Page 1

“Ja”

-1-


-2-


Wolfgang Hilbig

“Ja” prevela s njemačkog Helen Sinković

Fraktura -3-


Objavljivanje ovog djela omogućeno je uz potporu literarne mreže TRADUKI, čiji su članovi Savezno ministarstvo za europske i me­đunarodne odnose Republike Austrije, Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, švicarska Zaklada za kulturu Pro Helvetia, KulturKontakt Austria, Goethe-Institut, slovenska Javna agencija za knjigo JAK, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Zaklada S. Fischer.

Naslov izvornika “Ich” © S. Fischer Verlag GmbH, Frankfurt am Main, 1993 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2012. © za prijevod Zaklada S. Fischer po nalogu programa TRADUKI Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-389-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 805159

-4-


okvir javnosti statistički je unutar njega ostvariti mogućnost vlastite dinamike komesarsko je “ja”. Izjava književne scene, Berlin, 1983.

Oh, potratio sam život u snu! reče samome sebi; Godine su protekle otkako siđoh odatle… Ludwig Tieck

-5-


-6-


Slučaj

Sad se opet krećem oko svojih hladnih uglova. Ponovno sam na putu, ali neću pripovijedati o tomu. Nikakvi kratki trzaji donjim dijelom lica, ovaj put ne, jer stvari stoje tako da bih morao reći: u mojoj je biti da sam na putu. Ali ostavimo bit po strani; u igri u kojoj sudjelujem svatko samo dostavlja informacije, a zbog vrste igre valja navesti samo one zaista prikladne. – Hodam posvuda… ulicama gore pa dolje: u mojoj je biti sklonost takozvanim malim koracima; mogao bih reći da nisam čovjek koji si put krči pošto-poto. Nisam ni čovjek kojega bi se moglo smatrati opreznim, ali odvagujem korake koje činim – barem većinu njih, ali o tomu poslije. Ipak, češće nego što je uobičajeno uspijevam glavom pro­biti zid. I zapravo sam većinu toga postigao lako. Dovoljno su me rano naučili da od vlastodržaca ovog svijeta svoju korist najbrže prigrabiš tako da je ostvariš u savezu s njima. Treba shvatiti jedno: od njih suglasnost ne izmamljuješ, nego ih prisiljavaš na nju. A oni se možda osjećaju prevarenima ili okradenima, ali još više polaskanima, jer sa svakom korišću koju stječeš za sebe, zahtijevaš nešto od njihove vlastite. Sa svakom mrvicom koristi koju oduzimaš njihovu pravu raspolaganja, njihovu posjedu iskazuješ čast koju on ne bi imao kad za njim nitko ne bi žudio. Zato se moćnici osjećaju najbolje kad misle da su ugroženi. A ako -7-


se nigdje ne naziru znakovi dvorskog prevrata ili uličnih pobuna, oni ih izmisle. No vratimo se na početak: prolazeći glavom kroza zid, koristio sam se, dakako, za to predviđenim otvorima, prozorima i vratima, rjeđe krovnim otvorima i dimnjacima, ali zato mi željeni pristup sve češće omogućuju podrumi. Potonju sam mogućnost, istina, otkrio tek u Berlinu: neko sam vrijeme živio u ulici s beskrajnim nizovima sumornih zgrada crnih od čađe i vjerojatno izgrađenih na prijelazu stoljeća. Ispod tih stambenih blokova vodio je jedan jedini neprekinuti podrumski prolaz od jedne do druge poprečne ulice, a često i ispod nje do sljedećeg niza kuća. Bez obzira na to kroz koja se vrata ulazilo, ako se moglo sići u podrum, ispod zemlje bi se uvijek dospjelo do kuće u kojoj si nešto tražio ili u kojoj si stanovao, pod uvjetom da se po broju podrumskih stuba moglo izbrojiti kuće ispod kojih prolaziš. – Jedno sam vrijeme, to mi je postala navika, u svakom hodniku kuće u koju sam ušao najprije potražio podrumska vrata i po mogućnosti ih otvorio u namjeri da što manje raspoloživih ulaza i izlaza u gradu prepustim slučaju – bilo je to vrijeme u kojem sam svoje zadatke još uvijek shvaćao odveć ozbiljno. Takve mjere opreza – koliko su samo puta bile uzaludne, jer bi vrata zatvorio prvi uredan čovjek koji je naišao vukući kantu ugljena – u međuvremenu mi se čine precjenjivanjem takozvanoga konspirativnog elementa, neizbježnog u djelokrugu u kojem se krećem. Zamor takvim nepotrebnim i početničkim pedanterijama, valja spomenuti, prvi je znak stanovitog napretka, koji mnogi od nas, godinama ustrajavajući u uvjerenju da su početnici – uvjerenju povezanom sa slabašnom, vrlo varljivom nadom – ne mogu primijetiti ili ga sebi ne žele priznati. Najprije bih dakle gurnuo glavu kroz otvorena vrata, -8-


pokušavajući svim osjetilima upiti atmosferu hodnika. Trudio sam se pogledom prodrijeti kroz tamu okrećući lice nekoliko puta amo-tamo; bio je to svrdlajući pokret, hodnik je bio u potpunome mraku, ni kroz prozor iza ugla na prvom odmorištu nije dopirao tračak svjetla, bit će da je prozor gledao na tamno dvorište. Istodobno sam – osluškujući i zadržavajući dah – upijao miris hodnika; njuškao sam zrak… bio je to uobičajeni teški miris ugljena, hladnih, zagušljivih isparenja koja su prodirala kroz oljuštenu uljanu boju na starim zidovima: hodnik sam vidio i prije negoli sam upalio svjetlo. Možda sam nanjušio neugodne mirise jela koji su dopirali iz stanova i ovdje se dolje miješali kao u koritu, ali nisam osjetio ni trag cigaretnog dima, na stubištu nitko nije pušio najmanje pola sata, što je značilo da sam na mjesto događaja stigao prekasno. – Sve sam to zapazio i registrirao dok mi je tijelo bilo vani sve do vrâta, s ramenima čvrsto oslonjenim na drvena krila vráta, leđima savijenim iznad pločnika i lagano raširenim nogama da na bljuzgavici ne izgubim ravnotežu. – Nadzirao bih tako hodnik dulje od minute… i jednom su me, dobro se sjećam, u tom položaju iznenadili. Netko mi je kažiprstom snažno kucnuo po kralježnici, nalikovalo je to na Morseov znak. Lecnuo sam se jer nisam čuo korake. Bio je to Feuerbach, koji je prišuljavši mi se straga, kroza smijeh rekao: Za boga miloga… kakvo je to držanje? – Za boga miloga! podrugljivo sam ga oponašao – znao sam da se rado razbacuje riječima iz pročitanih knjiga, posebno stereotipnim frazama iz prijevoda engleske i američke književnosti – za boga miloga, kako ste se samo prišuljali. – Jer nisam želio smetati, rekao je, i jer vjerojatno tražite svoju muzu? Ne čekajući odgovor, produžio je hodom koji je trebao biti opušten i polagan, ali je za nešto slično uvijek bio pomalo prebrz, odveć užurban, kao da -9-


