Scudetto

Mnogo je zanimljiviji jedan malo poznati članak iz periodičnog časopisa Corriere vinicolo (iz 1921. godine) u kojem se glavni urednik istog obraća D’Annunziju pitanjem: „Comandante, ima jedna stvar koja je od velikog značaja za proizvođače vina i njihovih destilata, koji su se prošle godine okupili na Kongresu u Milanu. Oni su mi povjerili čast da Vas upitam za neku talijansku riječ koja bi zamijenila francuski izraz cognac. Kada bi se uspjelo pronaći adekvatnu riječ za taj proizvod, to bi onda našim vinarima i proizvođačima žestica dalo veliki poticaj prema osvajanju stranih tržišta.“ D’Annunzio je dobro shvatio bit stvari: „Bogme! I te kako!“ odgovorio je on. „Znači i ja bih trebao, zbog vina kojeg i sam proizvodim od grožđa iz mojeg vinograda, pronaći pravu talijansku riječ.“ Smijao se iskreno i otvoreno, zadovoljan zbog čarolije za koju se vidjelo kako se zrcali na ozarenim licima vinara. Dok se on tako šalio, njegova je misao bila u grčevitoj potrazi za pravim motom. Iznenada se uozbiljio i izjavio: „Pronašao sam talijanski naziv za cognac. Ne može biti ništa drugo do li arzente, epitet kojim su naši preci uzdizali i obilježavali fini tankoćutni duh vina.“ Na kraju, taj su prijedlog, sve zainteresirane strane jednodušno i s oduševljenjem prihvatile. D’Annunzio je i sam priznao kako se pridjev arzente prije više stoljeća koristio u starom govoru Toscane, a arhaična fraza acqua arzente (rakija, odnosno špirit kao destilat vina) u starom firentinskom jeziku.

Scudetto je deminutiv riječi „scudo“, što znači štit ili grb, odnosno štit s grbom. Kada je D’Annunzio ovu riječ upotrijebio na svoj inventivan način, praktički joj je „dodao vrijednost“ i tako je učinio nezaobilaznim dijelom sportske terminologije. . Primjerice, kada se kaže da je„Juventus osvojio „scudetto“ odmah znamo da je taj klub iz Torina osvojio talijansko nogometno prvenstvo. To je tako zato što svaki klub koji osvoji nogometno prvenstvo Italije ima pravo na svoje sportske dresove prišiti mali stilizirani grb trokutastog oblika, koji sadrži trobojnicu odnosno boje nacionalne zastave. Ta je praksa uvedena još 1925. godine. Također svaka izabrana nacionalna vrsta, ili sportaš pojedinac, koji u bilo kojem sportu reprezentiraju svoju državu Italiju, na nacionalnom dresu nose scudetto. Ovaj sportski simbol dizajnirao je D’Annunzio. Prvi puta ga je dao primijeniti, početkom veljače 1920. godine, na dresovima talijanske Vojne selekcije u nogometnoj utakmici

protiv reprezentacije grada Fiume, u vrijeme njegove okupacije istoimenog grada. U doba Kraljevine Italije nacionalne sportske selekcije bile su obvezne nositi na dresovima službeni grb vladajuće kraljevske obitelji Savoia, ali D’Annunzio je ovom prigodom postupio suprotno tome.

D’Annunzio i sport

„Fare sport e’ una fatica senza fatica“ („Upražnjavati sport, napor je bez napora“)

Ova izvorno danuncijevska izreka upućuje na slabo poznati aspekt našeg pjesnika i pisca i na vezu koju je imao sa sportom. Razlog tome vjerojatno stoji u činjenici da je javnosti, općenito, bilo zanimljivije proučavanje njegovih ljubavnih i seksualnih dogodovština, te literarnih i vojno-političkih aktivnosti. Istina je, međutim, da je D’Annunzio bio i pravi sportaš, prvi veliki talijanski intelektualac koji se za sport zanimao na sustavan način i koji je, prije ostalih, naslutio ulogu koju će zauzeti i predstavljati u modernom dobu, odnosno značaj i budući utjecaj kojeg će imati na društvo s kraja 19. i početaka 20. stoljeća.

