Page 1


S 2s


Scarlett Thomas

Kraj gospodina T. Ajne prevela s engleskog Ivana Šojat-KuËi

Fraktura

S 3s


Naslov izvornika The End of Mr. Y ∂ Scarlett Thomas, 2006. ∂ za hrvatsko izdanje Fraktura, 2010. ∂ za prijevod Ivana Šojat-KuËi i Fraktura, 2010. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-143-9 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 738015

S 4s


Za Couzea Venna

S 5s


S 6s


Sva zapadnjaËka vjera i dobronamjernost stavile su se u službu izazova prikazivanja: da neki znak može upuÊivati na dubinu smisla, da se neki znak može zamijeniti za smisao i da nešto toj zamjeni služi kao jamac ∑ Bog, naravno. Ali ako se može simulirati samog Boga, to jest svesti ga na vjerodostojne znakove, tada cijeli sustav prelazi u bestežinsko stanje i sam je tek ogroman simulakrum ∑ ne nestvaran, veÊ privid, to jest, on se nikada više ne zamjenjuje za zbilju, veÊ se zamjenjuje u sebi, u neprekinutom optoku kojemu nigdje nema ni reference ni opsega. Jean Baudrillard Postoji dapaËe moguÊnost, da se biÊe pokazuje kao ono što samo po sebi nije. Martin Heidegger

S 7s


S 8s


PRVI DIO Ne samo da ništa nije dobro ili loše dok ga misao ne uËini takvim nego i ništa ne postoji sve dok ga misao ne iznjedri takvim kakvo jest. Samuel Butler

S 9s


S 10 s


JEDAN

T

renutaËno imate jednu moguÊnost. Vi… Provirujem kroz prozor svoga ureda, potajno pušim i na slabome zimskom svjetlu pokušavam Ëitati Margine filozofije. Iznenada mi do ušiju dopire buka kakvu još nikada nisam Ëula. Dobro, da, taj zvuk ∑ bum, tres, beng i tako dalje ∑ vjerojatno sam ga zapravo veÊ Ëula, no on dopire odozdol, što uopÊe nije u redu. Ispod mene ne bi trebalo niËega biti, jer nalazim se u prizemlju. Zemlja se meutim trese kao da nešto iz njezine dubine pokušava izbiti na površinu, pa pomišljam da majke nekih podzemnih ljudi protresaju poplune. »ak mi pada na pamet kako to možda sam Bog protresa tkanje prostorvremena. A tada pomišljam “prokleto sranje, pa to je potres”, bacam cigaretu i istrËavam iz ureda približno u istom trenutku kada se zaËuo alarm. Ne istrËavam iz zgrade baš svaki put kad se oglasi alarm. Tko to uopÊe Ëini? Alarm je inaËe samo obiËan znak, za vježbu, trening. Dok trËim prema boËnim vratima zgrade, zemlja se prestaje tresti. Da se vratim u ured? NemoguÊe je meutim zadržati se u zgradi dok alarm zavija. Preglasan je; zavija mi u glavi. IzlazeÊi iz zgrade, prolazim pokraj ploËe s uputama za pružanje prve pomoÊi. Na njoj su slike ozlijeenih ljudi. Dok prolazim pokraj njih, slike se mute: Ëovjek s bolnim leima doživljava srËani udar i brojni ga ljudi-hologrami pokušavaju oživiti. Lani sam trebala iÊi na teËaj prve pomoÊi, ali nisam. Dok otvaram boËna vrata, vidim ljude koji napuštaju Russellovu zgradu te hodajuÊi ili trËeÊi prolaze pokraj našeg bloka, uspinju

S 11 s


se sivim betonskim stubama i odlaze prema Newtonovoj zgradi i knjižnici. KraÊim putem prolazim uz desni bok zgrade i penjem se betonskim stubama grabeÊi po dvije odjednom. Nebo je sivo, kao posuto snijegom nalik na onaj koji se pojavi na televizijskom ekranu kad nestane program. Ponekad za ovakvih sijeËanjskih poslijepodneva sunce na nebu ËuËi nisko kao u naranËaste halje odjeveni Buda iz dokumentaraca o smislu života. Danas nema sunca. Dolazim do velike gomile ljudi koji su se okupili i prestajem trËati. Svi zure u isto, u zgradu koja kao da uzdiše i ispušta zvukove nalik na vatromet. RijeË je o Newtonovoj zgradi. Ruši se. Pada mi na pamet ona igraËka ∑ jesam li je nedavno vidjela na neËijem radnom stolu? ∑ maleni konj s drvenim dugmetom. Kad god netko odozdo pritisne dugme, konj pada na koljena. Newtonova zgrada sada izgleda poput tog konjiÊa. Propada u zemlju, ali nakrivo. Jedan je ugao išËeznuo, sada i drugi pa… Prestalo je. Zgrada škripi i zaustavlja se. Prozor na treÊem katu širom se otvara te kroz njega izlijeÊe monitor raËunala, koji pada i razbija se na betonskom dvorištu ispred zgrade. »etvorica muškaraca sa zaštitnim kacigama i fluorescentnim jaknama oprezno prilaze razbijenom dvorištu. Prilazi im peti Ëovjek, nešto im govori pa se svi zajedno povlaËe u stranu. Pokraj mene stoje dvojica u sivim odijelima. “Déjà vu”, veli jedan od njih drugome. OsvrÊem se oko sebe, tražim nekog poznatog. Vidim Mary Robinson, proËelnicu odsjeka, koja razgovara s Lisom Hobbes. Ne uoËavam previše ljudi s odsjeka za engleski. Vidim meutim Maxa Trumana, koji stoji sam po strani i puši smotanu cigaretu. On Êe sigurno znati što se dogaa. “Zdravo, Ariel”, promrsio je kada sam mu prišla i stala pokraj njega. Max uvijek mrmlja. Ne Ëini to stidljivo, prije bi se moglo reÊi da tako želi ljudima doËarati kako bi mogao izgledati izlazak s najljuÊim neprijateljem ili koliko bi morali platiti namještanje

S 12 s


konjske utrke. Jesam li mu draga? Mislim da mi ne vjeruje. Ali zašto i bi? PriliËno sam mlada, relativno nova na odsjeku i vjerojatno se doimam ambiciozno, premda uopÊe nisam. Imam i dugu crvenu kosu, a ljudi govore da djelujem zastrašujuÊe. (Zbog kose? NeËeg drugog.) Ljudi koji mi ne govore da izgledam zastrašujuÊe ponekad kažu kako sam “neobiËna” ili “Ëudna”. Jedan od mojih bivših cimera rekao mi je da bi volio završiti sa mnom na pustom otoku, no nikada mi nije rekao zašto. “Zdravo, Max”, kažem i dodajem: “Opa!” “Vjerojatno ne znaš za tunel, zar ne?” veli on, a ja tresem glavom. “Ovuda prolazi željezniËki tunel”, kaže i spušta pogled. Cucla vrh svoje smotane cigarete, no ništa se ne dogaa, pa je vadi iz usta i koristi se njome kako bi pokazao razliËite toËke u kampusu. “Prolazi ovdje, ispod Russellove zgrade, i tamo, ispod Newtona. Proteže se ∑ ili se nekad protezao ∑ od grada do obale. VeÊ stotinjak godina nije u uporabi. Ovo je veÊ drugi put da se urušio i sa sobom povukao Newtonovu zgradu. Posljednji su ga put trebali ispuniti betonom”, nastavlja. Zagledala sam se u toËke koje mi je Max upravo pokazao, poËela u mislima povlaËiti pravce koji bi povezali Newtonovu i Russellovu zgradu te ispod svakog od njih zamišljati željezniËke tunele. Kako god ga povukla, na pravcu su ležali i AngloameriËki studiji. “Barem su svi živi i zdravi”, kaže, “služba održavanja je uoËila pukotinu na zidu, tako da su zgrade evakuirane.” Lisa drhti. “Ne mogu vjerovati da se ovo dogaa”, izjavljuje ona i zuri prema Newtonovoj zgradi. Sivo je nebo sada još tamnije i kiša žešÊe pada. S pogašenim svjetlima Newtonova zgrada izgleda neobiËno, kao opušak. “Ni ja”, kažem. SljedeÊe tri ili Ëetiri minute svi u tišini zurimo u zgradu. Tada se pojavljuje Ëovjek s megafonom koji nam govori neka odmah