zbog neke neugodnosti mora u mislima umiriti samoga sebe. Ipak je on samo vojno lice na visokom položaju, pomislih piljeći za njim dok nije skrenuo iza ugla. I razmišljajući je li se još jednom osvrnuo za mnom prije nego što je iščeznuo. – Nije, rekao sam samome sebi, tada bi me još jednom morao pozdraviti, jer uljudan je čovjek i nedvojbeno je osjetio moj pogled na leđima. A budući da se rugao bilo kakvoj pruskoj maniri i u pravilu bi pozdravljajući smišljeno ležerno mahnuo dvama prstima, u trenutku poput ovog morao se suzdržati od osvrtanja – zaradi poželjne neupadljivosti. Ovdje bih posljednji put skrenuo s teme: Feuerbach, to je, naravno, umjetničko ime, a priča se – zacijelo neću odati previše – da se zapravo prezivao Wasserstein*. To mu se ime nikako nije sviđalo jer je u organizaciji u kojoj se neprestano barata imenima bilo čest povod podbadanjima. Ipak ga iz prkosa nije promijenio, iako bi neki od glavešina znao upitati: Wasserstein, koliko ćete još dugo iritirati svoj rod takvim imenom? To je previše čak i za nas filosemite. Zar Savezna granična policija ne umire od smijeha kad morate na put? – To je bio konačni izazov, gotovo ultimatum, ako se znalo od koga dolazi. Ali Feuerbach je, navodno, popustio tek pošto je na zahodskom zidu osvanulo upozorenje napisano plavim flomasterom: “Molimo vas da dezodorirajuće kuglice** ne stavljate u usta!” Bilo je jasno da se misli na komadićke bijele tvari slične vosku koji se ubacuju u pisoare radi uklanjanja neugodnih mirisa; bio je to doista mastan

Wasserstein – kamenac, ali i dezodorirajuće kuglice za javne zahode, slične kuglicama kamenca. (prim. prev.) ** U izvorniku Wasserstein. (prim. prev.) *

- 10 -


vic, koji se gotovo istim riječima ponavljao na zidovima svih javnih zahoda. Ali hodnicima se još dugo razlijegao smijeh i cijela je predstava postigla cilj. Pričalo se da je Feuerbach procijedio kroza zube: Kad otkrijem tko je to napisao, opalit ću mu cijelu godinu dežurstva! – No, tako ismijan, naposljetku je prihvatio svoj časni pseudonim. Pritisnuo sam prekidač za svjetlo i vidio da me osjetila nisu prevarila. Po sumornim žutosmeđim zidovima posvuda su izbile gljivice, na zidu uz rub prljava poda poplo­čenog oljuštenim pločicama boja se doslovce isprala; ši­roki svijetlosmeđi jezici vlage protezali su se do nekoć bijele stropne štukature, činilo se da dolaze ravno iz berlinskoga močvarnog podzemlja, a najviše ih je bilo blizu podrumskih vrata. – Polako sam se uspinjao stubama i onako usput pročitao imena na vratima stanova; mogu reći da sam ih zapamtio gotovo pola i tako daleko premašio prosjek, na svakom su katu naime bila dva stana. Samo na zadnjemu, petom katu bila su jedna jedina vrata, i tu sam stigao na cilj. Putem se ugasilo svjetlo, morao sam ga ponovno upaliti; prethodno sam se u mraku naslonio na ukrasni vijenac prozorske daske da se odmorim; svojim domaćinima nipošto nisam želio stići zadihan. S prozora sam pogledao na prostrano pusto polje krovova iza grebena kuća iz čijih je dimnjaka izlazio dim što se miješao s izmaglicom na nebu. Vidio sam da noći iznad velegrada zapravo nisu tamne, bile su tek blijedosive i prošarane sjenama, pokatkad crvenkasta odsjaja što je do­ pirao iz nekoliko prometnih ulica. – Hvatajući dah, prisjetio sam se kratke pripovijetke Thomasa Manna s naslovom “Kod proroka”. Razmišljao sam kako se autor cijeli jedan odlomak zadržao na uspinjanju stubama: ali kakvim samo rečenicama, u kojima trajanje i tegobnost uspinjanja postaju čudesno jasni i istodobno ironični. – Kakva pripovijetka! - 11 -


pomislih. Zadivljujuće prozno remek-djelo, jednostavno genijalno. Nešto slično vi nikad nećete postići! Pomislio sam to s nekom posebnom ljutnjom, koja mi se poslije, kad sam gore pozvonio i ušao, učinila posve ne­ umjesnom. Upozorili su me da budem tiho jer je čitanje već počelo. – Ušao sam u omanju prostoriju prepunu slušatelja koji su se, kako mi se učinilo, zamišljeno i pozorno slušajući – jedva da me itko pogledao – natiskali na međusobno primaknutim dugačkim klupama i stolcima. Sučelice slu­ša­ teljstvu za jednim je stolićem sjedio mladi, vrlo mršavi muškarac – već mi je bio poznat – i tiho čitao tekst iz kojega se u prostoriju izlijevala bujica riječi i rečenica bez ikakvih odlomaka, a, kako sam odmah čuo, i interpunkcijskih znakova. Kad sam ušao, uopće nije zastao. Zadubljeno prateći nizove riječi, mirno je nastavio čitati, tiho i brzo, nijednom ne dižući oči iza malih okruglih naočala. Ja sam na sebe ipak privukao prijekorne i ljutite poglede slušatelja kad sam se, što opreznije, provukao iza zadnjeg reda sjedala i sjeo na sam rub klupe, na kojoj sam našao mjesta tek za lijevo bedro. Promrmljao sam ispriku susjedi, koja se uzaludno pokušala pomaknuti centimetar prema unutra, okrećući mi pritom blijedo lice i molećivom kretnjom polažući kažiprst na usne. – Čitača iza stolne svjetiljke više nisam vidio jer su ga zaklanjali priljubljena ramena i zbijeni redovi djelomice pognutih, djelomice zabačenih glava. Ali ja sam znao tko to ispred čita i tekst koji se ovdje predstavljao bio mi je, barem u svojoj biti, već poznat. Bio je to neprekidni slijed međusobno po­ vezanih metafora: većina njih očito je bila preuzeta iz književnosti, ali čak i netko tko je vladao tim područjem mogao je poznavati samo dio njih. Mnogi od tih citata bili su vjerojatno izmišljeni ili, u najmanju ruku, iskrivljeni i izmijenjeni do neprepoznatljivosti. Ipak se činilo da je pisac teksta - 12 -


