Oblak boje ko탑e
-1-
-2-
Nebojša Lujanović
Oblak boje kože
Fraktura -3-
© Nebojša Lujanović i Fraktura, 2015. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. All rights are represented by Fraktura ISBN 978-953-266-641-0 (tvrdi uvez) ISBN 978-953-266-642-7 (meki uvez) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 908620 (tvrdi uvez) i 908622 (meki uvez)
-4-
Neka sav svijet pomre, a Ti, Bože, preživi! Meni za ljubav. Samo pamet u glavu Kad iznova svijet stvaraš! (romska narodna pjesma, autor nepoznat)
U doba Nedoba Bog je rog Dani su zmije i zvijeri Noći – logorske dveri Sve je u krvi Sve je od crvi U doba Nedoba (Rajko Đurić, romski pjesnik)
-5-
Sina ako ga ikad dobijem Sa majčine sise pravo u kavez ide. Hraniću ga živim mesom. Umesto igračaka, Uneću mu šumske zveri. Nek se njuše Nek se kolju (...) Kad odgrize čedo Moju ruku što ga hrani Pustiću ga među ljude. (Jovan Nikolić, romski pjesnik)
-6-
1.
Zatekao se na cesti, širokoj i nepreglednoj, i ta ga je činjenica zgromila, tu na sjedištu broj trideset i dva Čazmatransova autobusa, toliko da se grčevito uhvatio za sjedište, onako kako to čine u avionu koji se obrušava u ono što zovemo meripe,* a o čemu ne znamo ništa, kao što on ne zna kamo ni kome ide. Nervoznim trzajima glave pokušao se uhvatiti za bilo kakav poznat predmet u svojoj blizini. Sjedište pored njega bilo je prazno, smeđa izlizana presvlaka isparavala je smrad i formirala do njega eterično biće sazdano od gađenja i mučnine, toliko blisko da bi se pobratimio s njime kada bi poznavao jezik i vještine pomoću kojih dvoje ljudi inače postaje blisko. Na ljepljivom podu do nogu, u prolazu između sjedišta i u otvorenom pretincu iznad glave nikakve torbe, vrećice, ničega. Tek je naknadno na sebi primijetio vlati suhe trave zaturene u otvore tanke jakne. Konačno nekakva poveznica prema noći koju je prespavao u grmlju iza Autobusnoga kolodvora, preznojen i iznemogao poput proganjane životinje. Ta noć ionako pripada prošlom životu, od kojega ga sada dijeli kratki san u autobusu kao mala meripe s ovim kaotičnim uskrsnućem. Je li ovih devedeset kilometara na sat na autoputu Zagreb – Banja Luka dovoljno brzo da ga taj život ne sustigne, došlo mu da zapita vozača. U protivnome ovaj put nema smisla ni za njega ni za autobus u kojem je jedini putnik.
*
Smrt (rom.).
-7-
Zapljusnu ga zrak otežan mirisom izlizane gume na spojevima prednjih vrata koji su zijevali. Prsa su mu se dodatno nadimala otežana spoznajom o strašnom porazu. Težina stoljećima gubljenih bitaka, upravo na tom sjedištu, u prividno mirnom tijelu tek neznatno oznojenih dlanova. Asfalt, drum, makadam; toliko pokušaja da ostane, da se uhvati za tlo, da izbjegne staze koje obećavaju puno, a na kraju ne daju gotovo ništa. Toliko truda da zatomi u sebi prokleti kotač s plavo-zelene podloge koji melje sudbine u besmislenom trošenju daljina. Toliko uzmicanja toj predodređenoj propasti zbog uloge vječnog stranca i uljeza, sa samo jednom raspoloživom strategijom: ponizno trajati, trpjeti, ali ostati, obavezno ostati, možda će se s vremenom stopiti. I evo ga, na cesti, bez ičega trajnog osim dva straha: gnjevnih progonitelja na jednoj i bešćutnih udomitelja na drugoj strani te ceste. Kotač sa zastave ponovno se okreće, a himnu svira pisak zraka koji prodire kroz rasklimana vrata. Uz cestu se pružala žičana ograda isprobadana tankim stabljikama poput ruku zarobljenika koje strše iz logora, na što se stresao kao da je nabasao na još jednu nagaznu minu umetnutu u njegov genetski kod. Raslinje koje je zanemarilo jasno postavljene granice i probilo na drugu stranu kažnjeno je debelim slojem prašine. Taj ga je kruti pokrov vječno balzamirao u suludom pokušaju bijega. U daljini kuće bez prozora kao utvare bez lica. Zagleda se pomnije, ali kuće prebrzo promiču. Čekao je strpljivo sljedeću, iako mu je taj napor očiju povećavao mučninu. Shvati da su na tim kućama prozori zakovani daskama. Zar je već tako daleko odmakao? Uz cestu se pojavi bljesak žute boje, priviđenje koje mu se jednom ukazalo, a nevjerica je spriječila da ga trajno spremi u memoriju. Žuta mrlja, žuti kvadrat, ploča, slova, da, piše Zagreb. Natpis je prekrižen crnom crtom. Doviđenja. Goodbye. Aufiderzen. Dikhamen.*
*
Doviđenja (rom.).
