pobjedom umjetnosti, tako da je produkt i ovog opijumskog puta knjiga Opijum, a nakon nje, Kokto najavljuje svoje sljedeće djelo koje će biti film. 15 Kokto je paradigma umjetnika XX vijeka, polubog koji sam sebe polaže kao žrtvu umjetnosti. Njegova želja je da bude poput grčkih bogova, ali je istovremeno uronjen u čovječje tijelo, kroz koje jedino i može da stvara, što ga čini savremenim tragičkim junakom, onim koji je prekoračio granicu i prešao u hibris, u želji da bude kao bog.
Koktoova lica traže pisca Na početku karijere, Kokto je trpio kritike zbog toga što se oprobavao u različitim medijima. Njegov rad je bilo nemoguće kategorizovati, jer se uvijek mijenjao istražujući nove eksperimentalne pravce. Kasnije će njegov rad ipak biti priznat kao vrijedan u svim ovim različitim formama, ali je njegova slava najvećim dijelom proistekla iz njegove legendarne ličnosti, autokreacije, više negoli iz ijednog od umjetničkih djela koje je proizveo u toku svog šezdesetogodišnjeg rada. 16 Većina istraživača i istraživačica Koktoovog rada će se složiti sa ovom konstatacijom – Kokto sam jeste svoje najuspjelije djelo. Njegova figura objedinjuje dva lika iz grčke mitologije, Narcisa i Orfeja (što se možda i najočiglednije može vidjeti u filmu iz 1950. pod nazivom Orfej), on je samozaljubljeni pjesnik koji uz pomoć svoje umjetnosti prelazi između svjetova onostranosti i ovostranosti. Narcis nema prednost nad Orfejem, jer Koktoov narcizam nije sam sebi dovoljan. Naprotiv, i autokreacija je uvijek u službi umjetnosti. Zato on piše: „Kada pišem, ja provociram. Kada snimam film provociram. Kada slikam provociram. Kada izlažem svoje slike provociram, i kada to ne radim provociram. Nadaren sam za provokaciju... Provociraću i nakon smrti. Moje djelo će morati da sačeka tu drugu smrt, sporu smrt moje darovitosti provociranja. Možda će se pobjedonosno uzdići, neopterećeno mnome, oslobođeno, svježe, i uz uzvik olakšanja: uf!“ 17 Prema Vilijamsovom tumačenju, Kokto sa publikom čini kompromis, on kreira svojevrsno lažno sopstvo, ono koje je izloženo javnosti, a iza kojeg je 15. Ibid., str. 155. 16. Kristine Somerville, “Jean Cocteau: Master of Disguise.” The Missouri Review 38(4), str. 64. 17. Jean Cocteau, Diary of an Unknown, cit. prema James S. Williams, Jean Cocteau, Reaktion Books, London 2008, str. 7.
72