S 13 s


odemo svojim kuÊama i ne vraÊamo se u urede. PlaËe mi se. Ima neËeg strahovito žalosnog u napuklom betonu. Ne znam što drugi o tome misle, no meni nije lako samo tako otiÊi natrag kuÊi. Imam samo jedne kljuËeve stana, a oni su u mom uredu. Baš kao i moj kaput, šal, rukavice, kapa i ruksak. »ovjek iz osiguranja pokušava sprijeËiti ljude da uu u zgradu na glavna vrata, zato se spuštam stubama i idem boËnim prilazom. Moje ime nije na vratima ureda. Ondje je samo ime Ëovjeka kojemu ured službeno pripada, ime moga mentora, profesora Saula Burlema. Prije dolaska ovamo Burlema sam srela samo dvaput, prvi put na konferenciji u Greenwichu, a drugi put na razgovoru za posao. IšËeznuo je nešto više od tjedan dana nakon moga dolaska. SjeÊam se da sam došla u ured u Ëetvrtak ujutro i zamijetila da sve izgleda drukËije. Prvo sam uoËila da su rolete i zastori navuËeni. Burlem je na kraju svakog radnog dana navlaËio rolete, no ni on ni ja nikada ne bismo ni taknuli užasne, tanke i sive zastore. Osim toga soba je vonjala na cigaretni dim. OËekivala sam da Êe se pojaviti oko deset ujutro, no nije se pojavio. SljedeÊeg sam ponedjeljka poËela pitati ljude znaju li gdje je, no svi su mi odgovarali da nemaju pojma. U meuvremenu je netko organizirao zamjene na predavanjima. Ne znam je li se o tome na odsjeku uopÊe govorilo ∑ jer meni nitko nije rekao ništa ∑ no svi su, po svemu sudeÊi, bili uvjereni da Êu nastaviti svoja istraživanja i da me uopÊe ne zabrinjava što profesora nema. Premda je on, zapravo, bio jedini razlog moga dolaska, jer bio je jedina osoba na Ëitavom svijetu koja se ozbiljno posvetila prouËavanju djela meni najdražeg pisca devetnaestog stoljeÊa Thomasa E. Lumasa. Bez Burlema više ni sama ne znam zašto sam ovdje. A što se tiËe njegova nestanka, doista me obuzeo nekakav osjeÊaj. Ne toliko osjeÊaj gubitka koliko nešto nedefinirano. Automobil mi je na parkiralištu Newtonove zgrade. UopÊe me ne iznenauje što ondje zatjeËem nekoliko ljudi sa zaštitnim kacigama koji govore ljudima da zaborave svoje aute te odu kuÊi ili

S 14 s


pješice ili autobusom. Pokušavam se doduše prepirati ∑ kažem da Êu se rado izložiti riziku da se Newtonova zgrada filmski polagano vrati u poËetni položaj kako bi mogla pasti na suprotnu stranu ∑ no Ëovjek mi uglavnom veli neka se gubim i da poput svih ostalih odem kuÊi pješice ili autobusom, tako da naposljetku i odlazim do autobusne stanice. Tek je poËetak sijeËnja, a sunovrati i visibabe veÊ su se uspjeli probiti iz zemlje, pa orošeni stoje u lijehama uz stazu. Autobusna stanica djeluje depresivno, jer ljudi koji ondje Ëekaju doimaju se prozeblo i krhko kao cvjetovi, pa odluËujem produžiti dalje pješice. Mislim da postoji preËac koji vodi kroz šumu do grada, no nemam pojma gdje bi mogao biti, tako da samo slijedim cestu koja vodi iz kampusa i u glavi neprestano iznova proživljavam prizor urušavanja zgrade. Naposljetku uviam da vidim stvari koje uopÊe nisam vidjela i odustajem od daljnjeg razmišljanja. Potom razmišljam o željezniËkom tunelu. Jasno mi je zašto je prokopan: sveuËilište se nalazi na vrhu strmoga brijega i savršeno je smisleno da Êe nešto prije proÊi ispod nego oko njega. Max je rekao da tunel veÊ stotinjak godina nije u uporabi. Pitam se što se na tom brijegu nalazilo prije sto godina. Posve je izvjesno da sveuËilište nije, jer ono je podignuto tijekom šezdesetih godina 20. stoljeÊa. Tako je hladno. Možda sam trebala Ëekati autobus. No pokraj mene još nije prošao nijedan. Dok sam došla do glavne ceste koja vodi do grada, ruke su mi se zaledile u rukavicama, pa poËinjem pogledavati prema cestama koje vode udesno, sve u nadi da Êu pronaÊi preËac. Na ulazu u prvu prometni znak za slijepu ulicu djelomiËno je zaprljan galebljim govnima, no druga znatno više obeÊava. »ine je kuÊe od crvene opeke u nizu koje se uvijaju ulijevo. SkreÊem u tu ulicu. Bila sam uvjerena da je rijeË o ulici obiteljskih kuÊa, no niz kuÊa od crvene opeke ubrzo se prekida i zamjenjuje ga maleni park s dvije ljuljaËke i toboganom koji hra ispod guste, ali i ogoljene krošnje hrastova granja. Iza parka je pivnica, a iza nje kratki niz trgovina. Ondje je žalosna trgovina polovnom odjeÊom i frizer koji ponedjeljkom nudi trajnu i feniranje u pola cijene. Tu je i

S 15 s


prodavaË novina, kao i kladionica, a zatim i ∑ aha ∑ antikvarijat sa starim knjigama. Još je otvoren. Smrzavam se. Ulazim. U trgovini je toplo i zrak ondje miriše na laštilo za pokuÊstvo. Na vratima je zvonce, koje nastavlja zveËati još Ëitave tri sekunde nakon što sam za sobom zatvorila vrata. Ubrzo se iza velike police s knjigama pojavljuje mlada žena sa žutom peruškom i kanticom laštila u rukama. Kratko mi se osmjehuje i veli da se trgovina zatvara za desetak minuta, no da slobodno mogu razgledati. Sjeda i poËinje nešto tipkati na tipkovnici koja je povezana s raËunalom na pultu. “Imate li kompjutorizirani katalog svih svojih knjiga?” pitam. Prestaje tipkati i podiže pogled. “Da, no ne znam se njime koristiti. Žao mi je.” “Oh. Dobro.” “Što vas je zanimalo?” “Nije važno.” “Ne, slobodno mi recite. Možda mi je baš ta knjiga zapela za oko dok sam brisala prašinu.” “Hm… dobro onda. Pa, postoji autor, Thomas E. Lumas… Imate li neku od njegovih knjiga?” To je pitanje koje ponavljam u svim antikvarijatima. Rijetko imaju išta što je napisao, a glavninu njegovih knjiga ionako veÊ imam. Pa ipak, i dalje pitam. Nadam se da Êu možda pronaÊi bolje oËuvani ili stariji primjerak od onog koji veÊ imam. Ponekad mi u ruke dospije knjiga s drukËijim predgovorom ili ËišÊim zaštitnim koricama. “Ovaj…” Žena trlja Ëelo. “Ime mi zvuËi poznato.” “Možda ste naišli na knjigu Jabuka u vrtu. Njegovo najpoznatije djelo. Nijedno drugo nije u tiskanom obliku. Pisao je sredinom i krajem devetnaestog stoljeÊa, no nikada se nije proslavio, premda je zaslužio…” “Jabuka u vrtu. Ne, nisam vidjela tu”, veli. “»ekajte.” Odlazi do velike police smještene u dnu trgovine. “L, Lu, Lumas… Ne. Nema ga ovdje”, kaže. “Znate li možda u koje su ga podruËje možda mogli svrstati? Je li rijeË o prozi?”

