Igra sudbine, Dayana Evans

“Ja sam Pierre,” pružio joj je lijepo njegovanu ruku, “Ti si Monina prijateljica, zar ne?”

“Da,” ispružila je ruku koju je on primio u nježan i pomalo ženstven stisak.

“Rekli su mi da ne govoriš francuski. Zašto te Mona nije naučila?” dobacio joj je pogled ispod obrva i nagnuo glavu prema naprijed kako bi joj utisnuo površan poljubac na ruku.

“Nismo o tome nikada razgovarale,” odgovorila je pomalo hladnim tonom, “Ona toliko savršeno govori engleski da nije bilo potrebe,” istrgnula je ruku iz njegove.

“Da, ona zaista savršeno govori engleski, a i mnoge druge jezike,” značajno je podigao jednu obrvu.

A što bi sad to trebalo značiti? Nicole nije bio potreban prevoditelj samo verbalnog govora, trebao joj je prevoditelj i neverbalnog govora.

“Vaš izgovor nije loš,” nastojala je zadržati razgovor na normalnim temama.

“Nastojim biti dobar u svemu,” koketirao je. Bar joj se učinilo da je to bilo koketiranje. Nije bila sigurna.

“Stvarno?” nastojala je zvučati nezainteresirano. Bacivši pogled preko njegovog ramena uočila je Daniela koji je stajao blizu njih i na njeno čuđenje, znatiželjno ih promatrao.

“Bi li željela otkriti u čemu sam još dobar?” Pierre se nagnuo prema njoj, a ona se zagrcnula šampanjcem kojeg je upravo ispijala.

“Hm...ovaj...” počela je odugovlačiti kašljucajući, “vjerovat ću vam na riječ.”

“Nemoj mi se obraćati sa vi, to je tako službeno.”

“U redu, kako želite...ovaj, želiš,” nije se usudila ponovno pogledati prema Danielu pa je svoj pogled zalijepila za Pierrea. Što nije bio dobar izbor. “Želiš li plesati?” pružio je ruku.

U pozadini je svirala lagana glazba i to joj se nije svidjelo.

Ona nije bila dobra plesačica i zapravo nije željela plesati. Vidjevši da se ona misli Piere je dodao, “Ne boj se, ne grizem,” dobacio joj je vjerojatno svoj najbolji i najnedužniji osmjeh.

Koji lažnjak.

44