Daniel Stein, prevoditelj

ska prisutnost na tom američkom blagdanu činila se nekako ugodnom, tu i tamo čule bi se poljske riječi.

Govorim podjednako dobro ruski i poljski, a engleski mi ima poljski naglasak, što je i zapelo za uho Ester, kad smo izmjenjivale nevažne replike u neobaveznom razgovoru.

– Iz Poljske si? – upitala je.

To me pitanje uvijek malo smete, teško mi je odgovoriti – neću valjda umjesto lakonskog odgovora podrobno ispričati da mi je majka rođena u Varšavi, a da sam se ja rodila u Bjelorusiji od nepoznatog oca, djetinjstvo provela u Rusiji, a u Poljsku dospjela tek ‘54., zatim opet otišla u Rusiju studirati, odatle se preselila u DDR, a onda pak u Ameriku...

No tada sam rekla ono što nikad ne govorim: – Rodom sam iz Emska. Iz Čornaje Pušče.

Starica tiho uzdahnu: – Kad si se rodila?

– Četrdeset druge. – Nikad ne tajim dob jer znam da izgledam mlado, nikad mi ne daju četrdeset tri godine.

Zagrlila me laganim rukama, a plava joj se kosa starački zalelujala: – O moj Bože, o moj Bože! Znači, preživjela si! Ona te luđakinja rodila u zemunici, moj ju je muž porodio... A onda, ne sjećam se točno, mislim da nije prošlo ni mjesec dana, otišla je u nepoznatom smjeru i odvela djecu. Svi su je nagovarali da ostane, ali nikoga nije slušala. Svi su bili sigurni da će vas uhvatiti na putu ili u prvom selu...

Bog je velik, preživjela si!

Zatim smo se našle u predsoblju. Jednostavno se nismo mogle razdvojiti. Skinule smo s vješalice svoju odjeću – smiješno, ali imale smo jednake bunde – debele, od lisice, u Americi gotovo nedolične.

Potom se pokazalo da je i Ester zimogrozna.

Krenule smo k njoj – živi u središtu Bostona, u Aveniji Common­ wealth, u prekrasnoj četvrti, deset minuta od mene. Dok smo se vozile – ja za upravljačem, ona kraj mene – osjetila sam nešto vrlo čudno: cijeli život sanjala sam da imam nekoga starijeg, mudrog, tko bi me mogao voditi, koga bih mogla slušati, radosno mu se pokoravati – a nikad nekog takvog nisam imala. U svome životu uvijek sam – 11 –