Ekonomska i ekohistorija 4 by CDH Zagreb

Ekonomska i ekohistorija Economic- and Ecohistory Ä&#x152;asopis za gospodarsku povijest i povijest okoliĹĄa Journal for Economic and Environmental History

Volumen IV. / Broj 4 Zagreb - Samobor 2008. ISSN 1845-5867 UDK 33 + 9 + 504.3

Nakladnici / Publishers:

Društvo za hrvatsku ekonomsku povijest i ekohistoriju Society for Croatian Economic and Environmental History Ivana Lučića 3, HR - 10000 Zagreb Izdavačka kuća Meridijani p.p. 132, 10430 Samobor tel.: 01/33-62-367, faks: 01/33-60-321 e-mail: meridijani@meridijani.com www.meridijani.com Sunakladnici / Co-publishers:

Sekcija za gospodarsku povijest Hrvatskog nacionalnog odbora za povijesne znanosti Zagreb (moderator: Hrvoje Petrić) Međunarodni istraživački projekti: »Triplex Confinium - Hrvatska višegraničja u euromediteranskom kontekstu« (voditelj prof. dr. sc. Drago Roksandić) i Triplex Confinium - »Hrvatska riječna višegraničja« (voditeljica: doc. dr. Nataša Štefanec) Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (voditelj: prof. dr. sc. Drago Roksandić) Urednici / Editors-in-chief:

Mira Kolar-Dimitrijević, Hrvoje Petrić Uredništvo / Editorial Staff:

Dragutin Feletar, Željko Holjevac, Mira Kolar-Dimitrijević, Dubravka Mlinarić, Nenad Moačanin, Hrvoje Petrić, Drago Roksandić, Mirela Slukan Altić, Nataša Štefanec, Ivica Šute Međunarodno uredničko vijeće / International Editorial Board: Drago Roksandić - predsjednik (Zagreb, Hrvatska), Daniel Barić (Le Havre-Pariz, Francuska), Slaven Bertoša (Pula, Hrvatska), Zrinka Blažević (Zagreb, Hrvatska), Tatjana Buklijaš (Cambridge, UK), Boris Golec (Ljubljana, Slovenija), Hrvoje Gračanin (Zagreb, Hrvatska), Andrej Hozjan (Maribor, Slovenija), Halil ˙I nalcik (Ankara, Turska), Egidio Ivetic (Padova, Italija), Aleksandar Jakir (Split, Hrvatska), Silvije Jerčinović (Križevci, Hrvatska), Karl Kaser (Graz, Austrija), Isao Koshimura (Tokio, Japan), Marino Manin (Zagreb, Hrvatska), Christof Mauch (München, Njemačka), Kristina Milković (Zagreb, Hrvatska), Ivan Mirnik (Zagreb, Hrvatska), Mirjana Morosini Dominick Washington D.C., SAD), Géza Pálffy (Budimpešta, Mađarska), Daniel Patafta (Zagreb, Hrvatska), Lajos Rácz (Szeged, Mađarska), Gordan Ravančić (Zagreb, Hrvatska), Marko Šarić (Zagreb, Hrvatska), Nataša Štefanec (Zagreb, Hrvatska), Mladen Tomorad (Zagreb, Hrvatska), Jaroslav Vencalek (Ostrava, Češka), Milan Vrbanus (Slavonski Brod, Hrvatska), Zlata Živaković Kerže (Osijek, Hrvatska) Grafički urednik / Graphic design:

Alojz Zaborac Prijelom / Layout:

Meridijani, Hrvoje Herceg Lektura / Language editing:

Aleksandra Slama Za nakladnike / Journal directors:

Petra Somek, Hrvoje Petrić ISSN:

1845-5867 Tisak / Print by:

Bogadigrafika, Koprivnica 2008. Adresa uredništva / Mailing adresss:

Hrvoje Petrić (urednik) Zavod za hrvatsku povijest, Filozofski fakultet Ivana Lučića 3, HR-10000 Zagreb e-mail: h.petric@inet.hr Tiskano uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa RH, Hrvatske gospodarske komore i Koprivničkokriževačke županije

Ekonomska i ekohistorija

TEMA BROJA: ŠUME I LJUDI Hrvoje Petrić

»Neodrživi razvoj« ili kako je krčenje šuma u ranome novom vijeku omogućilo širenje Đurđevačkih pijesaka? »Unsustainable development« or how forest clearing in early modern period enabled desert-like sand of Đurđevac in nordwest Croatia to spread?.........................................................5 Darja Mihelič

Usoda gozdov na slovenskem do 16. stoletja Sudbina šuma u Sloveniji do 16. stoljeća The fate of forests in Slovene territory up to the 16th century......................................................................27 Marin Knezović

Šuma i šumsko drveće u hrvatskim ranosrednjovjekovnim ispravama - činitelj koji nedostaje Forest and forest trees in early medieval documents in Croatia - a missing factor....................................52 Silvija Pisk

Šuma i drveće u latinskim srednjovjekovnim dokumentima: primjer moslavačkog kraja Forest and trees in latin medieval documents: Case study of Moslavina region.........................................64 Mira Kolar-Dimitrijević

Kratak osvrt na povijest šuma Hrvatske i Slavonije od 1850. godine do Prvoga svjetskog rata A brief review of history of forests and woods in Croatia and Slavonnia, in the period from year 1850 until the world war one...............................................................................71 Jó Klanovicz, João Fert Neto, Álvaro Luiz Mafra

Southern Brazilian indigenous populations and the forest: towards an environmental history Indijanska domorodačka populacija južnog Brazila i prašume: Prilog povijesti okoliša...........................94

ČLANCI Mirela Slukan Altić

Prirodni i kulturni pejzaži Pokrčja u mletačkim katastrima 1709./1711. Natural and cultural landscapes of Krka region based on venetian cadastre from 1709/1711...............104 Sabine Florence Fabijanec

Hygiene and commerce: the example of Dalmatian lazarettos from the fourteenth until the sixteenth century Higijena i trgovina: primjer dalmatinskih lazareta od 14. do 16. stoljeća...............................................115 Tomislav Krznar

Čovjek i okoliš u socijalnom kontekstu. Prilog socijalno-ekološkom istraživanju Human and environment in social context. Example of research in social ecology................................134 Hrvoje Petrić

Živjeti »Triplex Confinium« - bibliografija (U povodu 60. godine rođenja prof. dr. sc. Drage Roksandića)................................................151

PRILOG Vesna Pleše

Ugljenarenje - proizvodnja ugljena iz drva u Gorskom kotaru.................................................232 Prikazi knjiga..................................................................................................................................234 ZNANSTVENI SKUPOVI.......................................................................................................................264 UPUTE SURADNICIMA / INSTRUCTIONS TO CONTRIBUTORS...................................................286

4 Popis suradnika u časopisu »Ekonomska i ekohistorija«, broj 4 (2008.): Dr. sc. Jó Klanovicz, Universidade do Estado de Santa Catarina - UDESC, Centro de Ciências Agroveterináris - CAV, Av. Luiz de Camões, 2090, Bairro Conta Dinheiro, Lages/SC, 88520-000 - Brazil Prof. dr. sc. João Fert Neto, Universidade do Estado de Santa Catarina - UDESC, Centro de Ciências Agroveterináris - CAV, Av. Luiz de Camões, 2090, Bairro Conta Dinheiro, Lages/SC, 88520-000, Brazil Prof. dr. sc. Álvaro Luiz Mafra, Universidade do Estado de Santa Catarina - UDESC, Centro de Ciências Agroveterináris - CAV, Av. Luiz de Camões, 2090, Bairro Conta Dinheiro, Lages/SC, 88520-000, Brazil Prof. dr. sc. Darja Mihelič, Zgodovinski inštitut Milka Kosa, ZRC SAZU, Novi trg 4, Ljubljana, Slovenija Prof. dr. sc. Greg Bankoff, University of Hull, United Kingdom Dr. sc. Uwe Luebken, German Historical Institute, Washington DC, SAD Prof. dr. sc. Jordan Sand, Georgetown University, Washington DC, SAD Dr. sc. Zoltán Go˝zsy, Pécsi Tudományegyetem. Pécs, Rókus u. 2. 7624, Mađarska Dr. sc. Szabolcs Varga, College of Theology of Pécs, 7621 Pécs, Papnövelde u. 1-3, Mađarska Mr. sc. Silvije Jerčinović, Visoko gospodarsko učilište, Križevci Tomislav Krznar, A. Šercera 17, Zagreb Mr. sc. Marin Knezović, Hrastin prilaz 2, Zagreb Mr. sc. Silvija Pisk, Odsjek za povijest, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, I. Lučića 3, Zagreb Prof. dr. sc. Mira Kolar-Dimitrijević, red. sveuč. prof. u mirovini, Draškovićeva 23, Zagreb Doc. dr. sc. Mirela Slukan Altić, Institut društvenih znanosti »Ivo Pilar«, Marulićev trg 19, Zagreb Dr. sc. Sabine Florence Fabijanec, Odsjek za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti u Zagrebu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Strossmayerov trg 2, 10000 Zagreb  Viktoria Košak, Katolički školski centar »Ivan Pavao II.«, 77000 Bihać, Bosna i Hercegovina Goran Mihelčić, student, Odsjek za povijest, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, I. Lučića 3, Zagreb Karolina Buzjak, Srednja škola Oroslavje, Oroslavje Ivančica Jež, Osnovna škola Legrad, Trg Sv. Trojstva 35, 48317 Legrad Dr. sc. Hrvoje Petrić, Zavod za hrvatsku povijest, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, I. Lučića 3, Zagreb Doc. dr. Željko Holjevac, Odsjek za povijest, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, I. Lučića 3, Zagreb Vesna Pleše, Hrvatske šume, Lj. F. Vukotinovića 2, 10000 Zagreb Mr. sc. Daniel Patafta, Kaptol 9, 10000 Zagreb Antonio Gotovac, Papuk gore 6, 31000 Osijek Prof dr. sc. Dragutin Feletar, član suradnik HAZU, 48000 Koprivnica, Trg mladosti 8

