Interni časopis Doma Zdravlja "Dr Ristić" broj 23 Mart 2012

Page 1

1


Dr Risti}

365 dana uz Vas

ŽIVOTIĆ

••Sadržaj •

broj XXIII mart 2012.

Povišen krvni pritisak 3 Mislite na vreme Hepatitis C virusna infekcija 4-5 Metež u laboratoriji Aterom 6 Dobroćudan, ali … Krv u stolici 7 Lečenje sprečava štetu Deset najčešćih roditeljskih pitanja 8 Projekat: Miran san Polno prenosive bolesti 9 Vernost je opet u modi Kada kičma boli 10-11 Krstobolja čudna boljka Probiotici i prebiotici 12-13 „Dobre“ bakterije protiv „korova“ Sve o emocijama 14-15 Ko se boji Virdžinije Vulf

Impressum

• Osnivač: Fond za javno zdravlje „Dr Milutin Ristić“ Narodnih heroja 38, Novi Beograd • Glavni i odgovorni urednik: Dr Slobodanka Ristić • Redakcija: Marija Matić, Sanja Mrđanov • Saradnici u ovom broju: dr Jelena Jovanović/ dr Saša Božović/ dr Radmila Lozo/ dr Dobrosavka Paunović Roki/ dr Snežana Vukoje Mišić/dr Milica Krstić/dr Olga Hadžić/Aida Zonjić • Dizajn i prelom: AvantGuarde desing • Štampa: Politika A.D. • Kontakt: zcentar@dr-ristic.com / www.dr-ristic.com tel +381 11 2693 287 lok 122 fax +381 11 2693 287 lok 133 • Tiraž: 10.000 primeraka CIP - Каталогизација у публикацији Народна Библиотека Србије, Београд 613/614 DOM zdravlja „Dr Ristić“ : interni časopis / glavni i odgovorni urednik Slobodanka Ristić. 2006, br. 1 Beograd : Dom zdravlja „Dr Ristić“, 2006 (Beograd : Politika). - 30 cm COBISS.SR - ID 223194631

2

VREME... ključna reč nekako ovih dana. I, ne samo ona prva misao na tu reč, poput vajkanja „eto, iza nas je ona duga i teška zima, proleće unosi više optimizma i nade...“. Svedoci smo, živi savremenici nekih turbulentnih vremena svetske ekonomske krize, najave nekih novih ratova u svetu, kreativne krize, kako u nauci, tako i u umetnosti... Da li je čovečanstvo usled toga izgubilo ljudskost, saosećajnost, empatiju, razumevanje drugih, pa i samog sebe? Retko se viđamo sa prijateljima, zar ne? Ali, to moćno sredstvo komunikacije – internet, na volšeban način nam obezbeđuje da budemo u kontaktu. Tako nas je ovih dana nepoznati autor podsetio na neobičnu računicu. Sve počinje pitanjem „šta biste uradili kad bi svakog jutra na Vašem bankovnom računu osvanulo 86.400 evra?“ Još jedno trik pitanje! Neobični, dokoni autor, ide dalje. Ali, banka ima pravila. Sve što je na računu valja potrošiti tog dana, jer već sledećeg na računu će osvanuti nova suma. Potrošiti sve na svoje prohteve, podeliti sa prijateljima ili čak neznancima! Pare ne možete da prebacite na sledeći dan, a banka može da Vas izbaci iz igre, bez najave. A, onda, neobični, samozvani matematičar nam saopštava da je reč o našoj životnoj banci. Svakog dana imamo na raspolaganju 86.400 sekundi. Kako ih koristimo, kako ih živimo, kako ih oplemenjujemo, vrednujemo, delimo s drugima, poklanjamo sebi...? A, šta ako nas ona nemilosrdna banka izbaci iz igre? Na to nas je ovih zimskih dana podsetila i jedna posebna žena - Marija Crnobori. Stariji je se sećaju kao glumačke legende, heroine svih velikih drama, poput Antigone, Ifigenije, Fedre, Klitemnestre..., jedne od najvećih glumica sa naših prostora, dugogodišnje članice Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Mlađe je krajem protekle godine, ova krepka starica, u 93. godini, podsetila svojom knjigom eseja, neobičnog naslova „ŽIVOTIĆ“, ali i svežim, baš kao da je u svojim najboljim godinama na daskama JDP, deklamovanjem stihova omiljenih pesničkih bravura. A, nije joj njen životić uvek bio naklonjen. Baš kao i u pozorištu, proživela je i neke lične velike tragedije i gubitke, pa, ipak, ostala je vedra i lucidna, kao i onomad kad su je svi obasipali dugim aplauzima. Sledeći ove misli, u novom broju časopisa nudimo vam, poštovani čitaoci, teme, koje se tiču upravo vaših, jedinih životića. Autorka teksta o hipertenziji, dr Jelena Jovanović kaže da je to bolest modernog čoveka i da je povišeni krvni pritisak danak današnjem načinu života. Kad je reč o jetri, dr Saša Božović konstatuje da je to čudesna laboratorija našeg organizma, čuvar životno važnih materija, a čistač toksina. Tekstom o polno prenosivim bolestima, dr Snežane Vukoje Mišić, hteli smo da podsetimo da je vernost životnom partneru ne samo lekovita za fizičko zdravlje, nego i mentalno, te smo se poslužili modnim žargonom i temu naslovili „Vernost je opet u modi“. Tu je i večita tema - EMOCIJE, a naslovili smo je „Ko se boji Virdžinije Vulf?“, po kultnoj predstavi i kasnije filmu, u kome su se bravurozno igrali emocijama Elizabet Tejlor i Ričard Barton, a sve u slavu kontroverzne engleske književnice. Ali, kao što je u svojim delima Virdžinija Vulf eksperimentisala, neprestano preispitujući smisao sopstvenih doživljaja, tako i autorka našeg teksta o emocijama, psiholog Aida Zonjić, pokušava da odgonetne gde se izgubila ljudskost i saosećajnost danas, definišući egocentrike kao nesigurne, ranjive i preosetljive, ali dovoljno pogubne po okolinu pošto svoje „ja“ često doživljavaju kao centar sveta. Odgovor na to potražio je i prof. dr Daniel Goleman još 1994. godine govoreći o prednostima emocionalne inteligencije, koju definiše kao veštinu upravljanja raznim raspoloženjima i veštinu kontrole nagona, odnosno znanje o onome što osećamo i korišćenje sopstvenih osećanja za donošenje dobrih odluka u životu. Dakle, emocionalna inteligencija je drugačiji način da se bude pametan ili da se pametno iskoristi vreme našeg jedinog životića! REDAKCIJA

Dr Risti}

Tel: 011/2693-287, 2697-808; Mob: 063/205-764, www.dr-ristic.com

Interna medicina

Povišen krvni pritisak

MISLITE NA VREME! Manje soli, manje kilograma, manje stresa, restrikcija alkohola i cigareta, a više kretanja garancija su normalnih vrednosti krvnog pritiska. Hipertenzija je tihi ubica, jer uzrokuje teža oboljenja

