Fima

Page 1

Fima

AMOS

OZ

FIMA -1-


Od istog autora u izdanju Frakture: Pozdrav fanaticima Juda Židovi i riječi Prizori iz seoskog života Među svojima Rimovanje života i smrti Pantera u podrumu Iznenada u dubini šume Priča o ljubavi i tmini Kako izliječiti fanatika

-2-


Amos Oz

Fima prevela s hebrejskog Andrea Weiss Sadeh

Fraktura -3-


Naslov izvornika Fima © 1991, Amos Oz All rights reserved © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2019. © za prijevod Andrea Weiss Sadeh i Fraktura, 2019. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-358-175-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1044021

-4-


1.

obe� a nje i mil os t

Pet noći prije potresnog događaja Fima je usnio san, koji je u pola šest ujutro zapisao u svoju bilježnicu za snove. Ta smeđa bilježnica uvijek se nalazila ispod hrpe novina i otrcanih časopisa na podu pored njegova kreveta. Fima se naviknuo zapisivati ležeći, dok se prvo bljedilo zore probijalo kroz pukotine škura, sve što je vidio u noći. Ako ništa nije vidio, ili je vidio pa zaboravio, ipak bi upalio svjetiljku malo žmirkajući, sjeo u krevetu, uzeo neki debeli časopis na uzdignuta koljena da mu posluži kao podloga za pisanje i zapisao otprilike ovo: “Dvadesetog prosinca – prazna noć.” Ili: “Četvrtog siječnja – nešto s lisicom i ljestvama, ali detalji su isparili.” Datum je običavao pisati riječima, a ne brojkama. Nakon toga bi ustajao i odlazio se pomokriti, vraćao u krevet i ležao sve dok se vani ne bi uskomešali golubovi i začuo lavež psa, ili neka ptica u blizini koja mu je zvučala zaprepašteno, kao da ne može vjerovati svojim očima. Fima je to shvaćao kao znak da smjesta mora ustati, još samo dva-tri trenutka, najviše za četvrt sata, a onda bi ponovo zadrijemao i spavao do osam ili pola devet, jer mu je posao u klinici uvijek počinjao u jedan popodne. U snu je nalazio manje laži nego na javi. Premda je odavno shvatio da mu je istina nedokučiva, želio se što je moguće više udaljiti od sitnih laži kojima obiluje svakodnevni život, kao fina prašina koja prodire -5-


u svaki kutak, čak i na mjesta skrivena oku. U ponedjeljak u cik zore, kad se kroz pukotine škura počeo uvlačiti titraj mutnonarančaste, sjeo je na krevet i u bilježnicu zapisao: “Nelijepa, no privlačna žena prilazi mom pultu za zaprimanje pacijenata, ali iza mojih leđa, usprkos natpisu ‘Nezaposlenima ulaz zabranjen’. Ja joj kažem: Gospođo, ako imate pitanja, samo s prednje strane, molim. Ona se nasmije i veli: Čuli smo, Efraime, čuli smo. Gospođo, ako ne izađete odavde, morat ću zazvoniti, kažem, iako nemam nikakvo zvonce. Na te riječi ona se ponovno nasmije, nježnim, ugodnim smijehom nalik na žubor čiste vode. Ramena su joj mršava, vrat malo naboran, no grudi i trbuh su popunjeni, a listovi obavijeni svilenim čarapama sa zaobljenim natom. Zaobljenost i mekoća istovremeno su seksualne i duboko dirljive. Ili je možda dirljiva ta suprotnost između njezina lica stroge učiteljice i lijepo oblikovanog tijela. Ti si otac moje djevojčice, kaže, došlo je vrijeme da te upozna. Premda znam da ne smijem izaći s posla, i da je opasno krenuti za njom, pogotovo bosonog, jer odjednom sam bosonog, neka vrsta unutarnjeg signala kaže mi: ako prebaci kosu lijevom rukom na lijevo rame – moram poći. A ona to zna, i lakom kretnjom ruke prebacuje kosu naprijed, kosa joj se rasipa po haljini i prekriva lijevu dojku. Kaže: Dođi. Hodam za njom kroz nekoliko ulica, uličica, stubišta, veža, a onda opet dvorištima popločenim svijetlim kamenim pločama u Valladolidu u Španjolskoj, no zapravo je to više-manje Buharska četvrt ovdje u Jeruzalemu. Iako mi je ta žena u pamučnoj djevojačkoj haljini i izazovnim čarapama nepoznata, nikad je u životu nisam vidio, ipak sam htio vidjeti djevojčicu. Tako smo prolazili kroz ulaze kuća koji su vodili u stražnja dvorišta puna teških konopa s rubljem, preko kojih smo dolazili do novih uličica, a odatle do starog trga osvijetljenog uličnom svjetiljkom pod kišom. Jer počela je padati kiša, slaba, nije tekla, gotovo da nije bilo kapi, već je dubokom vlagom natapala zrak koji je postajao -6-