Ekonomsku i ekohistoriju referiraju: HISTORICAL ABSTRACTS, ABC CLIO Library, Santa Barbara, California, USA AMERICA: HISTORY AND LIFE, Washington, USA JOURNAL OF ECONOMIC LITERATURE (JEL), Pittsburgh, USA CENTRAL AND EASTERN ONLINE LIBRARY, Frankfurt am Main, Deutschland

Ekonomska i ekohistorija Hrvoje Petrić - »NEODRŽIVI RAZVOJ«

»NEODRŽIVI RAZVOJ« ILI KAKO JE KRČENJE ŠUMA U RANOME NOVOM VIJEKU OMOGUĆILO ŠIRENJE ĐURĐEVAČKIH PIJESAKA? »UNSUSTAINABLE DEVELOPMENT« OR HOW FOREST CLEARING IN EARLY MODERN PERIOD ENABLED DESERT-LIKE SAND OF ĐURĐEVAC IN NORDWEST CROATIA TO SPREAD? Hrvoje Petrić Primljeno / Received: 14. 1. 2008. Zavod za hrvatsku povijest Prihvaćeno / Accepted: 22. 10. 2008. Filozofski fakultet Rad ima dvije pozitivne recenzije Sveučilište u Zagrebu Izvorni znanstveni rad Ivana Lučića 3, HR, 10000 Zagreb Original scientific paper Republika Hrvatska UDK/UDC: 504.53.058 (497.5-37 Đurđevac) (091) h.petric@inet.hr 553.623 (497.5-37 Đurđevac) (091) 630*233 (497.5-37 Đurđevac)

Sažetak U izlaganju se analizira ekosustav istraživanog područja eolskih pijesaka južno od rijeke Drave, sa središtem na širem prostoru oko Đurđevca, u sjeverozapadnoj Hrvatskoj blizu granice s Mađarskom.1 U ovom se istraživanju otvara pitanje održivog, odnosno neodrživog razvoja, to jest nije li slučaj otvaranja podravskih pijesaka, koji su se nalazili ispod humusnog sloja, primjer poremećaja ekosustava. Nestankom biljnog veznog materijala (korijenja) ponovno je došlo do eolske erozije i time do ponovnog javljanja pijeska na površini. Uzevši u obzir primjer »suživota« stanovništva s pijeskom u srednjem vijeku, moguće je razmišljati na način da ranonovovjekovno »otvaranje« pješčanih površina vjerojatno nije imalo samo veze s antropogenim faktorom, pa možemo pretpostaviti da su uz njega vjerojatno utjecaj imale i klimatske promjene. Autor ostavlja mogućnost djelovanja antropogenih faktora na način da je promjena gospodarenja (i/ili primjena novih tehnika i agrarnih kultura) na tim prostorima utjecala na stvaranje »golog« pijeska, odnosno na njegovo otvaranje i pokretanje. Za ponovno vezivanje »golog« pijeska bilo je potrebno mnogo napora, a to je sustavno provođeno od kraja 19. stoljeća. Sađene su biljke koje su se brzo prilagođavale životu na pijesku, a pritom je veoma važna bila akacija (koja ima veliku površinu korijenja koje sprečava migraciju pijeska). Te biljke su omogućile stvaranje humusnog supstrata u tlu. Time je stvoreno plodno tlo na površini pijeska koje je u 20. stoljeću obraslo šumskom i travnom vegetacijom te različitim poljoprivrednim kulturama, što je zaustavilo daljnje širenje pijeska.

Ključne riječi: Đurđevački pijesci, eolski pijesci u Hrvatskoj, rani novi vijek, krčenje šuma, povijest okoliša, ekonomska povijest, održivi razvoj

D. Feletar, Prirodna osnova kao čimbenik naseljenosti Gornje hrvatske Podravine, Podravina, 13, Koprivnica 2008., str. 178 - 179.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 5 - 26

Hrvoje Petrić - »NEODRŽIVI RAZVOJ« - ĐURĐEVAČKI PIJESCI

Key words: Đurđevečki pijesci (Đurđevac sands), eolian sands in Croatia, early New Era, forest clearing, environmental history, economic history, and sustainable development

Zanimljiv ekosustav istraživanog prostora je pješčano područje uz rijeku Dravu sa središtem na prostoru sjeverno i istočno od Đurđevca (oko Molva, Đurđevca i Kalinovca). Zbog središta u blizini Đurđevca najčešće ih se naziva Đurđevački pijesci. Neki su ih slikovito nazivali i »hrvatska Sahara«, što je svakako pretjerano. Uže područje ili »prave pijeske« naziva se i »krvavi peski«. Geološka i geomorfološka geneza podravskih pijesaka među stručnjacima još nije u potpunosti razjašnjena, »iako su se ovim prirodnim fenomenom bavili mnogi - od Dragutina Gorjanovića Krambergera, Mije Kišpatića, Milana Šenoe, Ota Oppitza, Branka Kostinčera, Josipa Poljaka, Vladimira Blaškovića, Ivana Kranjčeva, Mihovila Gračanina, Radovana Kranjčeva do Pavla Kurteka, Andrije Bognara, Ive Franje, Dragutina Feletara, Hrvoja Petrića i drugih. S obzirom na to da sedimenti pijeska u Podravini naliježu na podlozi koja je sastavljena od šljunaka zaobljenih fluvijalnom erozijom na prijelazu iz pleistocena u holocen, jasno je da su i sami pijesci nastali u to doba, odnosno najvjerojatnije početkom holocena - prije oko devet do 11 tisuća godina. To očito nisu znali raniji istraživači.«2 Ovo pješčano područje može se ograničiti na prostor između Molva i sjeverno od Virja na zapadu te zapadno od Kloštra Podravskog i Podravskih Sesveta na istoku. Na sjever se pijesci šire do tzv. dravskih bereka, a na jugu i jugozapadu približno do terase na kojoj je poslije Ðurđevački pijesci

Koprivnica

Ždala

Hlebine

Šire područje Uže područje

Bistra

Bregi Koprivnički

Molve

Virje

Severovec

124

MAÐARSKA

Novigrad Podravski

Ferdinandovac

Ðurđevac

109

Veliko Trojstvo

Bjelovar

Prostiranje uže i šire zone prirodnog fenomena Đurđevačkih pijesaka te lokacija šumskog rezervata Crni jarci

275

Crni jarci

vič

238

Kalinovac

Ži

Remetovac

Čepelovac

Kloštar

Šandrovac

Barcs

Otrovanec Rogovac

Bušetina

288

130

106

Lozan Špišić Bukovica

Primjerice Vladimir Blašković je krivo zaključio »da su i Đurđevački pijesci (kao dio podravskih pijesaka) diluvijalni talozi, sekundarni akumulat diluvijalnih tekućica, pri čemu je vjetar bio značajan činilac u stvaranju površinskih oblika i današnjeg lica podravsko-đurđevačke nizine«, usp. V. Blašković, Prirodne osobine Đurđevačkih pijesaka, doktorska disertacija, rukopis, Zagreb 1957.; D. Feletar, Prirodna osnova kao čimbenik naseljenosti Gornje hrvatske Podravine, str. 178 - 179.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 5 - 26