HIPERTENZIJA je masovna, nezarazna bolest, koju karakterišu povišene vrednosti krvnog pritiska. Svetska zdravstvena organizacija je definisala kriterijume po kojima se hipertenzijom smatraju povišene i/ili jednake vrednosti sistolnog krvnog pritiska od 140 mmHg, a dijastolnog veće i/ili jednake 90 mmHg, dobijene u tri uzastopna, adekvatna merenja tokom jedne do tri nedelje. Danas od ove bolesti boluje između 25 i 30 odsto stanovništva. Klinički posmatrano optimalana vrednost krvnog pritiska je do 120/80 mmHg, a vrednosti do 139/89 mmHg već sugerišu na sumnju na hipertenziju. Vrednosti izmerenog krvnog pritiska preko 140/90 mmHg i više smatraju se hipertenzijom. Prema uzroku nastanka postoje dve vrste: primarna (idiopatska) hipertenzija bez kliničkih i laboratorijskih prepoznatljivih oboljenja, a čini je 95 odsto svih kliničkih oblika i sekundarna hipertenzija, sa samo pet odsto poznatih uzroka (bolesti bubrega, nadbubrežne žlezde i dr.). Prema trajanju može biti akutna, od nekoliko sati do nekoliko dana. Najčešće se ispoljava naglim povišenjem krvnog pritiska preko 200 mmHg. Sinonim za ovo stanje je hipertenzivna kriza, koja je i najčešći uzrok moždanih krvarenja. Hronična hipertenzija je višemesečna, doživotna, tihi ubica, koji dovodi do promena na krvnim sudovima različitih organa. Dokazano je u velikom broju studija, koje su obuhvatile sve kontinente, da su neregulisane, povišene vrednosti krvnog pritiska uzrok sedam puta češćem nastanku kardio - vaskularnih oboljenja, a registruju se češće oboljenja perifernih arterija dva do tri puta. Povišeni krvni pritisak je najčešći uzrok hipertrofije miokarda, zadebljanja i uvećanja srčanog mišića. Kompilikacije hipertenzije su i kardiopatije, koje napreduju u srčanu slabost (insuficijenciju srca). Oštećenja endotela krvnih sudova dovode do hronične bubrežne insuficijencije (hronične bubrežne slabosti), aneurizme moždanih arterija i slepila. Često je hipertenzija uzrok progresije određenih sistemskih bolesti, kao što je ateroskleroza. Lečenje hipertenzije treba da bude sveobuhvatno, usmereno na redukciju vrednosti krvnog pritiska, a time i smanjenje kardiovaskularnih oboljenja i smrtnosti, uzrokovanih arterijskom hipertezijom. Cilj lečenja je redukcija vrednosti sistolnog pritiska na vrednosti niže od 140 mmHg, a diajstolnog 90 mmHg. Na radikalnom lečenju insistira se kod bolesnika sa šećernom bolesti i bubrežnih bolesnika, gde je imperativ da vrednosti

•• •

BUŠMANI

Hipertenzija je bolest savremenog čoveka, pa se njome plaća i danak današnjem načinu života. Studije iz Afrike pokazuju da je u plemenskim zajednicama krvni pritisak konstantan tokom života i da je to populacija gde je hipertenzija najmanje zastupljena. Bušmani, migrirajući iz primitivne u urbane sredine, pokazuju porast pritiska sa starenjem isti kao i kod industrijalizovanih populacija.

krvnog pritiska budu niže od 130/80 mmHg. Lečenje krvnog pritiska za svakog pacijenta je individualno. Lekar se odlučuje za vid lečenja na osnovu izmerenih vrednosti krvnog pritiska i mogućih faktora rizika. Promena načina života je neophodna kod svih pacijenata. Redukcija telesne mase, restriktivni unos soli, nadoknada kalijuma i kalcijuma, restrikcija unosa zasićenih masnih kiselina, smanjen unos alkohola, povećanje fizičke aktivnosti i prekid pušenja su neophodne promene. Benefit od navedenih mera je siguran. Na primer, gubitak četiri kilograma dovodi do smanjenja vrednosti sistolnog krvnog pritiska za deset mmHg, a dijastolnog za četiri mmHg. Evropsko udruženje kardiologa preporučuje savremeni vid lečenja sa pet grupa lekova: diuretici, blokatori kalcijumovih kanala, ACE inhibitori, blokatori angiotenzin II receptora, beta blokator, a u nekim slučajevima se preporučuju alfa 1 blokatori.

dr Jelena Jovanović, spec. interne medicine 3


Dr Risti}

365 dana uz Vas

Infektologija

Hepatitis C virusna infekcija

METEŽ

U LABORATORIJI Tiha i podmukla bolest, od koje danas boluje oko 170 miliona ljudi u svetu. Remeti kvalitet života obolelog, ali i njegovih bližnjih ,ukoliko nisu pravilno informisani. Lečenje interferonom i antivirusnim lekovima, ali i pravilnom ishranom i higijenom. Uskoro lek novije generacije. JETRA, najveći organ u ljudskom telu, centralna je i čudesna laboratorija našeg organizma. U njoj se stvaraju bitne materije za život: belančevine, masti, ugljeni hidrati, faktori koagulacije, žuč... Čuvar je supstanci, koje unosimo hranom, a kao prečišćivač omugaćava da se svi toksini, ukoliko ih unesemo, promene tako da ne oštete organizam.

IZDRŽLJIVA META

Jetra ima veliku moć samoobnove i veoma je otporna na razne poremećaje, ali je često meta sićušnih napadača poput virusa, bakterija, parazita, protozoa kao i toksičnih materija poput alkohola, droga, otrovnih pečurki, lekova unetih u većim količinama, koje uzrokuju njeno popuštanje. Ipak, dovoljno je snažna i spremna da sve zadate funkcije ispuni, čak i ukoliko se njena težina smanji za čak dve trećine. Pitanje, koje često muči pacijente je: Kako sam se zarazio? Put prenosa je uvek preko krvi i svih telesnih tečnosti, koje sadrže krv: pljuvačka, urin, stolica, semena tečnost, vaginalni i cervikalni sekret. Situacije u kojima se može preneti sa bolesne na zdravu osobu su često svakodnevne: korišćenje zajedničkog pribora za ličnu higijenu (četkice za zube, brijača, makazica), nesterilnim instrumentima pri pirsingu, tetovaži, akupunkturi, endoskopskim, hirurškim, stomatološkim intervencijama, hemodijalizom, korišćenjem zajedničke igle i šprica kod intravenskih zavisnika, seksualnim putem hetero i homoseksualaca, prenošenjem sa majke na dete, putem transfuzije krvi, transplatacijom organa i tkiva. Zdravstveni radnici mogu dobiti infekciju pri slučajnoj povredi na radu, obično pri ubodu na instrument pri hirurškim intervencijama ili pri intervenciji vađenja krvi. Ipak, u više od 40 odsto situacija put prenosa ostaje nepoznat. Bolesnik sa akutnim virusnim hepatitisom C se obično ne prepozna, jer nema nikakvih simptoma, a i kad bolest pređe u hroničnu formu oseća se zdravo. Ukoliko se simptomi jave slični su simptomima gripa ili osećaja stalnog umora. Žutilo kože u većini slučajeva izostaje. Povišen je nivo enzima jetre, serumskih transaminaza (ALT i AST), čije vrednosti povremeno rastu, 4

Dr Risti}

Tel: 011/2693-287, 2697-808; Mob: 063/205-764, www.dr-ristic.com

povremeno padaju, ali uvek su niske, oko 100 do 200 jedinica i takvo stanje se naziva „talasanje transaminaza“. Može se učiniti da nekoliko stotina jedinica i nije tako niska vrednost, ali ako uzmemo u obzir da kod akutnih virusnih hepatitisa vrednosti transaminaza mogu biti povišene i do nekoliko hiljada, ova tvrdnja nije netačna. To znači da je oštećenje jetre minimalno, jetra obavlja sve životne funkcije besprekorno, a onda posle 20 do 30 godina dolazi do naglog popuštanja pa pacijent iz punog zdravlja postaje težak bolesnik sa cirozom i karcinomom jetre. Da do ozbiljnih i teških komplikacija, opasnih po život, ne bi došlo potrebno je testirati pacijente. U svakoj laboratoriji mogu se uraditi anti HCV antitela. Kad je pacijent „anti HCV pozitivan“ to znači da je bio u kontaktu sa virusom hepatitisa C. Ono što ovom metodom merimo je odgovor imunološkog sistema inficiranog na prisustvo virusa. Drugi pristup je dokazivanje virusa C u krvi bolesnika, PCR tehnikom, gde pomoću specijalnih aparata možemo dokazati virus u momentu kad je prisutan u vrlo niskoj koncentarciji Anti HCV pozitivnost ne znači i da je infekcija aktivna, niti da je zapaljenje jetrenih ćelija u toku. Da bismo to potvrdili radi se biopsija jetre - uzimanje delića jetre, koji se pažljivo posmatra pod mikroskopom i utvrđuje stepen zapaljenja i stvaranja ožiljnog tkiva u jetri. Ova metoda je jedina sigurna za postavljanje dijagnoze. Tako se dobija uvid o stepenu oštećenja, težini bolesti i planira se odgovarajuća terapija.

