Licem mu je preletjela sjena, ali je zadržao osmijeh. “Zar? Nisam primijetio,” okrenuo se od nje kako bi dohvatio majicu. “Kako možeš reći da nisi primijetio? Prije nego si otišao posvađali smo se. Zar se ne sjećaš?” “Sjećam se.” “Želio si da ovo među nama bude prolazna avantura, po mogućnosti tajna. Bar sam ja tako shvatila.” “Krivo si shvatila.” “Što?” bila je zaprepaštena njegovom izjavom. Zar ju je svjesno želio zbunjiti preokrećući svoje riječi? “Krivo si shvatila,” ponovio je, “Ovo među nama nije tajno. Možda čak ne bude ni prolazna avantura, tko zna,” njegov samopouzdani smiješak ju je sve više iritirao. “Kad si to, molim te, shvatio? I kad si mene želio o tome obavijestiti?” “Upravo te obavještavam.” “Daniel, što je tebi?” izgubila je strpljenje. On joj je prišao, odbacio majicu iz ruke i zagrlio je, “Zar ti nije drago to što čuješ?” Bojala se odgovoriti na to pitanje jer nije bila sigurna je li bio iskren. Zurila je u njegova gola prsa koja su bila u ravnini s njenim očima. Bože, kako je visok. Podigao joj je glavu i susrela je njegov nježan pogled. “Zar ti nije drago?” tiho je ponovio pitanje. “Možda,” nesigurno je odgovorila. Spustio je svoje usne na njezine i nježno ih poljubio sve dok nije otopio njenu napetost. Što je poljubac postajao dublji to se više prepuštala i zaboravljala svoje nesigurnosti. Kad se odmaknuo od nje nije se odmah mogla sjetiti ni zašto je došla ni što ga je htjela pitati. Trebalo joj je nekoliko trenutaka kako bi se sjetila. Još uvijek ju je držao u zagrljaju i smješkao se. Kako jedan muškarac može tako djelovati na ženu?
208