Ekonomska i ekohistorija Hrvoje Petrić - »NEODRŽIVI RAZVOJ«

Naslage pijeska u Podravini 90-ih godina 20. stoljeća (istočno od Kalinovca)

sagrađena cesta i željeznička pruga između Koprivnice i Osijeka. Pješčanih areala ima i izvan tih granica. Oni se prostiru na zapad do Peteranca, Sigeteca i Hlebina sjeverno od Koprivnice. Na jugozapad pijesci dopiru do Bilogore, a na istoku ih ima oko Pitomače, Vukosavljevice, Starog Gradca i Špišić Bukovice. Pijesci se nastavljaju i na prostore sjeverno do rijeke Drave u Mađarskoj.3 Prema Vladimiru Blaškoviću,4 područje Đurđevačkih pijesaka obuhvaćalo bi površinu od 252 km2, a Andrija Bognar drži da je rasprostranjenost pijesaka eolskog podrijetla mnogo šira (na oko 1000 km2). Potonji napominje da na jugozapadu granicu pijesaka čine padine Bilogore, koje su mjestimice također »pod plaštom vjetrom nataloženog pijeska«. Tamo je ostvaren kontakt pijeska s lesom (praporom) i lesu sličnim sedimentima.5 Na rubovima se debljina pješčanog sloja kreće od 15 do 40 metara, a najdublji su i do 80 metara (primjerice, sjeveroistočno od Kalinovca, sjeverno od Đurđevca itd.).6 Pješčani sloj P. Kurtek, Gornja hrvatska Podravina. Evolucija pejzaža i suvremeni funkcionalni odnosi u prostoru, Zagreb 1966., str. 11 - 12. V. Blašković, Prirodne oznake Đurđevačkih pijesaka, Geografski glasnik, br. 25, Zagreb 1963., str. 3. On piše: »Sa zapadne i jugozapadne strane omeđuju ga uglavnom željeznička pruga Virje - Đurđevac - Kloštar; na jugoistoku je cesta Kloštar Podravske Sesvete - Mekiš Podravski - Drava; na sjeveroistoku i sjeveru je korito Drave, na sjeverozapadu cesta Virje - Molve - Ledine Molvanske (na Dravi). Čitavo ovo područje obuhvaća oko 25.200 ha površine. Valja istaći da se u tom prostoru razvio prilično šarolik mozaik raznih tipova pjeskuljastih tala: od posve još svježih i sipkih areala, preko prilično već razluženih i kultiviranih oraničnih i baštovanskih površina do širokih pašnjačko-pustarskih kompleksa sa žbunastim rašćem gdje su metamorfozni procesi uvelike već preobrazili donedavni pustinjsko-pješčani karakter pretežnog dijela te regije«. 5 A. Bognar, Djurdjevački pijesci, rukopis, s.a., Arhiv prof. dr. sc. Dragutina Feletara, Koprivnica. 6 D. Feletar, Prirodna osnova kao čimbenik naseljenosti Gornje hrvatske Podravine, str. 179. 3 4

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 5 - 26

Hrvoje Petrić - »NEODRŽIVI RAZVOJ« - ĐURĐEVAČKI PIJESCI

Pogled na Đurđevačke pijeske danas

Približni izgled Đurđevačkih pijesaka u ranome novom vijeku

U Đurđevačkim pijescima razvila se specifična vegetacija

je deset do 20 metara viši od susjednog močvarnog tla. Teren pijesaka je valovit (izmjenjuju se pješčani sprudovi s ulekninama te humovi i dolovi). »Pod utjecajem glavnih vjetrova sa sjeverozapada i jugozapada sprudovi imaju uglavnom meridijanski smjer, a nadvisuju uleknine obično 4-5 m, no kod Kloštra su visoki 5-8 m. Najviša točka u pješčari je humak Kališčančić (135 m) istočno od Đurđevca.«7 Dijelove poloja koji nisu pod eolskim nanosom pijeska čini uglavnom viši dio naplavne ravni rijeke Drave, koji je plavljen samo tijekom vrlo visokih vodostaja.8 Prema Andriji Bognaru, Đurđevački su pijesci »fluvijalno-eolska nizina u okviru bilogorske Podravine, dijela središnje hrvatske makroregije«.9 To se pješčano područje prema Hrvatskoj enciklopediji naziva Đurđevački peski ili Podravski peski.10 »Seljak, koji na tim pijescima živi i u neposrednoj borbi s neljubaznom pjeskovitom prirodom namiruje najveći dio svojih životnih potreba, zove te pijeske metaforički prilično jasno: krvavi peski« ističe Vladimir Blašković koji je doktorirao na temu

Z. Dugački, Lonjsko-ilovska zavala i bilogorska Podravina, u: Geografija SR Hrvatske, knj. 2, Zagreb 1974., str. 130. A. Bognar, Tipovi reljefa kontinentskog dijela Hrvatske, Spomen-zbornik proslave 30. obljetnice Geografskog društva Hrvatske, Zagreb 1980., str. 54 - 57. 9 A. Bognar, Djurdjevački pijesci, rukopis. 10 Đurđevački peski (Podravski peski), Hrvatska enciklopedija, sv. 3. (Da-Fo), Zagreb, 2001., str. 338. 7 8

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 5 - 26

Ekonomska i ekohistorija Hrvoje Petrić - »NEODRŽIVI RAZVOJ«

Današnji geografsko-botanički rezervat Đurđevački pijesci - u pozadini je pošumljeni dio

gospodarskog iskorištavanja Đurđevačkih pijesaka11, te nastavlja: »Narodno ime odraz je i posljedica životnog iskustva, a ono je na tim pijescima uvelike bilo protkano tegobama, nevoljama i brigama (...) Opisujući svoj arheološki rad u Podravini ljeti god. 1890., povjerenik Narodnog zemaljskog arheološkog muzeja u Zagrebu prof. Gustav Fleischer naročito ističe pjeskoviti karakter đurđevačkog prostora u kome je nailazio na sipke i žute pjeskuljaste puhove, zabilježivši pritom još jedno karakteristično narodno ime: žedni pijesak«.12 Prema Andriji Bognaru, Đurđevački pijesci svoj nastanak zahvaljuju kombiniranom djelovanju fluvijalnih i eolskih procesa tijekom kvartara, tj. pleistocena i holocena. Mogu se smatrati krajnjim južnim nastavkom mnogo većeg pješčanog područja u južnom dijelu mađarske županije Somogy, pa se i njihova geneza u skladu s time mora promatrati povezano. Za njih su karakteristična brojna dinska uzvišenja (do 30 m relativne visine), paraboličnog, polumjesečastog i izduženog oblika, te udubljenja nastala procesima ispuhivanja dravskih pjeskovitih taložina.13 Većina površinskog sloja pijesaka je, prema Ivanu Franji, vezana»za akumulacijsku eolsku aktivnost tijekom holocena. Ti sedimenti leže ili na starijim pleistocenskim pijescima ili, pak, V. Blašković, Đurđevački pijesci i oblici njihovog gospodarskog iskorišćivanja, doktorska disertacija, Sveučilište u Zagebu, Zagreb, 1958. 12 V. Blašković, Prirodne oznake Đurđevačkih pijesaka, str. 1. 13 A. Bognar, Basic Geomorphological Problems of the Drava River Plains in SR Croatia, Geographical papers, 6, Zagreb 1985., str. 104; A. Bognar, Geomorfološke značajke bazena porječja Drave, Geografski horizont, br. 1, Zagreb, 1996., str. 27. 11

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 5 - 26

Hrvoje Petrić - »NEODRŽIVI RAZVOJ« - ĐURĐEVAČKI PIJESCI

Ispod naslaga vegetacije nalaze se duboki slojevi pijeska sedimentiranih na prijelazu iz pleistocena u holocen

izravno na fluvijalnim naslagama u čijem sastavu prevladavaju šljunci i pijesci rijeke Drave. Eolski pijesci mjestimice horizontalno prelaze u pjeskovite ilovače, posebno ako se govori o kontaktu dina s naplavnom ravni. Slično kao i u slučaju onih pleistocenske starosti, radi se o vjetrom pretaloženim pijescima fluvijalnih naslaga »paleodrave«. Na »grebenima« dina dominira krupnozrnčan detrični materijal, dok su u međudinskim udolinama akumulirane pjeskovite ilovače, naravno ako se ne radi o izrazitim linearnim deflacijskim udubljenjima. Kosa slojevitost naslaga u okviru dina nesumnjivo pokazuje na eolsku aktivnost sa zapada i sjeverozapada«.14 Naslage pijeska su tamo identične kao i na susjednim mađarskim prekodravskim prostorima u županijama Somogy i Zala, južno od Balatona, u međurječju Dunav - Tisa i Nyírségu (gornje Potisje).15 One su sedimentirane djelovanjem vjetra (eolska erozija) u najvećoj mjeri na prijelazu iz ledenog (pleistocen) u naše doba (holocen), odnosno na početku mlađeg kamenog doba (neolita).16

