Dobro došao! by Fraktura

Dobro došao!

-1-

-2-

Krisztián Grecsó

Dobro došao! prevela s mađarskog Xenia Detoni

Fraktura -3-

This project has been funded with support from the European Commission. This publication reﬂects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein. Projekt je realiziran uz potporu Europske komisije. Ova knjiga odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgovornosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane.

Prvi put objavljeno pod naslovom Isten hozott, Magvető, Budimpešta, 2005. © Grecsó Krisztián, 2005. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2011. © za prijevod Xenia Detoni i Fraktura, 2011. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-325-9 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 776665

-4-

“Poljodjelčev je život kratak koliko i gospodarska godina. Zimu će mu iz sjećanja isprati proljeće, a njega pak ljeto. U seoskim kućercima neće ostati ni znaka onih ni spomena na one koji su ih otprije nastanjivali.” Zsigmond Móricz “...Nismo mi ništa drugo do nastavljači starih vremena; tragovi koraka istom utabanom stazom produžuju dalje, stoga će biti potrebno itekako bistro oko želi li netko uočiti gdje završava trag prethodnog naraštaja, a odakle nova generacija nastavlja po svojem tragu.” Gyula Krúdy

-5-

-6-

Tavariši, kanjec!

žujak je ove godine neobično popustljiv, tako da već i grmovi bazge preko puta knjižnice počinju cvasti, baš kao i onaj bagrem iza spomen-ploče čapskom biseru, no kao da su ipak okićeni ljudskom rukom, a ne odjeveni milošću Svevišnjeg. Banulo je ovo potišteno i sanjivo proljeće mrvicu prerano, a ja u zraku njušim prijetvorni miris mira; čini mi se kao da u njemu otkrivam istodobnu prisutnost rezigniranosti i opraštanja. Jer mraz će to ludo preuranjeno rascvalo cvijeće posve sigurno odnijeti. Tanašni oblačci mirisa pomirbenosti lebde posvuda po gradu, oko piljarevih kaca s kiselim zeljem, po pušnicama za sušenje kobasica, ili u blizini pokretnoga kioska s krafnama u pješačkoj zoni; možda čak i strapačka s ovčjim sirom miriše na oprost, što ni ljubičasti luk ni ocvirak ne uspijevaju potisnuti. Lako je moguće da je to od tog mirisa da sam kad ujutro krenem na posao i prošećem uz rijeku Kőrös zelenu od algi i zaraslu u žabokrečinu pa skrenem prema knjižnici, opet zadovoljan svojom sudbinom. Dobio sam prije par dana namještenje u gradskoj knjižnici, iako za to nemam odgovarajuću stručnu spremu, jer se mogu pohvaliti tek svježe stečenom diplomom učiteljske akademije. Zato ću i biti tri mjeseca sasma izložen i nezaštićen, točnije na pokusnom roku; no budu li zadovoljni mnome, odjedanput će i konačno doći kraj svakoj neizvjes nosti. Pročitao sam negdje da čovjek tamo gdje radi u pravilu i pušta korijenje. Meni je već i učenje predstavljalo naporan -7-