S 16 s


“Neka od njegovih djela su prozna”, kažem. “No pisao je i knjige o misaonim pokusima, poeziji, traktate o upravljanju državom, kao i nekoliko znanstvenih knjiga. A napisao je i nešto što nosi naslov Kraj gospodina T. Ajne, roman koji je iznimno teško pronaÊi…” “Kraj gospodina T. Ajne. Baš to!” izjavljuje uzbueno. “»ekajte.” Penje se stubama u dnu trgovine prije nego što sam joj uspjela reÊi da je možda pogriješila. NemoguÊe je zamisliti da doista posjeduje primjerak te knjige. Bila bih vjerojatno u stanju dati sve što imam kako bih došla do Kraja gospodina T. Ajne, Lumasova posljednjeg, najzagonetnijeg djela. Nemam pojma kako ga je mogla zamijeniti s neËim drugim, no Ëini se apsurdnim da bi ga mogla imati. Nitko nema tu knjigu. Jedini poznati primjerak nalazi se u sefu jedne njemaËke banke, a nijedna knjižara nema je na popisu raspoloživih knjiga. Imam dojam da je Saul Burlem jednom prilikom držao primjerak u rukama, no nisam sigurna. Kraj gospodina T. Ajne navodno je knjiga koju prati prokletstvo. Ljudi govore da svatko tko je proËita umre, ali ja ne vjerujem u to. “Da, evo je”, izjavljuje djevojka dok se spušta stubama s malenom kartonskom kutijom u rukama. “Jeste li mislili na ovu knjigu?” Polaže kutiju na pult. Gledam unutra. I ∑ ostajem bez daha ∑ vidim je: malena tvrdo ukoriËena bež knjiga sa smeim slovima na naslovnici i hrptu, bez zaštitnog omota, ali savršeno ušËuvana. Ali to je nemoguÊe. Otvaram je i Ëitam naslovnu stranicu, podatke vezane uz nakladu. Oh, sranje. Ovo doista jest primjerak knjige Kraj gospodina T. Ajne. Što Êu, dovraga, sada? “Koliko je?” pažljivo pitam glasom siÊušnim kao ušica igle. “Eh, pa tu je problem”, izjavljuje ona i okreÊe kutiju. “Vlasnici do kutija kao što je ova dolaze na aukciji u gradu, mislim, a knjige koje su gore u kutijama još nisu dobile cijenu.” Smiješi se.

S 17 s


“Vjerojatno vam je uopÊe nisam trebala pokazati. Možete li navratiti sutra, kada je uvedemo?” “Ne, baš…” poËinjem se izmotavati. Misli mi prolijeÊu kroz glavu kao kozmiËke zrake. Trebam li joj reÊi da nisam iz ovoga kraja i zamoliti je da nazove vlasnika? Ne. Vlasnik oËigledno nema pojma koju knjigu ima. Ne želim se izložiti riziku da dozna što ima, pa da odbije prodati mi je ∑ ili pokuša iz mene izvuÊi tisuÊe funta. Što da joj kažem kako bih je navela da mi proda knjigu? Prolaze sekunde. Djevojka uzima telefon s pulta. “Samo Êu nazvati prijateljicu”, kaže. “Da doznam što mi je Ëiniti.” Dok ona Ëeka da joj se netko javi, pogledavam u kutiju. Nevjerojatno, no ondje su i neke druge Lumasove knjige, kao i dva prijevoda Derride, ali i nešto što izgleda kao prvo izdanje Heureke! Edgara Allana Poea. Kako su sva ta djela završila u istoj kutiji? Spojiti ih je mogao samo netko tko radi na projektu sliËnom mojoj doktorskoj radnji. Zar netko radi na istome? Malo vjerojatno, osobito ako je taj netko prodao za to nužne knjige. No tko bi uopÊe prodao ove knjige? OsjeÊala sam se kao da zurim u Paleyjev satni mehanizam. Kao da je netko pripremio ovu kutiju samo kako bi me namamio. “Da”, govorila je djevojka svojoj prijateljici. “Mala kutija. Gore. Da, na gomili, u zahodu. Hm… izgleda kao mješavina starog i novog. Neke stare su veÊ pljesnive i sliËno. Džepna izdanja, mislim…” Pogledava u kutiju i vadi Derridine knjige. Kimam joj. “Da, pravi buÊkuriš. Oh, stvarno? Super. Pedeset funti? Ozbiljno? To je puno. Dobro, pitat Êu je. Da. Oprosti što sam smetala. Vidimo se.” Odlaže telefon i smiješi mi se. “Ovako”, kaže. “Imam dobru i lošu vijest. Dobra je ta što možete kupiti sve što je u kutiji ako želite, a loša je ta da vam ne mogu prodati samo jednu knjigu, nego sve, ili ništa. Sam kaže da je kutiju osobno donijela s aukcije, da je vlasnica još nije ni vidjela.

S 18 s


No veÊ je izjavila kako na policama više nema mjesta za nove knjige… A druga loša vijest jest ta da Êe vas kutija koštati pedeset funti. Pa…” “Kupujem”, izjavljujem. “Stvarno? Toliko Êete dati za kutiju knjiga?” smiješi se sliježuÊi ramenima. “Dobro, onda vas molim pedeset funti.” Ruke mi se tresu dok iz torbe vadim lisnicu, a iz nje tri zgužvane novËanice od deset funti i jednu od dvadeset. Kroz glavu mi neprestano prolazi spoznaja da je to jedini novac kojim raspolažem i da sljedeÊa tri tjedna neÊu imati ni za hranu. No sada mi je važno iskljuËivo da iz trgovine izaem s knjigom Kraj gospodina T. Ajne te da se nitko ne dosjeti zaustaviti me i sprijeËiti u mojoj nakani. Srce mi je izbezumljeno. HoÊu li se onesvijestiti i umrijeti od šoka prije nego što mi se uopÊe pruži prilika da proËitam prvi redak knjige? Sranje, sranje, sranje. “Super, hvala. Oprostite što je bilo tako skupo”, kaže djevojka. “Nema problema”, uspijevam joj uzvratiti, “ionako veliki dio ovih knjiga trebam za svoju doktorsku radnju.” Odlažem Gospodina T. Ajnu u ruksak, na sigurno, a tek zatim uzimam kutiju i izlazim iz trgovine. Dok hodam kuÊi kroz mrak, grËevito privijam kutiju uza se, hladnoÊa mi štipa oËi, nisam u stanju proniknuti u smisao onoga što mi se upravo dogodilo.

S 19 s


S 2s


»ETIRI

P

onekad se probudim prožeta tako silnim osjeÊajem razoËaranja da ne mogu disati. Taj osjeÊaj obiËno ne pokreÊe ništa oËigledno i opipljivo, pa ga pripisujem neobiËnoj kombinaciji nesretnog djetinjstva i ružnih snova (to dvoje odliËno se slaže). Uglavnom ga se uspijem priliËno brzo osloboditi. Na kraju krajeva, ne mogu reÊi da me mnogo toga razoËaralo. Dobro, nisam se nakon fakulteta uspjela zaposliti u nakladništvu. Pa što? Priželjkivala sam to prije deset godina, a sada sam ionako sretna sa svojom kolumnom u Ëasopisu. I nije me briga što je moja majka pobjegla s gomilom Ëudaka, što tata živi u hostelu na sjeveru, a sestra mi za BožiÊ ne pošalje ni Ëestitku. Nije me briga što su se svi moji cimeri poženili i ostavili me samu. Volim biti sama ∑ nije to bilo nikakav problem ∑ samo si to nisam mogla priuštiti u velikoj kuÊi u Hackneyju u kojoj su se prazne prostorije množile kao novoroeni svjetovi. Preseljenje ovamo dokazalo je da sam u stanju živjeti sama i Ëitati svoje knjige, tako da teško da sam imala ikakva razloga biti tužna ili razoËarana. Ponekad volim zamišljati da živim s duhovima. Ne s biÊima iz svoje prošlosti ∑ ne vjerujem u takve duhove ∑ nego s krhkim djeliÊima ideja i knjiga koji lebde u zraku poput svilenih lutki. Ponekad mi se Ëini da mogu vidjeti vlastite ideje, promatrati ih kako lebde uokolo, no to obiËno ne traje dugo. Moje su ideje više poput vilin-konjica: raaju se velike i blistave, jedno vrijeme lepršaju okolo, stvaraju buku, a onda, dvadeset Ëetiri sata poslije,

