Nikša Nezirović Šamčanin Viktor Pipal – „slikar bečkog predgrađa

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 103-118 Nikša Nezirović: Šamčanin Viktor Pipal – „slikar bečkog predgrađa“

Nikša Nezirović dipl.ecc. niksa.nezirovic@gmail.com Šamac Bosna i Hercegovina UDK: 75(091) Izvorni znanstveni rad Prihvaćeno: 25.3.2020.

Šamčanin Viktor Pipal – „slikar bečkog predgrađa“

Autor je spasio od zaborava odavno preminulog bečkog slikara na osnovu objavljene literature, dnevnih novina i časopisa, istražio dosada nepoznate detalje njegova života i rada, posebnu pažnju posvećuje činjenici rođenja u Bosanskom Šamcu i tome da ovaj čovjek nikada nije zaboravio svoj rodni grad iako je svu svoju ljubav usmjerio prema Beču svome novom domu u kome danas nema niti njegova groba. Viktor Pipal je dobio mnoga priznanja i nagrade iz ruku znamenitih ljudi, sudjelovao je na brojnim izložbama ali je i pored mnogih motiva na svojim slikama među austrijskom i svjetskom likovnom publikom ostao upamćen kao neokrunjeni kralj-slikar „bečkoga predgrađa“. Ključne riječi: Viktor Pipal, Bosanski Šamac, Beč, učitelj, slikar, „slikar bečkog predgrađa“, Künstlerhaus, Friedhof Hernals.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 103-118 Nikša Nezirović: Šamčanin Viktor Pipal – „slikar bečkog predgrađa“

Uvod

Od mnogobrojnih znamenitih ličnosti koje su potekle iz Bosanskog Šamca izdvaja se lik Viktora Pipala koji je vremenom postao više poznat u inozemstvu i o kome su strani izvori više pisali dok je u svom gradu ostao zaboravljen. S vremenom je postao zaljubljenik svoga novoga mjesta obitavanja i njemu je posvetio čitav svoj život i rad. Pisane arhive u Šamcu su tijekom proteklih ratova i elementarnih nepogoda uništene te time i bilo kakav trag o ovom čovjeku, a onih koji bi ga se i sjećali više nema. Prema tome osnovni cilj ovoga rada je spasiti od zaborava osobu i djelo ovoga znamenitoga austrijskoga slikara koji je potekao iz hrvatskoga kulturnoga kruga s područja Bosne i Hercegovine, koja je od druge polovice 19. stoljeća, jednim dijelom, postala sastavnica Austro – Ugarske Monarhije.

Kratki biografski podaci

Viktor Pipal se rodio 29. studenoga 1887. godine u Bosanskom Šamcu na granici Austro-Ugarske Monarhije. Sin je nižega austrougarskoga činovnika Jozefa Pipala1 i majke Kate2 rođene Košuta.3 U rodnom gradu nije pohađao pučku školu jer je do devete godine pratio sa roditeljima očeve česte službene premještaje, a već 1893. godine dolazi u Bruck an der Leitha / Donja Austrija, gdje je i odrastao, a zatim se obitelj trajno preselila u obližnji Beč. Prema očevoj želji postaje učitelj/nastavnik iako je silno želio da postane slikar. Svoj učiteljski poziv je praktički primjenjivao neprekidno od svoje 19. godine tako da je od 1911. godine4 predavao u bečkoj školi za dječake u XVII Bezirku kao učitelj II klase , a potom u školi na adresi Knollgasse br. 6 od 1913. godine.5 U cjelini je bio umjetnički talentiran i široko obrazovan. Još kao dijete bio je očaran klasičnom glazbom pa je postao član jednoga bečkoga dječačkoga orkestra.6

U sklopu svoga učiteljskoga rada, kojega nije zanemario, objavio je jedan pedagoški članak pod nazivom „Beim Lesen schöne Geschichten“ u pedagoškom časopisu.7 Izrastao je iz nastavne struke i imao je svoje tehničke vještine. Bio je samopouzdani čovjek uključen u vojnu službu tijekom Prvoga svjetskoga rata. Polučio je časnički čin i bio je dva puta teško ranjen, i to prvi puta 1915. godine8, a drugi puta 1917. godine

1 Rođen je 1858., a preminuo 11. rujna 1924. godine; sahranjen je dva dana potom na Friedhof Hernals u Beču,

Gruppe T, Nummer 29 A. 2 Rođena je 1865., a preminula 3. rujna 1921. godine; sahranjena je na Friedhof Hernals u Beču, Gruppe T,