i iscrpljujući rad koji me dobro preznojio, no i unatoč tome sam u onome što smatram svojim, a k tome odabranim domom, i dalje stranac; tjeskoban sam i čeznem za odlaskom, jer ma koliko god dugo živio u Tótvárosu, u njemu ću za uvijek ostati običan dotepenac bez korijena. Ipak se i ne trudim prometnuti u prerevnog asimilanta. Rođen sam u Sáraságu i držim se toga sav važan, iako u drugim krajevima zemlje nerijetko čujem kako se moj zavičaj spominje kao naseobina luđaka. Dospjevši u Tótváros, postao sam ponešto oprezniji, ta grad je ipak djelovao na mene; naime ovdje je sve tiho i smjerno, sve je nadasve skromno, čak i učiteljska škola, jer je i ona tek područna institucija s nekoliko razreda smještenih u zgrade koje su još ne tako davno služile kao KISZ-ovo odmaralište. Očajnički žudim za nečim lijepim i laganim, za bilo čime što će mi pomoći da me nesanica nakon što legnem više ne mori satima. Jer ja doista nisam vjetrenjast, već puštam neka bude što biti mora, stvari neću ni ganjati ni usmjerivati, neka i one, baš kao što to i zrak čini u plućima, cirkuliraju same od sebe čak i onda kad čovjek na sat-dva zaboravi na samosažalijevanje i od žalosti ne diše duboko, niti u ustajaloj tišini knjižnice počne uzdisati tako bučno da prene čak i čitatelje. Neke mi se stvari događaju samo kad idem na posao. Usput i krišom promatram svijet oko sebe, pa vidim brkatu statuu strike Jókaija, debeljuškaste djevojke s cigaretom u ruci pred srednjoškolskim učeničkim domom, zdepaste stupove muzeja i ustrčalu gospodu sa zlatnim manšetnim gumbima koja hita po obali Kőrösa, a koja, sada kad joj je već sve dopušteno, ne zna stati. Jagme se ti ljudi prema županijskoj palači, s kokardom na prsima veličine dlana. Zagledam se za njima: šije su im navlas iste kao onome s plakata na kojemu piše “Tavariši, kanjec!”, upravo otisnutog i izli-8-

jepljenog u znak ne baš uljudnog no utoliko neopterećenijeg pozdrava ruskim vojnicima na odlasku. Čim sam stigao u knjižnicu, rečeno mi je da me čekaju na telefonu. Uzrujao sam se jer nisam imao pojma tko bi to mogao biti. Ta nikada me i nitko još nije nazvao ovamo. Ali danas, dvanaestoga ožujka devetsto devedesete, kad mi i rođendan i imendan vrlo nepraktično padaju na isti dan, Margitka, koja se kod nas bavi gospodarskim pitanjima, zaviče na mene: Požurite, Gergely, neki vas ljudi već prilično dugo čekaju! Ono bijesno i ludo gloženje, koje je u konačnici dovelo do toga da sam se odselio iz rodnog sela i ni s kime koga sam dotad volio više nisam imao nikakva doticaja, u sebi sam više nego prostodušno nazivao samo velikom zavadom. A ta ljutnja, prkosna i okrutna, traje već sedam godina, otegnula se, pa s negdašnjim prijateljima odonda nisam progovorio ni riječi. Baš kao ni sa svojom negdašnjom sestricom. Nakon svega toga nisam se usudio ni poželjeti da onaj tko me nazvao bude, recimo, András Beregi ili Dezső Metz, a kamoli da mi primjerice Eszter Gallér, odnosno moja sestrica, poželi čestitati sretan dvadeset treći rođendan. Začuvši pak s onu stranu žice glas Dezsőa Metza, umalo sam se skljokao. Zatiljak mi je pritisnuo probadajući bol, pa zasopljen pokušavam doći do daha, upravo kao kad netko tegli pretrpani kofer na kat. Pokušavam prikriti zbunjenost i opravdati se trčanjem, kažem da samo zato jedva dolazim do riječi, no krajičkom oka hvatam Margitkin začuđeni pogled; naime ﬁnancijašica podiže glavu samo zato jer je jasno vidjela kako sam aparatu prilazio više nego odmjerenim korakom. Kao i da sam se zadihao tek kad sam začuo pozivačevo ime. Suzdržano se i tjeskobno obradujem glasu negdašnjeg prijatelja; -9-