S 45 s


padnu na tlo i ugibaju. Ionako nisam pretjerano sigurna jesam li ikad osmislila išta originalno, pa me nije ni briga. ObiËno smatram da je Derrida ionako veÊ o svemu promislio, što zvuËi monumentalno, no Derrida i nije tako težak; samo mu je pismo silno gusto. A sada je i on duh. Ili je možda to oduvijek i bio ∑ nikada ga nisam susrela, pa kako mogu biti sigurna da je ikada bio stvaran? Najljupkiji duhovi s kojima živim duhovi su meni najdražih znanstvenih pisaca devetnaestoga stoljeÊa. Glavnina njih, dakako, bila je u krivu, ali koga briga? Nije kraj povijesti. Svi smo mi u krivu. Ponekad pokušavam provesti vlastiti misaoni eksperiment koji se sastoji od sljedeÊeg. Što ako su zapravo svi u pravu? Aristotel i Platon; David i Golijat; Hobbes i Locke; Hitler i Gandhi; Tom i Jerry. Bi li to imalo ikakvog smisla? No tada se sjetim svoje majke i samoj sebi velim da to jednostavno nije moguÊe, da ne mogu svi biti u pravu. Parafrazirat Êu fiziËara Wolfganga Paulija i reÊi da ona Ëak nije ni u krivu. Možda se na poËetku dvadeset prvoga stoljeÊa ËovjeËanstvo baš tu i nalazi: nije Ëak ni u krivu. Društvo devetnaestoga stoljeÊa, opÊenito gledano, bilo je u krivu, no mi smo na odreeni naËin gori od toga. TrenutaËno živimo s nesigurnošÊu principâ i nepotpunošÊu teoremâ, s filozofima koji govore da je svijet postao simulakrum ∑ kopija bez originalnog predloška. Živimo u svijetu u kojemu možda ništa nije stvarno; svijetu sazdanom od bezbroj zatvorenih sustava i Ëestica koje mogu Ëiniti što god poželimo (ali vjerojatno neÊe). Možda smo svi poput moje majke. Ne volim previše razmišljati o njoj ili svome djetinjstvu, no ono se ionako može brzo prepriËati. Živjeli smo u naselju kuÊa u državnome vlasništvu gdje se Ëitanje knjiga smatralo najodvratnijom kombinacijom lijenosti i oholosti i gdje smo ∑ koliko znam ∑ samo moja majka i ja imale Ëlanske iskaznice za posudbu knjiga iz gradske knjižnice. Dok su se ostali klinci meusobno seksali (veÊ od dobi od osam godina), a odrasli se opijali, kockali, uzgajali krvoloËne pse i šugave maËke te smišljali kako bi se obogatili i postali slavni, mene je moja majka povremeno odvodila u knjižnicu i ostavljala na djeËjem odjelu

S 46 s


dok bi tražila smisao života u knjigama o astrologiji, lijeËenju kroz vjeru i telepatiji. Da nije bilo nje, vjerojatno nikada ne bih ni doznala za knjižnice. To je jedino dobro što mi je ikad uËinila. NoÊu bi sjedila u prizemlju odjevena u ružiËasti penjoar i Ëekala izvanzemaljce, a tata bi me vodio u park i fotografirao kako kidam aluminijske klupe ili ispisujem grafite po zidovima podzemne željeznice. Te bi fotografije slao lokalnim novinama kako bi dokazao da lokalne vlasti gube rat protiv huliganâ. Moj otac, koji je bio najbolji kada bi uspio ostati približno pedeset posto trijezan, kupovao mi je autiÊe i sliËice nogometaša te je bio uvjeren da je sve vladina urota. Moja je majka vjerovala da urota seže još dalje. Oni su me uËili da je sve što mi itko ikada bude rekao laž. No onda se ispostavilo da i oni lažu. To nipošto ne znaËi da se nisam družila s ostalom djecom, igrala lovice u glavnoj ulici, krala bicikle bogatoj djeci, palila stvari i dopuštala starijim deËkima da me drpaju za pedeset penija. ZahvaljujuÊi tome Ëak sam se priliËno obogatila, pa sam naposljetku kupila i bicikl, koji nisam morala nekome vraÊati, a ni bacati u rijeku. Nakon toga sam odustala od seksa i poËela svakoga dana odlaziti biciklom do knjižnice. Tada sam poËela s ËitaÊim orgijama. A to je lako kada svakodnevno provodiš sate okružen ogromnim brojem knjiga, svjestan da ih nikada neÊeš uspjeti sve odreda proËitati. U takvim uvjetima Ëovjek poËne Ëitati knjigu, no smuti ga spoznaja da bi istodobno mogao Ëitati još jednu. Na kraju prelistaš dvije, poËneš Ëitati Ëetiri te proËitaš svršetke približno sedam knjiga. Možeš tako Ëitavo vrijeme provesti u knjižnici, Ëitati kao blesav, no nikada ništa ne proËitati doista. Romane sam Ëitala do kraja. No nisam bila od one djece koja Ëitaju Tolstoja. »itala sam knjige za odrasle koje mi zapravo nisu htjeli izdavati. U gimnaziji su me sažalijevali zbog polovne školske uniforme i Ëudnovate frizure. No (hvala ti, mama, hvala ti, tata) nije mi bilo dopušteno sudjelovati u jutarnjim okupljanjima uËenika. Jednako tako nikada nisam povjerovala ni u što Ëemu su me uËili, zbog Ëega su me strpali u red “problematiËnih” uËenika. Od otprilike

S 47 s


trinaeste morala sam si sama prati rublje, oko kojega se nisam baš previše trudila. Druga se djeca nisu obazirala na prljave ovratnike mojih košulja ni na moje prekratke suknje koje tjednima ne bi bile izglaËane. Profesori bi me meutim povremeno odveli u stranu i došapnuli mi nešto u stilu “Možda bi trebala podsjetiti majku da bi školska uniforma trebala biti…” Majku? Teoretski se s njom doista moglo komunicirati, no u tome su mogli uspjeti samo radioamateri koji bi bili u stanju nekoga uvjeriti da su posjetitelji iz dalekog svemira. Zbog svega toga uËinila sam ono što bi Ëovjek od mene i oËekivao ∑ brže-bolje pobjegla sam na fakultet. No ni to nisam uËinila kako bog zapovijeda. Pretpostavljam da bi netko drugi u mojoj situaciji sjeo u koËiju, tiho Ëitao Jane Eyre i šmrcao u rubac ËitajuÊi odlomke u kojima ona razmatra odurne mrlje što ih je na njezinu životu ostavilo ono što je proživjela. Ja sam se odvezla cestom M4 u Oxford neregistriranim automobilom i zastala putem kako bih provela vatreni vikend s jednim motoristom, tetovirala se te zamijenila slomljeni zub srebrnim. Polagano se pridižem i sjedim u krevetu. OsjeÊam kako me razoËaranje napušta i isparava kao barice nakon pljuska. Imam budilicu koja je istodobno i aparat za kuhanje kave koju sam kupila na nekom buvljaku, tako da mogu sjediti u krevetu i ispijati gustu crnu tekuÊinu ËekajuÊi da se rašËisti izmaglica koju su u mojoj glavi stvorili san i mamurluk od šljivovice. Mislim da bi bilo pošteno reÊi da mrzim jutro. Mrzim iskrenost jutra; vrijeme prije no što se svijest uspije prebaciti na svjetlost i odagnati odurne sjenke. Bljak. Kava je meutim sasvim u redu. Kraj gospodina T. Ajne. Polako izvlaËim knjigu ispod jastuka i Ëitam središnju priËu. Nekoliko puta iznova Ëitam prvu reËenicu: “Na kraju Êu biti nitko i ništa, no u poËetku su me poznavali kao gospodina T. Ajnu.” »itam dalje. PriËa poËinje sa središnjim likom, uglednim suknarom koji putuje vlakom u Nottingham. SljedeÊeg jutra ondje ima nekakva posla. Po dolasku na odredište