Nummer 29 A. 3 Matični ured općine Šamac, godina 1887., knjiga br. 1, stranica 593, redni broj 92, datum upisa 1. prosinca 1887. 4 Wiener Kommunal-Kalendar und-Städtisches Jahrbuch, Wien, 1912. s. 810. 5 Wiener Kommunal-Kalendar und-Städtisches Jahrbuch, Wien, 1915. s. 739. 6 Heinrich Fuchs, Viktor Pipal Maler der Wiener Vorstadt, Selbstverlag, Wien, 1975. s. 5. 7 Tagblatt, Wien, No. 217, 17(36) Jhg. von 18. September 1932., s. 22. 8 Verlustliste, Wien, Nr. 147, von 23. März 1915., s. 34.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 103-118 Nikša Nezirović: Šamčanin Viktor Pipal – „slikar bečkog predgrađa“

u K.K. Schützenregiment.9 Oženio je Karoline, zvanu Lili i nije poznato jesu li imali djece. Stanovao je u 17. Bezirk, Hernalser Hauptstrasse br. 133 do 1913. godine kada prelazi na adresu Sautergasse br. 25.10 Kada ga je posjetio novinar „Völkischer Beobachtera“ zapisao je ovo: „Pipal je stvarao svoja remek-djela u jednoj sobi svog skromnog doma. Njegove slike vise na svim zidovima stana. Stan je naravno uređen bečkim ukusom što je rad njegove supruge koja uz supruga pozdravlja gosta. Umjetnik je imao lijep izgled osobe iz srednje klase, a njegovana kozja brada davala mu je doista izgled profesora. Mirno i oprezno on gleda svog sugovornika kroz zlatno-ovalne naočale sa dobronamjernošću“.11

Selbstporträt, um 1931, Öl auf Karton13

Tijekom Savezničkoga bombardiranja Beča u studenome 1944. godine razoreni su ili devastirani njegov umjetnički studio i stan. Pomagao je radnicima u čišćenju ruševina kao i drugim stradalim poznanicima.

Preminuo je 8. prosinca. 1971. godine u Beču, a sahranjen je 16. prosinca. 1971. godine na Friedhof Hernals, Wien, Gruppe T, Grab Nummer 29 A. Pravo korištenja groba Viktora Pipala nije produženo od 2001. godine, te je 2015. godine grobnica srušena, a 2017. godine preraspoređena, prethodno preminuli (uključujući i Viktora) još uvijek su u ovoj grobnici, samo su postavljeni dublje ispod groba, ali bez spomenika. Posljednje proširenje groba (1991. do 2001.) platio je prof. dr. Herbert Spehar koji je umro 2001. godine u dobi od 71. godine. Gospođa Judith Schinzl iz uprave bečkog groblja Hernals na upit o posljednjem počivalištu Viktora Pipala odgovara sa gornjim podacima i izjavom: Iznenađena sam što nitko nije prijavio da se grob proglasi za počasni grob posvećen gradu Beču.12 13

9 Verlustliste, Wien, Nr. 638, von 22. Dezember 1917., s. 3. 10 Neues Wiener Tagblatt, Wien, Nr. 23, Jhg. 47, von 24. Jänner 1913, s. 8. 11 Völkischer Beobachter, Wien, Ausg. 237, 56 Jhg, von 25. August 1943., s. 4.(„V.B.“-Besuch bei Viktor Pipal. Der

Maler des farbigen Lichts). 12 Judith Schinzl, Friedhof Hernals und Dornbach, Wien, e-mail od 15. srpnja 2019. 13 Heinrich Fuchs, Viktor Pipal, Maler der Wiener Vorstadt, Selbstverlag, Wien, 1975., s. 53.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 103-118 Nikša Nezirović: Šamčanin Viktor Pipal – „slikar bečkog predgrađa“

Slikarstvo i glazba

U svoje slobodno vrijeme u poslijepodnevnim satima i navečer pohađao je tečajeve i seminare crtanja i slikarstva14 na Bečkoj školi primjenjene umjetnosti i obrta, Višem grafičkom nastavnom i istraživačkom institutu i Akademiji likovnih umjetnosti. Predavanje iz povijesti umjetnosti i atelijer studije slušao je kod Jozefa Strzygowskog na Bečkom sveučilištu. To mu je pomoglo u teoretskoj samoizgradnji. Privatno je uzimao sate i lekcije kod profesora Franza Rumplera da bi naučio teoriju kompozicije i proučavao anatomiju sa profesorom Hermann Vinzenz Hellerom. Rumpler je pomogao mladom učitelju da razvije svoj izvorni talent. Mnoge novine donose vijest o njemu da je on „Selfmademan“. Pipal ide i dalje pa eksperimentira s glazbom i slikarstvom. Bavio se i litografijom. Iskusio je magičnu neposrednost Beethovena, Schuberta, Huge Wolfa, Schumanna, Tanejewa, Bacha, Haydna, Brahmsa, Mahlera, Meendelssohna, Richarda Wagnera, Antona Brucknera i Richarda Straussa. Njegovi radovi su prave glazbene grafike napravljene u izobilju glazbenih užitaka, radi se o oko 50 „musikalischen Graphik“. Bio je slikar njemačko-slavenske krvi i postimpresionistički slikar.15 U to doba privatno je putovao posebno po sredozemnim zemljama. Tada nastaje i njegova slika „Canal Grande in Venedig“. Tako je zadržao u svojim radovima utiske boja koje je doživio dok se sluša glazba. Posebno je volio plavu boju, te igru sa svijetlom i sjenom. Ovi njegovi slikarski eksperimenti vezani za glazbu su posebno izraženi od 1926. godine. Stilski njegove koloroističke slike bečke tradicije su pod snažnim utjecajem francuskih impresionista ali i na temelju glazbenih utjecaja.16 Porträt der Karoline Pipal, Gattin des Künstlers, 1932, Öl auf Leinwand16