razvio metodu zbog koje su njegove konstrukcije zvučale kao dobro poznati jezični materijal preuzet iz najrazličitijih djela – posebice iz onih takozvane suvremene književnosti. A možda je to bilo samo zbog načina na koji je čitao tekst, bez stanki, brzo ali ne odveć užurbano, monotono ali još uvijek jasno i precizno. Pred sobom sam imao jedan dio slučaja “čitač”; riječ je bila o najzanimljivijem i istodobno najtežem slučaju kojim sam se dosad morao baviti. Katkad je – ali možda samo u mojim očima – poprimao osobine vatre koja se brzo širi i neočekivano pojavljuje na najrazličitijim mjestima u gradu, držeći nas u napetosti… ali je u napetosti držala samo mene. I to već više od punih godinu dana: ponekad se činilo da je vatra obuzdana ili se ugasila – zagonetka mi je bila tko bi je i kako mogao zaustaviti – a potom bi se opet rasplamsala negdje drugdje. – Upotrijebio sam, razumljivo, lošu poredbu; sve to nije bila vatra koja se brzo širi, nego vrlo dobro organizirana stvar, no od vremena do vremena ipak bih pod­legao zastrašujućem dojmu da se u međuvremenu, u tjednima u kojima je bila nevidljiva, u podzemlju, u podrumima kuća – koje već odavno nisam poznavao – u bogato razgranatim i nepreglednim hodnicima ispod asfalta velikoga grada Berlina, vatra razbuktala te da je ondje požar polako ali neprestano dalje prigušeno gorio, u mraku zlokobno tinjao i podzemne slojeve ispod mora kuća ispunjavao opasnim nakupinama zgusnutog dima, dok su se na danjem svjetlu smiješni likovi poput majora Feuerbacha naivno i tašto bavili svojim svakidašnjim poslovima. – A upravo je njemu, ljubitelju američkih romana, kako se moglo naslutiti, slučaj za koji sam sada bio nadležan mogao zahvaliti svoje ime. Znalo se da je čitač, autor tog teksta – koji je, prema nje­ - 13 -


govim riječima, bio nedovršiv – u međuvremenu stekao slu­ šateljstvo koje je neprestano raslo i u malim se zajednicama ugnijezdilo u mnogim gradskim četvrtima, štoviše, da je čitačev ugled već neko vrijeme prelazio granice grada, ali da je on izričito izbjegavao obraćati se publici većoj od one na njegovim čitanjima, ma koliko da je za to imao prilike. Dogodilo bi se, naravno, da je neka radijska postaja prijeko emitirala isječak snimke njegova čitanja, no budući da se, po svemu sudeći, čitač nije dao nagovoriti da s urednicima radijskih postaja ili novinarima podrobnije razgovara o sebi i svojim namjerama, njihovo je zanimanje ponovno splasnulo: na toj je sceni bilo dovoljno dragovoljaca koje se mo­ glo nazvati alternativnom istočnoberlinskom kulturnom scenom s dovoljno spektakularnijih događaja. Takva je apstinencija međutim medije tek trebala privući, ali to se nije dogodilo; i kako to u pravilu biva, naše zanimanje bilo je probuđeno zanimanjem medijâ i nakon toga se umjereno održavalo. Još prije godinu dana sve smo budno pratili i činilo se da je odjednom pokrenut cijeli niz aktivnosti kojima se na području neke opservirane skupine običava općenito rasvijetliti neka nova pojava – no sve je ostalo na tome i vrlo me brzo obuzela neugodna sumnja da sam s tom nevažnom stvari upoznat jedino ja. Očito nitko nije pomišljao da probudi moju sklonost konkurenciji, cijelu jednu godinu nadaleko i naširoko nije bilo čovjeka kojemu bih mogao zavidjeti na dobivenim saznanjima… i tada mi se učinilo da primjećujem kako Feuerbach od mene skriva dosje o “slučaju” čitač: od samog sam početka vidio da je dosje tanak – bio je sav nikakav i nije želio rasti! Kad bih se kasno popodne odmarao u uredu – najčešće u suton, kad bi na­ mještenici već otišli kući, što se moglo smatrati jednom od po­sljednjih povlastica koje su mi ostale: sam moći sjediti u - 14 -


Feuerbachovoj sobi! – ukoso prekoputa pisaćeg stola natporučnika… koji se ponekad potpisivao kao kapetan… na stolčiću za klijente primaknutom prozoru – zbog čega se major, to sam znao, užasno ljutio – dajući si, ipak, oduška tek u sitnim pakostima: Ne prljajte moj budući stolac, vi podrumska svinjo!… ili u nečem sličnom – kad bih dakle ondje sjedio sat ili dva… a sjedio sam ondje jer sam želio da me smetaju – za neometane sam sate imao drugo mjesto… pušeći cigaretu za cigaretom i ispijajući goleme količine kave, piljio sam u dosje na svijetložutoj polici od iverice iza pisaćeg stola: nije im bio vrijedan nijednog od onih običnih crno-sivih registratora, među kojima se skrivao, gotovo zgnječen i dječje ružičast; dosje je bio tek tanki fascikl, bio je doista bijedan, pravi izrod. – Vrlo brzo nakon njegova otvaranja začudio sam se koliko je slučaj jezično nepoko­ lebljiv. Tražeći u toj okolnosti znakove nezadovoljstva… jednom – ili čak opetovano – pred Feuerbachom sam čitačeve nastupe nazvao fenomenom, više ne znam je li to bilo namjerno ili u naletu nadahnuća: bilo je nezamislivo da mi upotrijebimo tu riječ, jer ona opisuje problem koji se, po svoj prilici, ne može riješiti odmah i na stanoviti je način možda i nedokučiv. U tom je trenutku ta riječ bila moj odabir: Feuerbach ju je tolerirao cerekajući se, istodobno podmuklo i velikodušno, ali iz susjedne je sobe, čija su vrata bila otvorena, zagrmio ljutiti bas: Recite tom čovjeku da se mi ovdje bavimo izvidima… i da svoje mistične brbljarije, molim lijepo, ostavi dolje u loži gdje slave svoje mise! Potpuno posvećen svojem desenzibiliziranju, o tome sam razmišljao u noćima kad nisam imao što raditi. – Ipak, u vezi s tim čitačem bilo je nečeg neshvatljivog: čitao je i čitao, pred malim slušateljstvom što se ipak povećavalo, u pravilnim ili nepravilnim razmacima čitao je u raznim sta- 15 -