S 48 s


uoËava da se ondje održava godišnji uliËni sajam, a sutradan, nakon ugovorenog posla, put ga sluËajno nanese upravo do sajmišta. Nad gradom je visjela uporna rosulja nalik na vlažan i nježan veo koji ga je obujmio. Kako nikada prije nisam iskusio ništa poput uliËnoga sajma, samoga sam sebe prisilio da izbjegnem nešto za što bijah uvjeren da je paklena zabava, te mjesto toga odluËih pronaÊi kakav pristojan lokal gdje Êu popiti Ëaj. Ubrzo sam se meutim kao hipnotiziran našao u blizini sajmišta. UliËni se sajam sastojao od atrakcija i štandova s nekoliko mehaniËkih oblika zabave, a okruživala su ga rasklimana vozila brojnog osoblja koje su saËinjavali krotitelji životinja, izvoaËi i jeftini zabavljaËi, a koja su se raštrkala sve do samih rubova Sajmišnoga trga. »im sam zašao u to okružje, nekako sam se osjeÊao kao da zaoh u drugi svijet, znatno topliji, a pod okriljem brojnih šatora i štandova, i sigurno suši od onoga iz kojega sam došao. ZgrËeni prst znatiželje pozvao me da prodrem dublje u taj svijet. Na letku koji je bio zalijepljen za oglasni stup, koji je lepršao na povjetarcu, mogao sam proËitati da Êe na sajmu gostovati i Wombwellova Menažerija, za koju je isti taj letak tvrdio da je kraljiËin omiljeni zabavni broj. Drugi napadni plakati pozivali su me na predstave poput “»udne djevojke”, “Indijanskog krotitelja zmija”, “»udnovatog konja koji govori” ili “Trbušne plesaËice na kotrljajuÊoj kugli sa svjetlosnim efektima”. Bio je tu i “Cirkus s buhama profesora Englanda” s posve novom i originalnom toËkom: Pokop buhe. Što dublje zalazim u sajamski prostor, vjetar je sve slabiji, a Ëini se kako je zrak oko mene postajao sve tamniji i gušÊi, usprkos petrolejkama koje su visjele na šatorima i ukrašavale štandove. Pogled prema nebu kazuje mi da su se nada mnom nadvili najtamniji kišni oblaci koje sam ikada vidio. BuduÊi da sam pod svaku cijenu htio izbjeÊi dodatnu kišu, odluËio sam potražiti neku atrakciju u zatvorenome. Ubrzo nailazim na izložbu voštanih figura, ispred koje su stajali najodbojniji likovi koje sam ikada imao prilike

S 49 s


vidjeti. UËinilo mi se to posve odbojnim, baš kao i susret sa “živim kosturom” koji mi je obeÊavao plakat postavljen nešto dalje, tako da sam produžio sve do šatora u kojemu se, kako mi je jamËila jedna djevojka, odvijala marionetska predstava najveÊe kakvoÊe. Svirala je vergl; staru ofucanu stvar iz koje su izlazili najkreštaviji zvuci koje sam ikada Ëuo. Izvijestila me da sljedeÊa predstava samo što nije poËela, pa sam joj, uglavnom iz sažaljenja, podao novËiÊ i ušao. Ispostavilo se da je predstava banalna moralna priËa u kojoj dvojica seoskih idiota na lokalnoj cesti zaglave s magarcem koji se ne želi pomaknuti. U jednome se trenutku pojavljuje avao, koji idiotima nudi pomoÊ. Ne moram ni napominjati, priËa nema sretan kraj. Šator u kojemu se predstava odvijala bio je naËinjen od tkanine za jedra. U njemu se nalazila pozornica koja se doimala nekako pljesnivo, a bila je naËinjena od kutija presvuËenih crnim plišem. Zatvoreni me prostor ubrzo shrvao svojim osebujnim mirisom, mješavinom starudije, duhana, melase, ukiseljena mlijeka i pomade, tako da sam bio sretan kada je predstava završila. Marionetsku sam predstavu napustio kako bih, na vlastito žaljenje, zakljuËio da su kišni oblaci poËeli zbunjujuÊe obilno zalijevati zemlju kišom. U pokušaju da ostanem suh našao sam se u gomili okupljenoj ispod prljavoga bijelog baldahina, lijevo od šatora s marionetama. Ondje je Ëovjek zabavljao ljude igrom koju je nazivao Odaberi slamku. Tvrdio je da posjeduje kuverte u kojima su tajne tako velike i ozbiljne da mu vlasti ne bi dopustile da ih proda. Zato je ∑ posve legalno, kako je tvrdio ∑ prodavao slamke, a onaj tko izvuËe najdužu od njega Êe dobiti jednu od kuverti s tajnama. Onaj tko izvuËe najkraÊu neÊe dobiti ništa. Svaka je slamka koštala peni. Pristupilo mu je nekoliko dama i gospode. Od onih koji su mu pristupili jedna dama i dva gospodina izvukli su duže slamke te dobili po jednu kuvertu. Sve su oËi bile uprte u njih dok su otvarali kuverte, vadili iz njih papire, neko vrijeme zurili u ono što je na njima napisano, a zatim zaprepašteno povikali. Nisam nasjeo na taj stari trik te sam bio zadovoljan kada su se moje sumnje potvrdile nakon što sam malo pomnije pro-

S 50 s


motrio gospou s kuvertom. Blato na njezinim cipelama upuÊivalo je zajedno s grubošÊu i snagom njezinih ruku na Ëinjenicu da je ili u vojnoj službi ili radi na sajmu. Svoje je partnerstvo ubrzo potvrdila namigivanjem. OdvraÊajuÊi pozornost s te predstave, pogled mi je ubrzo privukao znatno zagonetniji plakat koji je stajao na ulazu u doista velik šator. Plakat je bio najava neËeg što se zvalo Sablasna opera u kojoj sudjeluju Pepperov duh i Gompertzov stroj za sablasti, a sve je, navodno, bilo pod kraljevskim pokroviteljstvom. Bila je to predstava s duhovima, jedna od onih o kakvima su govorila gospoda u mome klubu, no osobno još nikada nisam bio vidio takvo što. Sagnuo sam se pod kišom koja je pljuštala, izašao ispod baldahina i zaputio se prema velikome šatoru, u koji sam naposljetku preko nekoliko stuba i ušao. Provizorno kazalište bilo je napola popunjeno, a svjetla su se zamraËila Ëim sam spustio stražnjicu na tvrdu drvenu klupu. Ubrzo je poËetak predstave najavila najsablasnija i najdisonantnija glazba koju sam ikada Ëuo. Podsjetilo me to na glazbenu kutiju iz djetinjstva, malenu srebrnu Ëudnu napravu kojom se uglavnom moja sestra služila kao crkvenim orguljama kad god bi pokapala svoje pokidane lutke ili krepane miševe. Ubrzo sam, i dalje zapljuskivan sablasnom glazbom, svjedoËio doista zagonetnom prizoru, jer na pozornici su se, zahvaljujuÊi valjda nekoj ingenioznoj znanosti, doista pojavili duhovi. Bila su ondje tri duha ljudske veliËine, no bili su blijedi i prozirni, netjelesni kao ocvali maslaËci. Isprva sam još bio dijelom uvjeren kako je rijeË o glumcima u doista vješto naËinjenim kostimima, jer imali su ljudski oblik i nisu skakutali poput marioneta. Zapravo su lebdjeli ponad pozornice, stopala im ni u jednom trenutku nisu dodirnula daske ispod njih. A zatim se, priliËno neoËekivano, na pozornici pojavio istinski glumac, koji je u najbližu sablast zabio maË. Nije bilo nikakva otpora ni krvi. Priznajem da sam zajedno s ostatkom publike ispustio užasnuti uzdah kada je maË prodro u žalosno i krhko tijelo sablasti. Mislim da me baš u tom trenutku napustio zdravi razum. Priznajem da sam se zadržao nakon završetka predstave,