14 U to doba je i Adolf Hitler nastojao započeti umjetničku karijeru u Beču te je lako moguće da su se upoznali jer su se kretali u istim krugovima. (Ovu tvrdnju danas je skoro nemoguće provjeriti ali je zanimljivost da su se gotovo u isto vrijeme u istom gradu obojica bavili oslikavanjem i prodajom razglednica Beča.) 15 Walter Maria Neuwirth, Viktor Pipal und seine Postimpressionismus im Geiste der Musik, Alte und moderne

Kunst, Wien, XVI Jhg. (1971/Heft 114), Jänner/Februar 1971. 36-38. 16 Heinrich Fuchs, Viktor Pipal, Maler der Wiener Vorstadt, Selbstverlag, Wien, 1975., s. 59.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 103-118 Nikša Nezirović: Šamčanin Viktor Pipal – „slikar bečkog predgrađa“

„Slikar bečkoga predgrađa“

U svojim usamljenim šetnjama u slobodno vrijeme kroz Heiligenstadt, Sievering, Ottakring, Nussdorf, Breitensee, kroz Kahlenberger strasse dobivao je inspiraciju za svoja djela. Išao je od Ottakringa do Donaukanala i ondje je crtao i slikao sa velikom žudnjom za radom tokom ljetnjih ferija, osamljen od svijeta koji ga je okruživao.17 Slikao je bečke vedute te je postao žanrovski i pejsažni slikar. Mnogi su ga nazivali Vedutenmaler. Svakako da je slikao i vedute bečkog centra grada (Innenstadt), pa čak i glasovitog Pratera. Slikao je i svoj kvart Hernals, te Grinzing, Döbling, te Dunav i Donaukanal. Tražio je motive i u Wachau, Niederösterreich, Burgenland. Nakon svojih eksperimenata na temu slikarstva i glazbe je u 1930-tim godinama dobio nezvaničnu titulu „slikara bečkog predgrađa“. Žanr ovog grada učinio je slavnim. Volio je ulice predgrađa, te kuće i fasade. Jedno od njegovih prvih djela je „Landschaft mit Wäsche“ iz 1921. godine. Novine toga doba pišu o skoro svim izložbama o njemu kao o slikaru koji donosi prikaz starog Beča za koga ovaj slikar gaji veliku ljubav.18

Slikao je i portrete („Moja žena“ – dvije verzije, „Djevojčica na prozoru“, „Djevojčica sa cvijećem“19, „Stara gospođa“, „Pratetka“, „Portret pušača“, autoportrete i mnoge druge osobe), aktove, mrtvu prirodu (cvijeće u vazi, jabuke, jaja, ribu odnosno hranu običnih ljudi), te male obične ljude odnosno radnike (seljake, orače, kosce, ribare, prodavače ribe, konjušare, veslače). Prikazivao je njihov svakodnevni obiteljski život i rad, vrtove, imanja, drveće, fasade, automobilske stanice, ulične svjetiljke, detalje sa plaža, konje i druge životinje, parkove, groblja. Slikao je i religijske motive („Mater dolorosa“, ulje na platnu 1945.). Međutim, trajno je upamćen po slikama prigradskih četvrti koje su mu bile omiljeni motivi. U njegovoj knjizi skica može se utvrditi da je tu koristio olovku, ugljen i tuš. Prvotno je skicirao njemu zanimljiv motiv, da bi ga kasnije pažljivo oslikao u svom ateljeu. Atelje je imao u Beču, VIII Bezirk, Albertgasse. Njegove radove često karakterizira melankolično raspoloženje. Njegova paleta je stilski nepogrešiva i ograničena na sivo-crveno-plave nijanse i slikar se poigrava sa svjetlošću, hladnim tonalitetom između dana, noći i zimskog sumraka. Glavnu ulogu u slikama je drama između nijansi svjetlosti i tame. Jednom je rekao: Imam osjećaj da uvijek postoji borba između svijetla i tame. Nema same svijetlosti u prirodi. Tamo gdje postoji svijetlost, tu je i mrak, a ta dva osnovna elementa ne smiju nestati na slici. Daju mu snagu. Što više prikupljam i ukomponiram te elemente na slici to je dublji sadržaj. 20

Njegovi radovi nisu idilični ili romantični, već prije svega glazbeni i imaju opušten realizam. Za njega su kolege govorili tamo oko 1935. godine da koristi previše plavu boji što zbunjuje publiku. On doista koristi plavu boju kao kraljicu boja. Posjedovao