novima u gradu; nije u tomu bilo nikakvog sistema, nego je – činilo mi se to poprilično nasumičnim izborom – uvijek počinjao rečenicom na kojoj je prošli put stao, i onda otprilike sat vremena čitao, ne podižući i ne spuštajući glas, tako da su pojedini odlomci u sebi imali nešto od one neprekidnosti; pogled bi podignuo tek na kraju primajući izraz poštovanja slušatelja te strpljivo čekajući i posljednji pljesak dlana o dlan – u pravilu bi nekolicina oduševljenih nekoliko sekundi pljeskala i nakon što bi utihnule ovacije – a zatim bi rekao da će se termin sljedećeg čitanja najaviti pravodobno… vrijeme i mjesto održavanja sljedeće književne ve­čeri sve su se rjeđe znali unaprijed, vjerojatno je bio u potrazi za novim prostorijama za nastup, sve raspoložive već je odavno iskoristio, a i mjesta su se počela ponavljati… ili sam ja u tomu želio prepoznati znak slabljenja njegova prvog stvaralačkog zamaha… pa bi se lagano nagnuo, odložio papire u crnu mapu i smjesta napustio prostoriju. – Nitko me nije mogao razuvjeriti: čitač je bio fenomen. Svo­jim hermetičnim ponašanjem riskirao je sve i svaki je put pobijedio. Začuđujuće odlučno odbijao je medije, nije želio postati slavan, iako mu se za to već davno pružila prigoda; očito mu je bilo dovoljno da djeluje unutar uskih granica svoje scene – je li doista djelovao i kako, to sam, po svoj prilici, trebao istražiti ja. – Uostalom, čudilo me da uobičajene veze s medijima nismo uspostavili mi niti smo ih mi održavali. Otkad, pitao sam se, treba čekati da opservirana osoba svojevoljno odluči napraviti inkriminirajući korak. Jedva da se mogu prisjetiti sličnog primjera. Ali i za takve smo slučajeve imali u pripravnosti nepogrešiva sredstva, gotovo sa stopostotnom smo sigurnošću mogli programirati takozvanu zabranjenu uspostavu kontakta – zar mnogi autori koji su se beznadno motali scenom svoj proboj - 16 -


nisu mogli zahvaliti upravo našoj pasci, za koju nisu ni znali? Svi oni autori s našim blagoslovom i sa svojim nakladama na Zapadu, nabavljači deviza, polovični ili tričetvrt opozicionari, koji nam nisu vrijedili ni pišljiva boba! – Ili takve mjere nisu uspjele upravo zbog čitačeve nepokolebljivosti? Nisam znao trebam li to shvatiti kao aroganciju kakva se rijetko sretala. Ili je na umu imao nešto drugo što ja nisam mogao dokučiti. – Kao da čeka veliki prasak! mislio sam. No na tu sam pomisao odmahivao glavom; nisam znao na kakav sam to prasak mislio. Načekat će se on velikog praska, pomislih, osjećajući pritom da mi se dlanovi vlaže, a po čelu možda čak izbijaju grašci znoja. Pa to je smiješno, počeo sam fantazirati kao i glavešine. Osim toga ovdje dolje bolje sam se snalazio… mi, Feuerbach i ja, bolje smo se snalazili ovdje dolje. Pa ipak, kad bolje razmislim, u posljednje sam vrijeme i od njega čuo slična naklapanja. – Ma ne, to me samo obuzeo umor… bilo je tri sata ujutro i iscrpljen sam čučao na nepoznatome kamenom stubištu. Bio sam iz­ možden i vidio utvare – kad se ugasilo svjetlo na stubištu, na trenutke uopće nisam znao u kojoj sam četvrti, kojoj ulici i kući. Uspio sam otvoriti podrumska vrata ispred kojih sam sjedio… na stubišnom svjetlu što se neprestano gasilo pola sam sata prtljao oko jedne brave, nijedan se duplikat ključa ni žičana kukica koje sam ponio sa sobom nisu pokazali upotrebljivima, bila je to već treća ili četvrta brava koju te noći nisam uspio otvoriti… borio sam se zaboravivši na svaki oprez, pa su kuću ispunili glasni zveket i škripa. S mukom sam se suzdržao od gnjevnog urlika, a onda me svladalo gađenje i dršćući sam klonuo na vlažan i hladan beton stubišta. Poblijedjeli ste… što vam je, ne osjećate se dobro? – Trgnuo sam se, obratila mi se mlada žena – zapravo, bila je vrlo - 17 -


mlada, očito studentica – koja je stajala pokraj mene. Ljutito sam zurio u nju; već sam je neko vrijeme poznavao, činilo se da ona mene, naprotiv, ne poznaje. Muškarac koji je čitao završio je i otišao, slušatelji su ponovno oživjeli i s lica im je nestao gotovo blaženi izraz. – Je li rekao kad čita sljedeći put? upitao sam studenticu, koja me, kako mi se činilo, zabrinuto pogledala gotovo prevelikim očima. Oči su joj bile tamne, a odgovarajuće tamne boje bila joj je i kosa, čiji su vrhovi podignuti u jež-frizuru imali crvenkasti odsjaj. Sljepoočice, otkrivene i snježnobijele, na jagodičnim su kostima bile blago uleknute, zbog čega joj se lice doimalo vrlo uskim. – Sve je u redu, promrmljao sam, malo mi je pozlilo. Mislim da nakratko moram na zrak. Na ulici ispred zgrade uhvatio se led. Bljuzgavica se smrznula i obavila me ledena magla treperava sjaja. Spuštena pogleda hodao sam polako i oprezno i odjednom se našao pred kućom koja mi je bila poznata. Ulaz je bio otvoren, ušao sam i u sljedećem trenutku stajao pred podrumskim vratima, koja nisam mogao otvoriti. Iz džepa sam izvukao žičanu kukicu koja mi se prva našla pri ruci i nakon jednoga jedinoga koncentriranog pokušaja zasun je popustio kao da je pero od papira. Podrumski hodnici ispod berlinskih kuća u pravilu su čisti, a većina ih je dobro osvijetljena. Te su zime bili i topli, mraz nije uspio prodrijeti do temelja kuća. Ondje dolje bilo je mjesta – posebno sam mislio na jedno određeno koje sam često posjećivao – na kojima sam satima sjedio na drvenom sanduku pušeći cigarete i osluškujući neizmjerni masiv go­ lemoga grada Berlina usnulog u razini moje glave. Samo po sebi razumljivo, ovdje dolje bilo je mirno, bez ikakvih zvukova, vrlo vjerojatno čule bi se jedino eksplozije. Tišinu je ispunjavalo tiho zujanje, možda tek u mojoj mašti, ili je to - 18 -


