Reportaže 21
ČETVRTAK, 25. 4. 2013.
JUŽNA AMERIKA
Samba, tango i još ponešto Nostalgija ovdašnjih doseljenika bitno je uticala na arhitekturu, pa su mnoge zgrade kompletno rađene u evropskom stilu
Dimitrije Stanković
B
uenos Ajres je od svega što sam na svom putu po Latinskoj Americi vidio sigurno “najevropskiji” grad. Naime, veliki dio njegove populacije porijeklom jeste iz Evrope – mahom su to Italijani i Španci - koji su sa sobom donijeli i evropske običaje, kulturu, ali i nostalgiju za svojim korijenima.
Rezultat toga je da su često na novom tlu pokušavali da stvore nešto što bi ih podsjećalo na rodni kraj, pa tako u Buenos Ajresu ima zgrada – posebno u bogatijim dijelovima grada, poput poznate Recolete - koje su kompletno rađene u evropskom, posebno otmenom pariskom stilu, ili čak i kompletno donijete (!) iz Evrope.
● ArgentinA, Buenos Ajres Buenos Ajres je, inače, grad tanga, koji se pleše po restoranima, “milongama” (specifičnim lokalnim restoranima - školama tanga), na ulicama... Uz to “portenjosi” – kako zovu stanovnike Buenos Ajresa - luduju za Evitom (Peron), moćnom i popularnom nekadašnjom prvom damom Argentine, ženom koja je svojom preranom smrću otišla direktno u legendu, te možda još i najviše za – Dijegom Maradonom. Njegovi golovi protiv Engleza na svjetskom fudbalskom prvenstvu su mu obezbedili status legende koja hoda i to važi i danas, bez obzira na sve ono što mu se kasnije dešavalo u životu, od droge do pića i svega što uz to ide. Buenos Ajres ima i najširu aveniju na svijetu – mada to zapravo više i nije slučaj, jer je šira ona u Braziliji – aveniju 9. jula sa poznatim obeliskom. Najzad, Buenos Ajres je i grad pun restorana u kojima je – pogotovo onim lokalnim – omiljena hrana pečeno meso, takozvani “asado”, uglavnom govedina koja inače važi za najbolju na svijetu i koju ovdje, ali i u Brazilu, konzumiraju u ogromnim količinama.
● Asunsion, PArAgvAj Poseta Asunsionu, glavnom gradu Paragvaja, trajala je nekoliko sati. Asunsion je mnogo manji grad od ostalih koje sam
posjećivao na putu, tipa megalopolisa Sao Paula ili Buenos Airesa, tako da mi je dvočasovna šetnja omogućila da sasvim lijepo vidim sve glavne znamenitosti grada, koncentrisane unutar gradskog jezgra u krugu od kojih 500-600 metara. Država Paragvaj je inače jako siromašna – druga po siromaštvu u Latinskoj Americi, odmah iza Bolivije – i to se jasno primjećuje. Dovoljno je prošetati po trgovačkoj Palmi, jednoj od glavnih ulica grada, zapaziti svuda unaokolo gomile jeftine robe koja se prodaje razbacana po trotoarima i shvatiti da ovo zasigurno nije zemlja izobilja niti visokog standarda. U Asunsionu me je sačekalo i najvrelije vrijeme na cijelom putu – sa temperaturom od preko 35 C.
● sAkrAmento, urugvAj U Urugvaj sam otišao iz Buenos Airesa, na jednodnevni izlet. Umjesto planirane posjete Montevideu koji je nešto dalje, odlučio sam se da ipak samo odem do mnogo bližeg Sakramenta, mirnog gradića na drugoj strani ogromnog zaliva rijeke Rio de la Plata, a do koga se brzim hidrobusom putuje nešto malo više od jednog sata. Gradić je inače na UNESCO-voj listi zaštićenih gradova – prije svega zbog ostataka kolonijalne arhitekture – kuća, par crkava i jednog svetionika. Sve to što treba i vrijedi vidjeti se nalazi u doslovno tri-četiri male, kaldrmisane paralelne i poprečne uličice u starom jezgru – i za to je dovoljno sat ili malo više šetnje.
