Darivanje

Autor: Filip Novački

Što stoji iza darivanja? Zašto poklanjamo? Radimo li to iz altruističnih razloga ili smo samo sebični? Razmislite sa mnom; dotaknut ćemo se mnogih tema.

Prisjetimo se malo onih dana kad se bliži rođendan nekom članu obitelji, pa se tjedan dana prije toga provlače ona čuvena pitanja: „Kaj da mu kupimo? Jel’ bolja veličina majice 12 ili 13? A jel' voli on čitati knjige?” i razna druga. Jednom sam postavio pitanje zašto nekom kupujemo išta i zapravo nisam dobio pravi odgovor, dobio sam samo mentalnu šamarčinu uz komentar da se to mora iz pristojnosti, da ne želimo da drugi misle loše o nama, da su i oni nama kupovali poklone itd. To jest odgovor, ali kažem da nije pravi jer se zapravo uopće ne dotiče toga zašto uopće darujemo.

Sad okrenimo malo uloge. Koliko se puta dogodila ona situacija kad se radujemo darovima, a zapravo nas čeka hrpa majica, čarapa i potkošulja koje su nam kupili drugi, a koje su čudnih dezena, veličina i materijala? Koliko su nam puta roditelji rekli da se moramo praviti da smo sretni što smo dobili poklon i da nije uopće važno sviđa li nam se ili ne, odnosno koliko smo puta dobili mentalnu šamarčinu uz komentar da se moramo praviti sretni iz pristojnosti, ne želimo da drugi misle loše o nama itd. nakon što smo izrazili vlastito mišljenje o daru?

Da ne duljim, vjerujem da vam je jasno o čemu se radi. Mislim da je većina darova tu reda radi, a ne zato što nam netko zbilja želi darovati nešto iz srca. Stava sam da je bolje ne dobiti ništa nego dobiti nešto za što ću morati glumiti da je lijepo, što će mi biti neugodno baciti i što će samo skupljati prašinu. Ne znam jesam li ja jedina osoba na svijetu koja to misli, no nadam se da nisam.

Što je s onom plavom kuvertom? Sve je to super. Možda sam si kupio nešto, možda sam ih popio, tko zna. Bili su, sad više nisu. Čiji su bili, pojma nemam. A možda je tako i bolje jer se netko nije mogao sjetiti ničega boljeg.

I novac je u redu, ali mislim da bi više značilo pokloniku da dobije financijsku podršku kad mu je potrebna, a ne da jedva čeka svoj rođendan da si može kupiti nešto što mu treba mjesecima.

Jesam li nihilist? Mislim da ne. I dalje tvrdim da su darovi jako lijepa gesta. Moja baka daje mi rođendanske darove svake godine. Svakog se od tih darova sjećam. Ne znam za koji je rođendan bio koji dar, ali znam tko ga je poklonio i kod njenih me darova to uvijek veseli i uvijek ću je se sjetiti kad ponovno vidim taj dar.

Kad sam krenuo na faks, mnogo se toga promijenilo. Rijetko sam bio doma, puno sam rjeđe posjećivao rodbinu, stvorio sam nova prijateljstva, neka su oslabjela. Vjerujem da mnogo ljudi dijeli ovu sudbinu. Ovo ne mora biti vezano samo uz faks. Posao, ljubavnici, elementarne nepogode... Kako bi Josipa Lisac rekla: „Tisuću razloga za ljubav, [...] smijeh, dok zatvaram oči ja otkrivam novi svijet.”

Dar bi trebao biti nešto što je osobno, intimno, nešto što će zauvijek ostati osobi u sjećanju. Camille Saint-Saëns za svoju je prijateljicu pijanisticu skladao skladbu Svadbena torta i darovao joj je kao poklon na vjenčanju. Takav dar gotovo je školski primjer dara koji će se moći iskusiti i godinama nakon što je darovan.

Te rijetke dane kad bih se vratio doma u sobi su me čekale uspomene na one trenutke kad me se netko sjetio i kad mi je netko pokazao ljubav kroz neki dar, na trenutke koji mi nedostaju i na trenutke koji mi pobuđuju nostalgiju, a kad bih bio tužan, svaki bi me put obuzela toplina oko srca te bi zalječila rane koje bi privremeno bile na srcu.

Zato darujte iz srca, a ne zato da netkone bi mislio da ste nepristojni. Nedarujete radi sebe, nego radi drugih.