Gospodska oklada london, listopad 1873.
V
ečer je posljednjeg nastupa u sklopu vrlo ograničenoga kazališnog angažmana. Čarobnjak Prospero londonsku scenu već duže vrijeme nije počastio svojom nazočnošću, a i predbilježbe vrijede za jedan jedini tjedan nastupa; matineja nema. Premda vrtoglavo skupe, ulaznice su se poprilično brzo rasprodale i kazalište je krcato; mnoge žene pri ruci drže lepeze ne bi li rashladile dekoltee i odagnale tešku vrućinu što – vanjskoj jesenskoj svježini unatoč – visi u zraku. U određenom trenutku te večeri spomenute se lepeze jedna po jedna iznenada pretvaraju u malene ptice i praćene gromoglasnim pljeskom počinju u jatima kružiti kazalištem. Pljesak se dodatno pojača kada se svaka ptičica vrati i u obliku uredno složene lepeze padne u krilo svoje vlasnice. Neke od njih, previše zaprepaštene da bi zapljeskale, u rukama začuđeno okreću lepeze od perja i čipke, posve zaboravljajući vrućinu. Muškarac u sivom odijelu koji sjedi u prvoj loži s lijeve strane pozornice ne plješće. Ni na taj ni na bilo koji drugi trik za cijele te večeri. Muškarca na pozornici promatra ukočenim kritičkim pogledom i ne skida ga s njega za cijelog nastupa. Nijednom ne podiže ruke u rukavicama kako bi zapljeskao. Na majstorije koje iz ushićene publike izmamljuju pljesak, uzdahe, pa i pokoji iznenađeni krik ne reagira čak ni podizanjem obrve. Po završetku nastupa muškarac u sivom odijelu lako se probija kroz gomilu posjetitelja u predvorju kazališta. Neopazice promiče
Z 16 a