17 Heinrich Fuchs, Viktor Pipal Maler der Wiener Vorstadt, Selbstverlag, Wien, 1975. s. 6. 18 Salzburger Zeitung, Salzburg, No. 36, 1. Jhg. von 21. Dezember 1942. s. 2. 19 Na Jesenjskoj izložbi Umjetničke kuće od 31. listopada 1943.(op.aut.) 20 Heinrich Fuchs, Viktor Pipal Maler der Wiener Vorstadt, Selbstverlag, Wien, 1975. s. 6.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 103-118 Nikša Nezirović: Šamčanin Viktor Pipal – „slikar bečkog predgrađa“

je instinkt, kolorističku sigurnost i nevjerojatan talenat. Kod njega je prisutan utjecaj secesije i ekspresionizma. Slikao je ulja na platnu, lesonitu, kartonu, drvetu, pauspapiru, šperploči, mješovitom tehnikom na kartonu. Njegove slike su se tiskale kao bečke razglednice, stavljane su na kalendare. Kupovane su novcem iz zaklada poput Zaklade Eduarda Kasparidesa koja je 24. studenoga 1938. kupila za 200 RM njegovo ulje na platnu pod nazivom „Beethovenhaus in Heiligenstadt“ kataloški broj 100 na godišnjoj izložbi za gradsku zbirku. Kada su predstavnici Hrvatskoga državnoga teatra Nezavisne Države Hrvatske iz Zagreba zajedno sa predstavnikom bečke hrvatske kolonije posjetili bečku gradsku vijećnicu dobili su na poklon sliku „Kuća Eroica u Heiligenstadtu“ ulje na platnu Viktora Pipala koju su ovi smjestili u „Hrvatsku kuću“ u Beču.21

Njegovu sliku „Die letzten Häuser (Motiv aus Krems)“, koja je naslikana 1937. godine, kupila je 1941. godine u bečkoj galeriji Welz za 600 RM osoba o kojoj se malo toga zna i danas se slika nalazi u austrijskoj galeriji Belvedere, te je predmet istrage u vezi restitucije o čemu je, te o još 241 različitoj umjetnini 1998. godine postavljeno i parlamentarno pitanje u austrijskom parlamentu.22

Pipal je ilustrirao kolekciju „Ljubljena zemljo“.

Između svibnja i studenoga 1937. godine u svoje slobodno vrijeme preuzeo je dužnost knjižničara „Deutschen Buchgemeinschaft“ Künstlerhausa i tu dužnost obavlja sve do siječnja 1948. godine. Od 1941. radio je kao slobodni umjetnik. Poslije rata na nekim izložbama kritičari su pisali kako nije pokazao svoje najbolje u smislu prožetosti temperamentom.23 Izlaže odmah nakon završetka Drugoga svjetskoga rata pod izričitim nalozima Sovjeta. U ljeto 1955. godine je tijekom te godine obnovio akvarel Künstlerhausa. Odbor je kupio akvarel za 700 šilinga i poklonio ga Hansu Mandlu Vizebürgermeister-u zbog njegovoga doprinosa renoviranju fasade ovog zdanja.

21 Das kleine Volks-Blatt, Wien, Folge 132. 17. Jhg. von 14. Mai 1943. s. 4.; Kleine Volks-Zeitung, Wien, Nr.132, 89. Jhg. von 14. Mai 1943., s. 6.; Illustrierte Kronen Zeitung, Wien, Folge. 15566, 44. Jhg. von 14. Mai 1943., s. 3. 22 https://www.parlament.gv.at/PAKT/VHG/XX/AB/AB_05184/fnameorig_135077.html, (pristup 15.1.2019.). 23 Oberösterreichische Nachrichten, Linz, No. 152, 1.Jhg. von 10. Dezember 1945. s. 2.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 103-118 Nikša Nezirović: Šamčanin Viktor Pipal – „slikar bečkog predgrađa“

Sievering im Schnee, um 1940, Öl auf Karton24

Izložbe (skupne i samostalne)

Sudjelovao je zajedno sa drugim učiteljima, kao član Udruženja učitelja, na izložbi u berlinskoj sali Konzerthaus.25 Izlagao je u bečkom „Lehrerkunstverein“-u 1929. godine. Godine 1930. je sa svojim kolegama učiteljima predstavio svoje radove u „Waldmüllerbund“, potom na Petoj godišnjoj izložbi bečkih učitelja otkriva svoje veliko slikarsko djelo.26 Da bi 1934. godine prvi puta izlagao u Künstlerhausu. Punopravni član Akademije likovnih umjetnosti postao je 1937. godine, a počasni član Künstlerhausa postao je 24. studenoga 1969. godine (sa obrazloženjem „za njegov umjetnički rad“). S drugim slikarima sudjelovao je tijekom svibnja i lipnja 1937. godine na Oberösterreichischer Kunstverein, Jubiläums-Ausstellung – „Österreichische Kunst der Gegenwart“, Linz, Festhalle am Südbahnhof.27

24 Heinrich Fuchs, Viktor Pipal, Maler der Wiener Vorstadt, Selbstverlag, Wien, 1975., s. 22. 25 Illustrierte Kronen Zeitung, Wien, No. 10180, 29. Jhg. von 26. Mai 1928. s. 9. 26 Illustrierte Kronen Zeitung, Wien, No. 11617, 33. Jhg. von 25. Mai 1932. s. 9. 27 OÖ. Heimatblätter, Heft ¾, 2011., 65. Jhg, s. 200.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 103-118 Nikša Nezirović: Šamčanin Viktor Pipal – „slikar bečkog predgrađa“