ma ipak se ne mogu oteti dojmu da je zacijelo riječ o golemoj nevolji kad on čak mene zove. Ja sam, reče Dezső, baš dobro da sam te uhvatio, jer više nemam novca. Nego, uzmi dopust i ajde, dođi kući. Uspio sam dobiti broj s kojega je zvao i dok čekam na spajanje poziva, zamišljam kako se on meškolji u pošti po onoj uskoj i klimavoj klupi pokraj tanke ploče stola ispod čijeg se stakla žute razglednice iz šezdesetih, zaboravljeni brzojavi sućuti i poštanske karte s cvjetnim motivima. Zamišljam i kako čeka da mu iznad staklene pregrade gospođa udova Számﬁra dovikne “Dragi Dezső, jedinica”, ili dvica, ovisno o tome na koji će od aparata na kurblanje spojiti poziv. A on tada mora pohrliti prema kabini, jer mu se lako može dogoditi da udova Számﬁra, rođena Ilonka Umbera, naprasno prekine vezu. Da mu reče: “Ako ti nije stalo do poziva, onda lijep pozdrav, spajam idućeg”, i samo spusti slušalicu. Zato se zacijelo Dezső jednom rukom mašio za slušalicu u trenutku kad mi je Ilonka dojavila: “Evo, spajam.” Što je, pitam ga, što ne valja? Nije nikakvo zlo, otpovrne Dezső, hoću reći... nije ovdje nevolja ni više ni manje no inače. Nego, zovem te zato jer se poljoprivredna zadruga raspušta, čini se da će u pre tvorbu, pa dobivamo nekakve dedeove ili što već; odnosno, nije to ni bitno, ne zovem te zbog toga, nego ima tu i drugih čudnih stvari, evo na primjer, samo da znaš, uskoro će namje štaj iz upraviteljevog ureda na dražbu, licitirat će se zastori od baršuna i onaj čelični sef, ma zamisli, fakat više neće biti ni upraviteljske sobe, ni računovodstva, ni obračuna plaća, niti knjigovodstva... Nego, prekidam ga, reci mi napokon što se dogodilo? Muk na vezama, kao da s onu stranu nema nikoga tko bi me mogao čuti, kao da sam slušalicu nekakve govornice

- 10 -

podigao tek tako. Čak se i cvrčanje na kratak tren ponešto stišalo. Nazvao sam te, prozbori Dezső napokon, ne preglasno no ipak odlučno, tako da sam umalo ispustio slušalicu iz ruke, jer je Kleinov dnevnik dostupan. Onaj iz ureda upravitelja zadruge. Nema za mene ni mrve radosti u vijesti da je nakon toliko vremena, tolikog nametnutog nam iščekivanja, tolike gorčine i sve te sile ponižavajućih nagađanja, štoviše čak istinskog lova na vještice, taj Kleinov dnevnik napokon iskrsnuo. Prije bi se reklo da osjećam stanovitu ljubomoru i nemoć, jer na mene udaljenost koja nas razdvaja djeluje kao da stojim usred tora u pustari: pogled mi seže daleko, misao mi, po potrebi, može dosegnuti sve do rodnog sela, no što se kretanja tiče, ono mi je dopušteno samo u prostoru unutar tih grubih i špranjavih greda. Trudim se utišati i smiriti svoj želudac. Naime otkad sam se nastanio u Tótvárosu, na svoje negdašnje selo mislim samo onako uđuture. Šuškave i zvrndajuće jablane glavnog šora, za zidove zalijepljene sjene bez vlasnika, Družba “Ede Klein”, ona okrutna žeđ koja nikada ne prolazi, epoha duha strike Piste Avarke na djelu, tih nekoliko jastucima meko tapeciranih godina provedenih u posvemašnjoj zaštićenosti u Sáraságu, sve je to zbijeno u gljuntu. To je samo knedla od prostora i vremena, no ja ipak nikad neću taj valjušak ni premijesiti, ni pokušati, a kamoli konačno razdvojiti njegove primjese boja i mirisa. Rasipam stečene zajedničke uspomene kao da ih je na tisuće košića, a možda čak i više, poput beskrajnog obilja Jahvine ljubavi, ili kao da još uvijek moram brinuti za rane stečene u velikoj zavadi, paziti ih da ne popucaju. Zato se nikada i ničega ne prisjećam pojedinačno i samo za sebe. Međutim s ovim nisam mogao računati. Slutio sam, a