•• •

Može se reći da su za život ovih pacijenata dovoljna minimalna ograničenja: normalna ishrana uz ograničenje unosa životinjskih masti, konzerviranih jela, zabrana korišćenja alkohola i gaziranih napitaka. Svakodnevne aktivnosti i rekreacija su dozvoljeni tako da bolest ne limitira radnu sposobnost obolele osobe. Za sada ne postoji vakcina protiv Hepatitisa C tako da je prevencija jedini način odbrane od bolesti. Nedopustivo je u eri napretka ne znati da se Hepatitis C ne može dobiti razgovorom, sedenjem u društvu, rukovanjem, grljenjem, poljupcem u obraz ili usne sa zaraženom osobom, zajedničkim korišćenjem predmeta na poslu. Kao i svakom bolesniku obolelom od bilo koje vrste bolesti i bolesnicima obolelim od hroničnog hepatitisa C više od svih lekova znače topla ljudska reč, razumevanje, neodbacivanje i prijateljski zagrljaj. Imajte to u vidu kad strah od nepoznatog počne da vas nagriza. Obavestite se i ne okrećite glavu na drugu stranu. Gledajući problem iz drugog ugla, oboleli je dužan sebi i drugima da se dobro informiše o svojoj bolesti i svim opasnostima koje ona nosi i da na taj način zaštiti sve ljude oko sebe.

dr Saša Božović, infektolog

PRIKRIVENI NEPRIJATELJ

Hronični hepatitis je zapaljenje ćelija, koje najčešće izazivaju virusi, a traje duže od šest meseci. Najčešći izazivači su virusi Hepatitisa B i C, od kojih boluje oko 700 miliona ljudi u svetu. Pretpostavlja se da oko 170 miliona u svetu i oko sto hiljada u Srbiji ima Hepatitis C hroničnu infekciju. Možete se pitati zašto pretpostavka, a ne tačan broj? Ova infekcija je potvrđena samo kod četvrtine inficiranih, jer su simptomi bolesti ili odsutni ili nekarakteristični. Većina pacijenata se oseća zdravo, pa se otkriva najčešće slučajno prilikom rutinskog testiranja krvi. Procenjuje se da će ova tiha i podmukla bolest rezultirati maksimalnim brojem inficiranih tek negde oko 2020. godine.

OPREZ I RAZUMEVANJE

Vrlo je važno da bolesnik sa Hepatitisom C zna kako da sebi i svojoj okolini pomogne. Ne bi trebalo da krije svoju bolest, trebalo bi stalno da se informiše o novim saznanjima o bolesti, da redovno posećuje lekara, počne lečenje na vreme, da se obavezno vakciniše protiv Hepatitisa B, da ne konzumira nikakva alkoholna i gazirana pića, da vodi računa o ishrani, a sve u cilju da ne pogorša bolest. Da bi zaštitio okolinu obavezno je korišćenje kondoma pri seksualnim odnosima, igle za jednokratnu upotrebu, upotreba isključivo svog pribora za ličnu higijenu, informisanje zdravstvenih radnika pri planiranim hirurškim intervencijama i vađenju krvi o pozitivnosti na C virus. Na sreću, lečenje je moguće. Preporučuje se kombinovano lečenje jednom vrstom interferona i antivirusnim lekom, koji zaustavlja razmnožavanje virusa. U pripremi je lek novije generacije od koga se mnogo očekuje. Ova terapija omogućava kvalitetan život pacijenta i prevenciju prenosa sa bolesne na zdravu osobu, jer pruža najveću šansu za izlečenje, smanjuje zapaljenje u jetri i zaustavlja napredovanje bolesti u cirozu i karcinom jetre. 5


Dr Risti}

Opšta hirurgija

365 dana uz Vas

Aterom

DOBROĆUDAN, ALI... Još dok je bezbolna potkožna kuglica, pre upale, aterom je najbolje hiruški otkloniti ATEROM je veoma česta dobroćudna potkožna izraslina, koja se obično slučajno napipa kao bezbolna kuglica, na koži poglavine (iza ušiju), na licu, leđima (između plećki), trbušnom zidu, grudima, udovima (samo ne na tabanima i dlanovima, jer tu koža nema lojnih žlezdi). Mnogi ljudi imaju više ateroma na različitim delovima tela. Aterom se često pogrešno naziva „masno tkivo” mada je sasvim drugačiji od tumora masnog tkiva, lipoma. Aterom nastaje zapušenjem izvodnog kanala lojne žlezde. Ove žlezde prirodno se nalaze oko korena dlake i na kožu luče sirastu masu – loj, koja štiti kožu. Ateromi mogu da budu manji od jednog centimetra, u promeru najčešće su oko jedan do dva centimetra, ali mogu da budu i veći. Sadrže loj oko koga se nalazi vezivna opna. Idealno je da se u fazi bezbolne potkožne kuglice aterom hirurški ukloni radi sprečavanja komplikacija. Ova intervencija se radi u operacionoj sali hirurške ordinacije DZ Dr Ristić u lokalnoj anesteziji. Promena se uklanja u celosti, sadržaj šalje na mikroskopski pregled, rana se ušije i previja do zarastanja. Konci se obično ulanjaju od sedmog do desetog dana od intervencije. Ožiljak na koži je najčešće neupadljiv. Kada se upale, ateromi mogu dostići veće razmere, ređe i do veličine veće pesnice ili i veće. Javlja se crvenilo, otok, povišena lokalna temperatura i bol. Tada je neophodno hitno intervenisati da bi se sprečilo širenje gnojne infekcije. Ova intervencija, takođe se radi u DZ Dr Ristić. U lokalnoj anesteziji uradi se prosecanje (incizija) kože i pražnjenje gnoja i razmekšanog loja sa delovima opne, šupljina se ispere, drenira i previja do zarastanja. Prema težini gnojne infekcije do zarastanja može doći za deset do 15 dana. Kada se radi incizija zagnojenog ateroma nije uvek moguće potpuno ukloniti sve njegove delove već je najvažnije odstraniti gnoj i raspadnuto tkivo, ali mogu zaostati delovi opne, koji su srasli za okolno tkivo. Moguće je da se ponovo formira potkožna kuglica, koju tada treba planirano ukloniti pre pojave novog gnojenja. Ponekad se zagnojeni aterom „provali“ kroz kožu u kućnim uslovima i delimično isprazni. Ne treba misliti da je time problem rešen već se i tada treba javiti hirurgu da bi se promena u lokalnoj anesteziji detaljno ispraznila i očistila radi smirenja infekcije i sprečavanja novog gnojenja. dr Radmila Lozo, spec. opšte hirurgije 6