I. Franjo, Geomorfološke osobine Molvarskih pijesaka, Podravski zbornik, br. 23, Koprivnica 1997., str. 209. S. Marosi, Belso˝-Somogy kialakulása és felszínalaktana, Földrajzi Tanulmányok, sv. 11, Budapest 1970., str. 1 - 169; J. Lóki, Belso˝Somogy futóhomok területeinek kialakulása és formái. Acta Geographica Debrecina Debrecen 1981., str. 81 - 111. 16 D. Feletar, I. Franjo, R. Kranjčev, M. Lukić, H. Petrić, Đurđevački pijesci - ukroćena Sahara na sjeveru Hrvatske, Hrvatski zemljopis, br. 31, Zagreb 1998., str. 26 - 27. 14 15

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 5 - 26

Ekonomska i ekohistorija Hrvoje Petrić - »NEODRŽIVI RAZVOJ«

Na temelju istraživanja eolskih pijesaka na širem panonskom prostoru17 moguće je utvrditi tri faze formiranja podravskih eolskih akumulacija. Prva je iz vremena otprije 20-ak tisuća godina (maksimum würmskog glacijala, tj. posljednjeg ledenog doba). Druga faza pripada starijem holocenu. Treća je faza prouzročena djelovanjem čovjeka, a njezin utjecaj seže u rani novi vijek.18 U pleistocenu je granica ledenjaka dopirala do istočnih rubova Alpa. Tamo su ledenjaci nagurali mnogo raznovrsnog materijala (završne morene). Prijelazom u holocen došlo je do topljenja ledenjaka. Rijeke koje su se stvarale, nosile su (u ovom slučaju Drava) fluvijalnom erozijom mnogo materijala s alpskog područja u Panonsku nizinu. Zbog razlike u temperaturi puhali su jaki vjetrovi koji su odnosili sitna zrnca zemlje i pijeska sa završnih morena i riječnih nanosa te ih taložili u različitim dijelovima Panonske nizine. Tako je djelovanjem vjetra došlo do taloženja velikih količina pijeska. Ubrzo nakon toga je razmjerno vlažna klima toga područja (oko 850 mm padalina godišnje) utjecala na to da se na pijesku razvije biljni pokrov.19 I najnovija istraživanja potvrdila su da genezu podravskih pijesaka možemo vezati uz najstarije holocensko razdoblje, odnosno uz intenzivne klimatske promjene na prijelazu iz ledenog (pleistocen) u sadašnje geološko doba (holocen). »Ove taložine fosilnih dina očito su sedimenti fluvijalnog podrijetla koji su krajem würma i početkom holocena pretaloženi djelovanjem vjetra - odnosno eolskom erozijom - formirajući do danas u đurđevačkoj Podravini niski, valoviti reljef. Morfogeneza ovih pijesaka usko je povezana s velikom pleistocenskom plavinom južno od Bakonjske šume u Mađarskoj, koja je krajem würma i početkom holocena bila izložena snažnoj eolskoj eroziji i dijelom tako prenesena u ovaj dio Podravine. Zbog promjene klime i zatopljenja topile su se velike količine leda i snijega nad Alpama te su vodene bujice nosile goleme količine materijala prema Panonskoj nizini. Na rubovima Alpa, a osobito u današnjoj zapadnoj Mađarskoj, stvorene su velike plavine koje su se poslije nastavljale na završne morene, ranije formirane djelovanjem ledenjaka tijekom pleistocena. S površine tih plavina vjetar je raznosio sitne čestice pijeska i drugog materijala u dijelove Panonske nizine. Tada su vladali dugogodišnji olujni vjetrovi jer je zrak nad zaleđenim Alpama bio hladan i teži, a nad Panonskom nizinom topliji i rjeđi pa se dizao prema gore. Tako se vjetar s Alpa stuštio prema istoku i sa završnih morena i pogotovo plavina nosio (eolskom erozijom) goleme količine materijala. Na taj su način nastale mlađe lesne naslage te sedimenti pijesaka širom Panonske nizine, a osobito u Mađarskoj. Jedan manji relikt tih nanosa su i Đurđevački pijesci«.20 Z. Borsy, A Nyírség természeti földrajza, Budapest 1961., str. 1 - 227.; Z. Borsy, Blown sand territories in Hungary, Zeitschrift für Geomorphologie, 90, 1991., str. 1 - 14.; T. Kis, Gy. Sipos, K. Bódis, K. Barta, Selection of Human Influenced Fixed Sand Dunes on the Basis of Morphometric Measurments, South Nyírség Region, Hungary, International Journal of Fieldworks Studies, 2 (1), 2004., http://www.virtualmontana.org/ejournal/vol2(1)/dune.htm. Pristup ostvaren 19. 8. 2008. 18 I. Franjo, Geomorfološke osobine Molvarskih pijesaka, 209; I. Franjo, Prirodno-geografske značajke molvarskog kraja, Molve - izabrane teme, Molve, 1998., str. 60. 19 D. Feletar, I. Franjo, R. Kranjčev, M. Lukić, H. Petrić, Đurđevački pijesci, str. 26 - 29.; Željko Hrženjak, Razvoj šumskih sastojina na području Đurđevačkih pijesaka, diplomski rad, Šumarski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb, 2002.; R. Kranjčev, Pijesci u Podravini, Đurđevački pijesci, Koprivnica - Đurđevac, 2006. 20 D. Feletar, Prirodna osnova kao čimbenik naseljenosti Gornje hrvatske Podravine, str. 180. 17

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 5 - 26

Hrvoje Petrić - »NEODRŽIVI RAZVOJ« - ĐURĐEVAČKI PIJESCI

Prema analizama polena biljaka koje su rasle tijekom holocena, moguće je zaključiti da su u vrijeme taloženja eolskih pijesaka u vegetacijskom smislu bile najzastupljenije zeljaste biljke. Prevladavala je stepska i močvarna vegetacija. Polen igličavaca (bora, jele itd.) na tom je prostoru pronađen u manjem obujmu.21 Na smjer pružanja dina te na njihovo premještanje i oblikovanje utjecao je i danas najprisutniji vjetar koji najčešće puše iz smjera sjeverozapada i zapada.22 Treba imati na umu da su u prvim tisućljećima to bili »pokretni ili živi pijesci, koje je vjetar raznosio i oblikovao pravu pješčanu reljefnu morfologiju s dinama, pa čak i barhanama. S obzirom na klimu umjerenih geografskih širina koja se na ovim prostorima formirala, bilo je i razmjerno mnogo padalina. To je utjecalo na početak i jačanje procesa ukroćivanja dotad živih pijesaka - na tim je terenima nikla specifična vegetacija, prilagođena pjeskovitom tlu. Početkom 20. stoljeća pijesci su dopirali do prvih kuća u Nanosi pijeska izmjenjuju se s niskim, često Đurđevcu i zamočvarenim pridravskim polojima u kojima je opet prevladavala močvarna vegetacija - do danas je očuvan takav relikt niskog poloja u srcu pijesaka, a to su Crni jarci južno od potoka Čivićevca istočno od Kalinovca, s karakterističnom vegetacijom crne johe i dugolisnog šaša. Iako uskoro nakon sedimentacije, a pogotovo u razdoblju nove ere, Đurđevački pijesci nisu više bili ogoljeni, taj areal je zbog sastava tla bio vrlo nepovoljan za naseljavanje«. 23 Na temelju trenutačnog stupnja istraženosti možemo konstatirati da se u srednjovjekovnim izvorima ne spominju »otvoreni« pijesci na ovom području.24 Njihovo nespominjanje ne znači da ih nije bilo, barem u dijelu srednjovjekovlja. Čini se ipak logičnim zastupati razmišljanje da »živih pijesaka« nije bilo pred kraj srednjega vijeka. Tada se na ovom prostoru pouzdano spominje selo Molve, a moguće je da se na pijescima nalazilo još koje naselje. Kako su Molve 23 24 21

