Otkupnina

Julie Garwood

Otkupnina

KRALJICE LJUBAVNIH ROMANA

knjiga osma Naslov izvornika

Ransom Copyright ∂ by Julie Garwood, 1999.

Copyright za hrvatsko izdanje ∂ Mozaik knjiga d.o.o., 2011.

Nakladnik

Mozaik knjiga Glavni urednik

Zoran Maljković Urednik

Zoran Maljković Za nakladnika

Bojan Vidmar Grafički urednik

Ivica Jandrijević Ilustracija na naslovnici

∂Susan Fox/Trevillion Images Korektor

Dinko Petriševac Tisak

Denona, Zagreb, prosinac 2011.

ISBN 978-953-14-1049-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 787798.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Julie Garwood

Otkupnina S engleskoga prevela Silvija Čolić

Bryanu Michaelu Garwoodu, mom voljenom sinu, povodom diplome.

S tvojim bistrim umom, strastvenom dušom i suosjećajnim srcem, bit ćeš savršen odvjetnik.

Budući da si odabrao taj plemeniti poziv, upamti jedno: Pravda je poput stroja, koji, kad jednom krene, postaje nezaustavljiv.

Galsworthy, Justice II Pokreni ga, Bryane.

Prolog

Engleska, pod vlašću kralja Richarda I.

L

oše stvari uvijek se događaju noću.

Used noći, Gillianina je majka umrla boreći se da na svijet donese novi život, a mlada nepromišljena služavka, u želji da bude prva koja će njezinim kćerima prenijeti tužnu vijest, požurila je probuditi dvije male djevojčice i priopćiti im da je njihova draga majka preminula. Dvije noći zatim, ponovo ih je probudila s viješću da je Ranulf, njihov novorođeni brat, koji je dobio ime po ocu, također preminuo. Njegovo slabašno tijelo izgubilo je bitku za život, budući da se rodio dva mjeseca prije vremena.

Gillian se bojala mraka. Pričekala je da služavka izađe iz sobe, pa skliznula iz velike postelje, spustivši stopala na hladan kameni pod. Bosonoga, požurila je prema tajnom prolazu koji je vodio do sobe njezine sestre, a iz kojeg se strmim stubama također moglo sići do tunela podno kuhinje. Jedva se provukavši iza škrinje koju je njezin otac postavio ispred uskih vrata u zidu, u nadi da će time spriječiti kćeri da lunjaju amo-tamo, ušla je u prolaz, iako je i predobro znala da to ne bi smjela činiti. Otac ih je neprestano upozoravao da je prolaz predviđen za korištenje samo u slučaju krajnje nužde, a nipošto za igru.

Naposljetku, čak ni njegove najodanije sluge nisu znale da se iz tri spavaće sobe može ući u tajni hodnik, niti su to trebale znati.

Ipak, stalno je živio u strahu da će njegove kćeri pasti niz stube i slomiti svoje male vratove i iz tog razloga često je prijetio kako

8

Julie Garwood

će ih isprašiti po stražnjici ako ih ikada uhvati u nedjelu. Bila je to opasna i stoga strogo zabranjena radnja.

No te strašne noći, obuzeta tugom i očajem, Gillian nije marila za očeva upozorenja. Bila je prestrašena, a kad god bi se tako osjećala, požurila bi k svojoj starijoj sestri po utjehu. Od­ škrinuvši vrata, tiho ju je pozvala pa pričekala da Christen ustane, pomogne joj ući i povede je u svoju postelju. Stisnute jedna uz drugu pod debelim pokrivačem, tiho su plakale osluškujući kako očevi bolni jecaji odjekuju hodnicima. U očaju, neprestano je uzvikivao majčino ime. Smrt je iznenada poremetila njihov dotad spokojan život i ispunila ga neopisivom tugom.

Prilika da vrijeme zacijeli njihove rane, nije im pružena. Ubrzo zatim, pod okriljem noći, izdajice su nahrupile u njihov dom, u namjeri da ga opljačkaju i ubiju Gillianina oca.