sve mračniji. Po putu nismo sreli ni žive duše. Čak ni mačku. I odjednom je žena zastala u hodniku u kojem su se sa zidova gulili ostaci raskoši, kao prilaz do istočnjačke palače ili tek tunel od jednog do drugog mokrog dvorišta, s potrganim poštanskim sandučićima i raspadnutim glinenim pločicama, i skinula mi ručni sat pokazujući poderani vojnički pokrivač u kutu stubišta, kao da je skidanjem tog sata počelo neko razgolićavanje, i sad ja s njom trebam napraviti kćer, gdje smo mi to, upitao sam, i kakva su to djeca, jer se po putu djevojčica pretvorila u djecu. Žena je rekla: Karla. Nisam shvaćao je li Karla neka djevojčica, ili je Karla žena koja pritišće moj dlan o svoju dojku, ili mi govori da je golim djevojčicama hladno,* ili je ta riječ poziv da je zagrlim kako bi se ugrijala. Kad sam je zagrlio, čitavo joj je tijelo zadrhtalo, ne od požude, već od očaja, i prošaptala mi je kao da tjera taj očaj, ne boj se, Efraime, ja znam put i živog ću te izvesti na arijevsku stranu. U snu je taj šapat zvučao prepun obećanja i milosti, pa sam i dalje imao povjerenja u nju, vjerovao joj i hodao za njom pun radosti i vjere u sutra u tom svom snu, i uza sve to nisam se nimalo začudio kad se pretvorila u moju majku, baš kao što nisam pitao gdje je uopće ta arijevska strana. Sve dok nismo stigli do vode. Uz vodu je stajao čovjek žutog vojničkog brka u tamnoj uniformi, raskrečenih nogu, i rekao: Moramo se rastati. I tako je postalo jasno da je njoj hladno zbog vode, i da je više nikada neću vidjeti. Probudio sam se pun boli, i čak ni sad dok završavam ovaj zapis bol ne jenjava.”

*

Na hebrejskom kar la znači “hladno joj je”. (op. prev.)

-7-


-8-


2.

fi m a ustaje i ide na posao

Efraim je ustao iz kreveta u donjem rublju natopljenom znojem, malkice proširio procijep škura i vani ugledao početak zimskog dana u Jeruzalemu. Obližnje kuće nisu mu izgledale blizu, već daleke od njega i jedna od druge, a između njih vukli su se niski dronjci magle. Vani nije bilo nikakvog znaka života. Kao da je nastavio sanjati. No sada to nije bila uličica s kamenim pločama, već zubom vremena načeta ulica na jugozapadu Kirjat Jovela, niz širokih, nezgrapnih zgrada u naselju izgrađenom nabrzinu i od jeftinih materijala pedesetih godina. Stanari su većinu balkona zatvorili ciglama od žbuke, azbestnim pločama, staklom i aluminijem. Tu i tamo, obješene o hrđave balkonske rukohvate, vidjele su se prazne tegle i poluživo cvijeće. Na jugu je vidio brda Betlehema pomiješana s mrkim oblakom, jutros su bila ružna, pa čak i prljava, kao da i nisu brda, već nagomilane hrpe industrijskog otpada. Neki susjed nije uspijevao upaliti automobil zbog vlage i hladnoće. Motor je svaki put zakrkljao pa utihnuo, zatim ponovno ispustio dugi, promukli krkljaj, kao da je bolesnik na samrti čija su pluća istrošena, no on ne prestaje paliti jednu na drugu. Fimu je ponovo pogodio onaj osjećaj da se ovdje nalazi greškom, te da zapravo mora biti na potpuno drugom mjestu. No koja je to greška, i gdje je to drugo mjesto, toga jutra nije znao, zapravo nije to znao nikad. Stenjanje motora pobudilo mu je jutarnji kašalj, pa se maknuo s prozora jer nije htio započeti dan s uzaludnošću i bolovima. -9-