- 11 -

mrvicu se čak tome i nadao, da će se jednom dogoditi nešto što će našu stvar ili raščistiti ili je nepovratno i toliko pokvariti da nakon toga više doista neću biti sposoban u sebi tegliti preteške segmente iz zajedničke sárasáške prošlosti koji se tiču samo mene. Međutim nisam se nadao da će se u moj kržljavi životuljak, makar i posredno, uplesti stvari od nacionalne važnosti, pa će se u meni, time što me Dezső nazvao i priopćio mi činjenicu da je Kleinov dnevnik odsad dostupan – baš tako: dostupan, kao da je to nekakva bitna stručna literatura, a nikoga više ne iritira, ni ideološki ni na bilo koji drugi način – sasvim survati i ona disciplinirano a marno i s gorčinom održavana brana koju sam podizao s mnogo truda samo zato da se obranim od sjećanja. Otkad je socijalizam doživio moždani udar, partiji se doista živo fućka za trice i kučine kakve je svojedobno nadrobila teta Pannika, nekoć ponajbolja tipkačica u selu. Kog je danas uopće briga što ona jedanput nije otipkala ono što joj je diktirao upravitelj poljoprivredne zadruge? Nego je zapisala neki dugi a nadasve suvisli tekst? Vrlo ga se dobro sjećam jer su ga drugovi iz prijestolnice donijeli sa sobom na prvo saslušanje, kada je usred “suočavanja” pristigao i onaj brzojav župa nijskoga partijskoga komiteta koji je gromovito prozivao upravitelja Gábora Törea, apelirajući ponajprije na njegovu odgovornost. Naime stvar je bila u tome da je drug upravitelj tada umjesto godišnjeg izvješća o radu, ﬁnancijama i stanju na terenu odaslao upravo taj užas od teksta koji je “ne samo bio neshvatljiv i odbojan nego je i ugrožavao razvoj i napredak svjetskog socijalističkog poretka”. Zato je predsjednik županijskoga komiteta – praveći se da nema pojma o tome da su peštanski drugovi iz Treće uprave MUP-a već ionako na licu mjesta – zahtijevao upravo njegovo očitovanje. Danas se ondašnji postupak čini više nego jadnim, ne paše čak ni u komediju. Međutim sad će se taj tekst, isprva - 12 -

pripreman kao izvješće o stanju na terenu, nastao u nesvakidašnjim okolnostima i otipkan, navodno, nastrano, škartirati zajedno sa svim drugim stvarima koje odišu “komunističkim svjetonazorom”. I Dezső me zove da bi mi kašastim glasom, možda čak malo i pripito priopćio tu stvar, kao da mi je baš ona najvažnija na svijetu. Uostalom, mogao je čak i on pronaći tisuću drugih razloga zbog kojih bismo opet počeli komunicirati! Ali ne! On će o Kleinovu dnevniku. Nek mu bude! Može i to poslužiti kao zamašnjak, zašto ne, pa, uostalom, nije ni važno što će to biti. Baš kao što je lako moguće da nam je upravo taj dnevnik bio najuzbudljivija stvar koja se ikada dogodila. Oko tótvároške se gradske knjižnice njišu razrasli i zdepasti bazgini grmovi, vrijeme je blago, no vjetar ipak pirka; srednjoškolci se po izgaženim klupama zadirkuju i vrište, dječačke ruke pri škakljanju tek onako zalutaju na mlađahne djevojačke grudi. Razdražen sam i pomalo potišten. Izdržim li i ne otputujem kući u Sáraság popraviti ili zauvijek zaključiti sva ta pitanja, sluzavoj i bolnoj bujici sjećanja neću se ni tada moći oduprijeti. Zato ću sve to rastaviti i usitniti, pa će iz velike cjeline nastati bezbroj među sobom proturječnih dijelova, ne većih od truna. Opet će biti krajobraza prošlosti, Jahvina blagotvornog djelovanja i uporne nazočnosti njegovih neobičnih a grešnih svetaca. I tko zna čega još. Prvo što sam u Sáraságu ugledao, promatrajući sa strane kipa Svetog Ivana Nepomuka, bili su ostaci zidina utvrde. Do imali su se poput ruševne kapelice. Dremuckali su usred grubog muhara kao da se groblje proteže u beskonačnost i među kuće samo zato da se mrtvi komotnije i bezbrižnije mogu vratiti. Godilo mi je to zurenje s mosta već i zato jer je bio podignut iznad zavoja Kurcze, pa mi se u vidnom polju mogao naći i kip Svetog Ivana Nepomuka, baš kao što - 13 -