Dr Risti}

Tel: 011/2693-287, 2697-808; Mob: 063/205-764, www.dr-ristic.com

LEČENJE

Krv u stolici

SPREČAVA ŠTETU Šuljevi, polipi, zapaljenja... brojni su uzroci krvarenja iz debelog creva, ali ako se pravovremeno pregledamo može se otkriti i na vreme lečiti i teži oblik oboljenja, kao što je zloćudni tumor KRVARENJE iz debelog creva ili čmara obično zabrine i dovodi pacijenta kod lekara. Prema svetski priznatim protokolima pojava krvi u stolici zahteva dijagnostičko ispitivanje. Krv može da bude svetlocrvene boje što znači da najverovatnije dolazi iz završnog dela debelog creva ili čmarnog kanala. Obično se primeti na toalet papiru, ali i na šolji ili na samoj stolici. Nekad je krv tamnije crvena ili pomešana sa ugrušcima. Brojni su uzroci: šuljevi (spoljašnji i unutrašnji), rascepi (fisure) čmara, polipi (dobroćudne ili zloćudne izrasline na peteljci), zapaljenjska oboljenja debelog creva (ulcerozni kolitis, Kronova bolest), divertikuloza (kesasta proširenja zida debelog creva), zloćudni tumori debelog creva (zbog toga se i savetuje da se svaka pojava krvi shvati ozbiljno i javi lekaru). Čest uzrok krvi u stolici je analna fisura ili rascep unutrašnjeg sloja čmarnog kanala. Nastaje pod dejstvom tvrde stolice i može da bude veoma bolno. Pojavi fisure doprinosi urođeno jači mišić stezač čmara (sfinkter). Krvarenje iz fisure je obično oskudno i praćeno bolom ili osećajem cepanja tokom stolice, a nekad i pri sedenju. Leči se obično mastima i regulacijom stolice, retko hirurški. Kod zapaljenjskih promena na debelom crevu, kao što su ulcerozni kolitis i Kronova bolest, može se javiti krvarenje u stolici, ali tada se obično radi o prolivastim stolicama pomešanim sa krvlju i sluzi dok se kod šuljeva i fisure krv najčešće javlja posle izlaska stolice, koja je obično tvrda. U hirurškoj ordinaciji DZ Dr Ristić kod osoba sa krvarenjem u stolici radi se pregled, koji se zove anoskopija. Radi planiranja daljeg ispitivanja i lečenja uobičajeno je da se počne od ovog pregleda. Pre anoskopije, hirurg pregleda čmar i okolinu okom, a zatim sledi digitorektalni pregled - uvođenje prsta u rukavici u čmar. Anoskop je šuplja cev od metala ili plastike duga oko sedam, a široka oko dva do dva i po centimetra, koja se podmazuje vazelinom ili anestetskom kremom i uvodi kroz čmar u čmarni kanal i završni deo debelog creva. Pruža uvid u stanja kao što su unutrašnji šuljevi, rascepi, rane ili zapaljenjske promene na sluznici, polipi ili maligni tumori. Pregled nije bolan osim kod svežih rascepa na čmaru ili otečenih upaljenih spoljašnjih šuljeva, kad se ne radi ni anoskopija ni pregled prstom dok se stanje, pod dejstvom propisanih lekova, ne smiri. Kod ponavljanog krvarenja iz debelog creva, bez obzira da li je nađena neka očigledna promena u završnom delu debelog creva, savetuje se konsultacija sa gastroenterologom radi

kolonoskopskog pregleda da bi se isključilo još neko stanje u debelom crevu, koje može izazivati krvarenje. Ovaj pregled, kojim se prikazuje sluzokoža celog debelog creva (dužina kod čoveka jedan i po do dva metra) se, takođe, može uraditi u DZ Dr Ristić. Svakako, najčešći uzrok krvarenja u debelom crevu su šuljevi, ali ukoliko pravovremeno reagujemo možemo da sprečimo dalje tegobe. U čmarnom kanalu prirodno postoje jastučići od vezivnog tkiva prožeti krvnim sudovima, koji pomažu kontrolu pražnjenja stolice. Kod povećanog pritiska na predeo debelog creva - trudnoća, gojaznost, duže sedenje, tvrda stolica sa napinjanjem, ishrana sa malo biljnih vlakana, a puno kalorične začinjene hrane, dolazi do proširenja vena u čmaru i šuljeva. Unutrašnji šuljevi se nalaze unutra od čmarnog otvora, ne bole nego krvare - svetlo crvena krv na toalet papiru, šolji ili na stolici. U odmaklim oblicima mogu ispadati kroz čmarni otvor i uklještiti se, kad postaju bolni zbog prekida krvotoka. Spoljašnji šuljevi se nalaze na samom čmaru i mogu visiti u vidu venca ili grozda. Bolni su kad se upale ili kad se u njima zgruša krv - tromboza. Dijagnoza se postavlja pregledom hirurga. U hirurškoj ordinaciji DZ Dr Ristić radimo preglede čmarnog predela i završnog dela debelog creva, kojima se nalaze znaci spoljašnjnih i unutrašnjih šuljeva. Leče se prvo lekovima. Čepići se stavljaju u čmar za unutrašnje šuljeve, a kreme i masti za spoljašnje. Piju se lekovi, koji jačaju venski zid i lekovi, koji razmekšavaju stolicu. Ishrana mora da bude bogata biljnim vlaknima, sa dosta tečnosti. Preporučuje se izbegavanje dužeg sedenja, kretanje i smanjenje telesne težine kod gojaznih osoba. Ako ove mere ne pomognu znači da se radi o težem stepenu šuljeva kad se pacijent upućuje u kliničku ustanovu. Većinom se unutrašnji šuljevi mogu lečiti u proktološkim ambulantama postavljanjem gumica, a ređe je neophodno da se radi operacija u bolničkim uslovima. Veoma je štetno da zbog stida ili straha ne tražimo pomoć zbog tegoba u debelom crevu. Promene u ovom predelu sami ne možemo ni da sagledamo, a kamoli da ih pravilno protumačimo. Zato je značajno da se kod prvih tegoba javimo lekaru. Medicina je poslednjih decenija veoma napredovala u lečenju oboljenja debelog creva ukoliko se ona na vreme otkriju.

dr Radmila Lozo, spec. opšte hirurgije 7


Dr Risti}

365 dana uz Vas

Pedijatrija

Deset najčešćih roditeljskih pitanja

Dr Risti}

Tel: 011/2693-287, 2697-808; Mob: 063/205-764, www.dr-ristic.com

Ginekologija

Polno prenosive bolesti

PROJEKAT: MIRAN SAN VERNOST JE OPET U MODI Neke polne bolesti izazivaju upalu materice i jajovoda, spontane pobačaje, neplodnost, maligne promene na grliću materice, trajna oštećenja zdravlja pa i smrt

Povišena temperatura, kijavica, kašalj, slab apetit,... samo su neka od pitanja, koja muče roditelje kako bi na najbolji način pomogli detetu. Pedijatri su tu da otklone dileme

RODITELJI se, nema sumnje, trude da uvek čine najbolje za svoje dete i mnogo brinu. Iz te brige se i rađa bezbroj nedoumica. Odgovori na njihova brojna pitanja možda nisu uvek dovoljni, ali može da se pokaže pravi smer puta, kojim se stiže do odgovora. Ovo su, po nekim zapažanjima pedijatara, najčešća pitanja. Kako kontrolisati visoku temperatu? Temperatura je odbrambeni mehanizam. Drži se pod kontrolom sledećim postupcima: oblozi ili kupanje u vodi, koja je onoliko topla koliko detetu prija, unosom tečnosti, lekovima protiv temperature (paracetamol, ibuprofen). Svako dete uzrasta do tri meseca, koje ima povišenu temperaturu, mora što pre da pregleda pedijatar. Svako dete od trećeg do 36. meseca života, koje pored povišene temperature ima bilo koje druge tegobe, treba, takođe, odmah odvesti na pregled. Koji su lekovi za jačanje imuniteta? Od svega što se nudi u apotekama, samo za neke vrste probiotika postoje dokazi da mogu da „podupru“ neke funkcije imunološkog sistema. Imunitet podižu pravilna ishrana, svež vazduh, mnogo ljubavi, poštovanje ritma spavanja, igra i fizička aktivnost na svežem vazduhu. Da li je slab apetit problem? To je najčešće nesporazum između deteta i roditelja. I dete jede kada je gladno, koliko može, a ima pravo i na svoj ukus. Dragocena je pomoće pedijatra. Šta sa kijavicom i teškim disanjem na nos? Sve su to mehanizmi odbrane. Žlezde u nosu luče sekret, koji pomaže da udahnemo vazduh sa što manje prašine i mikroorganizama. Ove promene mogu da traju danima, a dužina trajanja odlučuje da li se radi o običnoj ili alergijskoj kijavici. Na tržištu je bezbroj preparata, a istraživanja pokazuju da je udisanje mlake vodene pare i primena biljnih gelova ili balzama najmanje šteteno, često i najdelotvornije.