Iz istog razloga rekao je samom sebi: Lijenčino! I brzo krenuo raditi jednostavne vježbe razgibavanja, istezanja i pretklona ispred ogledala zamrljanog crnim otočićima i crnim kontinentima, kojemu je vanjska, obalna linija bila zaobljena i ispunjena zaljevima i fjordovima. To je ogledalo bilo pričvršćeno o vrata starog, smeđeg ormara koji mu je kupio otac prije tridesetak godina. Možda je onu ženu trebao između ostalog upitati zašto je bolje da se rastanu, no to mu je promaklo. Fimu su oduvijek iritirali ljudi koji stoje pored prozora. Naročito ga je živcirao prizor u kojem pored prozora stoji žena, leđima okrenuta sobi, a licem van. Mnogo puta, još prije rastave, razljutio je Jael zato što ju je korio svaki put kad je stajala pored prozora i promatrala ulicu ili brda. “Što, opet sam prekršila tvoj pravilnik?” “Znaš da mi to ide na živce.” “To je tvoj problem, Efi.” No jutros mu je čak i tjelovježba ispred ogledala išla na živce i zamarala ga, te je za koji tren prekinuo s tim, no ne prije nego što je samog sebe ponovo nazvao lijenčinom. Zadihan, podrug­ ljivo je pridodao: “To je tvoj problem, gospodine.” Imao je pedeset četiri godine. I tijekom godina samoće naučio je ponekad razgovarati sam sa sobom. Tu naviku svrstao je u navike ostarjelog samca, skupa sa zametanjem poklopca teglice pekmeza, šišanjem dlaka koje su mu izrasle iz jedne nosnice, a zaboravljanjem druge, otvaranjem rasporka na hlačama još u hodniku, na putu do zahoda, ne bi li uštedio vrijeme, promašivanjem zahodske školjke pri oslobađanju mlaza, puštanjem vode usred mokrenja ne bi li zvukom tekuće vode nadvladao zastoj mjehura. Mučio se da stvar privede kraju dok je mlaz ispirao školjku, i tako se voda iz vodokotlića uvijek utrkivala s nje­ govim curkanjem. A utrku je uvijek gubio on, morao je ili bijesno čekati s udom u ruci dok se kotlić ponovo ne napuni, pa onda - 10 -


pokušati ispočetka, ili se predati i ostaviti urin u školjci do sljedećeg puta. No budući da se nije želio predati, i nije htio gubiti vrijeme u čekanju, iživciran bi povukao ručku kotlića i prije no što se napunio dokraja. Tako bi izazvao preuranjeno otjecanje vode, koje nije bilo dostatno za ispiranje školjke, no bilo je dovoljno da ga ponovo prisili na neželjeni izbor između dodatnog čekanja ili predaje i odlaska. Imao je tijekom svog života nekoliko ljubavi, ideja, zbirku pjesama koja je svojevremeno budila raznorazna očekivanja, razmišljanja o smislu svijeta, jasne stavove o tome da država ide u propast, detaljnu viziju osnivanja novog političkog pokreta, razne oblike nostalgije i neprekidnu težnju da okrene novi list u životu. I eto ga sad usred ovog zapuštenog stana u ovo mutno i kišno jutro, usred ponižavajuće borbe da iz rasporka izvadi rub košulje koji je u njemu zapeo. A izvana mu neka mokra ptica bez prestanka izriče sud od tri note, kao da je zaključila da je retardiran i nikad ništa neće razumjeti. I tako se, tim detaljnim i preciznim klasificiranjem navika ostarjelog samca Fima nadao odmaknuti od samoga sebe, ili ako ništa drugo, zauzeti barem podrugljivu distancu, te obraniti svoje uspomene i čast. No moguće je da su mu se to detaljno praćenje apsurdnih navika i njihova opsesivnost pojavili u trenutku otkrivenja, ne kao obrambena linija između samog sebe i ostarjelog samca, već kao zavjera koju je taj ostarjeli samac smislio s namjerom da udalji i poništi njega, Fimu, i zauzme njegovo mjesto. Odlučio je vratiti se do ormara i dobro se odmjeriti u ogledalu. I pri pogledu na vlastito tijelo ne osjetiti gađenje, očaj, ni samosažaljenje, već pomirenje. U ogledalu je ugledao blijedog činovnika, debeljuškastog, s kolutima sala oko struka, činovnika u ne baš čistim gaćama, s prorijeđenom crnom kosom, koji stoji na bijelim nogama pretankim u odnosu na trbušinu, glave pune sjedina, ramena obješenih, s izbočinom otromboljenih grudi - 11 -