-8-
Nakon šesnaest godina hoda pognute glave, govora ispod glasa, pogleda ustranu i tupog osmijeha odobravanja sve je završilo toga jutra jednim kratkim osvrtanjem preko ramena na ulazu u autobus. Bjegunci nemaju luksuz dugih oproštaja. Prvi put prema svojim progoniteljima osjeti nešto više od ravnodušnosti. Uskratili su mu vrijeme za dugi zlokobni podsmijeh dok je na kolodvoru promatrao desetak autobusa kako poput bljuvotine izbacuju iz sebe sve te ljude pokrpanih kaputa za kojima se klate najlonske vreće. Ispod glazure osvijetljenih fasada i geometrijski posađenog cvijeća na tom se mje stu ogledala duša grada. Zatomljene razlike, marginalizirane pridošlice, neobrađena sirova masa koja pristiže prebrzo i prenaglo, zagušuje krvotok, prijeti da prsne iz pretrpanih sporednih cesta i izoliranih kvartova, da se razlije po dobro očuvanoj utrobi gradske jezgre. Jek Rom majcra,* promeškoljio se u sjedištu kako bi mogao udobnije potonuti u tu ugodnu misao. A horda novih uljeza. Onih najgorih. Vlastitih. Par stotina ljudi, samo tog jutra, a u suprotnom smjeru samo on. U toj prirodnoj razmjeni genetskog materijala grad koji ostavlja iza sebe ipak je izvukao deblji kraj. Taj milijunski grad strašna je masa tjelesa isprepletenih u jutarnjim i poslijepodnevnim gužvama. A on se nije uspio izgubiti među njima. Jedno je progutati neuspjeh u nastojanju da postaneš netko i nešto, da se izdvojiš. Kako progutati neuspjeh u pothvatu da postane nitko; običan, bezličan, nevidljiv? Kriv je grad, dabome, kad već nema čime drugim isprati gorčinu. Grad koji toliko inzistira na istosti, a u kojem nikada nije sreo dva slična, a kamoli ista lica. Ali jalova je to optužba, ne uspijeva iz njega iščupati ni šačicu bijesa. Bijes zahtijeva previše snage i volje. Napokon, radi se o sasvim fiziološkoj mehaničkoj reakciji organizma i njegovu imperativu očuvanja unutarnje ravnoteže. Preobilan priliv stranih tijela koja
*
Jedan Rom manje (rom.).
-9-
ne uspijeva probaviti, obraditi, tretirati, pa aktivira stiskanje crijeva, pojačano lučenje kiseline i izlučivanje viška. Nema tu ničeg osobnog. On je neprobavljeni ugrušak, ostatak neželjenog zalogaja. Iako je u tom gradu proveo šesnaest godina, a njegovi i njemu slični čak tri puta toliko, organizam u grčevitoj borbi za opstanak gubi osjećaj za nijanse. Ako teorija i ne drži vodu, poslužit će barem privremeno. Sada nema snage za ljutnju, ali ni mira da zaspi u sjedištu. U svakom trenutku i svakoj situaciji znalo se gdje je njegovo mjesto. Znali su to svi oko njega, a on shvaća tek sada kada je napustio grad. Plinarsko naselje. Trošne drvene barake koje puštaju svjetlost, vjetar i vodu; limene skalamerije krpane bez reda i smisla; nešto bolje ozidane prizemnice nakićene otpadom; sve to stisnuto između tri gluha stražnja zida susjednih radničkih postrojenja, zida bez prozora, pa još sve omeđeno dvjema širokim prometnicama. Ništa zlonamjerno, ništa planirano, prirodna prepreka poput rijeke koja dijeli dvije države. U tom kotlu bespomoćnosti i ogorčenja, uz miris uzavrele cicvare i popare, ključale su psovke, prijetnje, smijeh i poneka kletva. Sve se zajedno stegnulo kao ta vražja popara na tanjuru dan poslije. Uvijek živo i toplo od silnih improviziranih dimnjaka, limenih cijevi koje dio gareži vode u visinu, a dio razlijevaju kroz loše spojeve po ravnim krovovima. Čitav splet tih cijevi, zapetljanih zbog pregusto nasađenih daščara, održava vječni protok jada materijaliziranog u rijetku garež. Ložiti zbog vlage, zbog bosih nogu, zbog odjeće koja iskuhava na vreloj ploči, zbog gamadi koja prodire kroz pukotine, uvijek ložiti, pa i u proljeće i ljeto, kao da će cijelo naselje odumrijeti ako se začepi koja od cijevi. Onih dana kada je bio prisiljen prespavati u jednoj od takvih skalamerija, koju nikada nije naučio zvati čher,* uvijek mu je isti crv nagrizao san. Na tom komadu natopljene zemlje, fekalija izlivenih
*
Dom (rom.).
