorpe.

Njegov se pogled spustio na njezina usta. – Počet ćemo onda s poljupcima. Onim dubokima, polaganima, onima koji traju zauvijek, od kojih ćete se rastopiti.

Bože, bio je jako dobar – ali ovdje on nije bio jedini koji je imao pameti. – Možda biste mi mogli, prije svega, objasniti zašto biste me željeli poljubiti, lorde Althorpe, s obzirom na činjenicu da ste prije pet minuta bili više zainteresirani za razgovor s Marleyjem nego za ples sa mnom?

Iznenada je osjetila da ima njegovu potpunu pozornost. Ništa se nije promijenilo; ni njegov izraz lica, ni način na koji ju je držao, *

Skraćenica od imena Sinclair u engleskom jeziku znači – grijeh. (op. p.)

15

Suzanne Enoch

ni njegovi graciozni koraci, ali odjednom je bila svjesna zašto je uhvatio njezin pogled s drugog kraja plesne dvorane lady Franton. On je upravo to želio.

– Morate mi dopustiti da popravim dojam koji sam ostavio, to jest da ispravim vaš osjećaj da sam vas na neki način previdio – rekao je dubokim, povjerljivim glasom i osvrnuo se oko sebe. – Znate li možda za neko intimnije mjesto gdje bih vam se mogao ispričati?

Nije joj bila namjera pobjeći nakon ovako odvažne izjave da ne bi pomislio kako je uspio uplašiti Vixen Fontaine, nitko u tome nikada nije uspio. Nadalje, nikako ga još nije bila spremna pustiti od sebe. – Sigurna sam da je lady Franton zaključala vrata svih izdvojenih prostorija.

– Prokletstvo – namršteno je pogledao ostatak njezine družine. – Onda ćemo morati napraviti…

– Osim vrata njezina čuvenog zimskog vrta – završila je misao.

Eto. Razotkrila je njegov blef. Sad on mora biti taj koji će uzmaknuti pred izazovom.

Umjesto da smisli izgovor kako bi ostali zaštićeni na javnome mjestu, on joj je uputio – donekle prijateljski, ali prije svega najopasniji osmijeh koji je ikada vidjela. – Zimski vrt. Mogu li vam se onda ispričati u vrtu, lady Victoria?

O-ho… Nije bilo govora o tome da bi ga sad mogla odbiti kad je to bio njezin prijedlog. – Nije mi potrebna isprika – odgovorila je nonšalantno, nadajući se da ne zvuči sasvim poremećeno – ali mogli biste mi dati objašnjenje, ako želite.

Već su se bili približili toj strani plesne dvorane i bilo je jednostavno provući se kroz poluotvorene prozore na istočnom zidu prostorije. Egzotični je vrt lady Franton godinama osvajao nagrade za najljepše uređen vrt u Engleskoj, pa je Victoria srećom bila jako dobro upoznata s njegovim rasporedom jer bi se inače zacijelo izgubila u njemu već na nekoliko metara udaljenosti od 16

Ponoćni susret

glavne zgrade. Dobro raspoređene baklje prigušeno su osvjetljavale kamene puteljke koji su vodili kroz biljke i spajali se u putić koji je okruživao maleno jezerce u središtu vrta.

Sad kad su uspješno pobjegli iz plesne dvorane, očekivala je da će Althorpe nastaviti s njihovom malom predstavom. Najvjerojatnije uopće nije očekivao da bi mu se ona stvarno mogla pridružiti i vjerojatno je njegov flert bio samo najobičnije zadirkivanje.

Nitko nije tako odvažan da na javnome mjestu odvlači grofovske kćeri iz plesne dvorane samo da bi ih zaveo.

Ipak, na neki se način ipak nadala da neće biti tako. Njezina je dosada odjednom nestala; željela se utopiti u njega, željela je da je obujmi njegov dodir na isti način na koji su to već napravile njegove riječi i njegov glas.

– Dakle, vaše objašnjenje, gospodine? – upitala je. Ako se namjeravao povući, željela je da to učini istoga časa kako bi je prestao mamiti svojom prisutnošću.

– Nismo još došli na dovoljno izdvojeno mjesto.

Markizove ruke kliznule su ispod njezinih laktova, primakle je još bliže njemu i povele je uz vijugavi putić do jezerca.

Od neizvjesnog joj je iščekivanja postalo vruće. Stisak lorda Althorpea bio je vrlo nježan, ali osjetila je nekakvu snagu, dovoljnu da shvati kako joj se neće biti lagano izvući iz njega ako poželi. Nije bila riječ o tome da ju je to plašilo, on ju je uzbuđivao na način na koji je još nikada ni jedan muškarac nije uspio uzbuditi.