Oduvijek se, gotovo opsesivno, brinuo o svojem tijelu. Kako je bio esteta života, još je od svoje rane mladosti iskazivao strast k prakticiranju kretanja. Sve to za inat klišeu o književniku koji je sav povijen nad nekim stolom, i pogrbljen od proučavanja knjižurina i od pisanja. Sam je za sebe znao često tvrditi kako mu ne pada na pamet biti klasičan pjesnik umotan u kućni ogrtač i s nogama u sobnim papučama. S druge strane, on koji je gajio toliku strast prema antici, nije mogao ustuknuti pred olimpijskom slikom helenskog junaka koji u sebi sjedinjuje etiku i estetiku. D’Annunzio kazuje kako je sport egzibicija. Egzibicija koja predviđa i implicira nekakav plato, polje ili parter, a isto tako i elemente u savršenom skladu sa svojim izrazitim estetizmom koji će tijekom godina, a na poticaj njemačkog filozofa Fredricha Wilhelma Nietzschea, postati nadčovječstvo (superomizam).

Tako je on i tjelesnom aktivnošću nastojao slaviti svoju pojavu pjesnika sportaša, ukratko, i na ovaj način veličati mit o sebi samome. Još kao adolescent gajio je veliku strast prema konjima i jahanju, i ona ga neće napuštati cijeli život. Konj je „tako savrše-

no stvorenje da ga je još grčka antika pripisala jednom od svojih najviših božanstava i stavila ga pod pasku svoje najviše poštovane i najobožavanije božice.“ Konj je bio ne samo simbol dandy D’Annunzija, nego još više razlog njegovih neprestanih financijskih zaduživanja, ali i izvor inspiracija za njegovu neizmjernu literarnu produkciju. Jednom je izjavio kako je sve sonete iz zbirke Le Citta’ del silenzio (1903) sastavljao dok je galopirao. U zadnjem periodu svog života objasnio je: „Sva su moja pisana djela zapravo djela konjanika, i koncipirana su dok bih jahao konja.“ I ne samo to. Upravo ga je jahanje učinilo poznatim kao prvog sportskog kroničara u Italiji, u vrijeme dok je živio u Rimu.

Fizička aktivnost i briga za vlastito tijelo karakteriziraju život D’Annunzija još od njegovog djetinjstva. Tjelovježba je za njega neka vrsta muze umjetnosti, jer on je imao potrebu kretati se kako bi mu mozak mogao zamisliti i koncipirati raznorazne vizije. Dok je odrastao između mora, polja i borovih šuma u svojem rodnom Abruzzu, godinama je sudjelovao u natjecanjima potezanja konopca, u konjičkim galopskim utrkama i u plivanju. U jednom od pisama prijatelju Cesareu Fontani (datirano 12. 08 1880.) napisao je: „Gotovo svako predvečerje jašem po tri sata, jer to je jedna od mojih strasti, plivam, veslam u gondoli pod mjesečevim svijetlom, srijedom i subotom odlazim plesati, spavam, pišem stihove, idem se mačevati, udvaram se lijepim gospođama. (Sergio Giuntini, Gabriele D’Annunzio l’inimitabile atleta, 2012, str. 32).

Kao jedanaestgodišnjak upisao se u prestižni internat Cicognini, u Pratu. Tamo je, zbog svoje neizmjerne živahnosti, ubrzo priskrbio nadimke „Sobilloso“ (huškač, onaj koji izaziva i podstrekava) i „Burraschino“ (onaj koji je bučan). Budući je bio nizak rastom za svoj uzrast, drugovi iz internata su mu nadjenuli i pomalo posprdno ime „Saltino“ (onaj koji nije u stanju izvesti veliki nego tek malen i kratak skok). Iznenađenje je, međutim, bilo to što je pokazivao osobitu sklonost za gimnastiku i nadasve za mačevanje. Za ta dva predmeta bi dobivao najviše ocjene i čak zaradio posebno priznanje. Napose je pokazivao interes za mačevanje, sportsku disciplinu koja je u to doba (od 80-tih godina 19. stoljeća i u počecima 20. stoljeća) bila neophodan dio obuke najvećeg dijela plemićkog staleža.

S druge pak strane, bez obzira na odlične ocjene u internatu, nikada nije postao moćan mačevalac. Potvrda za to su ishodi nekoliko mačevalačkih duela u kojima je sudjelovao, zbog obrane

osobne časti. Prvi je duel imao 1885. godine ispred stanice Chieti Scalo (Abruzzo).U tom je dvoboju zadobio ozbiljnu ranu u glavu, posjekotinu dugu pet centimetara na desnoj strani čela. U svrhu saniranja te ozljede, liječnik mu je preporučio uzeti jaču dozu željeznog perklorida. Nažalost, ona mu je uzrokovala trajnu ćelavost. Godinu dana kasnije, prijatelj mu Scarfoglio odlučio ga je izazvati na dvoboj. I u njemu se D’Annunzio nije baš proslavio jer je nakon trećeg napada sabljom ostao lakše ranjen. Nakon nekog vremena, njih su dvoje ipak izgladili svoje nesuglasice pa su opet postali prijatelji.