u mojim slušnim kanalima samo zujao zrak stiješnjen golemim teretom iznad mene. Grad iznad moje glave bio je po­put golemoga generatora čije su se neprekidne vibracije jedva primjećivale u podzemnim stijenama nalikujući na fino, udaljeno zujanje; ono je bilo neprimjetno prisutno u svim betonskim temeljima oko mene i u nezamislivom broju crvenih i smeđih cigala koje su se složene jedna na drugu spuštale ovamo i poput sidra učvršćivale more kuća grada Berlina. Već tisuću godina – nisam znao otkada – te su hridi prožimale zemljino krilo i nije se znalo koliko još godina grad može izdržati i opstati s nezamislivim teretom svojih temelja zabodenih u srce Europe. – I sve što smo mogli na­ učiti i pojmiti, što smo mogli istražiti i izvidjeti, gore i do­ lje i usred Berlina, bila je spoznaja da nam – ali ne i gradskoj nemani Berlinu – predstoji kraj… da moramo nestati poput smeća, a da berlinske hridi urasle u zemljino carstvo prije ili poslije neće imati što ispripovijedati o našoj eri. – Jedino sam to ustvrdio nakon svojih dugogodišnjih istraživanja: i taj sam rezultat silno želio staviti pod nos natporučniku Feuerbachu. Njegov sam odgovor unaprijed znao. Bio bi to cerek – u kojem sam sve više počeo otkrivati nesigurnost – ili poslovice poput: Nije važno postizanje cilja, nego put do njega! – Put! naglasio je. Ali to već znate, a ako ne znate, možete pročitati, i to zacijelo istim riječima, kod velikog le Foua, kojega toliko obožavate. Ili kod nekoga od njegovih istomišljenika koje sada svi gutaju… ima se tu itekako razmišljati o žudnji i njezinim putovima… Pod Le Fouom je mislio, to sam u međuvremenu shvatio, na filozofa Foucaulta, koji je zajedno sa svojim sljedbenicima doista sve više ulazio u modu. Natporučnik se oduševljavao svime što je bilo bogato aluzijama, volio je komplicirane - 19 -


formulacije, gramatičke zagonetke i kratice, što znači da je volio oruđe svoje struke… osim toga trenutačno je vjerojatno bio uvjeren da je le fou francuska riječ za vatru; bila je to pogreška koja se mogla potkrasti i meni. – A ja, koji sam poznavao samo nekoliko njegovih tekstova i njihovih početnih rečenica, Foucaulta vjerojatno nisam volio. Nije mi se sviđalo što se u nekolicini enklava, koje su bile dio takozvane književne scene, opravdanost postojanja temeljila na oduševljenom čitanju Foucaulta, čega je posljedica bila i obavezno čitanje Derridaa ili Paula de Mana – nisam volio knjige tiskane u frakturi. Došlo bi do toga da bih na kraju morao čitati i Heideggera… a naposljetku i Mein Kampf. – Naravno da su to bile moje prisilne predodžbe, ali zbog svoje odbojnosti prema nekim stvarima u tim sam zamršenim krugovima sve manje dolazio u obzir kao suradnik. A u vezi s tim mogu reći: moj jedini izlaz bio je smatrati se slikom i prilikom suradnika. Tako bih ispunio i svoje i Feuerbachove želje. – Dovoljan razlog da Feuerbach smješkajući se – u međuvremenu pomalo prijetećim tonom – ponovi: Cambert, uvijek mislite na cilj; čini mi se da pucate na visoko. A ja vam opet ponavljam, puno više morate misliti na put… Moj je put i dalje vodio pod zemlju. I nadao sam se da će me ondje trebati još neko vrijeme. Ne, zapravo se nisam želio penjati, to nipošto: činilo mi se da način na koji se razvijao jezik koji je haračio ondje gore, ovdje dolje prepoznajem u konkretnome, a primjeri su mi bili važniji od teza. Uvijek sam začuđeno gledao kako se jedna kaverna nadovezuje na drugu, bio sam uvjeren da u tomu mogu uočiti nešto prisilno i istodobno statično: mreža podzemnih ćelija što su se nastavljale jedna na drugu doslovce me prisiljavala da je pratim, ali cjelina opet nije bila ništa do kružni tok. – - 20 -


Odmah sam pomislio na papir koji mi je gore jednom dospio u ruke. Na njemu su bile neobično povezane rečenice čiji sam smisao mogao shvatiti samo ako bih se trudio pratiti ih korak po korak. Imao sam malo vremena, neću ulaziti u to tko je dopis – namjerno ili slučajno – zaboravio na stolu i ostavio me samoga u sobi. Odmah sam nanjušio papir: na njemu je bio neki šifrirani tekst kakve mi obično nismo dobivali. – Ne njuškajte po Kesselsteinovim papirima! iz susjedne sam sobe čuo vječno ljutiti bas koji mi je već bio poznat, a čijeg vlasnika, kako sam bio uvjeren, nikad nisam vidio. Znao sam, pratilo me oko kamere… ali bio sam dovoljno drzak da zabilježim nekoliko redaka: …utvrđivanje potrebnih mjera podrivanja na osnovi točne procjene postignutih rezultata pojedinačnog operativnog postupka… Jednom, pomislio sam, takav će tekst dospjeti u javnost… i svi će, po ne znam koji put, tvrditi da za to nisu znali – ministar je takve šifrirane tekstove pisao isključivo za sebe. A sve tajne službe na svijetu služe se takvim sredstvima, reći će. – Itekako točno, samo odveć istinito! Ono što me u tomu zanimalo bila je monstruoznost na­ nizanih apstrakcija koje sam pročitao. Takvu ću upotrebu jezika uvijek i svagda prepoznati, pomislio sam, čak i kod samoga sebe… ona će mi ubuduće biti signal. Prepoznat ću je po tim podivljalim genitivima. Po nizanju genitiva koje se nastavlja do neprepoznatljivosti polazišne točke, po drskosti drugog padeža – koji kao da se nameće umjesto prvog padeža, za slučaj nužde. Zapravo je bila riječ o upotrebi jezika koja razara stvarnost… nalik na slučajno nadrealističku metodu čija je posljedica psihotični automatizam. Možda su pravi nadrealisti o tomu mogli samo sanjati… od njih potječe poznata slika kocke u kocki, u kojoj je opet jedna kocka, a u njoj još jedna i tako dalje. Genitivni stroj - 21 -


