SUBOTA I NEDJELJA, 18. I 19. 11. 2017.
KULTURA
27
A PoPovićA PrilikoM uručEnJA nJEgošEvE nAgrADE
c i Luča mikrokozma u LeGitimacija crne Gore Posebnu buku i bijes izaziva Prezentovanje istorijskih činjenica, na Primjer, da je njegoš od ruskog sinoda dobio oficijelno Priznanje autokefalnosti Pravoslavne crkve u crnoj gori, da je on Prvi nominovao crnogorski jezik, i da je lično u Putnim isPravama uPisivao narodnost crnogorac cijama, čiji filistarski, skorojevićki duh nije mogao dobaciti dalje i više od stihotvorenija Sima Milutinovića, Lukijana Mušickog, Branka Radičevića, Stanka Vraza, knjaza Nikole… Njegoš im je ličio na neku tamnu, divlju gromadu koja nije saobrazna kitnjastim i elegičnim stihovi-
ma južnoslovenskih bardova. Razlika između genija i epigona nije u vještini versifikacije niti u težnji za jezičkim i stilskim savršenstvom, već u razlici između slijepog i bojažljivog slijeđenja prethodnih generacija i samosvijesti da se tradicija ne može samo naslijediti nego se, s iskustvom koji nijesu imali prethodnici, stalno proširuje i preispituje njeno značenje u savremenom poretku stvari.
■ GENIJALNI
SLOBODAR
Borba za Njegoševo nasljeđe neprestano se obnavlja i dobija na zamahu, pogotovo u vrijeme političkih kriza i važnih kulturnih i nacionalnih jubileja, po orvelovskoj definiciji: “Ko kontroliše prošlost, kontroliše budućnost: ko kontroliše sadašnjost, kontroliše prošlost”.
Velikosrpsko svojatanje Njegoša razarajuće djeluje na razvoj crnogorske nacionalne svijesti: jer, ukoliko najveći južnoslovenski pjesnik, koji je uz to bio svjetovni i duhovni poglavar Crne Gore nije Crnogorac, onda je svako dokazivanje nacionalne samobitnosti besmisleno i beznadežno. U duhovnoj matrici etnogenetičara i kleronacionalista nema mjesta za sumnju, kamoli za dvojnost ili višeznačnost: dakle ni za mogućnost da Njegoš, poput, recimo, Česlava Miloša, Gogolja, Brodskog, Andrića, Desnice, Kovača… čija djela baštine najmanje dvije nacionalne književnosti, bude istovremeno crnogorski i srpski, konačno i južnoslovenski pjesnik. Jer, implicitno bi priznali posebnost crnogorske nacionalne kulture, ali i svjetonazorsku antinomiju: u crnogorskoj percepciji Njegoš je genijalni slobodar, a u velikosrpskoj doktrini on je uz Svetoga Savu, drugi stub tobožnje nacionalne superiornosti. Moćnoj i beskrupuloznoj velikosrpskoj propagandi, koja pjesnika slobode pretvara u pobornika tirjanstva, stavljajući znak jednakosti između Njegoševog otpora Osmanskoj imperiji i zločinaca kojima su u potonjem ratu stihovi iz Gorskog vijenca bili inspiracija za masakre i proćerivanja civila, lakoumno su podlegli i izvje-
sni bošnjački intelektualci, ne shvatajući da tako osnažuju ‘raison d’etre’ ideologije koja je planirala etnička čišćenja i genocid u Srebrenici. Koncepcija prema kojoj je Njegoševo srpstvo krucijalni dokaz je da Crna Gora nema posebni identitet, samim tim ni razloga za posebnu državu, nadmoćna, pa i dominantna u materijalnom, institucionalnom i svakom drugom pogledu.
■ CRNOGORSKA
KONTROVERZA
I stoga efikasno uspijeva, kombinacijom različitih propagandnih tehnika, katkad administrativnim mjerama i represijom, da demonizuje kritička preispitivanja ovještalih kanona. Posebnu buku i bijes izaziva prezentovanje istorijskih činjenica, na primjer, da je Njegoš od ruskog Sinoda dobio oficijelno priznanje autokefalnosti pravoslavne crkve u Crnoj Gori, da je on prvi nominovao crnogorski jezik, i da je lično u putnim ispravama upisivao narodnost Crnogorac. Ogromni materijalni resursi, pogotovo u dvadesetom vijeku, potrošeni su za asimilovanje Crnogoraca, i opet njihovi rezultati su polovični i kontroverzni. Crnogorska kontroverza upravo se temelji na gotovo misterioznoj vjekov-
noj opstojnosti ovog malobrojnog ljudstva u crnim brdima ponad mediteranske obale – za koje je Volter govorio da liče na mravinjak – i s druge strane njihove nesposobnosti da konačno dovrše proces nacionalnog konstituisanja. Ova slamka “među vihorove”, u svakom vremenu suočavala se sa novim, drugačijim opasnostima: u vaktu vladika iz kuće Petrovića Njegoša i kad nije bilo direktne spoljne ugroze prijetila joj je samovolja glavara pograničnih plemena, kasnije je bila moneta za potkusurivanje različitih velikodržavnih ideologija, a danas kad je Crna Gora postala članica Ujedinjenih nacija i Evroatlantskog saveza, opako je napadnuta iz onih hramova nekadašnje narodne crkve Njegoševe, koji su u međuvremenu postali glavni propagandno-obavještajni i paravojni stožeri svake protivcrnogorske zavjere. Pjesnik bi kazao: “Junaku se često putah znade / vedro nebo nasmijat grohotom”. I u predvidljivoj budućnosti će se nastaviti borba za Njegoševo nasljeđe, koja će umnogome determinisati karakter, ideologiju i kulturno-politički pravac Crne Gore. Bez obzira što danas naša zemlja nekom izvanjcu koji obiđe ovdašnje knjižare, bogomolje, takozvane ljetnje festivale, može izgledati kao kulturna kolonija, negativna iskustva prošlog stoljeća – pogotovo ona iz 1918. i 1989. – nedvosmisleno nam sugerišu da nikakva trenutna slabost, nesposobno i neodlučno vođstvo ili nepovoljne vanjske okolnosti, ne mogu zatrijeti originalno istorijsko i duhovno iskustvo iz kojega izviru Gorski vijenac i Luča mikrokozma. Njihova neuporediva jezička, izražajna i misaona ljepota i snaga najmoćnija su legitimacija ove male ali dragocjene nacionalne zajednice, i njena trajna poveznica s duhom i sudbinom evropske civilizacije.