Zapitala se kakav bi mogao biti okus njegovih usana, kako bi bilo osjetiti njihov pritisak na sebi.

Zaustavili su se ispod ljubičastog cvata glicinije koja se nadvila nad njima, miris cvijeća plutao je oko njih i okruživao ih svojom ljetnom slatkoćom. – Sada – promumljao je, gledajući je u oči, a dlan ruke još uvijek mu je bio na njezinu laktu – gdje smo ono stali? Aha, da. Trebao sam vam dati… objašnjenje.

17

Suzanne Enoch

Victorijin se pogled susreo s njegovim, sa zlatnim pogledom koji je pod prigušenim svjetlom izgledao poput mačkina. Bila je potpuno svjesna jačine njegova baršunastog stiska; izdvojene tišine koju su kvarili tek tihi zvuci glasova i violine u pozadini, bila je svjesna šuštanja vjetra i načina na koji je stajao ispod grana glicinije, njegova vitkog, čvrstog tijela – oni su bili dvije jednako nepomične jedinke. Što god bilo, on je nešto želio. Nešto od nje. – Mislim da sam učinila nekakvu pogrešku – rekla je, trudeći se zvučati opušteno.

Sin je bio, bez dvojbe, velika napast.

Njegov se pogled krenuo spuštati niz njezinu haljinu i vratio se na njezino lice. – Kakvu pogrešku?

– Kad sam vas prvi put vidjela, mislila sam da ste slični bratu.

Sad vidim da niste.

Prstom jedne ruke dotaknuo je pramen njezine kose koji je nestašno visio i odmaknuo joj ga s lica. – Koliko ste dobro poznavali staru budalu?

Od njegova kao pero laganog dodira krenuli su trnci niz Victorijinu kralježnicu. Taj ju je neočekivani osjećaj zabrinuo, a njegove grube riječi su je uvrijedile. – Markiz od Althorpea bio je vrlo cijenjen.

Njegovi prsti dotaknuli su joj obraze. – A ja nisam? To baš i nije neka novost.

Bože dragi, počela je drhtati zbog njega. – Nije mi jasno zašto tako loše govorite o vlastitom bratu – odgovorila je, pokušavajući održati glas mirnim – pogotovo s obzirom na to da su mu se svi drugi divili.

Proučavao je njezino lice u treperavom odsjaju svjetlosti baklji, a ona je odjednom imala dojam da se ovdje radi još o nečemu, nije bila riječ samo o flertu. – Očito je da mu se nisu baš svi divili – proturječio je. – Netko mu je ipak metkom prosvirao glavu.

18

Ponoćni susret

Victoria se ukočila. – Zar vas uopće nije briga što je mrtav?

Althorpe slegne ramenima. – Mrtav je mrtav.

Prstima joj ovlaš dotakne uho. – Jesam li dobro čuo da vas Marley zove Vixen?

Odjednom je sve imalo smisla. – Zar je cilj cijelog ovog razgovora taj da navabite Vixen Fontaine u vrt, kako biste se mogli hvaliti time pred svojim prijateljima?

Markiz se na trenutak smrzne, a zatim poče nježno palcem milovati kutak njezinih usta. – Što ako jest?

Njegove su se senzualne usne nakrivile u blagi osmijeh od kojeg joj je zastao dah. – Ali ja nemam ni jednog prijatelja. Samo rivale.

– Dakle, vi me želite poljubiti.

– To vas zacijelo ne iznenađuje. – Nagnuo je glavu, a pogled mu se spustio na njezine usnice. – Bez sumnje su vas već ljubili.

Možda Marley?

Njezine su usnice postale suhe, ali je odoljela porivu da ih obliže. – Bezbroj puta. I nije me ljubio samo Marley.

– Ali ja nisam nikada.

I tada su se njegove usne spojile s njezinima.

Niz tijelo joj krene pulsirajuća vrućina. Bila je navikla imati potpunu kontrolu – i nad svojim osjećajima i nad susretima s muškarcima. Ali kad su se njegove usne počele kretati po njezinima, izazivajući je i hraneći se njima, osjećala je sve osim kontrole.

Njezin um, njezino srce, svi osjeti su se vrtjeli – puno žešće nego kad ju je Marley vrtio u plesnoj dvorani.

Althorpe joj je dlanovima obuhvatio lice dok ju je ljubio. Victoria je ispustila uzdah bez uzimanja zraka, taj zvuk joj je bio sasvim nepoznat, i obuhvatila njegova ramena privlačeći ga bliže k sebi.

On ju je polagano nagnuo nazad, sve dok se nije naslonila na kvrgavo deblo stabla. Topli, samouvjereni prsti krenuli su niz njezina ramena, zastali da bi joj milovali struk, pa zatim bokove, spuštajući 19