nije se šalio, mislio sam. Tom lažnom jezičnom tvorevinom on potkopava stvarnost… stvarnost je dakle simulacija bes­ konačne posljedičnosti. Takvo produženo djelovanje genitiva u nekom drugom jeziku osim u njemačkome nije bilo moguće. U apstraktnom jeziku poput ovog mogao si napredovati samo korak po korak, a onda bi naposljetku utvrdio tek to da na cilj još nisi došao i da moraš napraviti sljedeći korak; kad si napokon stigao na rečenični cilj, osjećao si se već toliko upleten, i potpuno, a možda i zauvijek, uvučen u niz konspiracija da si još samo, zbunjen i potpuno iscrpljen, mogao pogledati unatrag, onamo gdje si jednom počeo – kao da si nadajući se izlazu išao prema kraju rečenice, koji ti je istom onda pokazao bezizlaznost cijele situacije. Kad god sam pomislio na taj papir, umor me pratio i u moje podrumske hodnike. I u tim sam se trenucima pitao ne vučem li se ja to tek kanalima nekog neizbježnog jezika, ne pomišljajući da se okrenem, dok je cilj ispred mene odmicao sve dalje i dalje. – Da sam se ikada istinski potrudio korak po korak vratiti unatrag tijek vlastitih misli, vjerojatno bih otkrio uzrok svog umora. I ponovno bih ušao u prostoriju gdje je umor počeo… oduvijek sam bio preumoran za taj put. – Sjećao sam se, bio je to trenutak od kojih petnaest minuta, gore, u jednom od ureda kakvih je u gradu podosta i naizgled su slično namješteni… ili ne, bilo je to u jednom od ureda gradića iz kojeg dolazim, u nekoj sobi provincijskoga grada, samo naizgled nalik na druge: u ne­ utralnom interijeru bez ukrasa smračilo se, činilo se da u njega petnaest minuta prodire smeđi, spori dim grada… u petnaest minuta napravio sam sve što se od mene tražilo; nije to bilo mnogo, tek odsutan potez stavljanja potpisa na papir obavijen polumrakom… - 22 -


Od tog je trenutka moj umor bio jači od mene… nije dopuštao da sjednem i o njemu razmislim u miru, probijem njegovu sjenu, potražim pukotinu u njegovu zidu, uzak otvor kroz koji je ponekad dopiralo svjetlo… Umor je bio jači, on je bio prijelomni trenutak za koji mi nije padala na pamet nikakva poredba: samo dolje, u podrumima, bilo je časaka koji su situaciju površno opisivali. Znalo se dogoditi da stojim na ulazu u hodnik neke meni nepoznate kuće i pitam se želim li silom ući i u nju. A možda su to bila vrata koja su mi odjednom zatvarala put… pokušavajući ih otvoriti, vidio sam da su najčešće već bila otvorena, vjerojatno sam ih otvorio prije pola godine. Kad sam upalio svjetlo u memlom ispunjenom sobičku ispred kojeg sam stajao – i on mi je, samo po sebi razumljivo, već odavno bio poznat – i još se samo nekoliko koraka trebao vratiti da ugasim svjetlo u hodniku iz kojeg sam upravo izašao – tada se, odjednom, pojavio umor. – Pritisnuo sam prekidač na zidu, i prevaljeni je put ostao iza mene kao da nikad nije bio dio moje stvarnosti. Ugaslo se i sjećanje na vlastite korake kroz tu stvarnost, hodnik iza mene ispunilo je ništavilo… ono je progutalo kratko razdoblje mog izvještavanja, koje sam sada mogao zaboraviti. U iznenadnome mraku zaboravio sam cijelo svoje biće, sve što sam izgovorio, izvještavao i sve moguće posljedice svojih riječi i rečenica koje sam skupio i prosljeđivao… i tako je onih petnaest minuta, za kojih se službena prostorija naglo ispunila mrakom, gurnulo u zaborav cjelokupno prethodno razdoblje moga izvještavanja… nad moje podrijetlo, nad sve moje veze iz razdoblja prije toga spustio se nijemi gusti dim nestajanja… a iz hodnika što sam ga netom napustio ostavljajući ga u mraku, “ja”, kojem sam služio, raspalo se, njegova se stvarnost rasplinula poput rezultata neke simulacije. - 23 -


Preda mnom je bila nova dionica puta, na kojoj je moje “ja” ponovno oživljavalo na prizor vidljivih pojava osvijetljenih dobro poznatim svjetlom. Polako sam dolazio k sebi hodajući duž odavno mi poznatih zidova i kroz rosu ne­ običnih tekućina uronivši u žuto svjetlo svjetiljke; stijene su se znojile prodornim smradom fekalija, koje kao da su se mijenjale ovisno o predjelu grada, a često sam bio uvjeren da se po njima mogu orijentirati. Najčešće sam se zadržavao u krilu nepovlaštenih slojeva – dakle duboko dolje – gdje su, u dubinama ispod mnoštva prastarih, zbijenih kuća, ispod opustošenih ulica i stražnjih dvorišta temelji bili porozniji, pa su ostatke ljudske životne energije izlučivali više i dugotrajnije. Treperav sjaj po zidovima upućivao je na ekstremnu prehranu, iz spojeva cigala, kako se činilo, isparavajući se uz prigušeni smrad paljevine, kapale su balastne tvari prožete užeglom masti i žestokim pićima slabije kvalitete, a urin oštra i kiselkasta mirisa poput žara se utiskivao sve dublje u zemljino carstvo. Rijetko bih dospio u boljestojeće predjele, možda sam ondje bio samo u svojim predodžbama, a možda su podrumi srednjega kadra mirisali na maslinovo ulje ili vaniliju… ondje su bili samo nepropusni zidovi, čiste i prostrane prostorije odvojene zidovima, prazne ostave što su više na­ likovale na garaže, s ponekim biciklom ili dječjim kolicima u njima, praznim klopkama za štakore koje nikada nisu škljocnule, jer ovdje štakora nije bilo. Ovdje obično nisam dospio daleko, uvijek sam nanovo morao prelaziti ulicu ako sam želio u drugi blok novogradnje, gdje bih opet naišao na iste takve pometene sobice osvijetljene mliječnim neonskim svjetlom. – Ispod nizova zgrada od Friedrichfelda Ost do Marzhahna nije bilo života, i doista, kad sam jednom ušao u te podrume, blagi zadah urina koji se širio tim betonskim - 24 -