Te noći Gillian se probudila kada je otac uletio u njezinu sobu, s Christen u naručju. Njegovi odani vojnici, William, kojeg je Gillian voljela više od ostalih jer joj je kradom često davao medenjake, te Lawrence, Tom i Spencer, slijedili su ga u stopu. Lica su im bila mrka i ozbiljna. Trljajući oči nadlanicama, Gillian je promatrala kako otac stavlja Christen u Lawrencove ruke, pa žuri prema njoj. Položivši svijeću na škrinju, sjeo je na rub postelje i drhtavim prstima nježno odmaknuo pramen kose s njezina lica.

Vidjevši neopisivu tugu u njegovim očima, Gillian je pomislila da zna što je tome razlog. ‒ Oče, je li mama ponovo umrla? – zabrinuto je upitala. ‒ Za ime… ne, Gillian, nije – umornim je glasom odvratio. ‒ Znači, vratit će nam se? ‒ Ah, drago moje dijete, već smo o tome razgovarali. Neće se nikada vratiti. Mrtvi se više ne vraćaju. Vaša majka sada je na nebu. Pokušaj to shvatiti.

Otkupnina

• 9

‒ Da, oče – prošaputala je.

S donjeg kata mogli su se čuti glasni povici, a Gillian je odjednom shvatila kako njezin otac na sebi ima žičani oklop. ‒ Spremaš li se u bitku za Boga i dom, oče? ‒ Jest – odvratio je. – Ali prvo se moram pobrinuti da ti i tvoja sestra sigurno odete odavde – dodao je pa posegnuo za odjećom koju je Liese, njezina dadilja, ostavila na stolici da je Gillian sljedećeg jutra obuče. William mu je priskočio u pomoć i kleknuvši na koljeno, počeo joj nazuvati cipele.

Budući da joj otac nikad dotad nije pomagao pri odijevanju, Gillian je bila prilično zbunjena načinom na koji to pokušava učiniti. – Oče, prije nego što navučem haljinu morala bih svući spavaćicu, a zatim moram pričekati da me Liese počešlja. ‒ Noćas se nećemo zamarati češljanjem – odvratio je otac. ‒ Oče, je li vani jako mračno? – upitala je Gillian, čim joj je navukao haljinu preko glave. ‒ Jest, Gillian, mračno je. ‒ Hoću li morati izaći iz kuće?

Začuvši strah u njezinu glasu, otac ju je pokušao umiriti. – Nećeš biti sama, a moji momci bakljama će rasvijetliti put. ‒ A ti? Hoćeš li i ti poći s nama? ‒ Ne, Gillian – viknula je njezina sestra. – Otac mora ostati ovdje i boriti se za Boga i dom – objasnila je, ponovivši riječi koje je često imala prilike čuti iz očevih usta. – Zar ne, oče?

Istog trenutka Lawrence ju je pokušao ušutkati. – Christen, ne želimo da itko sazna za naš odlazak – prošaputao je. – Možeš li se potruditi biti doista tiha?

Christen je živahno kimnula. – Mogu – oštro je prošaputala.

– Kad hoću, mogu biti jako tiha i zato…

10

Julie Garwood

‒ Šuti, malena – rekao je Lawrence i hitro joj položio ruku na usta.

Uzevši Gillian u naručje, William je izašao u mračan hodnik i uputio se u smjeru sobe njezina oca. Spencer i Tom hodali su ispred njih, svijećama rasvjetljujući put. Goleme sjene plesale su po zidovima, prateći malu kolonu u stopu, a sve što se moglo čuti bio je zvuk teških čizama na kamenom popločenom podu.

Preplavljena strahom, Gillian je ručicama čvrsto obujmila vojnika oko vrata i naslonila glavu na njegovo rame. ‒ Ne volim sjene – tiho je procviljela. ‒ Ne mogu ti nauditi – odvratio je, pokušavajući je umiriti. ‒ Željela bih da je mama s nama. ‒ Znam da bi, medvjediću.