- 10 -
iz nespretno iskopanih septičkih jama, iskričavih promočenih neizoliranih kabela i ugacanih puteljaka između nastambi, osjećao je kako će ga jedne od takvih noći jednostavno progutati raskvašena zemlja. Takav san obično bi završio na jedan od dva načina. Ili bi bio živ sahranjen u tom blatu, svakim trzajem dublje povučen u vakuum nezasitne zemlje gnjevne na mizeriju koja po njoj plazi. Ili bi se nekako iščupao iz blata pa bauljao među ljudima dok se oni zgađeni sklanjaju. Tada bi počeo sa sebe strugati blato, grebati noktima dok užasnut ne shvati da nije skinuo nijedan sloj, da blato nije skorena tvar na morchi,* da ono jest morchi. I dok ga noću muči nesanica, a danju glavobolja, ostali guraju svoja kolica, tandrču loncima s jednoga kraja naselja na drugi, zveče žlicama od vrata do vrata, vuku po zemlji ogromne najlonske vreće pretrpane ambalažom, pedaliraju biciklom s noćne smjene u gradskoj čistoći fućkajući nakićene melodije, čupaju za rukav i mlate po guzici dječurliju koja ne plače, svađaju se s Bogom, kojeg ne znaju kako osloviti jer su svog del** natjerali da se pari s Alahom, Jahvom ili s kime već... Sve se odvija u, za njega neshvatljivom, zadovoljstvu proizašlom iz pomirenja sa životom. Pomirenja koje se ne događa svečano ni naglo, uz snažne osjećaje i velike odluke. Jednostavno se čovjek probudi s njime i nastavi živjeti nesvjestan usađenog anti tijela, cijepljen protiv potrebe za promjenom, za nečim drugačijim i boljim. Njemu se to nikada nije dogodilo. I na kraju je on ispao jedini gubitnik koji ne poznaje ni trenutka mira ili zadovoljstva. Čak ni na tome malom komadu raskvašene zemlje koji su mu tako velikodušno rezervirali. “...nis.” Godinama je vježbao, kad je već to pomirenje ostalo nedostižna
*
Koža (rom.). Bog (rom.).
**
- 11 -
vještina. S uzdahom, bez njega, gutanjem, mucanjem, namjerno nedovoljno razmaknutih usana, prigušeno. “...enis.” Ako bi ga baš natjerali da ponovi, bengeko alav.* Što bi se rijetko događalo. Ali bi se ipak događalo. “Enis.” Dvosložna riječ u kojoj je jasno izgovarao jedino onaj drugi, nevažni slog. A prvi je onaj koji se broji. Čitav život prelama mu se preko tog prvog nepostojećega glasa. Njegov izostanak (Enis) nepogrešivo ga svrstava u šarene džamije, dimije, Ramazane. Pa tek u spoju s fizionomijom još stepenicu niže, u neko od plinarskih naselja diljem svijeta. Dodavanje samo jednoga glasa (Denis) oslobodit će ga tih okova i priključiti većini. Grupi ljudi koja mu se činila nedostižnom samo zbog jedne osobine, iako bi ih se sigurno moglo naći još stotine. A ta se osobina svodi na činjenicu da oni ne poznaju lađavo.** Zbog tog lađavo toliko se izvještio u gutanju prvog sloga (-nis), zaštićen istovremeno od optužbi za prisvajanje ili odbacivanje. Kako?, rijetko bi se događalo da mora ponoviti, pa bi jače nagla sio, ali opet prigušio početak, Enis. Nisam čuo, oprosti!, sugovornik bi znao biti uporan i natjerati ga da se obilježi izgovorenom prazninom nepostojećega glasa, ali tada bi se ionako izgubila nada da bi moglo doći do nekog razumijevanja ili zbližavanja. Alav*** koje nije birao, koje drugi upisuju i nadopisuju, koje drugi povezuju, smještaju, zatvaraju, definiraju, mada to sve nema nikakve veze s njime. Ljudi gutaju riječi, čitave rečenice, nikada izgovorene osjećaje, progutaju cijeli komad života, prešute ga... Njemu nisu mogli oprostiti jedno progutano slovo.