izbama podsjećao me na miris lijekova. – Rado bih se bio probijao dalje, do suterena višega kadra, jer ondje su, kako se sve češće moglo čuti, bila mjesta urote. Možda je ondje doista bila neka radionica u kojoj se gradila kakva mala pod­ mornica, a o kojoj se krišom šaputalo, ili podrum u kojem se šio balon za letenje... gdje su se sinovi i kćeri funkcionara pripremali za pravodobni odlazak, jer su znali što stoji u tajnim izvještajima njihovih očeva… naravno da ja nisam bio ovlašten za to područje, s pravom nisu imali povjerenja u mene, slutili su da ne bih odao skrovište takve radionice. Ne, ti dijelovi grada nisu ulazili u čitačevo područje, utjecaj njegovih čitanja nije išao tako daleko, pa me te četvrti nisu ni zabrinjavale. – Osim toga u posljednje je vrijeme pre­ vladalo moje zanimanje za njegove tekstove, zanimanje za doživljaj njegovih tekstova u glavama slušatelja i na primjer u glavi jedne slušateljice: možda su upravo oni nedovršivi nizovi riječi bili paradigma stvarne urote, samo što je ja nisam mogao otkriti. – Neprestano sam se vraćao u okna koja su mi bila primjerenija i ponovno lutao nizovima podrumskih prolaza, doista, bile su to ćelije pregrađene letvama ili žičanom ogradom, prepune istrunula ugljena ili zatrpane starudijom… zapravo su svi ti hodnici jednako izgledali… iako sam ja imao dojam da su u središtu grada ružniji i trošniji. – I u novom starom nadsvođenom prolazu preda mnom su po tlu bile lokve bočate vode koja se osvijetljena slabašnim svjetlom ljeskala prigušenim bojama kao da je benzin ili ulje. Ponekad se činilo da je u dubokoj lokvi prema meni palucnula zmijolika crta nalik na jezovite tragove životinja u bijegu od svjetla koje sam zapalio. Tamna para što se dizala s vlažnog tla prožela bi mi sva osjetila i zaklonila pogled. Vidio sam da su u razmacima duljine koraka u lokvama posloženi redovi cigala… ja sam ih ondje - 25 -


posložio da prijeđem preko vode; cigle sam bez imalo muke izvadio iz temelja, zidovi su se urušavali i činilo se da su se održavali uspravnima samo zbog vlastite težine. Ponegdje je sa zida otpala šuta, kao da se, ne tako davno, ovdje dogodio potres, pomaknula zemljina kora i kao da su nastale rupe kakve nastaju kod većih građevinskih zahvata… a iz masne pozadine podrumskih temelja kroz urušene je zidove kapalo nešto nalik na urin, odurna mirisa, mliječne boje i nalik na živu, pa je sve više olabavljelih cigala padalo u žitki gnoj prodorna smrada: još malo pa će mi se i taj put zatvoriti. – Ali ruševine su me, naravno, i štitile… iza njih je slijedila potpuno mračna dionica hodnika nakon koje sam iza jednog oštrog zavoja ponovno naišao na prekidač za svjetlo: tek slabim svjetlom upaljača osvjetljavajući prostoriju siro­ mašnu ki­sikom, oprezno sam hodao uvjeren da s lijeve i desne strane čujem kapanje i tiktakanje izmetina… ipak, curenje po zidovima slabjelo je, oštri mirisi kao da su se razblažili i odjednom je prevladao neobično čist zrak – ovdje, iznad mene, očito više nije stanovalo mnogo ljudi, po svemu je sudeći većina kuća u ulicama iznad mene bila prazna. Zastao sam i osluhnuo: gore je vladala tišina… ni inače u podrumima nisam čuo nikakve zvukove, ali ta je tišina bila mrtvačka. Samo bi se rijetko začuo šum tekućine u pokvarenim odvodnim cijevima, a kad je do mene prodrlo slatkasto isparenje proljeva, s prstom uperenim uvis primijetio sam: Što to onaj gore pije? Što taj čovjek loče? pitao sam se. Čini se da pije vodu u kojoj se pere posuđe: loče otpadnu vodu, hrani se ostacima koji se ispiru s prljavih tanjura… pa je ono što iz njega izlazi pomiješano s otapalima te dvaput i više puta upotrijebljenom masnoćom za pečenje koja je od kemikalija postala aseptična. Njegove su izlučevine očišćene, a tjelesni putovi - 26 -


isprani salmijakom i sapunom… a isto je tako toplo i potrošeno ono što stavlja na papir, prenosi dalje, ponovno ispire s papira i poput klistira ubacuje u naćuljene uši daljnjih po­ trošača. Baš ovdje, rekao sam, upirući prstom u nadsvođene pod­ rumske zidine, nalazim se ispod čitačeva prebivališta! A što bi on rekao kad bi jednog lijepog dana nestali njegovi papiri? Dok on negdje čita, ne bi mi trebao biti problem, često sam tako razmišljao, popeti se… neprimjetno se provući pokraj stanova utonulih u mrtvačku tišinu, ovapnjenoga pljesnivog saća i otvoriti poznati mi brlog u kojem stanuje; ne bi mi bio problem saznati vrijeme sljedećeg čitanja, provaliti u njegov stan i domoći se njegovih rukopisa. I ponijeti ih sa sobom ovamo dolje… jer na neki je način tim tekstovima ovdje bilo mjesto. Zamišljao sam kako s lovinom trčim podrumskim hodnicima da ih sklonim na sigurno… od koga sam ih želio skloniti? – Ovdje dolje, na mjestu gdje se osjećam sigurnim, mogao sam ih pročitati i vjerojatno zaključiti da ti tekstovi – pažljivo prošavši kroz njih redak po redak – zapravo ne odgovaraju dojmu koji su ostavljali tijekom javnog čitanja. Ne, možda nisam smio huliti na te tekstove! Štoviše, morao sam ih kao pomoć ponijeti ovamo dolje i više ih ne ispuštati iz ruke u tom svojem carstvu ispod asfalta, u kojem bih s vremena na vrijeme upalio svjetlo u čađavu tunelu… ne, ja sam bio izgubljen za književnost, s književnošću više nisam imao veze, ili ona više nije imala veze sa mnom, odsad sam imao posla samo sa sigurnošću… nisam se micao s mjesta i mislio sam na čitača koji je visoko iznad mene sjedio na počasnome mjestu u svom potkrovnom stanu i kojega sam – ni ja sâm više nisam točno znao kada – možda jednom, na početku cijele priče, izabrao za suparnika: Oh! Ta ja sam - 27 -