Jedan od sportova koji su mu se najviše dopali bio je boks. Fascinirao ga je zbog inovativnosti koju sobom donosi, posreduje i prenosi: „Boks je jedan od prvih sportova kojeg je preuzela kronofotografija (fotografsko prikazivanje nekog kretanja snimanjem niza trenutačnih slika u veoma kratkim vremenskim razmacima). Uz to, kretanje i rad nogu koji su važni radi ispravnog upražnjavanja i izvođenja borbe, jako dobro pristaju i odgovaraju počecima kinematografije koja je u ekspanziji. Možemo, dakle, reći da je kronofotografija kao neka anti-kamera odnosno predskazanje (prethodna najava) modernog kina.“ D’Annunzio je i sam prakticirao boksačke vještine. U mauzoleju Vittoriale ostale su sačuvane boksačke rukavice i par boksačkih cipela koje je koristio trenirajući radi održavanja dobre fizičke kondicije još u vrijeme egzila u Francuskoj.

D’Annunzio je bio zaljubljenik u jahanje pa je obično nabavljao konje velikih vrijednosti kako bi obogatio svoju prestižnu ergelu. Imao je 23 konja. Jedan od njih - Wollo Mollo - ušao je u anale po drugom poznatom zbacivanju pjesnika iz sedla, a koje ga je koštalo frakture nosa. Na koncu, zbog financijskih teškoća, bio je prisiljen prodati sve te konje osim dva koje je uspio zadržati zahvaljujući strpljivom radu njegova prijatelja i tajnika Antonginija. Nakon nekoliko mjeseci boravka u Parizu, D’Annunzio se zaustavlja u Arcachonu, uz Atlantski ocean. Tu se također predaje užicima dugotrajnog jahanja, koje mu istovremeno dobro dođe i kao način zavođenja dama koje u njegovom društvu jašu. Sportska hiperaktivnost prouzročila mu je jednu distorziju koljena dok je igrao tenis na igralištu pokraj talijanske ambasade, tako da je jedno vrijeme morao mirovati, a konja nije ni mogao uzjahati.

U vrijeme boravka u Francuskoj prisustvovao je važnom boksačkom susretu između dva velika asa, George Carpentiera i Jane Jannettea, u namjeri da to dokumentira i da usvoji trikove

boksačke vještine. Novousvojene pokrete pjesnik je imao prilike isprobati u jednom slučajnom „meču“ izvan ringa, o čemu je svjedočio njegov dugogodišnji tajnik Tom Antongini: „Jedne je večeri u Archachonu izašao iz kuće, posve sam, kako bi se sučelio s jednim ruskim vagabundom, koji se motao oko vile i za kojeg je pretpostavio da mu je zlostavljao psa. U odnosu na D’Annunzija, Rus je bio pravi grmalj, a uz to nije izgledao kao neka osoba od povjerenja. D’Annunzio mu se, iako naizgled slabašan i nježan, ipak silovito suprotstavio, a da se prethodno nije uopće ni pokušao uvjeriti da li je ovaj naoružan ili nije. U tom trenutku, ruski nitkov dao je znak podizanjem ruku, a pjesnik je nasrnuo na njega i zadao mu takav udarac u stomak da se ovaj izmaknuo i odustao od daljnje borbe kako bi izbjegao veće nedaće.“ D’Annunzio je o boksu govorio i u jednom od svojih najpoznatijih romana, u Forse che si’ forse che no, spominjući američkog boksača Jacka Johnsona, prvog tamnoputog boksača koji je postao svjetski prvak u teškoj kategoriji.

Nakon završetka školovanja u internatu, D’Annunzio se na jesen 1881. godine seli u Rim radi upisa na studij književnosti i filozofije. Međutim, u aulama fakulteta ga se rijetko viđa. Svoje će sveučilišno razdoblje ovako rezimirati: „Bile su to dvije godine slanja biljega za upis i nula ispita koje sam položio“. Glavna preokupacija ipak su mu bili izlasci za koje je talijanska prijestolnica nudila mnoštvo prigoda. Strast za sportom, a posebno za konjima i dalje ga stalno prate: „Gotovo svako jutro posezanje za mačem, a poslije podne duga višesatna jahanja na Agru prije večernjih obveza“ (Agro romano je prostrano ruralno područje, djelomice ravno a djelomice brdovito, što obuhvaća prostor uokolo Rima, danas je to područje općine Fiumicino). Upravo se u Rimu zaokupio svojom novom profesijom, onom sportskog novinara.

