Sudbe i srdzbe lauren groff

sandučićem na stupiću. Chollie je razočarano uzdahnuo; nadao se da je Lottova obitelj bila bolesno bogata, ali nije se činilo da je tako (nikad se ne zna). Bockale su ih tratinčice, virile su iz trave kao bradavice. Zakucali su na vrata. Otvorila ih je sitna žena oštrog lica, usta su joj bila čvrsto stisnuta. “Lancelot nije ovdje”, rekla je. “To biste trebali znati.”

“Ovdje smo da bismo vidjeli Antoinette”, rekao je Chollie. Osjećao je ruku svoje sestre na svojoj.

“Baš sam krenula u kupovinu. Pa sad, možete i ući”, rekla je. “Ja sam Sallie. Lancelotova tetka.”

Sjedili su deset minuta pijući ledeni čaj i grickajući kekse sa stola, onda su se otvorila vrata, ušla je neka žena. Bila je visoka, golema, mlohava, kosa joj je bila pažljivo dignuta na glavu. Nešto u njoj djelovalo je paperjasto, koprena njezine odjeće, način na koji je micala ruke, nešto razoružavajuće mekano. “Baš lijepo”, mrmljala je. “Nismo očekivali posjetitelje.”

Chollie se usiljeno smješkao u svojoj fotelji, procjenjivao ju je, mrzio ono što je vidio.

Gwennie je osjetila Antoinettin pogled na sebi, pomaknula je ruke kako bi pokazala trbuh.

Izraz Antoinettina lica brzo se promijenio, kao papir kada se zapali.

Onda se vedro osmjehnula. “Pretpostavljam da je tu moj sin imao svoje prste. On voli djevojke. Ah, draga.”

Chollie se nagnuo naprijed kako bi nešto rekao, ali iz njene spavaće sobe dopuzala je beba u pelenama, s kosom kao od pamuka. Zatvorio je usta. Antoinette je stavila bebu na koljeno i zacvrkutala: “Pozdravi, Rachel!” mahala je bebinim ručicama prema blizancima. Rachel je žvakala šaku, gledala posjetitelje radoznalim smeđim očima.

“Dakle, što želite od mene?” rekla je Antoinette. “Prekid trudnoće izravno šalje djevojku u pakao, to znate. Neću to platiti.” “Želimo pravdu”, rekao je Chollie.

“Pravdu?” blago je rekla Antoinette. “Svi mi želimo pravdu. I mir u svijetu. Zaigrane jednoroge. Što točno želiš, dečkiću?”

“Još me jednom nazovi dečkićem, krmačo debela, i razbit ću ti jebena usta”, rekao je.