Reportaže 21
UTORAK, 29.10. 2013.
JubileJ
Zlatna svadba krunisana crkvenim vjenčanjem Pet decenija zajedničkog života bračni par Galešev krunisao zavjetima u crkvi Sanja Milović
K
senija i Jovo Galešev, preduzimljiv bračni par koji je svoj radni vijek proveo u Senti, doselio se nakon penzionisanja na crnogorsko primorje u Mirišta. Kao potvrdu pola vijeka duge ljubavi odlučili su se nedavno i za crkveno vjenčanje u Crkvi sv. Nikole na Luštici. Kruna njihovog braka su sin Slobodan, inžinjer metalurgije i ćerka Anica, ekonomista i ,naravno, troje unučadi.
Zlatnu svadbu su Ksenija, rođena Šibenčanka i Jovo, rodom iz Mokrina, proslavili tako što su svoje bračne zavjete 50 godina nakon građanskog braka potvrdili i u crkvi. Vjenčanje je kroz liturgiju obavio paroh luštički otac Nikola Urdešić u Crkvi svetog Nikole, u Mrkovima. Ksenija se prisjeća kako im se kroz život skoro uvijek osmjehivala sreća. Tako su na početku zajedničkog života, 1972. godine u nagradnoj igri dobili premiju od milion dinara. “Kupili smo namještaj, opremili stan, a 500 hiljada dinara ostavili smo na banci i oročili. Od tada nam je sve nekako krenulo naprijed. Imamo dvoje dece, troje unučadi. Sin Slobodan, inženjer metalurgije i kćerka Anica ekonomista, imaju svoje porodice, žive u Senti, u gradu u kome smo moj suprug i ja proveli cio radni vijek, ja kao zdravstveni, a on kao radnik u industriji. Svih tih godina planirali smo da kada odemo u penziju pređemo da živimo negdje na moru. Mene je vuklo more uz koje sam odrastala”, priča Ksenija. Jovo se uključuje u priču, podsjećajući da kada su dočekali penziju nisu imali novca da kupe stan u Herceg Novom, ali su našli prelijepu kuću na Mirištu, nadomak Žanjica - nedovršenu i pod pločom. “Od 2001. do danas stalno smo nešto dograđivali, uređivali, a onda konačno na ulaznu kapiju postavili tablu Stari dvor. Osim mještana, bili smo među prvim stanovnicima ovog mijesta koje je nevjerovatno lijepo ne samo za vedrih sunčanih dana nego i kada je ‘nevjera’ - kada udare jugo ili bura.
Ako postoji raj na ovoj našoj zemlji onda je to dio u Mirištu”, uvjerena je Ksenija. Ona još razdragano, gotovo mladalački priča o tome kako su nekada radili oko svog doma kako bi u njemu što više uživali. “Kuću smo uredili u primorskom stilu. Moj Jovo ima zlatne ruke i vješt je da nađe prave majstore. Djeca, snaha, zet, unuci, stalno nam dolaze. Ove godine u julu bilo nas je četrnaestoro u kući. Odlično smo se uklopili sa mještanima i među njima stekli istinske prijatelje. Sada imamo i kumove, moju posestrimu Radojku Begović i Đorđa Morica, uz širok, zdrav osmijeh, završava Ksenija svoju priču. Na pitanje odlazi li u rodnu Dalmaciju Ksenija dodaje da nije išla godinama, a onda joj je 2003. godine umro brat. “Tada sam otišla. Bilo je to naporno putovanje. Pomiješala su se davna sjećanja, ona na lijepu mladost i velika očekivanja i snove, sa sjećanjima sa tragično bliskom prošlošću zajedničke zemlje i mojim ličnim gubitkom... ali Dalmacija je ostala lijepa, a prijatelji uvijek i svuda prijatelji”, kaže blago Ksenija. U kući na Mirištu Ksenija uredila je i svoju duhovnu sobu. Ksenija je danas možda i više zaljubljena u Jova nego nekada kad su se upoznali i počeli zajednički život, pa kaže da je Jovica njen najveći dobitak. Kao ključne savjete za dobar i dugovječan brak navodi majčine riječi - ‘tolerancija na prvom mijestu i Bog pa muž, na drugom i uvijek - strpljen spašen. Ove pouke pamti iako je majku izgubila u četrnaestoj godini. Je
Zlatna svadba ‘potvrđena’ i vjenčanjem u crkvi
li se uvijek njih i pridržavala pitali smo tihog, ali vedrog i preduzimljivog Jova koji u svemu prati svoju suprugu. “Uglavnom, osim što se dešavalo ponekad da je loše spavala pa bi na ovo zaboravila”, odgovara tihi, uglađeni Jovo. Ksenija i Jovo imaju i za godine koje slijede mnogo planova. Nedavno su dobili crnogorsko državljanstvo, pa je naredni plan da neki zimski kutak za sebe nađu i na obalnoj strani zaliva, u Tivtu, Kotoru, ili Herceg Novom. Kažu da su sa tih lokacija ljekari bliži, lakše je funkcionisati nego na Mirištu gdje još nemaju vodu osim iz rezervoara.
Fotografija sa vjenčanja para Galešev prije 50 godina: Supružnici sa prijateljima i rođacima
internet hit
ª No Woman, No Driveº Mladi Saudijci ironično ukazuju da žene imaju pravo da voze automobil Saudijska Arabija je jedina zemlja u svijetu u kojoj ženama nije dozvoljeno da voze automobil. O tome se sve češće govori, a žene u toj zemlji sve češće protestuju, ponekad čak i rizikujući da budu uhapšene i kažnjene. Nekoliko Saudijki su u subotu rizikovale da budu uhapšene i kažnjene zbog toga što su u znak protesta vozile automobil, snimile se i snimak postavile na internet. Neke od njih koje su namjeravale da učestvuju u ovom protestu ranije su dobile prijeteće pozive tako da su odustale. U toj zemlji zapravo ne postoji zakon koji bi branio ženama da voze, radi se više o običaju i usmenoj zabrani. Dajući ženama podršku da se izbore za svoje pravo da voze auto-
mobile, saudijski aktivista i komičar Hisham Fageeh snimio je, zajedno sa kolegama, ironičnu verziju popularne pjesme Boba Marleyja “No Woman, No Cry”, samo je u ovom slučaju “No Woman, No Drive” (Nema žene, nema vožnje). Pjesmu je na YouTube postavio u subotu, a već 24 sata kasnije bila je pregledana više od milion i 200.000 puta. “Ja zapravo i ne slušam muziku, ali dok sam studirao u SAD-u čuo sam ovu pjesmu jednog Jamajčanina, koja je privukla moju pažnju. Odlučio sam da je izvedem na svoj način. U mojoj kulturi baš i nema muzičkih instrumenata, pa ću je otpjevati uz pomoć talentovanih prijatelja”, kazao je Fageeh na početku videa.