Začuvši nadimak koji je William smislio za nju, osmjehnula se. Odjednom se više nije bojala. Ugledavši oca kako žurno prolazi kraj njih, zaustila je da ga pozove, no William ju je ušutkao stavivši joj prst na usta. Čim su svi ušli u očevu sobu, Tom i Spencer uputili su se prema škrinji koja je stajala uza zid, i brzo je odmakli, oslobodivši put prema tajnom prolazu. Trenutak zatim, okovi na vratima zaječali su poput ranjene zvijeri, i prolaz u mračnu unutrašnjost otvorio se.

Lawrence i William spustili su djevojčice na pod, i pošli upaliti baklje. Istog trenutka Christen i Gillian pojurile su k ocu, koji je prekapao po škrinji smještenoj uz podnožje kreveta. Rukama se uhvativši za rub, podigle su se na prste i zavirile unutra. ‒ Što tražiš, oče? – upitala je Christen. ‒ Ovo – rekao je, izvukavši kutiju za nakit urešenu blistavim draguljima.

Otkupnina

• 11

‒ O, kako je lijepa – rekla je Christen. – Hoćeš li mi je dati? ‒ I ja bih je željela imati – javila se Gillian. ‒ Ne – odvratio je otac. – Ta kutija pripada princu Johnu, a ja sam taj koji bi se trebao pobrinuti da je dobije – objasnio je pa čvrsto uhvatio Christen za ruku i privukao djevojčicu k sebi. ‒ Boli me, oče – pobunila se, pokušavajući se izvući iz njegova naručja. ‒ Oprosti, mila – odvratio je, i istog trenutka olabavio stisak.

– Nisam te želio povrijediti, ali želim da dobro upamtiš ono što ću ti reći. Svaku pojedinu riječ. Možeš li to, Christen? ‒ Jasno da mogu, oče. Upamtit ću svaku riječ. ‒ Tako i treba – pohvalio ju je. – Želim da uzmeš ovu kutiju sa sobom. Lawrence će se pobrinuti da se tebi i tvojoj sestri putem ništa ne dogodi. Odvest će vas daleko odavde i pomoći ti da to blago sakriješ od znatiželjnih očiju. Kad bude vrijeme za to, doći ću po njega i odnijeti ga princu Johnu. Ne smiješ nikome govoriti o tome, Christen.

Gillian je hitro obišla oca i stala uz sestru. – Smije li meni reći, oče?

Zanemarivši njezino pitanje, otac je nastavio napeto zuriti u Christen. ‒ Neću nikome govoriti o tome – obećala je Christen. ‒ Ni ja – dodala je Gillian i krajnje ozbiljno kimnula glavom ne bi li potvrdila izrečeno.

Ne obraćajući pozornost na mlađu kći, otac je i dalje napeto zurio u Christen, želeći je natjerati da shvati važnost njegovih riječi. – Nitko ne smije znati da je ta kutija kod tebe, Christen.

Gledaj – dodao je, pa iz škrinje izvukao jednu od tunika. – Zamotat ću je u ovo. ‒ Zato da je nitko ne može vidjeti? – upitala je Christen.

12

Julie Garwood

‒ Jest – rekao je otac. – Zato da je nitko ne može vidjeti. ‒ Ali, ja sam je već vidjela – dobacila je Gillian. ‒ Znam – rekao je otac pa zdvojno pogledao Lawrenca. – Christen je premala… tražim previše od nje. Obje su premale.

Zaboga, kako bih ih mogao pustiti od sebe? ‒ Štitit ću Christen vlastitim životom, gospodaru, i pobrinut ću se da nitko ne vidi što nosi sa sobom – odvratio je Lawrence, odlučno stupivši korak naprijed. ‒ Tako mi Boga, barune, dok mi je glave na ramenu, nikakvo zlo neće se dogoditi Gillian – hitro se zakleo i William.

Iskrenost i nepokolebljivost koju je začuo u njihovim glasovima, umirila je baruna Ranulfa. Kratko je kimnuo, davši im do znanja da ima potpuno povjerenje u njih dvojicu.

