Reportaže 21
SRIJEDA, 13. 11. 2013.
velikA AvAnturA
Završeno putovanje dugo 23 godine Majk Spenser Boun najveći svjetski putnik, vratio se kući Prije 23 godine, Majk Spenser Boun napustio je Kalgari i krenuo na avanturu koja je završena ovog mjeseca. U toku svog putovanja svijetom, proputovao je 195 zemalja. Ovaj 44-godišnji Kanađanin najvjerovatnije je najveći svjetski putnik svih vremena. Obišao je zemlje od Afganistana do Zimbabvea. Bio je prvi turista koji je ušao u razoreni Mogadiš u Somaliji i rodni grad Sadama Huseina tokom napada američke vojske, živio je sa Pigmejima u Kongu... Majkova poslednja destinacija bila je Irska. Bio je više puta uhapšen, posjetio je neka od najopasnijih
mjesta na Zemlji, izbjegao ranjavanja u ratnim područjima, oboljevao od raznih bolesti... Svoj 23-godišnji put, koji je počeo 1990. godine, završio je sa istim ruksakom na leđima. “Svaki dan bio je posebna avantura. Kada sam krenuo na put imao sam 21 godinu. Razmišljao sam, niko nikada nije obišao sve zemlje svijeta, zašto ne pokušati. I krenuo sam”, kaže Boun. Tokom proteklih godina Majk je posjetio Indoneziju 20 puta, u Egiptu je bio dva puta, u Indiji šest, Kamerunu pet, Peruu dva puta. U Kini je boravio u tri navrata, Tajlandu više od 50 puta...
PlAv - Gusinje
Za ª alaturkoº potežu čak iz Njujorka Narodnu nošnju iseljenici iz plavsko-gusinjskog kraja kupuju, prije svega, kao svadbeno ruho Amil Ibrahimagić
P
osebno mjesto u domovima Plavljana i Gusinjana širom svijeta, pored nezaobilaznih fotografija, tambura, ibrika i ostalih stvari koje čine porodične etno zbirke pripada “alaturko” nošnji. Izrada narodnih nošnji plavsko-gusinjskog kraja zahtjeva prirodni talenat i umijeće koje se u Plavu i Gusinju može steći od starijih žena. Hamidija-Mida Mulić iz Gusinja uspješno se već deceniju bavi upravo ovim poslom.
Hamidija je prva u svojoj porodici počela da se bavi izradom narodne nošnje plavsko-gusinjskog kraja. Iako je prije deset godina od svojih starijih komšinica naučila da veze i izrađuje nošnju, ističe da je taj zanat potrebno svakodnevno usavršavati. Svaka žena, prema njenim riječima, koja izrađuje ovu nošnju trudi se da na novim kompletima nošnje izvede drugačije šare i vezove. U ovom kraju se osim “alaturko” nošnje izrađuju i one iz Ulcinja i sa Kosova. “Imala sam želju od djetinstva za vezenim radovima, ali nijesam imala prilike da me poduči neka od starijih žena dok sam bila mlađa. Došlo je vrijeme kada sam prije malo više od deset godina naučila od mojih starijih komšinica iz Gusinja kako se pravi fes, jelek, šorta, palantra i drugo. Ovaj
posao mi odlično ide, pa iako tradicija zahtijeva da se čitava nošnja radi ručno, nije mi teško. Volja me i danas drži i trudim se da na svakoj novoj nošnji izvedem druge šare i vezove”, ispričala nam je vrijedna Gusinjanka ne puštajući iz ruku jelek koji će biti gotov za koji dan. Alaturko nošnju najviše traže iseljenici iz ovih krajeva koji žive i rade u Amrici. Tamo ih, kako nam je kazala Hamidija, živi dva puta više nego u samom Plavu i Gusinju. “A za cijenu ne pitaju, kažu jednom se udaje. Svakako da se nijedna svadba ne može zamisliti bez alaturko nošnje, pa naši sugrađani iz Amerike dolaze ovdje da bi je kupili”, objašnjava ona. Nezavisno od toga da li će svadba biti organizovana ovdje ili preko okeana običaj je da mlada nosi
Naši u bijelom svijetu drže do tradicije Hiljadama kilometara daleko od rodnog praga, uz tambure i alaturko nošnju koju ponesu iz Crne Gore iseljenici iz Plava i Gusinja se osjećaju bliži Prokletijama, Plavskom jezeru, Ali-pašinim izvorima, Grlji, Oku skakavice, Hridskom jezeru, dolini Gre-
baje. Tako u želji da i na “kraju svijeta” održe vezu sa zavičajem, u mnogim zemljama gdje žive Plavljani i Gusinjani formirana su plavsko-gusinjska zavičajna društva, a u okviru njih kulturno-umjetnička društva koja njeguju pjesmu, igru i običaje.