I. Franjo, Geomorfološke osobine molvarskih pijesaka, str. 210; I. Franjo, Prirodno-geografske značajke molvarskog kraja, str. 61. R. Kranjčev, Pijesci u Podravini, Đurđevački pijesci, str. 12. D. Feletar, Prirodna osnova kao čimbenik naseljenosti Gornje hrvatske Podravine, str. 180. Za srednjovjekovno razdoblje pregledao sam nekoliko dokumenata. Usp. T. Smičiklas, Codex Diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, Zagreb 1904. - 1990. (dalje: CD), sv. 5., str. 564; CD, knj. 8,, str. 425; E. Mályus, Zsigmondkori oklevéltár, Budapest 1951. - 1958., knj. 1., br. 4179; knj. 2/1, br. 1069 te srednjovjekovne dokumente na koje se pozivaju P. Cvekan, Đurđevac - kakav nije poznat, Đurđevac 1991., i R. Pavleš, Koprivničko i Đurđevačko vlastelinstvo, Koprivnica 2001. U istoj je knjizi dodana karta prema kojoj nije utvrđeno i ucrtano niti jedno srednjovjekovno naselje na prostoru koji obuhvaćaju današnje pješčane površine između Molvi i Đurđevca.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 5 - 26

Ekonomska i ekohistorija Hrvoje Petrić - »NEODRŽIVI RAZVOJ«

relativno staro naselje koje se spominje od sredine 14. stoljeća, očito su njegovi stanovnici imali na neki način razvijen »suživot s pijeskom«.25 Slična je situacija bila s prostorom današnjeg Kalinovca. Na pješčanoj uzvisini pronađeni su grobovi koje arheolozi datiraju u srednji vijek.26 Postojanje groblja upućuje na moguću crkvu u blizni i naselje na pješčanom području. Zapadno od grobova nalazila se močvara. U podlozi močvarnih terena je četiri do osam metara debeo sloj gline.27 Postoji još jedno otvoreno pitanje vezano uz pijeske. U njihovoj blizini, ali na nepjeskovitom tlu pokraj toka rijeke Drave, nalazila su se naselja Loka (Lonka) i Neteč (Nechech). U ispravi od 6. studenoga 1396. godine spominje se da je s tih dijelova Đurđevečkog vlastelinstva opljačkano vino.28 Može se postaviti pitanje gdje su bili vinogradi iz kojih je dobiveno opljačkano vino. Kako su se Loka i Neteč nalazili uz rijeku Dravu, bilo bi logično da se vinogradi nisu nalazili na udaljenoj Bilogori. Na isti se način može otkloniti pretpostavku da su vinogradi bili na prekodravskim brežničkim brežuljcima na današnjem mađarskom području. U Molvama su u 19. stoljeću postojali vinogradi na brežuljku Krbuljin i »nešto na pjeskovitim predjelima u selu i oko samog sela«, što također govori o svojevrsnom molvarskom »suživotu s pijeskom« i u novije doba.29 Analogija za postojanje vinograda na pješčanim uzvisinama postoji južno od Peteranca, odnosno istočno od Koprivnice na lokalitetu Podgorice. Za buduća istraživanja valjalo bi ostaviti propitivanje mogućnosti jesu li se vinogradi na pješčanim brežuljcima između Molva i Đurđevca nalazili i u srednjem vijeku. Postoji mogućnost da je nakon napuštanja tih vinograda na pješčanim uzvisinama u 16. stoljeću tlo postupno prepušteno eroziji i poslije vjetrovima, što je također moglo utjecati na »otvaranje« pijesaka. Za rješavanje dvojbi potrebna su sustavna istraživanja srednjovjekovnih lokaliteta na područjima koje obuhvaćaju pijesci. Pri ovom problemu otvara se pitanje tzv. održivog razvoja, odnosno nije li slučaj »otvaranja« podravskih pijesaka primjer neodgovornog ljudskog ponašanja i tzv. neodrživog razvitka ili kombinacije toga i klimatskih promjena koje su to pospješile. Čini se da je u dijelu ranog novovjekovlja na ovom prostoru došlo do nesklada, odnosno poremećaja u ravnoteži odnosa ljudi i njihova okoliša, a rezultat toga bilo je »otvaranje« pijesaka i njihovo nekontrolirano širenje koje je suzbijeno tek na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Prema Pavlu Kurteku, »slično kao i u Deliblatskoj pješčari, koja je još u drugoj polovici XVIII. st. bila pokrivena pašnjacima i šumama, čovjek je nakon sekundarne kolonizacije uništio biljni pokrov i ovdje te time omogućio stvaranje golog pijeska. O tome ima malo Molve su jedino pouzdano utvrđeno srednjovjekovno naselje na Đurđevačkim pijescima. Uz Molve, pijescima je najbliže naselje Županci (Supancz) koje se nalazilo između Molva, Đurđevca i Virja, tj. zapadno od pješčanog područja. Ako se utvrdi da se srednjovjekovno naselje Lisičinec (Lyzyczincz) nalazilo južno od Molva, tj. na pješčanom prostoru, to bi bio dokaz o postojanju čak dvaju naselja na pješčanim područjima; usp. H. Petrić, Povijesno-geografski razvitak Molvi u srednjem vijeku, Podravski zbornik, br. 24 - 25, Koprivnica 1999., str. 251 - 257; R. Pavleš, Koprivničko i Đurđevečko vlastelinstvo, str. 178 - 179. 26 Registar arheoloških nalaza i nalazišta sjeverozapadne Hrvatske, Bjelovar 1997., str. 163. 27 A. Šonje, Tri prethistorijska predmeta iz Kalinovca, Podravski zbornik, sv. 1., Koprivnica, 1975., str. 129 - 130. 28 T. Smičiklas, Codex Diplomaticus, knj. 18., str. 156. Zahvaljujem kolegi Ranku Pavlešu što mi je skrenuo pozornost na ovaj podatak, kao i na dio razmišljanja vezanih uz srednjovjekovnu problematiku prostora Đurđevačkih pijesaka. 29 M. Ivančan-Gašparov, Moj rodni kraj, knj. 2., Molve, 1998., str. 43 - 44. 25

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 5 - 26

Hrvoje Petrić - »NEODRŽIVI RAZVOJ« - ĐURĐEVAČKI PIJESCI

vijesti, ali kronike u kojima se govori o razdoblju turske opasnosti (1552. - 1684.) ne spominju žive pijeske, iz čega se može zaključiti da ih nije bilo«.30 Uzevši u obzir primjer »suživota« Molvaraca s pijeskom u srednjem vijeku, moguće je razmišljati da ranonovovjekovno »otvaranje« pješčanih površina vjerojatno nije imalo samo veze s antropogenim faktorom, pa možemo pretpostaviti da su uz njega vjerojatno utjecaj imale i klimatske promjene. Uz to ostavljam mogućnost antropogenih faktora, odnosno da je promjena gospodarenja (i/ili primjena novih tehnika i agrarnih kultura) na ovim prostorima imala utjecaj na stvaranje »golog« pijeska. Vjerujem da će ove pretpostavke dopuniti, potvrditi ili osporiti buduća multidisciplinarna istraživanja. Velik utjecaj na najnoviju genezu Đurđevačkih pijesaka imali su destrukcijski antropogeni procesi. Dosad se smatralo da su ekstenzivna ispaša i krčenje šumskih površina uvjetovali oživljavanje eolskog rada31 koji je u postledeno doba povećanjem vlažnosti kraja i širenjem gušće vegetacije bio sasvim umrtvljen. Da je tako, pokazuju i razlike u sastavu litostratigrafskih profila pojedinih dina. Sve dine pleistocene starosti imaju relativno debeo pokrov tla, a na mlađima on u potpunosti nedostaje.32 Tome bi trebalo dodati i povećanu naseljenost područja u blizini pijesaka, koja je vjerojatno krajem 17., a sigurno tijekom 18. stoljeća utjecala na »otvaranje« pješčanih površina. Nestankom biljnog veznog materijala (korijenja) ponovno je došlo do eolske erozije i time do ponovnog javljanja pijeska na površini. Kartografski izvori iz 17. stoljeća mogu pomoći pri rekonstrukciji kako je tada barem približno izgledao prostor koji danas zauzimaju pješčane površine. Mattheus Merian je u Frankfurtu 1638. godine publicirao kartu Ugarske i na njoj označio naselja Prodavić (Prodawitz), Đurđevac (S. Georg) i Grabrovnicu (Gabronitza). Ta je karta rađena prema starijem predlošku, a vrlo je slična karti Ugarske Gerharda Mercatora iz 1585. godine.33 Zbog toga je razumljivo spominjanje srednjovjekovnih naselja Prodavić i Grabrovnice (Gorbonoka). Prema Wincklerovoj karti granice Varaždinskoga generalata iz 1639. godine, oko Đurđevca su označena naselja: Šemovec (Schemovez), Virje (Weistuern), Đurđevac (St. Georg), Čepelovec (Schepeloviz), Sv. Ana (St. Anna), Zdelica (Zdeliza), Črešnjevica (Chresnitza) i Kalinovac (Calinovez). Iz Đurđevca je put za Viroviticu, koji je prolazio pješčanim područjem. Na karti nema nikakvih tragova pijesaka.34 Iz sredine 17. stoljeća sačuvane su dvije karte čiji je mogući autor Martin Stier. One odlično prikazuju tadašnji prostor oko Đurđevca. Zanimljivo je da oko Đurđevca (S. Georgen) nema šuma, što govori da su one na pješčanom području bile iskrčene u prvoj polovici 17. stoljeća, najvjerojatnije iz obrambenih razloga. Veće šumske površine nalazile su se uz rijeku