Gillian je počela povlačiti oca za rukav, u namjeri da privuče njegovu pozornost. Bilo je očito da ne misli odustati. Kad je otac kutiju omotanu tunikom stavio u ruke njezine sestre, Gillian se s iščekivanjem zagledala u njega, pretpostavivši kako će i ona dobiti poklon. Iako je Christen bila prvorođena kći i tri godine starija od Gillian, otac nikada nije pravio razliku između njih, niti favorizirao jednu, nauštrb druge.

Iako joj nije bilo lako strpjeti se, trudila se ostati po strani dok se otac pozdravljao s Christen. Čvrsto ju je privio u naručje i poljubio u čelo. – Ne zaboravi svog oca – prošaputao je. – Ne zaboravi me.

Kada se napokon okrenuo prema njoj, Gillian mu se bacila u naručje i glasno ga poljubila u bradati obraz. – Oče, imaš li jednu onakvu kutiju i za mene? – s iščekivanjem je upitala. ‒ Ne, draga. Hajde, pođi sada s Williamom. Čvrsto ga primi za ruku i… ‒ Ali, oče, i ja želim dobiti kutiju. Moraš i meni dati jednu.

Otkupnina

• 13

‒ To nije bio poklon, Gillian. ‒ Ali, oče… ‒ Volim te – rekao je trudeći se potisnuti suze. – Neka te dragi Bog čuva – dodao je, čvrsto je zagrlivši. ‒ Ugušit ćeš me, oče – pobunila se Gillian. – Možemo li Christen i ja naizmjence nositi tu kutiju? Malo ona, malo ja?

Molim te, oče, možemo li?

Ector, nadglednik barunova imanja, uletio je u sobu toliko naglo da se Christen prepala i ispustila kutiju iz ruku. Poklopac se otvorio i hrpa rubina, smaragda i safira rasula se po kamenom podu.

Zaslijepljen blagom pod svojim nogama, Ector je nakratko zastao i s neskrivenim se divljenjem zagledao u dragulje koji su u odsjaju baklji blistali poput sjajnih zvjezdica. ‒ Što je, Ectore? – upitao je barun.

Iako mu je dužnost nalagala što prije prenijeti barunu poruku od zapovjednika njegove vojske, Ector je prečuo njegov upit. Umjesto odgovora, hitro se sagnuo, pokupio blistave kamenčiće, stavio ih u kutiju i vratio je djevojčici. – Gospodaru, Bryant vam poručuje da su se Alfordovi vojnici probili kroz naše obrambene položaje – napokon je objasnio, nevoljko svrnuvši pogled na baruna. ‒ Je li itko vidio Alforda? – ljutito je upitao William. – Ili se po običaju skriva u pozadini? ‒ Ne bih znao – odvratio je Ector, pa ponovo pogledao baruna. – Gospodaru, Bryant vam također poručuje da požurite.

Vaši vas vojnici trebaju. ‒ Požuri ispred mene i reci mu da ću začas doći – odvratio je barun i još jednom zagrlio djevojčice pa hitro skočio na noge i uputio se prema vratima. Stigavši do dovratka, kratko je zastao i uputio posljednji pogled svojim malim ljepoticama. Zlatokosoj

14

Julie Garwood

Christen, kose kovrčave kao u anđela, i Gillian, koja je zureći u njega svojim blistavim smaragdno zelenim očima, izgledala kao da bi se svakog trenutka mogla rasplakati. ‒ Pođite – rekao je, glasa promukla od navale osjećaja. – Neka vas dragi Bog čuva – dodao je i izašao.

Istog trenutka vojnici su poveli djevojčice u prolaz. Tom je pošao naprijed otključati vrata na kraju tunela i uvjeriti se da neprijatelji nisu prodrli unutra. Lawrence je, primivši Christen za ruku, krenuo za njim, a William ga je, držeći za ruku malenu Gillian slijedio u stopu. Spencer je ostao na začelju, pa povukao škrinju nazad i čvrsto zatvorio vrata. ‒ Tata mi nije rekao da se i iz njegove sobe može ući u tajni prolaz – prošaputala je Gillian, zagledavši se u sestru. ‒ Ni meni – šapatom je odvratila Christen. – Možda je zaboravio.