djelomično prekrivenih masnim prištevima na blijedom torzu, koje smjesta pred ogledalom počne istiskivati palcem i kažiprstom. Pucanje malih čireva i curenje žućkaste masnoće u njemu su probudili blagi užitak, nejasan i iritantan. Pedeset godina, kao slonovska trudnoća, ovaj nevidljivi činovnik bubrio je u maternici, bio dijete, mladić i muškarac. I eto, pedeset je godina prošlo, trudnoća je gotova, maternica se raspukla i leptir je rodio gusjenicu. Tako je Fima vidio samog sebe, kao zakukuljenu gusjenicu. I skupa s tim jasno je vidio obrnutu stvarnost, da će se u dubini te iskonske maternice odsad pa nadalje, za sva vremena, kriti dječak začuđenih očiju i nježnih, izduženih udova. Pomirenje praćeno blagim podsmijehom ponekad se miješa sa svojom suprotnošću: duboka čežnja za tim djetetom, mladićem i muškarcem u maternici rodila je zakukuljenu gusjenicu. I tako mu se na trenutak učinilo da će se ono što je izgubljeno i nepovratno nestalo vratiti u stanju pročišćene materije, neoka­ ljane, otporne na propadanje, zaštićene od čežnje i boli, sačuvane u vakuumu unutar staklenog mjehurića koji mu na trenutke vraća i Jaelinu ljubav skupa s dodirom njenih usana i jezika iza njegova uha, i njezinim šapatom, ovdje me diraj, ovdje. U kupaonici, Fima se našao u nedoumici kad je otkrio da mu je ponestalo pjene za brijanje, dok mu nije sinula ideja da se pokuša obrijati uz pomoć gustog sloja običnog sapuna za tuširanje. No taj je sapun, umjesto mirisa sapuna, odisao kiselkastim vonjem pazuha za vrućeg dana. Strugao je žiletom obraze sve dok nisu prokrvarili, no zaboravio je izbrijati čekinje ispod bra­ ­de. Nakon toga se istuširao vrelom vodom te ispunjen odvažnošću završio s trideset sekundi hladnog mlaza, pa se nakratko osjetio svježim, poletnim i spremnim okrenuti novu stranicu u svom životu, sve dok ga ručnik, koji je bio vlažan od jučer i prekjučer i prijašnjih dana, nije omotao njegovim vlastitim - 12 -