S 51 s


sve u nadi kako Êu raskrinkati mehanizam te dobro razraene prijevare. Nisam vjerovao u duhove, pa sam bio uvjeren da ta fantazmagorija u sebi krije znanstvena i razumska objašnjenja. Frustrirala me meutim Ëinjenica da nisam u stanju proniknuti u skriveni mehanizam. Ubrzo sam ostao sâm u šatoru s veoma mršavim Ëovjekom. Polako mi je prilazio upiruÊi prstom u pozornicu. “Doista je rijeË o intrigantnoj predstavi”, rekao je. “Doista je tako”, složio sam se s njim. “A pretpostavljam da pokušavate pronaÊi naËin na koji biste je objasnili.” “Da”, rekoh. »ovjek je kratko šutio, kao da nešto raËuna u glavi. “Za dva Êu vam šilinga sve pokazati.” Nisam se uspio ni cjenkati, a veÊ sam išao za njim do pozornice. Prvo sam se ponadao da Êe mi pokazati mehanizam same iluzije i sve mi objasniti u tom stilu, jednostavnom demonstracijom. Umjesto toga me kroz otvor na šatoru odveo do manje šatorske strukture gdje se na malenu stolu nalazila lijeËniËka škrinja, a pokraj nje i velika, krajnje banalna svjetiljka. Na njezinu se keramiËkom postolju nalazilo nekoliko nijansi crvene boje koje su podsjeÊale na staru neizlijeËenu ranu. Preko te podloge bili su nacrtani gnojnožuti cvjetovi, kakvi, uvjeren sam, u prirodi ne postoje. S okvira takoer keramiËkog zaslona visjelo je nekoliko staklenih kuglica koje su oËigledno trebale pojaËati svjetlost, no zapravo su samo bacale sablasne sjenke na dno šatora. S druge strane stola nalazilo se nešto što je nalikovalo na zatvoreni lijes, no što je, kako sam zakljuËio, igralo ulogu ležaja. “Mislim da vam nisam zapamtio ime”, rekoh tada. “Možete me smatrati sajmišnim lijeËnikom”, odgovorio je. “A vi?” Njegovo me ponašanje pomalo ozlojedilo, pa mu se nisam predstavio pravim imenom. Samo sam mu rekao neka mi se obraÊa kao gospodinu T. Ajni.

S 52 s


Iznenada me obuzeo Ëudnovat osjeÊaj da su svi ostali otišli svojim kuÊama i da smo onaj Ëovjek i ja još jedini ljudi na sajmištu. Jasno sam mogao Ëuti kišu koja je tukla po šatorskom krovu, no svejedno sam umislio da ništa izvana ne mogu Ëuti, nikakav smijeh ili glasove. U tom bi mi trenutku dobro došlo Ëak i pakleno dreËanje vergla. Uzrujao sam se, nisam više imao povjerenja u tog lijeËnika. Pa ipak sam ga poslušao kada mi je rekao neka sjednem na klupu. “Htjeli biste proniknuti u narav iluzije kojoj ste upravo svjedoËili”, rekao je. “Mogu vas uputiti u to, pokazati vam Ëak i više. Ali…” Pokolebao se. “Možda niste dorasli prosvjetljenju koje sam spreman ponuditi. Možda…” “Imam dva šilinga”, kratko sam mu rekao i izvadio novac. “A sada uËinite što ste obeÊali.” LijeËnik je otvorio svoju lijeËniËku škrinju i iz nje izvadio boËicu s prozirnom tekuÊinom. Malu koliËinu tekuÊine nalio je u Ëašu, koju mi je potom pružio. Drugom mi je rukom istodobno dao znak neka Ëekam. Iz škrinje je izvadio još jedan predmet, bijelu kartu s malenim crnim krugom u središtu. Naložio mi je neka popijem tekuÊinu, legnem na klupu te intenzivno promatram krug na karti koju mi je držao iznad lica. I dok sam Ëinio što je od mene zaiskao, u sebi sam se pitao kakvom li me samo triku podvrgnuo. Sumnjao sam da je rijeË o banalnoj hipnozi. Ni na trenutak nisam pomislio da bi tekuÊina mogla imati nekakva uËinka, niti sam se pribojavao da bi se ostatak mojega života mogao stubokom promijeniti samo zato što sam je iskapio. Do jedanaest sati proËitala sam prvo poglavlje knjige Kraj gospodina T. Ajne. Zimsko je sunce sramežljivo škiljilo kroz tanke zavjese, pa sam odluËila ustati. Ledeno je. Podižem traperice s poda i brzo ih navlaËim umjesto donjeg dijela pidžame; zatim nasumiËno odabirem džemper. Dok trËkaram niz betonske stepenice kako bih pokupila poštu, iznenada me obuzima osjeÊaj da sam nešto zaboravila. Zar sam se opet zakljuËala izvana? Ne, nije

S 53 s


to. KljuËevi su mi u rukama. Vidim da su u sanduËiÊu samo reklamni leci i popusti za taksi, koje i ne uzimam, nego se odmah penjem natrag. Što sam to mogla zaboraviti? Zobena kaša. Kava. »itav dan Ëitanja preda mnom. Moglo bi biti i gore. VeÊ me obuzeo sneni osjeÊaj koji me obuzme uvijek kada se spremam Ëitati dobru knjigu: želim se sklupËati na krevetu i sasvim zaboraviti stvarni svijet. U jednom Êu se trenutku ipak morati dosjetiti kako s pet funta preživjeti još tri tjedna, no i to bi moglo biti zabavno. Nakon doruËka sam išËeprkala paket cigareta Ginseng i pripalila jednu. Zapravo sam priliËno opuštena u trenutku kada se iz moje torbe zaËuje brujenje. To je moj mobitel, koji se razbio, pa više ne može zvoniti. Isprva mislim da je rijeË o pozivu, pa se i ne obazirem. Vibracije meutim traju tek nekoliko sekundi, što znaËi da je rijeË o poruci. Posežem u torbu po mobitel. Na zaslonu je slika kuverte. PritišÊem gumb i metaforiËno je otvaram. vrijedi za danas i gdje Sranje. To je ono što sam bila zaboravila. Patrick. Brzo razmišljam i šaljem mu SMS: kripta katedrale 17 h. Ne mogu izbjeÊi susret. Prošli sam put otkazala sastanak, a i vjerojatno Êe me Ëastiti veËerom. Njegovi SMS-ovi nisu pretjerano artikulirani, osobito uzme li se u obzir da je rijeË o profesoru lingvistike. No on je jedan od onih koji svoje mailove i SMS-ove pišu iskljuËivo malim slovima samo zato što misle da se neke stvari podrazumijevaju. S Partickom se viam kraÊe od tri mjeseca, a u meuvremenu smo se seksali manje od deset puta. No dobar je to seks; intenzivan, seks koji se može doživjeti samo sa starijim muškarcem kojeg nije briga hoÊete li se naposljetku vjenËati; seks zbog seksa, a ne polog koji jedna strana daje kako bi zauzvrat nešto dobila u bližoj ili daljoj buduÊnosti. Patrick je veÊ, naravno, oženjen, no i njegova žena ima izvanbraËne veze. Zato me i ne grize savjest zbog naše veze. Ponekad zastanem i promislim o logici svega toga pa zakljuËim da negdje mora postojati neki mladiÊ ∑ moj ekvivalent ∑ koji baš kao i ja priželjkuje sporadiËni seks i druženje bez komplikacije zvane ljubav i obveza. Bih li spavala s nekim takvim kad

S 54 s


bih ga pronašla? Vjerojatno ne. Mladi su muškarci nekako previše slinavi. Osim toga oni stariji stvarno dobro jebu. ZvuËi sirovo, ali tako je. Mislim da Saul Burlem nije bio oženjen i možda je dobro što je nestao, jer ipak sam nešto osjeÊala prema njemu. A posve je izvjesno da nije najpametnije spavati s mentorom. Lako se moglo dogoditi da mi se stvarno poËne sviati, premda nisam sigurna koliko se u tom sluËaju uzimaju u obzir njegove knjige i predavanja. Bila sam spremna otiÊi s njim one veËeri kada sam ga upoznala, premda prethodno nisam imala vremena dobro razmisliti o svemu tome. Je li on toga bio svjestan? Možda je i on znao da to ne bi bilo pametno. Nakon razgovora o doktoratu ispriËala sam se i otišla u zahod. Bila sam pijana i malo sam se izgubila, no nisam se baš tako dugo zadržala. No sjeÊam se da sam naišla na hodnik koji me zadivio. Zbog niskoga me stropa i obijeljenih zidova podsjetio na unutrašnjost starog teleskopa, jer djelovao je glatko i ledeno. Sigurno sam tri ili Ëetiri minute hodala njime amo-tamo, žaleÊi što nemam fotoaparat ili bolje pamÊenje. Kada sam se vratila u Gornju dvoranu, Burlema više nije bilo. Do pola pet uspjela sam se okupati, ponovo odjenuti ∑ ovoga puta smislenije ∑ i naËiniti kratak popis namirnica koje sam imala u kuÊi. Popis nimalo ne nadahnjuje. »itajuÊi ga, zakljuËujem da se mogu smatrati sretnom uspijem li na zobenoj kaši, juhi iz konzerve i rezancima preživjeti najviše tjedan dana. Mogu li zatim onih pet funti rastegnuti na dva tjedna koja mi preostaju? Mogla bih za približno pedeset penija kupiti u trgovini veliku bocu umaka od soje i Ëetrnaest vreÊica rezanaca kojima je malo istekao rok valjanosti, koje koštaju oko dvadeset penija svaka. S ostatkom novca mogla bih kupiti veliku Ëokoladu za kuhanje. Ali gdje su u ovoj priËi cigarete i benzin? Kava? Ne mogu kupiti kavu kojoj je istekao rok, a ne mogu kupiti ni neku prvoklasnu. Pretpostavljam da bih za to vrijeme mogla piti vodu iz slavine i šljivovicu. A što je s povrÊem? Koliko Ëovjeku treba da dobije skorbut? MoguÊnost da skorbut doživim istodobno kada i nikotinsku i kofeinsku krizu