Vražje ime (rom.). Sram (rom.). *** Ime (rom.). *
**
- 12 -
Jutro se pretapalo u zreo dan, sunce namjestilo na njegovu stra u autobusa, a zrake prejake za takav proljetni dan zabadale su se n u izloženo meso podlaktice. Trznuo se od tog uboda, pomaknuo u sjenu i sjetio jedne stvari koju ne može mijenjati. Morchi. Bili su potrebni dani i dani promatranja u ogledalu pod treperavim svjetlom žarulje obješene o kabel sa stropa, nakon prilično učestale nesanice, da bi odagnao sumnju. Da, jasno se moglo zaključiti, iz bilo kojega kuta, crte lica naslijedio je od oca gadže.* Jasne i čvrste jagodice i brada, a ne tuste i zaobljene obraze s naglašenim ušima kakve ima dječurlija koja trčkara po Plinarskom naselju. S takvim izgledom, tješio se, i svega par nijansi svjetlijom puti mogao je sasvim neprimjetno prijeći na drugu stranu. Onu na koju je po svom dad** i imao pravo. Zato je uvijek bježao od sunca, izbjegavao druženja na otvorenom, školska igrališta, dnevne šetnje... Tražio je najgore noćne poslove, na koje bi pješačio zbog neredovitog noćnog tramvaja, lakim i razigranim korakom, ponesen maštarijom da bi u tome mraku, kao bundevi zaboravljenoj u podrumu, moglo ispariti crnilo iz njegove morchi. Kali morchi*** ostala je, dobio je samo naviku dnevnog spavanja, nesanicu, poteškoće u koncentraciji i govoru te probavu sjebanu vrelim bezukusnim tijestom iz pekarnice na tramvajskom okretištu. Posao konobara, cjelonoćnog bdijenja za šankom zbog četiri lokalna pijanca i njihovih osam gemišta, savršeno se uklapao u njegove već izgrađene navike. Počešao se po mjestu na ruci na koje su pale zrake i začudio kako ni to grebanje
Ne-Rom, onaj koji nije pripadnik romske zajednice (rom.). Svi daljnji oblici (deklinacija imenice, posvojni i opisni pridjevi) bit će hibridni oblici koji slijede pravila hrvatskoga, a ne romskog jezika. Na taj način ti su oblici, odlukom autora, usvojeni u hrvatski jezik s posebnim značenjem unutar poetike teksta. ** Otac (rom.). *** Crna koža (rom.). *
- 13 -
ne uspijeva ostaviti makar zeru svjetliji trag. Toliko je duboko prokleto crnilo u njegovu mesu. Rom Romeha, a o gadžo e gadžeha,* ponavljala mu je pokojna bibi Seniha.** Jedino je za njezina vremena baraka u Plinarskom naselju mirisala podnošljivo. A što s onima haminenca?*** podigao bi je sad iz groba i pitao. Što s onima koji su prljavi i za jednu i za drugu stranu? Na to mu pitanje godinama odgovara samo mrtva tišina, slična onoj kojom sada zemlja zavija grob bibi Senihe na tajnom romskom groblju negdje iznad zagrebačke Dubrave. To je trebala biti prednost, tajna ulaznica za dvije predstave u kojima može igrati dvije uloge. A sada se čini da nijednu od njih ne može igrati prihvatljivo. I taj osjećaj grube nedovršenosti onemogućuje ga kao fizički hendikep. Pa ako ga sada progone kao nakaradnog zločinca, i to je već nešto. Barem je po nečemu poseban. Uostalom, nedovršenosti u odnosu na što? Sve je to isti strah, skučenost i bijeda duše koja se boji razgolićenja pred strancima. Na jednoj su strani začahureni u svoje crvljive daščare, ograđeni bedemima nepravednosti i zakinutosti koje su sami izgradili. Na drugoj je strani gadžinska uzdignutost kojom kopaju duboke jame prema onima koji bi ih mogli prokazati kao slabiće, gotovane kojima se sve pruža na dlanu, a opet mnogi ni s time ne uspijevaju napraviti ništa značajnije od velikih priča uz pivo na zidiću pred kvartovskim dućanom. Bijeda. Na obje strane bijeda šupljikave duše. Šesnaest godina zavaravali su ga maskama kojima su prekrivali svoju prazninu. I tog se jutra konačno, na granici Plinarskog naselja i gadžinskog svemira koji okružuje taj usamljeni otok, ljuštura rasprsnula
Rom s Romom, ne-Rom s ne-Romom (rom.). Tetka Seniha (rom.). *** Miješanima (rom.). *
**
- 14 -
kao zreo šipak i prosula smrad svoje ustajale nutrine. U tom je smislu na svoj zločin ponosan. Izašao je iz začaranoga kruga, a svi su govorili da je to nemoguće. Živiš u naselju u kojem ti ne daju vodu i struju... prljav si i spavaš na madracu koji upija vlagu s poda... ne daju ti u školu jer smrdiš... prigovaraju ti da ne poznaješ jezik ljudi koji te nikada nisu pustili blizu sebe... čak i ako si otporan na udarce i uvrede, te završiš školu, krug nije prekinut... ne daju ti nikakav posao, glad te tjera da prosiš i kradeš... a onda ti se zalome djeca, koja opet nemaju vodu ni stru ju... u školu ih ne puštaju jer... I tako u krug. Enisa je u krugu držala škola, iluzija koju je živjela, dok je živjela, samo bibi Seniha. I svakodnevno začinjavala izrekom koja je imala težinu božjeg zakona: O čhavoro ni bijandol e dandenca.* Ni danas ne zna otkuda joj pare za njegovo i Sandino školovanje. I zašto je ostala u naselju ako je imala toliku svotu? Seniha je čistila stanove na Gornjem gradu: sat ili dva prala bi podove, a ostatak dana nepokretne starce. To je jedino što mu se usjeklo u pamćenje o bibi. Kako nesvjesno briše ruke o haljinu i govori o izasranim guzicama koje je prevrtala po krevetima i prala kao djeci koju nikada nije imala. Zatraskana do lakta mekanom kašastom stolicom, bibi Seniha nikada nije zaboravila da postoji drugačiji život. Dobro je da nije doživjela ovaj krah svoje iluzije, priglupe ideje nastale u već pomućenoj Senihinoj pameti: osnovnu školu, pa srednju ugostiteljsku, Enise, s tim osmijehom ljudi će ti jesti iz ruke, kako ti samo crta sreće jasno razdvaja obraz od osmijeha, kao u odraslog čovjeka, da se vidi s drugoga kraja ceste kako se smiješ... Čak i da živimo u glupim filmovima u kojima magični osmijesi opčinjavaju ljude, što da radi čovjek s takvim darom kada se prestane smijati?