32 33

P. Kurtek, Gornja hrvatska Podravina, str. 16. A. Bognar, Geomorfološke značajke bazena porječja Drave, str. 27. A. Bognar, Djurdjevački pijesci, rukopis. Mattheus Merian, Hvngaria…, u: Neue Archontologia Cosmica…, Frankfurt/M., 1638, 1649, prema: Lajos Szántai, Atlas Hungaricus, sv. 1, Budapest 1996., str. 388. 34 Hrvatski državni arhiv (HDA), Ujedinjena Bansko-Varaždinsko-Karlovačka generalkomanda, Uvezeni spisi Varaždinskog generalata, 1578. - 1848. 30 31

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 5 - 26

Ekonomska i ekohistorija Hrvoje Petrić - »NEODRŽIVI RAZVOJ«

Karta iz sredine 17. stoljeća pokazuje da su šume sjeverno od Đurđevca bile iskrčene

Dravu na onim područjima na kojima nije bilo pograničnih utvrda. Počeci kolonizacijskog procesa mogu se vidjeti iz naznake o osnivanju nekoliko naselja. Osamljena crkva Sv. Marije (S. Maria)35 označena je između Koprivničke rijeke (potoka Koprivnice) i Drave, približno na pola puta između Koprivnice i Đurđevca, a kao Rothernthurn je označen prostor južno od Đurđevca koji se počeo naseljavati. Jugoistočno od Đurđevca, iza zasjeke (graničnih prepreka), bilo je ucrtano selo Grabrovnica (Grabornitza).36 Toj je karti vrlo sličan zemljovid Ugarske s početka druge polovice 17. stoljeća autora Martina Stiera.37 Na karti Stjepana Glavača iz 1673. godine prostor između Molva i Đurđevca je prikazan kao riječni otok između Drave i vodotoka koji se spaja istočno. Takav prikaz područja oko Đurđevca identičan je situaciji koju su stotinjak godina poslije prikazivali tajni zemljovidi na kojima je upisana pješčana površina. Na Glavačevoj karti između Đurđevca i Molva, uz rub zapadnog vodotoka (kasnijih močvara), postoji točkasto ucrtano područje i nekoliko znakova za uzvišenja.38 Kako na toj karti nigdje drugdje nema identičnih točkastih znakova, Najvjerojatnije je riječ o ostacima srednjovjekovne župne crkve Blažene Djevice Marije u Strugi. Usp. R. Pavleš, Koprivničko i Đurđevečko vlastelinstvo, str. 161. 36 Lj. Krmpotić, Izvještaji o utvrđivanju granica Hrvatskog kraljevstva od 16. do 18. stoljeća, Hannover - Karlobag - Čakovec, 1997., str. 43. Karte se čuvaju u Nacionalnoj knjižnici u Beču pod signaturom ÖNB, Codex 8608, fol. 32.; ÖNB, Codex 9225, fol. 36. 37 Lj. Krmpotić, Izvještaji o utvrđivanju granica Hrvatskog kraljevstva od 16. do 18. stoljeća, n. dj. Karta se čuva u knjižnici u Göttingenu pod signaturom NSUB, Göttingen, 2 H Hung I, 12. 38 Kartu je u nakladi Vrela i prinosi u Sarajevu 30-ih godina 20. stoljeća za objavljivanje priredio Miroslav Vanino koji je na više mjesta pisao o Glavaču. M. Vanino, Kartograf Stjepan Glavač D.I. (1627. - 1680.), Vrela i prinosi, knj. 6., Sarajevo 1936., str. 139 - 143.; isti, O postanku zemljovida Hrvatske od Stjepana Glavača (1673.), Hrvatski geografski glasnik, br. 8 - 10, Zagreb, 1939., str. 247 - 252. 35

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 5 - 26

Hrvoje Petrić - »NEODRŽIVI RAZVOJ« - ĐURĐEVAČKI PIJESCI

osim uz rijeku Plitvicu južno od Varaždina, može se postaviti pitanje ne radi li se možda o znakovima za pijesak? Ako bi se dobio potvrdan odgovor, tada bi Glavačeva karta bila prvi kartografski prikaz Đurđevačkih pijesaka. To bi ujedno označavalo potvrdu njihova postojanja u drugoj polovici 17. stoljeća. Važno je, na osnovi trenutačno dostupnih izvora, rekonstruirati kako se odvijala kolonizacija pješčanog prostora oko Đurđevca. Pritom pozornost valja usmjeriti na tri naselja koja su nastala na pješčanom području: Đurđevac, Molve i Kalinovac. Od njih je u Đurđevcu zadržan kontinuitet naseljenosti, dok Molve i Kalinovac spadaju u naselja nastala kolonizacijom u 17. stoljeću, s time da se u slučaju Molva radi o obnovi starijeg naselja. Kalinovac se, prema trenutačnim spoznajama, prvi put spominje 1639.39, a Molve 1658. godine.40 Tome valja Karta Stjepana Glavača iz 1673. točkastim prikazom pribrojiti činjenicu da se uz Đurđevac u vjerojatno upozorava na pojam otvorenih pijesaka drugoj polovici 17. stoljeća spominju naselja između Molva i Đurđevca Veliko i Malo Brvce.41 Pojava novih naselja na rubovima pijesaka vjerojatno je utjecala na njihovo »otvaranje« pod antropogenim utjecajem, čemu je preduvjete predodredila klimatska i hidrografska situacija. Ako se usporede podaci o kolonizaciji tog područja s kartografskim prikazom Stjepana Glavača iz 1673. godine, pojačava se vjerojatnost da on stvarno prikazuje pješčano područje između Molva i Đurđevca. Novodoseljeno stanovništvo, prema Pavlu Kurteku, intenzivno se »bavilo stočarstvom i za ispaše koristilo pješčane površine. Tako je došlo do ogoljavanja pijeska, a čim vjetar uspije načeti jedan pješčani hum, stvara se opet slobodan pijesak, nastaju brazde koje se više ne mogu pokriti vegetacijom zbog konstantnog rada vjetra. Uništavanjem šume, tjeranjem stoke na pašu i urezivanjem kotača od kola u pijesak nastaju mogućnosti za stvaranje golog pijeska«.42 Na to se nadovezuje Vladimir Blašković koji smatra da je čovjek na području Đurđevačkih pijesaka već u davna vremena »bio onaj faktor koji je krčeći prastaru panonsku

HDA, Ujedinjena Bansko-Varaždinsko-Karlovačka generalkomanda, Uvezeni spisi Varaždinskog generalata, 1578. - 1848.; P. Cvekan, Kalinovac - selo i župa, Virovitica, 1991., sr. 28. Ivan Auer je bez potkrepe u izvorima tvrdio da je Kalinovac osnovan 1636. godine. Usp. I. Auer, Spomenica sela Kalinovac, Kalinovac, 1938. 40 Nadbiskupski arhiv Zagreb, Kanonske vizitacije, Prot. 4/IV, str. 105.; O Molvama u 17. stoljeću usp. H. Petrić, Pregled povijesti molvarske Podravine, Molve - izabrane teme, Molve, 1998., str. 87. 41 Nadbiskupski arhiv Zagreb, Kanonske vizitacije, Prot. 90/II., str. 118. 42 P. Kurtek, Gornja hrvatska Podravina, str. 16. 39