U listopadu 1941. je sudjelovao na skupnoj izložbi u galeriji Welz u Beču, gdje je predstavljen kao „Oberlehrer in Alt-Ottakring“.28 Te je godine i naredne 1942. izlagao na jubilarnim izložbama u bečkom Künstlerhausu. Izlagao je u galeriji Albertina, austrijskoj galeriji Belvedere29, 1942. godine izlaže u galeriji Würthle u Beču (tamo je izlagao još od 1933. godine) i 1959. godine ponovo u Künstlerhausu. Bio je član i važan predstavnik Zinkenbacherove slikarske kolonije. Obvezno je svake godine izlagao na Proljetnim, Jesenjim i Božićnim izložbama u Künstlerhausu, dok je povodom 80 godina Künstlerhausa na Velikoj jubilarnoj izložbi sudjelovao s melankoličnom slikom Vorstadtstrasse. 30 Sudjeluje i na izložbi Wiener Kunst in Düsseldorfu31, potom na izložbi Donauer Künstlerkameradschaft in Brünn.32 U inozemstvu izlaže u: Caracasu, Londonu, Genua, Triestu, Pistoia, Livornu, Münchenu, Pragu, Bukurestu i mnogim drugim mjestima. Nastavio je izlagati i poslije rata od 1945. godine, i to na Prvoj Austrijskoj umjetničkoj izložbi u Linzu.33 Potom na Donjoaustrijskoj umjetničkoj izložbi u Melku.34 Zatim na Kunstausstellung u Bruck a.d. Leitha.35 I u poznijim godinama je izlagao (1965. godine) na „Die bildende Kunst in Niederösterrich von 1945 bis 1965, Blau-Gelbe Galerie, Niederösterreichisches Landesmuseum (Gruppenausstellung)“ 16. 5.1965. – 10. 7. 1965.

28 Heinrich Fuchs, Viktor Pipal Maler der Wiener Vorstadt, Selbstverlag, Wien, 1975. s. 9. 29 Völkischer Beobachter, Wien, Ausg.18, 56. Jhg. Von 18. Jänner 1943. s. 4. 30 Die Bühne, Wien, Heft 1, XIX Jhg. von 1. Jänner 1942., s. 8. 31 Völkischer Beobachter, Wien, Ausg. 271, 54 Jhg, von 28. September 1941., s. 4.; Neues Wiener Tagblatt, Wien,

No. 270, 75 Jhg. von 29. September 1941. s. 28. 32 Das Kleine Volksbaltt, Wien, No. 297 von 27. Oktober 1943. s. 5. 33 Oberösterreichische Nachrichten, Linz, No.138, 1.Jhg. von 22. November 1945. s. 2. 34 Wiener Zeitung, Wien, No. 258, 239.Jhg. von 6. November 1946. s. 3. 35 Wiener Zeitung, Wien, No. 132, 240.Jhg. von 10. Juni 1947. s. 3.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 103-118 Nikša Nezirović: Šamčanin Viktor Pipal – „slikar bečkog predgrađa“

Häuser in Hernals, um 1940, Öl auf Karton36

Gasse in Grinzing, um 1954, Öl auf Holz37

36 Heinrich Fuchs, Viktor Pipal, Maler der Wiener Vorstadt, Selbstverlag, Wien, 1975., s. 104. 37 Heinrich Fuchs, Viktor Pipal, Maler der Wiener Vorstadt, Selbstverlag, Wien, 1975., s. 142.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 103-118 Nikša Nezirović: Šamčanin Viktor Pipal – „slikar bečkog predgrađa“

Im Märzpark in Wien, um 1940, Öl auf Karton38

Nagrade i priznanja

Za svoj rad je nagrađivan pa je 1943. dobio Državnu nagradu. U organizaciji Reichsleiter Baldur von Schirach dobiva nagradu na izložbi „Junge Kunst im Deutschen Reich“ u Bečkoj umjetničkoj kući. Bila je otvorena od 7. 2. do 7. 3. 1943. pod pokroviteljstvom Reichsleitera von Schiracha. Iste je godine od 11. lipnja do 15. kolovoza na izložbi pod nazivom „Das Wiener Stadtbild“ također nagrađen.39 O tome su pisale onodobne novine između ostaloga i ovo: Dobitnici nagrada od Reichsleitera. Beč. Reichsleiter Baldur von Schirach dodijelio je 5 nagrada po 1.000 RM od kojih jedna Viktoru Pipalu za njegovu sliku „Mölkerbastei“. 40 Dva puta je dobio Počasnu nagradu grada Beča, i to 1949., i 1959. godine. Veliku Zlatnu Počasnu medalju, „zbog njegovih

38 Heinrich Fuchs, Viktor Pipal, Maler der Wiener Vorstadt, Selbstverlag, Wien, 1975., s. 103. 39 Baldur von Schirach (1907.-1974.), njemački aristokrat, nacistički političar. Reichsjugendführer, Reichsleiter,

Gauleiter Beča. Predao se 1945. godine. Na Nürnberškom procesu osuđen je na 20 godine. Nakon izlaska iz zatvora povukao se na jug Njemačke. (op.aut.). U arhivi NSDAP. Gauleitung Wien. Gaupressamt u odijelu

