S
Stanovništvo Splita u Marulićevo doba Split je u Marulićevo doba, tj. u drugoj polovici petnaestoga i u prvoj četvrtini šesnaestoga stoljeća, dostigao vrhunac razvoja: i demografskog i kulturnog. Nemamo točnih podataka o broju splitskih građana u Marulićevo vrijeme, ali na temelju podataka da je Split 1525. godine imao 1200 ljudi sposobnih za oružje, može se zaključiti da je brojio oko 5.000-7.000 stanovnika. Uzmu li se u obzir stanovnici predgrađa, Lučca i Velog Varoša, koji se nisu smatrali građanima, bilo je ukupno oko 6.0008.000 stanovnika. Tome valja dodati stanovnike splitske općine koja se protezala na kopnu od međašnog kamena između Kaštel Lukšića i Kambelovca do rijeke Žrnovnice; na sjeveru je granica išla padinama Kozjaka i Mosora, a na moru su tada Splitu pripadali otok Šolta i istočna polovica otoka Čiova. Splitu su dakle pripadala i Kaštela Kambelovac, Gomilica i Sućurac, zatim Solin, Vranjic, Mravince, Žrnovnica, Stobreč i naselja na Šolti. Po narodnosti splitsko je stanovništvo već davno bilo pretežno slavenskog, hrvatskog porijekla. Od starog latinskog stanovništva živjeli su tek posljednji ostaci. Bilo je doseljenika iz talijanskih gradova, nešto mletačkih obitelji, a ostalo je bio redom naš živalj. Valja imati na umu da su se mnoga hrvatska prezimena baš tada, u Marulićevo doba, pomodno latinizirala, dok su se neka od njih u kasnijem razdoblju austrijske uprave talijanizirala. U Marulićevo doba Split je bio hrvatski grad, u kojemu je većina građana govorila samo hrvatskim jezikom, iako je talijanski jezik bio uobičajen u administraciji, a latinski u crkvi, znanosti i literaturi. Isti mletački sindik G. B. Giustinian, kojega smo već citirali, izvještavao je dužda 1553. godine:
Običaji su Splićana svi slavenski (hrvatski), kojih je materinski jezik tako sladak i lijep, pa kao što je u talijanskome jeziku toskanski cvijet, najplemenitiji i najbolji, tako u Dalmaciji prednjači splitski govor. Istina 18