D’Annunzio se 1885. godine obratio Luigiju Rouxu, glavnom uredniku dnevnika La Tribuna (čiji je već bio suradnik) s prijedlogom da mu povjeri uređivanje rubrike pod naslovom „Sport e altro“ (Sport i ostalo). U njoj će izvještavati o najznačajnijim sportskim događajima u prijestolnici, kao što su mačevalačka natjecanja i brojne konjičke utrke. Već prvog travnja, javlja se člankom Sciabole e Fioretti (Sablje i floreti), kojeg potpisuje pseudonimom „Vere de Vere“ i u kojem piše o oduševljenju žena vještinom mačevalaca i o tome kako su njima ostale očarane. Za novu rubriku, dva tjedna kasnije piše i drugi članak pod naslovom Corse in via Salaria, svoj prvi komentar o jednoj konjičkoj utrci. Taj će mu članak kasnije poslužiti kao inspiracija za pisanje romana Il Piacere (1889). Na taj način vlastitu je novinarsku kroniku pretočio u roman. Mjesecima kasnije D’Annunzio dostavlja u La Tribuna novi članak o konjičkoj utrci kluba „Societa’ del Lazio“, na kojoj su sudjelovala četiri konja.

Početkom svibnja 1886. godine, u članku naslovljenom Il Mail meraviglioso, divi se motorima - novotariji koja će posebno obilježiti nadolazeće 20. stoljeće. Tu u detalje opisuje automobil zvan „Mail“ koji se prvi puta pojavljuje u Italiji „..na prelijepom polju prepunom zelenila, na kojem se održavaju firentinske utrke.“ Mačevalačka natjecanja ga i nadalje zaokupljaju. Tako početkom kolovoza 1887. godine potpisuje članak naslovljen Mano sinistra (Lijeva ruka), u kojem tumači ispravnu uporabu lijeve ruke u tehnikama mačevalačke borbe prilikom sportskih natjecanja. Tu je tehniku obrazložio navodeći primjer uspješnog dvoboja između takmaca od kojih se jedan zvao Dekeriel, a drugi Chapuis.

Ovi prvi objavljeni članci sa sportskim temama svjedoče o tome kako je D’Annunzio, gotovo deset godina prije nego što su u Italiji pokrenute prve sportske novine La Gazzetta dello sport (1896), intuitivno naslutio - prije svih drugih - prijelaz sporta iz aktivnosti za elitu u fenomen koji će zahvatiti široke slojeve masa. S pravom ga se, zato, može smatrati „prvim talijanskim sportskim novinarem.“

Početak dvadesetog, ili kako su ga neki nazvali „vrlo kratkog“, stoljeća obilježeno je stupanjem na scenu motorizacije, scene na kojoj dominiraju automobili, brodice i zrakoplovi. Osim ženskim čarima, D’Annunzio je odmah postao jednako zanesen i novitetima novog stoljeća: brzinom, tutnjavom i treštanjem motora vozila, opijen letom u zračnim visinama. Već 1904. godine posjeduje automobil Florentia. Toliko se zainteresirao za tzv. eksplozivni motor

- motor s unutarnjim sagorijevanjem - da ga je sam naučio rastaviti i sastaviti, i postao poprilično kompetentan po pitanjima automehanike.

Uz to, patentirao je i neka rješenja za pneumatike (autogume), obzirom da se u to vrijeme nije bilo moguće previše pouzdati u iste jer su se znale često i lako probušiti. Bio je veliki kolekcionar brojnih vozila: Alfa Romeo, Lancia, sjajni Isotta Fraschini cabriolet s 8 cilindara (1936. godine dostizao je brzinu od 150 km/h), razni modeli Fiata, među kojima je bio i čuveni T4 kojim se dovezao u grad Fiume kada ga je okupirao. Bio je počasni član udruge „Automobile Club de France“ . U odabiru svog voznog parka uvijek je mnogo računa vodio o dva, njemu najvažnija faktora, o estetici i tehnici. Svijet brzina je za D’Annunziju bio posebna religija. Brzinu je smatrao načinom da se čovjek uzdigne do Boga. U mondenim kronikama pisanih medija postao je poznat po svojim ludo presmionim vožnjama. Zbog toga je gotovo redovito bivao „nagrađivan“ kaznama za prekoračenje dopuštene brzine. Ostalo je zabilježeno kako bi u takvim slučajevima izravno od Mussolinija tražio da ih ovaj podmiri, na račun njegove kreativnosti na literarnom i sportskom polju, te mu pisao: „Odrediti brzinu kojom se treba voziti po cesti jednako je teško kao kad bi je trebao određivati volan bez preciznih instrumenata. Ti to najbolje znaš po tvojim iskustvima s velocipedom.“