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 5 - 26

Ekonomska i ekohistorija Hrvoje Petrić - »NEODRŽIVI RAZVOJ«

šumu pronalazio i ujedno odmah upropaštavao svoj životni prostor te razornim djelovanjem omogućio pretvaranje ozelenjelog prostora u ogoljelu pjeskovitu krajinu i najzad u zatalasnu pustinju živog pokretnog pijeska«.43 Sličnog je mišljenja i pisac popularne knjižice o Đurđevcu, Mate Kudumija: »Kad Turci odlaze, a narod ponovo nastava ravnicu, razvija stočarstvo i ratarstvo. Ljudi sijeku šume, stoka i pastiri ogoljuju i nagrizaju biljke, točkovi kola presijecaju ledinu, razvija se sve više zeleni pokrov, a počinje viriti i izvirati pijesak, zatim vjetar učini svoje (ispusi) i pješčane se površine šire (...)«.44 Tom stavu je blizak i Dragutin Feletar koji je utvrdio da su od svojega taloženja do danas pijesci prošli nekoliko faza različite razine ogoljenosti. »U svim tim fazama važnu ulogu imala je lokalna eolska, ali i fluvijalna erozija. Ti erozivni procesi bitno su utjecali na sadašnju mikromorfologiju terena Đurđevačkih pijesaka. Na mlađe mijene ogoljelosti pijesaka snažan utjecaj imali su i destrukcijski procesi. To se osobito odnosi na vrijeme intenzivnijeg naseljavanja okolnog prostora Podravine. Prije intenzivnije ispaše, krčenja i paljenja pijesci su bili posve ukroćeni, stabilni«.45 Nakon odlaska Osmanlija stanovništvo iz okolnih močvarnih šuma počelo se vraćati »na nekadašnja ognjišta i baviti se zemljoradnjom i stočarstvom. Različitim aktivnostima na tlu, prije svega krčenjem i uništavanjem šuma i ispašom stoke, površine pijesaka ponovno su ogolile, a pijesak je ponovno postao pokretan, »živ«. Čovjek je, dakle, uzrokovao ponavljanje i oživljavanje eolskog djelovanja i sebi za daljnji opstanak na ovim prostorima stvorio veoma nepovoljne uvjete«, smatra Radovan Kranjčev. Prema njegovu mišljenju, pokretni pijesak prekrivao je obradive površine i zasipao stambene i gospodarske objekte, uzrokujući veliku gospodarsku štetu.46 Prema Mladenu Matici, »pijesci su oživjeli u 19. stoljeću kada je Đurđevac bio agrarno prenaseljen i započelo je intenzivno naseljavanje i iskorištavanje prostora prema rijeci Dravi«.47 Autor za svoje tvrdnje ne donosi nikakve argumente, a poznati izvori jasno govore da je do »oživljavanja pijesaka« došlo prije 19. stoljeća. Stoga razmišljanja o »otvaranju« pijesaka tek u 19. stoljeću valja odbaciti, što se vidi po argumentima predstavljenima u ovom tekstu. Radovan Kranjčev zabilježio je da se vjeruje »kako su do turskih vremena, sve do kraja 18. stoljeća, pijesci bili posve obrašteni, tj. prekriveni vegetacijom, što se može nazrijeti i na starim zemljopisnim kartama koje prikazuju ovo područje«.48 Razmišljanje da je područje pijesaka bilo obrašteno vegetacijom do kraja 18. stoljeća također ne stoji jer upravo suprotno prikazuju karte i opisi Đurđevačke pukovnije iz druge polovice 18. stoljeća. Prema iznesenim mišljenjima, svi autori slažu se da je oživljavanje eolskog djelovanja bilo izazvano djelovanjem čovjeka. Nitko ne spominje druge mogućnosti. Čini mi se da je V. Blašković, »Hrvatska Sahara« nekad i danas, Podravski zbornik, br. 3, Koprivnica, 1977., str. 179. M. Kudumija, Đurđevac u svijetu i vremenu, Đurđevac, 1968., str. 107. 45 D. Feletar, Prirodna osnova kao čimbenik naseljenosti Gornje hrvatske Podravine, str. 180. Isti smatra da je već od druge polovice 17., a pogotovo u 18. i 19. stoljeću došlo »do snažnijeg procesa naseljavanja (posebno susjednih holocenih i würmskih terasa na kontaktu prema Bilogori), a od kraja 19. stoljeća i do tzv. gladi za zemljom, odnosno guste naseljenosti s obzirom na motičarski sustav obrade i niske prinose, a rastu natalitet i imigracija. Djelatnošću ljudi dobar dio Đurđevačkih pijesaka je ponovno ogolio pa je oživjela i eolska erozija, a to je područje izgubljeno za stvaranje bilo kakvih sjedilačkih naselja«. 46 R. Kranjčev, Pijesci u Podravini. Đurđevački pijesci, Koprivnica - Đurđevac, 2006., str. 13. 47 M. Matica, Đurđevački pijesci, Podravski zbornik, br. 30, Koprivnica 2004., str. 396. 48 R. Kranjčev, Pijesci u Podravini. Đurđevački pijesci, str. 13. 43

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 5 - 26

Hrvoje Petrić - »NEODRŽIVI RAZVOJ« - ĐURĐEVAČKI PIJESCI

Otvoreni (»živi«) pijesci južno od Molva (18. stoljeće)

Pijesci sjeverno od Đurđevca (18. stoljeće)

neupitna uloga čovjeka u »otvaranju« pijesaka i njihova prepuštanja djelovanju vjetra. No, i u srednjem je vijeku na ovim prostorima živio čovjek, o čemu je prije bilo riječi. Naveli smo da srednjovjekovni dokumenti ne daju potvrdu o postojanju »živih« pijesaka pa se vrijedi zapitati kako srednjovjekovni ljudi nisu pokrenuli oživljavanje Otvoreni pijesci sjeverno od Kloštra Podravskog (18. stoljeće) eolskog djelovanja. Sumnjam da su srednjovjekovni stanovnici razvili neki posebni oblik »suživota« s pijescima, koji bi bio bitno različit od onoga koji su mogli imati ranonovovjekovni žitelji. Zbog toga je moguće da su još neki čimbenici omogućili »otvaranje« pijesaka u ranome novom vijeku. Na osnovi toga vjerojatno bismo EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 5 - 26

Ekonomska i ekohistorija Hrvoje Petrić - »NEODRŽIVI RAZVOJ«

ljudskoj aktivnosti mogli dodati i klimatske promjene, tim više što je poznato da se razdoblje ranoga novog vijeka u najvećoj mjeri kronološki poklapa s tzv. malim ledenim dobom. Stoga bi »otvaranje« pijesaka, kao što sam prije naglasio, vrlo vjerojatno trebalo tražiti u kombinaciji utjecaja klime i čovjeka. No, ova razmišljanja budućim multidisciplinarnim Prikaz dijela Đurđevačkih pijesaka u 18. stoljeću istraživanjima svakako treba ili potvrditi ili odbaciti. Pozornom analizom karata Đurđevačke pukovnije s kraja 18. stoljeća moguće je utvrditi postojanje i pružanje pješčanih površina na različitim područjima oko Đurđevca. Najveći je pješčani kompleks bio sjeverno i istočno od Đurđevca gdje je izričito napisano da je to područje pješčanih brežuljaka (Sand Hügeln). Pijesci su se protezali na sjever sve do sela Molve. S njihove istočne i zapadne strane nalazile su se močvare (Morast). Prostorom pijesaka prolazi nekoliko poljskih puteva.49 Pješčane površine su zabilježene i uz cestu između Đurđevca i Sesveta. Između sela Kalinovca i Sesveta zabilježen je toponim Peszki koji upućuje na prostor pružanja pijesaka. Na tom su prostoru pješčana područja s južne strane bila ograničena šumskim pokrovom uz potok Katalenu, a sjeverno velikim šumskim kompleksom.50 Manja površina pijesaka je istodobno zabilježena na povišenom terenu, tj. obroncima Bilogore istočno od sela Budrovaca (južno od Đurđevca) gdje je ucrtan toponim Peszki.51 Postoji razlika između pješčanog tla na Bilogori i na prostoru središnjeg dijela Đurđevačkih pijesaka. Između Budrovca i Špišić Bukovice (zapadno od Virovitice) pijesak je bio pokriven vegetacijom čijim je utjecajem nastao površinski sloj pjeskuljaste zemlje slične praporu ili lesu. Sprudovi meridijanskog smjera pokazuju da je i tu pijesak prije bio pokretan. Zbog ispaše ili gaženja tlo je na pojedinim mjestima ogoljelo pa se javlja pijesak koji vjetar ispuhuje stvarajući udubine.52 U opisu Đurđevačke pukovnije može se vidjeti raširenost pješčanog područja do Peteranca (sjeveroistočno od Koprivnice) gdje se spominje jarak Peschena, istočno od sela prema rukavcu rijeke Drave.53 Na pijeske podsjeća i naziv sela Peščenik (Peschenik, Pischenik,