● sAlvAdor de BAijA, BrAzil Najzad, posljednji dio mog puta po Latinskoj Americi obuhva-
tao je posjetu Salvador de Baiji, sjeverno od Rija, i malenom Trancosu. Salvador je veliki dvomilionski grad, glavni grad države Bahia, i grad koji se nalazi na UNESCO-voj listi kulturne baštine svijeta – zapravo njegov Stari grad sa svojom prelijepom arhitekturom. Inače, grad je nekada, prije par vijekova, bio glavno mjesto preko koga se odvijala trgovina robljem dovođenim iz Afrike – i zato je i danas njegovo stanovništvo uglavnom crne boje kože. Salvador je poznat po snažnoj muzičkoj sceni (muzika se ovde čuje doslovno na svakom koraku – od one koja prati ratničke plesove porijeklom iz Afrike koji se plešu na ulici pa do brazilske sambe i latino ritmova uopšte), ali i po karnevalu na kome žene nose živopisnu odjeću. Stari dio grada se nalazi u četvrti koja se zove Pelourinjo, prepunoj ateljea, restorana i kafića, a koja je na jednom uzdignutom brdašcetu iznad lučkog dijela grada. Stanovnici Salvadora važe za opuštene ljude koji uživaju u dobrom životu i muzici, čak i natprosječno u odnosu na, inače prilično visoke, brazilske standarde. Pored Salvadora se nalaze veoma lijepe plaže i tu sam već vidio okean u punom sjaju – pesak, talasi
i gomile kupača.
● trAncoso, BrAzil No, pravi Atlantik sam tek doživeo u Trancosu, malenom i popularnom mjestu gdje sam isplanirao da provedem posljednja četiri dana svog puta i odmorim se pred povratak u Evropu. Do Trancosa sam došao nakon kratkog leta do gradića Porto Segura i onda transfera s aerodroma autobusom, feribotom i opet autobusom. Dakle, poslije uzbudljiva dva sata konačno sam došao do Trancosa i svoje “pousade” - kako tamo nazivaju lijepa imanja sa bujnom vegetacijom, i kućicama ili sobama za spavanje – u kojoj sam imao rezervisanu sobu. Moja je “pousada” zaista bila sjajna, to se odmah vidjelo, kao što je sjajna bila i odlična holandsko-brazilska porodica koja ju je držala i koja je bila izuzetno predusretljiva. Trancoso je malo mjesto, prepuno prije svega Brazilaca koji ovdje vole da provedu odmor. Mjesto ima lijepu bijelu crkvicu na ogromnom travnjaku par stotina metara iznad plaža, dosta malih šareno ofarbanih kućica u urođeničkom stilu koje su ili restorani ili vrlo šarman-
tne prodavnice – pogotovo uveče kada su šarene fasade osvjetljene brojnim reflektorima. Dakle, ništa posebno od arhitekture, ali kako je mjesto popularno to su i cijene adekvatne – znači vrlo, vrlo visoke. Tako, recimo jelo od mesa može koštati i do 30 eura, a specijaliteti od ribe, morski plodovi čak i 50. No, naravno – ima i druge vrste ponude, ponajviše samouslužnih restorana sa švedskim stolom gdje sam biraš hranu i na kraju plaćaš to što si uzeo - na kilo. Vrlo interesantan koncept raširen svuda po Brazilu... Jedan dan sam brodom otišao do dvadesetak kilometara udaljene plaže Espelho (Praia do Espelho) koja važi za jednu od naljepših u Brazilu. Lijepa, dugačka, sa puno restorana i puno svijeta – ja sam ipak najveći dio vremena proveo na jednom njenom sporednom dijelu gdje je bilo daleko mirnije. Inače, Atlantik je tokom puta brodićem bio standardno uzburkan, što i nije baš prijalo. Noću je u Trancosu padala kiša, a preko dana je bilo puno sunca, ali je opet vlaga bila toliko velika u mjeri da se ništa, ali baš ništa od iole mokrih stvari nije moglo osušiti. (Izvor: b92.net)