poznavao sve njegove tekstove, ja sam bio njegov najbolji recipijent… i u jednom je trenutku to zacijelo postalo uočljivo!… on međutim nije poznavao nijedan moj rad, nije znao za tu konkurenciju! Bit te konkurencije bila je skrivena duboko ispod njega, u bogato razgranatim spremištima ispod površine grada Berlina u kojima su pohranjene tisuće i tisuće tona tame. Spustio sam kažiprst i oteturao dalje. U tami sam se penjao preko brda šute, pipkajući zidove obilazio uglove i puzao kroz zidne otvore kroz koje je dopirao šum, a onda sam naletio na rešetku u podu kroz koju je kuljao zagušljiv smrad kanalizacije… provukavši se kroz uzani otvor, nakon kojeg se hodnici više nisu pravilno nastavljali jedan na drugi, ponovno me obasjalo svjetlo nekoliko slabih žarulja koje sam jednoć uvrnuo u grlo. Ako sam smio vjerovati svojem iskustvu, nalazio sam se točno ispod gornjeg dijela Normanske ulice, koja se ovdje pretvarala u mali trg i vodila je nizbrdo do široke gradske autoceste po kojoj su se valjale kolone vozila i ispod koje su tutnjili vagoni podzemne željeznice. – Još malo na zapad, i došao sam na kraj svoga puta: mogao sam zagasiti svjetla iza sebe, ali najprije sam jednu žarulju – ona je bila na sljedećoj, meni nepoznatoj žici električnog voda i olabavljena je visjela iz porculanskoga grla – morao uvrnuti dokraja u grlo i osvijetliti prostor. Na tom se mjestu u tlo usijecao betonski zid razmjerno novijeg datuma. Činilo se da je s golemom žestinom i cijelom svojom visinom zabijen u tlo; naglo je prekidao sve hodnike i temelje koji su tuda prolazili. Moglo se naslutiti da se spuštao još dublje u zemlju i bio toliko širok da je presijecao podzemni prostor ispod cijelog jednog poteza ulica. Mora da je bio neobično širok; na svjetlu žarulje vidio sam njegovo jednolično sivilo nalik na čelik; zacijelo je bio od armiranog - 28 -


betona, kojem dubinska vlaga nije mogla naškoditi. Očito nijednom nije promijenio boju… taj je betonski zid bio iz­ liven za vječnost. Na periferiji grada na golemim su se površinama protezala naselja novogradnje, baš iznad moje glave počinjao je nepregledni niz međusobno isprepletenih zgrada: u njih nije mogao ući gotovo nitko. – Onamo sam, iz nekog meni neobjašnjiva razloga, dospio samo jednom. Ušavši kroz ve­ lika vrata nalik na tunel, ugledao sam, dakako, samo mali dio zamršenih, kamenom popločenih dvorišta okruženih višekatnicama nalik na sanduke. Nekoliko sam minuta čekao Feuerbacha, koji je nestao u jednoj od tih četvrtastih glomaznih građevina… bilo je to predvečer, većina od mnoštva prozora bila je još mračna, ali ja sam imao osjećaj da me netko promatra, polako sam hodao gore-dolje nastojeći se ponašati što bezazlenije između zidova s toliko očiju i glumeći da sam ovdje iz navike… visoko iznad mene nebo je poprimilo tamnoljubičastu boju, njime su u svim smjerovima letjela jata vrana ispuštajući krike što su do mene dolazili sa zakašnjenjem; ptice kao da su se pokušavale okupiti unutar svijetlih pravokutnika slobodnog neba iznad dvorišta i kao da su se bojale tamnih rubova krovova čije su duge ravne crte presijecale svjetlo… još uvijek sam zurio u nebo – već pomalo predugo pokazujući potpunu nezainteresiranost za zgrade u tami – kadli mi je žurno prišao Feuerbach, uhvatio me za rukav i kroz široka vrata povukao na ulicu; nisam mogao vidjeti je li meni za leđima strelovito brzo i bez ijedne riječi razmijenio znakoviti pogled s portirom smještenim u tami iza staklenog zida; zakoraknuvši na ploč­ nik, osjećao sam se kao da me izgurao. – Unutra se pitaš hoćeš li ikada više izaći, rekao sam. A onda zastao jer sam po njegovoj šutnji osjetio da ga moje brbljanje ljuti. Odvra- 29 -


tio je tek nakon jednominutne stanke: Radije začepite! Ne­što ću vam otkriti, nastavio je dok smo hodali nizbrdo. Unutra upravo razgovaraju s vašom dobrom poznanicom. Znate li što to znači? Poznanicom? Doista ne znam… što bi to trebalo značiti. To znači da moramo potrošiti vraški puno vremena za stvari o kojima ste nas već odavno trebali izvijestiti. A to je poprilično neugodna stvar? Neugodna stvar! Sjećao sam se da sam upitao ima li ta stvar veze sa “slučajem čitač”. Nejasno mi je odgovorio: Sve ima veze sa slučajem, ili nešto slično; primijetio sam da ga ometam u koncentriranom razmišljanju i bio pomalo uvrijeđen… kad smo došli do glavne prometnice, rukom je po­ kazao ulijevo – dok je on krenuo udesno – i rekao: U onome malom kafiću, znate već na koji mislim, tamo me možete čekati. Ili opet niste ponijeli dovoljno novca? – Čak i da sam imao novca za cijelu noć, ne bi imalo smisla čekati ga; ali znao sam da ga u tom kafiću mogu čekati možda za tri dana. Svaki put kad sam na kraju svojih podrumskih hodnika došao do sivoga betonskog zida – kroz koji sam gore, u stvarnosti, već jednom… samo jednom… prošao – sjetio bih se te neugodne stvari. I to ne samo zato što je ovdje dolje na zidu bio nacrtan vrlo primitivan crtež natprirodne veličine, otkriven tek prije nekoliko mjeseci pod svjetlom moje četrdesetvatne svjetiljke. Nepoznata ruka vjerojatno je čeličnom iglom u zidu urezala obrise golema, visoko uzdignuta falusa i podebljala ih crnom tintanom olovkom, pisaćim priborom kakav se upotrebljavao za prave dokumente, jer voda koja je curila preko crteža nije mu mogla naštetiti. O donji dio penisa bio je ovješen piktogram mošnji, nalik na pretjerano velike naočale; na vrhu je bio stilizirani glavić

- 30 -


Sadržaj

Slučaj

7

Sjećanje u podzemlju

53

Izvidi 245 Napomena 337 O autoru

339

O prevoditeljici

341

- 343 -


Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Uredila Ana Grbac Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Prijelom i dizajn Fraktura Dizajn naslovnice Grey, Zagreb Godina izdanja 2012., svibanj (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-389-1 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 344 -


- 345 -


- 346 -

Ja  

Roman “Ja” jedno je od najvažnijih djela o represiji u Istočnoj Njemačkoj, a njegov autor Wolfgang Hilbig nezaobilazno ime suvremene svjetsk...

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you