Gillian je povukla Williama za rukav u namjeri da privuče njegovu pozornost. – Ja i Christen iz svojih soba također možemo ući u tajni prolaz. Ali ne smijemo nikome o tome govoriti jer je to tajna. Tata je rekao da će nam isprašiti stražnjice ako nekome kažemo. Jesi li i ti znao za to, Williame? – znatiželjno je upitala. Činjenica da je ostala bez odgovora očito joj nije ni najmanje zasmetala, jer je hrabro nastavila s pitanjima. – Znaš li možda gdje završava naš prolaz? Tata je rekao da je izlaz u blizini jezera. Idemo li tamo? Hoćemo li vidjeti ribice? ‒ Ne – odvratio je William. – Ovaj tunel prolazi ispod vinskog podruma. Sada ćemo se stubama spustiti dolje. Od ovog trenutka pa nadalje moraš biti jako tiha. Razumiješ li?

Gillian je kratko kimnula i zabrinuto se osvrnula oko sebe.

Sjene na zidovima doista su je plašile. Stisnuvši se uz Williama,

Otkupnina

• 15

pozorno se zagledala u sestru. Christen je držala kutiju za nakit čvrsto priljubljenu uz prsa, no rub tunike u koju je bila zamotana ostao je visjeti preko njezina lakta i Gillian se nije mogla suzdržati da ga ne počne cimati. ‒ Daj mi kutiju. Na meni je red da je nosim. Tata je rekao da smijem.

Christen ju je zapanjeno pogledala. – Ne, nije – ljutito je odvratila i odmakla se što je mogla dalje od nje. – Lawrence, Gillian laže! – potužila se. – Tata je kutiju dao meni, ne njoj. ‒ Ali, na meni je red da je nosim – odlučno je odvratila Gillian i ponovo pokušala zgrabiti rub tunike. Odjednom, začuvši tihi zvuk, naglo se okrenula. Prolaz je bio premračan da bi se išta vidjelo, no bila je sigurna da nekakvo strašno čudovište vreba u sjeni čekajući pogodan trenutak da se baci na njih. Možda čak i jedan od onih jezivih zmajeva. Uplašena, još se više stisnula uz Williama. ‒ Bojim se, Williame. Hoćeš li me nositi? – plačnim ga je glasom zamolila.

U trenutku kad se vojnik sagnuo da je podigne u naručje, jedna od sjena odmakla se od zida i poletjela prema njima. Prestravljena, Gillian je vrisnula i naglo se okrenuvši u namjeri da pobjegne, zaletjela se ravno u Christen.

Pomislivši da joj želi oteti kutiju, Christen je ustuknula prema Lawrenceu. ‒ Ne možeš je dobiti – viknula je, no sjena se tada obrušila na Williama tolikom silinom da je pao na koljena i pritom i Lawrencea oborio s nogu. Stube su bile skliske od vlage koja se cijedila sa zidova, a muškarci su stajali preblizu ruba da bi mogli zakoračiti unazad. Zajedno s djevojčicama strmoglavili su se u mrak. Iskrice iz baklji u njihovim rukama luđački su frcale oko njih dok su se koturali strmim stubištem.

16

Julie Garwood

Iako se William očajnički trudio svojim tijelom zaštititi djevojčicu, nije u tome u potpunosti uspio i Gillian je bradom udarila u oštar rub jedne od stuba.

Ošamućena od udarca, polako je sjela i pogledala oko sebe.

Spustivši pogled na krvlju umazanu haljinu i vidjevši svoje krvave dlanove, počela je vrištati. Njezina sestra nepomično je ležala tik do nje, lica okrenuta prema zemlji. ‒ Christen, pomozi mi – kroz jecaje je izgovorila Gillian. – Probudi se. Ne želim biti ovdje. Probudi se.