*
Ne rađa se dijete sa zubima (romska poslovica).
- 15 -
Bibi Seniha, Sanda i magloviti lik njegove dej* koji vjerno zamućuje i istiskuje mrska prikaza mrskog dad jedine su tri slamke za koje se držao njegov život dok je sinoć ležao u grmlju. Da ga ne otpuhne s usana poput maslačka dok mu se naduta prsa bore za dah nakon bjesomučnog trka. Bio se sakrio u raslinje parka pored Autobusnoga kolodvora. U daljini je čuo, ili mu je u glavi još odzvanjala, sirenu hitne pomoći; valjda će stići na vrijeme. Plavo svjetlo ono je kojeg se treba bojati, zato je povukao preko sebe najdužu granu, da ga sakrije i poput mreže uhvati srce ako mu slučajno iskoči iz prsa. Jutros ga je probudio pokrov od lišća po kojem se pohvatala rosa. U pravo vrijeme da iz daljine vidi kolonu od sedam autobusa s prozorima zakrčenima kaputima i torbama kako se vuku prema peronima. U jednom kratkom trenutku bilo je potrebno presjeći vrpcu sa svijetom koji ga je izgradio tako sakatog i uputiti se u drugi koji je tek trebalo iskopati ispod naslaga prisilnog zaborava. I presjekao je, začuđujuće lako. Istrčao je iz parka, pretrčao četiri trake, uletio u svu tu peronsku vrevu i ušao u prvi autobus za Bosnu. Evo ga sada, na cesti koja je čekala samo njega, lungo drom** na koji se očito spajao put koji je izabrao i svi oni koje je mogao izabrati, neizbježno. Odredište je zakopani svijet koji možda dolje leži očuvan vulkanskim pepelom, skamenjen u trenutku odlaska prije šesna est godina, ili pak sveden na dvije-tri jedva prepoznatljive razvaline. Jedan jedini događaj iz tog prethodnog života, na koji otpada svega nekoliko dječjih strahova i izmišljenih uspomena, usjekao se u njegovu svijest. Majčina glava polegnuta na kućni, u brzini sklepani odar. Dva spojena stola prekrivena bijelim stolnjacima koji sežu gotovo do poda. Na njima dej u zeleno-žutoj haljini, živih boja
*
Majka (rom.). Dugi put (rom.).
**
- 16 -
koje su u neskladu s bljedunjavim licem na kojem se opuštena donja čeljust istegnula i otvorila rupe u obrazima. Godinama je poslije dozivao dej u snu i jutrom se toga sramio, mada je to znala samo bibi Seniha. Bio je spreman prizvati nežive i boriti se protiv svih džinova i njihovih zlih čari, nemirnih mrtvaca i okrutnih zloduha. Samo da vidi lice davne dej bez one razjapljene čeljusti i uhvati je tako skladnu za vječno sjećanje. Bibi Seniha dugo je potom, u proljeće, na godišnjicu majčine smrti i Enisovih najgorih noćnih mora, pokušavala doznati dolaze li zaista duhovi u posjet njezinu cikne nipotoke.* Tih je noći prije spavanja posipala pepeo po podu, brižljivo skupljan iz peći tijekom dana. Rasula bi tanki sloj oko kreveta, po dijelu sobe prema vratima i prozorima, pa nestrpljivo čekala jutro da vidi ima li tragova stopa. Ljudskih ili životinjskih, u koga se već prerušio duh umrle, da uhvati tu živinu i dobro je protrese. Umrla je prerano da uhvati zloguke stope, ili odgovori na sva njegova pitanja. Tako je Enisu preostala jedino slika s odrom da pomoću nje složi svijet koji se raspao pod teretom vremena. Početni spokoj slike s odrom poremetila je ruka koja se pri bližavala licu nepomične dej. Pokret je značio prolaznost, protok vremena, znači da bi je uskoro netko mogao odnijeti. Poželi zauvijek ostati u trenutku u kojem je slika zarobljena. Trenutak kroz oči četverogodišnjaka kojem su prekinuli igru na livadi, priveli ga vratima i ostavili da sam nađe način prihvaćanja stvarnosti. Možda su nešto i govorili, ali slika nije imala zvuk. Kako se ruka primicala majčinu licu, s kojeg nije skidao pogled, tako je u njemu rasla nada da će ona sklopiti tu čeljust i ponovno poprimiti ljudske crte lica koje neće sijati strah. Ali ruka se okrenu, izvede iz ručnog zgloba neki manevar, nakon kojeg se među prstima ukaza zlatnik. Spusti ga na ionako zatvoreno oko kao poklopac. Točno se podudarao
*
Malom nećaku (rom.).