mi se pogled mogao dugo odmarati i na ruinama tvrđave. Zato što je uokolo golemog dvorca mrvicu izdignutog na proplanku, a ispred stare tvrđave, korov toliki da mu jedva proviruje samo krov od crvene opeke. Međutim taj je šiljak od zidina, budući da su one ostale samo u tragovima, pa se gledano s mosta čine samo batrljkom (kao zubni korijen zaboravljen u ustima), imao nadasve važnu ulogu. Naime, barem prema kazivanju duha strike Piste Avarke, iznad na šeg je spomenika kulture još uvijek lebdio onaj prostim okom nevidljivi a vitki luk koji je načinio skok naopako potkovanoga konja hajduka Sándora Rúzse. Zlobnici su smatrali da Sáraság čak ni duhovi ne posjećuju zato da salijeću i dovode u iskušenje ljude, nego da budu prava napast radu; naime odabranici tih duhova, odnosno kalibri, kako su ih kod nas zvali, u pravilu ne moraju nadničariti u poljima, ni blatom žbukati, a kamoli nabijati ćerpiče u ciglani. Jer oni koji su vjerovali u duhove bili su na njih upućeni koliko i na liječnika ili na svećenika, pa su ionako radili i umjesto njih. Ono nosanje kante unaokolo bila nam je prisilna radnja i navika. Točnije, ono što smo mi nazivali kantom bila je posuda za vodu uskog vrata i u našem kraju nezaobilazno zaštitno pomagalo: kod nas se bez pune kante, da se ne bi zlopatilo od mučne žeđi, nikamo nije ni kretalo. Bome, napatili smo se mi i od besvjesnog buncanja, premda ono nije baš nikakvo zabavno seosko naslijeđe, nego nam ga je namro i kao iskušenje nametnuo sam Jahve. Riječi su nam bez smislenog značenja navraćale na usta, nitko nije znao odakle su i zašto stizale, no znale su sárasáškog smrtnika napasti u polusnu, pa bi on onda govorio i govorio, kao da međugradski telefonski opći s onim svijetom. Kako je moj prijatelj Metz znao i hodati amo-tamo u polusnu, događalo mu se da u donjem rublju, žutom od mokraće i znoja, - 14 -

tapka na mjestu po trijemu s tko zna odakle iskopanim pikavcem u ustima i besmisleno mrmori kao da nešto nekome diktira. Rječica Kurcza, jedina živa voda koja je protjecala kroz selo, tada je već mirovala, odavno nije više ni curkala, no iz nekog se razloga činilo da se u njoj, od jednog kataričnog praskozorja do drugog, dok netko iz naše družbe opet ne prođe tim krajem, izmijeni baš sve: da u njoj bude druga voda, drugi šaš, čak i drukčija žabokrečina. Mada su već odavno razbijeni i primirili se u Körösu, potom u Tisi, pa u Dunavu i na kraju u samome Crnome moru svi oni nervozni valovi koje je onomad uzvitlalo beživotno tijelo stanovite Kurcze, kćeri turskog namjesnika. Ulijevo i malo iskosa od kipa Svetog Ivana Nepomuka nalazi se mjesto sinagoge. Parcela je to čija praznina bode oči. Nekada davno planirali su na njoj podići templ, no sada je ona samo prazni vrt koji se čak i u svojoj nenjegovanoj golotinji doima ljepšim od mnogih drugih. Pored toga grunta za sinagogu stanovao je nekoć Ede Klein, po kome je naša družba dobila ime. Tada je još bio mladi predvodnik svoje vjerske općine i po ocu trgovac tkaninama, no i to samo dotle dok jedna djevica nije po svadbenu opremu svratila baš k njemu. Vjenčanje te Matildke trebalo se održati sutradan, odnosno onog dana kad su je pronašli s tužnim i slatkim osmijehom na licu posve stopljenu s beskrajnom a zrcalnom glatkoćom rijeke Tise. Striko Ede, koji tada – naime dogodilo se to na Duhove devetsto četrdeset osme – ni izdaleka još nije bio striko, nakon tog je slučaja ostao živjeti u selu svega tri tjedna. I tri tjedna trpio svekolike javne optužbe. Govorkalo se da je on Matildkinu krv iscijedio do posljednje kapi za sinagogu u izgradnji, a za što je, prema odvratnom i jednako bezumnom pučkom vjerovanju, osim maltera po trebna i djevičina krv. Te da je zatim na dvokolici, u koju je - 15 -