nauke. Ali, svi smo ih zloupotrebili , te danas, mnogi antibiotici deluju na bakterije koje izazivaju teška oboljenja, taman kao i šećerna vodica. Ne koristite ih bez saveta lekara. Ne ustručavajte se i da pitate ima li načina i da se dokaže prisustvo bakterijske infekcije pre nego što dete počne da dobija antibiotik. Koliko je opasan dečji ekcem? Promene na koži se uglavnom gube do kraja druge godine života. Tačan mehanizam nastajanja nije utvrđen, pa se i lečenje svodi na smirivanje tegoba, ako ih dete ima. Često je potreban timski pristup: pedijatar, alergolog, dermatolog. Šta je pravilan rast i razvoj deteta? Postoje mnogi usvojeni standardi, potrebno je mnogo podataka iz lične i porodične anamneze. Sliku dopunjavaju laboratorijska i druga ispitivanja. Osnova pravilne ocene rasta i razvoja, najčešće sasvim dovoljna, je kompletan pedijatrijski pregled. A, šta sa nepotupnim pražnjenjem debelog creva? Konstipacija, “zatvor” ili nepotpuno pražnjenje debelog creva, najčešće je odraz nekog poremećaja u ishrani ili navikama, ali često i nesvesno izražavanje potrebe „voli me, primeti me“. Nekada i znak ozbiljnih oboljenja. Uvek je potreban pedijatrijski pregled, često i pregled dečjeg gastroenterologa.

Da li je kašalj alarmantan? I kašalj je jedan od dbrambenih mehanizama. Uglavnom je teže onom koji sluša kašalj nego onom koji kašlje. Svi preparati za ublažavanje ili prekidanje kašlja moraju se koristiti prema preporuci pedijatra

Koliko su opasne infekcije mokraćnih kanala? Uvek su izazvane bakterijama. Po pravilu, uvek je poremećeno opšte stanje deteta, često ih maskira druga infekcija ili zlopupotreba antibiotika. Odluku o lečenju, ispitivanjima i praćenju donose pedijatar i pedijatar - nefrolog

Kad su neophodni antibiotici? Lekovi protiv bakterijskih infekcija su neprocenjiva tekovina

8

dr Dobrosavka Paunović Roki, spec. pedijatrije

POLNO prenosive bolesti su infekcije, koje se prenose seksualnim odnosom, preko telesnih tečnosti, dodira sluzokože ili dodirom sa inficiranom kožom, kao što se dešava kod kondiloma ili genitalnog herpesa. Izazivači polno prenosivih bolesti su bakterije, virusi, paraziti, protozoe... Najčešće polne bolesti su: kondilomi, hlamidija, mikoplazma i ureaplazma, gonoreja (kapavac,triper), sifilis, trihomonas, kandida, HIV/SIDA, genitalni herpes, hepatitis, stidne vaši. U Srbiji su od polno prenosivih bolesti najzastupljenije polne bradavice (kondilomi, izazvani HPV - humanim papiloma virusom) i infekcije hlamidijom. Polno prenosive bolesti su najčešće kod mladih u dobi od 16 do 26 godina, zbog menjanja partnera, ali i zbog češće upotrebe droge i alkohola, koji smanjuju opreznost. Učestalost ovih bolesti raste i zbog ranog stupanja u seksualne odnose, kasnijeg ulaska u brak, a delom i zbog nedovoljne seksualne prosvećenosti . Kada je osoba inficirana veoma često nema nikakve simptome, ali može da prenese bolest na seksulanog partnera. Period inkubacije je najčešće dve do tri nedelje (kod bakterijskih infekecija) do nekoliko meseci i čak godinu kod infecija virusima (HPV, HIV). Najčešći simptomi polno prenosivih bolesti su: osip ili svrab genitalnog predela, pojava otoka, bradavica ili plikova u pubičnoj ili analnoj regiji, pojačan vaginalni sekret, krvarenje i bol pri seksualnom odnosu, bol u donjem delu trbuha, osećaj neprijatnosti ili pečenja prilikom mokrenja. Ovi simptomi su češći i izraženiji kod žena nego kod muškaraca iako boluju oba partnera. Neke od polno prenosivih bolesti mogu izazvati upalu materice i jajovoda sa kasnijim rizikom od vanmaterične trudnoće ili neplodnosti.

Infekcije nekim tipovima HPV (humanog papiloma virusa) sa visokim onkogenim potencijalom (najčešće tip 16 i 18) mogu dovesti do premalignih i malignih promena na grliću materice. U vreme trudnoće može da dođe do infekcije plodovih ovojnica sa komplikacijama poput spontanih pobačaja ili prevremenih porođaja kao i prenošenje infekcija na bebu pre i za vreme porođaja. Hlamidija je jedan od najčešćih uzročnika upale pluća novorođenčeta kao i infekcije oka. Dijagnoza polno prenosivih bolesti se postavlja uzimanjem uzorka vaginalnog i cervikalnog brisa, uzimanjem uretralnog brisa kod muškaraca, analizma iz krvi... Lečenje se sprovodi uglavnom antibiotskom terapijom oba partnera. Kondilomi se leče fizičkim uklanjanjem - krioterapijom, termo ili elektrokauterizacijom ili, što je i najefikasnije, vaporizacijom radio ili laserskim talasima. U nekim zemljama se sprovodi vakcinacija protiv najučestalijih tipova HP virusa ženske populacije od jedanaest do 26 godina. S obzirom na sve veću učestalost polno prenosivih bolesti, a naročito onih koje mogu dovesti do ozbiljnih komplikacija sa trajnim oštećenjem zdravlja ili čak i do smrti, veoma je značajno ukazati na sprečavanje njihovog nastanka. Poželjna je obostrano monogamna seksualna veza sa neinficirnim partnerom kao i korektno i stalno korišćenje kondoma. Neizostavni su redovni kontrolni pregled, čak i u odsustvu simptoma, a naročito kod promene partnera. U slučaju pojave simptoma bolesti treba odmah potražiti medicinsku pomoć.

dr Snežana Vukoje Mišić, spec. ginekologije i akušerstva 9


Dr Risti}

Fizikalna medicina

365 dana uz Vas

Kad kičma boli

Dr Risti}

Tel: 011/2693-287, 2697-808; Mob: 063/205-764, www.dr-ristic.com

BOLOVI u leđima su danas jedan od najčešćih razloga za javljanje fizijatru, ali i najčešći razlog izostanka sa posla. Bol u lumbalnom delu kičme doživi 80 odsto ljudi, a podjednako je učestao kod oba pola. U više od 95 posto slučajeva je u pitanju nespecifičan bol u krstima, dok sindrom išijasa obuhvata ispod pet posto pacijenata.

