Recimo nešto o tom Marulićevom kumu, počtovanomu popu i prmanciru splitskomu, gospodinu dom Dujmu Balistriliću, kojega je toliko poštovao, da mu je 1501. godine posvetio najveće svoje djelo Juditu. Splitski kanonik Dujam Balistrilić bio je sin majstora Petra Lukinog Zlosinovića, koji se 1444. spominje u splitskim ispravama kao balistarij, tj. majstor u izradi balista, ratnih sprava za bacanje kamenja. U tome ga je zanatu naslijedio sin Luka, dok se drugi sin Dujam posvetio svećeničkome zvanju. Prema očevome zanatu dobili su ime de Balistris, Balisterović ili Balistrilić. Sestra Luke i Dujma Balistrilića Maruša udala se za doseljenog albanskog kipara Andriju Alešija, pa je i po toj vezi Aleši zacijelo bio u Marulićevu društvu. Za jednoga Balistrisa (možda baš Luku) udala se sestra Tome Nigera, drugog istaknutog Splićanina i Marulićeva prijatelja. Lik splitskoga primiceriusa don Dujma de Balistrisa vezan je uz još jednu Marulićevu knjigu. Prema jednom je zapisu on nagovorio Marulića da 1500. godine prevede poznato Kempisovo (ili Gersonovo) srednjovjekovno latinsko djelo De imitatione Christi - Od naslidovanja Isukarstova. Ne zna se pouzdano kada je Marulić boravio u Nečujmu, tek otprilike između 1500. i 1510. (gotovo šezdesetogodišnjak, veli Božićević). Možda je pjesnik boravio kod kuma Balistrilića u Nečujmu baš 1500., kada je po njegovoj molbi prevodio Od naslidovanja Isukarstova, ili 1501. kada je dovršavao Juditu. Možda je Marulić baš tada na Šolti pisao najveće svoje latinsko djelo Davidijadu, koja je nastala, po sudu stručnjaka, između 1506.-1516. godine, a dio njezina rukopisa pronađen je u početku prošloga stoljeća u obitelji Alberti u Maslinici na Šolti. Vjerojatnije je ipak da je Marulić boravio na Šolti između 1509.-1511., kao veli i Božićević, gotovo šezdesetogodišnjak. Nije li se Marko Marulić povukao u samostan na Šolti, povukao se u pustinjački stan, ali ne u ljetnikovac (poput Lucića na Hvaru, Gazarovića na Visu, Kavanjina na Braču i dr.). Tek tako možemo objasniti Božićevićevo neodređeno neki samostan sv. Petra, a i navođenje crkvice Sv. Petra, koja je bila dio pustinjačkoga stana (eremitaže), davši joj čak i naziv.
Marko Marulić u Nečujmu na Šolti
125