upregnuo sivca, a pored sebe na bak posadio vraga s pulijevom glavom, truplo mrtve djevojke u galopu prevezao do Tise. Tri se gorka i mučna tjedna pokušavao Ede Klein opravdati, zaštititi i oprati ljagu sa sebe. To što je Matildku nakon što je napustila njegovu trgovinu tkaninama na ulici srelo još desetak svjedoka, javno mnijenje uopće nije uvjerilo u pravo stanje stvari. Kao što ni to da se Matildkina dragocjena krv usirila u njezinu tijelu uopće nije proizvelo učinak ozbiljnijeg argumenta na prevladavajuće mišljenje u selu, savršeno sigurno u svoja uvjerenja i u Kleinove motive. Zato je on i bio, zajedno sa svojom starom majkom te još dvije židovske obitelji, primoran na bijeg iz sela. Da je po njemu, u njegovu rodnom selu mjeseca sivana (zbilo se to u svibnju, oko Duhova) 1981., a trideset tri godine nakon tog slučaja, nazvana družba čije sam – jer je čitava stvar bila moja zamisao – predsjedničke dužnosti do velike zavade obavljao ja, on, dakako, nije imao pojma. Sve sam vrijeme u sebi gajio oholu zamisao da ću mu to na neki način dati do znanja; naime nikada nisam bio, a nisam ni sada spreman prihvatiti mogućnost da on možda više nije ni živ. Članstvo Družbe “Ede Klein” tvorile su tri ili, još točnije, četiri osobe. Osamdeset prve András Beregi i ja bili smo žutokljunci kad se sve to događalo: to s družbom, slučaj sjena bez vlasnika i Kleinov dnevnik, odnosno, baš sve što je bilo bitno u mojem životu. Pritom smo upravo završavali osnovnu. Naš prijatelj Dezső Metz četiri je godine stariji od nas. Dvije godine uoči svega toga, kad je jedva napunio šesnaestu i ostao siroče bez oba roditelja, Pater ga je, brat Beceova djeda, uzeo pod svoje i primio ga u kuću. Naime Metzovi su, njegovi roditelji, bili upregnuli sve svoje snage kako bi - 16 -

do posljednjeg čavlića propili sve što imaju, pa je Dezső u pomoćnu kuhinju kod Patera uzmogao prebaciti tek poneki osobni predmet. Malo je kome u selu bilo čudno što je stari i trknuti seoski kalibar uzeo k sebi mladog a još trknutijega kalibra u selu. Čini se da ih ta veza, kako se govorkalo, da su obojica ti kojima se mrtvi javljaju, jače povezuje od rođačkih i tim je više uzrujavala gradsku službu za zaštitu djece dok se premišljala zašto bi se neki starac htio skrbiti za mladića, no i ona je na kraju, premda uz mnogo teškoća i nevoljko, ipak popustila. Pater je Dezsőu ustupio nekoliko rasklimanih komada pokućstva i pomoćnu kuhinju. Nije se baš zamarao time kako i čime taj mladac, koji je upravo napustio i školu, provodi vrijeme. Beregi i ja često smo zalazili kod Patera, odnosno strica, kako ga je on nazivao, uopće se ne obazirući na tu nepravilnost glede nazivlja generacijskih odnosa. Tako smo upoznali i Dezsőa Metza i postali s njim nerazdvojni prijatelji. U družbi je bio odgovoran za održavanje veza s onim svijetom. Uostalom, to je i tako bilo najmanje što se moglo očekivati od nekoga tko je kalibar, iliti šaptač duhovima. András Beregi, odnosno Bece, bio mi je drug iz razreda. Živio je s djedom i majkom. Otac mu je dok je on još bio dojenče zbrisao s nekom balavicom odgojenom u dvorcu, odnosno u državnom domu za nezbrinutu djecu. Onda je i u Pešti stekao vlastitu obitelj, pa ga nije, sramoteći time sve sárasáške očeve, ni koliko je crno pod noktom zanimalo kako mu živi sin. Bece je u družbi bio nadležan za umjetnost i izviđanje, što samo po sebi nije značilo ništa, no činilo mi se da i on mora dobiti nekakvu titulu. Gergely Gallér, predsjednik. Lijepo je to izgovoriti, još i danas. O Gyuli Franczeku, koji nam se nametnuo nešto poslije, dugo nisam znao kakva je mustra. A danas više nisam ni siguran što bih mislio o njemu. Recimo: nisam znao ni koliko - 17 -