•• •

petog lumbalnog pršljena, a još ređi između trećeg i četvrtog ili drugog i trećeg lumbalnog pršljena. Šta preduzeti već kod prvog bola? Javiti se lekaru ( fizijatru), koji će detaljnom anamnezom i kliničkim pregledom razdvojiti običan lumbalni sindrom (bol u krstima) od išijasa i drugih oboljenja, koja se mogu ispoljiti kao bol u donjem delu leđa. Nakon pregleda često se preporučuje i rentgenski snimak kičme. Ukoliko se pri pregledu utvrde i neurološki deficiti (npr. odsustvo refleksa, poremećaj senzibiliteta, slabost muskulature i sl.) lekar će odlučiti o daljim dijagnostičkim postupcima kao što su elektromioneurografija, CT, magnetna rezonanca, a i laboratorijski nalazi mogu ukazati na mogući uzrok bola u leđima. Lečenje je u najvećem broju slučajeva konzervativno tj. neoperativno i sastoji se od medikamentozne terapije (lekovi), kako bi se umanjio bol. Zatim, tu su metode fizikalne terapije (elektroterapija, magnetoterapija, primena lasera, ultrazvuk…). Nakon smirivanja akutnih bolova preporučuje se započinjanje sa ciljanom medicinskom gimnastikom (kineziterapijom – vežbama), radi jačanja muskulature. Program vežbanja je individualan, što znači da se mora prilagoditi bolesniku, njegovima godinama, polu, opštem stanju, kao i stanju koštanog, mišićnog i ligamentarnog sistema kičme. Važno mesto zauzima i edukacija pacijenta - saveti za pravilno držanje, kako da sedi, ustaje, podiže predmete i sl., kao i motivisanje za svakodnevno sprovođenje naučenih vežbi kod kuće.

KIČMA STALNO TRPI

Na rani početak degenerativnih promena lumbalnog dela kičme utiču loše držanje tela, urođeni i stečeni deformiteti kičmenog stuba i donjih ekstremiteta, koji remete normalnu statiku kičme. Kičma trpi stalno i neravnomerno opterećenje, koje ubrzava degenerativne procese u nekim njenim delovima. Zatim, tu su i nasledni faktor i kontitucionalne slabosti diskusa.

KRSTOBOLJA ČUDNA BOLJKA Bol u lumbalnom (krsnom) delu kičme je lumbago, a ukoliko se spušta duž noge to je lumboišijalgija ili išijas. Loše držanje tela, deformiteti kičmenog stuba, previše sedenja, a malo kretanja i sporta kao i debljina – doprinose oboljenju kičme.

Šta je išijas ? Bol u lumbalnom delu kičme naziva se lumbago. Ukoliko se bol spušta duž noge to je lumboišijalgija ili išijas. Kod išijasa (lumboischialgia) bol obično počinje posle nezgodnog pokreta ili podizanja tereta. Bolovi se šire prema i duž jedne ili obe noge i mogu biti praćeni napetošću mišića i ograničenjem pokretljivosti kičme. Sve ovo može pratiti i mišićna slabost, osećaj trnjenja, mravinjanja, smanjena osetljivost, kao i otežano kretanje. Bolovi kod išijasa se pojačavaju prilikom dugog stajanja, sedenja, kijanja, kašljanja i naprezanja. Koji su uzroci ? Najčešći uzrok je kompresija ili iritacija nervnih korenova od intervertebralnog diska (hernijacija diskusa – diskus hernija), ali tu su i degenerativne promene u lumbalnom delu kičme, trauma, upalni procesi… Prerano starenje i degenerativne promene intervertebralnog (međupršljenskog) diskusa su svakako osnovni razlog ove bolesti. Najčešće pri podizanju tereta iz savijenog položaja tela dolazi do pucanja fibroznog prstena (anulusa fibrozusa) diskusa i nepravilnog položaja njegovog središnjeg dela - nukleus pulpozusa, koji zatim pritiska na odgovarajući kičmeni nervni koren ili, ređe, ide ka kičmenoj moždini. Posebno sklono mesto za hernijaciju diskusa je između petog lumbalnog i prvog sakralnog pršljena. Ređi je nepravilan položaj između četvrtog i

10

Kad je neophodna operacija ? Operativno lečenje se sprovodi u slučajevima kad se jedino hirurškim putem može otkloniti uzrok bola u leđima ili ukoliko je došlo do razvoja ozbiljnih neuroloških simptoma. Ako dođe do pritiska na kičmenu moždinu ili vlakna caudae equinae javlja se bol i trnjenje u predelu anusa, polnih organa i unutrašnje strane natkolenice. Može doći i do gubitka osetljivosti nogu pa čak i do njihove oduzetosti. Moguć je i gubitak kontrole mokrenja i stolice, što zahteva hitnu hiruršku intervenciju.

•• •

ČUVAJ LEĐA!

Regulisanje telesne težine, nošenje adekvatne obuće, umerena redovna fizička aktivnost , izbegavanje dugog sedenja, kao i teškog fizičkog rada samo su neki od poteza, koje sami možemo preduzeti da nas leđa ne zabole.

Šta možemo sami da učinimo ? Savremeni način života doveo je do smanjenja fizičkih aktivnosti. Sedeći stil života, vožnja kolima, dugotrajno sedenje na poslu, ispred televizora i kompjutera dovodi do slabljenja mišića podupirača kičmenog stuba. Sve češće zbog promene životnog stila, degenerativne promene na kičmenom stubu se javljaju kod osoba između 30. i 40. godine, pa i mlađih. Još od detinjstva potrebno je kod dece razvijati kulturu bavljenja sportom. Važno je i blagovremeno otkrivanje i korekcija svih statičkih poremećaja, koji mogu da budu uzrok prvih degenerativnih procesa na kičmenom stubu.

dr Milica Krstić, spec. fizikalne medicine

11


Dr Risti}

365 dana uz Vas

Savetovalište za ishranu DZ Dr Ristić

Probiotici i prebiotici

“DOBRE” BAKTERIJE PROTIV “KOROVA” Čuvaju normalnu crevnu floru i imunitet, a najviše ih ima u jogurtu

Tel: 011/2693-287, 2697-808; Mob: 063/205-764, www.dr-ristic.com

Dr Risti}

hrane. Ima ih nekoliko stotina, a najvažnije i najčešće korišćene su različite vrste roda Lactobacillus i Bifidobacterium. Koja je njihova uloga i na koji način pomažu ljudskom zdravlju? Naše zdravlje zavisi i od zdravlja digestivnog sistema i od ravnoteže tzv. crevne mikroflore u njemu. Ljudski sistem za varenje naseljavaju najrazličitije vrste bakterija u ogromnom broju i neke od njih su apsolutno korisne i potrebne. Bez prisustva ovih korisnih bakterijskih sojeva bio bi značajno kompromitovan sistem imunološke odbrane, jer one imaju značajnu ulogu u zaštiti od patogenih mikroorganizama. Takođe, učestvuju u završnoj fazi varenja i produkciji nekih neophodnih vitamina. Smatra se da probiotici imaju i antikancerogena svojstva, da mogu uticati na smanjenje nivoa holesterola u krvi i regulisanje opstipacije. Kao lekovi, primenjuju se u lečenju različitih oblika proliva. Intenzivno se istražuje njihova primena kod autoimunih bolesti debelog creva.

•• •

BEZ PRETERIVANJA, MOLIM!

Kako obezbeđujemo dovoljno probiotika? Dobro izbalansirana ishrana će obezbediti dovoljan unos probiotika. Dakle, svako treba da unosi dovoljnu količinu fermentisanih mlečnih proizvoda, pa će na taj način obezbediti i optimalan unos probiotika. Ukoliko su probiotici propisani kao terapija (prolivi različitog porekla, antibiotska terapija...), to mora da bude pod lekarskim nadzorom.