Tätigkeit als Reichsstatthalter und Gauleiter in Wien von Dezember 1942 bis März 1944, na stranici 79 navodi se Pipal Viktor – Maler, Anerkennungen. Verleihung eines Geldpreises des Reichsleiters gelegentlich der Ausstellung „Das Wiener Stadtbild“ im Künstlerhaus, von 4.7.43. 40 Znaimer Tagblatt, Znaim, Folge 155, 46 Jhg. von 5. Juli 1943. s. 4.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 103-118 Nikša Nezirović: Šamčanin Viktor Pipal – „slikar bečkog predgrađa“

umjetničkih dostignuća iz ranijih godina“ dobio je 1. lipnja 1949., a 1957. godine Zlatni lovorov vijenac Bečke umjetničke kuće i Bečke secesije dobiva „povodom njegovog 70. rođendana i u znak priznanja za njegovu cjelokupnu umjetničku kreaciju“. Austrijska država odlikovala ga je Austrijskim Križem časti za znanost i umjetnost 1961. godine. Na glavnoj skupštini Udruženje likovnih umjetnika održanoj u Künstlerhausu 1946. godine izabran je za člana Odbora.41

Od 1948. godine bio je član Savjetodavnog odbora Ministarstva obrazovanja za likovnu umjetnost. U godini 1949. uzdignut je u rang profesora, osobno od strane Saveznoga predsjednika Austrije. Njegova djela nalaze se danas u posjedu Ministarstva obrazovanja, Austrijske državne galerije u Beču, Grafičke zbirke Albertina u Beču, zbirke Austrijske Narodne banke, osobnim kolekcijama u zemlji i inozemstvu te i u posjedu Povijesnoga muzeja grada Beča. Donjoaustrijski Zemaljski muzej posjeduje preko 200 njegovih radova. Brončana bista ovog slikara, rad Rudolfa Schmidta nalazi se u Povijesnom muzeju grada Beča.42

Zahvala umjetnika povodom čestitke.

41 Wiener Zeitung, Wien, Nr. 35, Jhg. 235., von 10. Februar 1946. s. 3. 42 Heinrich Fuchs, Viktor Pipal Maler der Wiener Vorstadt, Selbstverlag, Wien, 1975. s. 11.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 103-118 Nikša Nezirović: Šamčanin Viktor Pipal – „slikar bečkog predgrađa“

Zaključak

Nakon rođenja u Bosanskom Šamcu napustio je svoj rodni grad i nastanio se u Beču. Tamo je okončao službenu naobrazbu i počeo raditi kao učitelj. Međutim, kako je bio glazbeno i slikarski talentiran pokrenuo je svoju umjetničku izobrazbu uzimajući privatne sate kod čuvenih profesora toga doba. Nakon eksperimenata sa glazbom i slikarstvom okrenuo se slikarstvu da bi vremenom postao čuven kao „slikar bečkog predgrađa“. Naravno da je slikao i druge motive. Imao je mnoge skupne i samostalne izložbe, ali nikada nije napustio svoj učiteljski poziv. Dobio je brojne nagrade i priznanja za svoj rad. Osobno ga je Savezni predsjednik Austrije Karl Renner uzdigao u rang profesora. Postao je punopravni član Umjetničke kuće. Njegova djela se nalaze po mnogim zbirkama i muzejima. Niti jedna značajnija izložba austrijskonjemačkog slikarskog djelokruga između dva svjetska rata, tokom rata i nakon rata sve do slikareve smrti nije mogla bez njegovog učešća. O Viktoru Pipalu i njegovom doprinosu umjetnosti mnoge ugledne novine, časopisi iz Beča, Salzburga i drugih gradova donose novinske vijesti u preko stotinjak novinskih naslova. Ovaj bečki kasni impresionist je jedno vrijeme bio simbol Beča. Dao je veoma značajan doprinos oblasti bečkog slikarstva XX. stoljeća. Bio je jedan od najpoznatijih i najuspješnijih članova Künstlerhausa. Njegova djela se i danas mogu pronaći na aukcijama diljem svijeta, osobito u bečkom Dorotheumu (najvećoj aukcijskoj kući Centralne Evrope). Cijene njegovih djela se kreću od par stotina pa sve do nekoliko tisuća eura (EUR).

Jedna zanimljivost vezana je za Viktora Pipala i autora ovog članka. Osobna prijateljica autora ovog članka piše: Živjela sam između studenog 1956. i travnja 1970. godine u Beču. Živjeli smo u Schottenfeldgasse, Beč VII. Pohađala sam Gimnaziju u Hernalsu, a kasnije i Prvu djevojačku Realnugimnaziju u Albertgasse. Susretala sam Viktora Pipala kad je slikao u tom dijelu grada. Nisam imala pojma da je povezan sa Vašim Šamcem.43 Viktor Pipal je tvrdio da su Bosanski Šamac i Bosna dali umjetnički poriv njegovom životu.

Zanimljivo je spomenuti da je u Bosanskom Šamcu poslije Drugog svjetskog rata živio i radio izvjesni Ivan Pipal kao učitelj osnovne škole i to školske 1959./60. godine kada je bio odjeljenski starješina VIII a razredu, i školske 1960./61. godine kao odjeljenski starješina VII a razreda.44 Taj Ivan Pipal iz Šamca je 1961. godine bio i urednik jedne brošurice.45 Da li je povezan sa Viktorom nepoznanica je.