William je hitro skočio na noge i uzevši je u naručje čvrsto je stisnuo uz sebe. – Smiri se, dijete, sve je u redu. Smiri se – ponavljao je, pokušavajući je umiriti.

Podigavši Christen sa zemlje, Lawrence je opazio kako krv kaplje iz posjekotine visoko na njezinu čelu. ‒ Lawrence, ti i Tom pođite s Christen do uvale kraj potoka.

Spencer i ja pridružit ćemo vam se čim stignemo – povikao je William, trudeći se nadglasati djevojčicu. ‒ Ne bismo se trebali razdvajati – jednako glasno odvratio je Lawrence. – Pođite s nama. ‒ Gillian se gadno posjekla. Rana se mora zašiti – objasnio je William. – Idite. Naći ćemo se tamo. Tako vam svega, požurite – dodao je i s Gillian u naručju pojurio prema izlazu. ‒ Christen – vrisnula je Gillian. – Želim ostati s Christen.

Stigavši do vrata, Lawrence joj je rukom pokrio usta i naredio joj da se utiša. U pratnji Spencera, odnio ju je do kožarove kolibe, nedaleko zidina. Tu će joj Maude, kožareva žena, zašiti ranu. Brada joj je s donje strane bila previše rasporena da bi takva ozljeda mogla zarasti bez takvog zahvata.

Oba muškarca čvrsto su držala Gillian dok joj je Maude šivala ranu. Bitka se za to vrijeme proširila izvan zidina, a zaglušni povici vojnika opasno su se približili kožarevoj kolibi.

Otkupnina

• 17

‒ Završi – povikao je William, napeto pogledavši Maude. – Moramo je odnijeti odavde prije nego bude prekasno. Požuri – dodao je i uputio se u dvorište u namjeri da osigura odstupnicu.

Maude je krajeve konca hitro svezala u čvor i prerezala ih, pa, najbrže što je mogla, omotala zavoj oko djevojčicine brade i vrata.

Spencer je uzeo djevojčicu u naručje i požurio za Williamom. Krovovi nekoliko okolnih koliba već su bili u plamenu.

U odsjaju vatre muškarci su pojurili prema brežuljku gdje su ih čekali osedlani konji.

Na pola puta, ugledali su skupinu neprijateljskih vojnika kako izlazi iz šume. Naprijed se više nije moglo, a jednako tako ni natrag, no oba muškarca ostala su ustrajna u namjeri da izvrše svoju dužnost. Štiteći Gillian, koja je skutrena na zemlji ležala između njih, izvukli su mačeve i visoko ih podigavši uzviknuli svoj posljednji bojni poklič. Malo zatim, obojica su umrla, jednako časno kao što su živjela, hrabro štiteći nejako stvorenje.

Prepoznavši djevojčicu, jedan od Alfordovih zapovjednika odnio ju je nazad u zamak. Ugledavši je u vojnikovu naručju, Liese, njezina dadilja, hrabro se odvojila od skupine slugu koja je pod budnim okom stražara drhturila u kutu, i očiju punih suza počela ga preklinjati da joj prepusti brigu o djetetu. Srećom, zapovjednik je jedva dočekao da se riješi uplakane djevojčice.

Gurnuvši Gillian u služavkino naručje, zapovjedio joj je da šmrkavicu odnese u njezinu sobu, i hitro se uputio nazad u bitku.

S ošamućenom djevojčicom u naručju, Liese je pohitala prema stubama. U trenutku kada su stigle do vrha, masivna hrastova vrata treskom su se otvorila i skupina vojnika s isukanim mačevima u rukama, nahrupila je u veliku dvoranu. Pomahnitali od žudnje za pobjedom, nemilosrdno su nasrnuli na goloruke sluge. Shrvana pogledom na žene i muškarce koji su

18

Julie Garwood

bespomoćno podigli ruke, pokušavajući obraniti vlastiti goli život, Liese je pala na koljena. Spustivši Gillian do sebe, čvrsto je zatvorila oči i rukama pokrila uši, odbijajući gledati klanje i slušati kako njezini prijatelji očajnički preklinju za milost.