Koje namirnice sadrže probiotike? Dodatni unos probiotika dovodi do povećanja broja korisnih bakterija u digestivnom sistemu što utiče na smanjenje rasta broja drugih, manje korisnih, bakterijskih sojeva. Namirnice, koje sadrže probiotike su razne vrste fermentisanih mlečnih proizvoda. Najčešće korišćena namirnica, koja sadrži probiotike je jogurt zbog čega ga nazivamo funkcionalnom hranom (funkcionalnim namirnicama smatraju se one namirnice, koje osim hranljive vrednosti imaju i povoljan efekat na zdravlje). A, šta su prebiotici? To su nesvarljivi delovi hrane, koji su potrebni za opstanak i razvoj probiotika. Najpoznatiji (i najzastupljeniji) je inulin. Prebiotici, osim što služe kao neka vrsta hranljivog supstrata za probiotike i obezbeđuju preživljavanje probiotika pri prolasku kroz gornje delove sistema za varenje, imaju uticaja i na poboljšanje iskoristljivosti važnih minerala iz hrane, kao što su magnezijum i kalcijum. Takođe, poboljšavaju pokretljivost creva, pa mogu povoljno da utiču na rad sistema za varenje. SVAKODNEVNO nas “bombarduju” reklamnim porukama u medijima o povoljnom uticaju probiotika na zdravlje, a pritom nismo sigurni o čemu je reč. Primera radi, kao što su šume obrasle travom, što je normalna flora u šumi, tako su i creva naseljena “dobrim” bakterijama, koje predstavljaju normalnu crevnu floru, što čoveku omogućava varenje teško svarljivih namirnica i proizvodnju nekih vitamina. Ali, kao što korov remeti ravnotežu u šumi, tako “loše” bakterije, ako zaposednu creva, potiskuju one “dobre” i može da dođe do proliva, bolova ili infekcija. Dodatnim unosom “dobrih” bakterija ponovo se uspostavlja normalna crevna flora. 12

Ipak, mišljenja o ovim dodacima ishrani su podeljena, dok ih jedni smatraju moćnim, drugi ih osporavaju, pa o tome razgovaramo sa dr Olgom Hadžić, specijalistom higijene iz Savetovališta za ishranu u Domu zdravlja Dr Ristić. Šta su probiotici i koji su najvažniji? Medicinska definicija probiotika glasi da je to jedna ili više kultura živih ćelija mikroorganizama (bakterijskih sojeva), koje primenjene kod ljudi deluju korisno na njihovo zdravlje. Drugačije rečeno, probioticima nazivamo tzv. korisne bakterijske sojeve, koji održavaju ravnotežu mikroflore sistema za varenje

U kojim namirnicama se oni nalaze? Inulina (i drugih prebiotika) ima u voću, povrću i žitaricama, tako da se optimalan unos obezbeđuje uravnoteženom ishranom. Pa, šta su onda simbiotici? Simbiotici su smeše probiotika i prebiotika. Kako je dejstvo probiotika u završnim delovima sistema za varenje, dakle u debelom crevu, prebiotik treba da osigura da probiotik neoštećen dospe do ovih delova digestivnog sistema. Na taj način se obezbeđuje bolja efikasnost farmaceutskog probiotskog preparata.

Savetujete li uzimanje probiotika? Preporučuje se uzimanje probiotika putem namirnica, koje ga sadrže. Nekritično uzimanje, bez preporuke lekara i bez medicinske indikacije, nije dobra ideja. Kod problema sa varenjem, oboljenja digestivnog sistema i u drugim situacijama (npr. antibiotska terapija), samo lekar može da preporuči upotrebu farmaceutskih oblika probiotika. A, kad je reč o deci? U terapijske svrhe probiotike deci propisuje pedijatar, na osnovu medicinskih indikacija. Postoje farmaceutski oblici probiotika, koji su namenjeni samo deci. Kod beba, koje su na veštačkoj ishrani, najveći broj formula za ishranu već sadrži probiotike u optimalnoj količini. Humano mleko sadrži prebiotike, pa bebama, koje se hrane majčinim mlekom, takođe, nije potreban dodatni unos. REDAKCIJA 13


Dr Risti}

Psihologija

365 dana uz Vas

Sve o emocijama

KO SE BOJI VIRDŽINIJE VULF? Preosetljivost - reakcija neizgrađenog i krhkog ega. Ključ nesigurnosti u porodici. Sujetne, egocentrične i uvredljive osobe najčešće nesigurne, ali i odbačene i neprihvatljive za zdravo okruženje

ČOVEK nije samo racionalno biće, jer su naši postupci često izazvani i osećanjima (emocijama). Hteli mi to ili ne, ali emocije su sastavni deo čovekovog postojanja. Kako se razvijaju emocije (od radosti do tuge, od brige do nade, od strepnje do ponosa, od ljubavi do mržnje...) mnogi psiholozi su pokušali da daju odgovore. Pokušaćemo da odgovorimo na pitanje da li emocije mogu da se definišu univerzalnom definicijom. U najširem psihološkom smislu termin „emocija“ odnosi se na uzbuđeno stanje organizma, koje se manifestuje na tri različita načina: emocionalnim doživljajem (npr. osoba oseća bes), emocionalnim ponašanjem (npr. osoba grdi i napada svoga mučitelja) i fiziološkim promenama u telu (npr. krv jurne u lice, srce udara brže, itd.). Svi emocionalni doživljaji imaju četiri glavne dimenzije: intenzitet osećanja (snaga), nivo tenzije (impuls ka aktivnosti), hedonistički ton (stepen prijatnosti odnosno neprijatnosti) i stepen složenosti osećanja (sklop različitih osećanja).

•• •

ŽIVOT NIJE BAJKA

Nesiguran roditelj (pogotovo nesigurna ličnost majke i nejasno shvatanje majčinske uloge), stvara nesigurno dete. Takva majka najčešće prezaštićuje dete braneći ga od svih životnih nedaća i teškoća i tako ga onemogućava i onesposobljava da razvije sopstvene mehanizme prevazilaženja i otpornosti. Ono živi pod „staklenim zvonom“, previše sigurno i previše opušteno i u nemogćnosti da sagleda pravu realnost, činjenicu da život nije bajka. Dete oseća i zna da će roditelji, pogotovu majka, priteći u pomoć u svakoj situaciji. Ako se to ne desi, ono reaguje negodovanjem, ne snalazi se, zbunjeno je i ne ume da se brani, nije pripremljeno za rizike koje donosi život. To ga frustrira i ono reaguje pojačano emocionalno, doživljava sve kao atak na sebe!

14

RANJIVI EGOCENTRICI Najistaknutija komponenta svih emocija je stanje u kome se nalazi naše telo: osećamo napetost, suvoću grla, kucanje srca, nesvesticu, slabost udova... Osećamo da naše telo reaguje bez voljne kontrole: plačemo, smejemo se, drhtimo, iznenađeni smo... Specifičnom karakteru emocionalnih doživljaja doprinose, dakle, instinktivne reakcije. Emocija straha je prirodno povezana sa bežanjem, gnev sa napadanjem, materinska osećanja sa zaštićivanjem. Oni prirodno idu zajedno kao delovi jedinstvenog ponašanja. Ako se kod neke osobe javlja preosetljivost kao način ispoljavanja emocija i kao stil reagovanja na životne situacije, to može da bude izraz naslednih osobina nervnog sistema ili način i stil reagovanja naučen u porodici. Isto tako, može predstavljati i deo specifične strukture ličnosti, koju možemo definisati kao hipersenzibilnu. U svakom slučaju, preosetlljivost osobu stavlja u nepovoljnu poziciju pošto prejako, predugo ili neadekvatno emotivno reaguje na neki nadražaj iz spoljašnje sredine. Preosetlivost ne mora nužno da bude povezana sa uvredljivošću, a ako jeste onda je ona izraz neizgrađenog i krhkog ega („ja“) u odnosu na druge ljude i okolnosti. Primera radi, karakteristično je za adolescente i mlade ljude u pubertetu da su preosetljivi i lako se uvrede, jer kod njih još nisu izgrađene ego – strukture i ne postoje čvrste granice između doživljaja sebe

Dr Risti}

Tel: 011/2693-287, 2697-808; Mob: 063/205-764, www.dr-ristic.com

i okruženja, pa zato mnogi uticaji spolja mogu nekontrolisano „ući“ u unutrašnji psihološki prostor adolescenta i izazvati previše burnu emocionalnu reakciju. Međutim, ako se odarasla osoba ponaša preosetljivo, ona sve događaje i druge ljude i njihovo ponašanje doživljava isuviše emotivno i ne uspeva da odvoji emocionalni doživljaj od racionalnog. Pretpostavka je da se tu radi o bazičnoj nesigurnosti ličnosti u sebe (nedostatak samopouzdanja i samouvernosti). S obzirom da je izgradnja sigurnosti u sebe i samopouzdanja proces, koji se gradi tokom vremena, moguće je i da se preosetljivost prevaziđe tokom vremena i preinači u normalnu osetljivost, koja neće remetititi funkcionisanje ličnosti. Bazična nesigurnost je psihoanalitički termin (S.Frojd), koja nastaje usled nepružanja dovoljno prave ljubavi i zaštite detetu u prvih nekoliko godina života. Osoba kasnije ima problema u sazrevanju i adaptaciji, a hipersenzibilnost može biti jedan od njenih načina (mehanizama) odbrane.