mu je godina. Da se već tada mogao podičiti dvojicom sinova, to je sigurno, kao i da mu se nakon godinu dana rodilo i treće, više nego nemirno dijete. Bio je već odrastao čovjek, u mojim tadašnjim očima starac. Isprva smo računali na “njegovo iskustvo”, odnosno, kod njega nam je bilo najdraže da su mu, premda nam je tvrdio da nije kalibar, ipak iza svake riječi šutjele godine i godine. Nisam ni danas posve siguran kako su se svi ti slojevi slagali jedan na drugi. Jesmo li rad svoje družbe shvaćali ozbiljno zbog pitanja tih sjena bez vlasnika, ili bi tome dostajali i ta neobična a nadasve očaravajuća osobnost Edea Kleina i onaj praznovjerjem opterećeni svijet vjerovanja koji je ostao iza njega? Nemam pojma. Ne znam čak ni bi li sve to nakon nekoliko tjedana iščeznulo samo od sebe da nije bilo onog nesretnog slučaja tete Pannike s onim slobodno shvaćenim diktatom? U selu se ni toga sastavka više nitko ne bi sjećao da se nije proširila priča da je riječ zapravo o knjizi mrtvih i da nije odmah povezan s osobom Edea Kleina, i inače smatranog peljarem domaćih duša. Mislim da ništa od toga ne bi postojalo bez onog drugog, kao što je svaka od tih stvari ujedno prethodila i samoj sebi. Slučaj sjena bez vlasnika, koji je bez svake sumnje do temelja uzdrmao ni do tada ne baš puritanski raspoložene duhove sela, počeo je fotografskim serijalom Moja kućica, moja slobodica, neslavnim nizom uradaka koji je proizveo provincijski fotograf, ustvari neki prevarant. Moglo bi se reći da je gotovo od svake obitelji uspio iskamčiti barem jednu naru džbu, a većina ih je bila kako bi im taj neznanac fotograﬁrao kuću spremna određeni predujam odmah i iskeširati. Prepredeni je pokućar osim toga imao vrlo efektan ulet. Čim bi pokucao na prozor, počeo bi time da su već svi susjedi kod njega nabavili to isto. Slutio je da će mu spika upaliti, jer što - 18 -