43 Renee Leighton, Melbourn, Australia, e-mail od 18. veljače 2019. 44 Ilija Stanić, 100 godina osnovne škole u Bosanskom Šamcu 1885-1985., Bos. Šamac 1985., GRO „Grafosrem“

Šid, str. 93-95. 45 VII Omladinska smotra „Bratstvo-jedinstvo“, Bos. Šamac 22.-25. svibnja 1961. Urednik Pipal Ivan, tisak „Zora“ Zagreb.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 103-118 Nikša Nezirović: Šamčanin Viktor Pipal – „slikar bečkog predgrađa“

Arhivski fondovi

Matični ured općine Šamac Österreichische Nationalbibliothek, Wien Arhiv NSDAP. Gauleitung Wien. Gaupressamt, Wien Osobna arhiva autora

Literatura

Das kleine Volks-Blatt, Wien, Folge 132. 17. Jhg. von 14. Mai 1943. s. 4. Das Kleine Volksbaltt, Wien, No. 297 von 27. Oktober 1943. s. 5. Die Bühne, Wien, Heft 1, XIX Jhg. von 1. Jänner 1942., s. 8. Fuchs Heinrich, Viktor Pipal Maler der Wiener Vorstadt, Selbstverlag, Wien, 1975. Illustrierte Kronen Zeitung, Wien, No. 10180, 29. Jhg. von 26. Mai 1928. s.9. Illustrierte Kronen Zeitung, Wien, No. 11617, 33. Jhg. von 25. Mai 1932. s. 9. Illustrierte Kronen Zeitung, Wien, Folge. 15566, 44. Jhg. von 14. Mai 1943., s. 3. Kleine Volks-Zeitung, Wien, Nr.132, 89. Jhg. von 14. Mai 1943., s. 6. Neues Wiener Tagblatt, Wien, Nr. 23, Jhg. 47, von 24. Jänner 1913, s. 8. Neues Wiener Tagblatt, Wien, No. 270, 75. Jhg. von 29. September 1941. s. 28. Neuwirth Walter Maria, Viktor Pipal und seine Postimpressionismus im Geiste der Musik, Alte und moderne Kunst, Wien, XVI Jhg. (1971/Heft 114), Jänner/Februar 1971. 36-38. OÖ. Heimatblätter, Heft ¾, 65. Jhg, 2011., s. 200. Oberösterreichische Nachrichten, Linz, No.138, 1. Jhg. von 22. November 1945. s. 2. Oberösterreichische Nachrichten, Linz, No. 152, 1. Jhg. von 10. Dezember 1945. s. 2. Salzburger Zeitung, Salzburg, No. 36, 1. Jhg. von 21. Dezember 1942. s. 2. Stanić Ilija, 100 godina osnovne škole u Bosanskom Šamcu 1885-1985., Bos. Šamac 1985., GRO „Grafosrem“ Šid, str. 93-95. Tagblatt, Wien, No. 217, 17(36). Jhg. von 18. September 1932., s. 22. Verlustliste, Wien, Nr. 147, von 23. März 1915., s. 34. Verlustliste, Wien, Nr. 638, von 22. Dezember 1917., s. 3. Völkischer Beobachter, Wien, Ausg. 271, 54. Jhg, von 28. September 1941., s. 4. Völkischer Beobachter, Wien, Ausg.18, 56. Jhg. Von 18. Jänner 1943. s. 4. Völkischer Beobachter, Wien, Ausg. 237, 56. Jhg, von 25. August 1943., s. 4.(„V.B.“-Besuch bei Viktor

Pipal. Der Maler des farbigen Lichts). Wiener Kommunal-Kalendar und-Städtisches Jahrbuch, Wien, 1912. s. 810. Wiener Kommunal-Kalendar und-Städtisches Jahrbuch, Wien, 1915. s. 739 Wiener Zeitung, Wien, Nr. 35, Jhg. 235., von 10. Februar 1946. s. 3. Wiener Zeitung, Wien, No. 258, 239. Jhg. von 6. November 1946. s. 3. Znaimer Tagblatt, Znaim, Folge 155, 46. Jhg. von 5. Juli 1943. s. 4.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 103-118 Nikša Nezirović: Šamčanin Viktor Pipal – „slikar bečkog predgrađa“

Internet izvori

https://www.parlament.gv.at/PAKT/VHG/XX/AB/AB_05184/fnameorig_135077.html, (pristup 15.1.2019.).

Suradnici

Vladimir Rošić Beč, Austrija, Judith Schinzl, Beč, Austrija, Renee Leighton, Melbourn, Australia.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 103-118 Nikša Nezirović: Šamčanin Viktor Pipal – „slikar bečkog predgrađa“