S 55 s


nimalo me ne oduševljava. Zar je sve to vrijedno ove knjige? Vjerojatno. Bilo kako bilo, sigurna sam da bih opet uËinila isto. Gospodin T. Ajna, razmišljam i smiješim se. Gospodin T. Ajna. Kroz kuhinju protrËava miš, a ja instinktivno podižem noge i obgrljujem koljena. Toliko sam malo proËitala o knjizi Kraj gospodina T. Ajne. Sve što o njoj zapravo znam jest prokletstvo. »udno je to iskustvo, Ëitati jednu tako staru knjigu koja nije popraÊena tisuÊama televizijskih adaptacija, akademskim komentarima, pa Ëak ni komentarima amaterskih Ëitateljskih grupa. O Ëemu govori knjiga? Koji Lumasov misaoni eksperiment predstavlja? I što je s onim upuÊivanjem na fikciju? “Upravo zato želja mi je da ovo djelo smatrate fikcijom.” Pretpostavljam da Êu morati proËitati knjigu do kraja kako bih doznala o Ëemu je rijeË. Sama je fikcija veÊ ionako nejasna kao pojam. Jesam li ja gospodin T. Ajna? Moram li postati on kako bi knjiga funkcionirala? Još kao djevojËica samoj sam se sebi zarekla da se neÊu poistovjeÊivati s glavnim likovima jer upravo se njima dogaaju ružne stvari, ili im se, što je još nezgodnije, dogaaju velike stvari, a ja se nikako nisam uspijevala othrvati osjeÊaju da se iste te stvari dogaaju i meni, onom “ja” koje se projicira u fikciju koju Ëitamo. Zato bih uvijek odluËila “biti” jedan od sporednih likova knjige koju sam Ëitala. Ponekad bih tako umrla; ponekad bi se ispostavilo da sam zla. No nikada ne bih bila u središtu pozornosti. Sada sam starija i imam konvencionalniji pristup Ëitanju. Sada strahujem za gospodina T. Ajnu/sebe i osjeÊam se kao da vani pada kiša, premda ne pada. Kako Êe se njegov/moj/naš život promijeniti nakon ispijanja onog napitka? Pada mi na pamet stranica koja nedostaje, stranica koja je sada više od pukog lista papira. Nadam se da Êu uspjeti povezati stvari, shvatiti što nedostaje. A nadam se i da kraj gospodina T. Ajne neÊe biti previše bolan, premda pretpostavljam da hoÊe. Lumasove knjige i priËe nikada nemaju ništa sliËno sretnom svršetku. Stan napuštam oko dvadeset do pet i hodam Ulicom Castle prema katedrali. U ovome se gradu katedrala može vidjeti gotovo odasvud. Kada sam se tek doselila, služila mi je kao orijentir. Sunce

S 56 s


je veÊ gotovo sasvim zašlo, tako da je nebo iza blistavih zlatnih vrhova zvonika premazano hladnim, voštanim nijansama ružiËaste. Kao svake zimske subote prolazim pokraj izloga trgovina na kojima su izvješeni rezultati nogometnih utakmica, a mladi sveuËilišni profesori izlaze kako bi kupili novine ili nešto za jelo. Dah mi se smrzava ispred lica, pa se pitam kad li Êe se samo sveuËilište ponovo otvoriti. Pritom mislim na besplatno grijanje u svome uredu i besplatnu kavu u kuhinji za osoblje ∑ dobro, kava baš i nije besplatna, jer za svaku bismo šalicu trebali priložiti oko pet penija u zajedniËku blagajnu. No veÊina nas povremeno ostavi funtu-dvije, kada se veÊ sjetimo da bi bio red. HoÊe li me Patrick Ëastiti veËerom? Ne znam zašto ne bi. InaËe inzistiram da platim pola raËuna, no danas neÊu. Prije samo nekoliko tjedana ovaj je prostor bio prepun pjevaËa božiÊnih pjesama i ljudi koji su kupovali božiÊne darove; sada je prostor oko katedrale doslovno pust. I kamenim kockama prekriven ploËnik poprimio je tamne ružiËaste nijanse zalaska sunca. Hitam preko ploËnika i ulazim u Kristovu crkvu. Prolazim kroz ograeni prostor i ulazim u katedralu. Prolazim s lijeve strane crkvene lae, idem prema kripti pa se stubištem spuštam do njezine unutrašnjosti od svijetloga kamena. Volim kriptu katedrale, usprkos onome (a možda baš i zbog onoga) što se ovdje dogodilo, a to se doima više kao priËa, a manje kao stvarnost. Uhu mi je mio mek, pritajeni zvuk što ga stvara nekoliko ljudi koji hodaju uokolo. Samo jedna svijeÊa gori u kapelici Gospe od Kripte. Ne tako davno Ëinilo se kao da je u Londonu sve otišlo u zrak, a klecalo je bilo prekriveno samoljepivim ceduljicama s molitvama za mir koje su ondje ostavljale gomile ljudi. Dolazila bih tada ovamo kako bih sjedila u miru, no prvo bih Ëitala te molitve. SjeÊam se da sam u jednom trenutku pomislila što bi se dogodilo kada bi netko postavio bombu ispod katedrale. No katedrala je tako velika, njezini su zidovi tako Ëvrsti da bi bomba ovdje djelovala poput obiËnog vatrometa. Patrick me Ëeka u lijevom krilu kripte, pa mu prilazim. “Zdravo”, kaže mi tiho, ljubi mi obraze.

S 57 s


“Bok”, šapuÊem mu u znak pozdrava. “PopriliËno tmurno mjesto sastanka”, izjavljuje i podiže obrvu. Smiješim mu se. “Znam. Oprosti. Samo sam htjela zapaliti svijeÊu, a onda idemo.” Hodam do malenog oltara i uzimam svijeÊu iz kutije u njegovu podnožju. Ubacujem Ëetrdeset penija u škrabicu. Ni sama ne znam zašto uopÊe palim svijeÊu, nije to nešto što vuËem kao naviku iz prošlosti. Ovdje nema ni daška vjetra, pa ipak gledam kako sitan plamen treperi oko pola minute kao da razmišlja želi li uopÊe gorjeti, a zatim poËinje ravnomjerno svijetliti. Kratko zurim u svijeÊu pa se okreÊem i udaljavam pitajuÊi se što li se samo dogaa sa silnom energijom koja se stvara na ovakvim mjestima. Imam dojam da iz te ogromne energije sami stvaramo Boga. Raa li se Bog iz ljudskih misli ili se ljudi raaju iz božanske misli? Mislim da sam na takva razmišljanja naišla tijekom istraživanja, no više se ne mogu sjetiti gdje.