noćnim mirisom: kao da je odjednom bio prisiljen odjenuti prljavu košulju. Iz kupaonice se uputio do kuhinje i stavio grijati vodu za kavu, oprao jednu od prljavih šalica iz sudopera, ubacio dvije tabletice umjetnog zaslađivača i dvije žličice instant-kave, a zatim je otišao srediti svoj krevet. Borba s posteljinom trajala je tri-četiri sekunde i kad se vratio u kuhinju, vidio je da je ostavio otvo­ rena vrata hladnjaka. Izvadio je margarin, pekmez i načeti jogurt od jučer i, eto, ispostavilo se da je neki glupi insekt odabrao počiniti samoubojstvo baš u tom otvorenom jogurtu. Fima je uzeo žličicu i pokušao upecati lešinu iz jogurta, no samo ju je gurnuo još dublje. Tako da je bacio čašicu u smeće i zadovoljio se samo crnom kavom, jer je i bez provjere zaključio da se mlijeko zacijelo ukiselilo kad je hladnjak ostao otvoren. Namjeravao je upaliti radio i poslušati vijesti, jer jučer je bila duga sjednica Vlade koja je trajala do kasno u noć. Jesu li se vojni padobranci spustili u Damask i zarobili Hafeza al-Assada? Ili pak Arafat traži da dođe i održi govor u Knessetu u Jeruzalemu? Fima je radije pretpostavljao da će govoriti samo o padu vrijednosti šekela ili o nekom slučaju korupcije. U mašti je vidio sebe kako saziva ministre na sjednicu usred noći. Stari revolucionarni ushit još iz vremena omladinskog pokreta potaknuo ga je da sazove tu sjednicu baš u zapuštenoj učionici državne škole u četvrti Katamon, s oguljenim školskim klupama i matematičkim formulama neuredno ispisanim kredom na ploči. On sam sjedio je u radničkoj kuti i izblijedjelim hlačama, ali ne za učiteljskim stolom, već na prozorskoj dasci. Bez milosti će pretresti sliku stvarnosti. Zadivit će ministre svojim opisom sveprisutne katastrofe. Pred zoru će većinom glasova biti prihvaćena odluka da se u prvoj fazi sve naše snage povuku iz Gaze, i to bez ikakvog sporazuma. Ako zapucaju prema našim naseljima, napast ćemo ih iz zraka. No ako se budu pridržavali mira, ako dokažu da su - 13 -


iskreno zainteresirani za mir, pričekat ćemo godinu-dvije, a onda otvoriti s njima pregovore o budućnosti Šekema i Hebrona. Nakon što je popio kavu, odjenuo je smeđi čupavi džemper, medvjeđi džemper koji mu je ostavila Jael, bacio pogled na sat i shvatio da je propustio vijesti u sedam sati. Zato je otišao dolje izvaditi primjerak dnevnih novina Ha Arec iz poštanskog sandučića, no zaboravio je ključ od sandučića, pa je morao izvući novine kroz procijep i tako je poderao prvu stranicu. Penjao se stubama zastajkujući, čitao novine pa se opet penjao, zastao, u sebi zaključio da se zemlja nalazi u rukama luđaka koji se ne mogu okaniti priča o Hitleru i Holokaustu, i moraju zatrti baš svaku šansu za mir, zato što njima mir izgleda kao nacistička zavjera čija je svrha njihovo uništenje. Na putu do svojih ulaznih vrata primijetio je da proturječi sam sebi, pa je upozorio vlastite misli na opasnosti povijesti i žalopojke izraelske inteligencije: moramo se čuvati glupog iskušenja pretpostavke da povijest na kraju kažnjava zlikovce. Dok je točio drugu šalicu kave, u sebi je razvijao taktiku protiv svojih prijašnjih razmišljanja, formulirajući je na dobro poznati način političkih prepirki s Urijem Gefenom, Cvikom i ostalim društvom: moramo konačno naučiti kako postojati i djelovati u prijelaznim situacijama koje mogu potrajati još mnogo godina, umjesto da se pravimo uvrijeđenima stvarnošću. Duševna nespremnost da živimo u otvorenoj situaciji, naša žudnja da smjesta podvučemo crtu i istog trena odredimo što će biti na kraju, upravo su to pravi uzroci naše političke impotencije. Kad je pročitao što televizijska kritičarka ima reći o programu koji je namjeravao, no zaboravio pogledati jučer, već je prošlo osam sati i ponovo je zakasnio poslušati vijesti, pa je bijesno odlučio da isti tren mora otići raditi za pisaći stol. Ponavljao je naglas riječi iz svog sna: Moramo se rastati. Ali od koga i čega? Glas u blizini, nježan, topao glas koji nije bio ni muški ni - 14 -


