Klub Brbljivica
je neusporediv s bilo kim. Izgledao je opuštenije, nego ga je ikada vidjela. Nikada nije primjećivala koliko je uvijek bio na oprezu. No bilo je tu i još nešto... Uvuče dah. Njegova odjeća. Po prvi put otkako ga je upoznala, nosio je tradicionalni gorštački breacan feile – preko tanke lanene košulje nosio je plaid s remenom, osiguran na ramenu njegovim poglavarskim brošem. Ako ništa drugo, odjeća ga je činila još dojmljivijim. Prepoznala je da je plaid bio sličan onomu koji joj je posudio prvi dan kad su se sreli. Iako je bila toliko naviknuta vidjeti ga u dvorskoj odjeći, podsjetio ju je da je, unatoč svojim svjetovnim nizinskim običajima, zapravo, bio Gorštak. Nije se mogala ne zapitati je li to što značilo. On pođe prema njoj, posegnu joj za rukom i podiže je do svojih usana. - Nadam se da si dobro spavala. Iako svjesna da ih promatraju, nije mogla spriječiti rumenilo koje joj se penjalo u obraze. - Jesam, hvala. - Nema na čemu - zadirkivao ju je. Posramljena, zapetlja se, - Nisam mislila.. - Zastade, vidjevši mu smijeh u očima. Nesretniče - promrmlja. On se nasmija i uhvati je ruku pod ruku. - Ako si spremna, možemo se početi opraštati. To je bilo čudno. Stojeći mu uz bok, ruke položene na njegov tvrdi biceps, osjećala je povezanost s njim. Pa, i bili su povezani, uvidje, kao muž i žena. Nikada neće moći vratiti svoj stari život, ali možda bi, ali samo možda, mogla stvoriti novi – ni bolji niti lošiji, nego drukčiji. Oprosti se sa stricem, strinom i rođakom; bilo je to teže nego je očekivala. Toliko mnogo im je dugovala i znala je da im nikada neće moći uzvratiti njihovu ljubaznost. Stvarnost prodrije u sanjivu čaroliju istkanu od njihove strastvene bračne noći, tek kad je rođak John povuče u stranu dok je Jamie razgovarao nasamo s njezinim stricem u poglavarovom solaru.
167