Jednako kao što mi je uvijek bio potreban. On se odmaknuo i zadržao moj lutajući dodir, umirujući me. — Ne moramo to raditi. — Želim to. On je oklijevao. — Znam. I ja to želim, ali... daj si malo vremena. — Dobro sam — ponovila sam iako mi se glas kolebao. Jesam li bila dobro? Znala sam što sam željela, za čime sam žudjela, ali sam prepoznala napetost. Bila sam na rubu, spremna reagirati, borila sam se sa svojom žudnjom. Ta me je bitka učinila jednako gnjevnom koliko i pohotnom jer sam željela da me voli, da me ševom izvede iz tog osjećaja s kojim se nisam željela suočiti. Poljubio me je, polako i čedno, a ja sam to jedva osjetila kroz vrelinu i maglicu koja se skupila na mojoj koži. Ta gesta kao da je ponovila njegove riječi. — Dobro sam, Blake — ponovila sam. — On nije učinio ništa. Dobro sam. Ništa se nije promijenilo. On je gledao u pod, a oči su mi bile prepune zabrinutosti. — To što nije imao priliku učiniti ono što je želio ne znači da ti nisi proživjela emocionalni pakao. Ne govorimo o izranjavanim člancima. Znaš jednako dobro kao i ja da su te rane dublje no što bismo željeli. Potrebno ti je vrijeme. Trebah bismo si uzeti malo vremena. Bilo mi je užasno to što je vjerojatno bio u pravu. Bilo
~ 254 ~ petardo & janja