- 17 -
s koščatim obrubom koji je nekada uokvirivao majčin pogled. Isto to napravi i s drugim okom. Ona odlazi na dalek put i to su njeni putni troškovi. Kažu da će duša lutati od šest tjedana do godinu dana dok ne nađe put ande luna.* Više nema bojazni da bi se na njih moglo okrenuti mrtvačevo otvoreno oko pa prokleti ili optužiti. A ovaj mrtvac za to bi imao mnogo razloga. I dječak je to jasno osjetio u zraku. Osjećao je njihovo gađenje prema svemu što ima veze s meripe. Uskomešali su se u tijesnoj sobi, ali su se svejedno uspijevali držati podalje od sredine, gdje su bili postavljeni stolovi. Dobro su pazili da slučajno ne dodirnu rubove odra koji su lepršali pod naletom vjetra kroz prozor. Svi su se osjećali zarobljenicima mrtvog tijela. Nezgodno, bilo je vrlo nezgodno što je dej umrla predvečer. Inače bi tijelo zakopali istoga dana, odradili svoju čudnu verziju namaza, uz svirku odnijeli tijelo do romskoga groblja zakrčenoga grmljem crnih kupina koje su iz smeća i truleži rasle kao lude, ti divlji crni plodovi koji se rugaju čovjekovu raspadanju. S njime bi zakopali pokojničine najdraže predmete, uz još poneku đili,** i gotovo. Ovako je trebalo s tom meripe kao mrskim gostom provesti cijelu noć, moleći se manje za dušu pokojnice, a više za to da što prije dođe zora. U sobi se natiskalo cijelo selo osim djece, nepokretnih staraca i trudnica, ali su se dječaku sva lica izjednačila jer su ih prožimali isto gađenje i iščekivanje. Svaki dio prostorije zastrt je debelim ćilimom ili ponjavom. Od ruba do ruba tusta natopljena tkanina. Uzorci koji se prekidaju, preklapaju i poput šahovske ploče određuju gdje je čije mjesto za spavanje na podu. Skreće pogled na svoje mjesto u desnom kutu. Jedva ga nazire od silnih nogavica i opazi na njemu na zid naslonjenu
*
U nebo (rom.). Pjesma (rom.).
**
- 18 -
violinu. Nije znao je li đili za mulo đi* završila ili je tek trebala početi. Nadao se da je neće čuti, jer nakon đili više nema natrag. Bez nje je meripe neprovjerena glasina, laž koju netko može svakog trena opo zvati. Dok čeka taj opoziv, znak na koji će dej ustati i prekinuti ovaj smiješni igrokaz, zabavi se svjetlom koje je počelo treperiti na prozoru. Naglo i neočekivano, vijugave trake vatre izdužile su se prema luna.** I bez mirisa zna – netko je netom prije skupio na hrpu majčinu odjeću, tu iza kuće, polio je alkoholom otpivši tri gutljaja i izgovorio nerazumljive riječi koje su trebale skinuti čini s njega i nečist s ruku koje su dirale stvari. S izdahom posljednje riječi i nekim olakšanjem bacio je šibicu, i plamen je obgrlio majčinu vestu, šalove, kape, zimske čarape, najdraže kuhinjske krpe... Vidio je sve te boje u plamenu kroz prozor. Nikakvog osjećaja, samo zadivljenost ljepotom šarenog plamena. U sliku je sabijen cijeli jedan svijet i sve dosad neprospavane noći nisu bile dovoljne da iscrpi svaki detalj zabilježen na njoj. Vidi li doista vatru ili je samo naslućuje pa zatim upisuje? Vidi li ruku koja stavlja zlatnike na oči ili samo pretpostavlja da bi to jedna od ruku mogla uskoro napraviti? On nije vlasnik fotoalbuma u kojem ga čeka slika zarobljena prozirnom folijom. Slika je u ovom slučaju nezgrapan naziv za komad trajanja odsječen i zaglavljen u njegovu sjećanju između dvije crne rupe. Je li vidio u prethodnim prisjećanjima ili sada prvi put uočava hrpu sitnih predmeta naslaganih do stola, ispod njenih nogu? Bijela tanka tkanina otkriva blago zaobljene linije na vrhu (odjeća? pokrivač?) i dva-tri oštra ruba pri dnu hrpe (kutija s njenim najdražim sitnicama?). Jedna nogavica zakorači u blizini i pomaknu dio bijelog pokrova. Proviri zelena baršunasta kutijica sa svjetlucavim ključićem u kojoj je dej držala nakit. Jasno
*
Umrlu dušu (rom.). Nebo (rom.).