ženski, no u njemu je bilo dubokog i blagonaklonog suosjećanja, rekao mu je: Pa čak i ti, Efraime. Fima mu je odgovorio: To je jako dobro pitanje, zatim je sjeo na stolac i spazio pisma na koja nije odgovorio te popis za kupnju u trgovini mješovitom robom koji je sastavio još u subotu navečer, i sjetio se da jutros hitno mora telefonirati u vezi s nečim neodgodivim, no nikako se nije mogao sjetiti kome treba telefonirati. I tako je nazvao Cviku Kropotkina, i probudio ga, pa se dugo izbezumljeno opravdavao, no ipak je uspio Cvija zadržati dvadesetak minuta na telefonu na temu taktičkih fraza ljevice i promjena koje se pojavljuju u sta­ ­v u Amerike, i otkucavanja sata islamskih fanatika svugdje oko nas, sve dok Cvi nije rekao: “Fima, oprosti, nemoj se ljutiti, ali ja se ovog trena moram odjenuti i otići održati predavanje.” Fima je završio razgovor kao što ga je i započeo, opravdavajući se predugo, i opet se nije mogao sjetiti mora li to on nekog nazvati jutros, ili netko treba nazvati njega, mora li čekati na važni telefonski poziv koji je možda propustio dok je razgovarao s Cvijem. I onda mu je zapravo u jednom trenutku postalo jasno da to uopće i nije bio razgovor, nego njegov monolog. Tako da je zbog toga odustao od telefoniranja Uriju Gefenu, pa je pažljivo pregledao ispis iz banke, i nije mogao shvatiti je li izvršena uplata šesto šekela na njegov račun i isplata četiristo pedeset šekela, ili obrnuto. Glava mu je pala na prsa, i ispred zatvorenih kapaka proletjela je horda muslimana sa sabljama izvikujući retke iz Biblije i političke fraze, paleći i gazeći sve pred sobom. Sve dok se trg nije ispraznio i ostale su samo poderotine žutih papira u vrtlogu vjetra koji se stopio sa zvukom kiše odavde do betlehemskih brda omotanih sivom maglom. Gdje si ti, Efraime? Gdje je ta arijevska strana? I ako joj je hladno, zašto joj je hladno? Fima se prenuo iz sna kad je osjetio dodir tople, teške ruke. Otvorio je oči i ugledao smeđu šaku svog oca kako leži kao kornjača na njegovu bedru, staru šaku, široku, ravnih požutjelih - 15 -


noktiju, prekrivenu dolinama i brdima, prošaranu tamnoplavim žilama, posutu staračkim pjegama između paperja prorijeđenih dlačica. Na trenutak se zaprepastio, a onda je shvatio da je to njegova šaka. Prenuo se iz sna i triput pročitao, jedan za drugim, početke poglavlja koje je pripremio u subotu za tekst koji je obećao još danas odnijeti u tiskaru. No ono o čemu je namjeravao pisati, to što je još jučer u njemu pobudilo britku pobjedničku nasladu, sada mu se činilo jadno. I tako mu je zapravo jenjala volja za pisanjem. Nakon kratkog promišljanja shvatio je da nije baš sve izgubljeno; ovdje je, sve u svemu, riječ o tehničkoj poteškoći. Zbog niskih oblaka i kiše koja pada kroz maglu ovdje nema dovoljno svjetla. Potrebno mu je svjetlo. To je sve. Posegnuo je upaliti stolnu svjetiljku u nadi da će tako ostvariti početak novog teksta, novog dana, novog života. No smjesta je shvatio da je svjetiljka pokvarena. Ili nije pokvarena, nego je samo pregorjela žarulja? Odjurio je do zidnog ormara u hodniku i iako mu je unutarnji osjećaj govorio suprotno, pronašao tamo novu žarulju i čak je uspio lako zamijeniti. No i ta nova žarulja bila je pregorena, ili je ona prijašnja samo loše utjecala na nju. Tako da je otišao potražiti treću žarulju, a usput mu je palo na um da isproba svjetlo u hodniku, pa je u trenu lišio krivnje obje žarulje, jer zapravo je nestalo struje. Ne bi li se spasio od besposličarenja, odlučio je telefonirati Jael. Ako se javi njen muž, tiho će spustiti slušalicu. Ako bude Jael, sigurno će mu već doći inspiracija što da joj kaže. Kao jednom nakon grozne svađe kad je smirio njen bijes riječima: Da nismo u braku, sada bih te zaprosio, a ona se nasmijala i odgovorila kroz suze: Da mi nisi muž, mislim da bih pristala. Na­ kon što je telefon zvonio u prazno deset ili dvadeset puta, Fimi je postalo jasno da Jael možda uopće i ne želi razgovarati s njim, a možda i Ted tamo stoji naslonjen svom težinom tijela na telefon priječeći joj da se javi. - 16 -