Šamčanin Viktor Pipal – „slikar bečkoga predgrađa“ Sažetak

Autor je na temelju arhivske građe, objavljene literature i novinskih članaka prikazao život, rad ali i dosada nepoznate detalje iz života čuvenog „slikara bečkog predgrađa“ Viktora Pipala koji se rodio u Bosanskom Šamcu 1887. godine kao sin nižeg činovnika. Prateći česte očeve službene premještaje Viktor se školovao i na kraju se skrasio u Beču, gdje se kao izrazito glazbeno i slikarski talentiran posvetio pored svog učiteljskog poziva i umjetnosti. Uzimao je časove kod znamenitih profesora toga doba, u slobodno vrijeme pohađao znamenite škole da bi se na kraju okrenuo slikarstvu koje mu je postalo više od hobija. Zajedno sa kolegama učiteljima učestvuje na svim izložbama, da bi 1930-tih godina dobio neslužbenu titulu „slikara bečkog predgrađa“. Tu u Beču i njegovim predgrađima dobiva snažne inspiracije i razvija ljubav za Beč. Postaje bečki kasni impresionist. Tog čovjeka koji je jedno vrijeme bio simbol Beča ugledni Künstlerhaus prima u punopravno članstvo 1937. godine. Osim bečkih predgrađa on slika i druge motive (mrtvu prirodu, aktove, „male ljude“- radnika odnosno njihov život i rad i slično), koristi razne tehnike, najdraže mu je ulje na platnu, lesonitu, papiru i slično. Važan utjecaj na njegovo slikarstvo ima glazba i sve njegove slike su prožete glazbenim utjecajima. Brojne su njegove izložbe skupne ili samostalne kako u Austriji, kasnije u Deutsches Reichu, potom i u inozemstvu. Nakon rata nastavlja da radi i izlaže na raznim izložbama. Za svoje radove, i cjelokupan umjetnički doprinos dobio je brojna priznanja, nagrade, medalje i kolajne. Kao „Selfmademan“ uz mukotrpan rad i zalaganje uzdignut je u rang profesora. U osobom životu skroman, domoljub, sudionik Prvog svjetskog rata, časnik koji je teško ranjen. Oženio se ali je nepoznanica da li je imao potomaka. Djela njegovih ruku nalaze se u posjedu mnogih znamenitih muzeja i zbirki. Njegov grob danas ne postoji u Beču. Rodni Bosanski Šamac nije nikada zaboravio i uvijek je bio zahvalan za osobiti utjecaj ovog kozmopolitskog gradića na umjetnički poriv njegovog već zaboravljenog života koji je ovim radom otkriven čitateljima.

Der Šamacer Viktor Pipal – „Maler der Wiener Vorstadt“ Zusammenfassung Der Autor stellt aufgrund von Archivstoff, veröffentlichter Literatur und Zeitungsartikel das Leben, die Tätigkeit aber auch bis jetzt unbekannte Einzelheiten aus dem Leben des berühmten „Malers der Wiener Vorstadt“ Viktor Pipal vor, der 1887 in Bosanski Šamac, als Sohn eines Beamten niedrigeren Ranges. Sein Vater wurde oft versetzt, so begleitete ihn sein Sohn Viktor und besuchte verschiedene Schulen, um endlich in Wien seine Ruhe zu finden, wo er sich, als musikalisch und malerisch sehr begabter Mensch, neben seinem Lehrerberuf, auch der Kunst widmete. Er nahm Stunden bei bekannten Professoren jener Zeit, in seiner Freizeit besuchte er bekannte Schulen, um sich zuletzt der Malerei zuzuwenden, die ihm mehr als ein Hobby wurde. Zusammen mit seinen Lehrerkollegen nimmt er an allen Ausstellungen teil, um in den 1930-gen Jahren den inoffiziellen Titel des „Malers der Wiener Vorstadt“ bekam. Hier in Wien und seinen Vorstädten bekommt er starke Inspirationen und entwickelt eine Liebe zu Wien. Er wird zum Wiener Spätimpressionisten. Diesen Menschen, der eine Zeit das Symbol von Wien war, nahm das angesehene Künstlerhaus 1937 zum vollwertigen Mitglied auf.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 103-118 Nikša Nezirović: Šamčanin Viktor Pipal – „slikar bečkog predgrađa“

Außer die Wiener Vorstädte malt er auch andere Motive (Stilleben, Akte, „kleine Menschen“ – Arbeiter und ihr Leben, Arbeit und ähnliches), benutzt verschiedene Techniken, am liebsten Öl auf Leinwand, Hartfaserplatte, Papier und ähnliches. Wichtigen Einfluss auf seine Malerei hat die Musik und alle seine Bilder sind von musikalischem Einfluss durchwirkt. Zahlreich sind seine Ausstellungen, so selbständige wie auch Sammelausstellungen in Österreich, später im Deutschen Reich, danach im Ausland. Nach dem Kriege setzt er seine Arbeit fort und stellt bei verschiedenen Ausstellungen aus. Für seine Arbeiten und seinen ganzen künstlerischen Beitrag erhielt er zahlreiche Anerkennungen, Preise, Medaillen und Gedenkmünzen. Als „Selfmademan“ wurde er durch mühsame Arbeit und Zuwendung er in den Rang eines Professors erhoben. Im persönlichen Leben sehr bescheiden, Patriot, Teilnehmer des Ersten Weltkrieges, schwer verwundeter Offizier. Er war verheiratet, aber es ist nicht bekannt, ob er Nachkommen hatte. Die Werke seiner Hände befinden sich im Besitz vieler Museen und Sammlungen. Sein Grab ist heute in Wien nicht vorhanden. Seine Geburtsstadt Bosanski Šamac hat er nie vergessen und war immer dankbar für den persönlichen Einfluss dieser kosmopolitischen Kleinstadt auf die künstlerische Neigung seines schon vergessenen Lebens, das mit dieser Arbeit den Lesern enthüllt wird.