•• •

VAŠAR TAŠTINE Preosetlivost i povredljivost nisu svrsishodne i nefunkcionalne su za život pojedinca. Onemogućavaju ga da realno sagleda život i prihvati događaje onakve kakvi jesu. Rane frustracije čine da sve doživljava samo u relaciji sa sobom i svojim preosetljivim egom (sujeta, samoljublje, taština ) i na taj način štiti sebe i svoj ranjivi ego, bolje rečeno brani dete u sebi, koje je nekad bilo povređivano ili prezaštićeno. Otuda povredljivost i uvredljivost imaju i adaptivnu ulogu za tu osobu, jer je brane od surove stvarnosti i služe da se pokaže drugima da sa njom treba postupati nežnije i drugačije nego sa drugima da se ne bi uvredila (očekuje da se i drugi ponašaju, na izvestan način, kao njeni roditelji). Ali, na žalost takvih osoba, drugi nisu tu da bi ispunjavali njihova očekivanja! Paradoksalno, posledica je distanciranje drugih od nje, nerazumevanje, a krajnja posledica može da bude i izolacija te osobe od društva. Usled kompleksa niže vrednosti (slab ego) osoba je sklona da precenjuje svoje „ja“ (odbrambeni mehanizam), a svrha jeste da sačuva ličnu vrednost (integritet ), osnovne potrebe i ubeđenja od „neprijateljskog“ okruženja. Intenzitet osetljivosti kod ovih osoba ometa racionalne procese tako da svojim nesvesnim, preterano emotivnim i neracionalnim ponašanjem, iako očajnički traže od drugih bliskost, odobravanje, empatiju, sažaljenje i razumevanje za svoje postupke, doživljavaju sasvim suprotno: neshvaćenost, neprihvatanje, osećanje krivice, istinski pate, dok ih drugi ljudi odbacuju i doživljavaju kao „teške osobe“, koje se vređaju za svaku sitnicu, krute i neprilagođene. Ove osobe imaju problem sa onim emocijama, koje su povezane sa percepcijom sopstvenog ega u odnosu na standarde vladanja i ponašanja, kako spoljašnje tako i unutrašnje. Najčešće se to odnosi na emocije srama, stida, ponosa, krivice i sl. Takve osobe nisu tolerantne na kritiku bilo koje vrste, rigidne su i nisu u stanju da odvoje svoje „ja“ od svojih postupaka (simptom infantilnosti). Stoga su one u stalnom „gardu“, spremne na reakciju u slučaju napada (reaktivne). Neopuštene su, u grču, nesigurne da li će uspeti da odgovore na očekivanja sredine od njih, a istovremeno od sebe očekuju da uvek budu uspešne i pohvaljivane. Takve osobe istinski pate, jer ne smeju da se opuste pošto opuštanje za njih predstavlja opasnost da će opet biti povređene. Najbolji i najefikasniji način da se osoba oslobodi navedenih problema jeste psihoterapija, a ona nije ni brza ni laka i najčešće je povezana sa ponovnim proživljavanjem nekih bolnih situacija iz prošlosti. S obzirom da preosetljive osobe same sebe

KONTROLA BESA Pošto emocinalni odgovor zavisi od situacije, neophodno je menjati situaciju na odgovarajući način kako bi čovek izbegao da reaguje preosetljivo. Kako se to postiže? Upravljanje situacijom, tj. upravljanje našim načinom gledanja i odgovorom na nju je ključ emocionalne kontrole i može se primeniti kako na kontrolu sopstvenih tako i na kontrolu tuđih emocija. Prethodno je nužno otkriti koje misli prethode našoj burnoj emocionalnoj reakciji, a onda ih analizirati i pobijati (osporavati). Možemo da ublažimo osećanje srama zadržavajući se u mislima na našim vrednim osobinama i upoređujući svoje nedostatke sa nedostacima mnogo gorih ljudi. Možemo da smanjimo zbunjenost u situaciji punoj stresa pričanjem vica, koji će sve nasmejati i skrenuti kritičnu pažnju sa nas. A, možemo „rashladiti“ naš trenutni bes brojanjem do deset čime ćemo omogućiti da situaciju vidimo na drugi način. Jedan posebno moćan način kontrole je otkrivanje postupaka, koji u datoj situaciji pružaju čoveku širi „prostor slobodnog kretanja“. Naša frustracija neće biti kanalisana u pravcu besa, već će biti skrenuta na drugu stranu ako možemo da sagledamo druge moguće puteve do cilja. Naš strah će biti smanjen ako budemo videli neki mogući izlaz iz situacije. Zato, valja obavljati one aktivnosti, koje su za nas poželjne, zadovoljavajuće i vredne, a izbegavati one koje smatramo negativnim, odbijajućim. Do nekih prostora slobodnog kretanja se dolazi fizičkim kretanjem i vežbama, do drugih upoznavanjem pravih ljudi, a do trećih apstraktnim mišljenjem (analiziranjem situacije) ili sećanjem na prošla zbivanja. Takođe, možemo praviti i tabele koristi i štete, koju imamo kad se ponašamo preosetlivo i iste takve tabele kad se ne ponašamo tako. Jedan od načina, vrlo efikasnih, je da sebe izlažemo, polako i postepeno, upravo onim situacijama u kojima reagujemo preosetljivo i tako treniramo sebe, ostajući mirni i staloženi. Možemo izgovarati afirmacije poput „To jeste za mene neprijatno i frustrirajuće, ali to nije ništa tako strašno i ja to mogu da podnesem!“. Aida Zonjić, psiholog

povređuju stalno i iznova, neophodno je da dijalogom sa psihoterapeutom dođu do sopstvenih uvida u svoje iracionalno ponašanje i strahove, koji su u osnovi. U međuvremenu, mogu primeniti i neke tehnike kontrole emocionalnog doživljavanja ili kontrole situacije. Ali, ako osoba kontroliše i obuzdava socijalno nepoželjne impulse (npr. želju da udari ako je besna, želju da plače ako je tužna, seksualne impulse, itd.) može doći u rizik da se oni još više pojačaju ili, pak, može doći do gneva, ogorčenja ili mržnje prema osobi, koja ga frustrira. Neprekidno sprečavanje emocionalnog izraza može da stvori trajnu i duboko usađenu apatiju ili gubitak spontanosti u emocionalnom životu.

„JA“ - CENTAR SVETA

Nesigurna osoba sve ili većinu događaja doživljava lično. Što je neko više okrenut sebi i egocentričniji utoliko je istinitije da je njegov životni prostor tako konstruisan da se, kao u klasičnom shvatanju Zemlje kao centra sveta, sve okreće oko njegovog „ja“. Osoba ovakvog tipa reagovanja se ponaša isto čak i kad se radi o poslovnim situacijama u kojima je nesmetan proces rada prioritet. To u svakom slučaju nije dobro ni za firmu, a ni za opstanak takve ličnosti na radnom mestu.

15


16


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.