Osim toga obuzeo ga je umor. Dugi noćni hod valladolidskim uličicama uništio mu je čitavo jutro. A u jedan poslijepodne već mora biti na poslu, za stolom za zaprimanje pacijentica privatne klinike u Kirjat Šmuelu. A sad je već devet i dvadeset. Fima je zgužvao početke poglavlja svog teksta, račun za struju, popis za kupnju i ispis iz banke pa ih sve bacio u koš, ne bi li njegov pisaći stol konačno bio prazan i spreman za rad. Otišao je u kuhinju pristaviti vodu za novu kavu, i u međuvremenu zastao maglovito se sjećajući večernje svjetlosti u Jeruzalemu prije trideset godina u Ulici Agripas preko puta kina Eden, nekoliko tjedana nakon povratka s putovanja u Grčku. Jael je tada rekla, da, Efi, ja te prilično volim, i volim te voljeti, i volim kad govoriš, no zašto se tebi čini da ćeš ako prestaneš govoriti na nekoliko trenutaka, smjesta prestati postojati, a on je ušutio kao dječak kojeg je prekorila majka. Kad je prošlo možda četvrt sata, a električno kuhalo još nije ni počelo grijati vodu iako je Fima dvaput stisnuo prekidač, postalo mu je jasno da bez struje može čekati kavu do prekosutra. Stoga se odjeven vratio u krevet i prekrio zimskim poplunom, uključio budilicu da zazvoni u petnaest do dvanaest, zakopao bilježnicu za snove ispod hrpe novina i časopisa pored kreveta, ušuškao se sve do brade nastojeći fokusirati misli na žene sve dok nije uspio probuditi svoj ud, a zatim ga je opipao sa svih deset prstiju kao lopov koji se penje uz oluk, a možda, nasmijao se samom sebi, i kao utopljenik koji se lovi za slamku. No umor je bio mnogo jači od požude, ud mu je omekšao i on je zadrijemao. A vani je kiša padala sve jače.

- 17 -


- 18 -


Amos Oz (4. 5. 1939. – 28. 12. 2018.), rođen kao Amos Klausner, od­rastao je u Jeruzalemu u Ulici Amos u četvrti Kerem Avraham, u kojoj je smještena radnja najvećeg broja njegovih romana. Ozo­ ­vi su stavovi izrazito pa­cifistički u sferi politike i socijalnodemokratski u sferi socijalne ekonomije. Jedan je od prvih Izraelaca koji je zagovarao rješavanje izraelsko-palestinskog sukoba nakon Šesto­dnevnog rata. Učinio je to još 1967. u članku “Zemlja naših predaka” u novinama Davar. Jedan je od utemeljitelja pokreta Peace Now. Njegova prva zbirka priča Gdje šakali zavijaju izlazi 1965., a prvi roman Možda drugdje 1966. godine. Obja­vio je dvadeset romana, među kojima se posebno ističu Moj Michael, Planina lošeg savjeta, Soumchi, Crna kutija, Fima, Pantera u podrumu, Isto more, autobiografski roman Priča o ljubavi i tmini, Rimovanje života i smrti te posljednji Juda. Objavio je i niz esejističkih knjiga, od kojih valja izdvojiti U zemlji Izrael, Izrael, Palestina i mir i Kako izliječiti fanatika. Djela su mu prevedena na više od četrdeset svjetskih jezika. Eseje o po­litici, književnosti i miru pisao je za Davar, Yedioth Ahronoth, New York Review of Books i sve važnije svjetske dnevne novine. Amos Oz dobitnik je niza prestižnih nagrada – Izraelske nagrade za književnost (1998.), Mirovne nagrade njemačkih nakladnika i knjižara (1992.), Goetheove nagrade grada Frankfurta (2005.), francuske nagrade Senders (2004.), Heineove nagrade (2008.), Nagrade Franz Kafka (2013.),

- 361 -


Mediteranske nagrade (2010.), književne nagrade Haus der Kulturen der Welt (2015.) i mnogih drugih važnih svjetskih nagrada i priznanja. Dodijeljeno mu je više po­časnih dok­torata na sve­ učilištima diljem svijeta.