nošnju. Nije mali broj onih koji dolaze za nošnju u Crnu Goru kako bi je odnijeli u Ameriku. “Posljednjih godina sve češće nošnje kupuju i oni koji žive u Njemačkoj i Sloveniji. Najmanje se, vjerovatno zbog cijene, one kupuje ovdje. Jedna kompletna “alaturko” nošnja košta od 600 do 800 eura, a za djevojčice koje se uvjek nađu na svadbama, pravim iste nošnje za 150 eura”, kazala nam je ova vrijedna žena. Što se tiče prodaje ona je više izražena tokom ljetjih dana kada iseljenici prave svadbe, jer se u ljetnjim mjesecima porodica okupi u zavičaju. Hamidija takođe izdaje komplete nošnji po 50 eura na dan. “Potražnja za nošnjom ovog ljeta bila je dobra, a dešavalo se da dnevno iznajmim i po šest kompleta”, kaže Mulić. Ipak ističe da je danas mnogo lakše nego u vrijeme kada su to radile starije nane i majke, te da su one ranije rasukivale staro platno da bi dobile konac boje žutog i bijelog zlata. Posljednjih nekoliko godina sve veći broj žena i u inostranstvu u svojim domovima ručno proizvodi kompletnu nošnju.
ArhitekturA
Most u Mostaru sve poznatiji Šta to čini neku građevinu poznatom širom svijeta? Odgovor na to pitanje bi vjerovatno bio neka kombinacija veličanstvenosti, veličine i istorijskog značaja. Međutim, neke od zaista najimpresivnijih arhitektonskih dostignuća nisu mnogo poznata izvan područja u kojem se nalaze, piše Business Insider, svrstavajući na tu listu i Stari most u Mostaru. Ovo su svjetska čuda arhitekture koje ste možda propustili. Prva stvar koju ćete možda primijetiti da je jedan dio naše planete najzastupljeniji na ovoj listi, a to je Indija. Airavatesvara hram u Indiji je jedan od takvih. U Indiji se nalazi oko polovine svih svjetskih “malo poznatih znamenitosti” sa ovog popisa. Tu su još i građevine poput Chand Baori, kao i hram u Kanadukathanu. Još jedan trend u “zaboravljenoj arhitekturi” su istočnoevropske znamenitosti, čija je istorija iskrivljena tokom socijalističke ere. Business Insider tu posebno
ističe Stari most u Mostaru, napominjući da je on “imenjak grada Mostara” u Hercegovini, da je izgrađen 1566., a srušen 1993. godine u ratu u kojem se raspala Jugoslavija. Most je konačno obnovljen 2004. godine i opet je centar zajednice tog grada, dodaje se u tekstu. U istočnoevropske znamenitosti ubrojana je i palata u kojoj je smješten rumunski parlament u Bukureštu. Izgrađena je 1980. u vrijeme komunističkog diktatora Nikolaja Čaušeskua. Ova građevina se smatra jednom od najvećih u svijetu, a ispred nje su samo Pentagon i Century Global Center u Chengdu. Izgrađena u neoklasicističkom stilu sa utrošenih milion kubnih metara mermera, to je još uvijek “najmasivnija” zgrada na svijetu. Postoje i građevine koje su zaboravljene jer su u sjeni mnogo poznatijih “blizanaca”, a to su Choquequirao (drugi Machu Picchu), Taj Deccan (u sjeni Taj Mahal) i Veliki indijski zid, koji je u sjeni onog kineskog.