god susjed imao, to će htjeti i ovi. Zato bi tek nakon toga vadio papirnati okvir cikcakastog ruba i stao ljudima izlagati o čemu je zapravo riječ. Još neko vrijeme sveudilj je hvalio taj papirnati okvir koji mu se činio privlačnim, pa bi sve to zaključio primjedbom da će i bajkovito dotjerani “svjetlopis” vlasnikove kuće umetnuti u jedan takav fotookvir. A bio je to neki vrlo zbunjujući okvir. Dezső je bio mišljenja da se on na prvi pogled nije činio tek odbojnim papirmašeom kakvim je postao već za nepuni dan. Bece je bio jedini kojemu se povraćalo od tog cikcakastog okvira čim ga je putujući fotograf izvukao iz svoje odozdo traper-tkaninom zakrpane poštarske torbe. No Andrása Beregija – toga “trk nutog umjetnika!” – ionako nitko nikada nije slušao. I na vališe ljudi naručivati fotke s natpisom Moja kućica, moja slobodica: Pater i Dezső primjerice svaki za sebe po jednu o istoj kući s velikog šora. Kao što je, dakako, svoj primjerak naručila i teta Klári, Beceova majka; uzalud joj je sin dizao onoliku frku. Nakon što bi pofotkao kuće, fotograf se nudio da ga pozovu unutra, makar do četiri popodne morao ispiti tridesetak crnih kava. A onda bi se s pogledom psa tragača osvrnuo oko sebe i sa zavidnom snalažljivošću u prostoru otkrivao stare fotografije očeva, baka, prabakica, a napose šurjakinja i tetica iz rane dobi djevojaštva, pa ponudio ukućanima da i njih kod sebe presnimi te ih u nikad viđenoj i nenadmašnoj kopiji vrati zajedno s impozantnom fotogra fijom njihove kuće. Da se to tako i zbilo, slučaj ne bi bio vrijedan spomena. No uskoro je nasamarene obitelji stao obilaziti kurir s nevješto izrađenim fotografijama u boji umetnutima u serijski okvir Moja kućica, moja slobodica. Striko Bandi, Beceov djed, smjesta je puknuo od bijesa. Slika je bila toliko grozna da je na njoj bio prefarban čak i zrak! - 19 -

I doista. Fotografije su ispale kao da su retuširane, kao da su izrađivane u fotostudijima u šezdesetima, u doba kad su i muškarcima bojili usne i trepavice, pa je na njima svatko, hoćeš-nećeš, ispadao pederast. A kuće su, uzalud bile glavni predmet fotografiranja, ostajale u pozadini. Seljački su kućerci s krovom od trske i starinske gradnje izgledali kao napušteni salaši čije ogoljele zidove od ćerpiča kiše polako ispiru i rastaču. Čak da je kuća i bila u boljoj formi, baš kao što je slučaj kod Beceovih, i ona bi ostavljala dojam stare i derutne, jer su se u prednjem planu izvijale niti paučine babljeg ljeta, a sve to odnekud s boka zamućuje nekakav zagasiti sjaj. Beceov se djed nakon toga odgegao velikim šorom sve do ruba groblja da dalekozorom razgleda vlastitu kuću, htijući ustanoviti je li ona “iz ptičje perspektive” doista tako odurno sanjiva. I zurio je i zurio, sve dok mu nisu izbili podočnjaci. Dezső Metz tu je fotku iste sekunde poderao i više je nikad nije vidio cijelu. Čim ju je pomoćnik izvukao iz poštarske torbe sa zakrpom od farmer-tkanine, Dezső ju je rasparao na pola. Bez pardona. Jer je pola od nje još kako-tako, donekle je još i podnošljiva. Odnosno, daleko bolje nego da je cijela. Po one posuđene stare fotografije, po očeve, tetice i ba kice, vidjevši u tome i potvrdu vlastite prosudbe, Bece Beregi osobno se zaputio kod protestanata, u susjedni nam, tako silno bogobojazni grad. Neka mu ih taj fotograf, još dok mu dobro ide, izvoli smjesta vratiti! Međutim na dobivenoj je adresi, nasuprot vatrogascima, mrvicu bočno, naišao samo na trgovinu rabljenom robom; no nedaleko od nje, nasreću, našla se i birtija, gdje je od tuge zapio sav novac za povratak. Kako ga nije bilo satima, Dezső i ja već smo zamišljali da se i on pretvorio u fotografiju. U staru fotku koja se već dobrano smeđi po obrubu. Moj je prijatelj Metz kazao da ga može zamisliti samo kao staru fotografiju, kao jednu - 20 -

Sadržaj

Tavariši, kanjec!

Umjetna tikvina loza

Azazelova ulica

Brižni prst Gospodnji

105

Završnica ljepljivih slučajeva

135

Kleinov dnevnik

169

Sizifova stijena na vrhu

201

Njegova tama i moja je tmina

239

Tamo gdje se može bilo što dogoditi

271

Ovima rado

303

Sjena sto jedan

337

Fetivi pridošlica

371

O autoru

401

O prevoditeljici

403

- 405 -

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Godina izdanja 2011., kolovoz (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-325-9 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 406 -

- 407 -

- 408 -