S 58 s


EPILOG NemoguÊe je reÊi koliko je vremena potrebno da bi se došlo do ruba. Vrijeme više ne postoji. Danima samo veÊ utaboreni ovdje, na mjestu koje izgleda kao rub svijesti i pitamo se što bismo sljedeÊe trebali uËiniti. Biti ovdje, to je kao stajati na rubu hridine, samo što je ovo tanje od svih hridina koje sam ikada vidjela. UopÊe ne izgleda kao rub neËega, više kao sredina. No nekako je ovdje ipak rub. Možeš doÊi do njega hodajuÊi, a izgleda i kao da možeš preko njega pogledati dolje, a ne možeš. A tu je i nešto što izgleda poput elektriËne ograde: valovita linija oko svega ovoga koja pucketa kao da kroz nju prolazi struja. Vodili smo ljubav ovdje, na rubu svijesti; tisuÊu smo puta to ponovili. Jedno drugome rekli smo sve što znamo. Ponekad doista imamo dojam da smo na vrhu hridine, pa Ëak i da je ispod nas more, a tlo ispod nas pjeskovito je, na njemu rastu buseni sitnoga divljeg cvijeÊa. Ponekad nam se meutim Ëini da smo zaglavili ovdje na glavici pribadaËe, a praznina nije samo ispod nas, nego posvuda, pa uopÊe nema povratka. Nikamo ne možemo, ni naprijed, ni natrag, gore ili dolje. Danas smo odluËili (premda je ovo mjesto zapravo jedan beskonaËan dan), zapravo smo izabrali, zato što je problem s kojim se Ëovjek suoËava kada prodre do samoga ruba taj da konzola kao

S 435 s


da doživljava kratak spoj, jer pucketa i zvuËi naelektrizirano u trenutku kada njezin glas izgovara Na raspolaganju trenutaËno imate beskonaËan broj moguÊnosti. U tom smo trenutku ustuknuli, jer nismo u stanju odluËiti se za to. To je kao da zurimo u nešto što nitko nikada još nije vidio. Na raspolaganju trenutaËno imate beskonaËan broj moguÊnosti. VeÊ smo obišli Ëitavu Troposferu. Morali smo to uËiniti kako bismo došli do ovog mjesta. Pogledavamo se, držimo za ruke i koraËamo prema tome. I danas, juËer, kad god to bilo, prolazimo kroz to. Mislila sam da Êemo sada pasti (oËekivala sam prazninu). Na raspolaganju trenutaËno imate beskonaËan broj moguÊnosti. I dalje meutim samo hodamo. Ništa si ne moramo reÊi. Sve su moguÊnosti izbora ondje, ispred mene. Baš svaka moguÊnost. Ono u što ulazimo jest vrt. Najsavršeniji vrt što sam ga ikada vidjela, nikada još nisam vidjela toliko stabala, a tu je i rijeka koja poput blistavog zrcala teËe uz njegov rub. Mislim kako to ima smisla, to da je svijest roena u vrtu, jer svijest je, na kraju krajeva, ipak krenula od biljaka. Zatim gledam Adama, no ne mogu više govoriti. Nisam sigurna ni mogu li misliti. Ondje je stablo koje se uzdiže pokraj rijeke, hodamo prema njemu. I tad sve shvatim.

S 436 s


ZAHVALE

Hvala Jenny Johnson, predivnoj urednici, bez koje ova knjiga nikada ne bi ni postojala. Hvala i onima koji su vjerovali u ovaj projekt još u njegovim poËetnim fazama: Tomu Tomaszewskom, uz kojega je sve moguÊe, Simonu Trewinu, mome agentu i prijatelju, Hariju Ashurst-Vennu, Emilie Clarke i Sarah Moss. Zahvaljujem i svome fantastiËnom ameriËkom agentu Danu Mandelu za podršku koju mi je pružio; a i svojoj majci Francesci Ashurst, zato što je uvijek uz mene. NajveÊa hvala Jamieju Byngu, Francisu Bickmoreu i svima iz Canongatea koji su me spasili britanskoga tiskarskog pakla. Hvala im i zato što su Gospodinu T. Ajni podali najbolji moguÊi dom. Zahvaljujem i Rodu Edmondu, Jennie Batchelor, Davidu Herdu, Abdulrazaku Gurnahu, Jan Montefiore, Caroline Rooney, Davidu Stirrupu, Peteru Brownu, Donni Landry, Sarah Wood, Davidu Ayresu, Anthonyju Maudeu, Dennisu Borisovu, Deborah Wright, Stuartu Kellyju, Samu Boyceu, Tonyju Mannu, Andrewu Crumeyju, Melu McMahonu, Jasonu Kennedyju, Lucy Owens, Suzi Feay te svim ostalim prijateljima i kolegama koji su mi pružili podršku. Neki od prijatelja, rodbine i kolega bili su toliko ljubazni da proËitaju Ëitav rukopis te mi iznesu svoj sud o njemu, a zbog toga sam iznimno zahvalna Tomu Tomaszewskom, Sarah Moss, Jennie Batchelor i Hariju Ashurst-Vennu. Posebno bih željela zahvaliti Couzeu Vennu za njegove pronicave i poticajne komentare i sugestije. Ian Stewart takoer je odvojio vremena da proËita i u

S 437 s


detalje prokomentira rukopis, zbog Ëega sam mu duboko zahvalna. Ian me upozorio da bi zbog epiloga neki mogli shvatiti knjigu kao “klimavu priËu o Bogu”. Naposljetku sam ipak odluËila da vrijedi riskirati i ostavila epilog. Za mene Ariel i Adam nikada nisu uspjeli napustiti prostor jezika i metafora: na rubu svijesti ne pronalaze nikakav apsolut, samo vjerske figure. Mislim da je Burlem za razliku od njih bio svjestan opasnosti koje se u Troposferi kriju te je zato stremio praznini. Sve pogreške (ËinjeniËne ili one prosudbene) koje su u tekstu ostale iskljuËivo su moje. Htjela bih naglasiti da su na mene utjecale ideje s kojima sam se prvi put susrela u Paralelnim svjetovima Michioa Kakua i Velikome prasku Simona Singha. Ideju o prvobitnoj Ëestici koja se javlja u 11. poglavlju izravno je nadahnulo upravo Kakuovo djelo; a neki materijali, kao i citat Gamova, potjeËu iz djela Simona Singha. U 9. je poglavlju citat iz Frankensteina Mary Shelley. U istome poglavlju donosim citat iz Predavanja o novim homeopatskim ljekovitim pripravcima T. J. Kenta. Književni portreti polikresta koje citiram u desetom poglavlju izmišljeno su djelo, premda nadahnuto Portretima homeopatskih pripravaka Catherine R. Coulter.

S 438 s


POPIS CITATA I IZVORA

Jean Baudrillard, Simulacije i simulakrumi, Karlovac, Naklada Društva arhitekata, graevinara i geodeta, 2001., preveo Zlatko Wurzberg Martin Heidegger, Bitak i vrijeme, Zagreb, Naprijed, 1988., preveo Hrvoje ŠariniÊ Edgar Allan Poe, PriËe, svezak drugi, Zagreb, NZMH, 1986., preveo Nikica Petrak Mary Wollstonecraft Shelley, Frankenstein ili Moderni Prometej, Zagreb, Konzor, 2003., prevela Nada Šoljan Aristotel, Nauk o pjesniËkom umijeÊu, Zagreb, Studentski centar SveuËilišta, 1977., preveo Martin KuzmiÊ

S 439 s


S 440 s


SADRŽAJ

Prvi dio

9

Drugi dio

113

TreĂŠi dio

277

Epilog

435

Zahvale

437

Popis citata i izvora

439

O autorici

441

O prevoditeljici

443

S 445 s


Nakladnik Fraktura Za nakladnika Sibila SerdareviÊ Glavni urednik Seid SerdareviÊ Urednica Ana Grbac Lektura i korektura Margareta MedjureËan GrafiËka urednica Maja GlušiÊ Dizajn i prijelom Fraktura Dizajn naslovnice gray318 Tiskano u Hrvatskoj. Godina izdanja 2010., svibanj (prvo izdanje) ISBN 978-953-266-143-9 Svjetski bestseleri, knjiga 27 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

S 446 s


S 447 s


Kraj gospodina T. Ajne  

grom slučaja Ariel Manto pronalazi knjigu Kraj gospodina T. Ajne gotovo posve zaboravljenoga devetnaestostoljetnog pisca Thomasa E. Lumasa i...

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you