- 362 -


Andrea Weiss Sadeh rođena je u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu studirala engleski i francuski jezik s književnošću. Umjetnički koledž “Beit Berl” pohađala je od 1994. do 1997. u Izraelu, gdje je na Sveučilištu u Tel Avivu studirala i huma­ nističke znanosti (povijest umjetnosti, filozofiju i povijest Europe). Nakon iskustva u samostalnim likovnim radionicama u Izraelu, odlučuje se za terapijski rad putem likovnog izražaja. U Zagrebu živi od 2002. te stvara i vodi art terapijske radionice za žene u Centru Staze (www.centarstaze.com). S hebrejskog i engleskog prevela je djela Etgara Kereta, Zeruye Shalev, Amosa Oza te Davida Grossmana. Članica je Društva hrvatskih književnih prevodilaca.

- 363 -


- 364 -


sa dr ž aj

1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23.

Obećanje i milost Fima ustaje i ide na posao Kutija crva Nada u okretanje nove stranice Fima na pljusku kisne do gole kože Kao da mu je sestra Mršavim šakama Sukob mišljenja o tome tko su Indijci “Mogli smo razgovarati o tako mnogo stvari, uspoređivati ih...” Fima odustaje i oprašta Do posljednje svjetiljke Stalni razmak između njega i nje Korijen sveg zla Otkriće identiteta poznatog finskog vojskovođe Priče za laku noć Fima zaključuje da još uvijek ima šanse Noćni život Zaboravio si tko si U samostanu Fima je izgubljen u šumi Ali krijesnica je nestala “Dobro mi je s tobom i ovako” Fima zaboravlja ono što je već zaboravio - 365 -

5 9 19 37 51 65 75 77 89 103 121 127 129 135 153 167 175 183 191 193 207 211 219


24. Sram i krivnja 25. Prsti koji nisu prsti 26. Karla 27. Fima se odbija predati 28. Na Itaci, na rubu mora 29. Prije ťabata 30. Barem onoliko koliko je moguće

227 245 267 269 285 303 335

O autoru O prevoditeljici

361 363

- 366 -


- 367 -


Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Mislav Lešić Fotografija na naslovnici © DreamPictures Godina izdanja 2019., studeni Tisak Radin print d.o.o., Sveta Nedelja ISBN 978-953-358-175-0 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 368 -


- 369 -


Što je to, tijekom pedeset četiri godine koliko ih je proveo na ovom svijetu, postigao Efraim Nomberg Nisan, zvan Fima? Da, imao je nekoliko ljubavi i nekoliko briljantnih ideja, jednu zbirku pjesama koja je svojevremeno budila mnoga očekivanja, pri­ skrbio si je i dva razvoda i nekoliko prijatelja za cijeli život, imao svoja razmišljanja o smislu svemira i budućnosti Izraela, ali danas, u ovo mutno i kišno jeruzalemsko jutro 1989. godine, sve mu to više nije dovoljno i on više nego ikada osjeća potrebu da u životu okrene novi list. I, kakav je rezultat? Povremeni pjesnik i sanjar na puno radno vrijeme, britki pole­ mičar i nespretni zavodnik, recepcionar u ginekološkoj klinici i moralna savjest nacije; u galeriji veličanstvenih likova koje je stvorio Amos Oz, Fima zauzima posebno mjesto. Dok u oblaku misli luta Jeruzalemom, Fima se pod perom jednog od najvećih pisaca našeg vremena promeće u prizmu kroz koju se prelamaju najvažnija pitanja što si ih ljudsko biće može postaviti. S mnogo humora, topline i poznavanja ljudske duše, svojim dobro nam znanim, iznimnim pripovjedačkim darom, Amos Oz u Fimi nam daje portret jednog čovjeka – i jedne generacije – onih koji sa­ njaju plemenite snove, ali prečesto ne čine ništa da ih pretvore u stvarnost.

ISBN 978-953358175-0

- 370 9 789533

581750

149,00 kn www.fraktura.hr


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.