“Kako to misliš, ‘sjene’. Tvoj mozak je sjena.” Majka na to reËe: “Umjesto da ga ušutkavaš, zašto ne dokuËiš što pokušava reÊi? Vjerojatno se trudi nešto reÊi.” I na to Otac: “U redu. Svakako. Dakle na što Vaša Milost veËeras cilja? O kojoj nas se to tajnovitoj sjeni udostojavaš obavijestiti? ‘Od sjena gorskih vrhova Ëine ti se ljudi’?* ‘Jednak robu, što uzdiše za sjenom’?**” Ustao sam da poem u postelju. Nisam mu dugovao nikakvo objašnjenje. Ipak mu, zbog osjeÊaja dužnosti, rekoh: “Osim sjene, tata. Rekao si samo Ëasak prije da sve na svijetu ima najmanje dvije strane. I gotovo si u pravu. Ali si zaboravio da sjena primjerice ima samo jednu stranu. Provjeri ako mi ne vjeruješ. Možeš Ëak pokušati i eksperiment. Ili dva. Nisi li me ti nauËio da je to iznimka koja potvruje pravilo i da ne treba poopÊavati. Zaboravio si ono Ëemu si me pouËio.” Rekavši to, ustao sam, pospremio stol i otišao u svoju sobu.
Suci 9,36. Job 7,2. Ovdje je iznimno upotrijebljen citat iz ŠariÊeva prijevoda Biblije, zato što rabi rijeË “sjena”, dok se u izdanju KršÊanske sadašnjosti rabi rijeË “hlad” (“Kao što trudan rob za hladom žudi”). *
**
- 14 -