**
- 19 -
mu je da su to stvari s kojima će je pokopati, dobro će joj doći na onome svijetu. Dakle dej će ipak otputovati... Tuga, bijes pa potreba za krivcem odvuku mu pogled prema stražnjem dijelu prostorije. Nekoliko kaputom zaogrnutih tjelesa razgrnu se i otkri komešanje oko kredenca prislonjenog uza zid. Jedan muškarac, u puloveru bez rukava, koščatim i iznimno dlakavim rukama obgrlio je kutiju na kredencu. Dva para ženskih ruku pokušavaju ga otrgnuti i povući prema sredini prostorije, gdje je odar. Snažna mržnja zalijepi mu pogled na leđa uokvirena smeđim puloverom. Dad. Fabo. Povlače ga, ali dlakave ruke ostaju zgrčene na kutiji. U dječjem su strahu ta leđa i ramena narasli toliko da je očekivao pravi potres kada se spoje s podom. Pijan i bijesan na pokojnicu, “Ne dam, ne dam”, režao je kroza zube i grlio plastičnu kutiju koja se, kad su ženske ruke popustile, ukazala kao ekran televizora. Hvatale su se za glavu i lamatale ru kama, pretpostavlja da su nabrajale, ali on nije dao ugasiti televizor. Zaklanjao je prsima sliku, a ramenom ploču s gumbima. Prevaren, ostavljen, ugrožen... Sve je sabio u taj televizor i nije puštao. Ostale su glave odmahivale i kolutale očima, ali se nisu previše uzrujavale. Samo one dvije ženske koje nabrajaju i nižu kletve. Dad pokuša, ne puštajući iz zagrljaja svjetleću kutiju, gurnuti nogom jednu od njih. Ona uzmakne, ali udari leđima o zid. Iz te daljine pljunu na njega. Tek su se tada umiješali ostali okružujući ga kao pobjesnjelu životinju. On nešto stane objašnjavati, kao da popušta, i okreće ekran prema zidu. Trza tijelom na mahove pomičući kredenac po par centimetara. Ujedno povlači i ćilime na podu. Dječakovo je mjesto za spavanje zgužvano. Dad Fabo upire prstom prema krovu, valjda anteni, žile na vratu iskaču mu od napora istovremenog objašnjavanja i rotiranja kredenca. Kada je ekran s upaljenom slikom konačno okrenut, on se iscrpljen izvali preko televizora. Niz crnu plastiku cijedi se slina iz usta dok pokušava doći do daha. Impuls mržnje ga trgne. Ponovno je u autobusnom sjedalu pro- 20 -
šavši kroz crni gusti dim, kao da se tijelo vratilo, a duh kaska za njime tražeći put kroz dotrajalu vremensku crvotočinu. Kada je došao k sebi i razabrao krajolik kroz prozor, shvatio je da se probijaju kroz cestu zamagljenu dimom što se dizao iz zapaljenih guma zguranih uz rub. Crne zavjese koje su zastirale autobus Enis pročita kao zlokobni znak. Tog dana, obavijen crnim oblakom i ploveći ravnom cestom kao stratosferom na čelu olujnog nevremena, ujutro petnaestog travnja devedeset i druge, znao je da se nalazi u procjepu između tri svijeta: jednoga koji ostavlja iza sebe zbog prouzročene meripe, jednoga koji može dozvati samo uz pomoć meripe i jednoga koji ga tek očekuje. I na kojem ne može biti ništa drugo osim meripe. A opet mu je hrlio s nekim olakšanjem. Susreti sa smrću zapisani su u njegovoj romskoj rat.* Ali ne boji se zlih džinova, ne tjera ih jajima zakopanim pred kućom, namazom od trava utrljanim u čelo ili izgovorenim vradžbinama. Od takvog je straha cijepljen zahvaljujući nečistim gadžinskim genima. Svjestan je svog prokletstva i nije ga strah. To je bijeda čovjeka koji nema volje ni strpljenja da izbjegava svoju propast. Zato ovako smiren sjedi u autobusu što vozi u krivom smjeru pritisnut težinom duša koje nisu našle mir na zemlji. Vječni uljezi. Neprilagođeni. Nepoželjni. Nepodnošljivi. To su oni rijetki koji su pokušavali niječući i zatomljujući tko su i što su, da bi postali slični drugima. I opet nisu primljeni. Pa bi se sada vratili po ono što su putem namjerno odbacili. Kakve on veze ima s njima, zašto ga ne ostave? Samo zato što mu se ponekad omaknula želja da bude drugačiji? Koje je olakšanje biti optužen za jedan sasvim stvaran i opipljiv zločin. Baš olakšanje... Autobusom su strujali potresi u pravilnim razmacima, na mjestima gdje je zamišljenu osmicu po kojoj se kretala felga kotača
*
Krv (rom.).
