“Kako se zovete?” “Camille Preaker.” “Kako to da vas ne znam?” “Nikad se nisam uvalila ni u kakve nevolje, gospodine.” Malo sam se nasmiješila. “Obitelj vam je isto Preaker?” “Moja se majka udala i promijenila djevojaËko prezime prije dvadeset sedam godina. Adora i Alan Crellin.” “Aha. Njih znam.” Njih su svi znali. Novac nije bio baš tako Ëesta pojava u Wind Gapu, barem ne veliki novac. “No i dalje vas ne želim ovdje, gospoice Preaker. Ako napišete tu priËu, odsad pa nadalje ljudi Êe nas znati samo po... tome.” “Možda bi malo publiciteta pomoglo”, ponudila sam se. “Pomagalo je i u drugim sluËajevima.” Vickery je sjedio tiho, na trenutak razmišljajuÊi o ruËku u papirnatoj vreÊici, zgužvanoj na radnom stolu u kutu. Zaudarala je po parizeru. Mrmljao je nešto o sluËaju JonBenét i takvim sranjima. “Ne, hvala, gospoice Preaker. I nemam komentara. Nemam komentara ni na koju istragu koja je u tijeku. Možete me citirati.” “Gledajte, imam pravo biti ovdje. Olakšajmo si situaciju. Dajte mi neke informacije. Bilo što. Onda Êu vam se na neko vrijeme maknuti s puta. Ne želim vam dodatno otežavati posao. No i ja svoj moram raditi.” Bila je to još jedna replikica koju sam smislila negdje blizu St. Louisa. Iz policijske sam stanice izašla s fotokopiranim planom Wind Gapa na kojem je naËelnik Vickery ucrtao siÊušni znak X kako bi oznaËio mjesto na kojemu je prošle godine otkriveno tijelo umorene djevojËice. Devetogodišnja Ann Nash pronaena je dvadeset sedmoga kolovoza u Falls Creeku, buËnoj rjeËici koja je tekla posred sjeverne šume. Od zalaza sunca dvadeset šestoga, kad je primijeÊen njezin nestanak, spasilaËka ekipa Ëešljala je šumu. No malo nakon
16