Gillian je kao ukopana stajala kraj Liese, sve do trenutka kada je ugledala kako vojnici u dvoranu uvode njezina oca. – Oče – prošaputala je, pa kleknula i ručicama se čvrsto uhvatila za ogradu. Vidjevši kako muškarac u ogrtaču s kapuljačom podiže mač na njezina oca, oči su joj se raširile od panike.

– Oče! – vrisnula je i trenutak potom potonula u spasonosnu nesvjesticu.

Dva tjedna poslije, Alford od Lockmiera, mladi barun koji je napao zamak njezina oca, naredio je da mu dovedu djevojčicu jer želi porazgovarati s njom prije nego što donese odluku o njezinoj daljnjoj sudbini. Tom prigodom, Gillian mu je bez ijedne izgovorene riječi jasno dala do znanja što joj je na umu i srcu. Čvrsto je držeći za ruku, Liese je povela Gillian monstrumu koji je ubio njezina oca. Alford, koji je bio toliko mlad da se jedva mogao nazvati muškarcem, bio je na glasu kao demon gladan moći, a Liese nipošto nije bila glupa. I predobro je znala da jednim pokretom ruke može presuditi njezinu i djevojčicinu životu.

Odmah po ulasku u veliku dvoranu, Gillian je odlučno izvukla ruku iz služavkine i sama se uputila naprijed, sve do dugog masivnog stola za kojim je Alford objedovao s dvojicom svojih kompanjona. Bezizražajna lica i ruku spuštenih uz tijelo, zagledala se ravno u baruna.

U jednoj ruci držao je batak, a u drugoj veliki komad crnog kruha. Mast koja se cijedila iz kutova njegovih usana, natapala je crvenkaste čekinje njegove brade. Ne obazirući se na djevojčicin uporan pogled, nastavio je proždirati hranu.

Otkupnina

• 19

‒ Koliko ti je godina, Gillian? – napokon je upitao, nehajno bacivši kost preko ramena. Cijelu dugu minutu čekao je da mu da odgovor i ne dočekavši, pokušao je iznova. – Nešto sam te upitao – zarežao je, trudeći se potisnuti srdžbu. ‒ Ne može joj biti više od četiri – nagađao je jedan od njegovih kompanjona. ‒ Kladio bih se da joj je više od pet – rekao je drugi. – Sitna je, ali možda je već napunila i šest.

Alford je naglo podigao ruku, dajući im znak da ušute. – To doista nije teško pitanje – rekao je, ne skidajući pogled s djevojčice. – Odgovori mi. Bit će bolje za tebe da mi odgovoriš. Jer ako nećeš, razmisli što bi ti se moglo dogoditi. Inkvizitor mog oca misli da ne možeš govoriti jer je vrag ušao u tebe. Razgovarali smo o tome i rekao je da ga može istjerati. No morat će se poslužiti vrlo neugodnim metodama. Želiš li možda da ti ih opišem? – upitao je. – Ne, mislim da ne želiš – dodao je, pakosno se osmjehnuvši. – No budeš li i dalje šutjela, morat ću mu dopustiti da te stavi na muke. To je jedini način da vrag izađe iz tebe, tako barem on tvrdi, a vjerujem da se u to razumije. Želiš li možda satima ležati svezana za stol dok inkvizitor istjeruje vraga iz tebe? Mogu ga odmah pozvati i narediti mu da započne. Dakle, reci mi što sam te pitao i to brzo. Koliko ti je godina? – prijeteći je promrsio kroz čvrsto stisnute zube.

Tišina je bila jedini odgovor. Jeziva, duga tišina. Shvativši kako njegove prijetnje nisu na djevojčicu ostavile utisak kakav je očekivao, Alford je zaključio kako je vjerojatno preglupa da bi shvatila o čemu je govorio. Napokon, po tome je bila posve nalik svom ocu, koji je bio nadasve glup i naivan ako je mogao povjerovati da su njih dvojica prijatelji.