- 21 -
ulubila jedna od prepreka na cesti. S radija muzika isprekidana izvanrednim vijestima u kojima su se izmjenjivali pokušaji smirivanja panike i histerična upozorenja. Na gornjem retrovizoru klati se razapeti tuđinski del i poveća plišana kocka. Od tog del usvojio je samo prazničku dekoraciju u koju se htio uklopiti, od Alaha sačuvao prepričani događaj o svečanom sunetu, a od svijeta napučenog džinovima* i Bibijama** nesvjesne strahove. Pomisli kako je sada na kraju ostao samo jedan jedini del, a to je ta kocka. Broj koji dobivamo bez ikakvog razloga, objašnjenja, zasluge. Umjesto ispovijedi ili pokajanja svoj završni vjerski doživljaj vidio je kao bacanje kocke. Stol je kovčeg skrojen po njegovoj mjeri s vjernim otiskom u baršunastoj podlozi. S jedne strane on, s druge jedan od navedenih stvoritelja. Ništa u vezi s tim del nije jasno, osim onoga što traži – njegov život. Kocka dugo poskakuje na drvenom poklopcu kovčega... *** ...poklopac je pod neprirodno isturenim kostima šake odjeknuo duboko i podmuklo. Imao je najdublji zvuk od svih dvadesetak izloženih u malenoj zamračenoj sali s crvenim zastorima. I nije baš neki izbor, pomisli Anica. Zapela je kraj ulaštenog crnog primjerka sa žutim drškama od imitacije zlata, privučena tim dubokim odjekom. Kao da kupuje lubenicu: što dublji zvuk, to bolje. Duuum, prekidala je neugodnu tišinu između sebe i pretjerano sređenog zaposlenika posmrtne pripomoći. Crno odijelo, nešto svjetlija ni-
Duh (arap.). Duhovno biće iz romske kulture za koje se vjeruje da liječi bolesti, a posebno je naklonjena djeci (zaštitnica djece). Romi je smatraju svojom sveticom. U doslovnom prijevodu: Tetka. *
**
- 22 -
Nebojša Lujanovic´ rođen je 1981. u Novom Travniku (BiH). Bavi se pisanjem, znanstvenim radom i trčanjem maratona. Živi u Splitu i radi kao viši predavač na Filozofskom fakultetu. Diplomirao je politologiju na Fakultetu političkih znanosti te sociologiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je i doktorirao 2012. iz područja teorije književnosti. Autor je brojnih pripovjedaka, eseja, putopisa, književnih recenzija i znanstvenih radova. Radovi su mu objavljivani u domaćim i inozemnim književnim i stručnim časopisima. Objavio je sljedeća prozna djela: roman Stakleno oko (Parnas, 2007.), zbirku priča S pogrebnom povorkom nizbrdo (Algoritam, 2008.), roman Godina svinje (Algoritam, 2010.) i roman Orgulje iz Waldsassena (EPH-Liber, 2011.). Do kraja studija trenirao je veslanje u VK-u Zagreb, nakon čega se posvetio trčanju maratona. Uskoro će objaviti novi roman i nastupiti na svom petom maratonu. Ponosni je otac maloga Lovre.
- 345 -
Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Roko Crnić Godina izdanja 2015., lipanj Tisak Web 2 tisak, Sveta Nedelja ISBN 978-953-266-641-0 (tvrdi uvez) ISBN 978-953-266-642-7 (meki uvez) www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.
- 346 -
© Edi Matić
Čitajte još u izdanju Frakture
Alida Bremer Olivino nasljeđe s njemačkog prevela Štefica Martić Daniel Kehlmann F s njemačkog prevela Snježana Božin Slavenka Drakulić Dora i Minotaur: Moj život s Picassom Đurđa Knežević Disanje nemani Korana Serdarević Nema se što učiniti Filip David Kuća sećanja i zaborava Sofi Oksanen Kad su golubice nestale s finskog preveo Boris Vidović César Aira Književna konferencija sa španjolskog prevela Nikolina Židek Péter Nádas Knjiga sjećanja s mađarskog prevela Xenia Detoni Ahmet Hamdi Tanpınar Spokoj s turskoga preveo Enver Ibrahimkadić
- 347 -
Julia Franck Zapad s njemačkog prevela Latica Bilopavlović Vuković Erwin Mortier San bogova s nizozemskog prevela Romana Perečinec Jón Kalman Stefánsson Nebo i pakao s islandskog prevela Doroteja Maček Josip Mlakić Božji gnjev Omer Rak Arkana Fausta Vrančića Šibenčanina Miljenko Jergović Levijeva tkaonica svile Joseph Roth Radetzky marš s njemačkog preveo Milan Soklić Patrick Modiano Ulica mračnih dućana s francuskog prevela Ana Kolesarić Ivana Šojat-Kuči Jom Kipur Tatjana Gromača Ushiti, zamjeranja, opčinjenosti Amos Oz Prizori iz seoskog života s hebrejskog prevela Andrea Weiss Sadeh Ognjen Sviličić Glava velike ribe Josip Mlakić Svježe obojeno
- 348 -