Misliti, brzo i sporo

Autor: Ivana Žemberi

Po istoimenoj knjizi psihologa Daniela Kahnemana, naš um dijeli se na dva sustava – jedan za brzo, intuitivno razmišljanje i drugi, kojem je potrebna koncentracija te sporije dolazi do određenih zaključaka.

Ovaj dvosustavni pristup prosudbe i izbora u cilju ima razraditi razlike između automatskih operacija, za koje je zaslužan prvi sustav, i kontroliranih operacija, koje izvodi drugi sustav. Također prikazuje kako asocijativno sjećanje, jezgra prvog sustava, kontinuirano konstruira smislenu interpretaciju onoga što se događa u našem svijetu u bilo kojem trenutku.

Razdiobom uma na dva sustava želi se pojasniti kompleksnost i bogatstvo automatskih, često nesvjesnih procesa, koji su podloga intuitivnog razmišljanja, te kako ti automatski procesi objašnjavaju heuristiku prosudbe.

Prvi sustav, kao što je već rečeno, djeluje automatski i brzo, s malo ili bez imalo truda te bez osjetila dobrovoljne kontrole. Drugi sustav alocira pozornost na naporne mentalne aktivnosti koje je zahtijevaju, primjerice kompleksno računanje. Operacije koje izvodi ovaj sustav asociraju se sa subjektivnim iskustvom djelovanja, izbora i koncentracije.

Razlike između ova dva sustava najlakše je ilustrirati na primjerima, pa krenimo s prvim sustavom. U nastavku slijede neke situacije na koje reagira prvi sustav bez potrebe za buđenjem drugog sustava.

- Odgovor na pitanje koliko je 2 + 2.

- Orijentacija prema izvoru iznenadnog glasnog zvuka.

- Otkrivanje promjene raspoloženja osobe u glasu.

- Razumijevanje jednostavnih rečenica.

- Čitanje slogana s velikih plakata

Odgovori na jednostavne operacije računanja i razumijevanje jednostavnih rečenica na vlastitom jeziku nenamjerne su radnje od kojih se ne možemo suzdržati. Isto tako, prirodna je reakcija orijentirati se prema glasnom, neočekivanom zvuku kao i usput pročitati riječi prikazane na plakatima.

Ovisno o sposobnostima pojedinaca, primjeri aktivnosti koje se pripisuju prvom sustavu mogli bi biti konkretniji. Primjerice, dobri bi šahisti bez ikakvog napora mogli pronaći snažan potez u šahu i slično.

Raznolike operacije koje izvodi drugi sustav imaju jedno zajedničko svojstvo: zahtijevaju pozornost i poremete se kada im se ta pozornost odvuče. U nastavku slijedi nekoliko primjera u kojima se drugi sustav mora probuditi.

- Fokusiranje na glas određene osobe u pretrpanoj i glasnoj sobi.

- Ispunjavanje poreznog obrasca.

- Provjeravanje ispravnosti kompleksnih logičkih argumenata.

- Uspoređivanje dvaju mobilnih uređaja po raznim kriterijima.

- Održavanje brže brzine hoda od uobičajene.

Kako bi mogao izvršiti gore navedene aktivnosti, moraš se koncentrirati na njih. Ukoliko ti je pozornost krivo usmjerena, najvjerojatnije navedene zadatke nećeš izvršiti dobro ili ih uopće nećeš izvršiti. Ovo možda djelomično objašnjava moj neuspjeh na nekim kolegijima...

Intenzivno fokusiranje na izvršavanje zadatka, iako je pohvalno, ima i neke čudne nuspojave. Jedna od njih je ta da ljude možeš učiniti učinkovito slijepima, čak i na podražaje koji obično privlače pažnju. Najdramatičnija demonstracija tog fenomena može se pronaći u knjizi Christophera Chabrisa i Daniela Simonsa, Nevidljivi Gorila.

Chabris i Simons konstruirali su kratak film u kojemu su se dva tima dodavala košarkaškim loptama. Jedan tim nosio je crne majice, a drugi je nosio bijele. Gledatelji filma dobili su uputu prebrojati broj dodavanja koji je postigao tim u bijelim majicama ignorirajući tim u crnim majicama, što je relativno zahtjevan zadatak.

Na polovici videozapisa žena odjevena u odijelo gorile prijeđe preko terena, lupi se po prsima, i nastavi dalje. U kadru je ukupno devet sekundi. Tisuće je ljudi vidjelo taj videozapis i polovica gledatelja nije uočila ništa čudno. Zadatak brojanja i specifičnih uputa da se zanemari jedan od timova uzrokovao je sljepoću. Svatko tko je gledao video bez ikakve upute, nije mogao propustiti taj pamtljiv prizor gorile.

Gledanje i orijentiranje automatske su operacije prvog sustava, međutim one ovise o raspodjeli barem malo pozornosti na odgovarajući poticaj. Rezultati ove studije su impresivni. Ljudi koji nisu primijetili gorilu nisu vjerovali da se ona uopće pojavila u videozapisu. Ovim eksperimentom ilustrirana je važna činjenica o našem umu: ponekad smo u stanju biti toliko slijepi da ne vidimo ono što nam je pred nosom, a da pritom nismo ni svjesni te vlastite sljepoće.