Automobil je brzo ušao i u njegova literarna djela. Godine 1909.,već na prvim stranicama romana Forse che si’ forse che no, opisuje ludu automobilsku utrku dva lika, Paola Tarsia i njegove ljubavnice Isabelle Inghirami. Često je prisustvovao raznim automobilističkim utrkama, kako u Italiji tako i u Francuskoj. Njegova strast za automobilima nije prestala ni u njegovim poznim godinama tako da je dao sagraditi, pokraj svoje rezidencije u Gardone Riviera, namjerno vrletnu cestu punu zavoja, uspona i nizbrdica, a sve kako bi mogao i dalje upražnjavati svoje vještine za volanom. Često je znao biti i pokrovitelj raznim veslačkim i motonautičkim utrkama što su se održavale na jezeru Lago di Garda, kao primjerice motonautičkom nadmetanju pod nazivom La Coppa D’Annunzio održanom od 3. do 11. svibnja 1930. godine.

Nakon preseljenja u Vittoriale, D’Annunzio je tamo najčešće odbijao primati u posjete najveći dio onih koji su se s njim željeli susresti. Ipak je, krajem travnja 1932. godine, pristao biti „testimonial“ u prezentiranju novog modela Alfa Romeo Berlina 6C 1750. Taj događaj svojom je prisutnošću uveličao

i tadašnji vladar cestovnih brzinskih utrka Tazio Nuvolari, nadimkom Nivola, koji je bio poznat i kao „Il Mantovano Volante“. Ovaj je sportaš bio europski prvak u motociklizmu (1925. godine) te dvostruki pobjednik (1930. i 1933. godine) automobilističkih utrka RAC Tourist Trophy u Velikoj Britaniji (u rangu svjetskog prvenstva), te je bio pionir driftanja, odnosno tehnike vožnje u kojoj vozač namjerno prelazi - uz gubitak vuče, uz održavanje kontrole, a dok vozi automobil - kroz cijeli zavoj. D’Annunzio je Nuvolariju tada poklonio jedan predmet namjenski izrađen samo za njega. Bilo je to ukrasno puce odnosno zakapča za zapučak, izrađena od zlata u obliku kornjače, s ugraviranom posvetom: „Najsporija životinja, najbržem čovjeku na svijetu.“

Osim za automobil, D’Annunzio se zanimao za primjenu eksplozivnog motora i na zrakoplovima. U travnju 1909. godine imao je priliku osobno se upoznati s Wilburom, jednim od braće Wright koji su u povijest ušli kao ljudi koji su prvi letjeli zrakom. Bilo je to za vrijeme vježbi letenja, koje su se održavale na polju Centocelle nedaleko Rima, a u društvu prvog talijanskog pilota Maria Calderare. Nekoliko mjeseci poslije toga, pjesnik je sudjelovao na jednoj od prvih avijatičarskih demonstracija na Circuito di Montichiari, pokraj Brescie, koju je promatralo veliko mnoštvo gledatelja i gdje je bio zajedno s američkim pilotom Glenn Curtissom. Listu Corriere della sera (u

izdanju od 13. 09 1909.) D’Annunzio je dao intervju u kojem je iznio svoje impresije s tog događanja: „To je nešto božanstveno. Božanstveno i za sada neizrecivo. Upravo me prožela neizmjerna radost, neki poseban osjećaj meni do sada nepoznat, osjećaj koji me dirnuo i koji me učinio znatiželjnim. Ne mislim više ni na što drugo nego samo na to kako da letim. To je meni jedna nova potreba, jedna moja nova strast.

Glasovita biciklistička utrka Giro d’Italia, svojom je posljednjom - devetnaestom etapom - 1936. godine okončana upravo ispred rezidencije Vittoriale. Ukupni pobjednik tog Gira postao je Gino Bartali, nadimkom Ginettaccio, kojega je pjesnik tom prigodom došao osobno pozdraviti i čestitati mu. Ovaj je događaj za organizatore bio toliko uspješan da su i naredne 1937. godine jednu od etapa doveli u Gardone Riviera. Ostalo je zabilježeno kako, međutim, taj put D’Annunzio nije sišao pozdraviti pobjednika. Ograničio se tek na to da definira biciklizam kao „napor kojemu idioti izlažu svoje mišiće i muskulaturu.“ To je bio njegov oproštaj sa sportom, na ne baš srdačan način. Tada je, naime, već bio vidno umoran, možda čak predosjećajući svoj skori odlazak. Umro je godinu dana poslije.