Đurđevačka pukovnija, Hrvatska na tajnim zemljovidima XVIII. i XIX. stoljeća, knj. 8., Zagreb 2003., Karta Đurđevačke pukovnije, Sekcija 7. 50 Isto, Karta Đurđevačke pukovnije, Sekcija 12. 51 Isto, Karta Đurđevačke pukovnije, Sekcija 11. 52 Z. Dugački, Lonjsko-ilovska zavala i bilogorska Podravina, Geografija SR Hrvatske, knj. 2., Zagreb, 1974., str. 130. 53 Đurđevačka pukovnija, Hrvatska na tajnim zemljovidima XVIII. i XIX. stoljeća, knj. 8., Opis Đurđevačke pukovnije, prir. M. Valentić, I. Horbec, I. Jukić, Zagreb, 2003., str. 104.; isto, Karta Đurđevačke pukovnije, Sekcija 3. 49

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 5 - 26

Hrvoje Petrić - »NEODRŽIVI RAZVOJ« - ĐURĐEVAČKI PIJESCI

Pessenik) južno od Koprivnice, ali tamo se ne spominje pješčano područje.54 Put između Sesveta i Kloštra (jugoistočno od Đurđevca) bio je »pjeskovit do mostova označenih ispod pješčanih polja, stoga se njime kolima i konjima može proći i za dugotrajna kišna vremena«.55 Uz put spominjem i selo Peskovec koje su na Rakovečkom vlastelinstvu ponovno naselili Zrinski prije 1630. godine.56 To selo je ime dobilo po pjeskovitom području na kojemu se nalazi.57 Uz ostalo se u opisu ove pukovnije spominju pješčani brežuljci Kerbolin i Gaicze pokraj Molva, a oko njih su sa sjevera, istoka i zapada bile »velike i stalne bare«. Nad Đurđevačkom utvrdom (Starim gradom) »sasvim se nadvisuju i dominiraju pješčani brežuljci«. Krajem 18. stoljeća se putem »preko pješčanih brežuljaka« od Đurđevca prema Molvama nije moglo proći tijekom loša vremena. No, taj je put preko pješčanih brežuljaka u svako »doba uporabljiv teškim vozilima. Svi ostali putovi koji idu iz ovog sela kroz bare (...) uporabljivi su lakim kolima samo za vrućih ljeta i djelomice preko presušenih bara; za vlažna vremena sasvim su bez čvrste podloge i njima se za velike vode uopće ne može proći«.58 Zbog toga su ljudi pri komuniciranju između Molva i Đurđevca bili prisiljeni prolaziti pješčanim područjem, a u predaji su se sačuvale zgode i o pravim pješčanim olujama. Autori sljedećeg poznatog opisa su đurđevački učitelji Anka i Milan Poljak, koji su 1900. godine, uz ostalo, napisali: »Iza ovih livada (bereka) koje su tu prema sjeveru široke oko deset časova hoda, uzdižu se Pijeski nalik na afrikansku Saharu. Ta pješčara, koja se proteže od sjeverozapada, gdje se vidi selo Molve udaljeno jedan sat, prema jugoistoku k selu Kalinovac, koje je udaljeno također jedan sat, a leži istočno, opasuje Đurđevac ne samo sa sjevera, već i sa istoka, pa na njem leži 1/5 Đurđevca, pošto siromasi ovdje dobe kućišta i vrtove uz neznatne troškove (...) Kad bura zahuče, dižu se pješčane vijavice koje se bacaju na drugi kraj, praveći tako brdine, kotline ili zasiplju jame itd. (...)»59 Botaničar Stjepan Đurašin je 1902. ostavio vlastito zapažanje o ovim pijescima: »Iznad okoline dižu se deset do 15 metara visoko. Sastavljeni su od svijetložutog pijeska, koji je vrlo gibljiv, zašto i ne imaju stalnog oblika, vjetrovi ih uvijek mijenjaju. Gotovo sa svih strana omeđeni su ovi pjeskoviti brežuljci močvarnim tlom, a među obje vrste terena je većinom oštra međa. Na mnogim se mjestima vidi kako se pijesak strmo ruši na močvarno tlo, obraslo većinom raznim šaševima (Carex), a na mnogim mu mjestima oduzimlje pomalo teren. Veliki su dijelovi površine pijeska posve goli, bez ikakvog traga vegetacije, dok se opet na drugim mjestima, osobito zaklonjenima od vjetra, naselilo nešto bilja koje se znalo prilagoditi ovim lošim prilikama kakve daje nestalno i vrlo propusno tlo što ga tvori pijesak«.60 Početkom 20. stoljeća prirodoslovac Franjo Šandor ostavio je opis pijesaka između podravskih sela Molve i Kalinovac. Uz ostalo, on piše »da su se oni (pijesci, nap. a.) počeli Đurđevačka pukovnija, Opis Đurđevačke pukovnije, str. 92, 96, 99, 100, 132 - 134. Đurđevačka pukovnija, Opis Đurđevačke pukovnije, str. 204. Na istoj se stranici spominje da rijeka Drava pokraj sela Brod ima pjeskovito dno. 56 HU, str. 182. 57 http://hr.wikipedia.org/wiki/Peskovec. Pristup ostvaren 19. 10. 2008. 58 Đurđevačka pukovnija, Opis Đurđevačke pukovnije, str. 160 - 162. 59 A. Poljak, M. Poljak, Gjurgjevac, Glasnik Hrvatskog prirodoslovnog društva, XII, Zagreb, 1900., 1 - 3. 60 S. Đurašin, Biljke s Đurđevačkih pijesaka, Glasnik Hrvatskog prirodoslovnog društva, XIII, Zagreb, 1902., 4 - 6. 54 55

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 5 - 26

Ekonomska i ekohistorija Hrvoje Petrić - »NEODRŽIVI RAZVOJ«

gibati, da je od njih postao živi pijesak, tomu je uzrok čovjek, koji krči i pali šumu, koji marvu onamo tjera na pašu, koji prhku površinu probije i ozlijedi kotačima kola«.61 U jednom zapisu s kraja 20. stoljeća piše: »Za podnevnih sati, za najveće ljetne žege, nije se moglo bos hodati po pjeskovitom tlu jer bi ti se noge ispržile«.62 U podnožju Bilogore, između Budrovca i Špišić Bukovice, »pijesak je odavno pokriven vegetacijom i njezinim utjecajem nastao je površinski sloj pjeskuljaste zemlje, slične praporu. Prudovi meridijanskog smjera pokazuju da je i tu pijesak nekoć bio pokretan. Samo je na pojedinim mjestima, zbog paše ili gaženja, tlo ogoljelo, pa se javlja pijesak koji vjetar ispuhuje i tako nastaju udubine«.63 U knjizi »Prirodni zemljopis Hrvatske« o ovim je pijescima, među ostalim, zabilježeno: »Gdje je taj od vjetra gonjeni pijesak našao uporište, kao recimo kod Molva ili Virjanskih konaka kod Ferdinandovca ili oko Turnašice, sagradio je bregove i visove. Počevši od sjeverne strane Molva, pa prema jugoistoku do Sesveta i dalje, uzdižu se gomile, humovi, brežuljci, jarci i klanci od samoga pijeska na kojem ne rodi ništa jer rahli pijesak bježi pred nogom i lopatom, a ljeti je tako vruć da bi u njemu svaki prirod izgorio. Uzvitla li vjetar tim pijeskom, kao da se naoblačilo, kao da se gusti dim dignuo od velikog požara. Pripovijeda se da su neke godine počeli zvoniti u bližim crkvama, držeći da u Đurđevcu gori, nu kad tamo, gusti se pijesak dignuo u zrak. Preko toga pijeska vodi put u Ferdinandovac i preko Drave u Ugarsku na sat i pô daleko. Gdje se žuti pijesak zaustavio, a tlo mu se zazelenjelo, došli ljudi i brzo posijali kukuruz, proso ili heljdu, a ima kod Molva i zemaljski loznjak od 20 jutara, koji se lijepo razvio. I mjesto Kalinovac leži na pjeskovitu tlu, okruženo jedino livadama. Kroz selo teče jarak Čivičevac, što ga je dao iskopati pukovnik Čivić, jer bijaše i dotle tlo skroz močvarno i neplodno. S istočne i zapadne strane dižu se humci zlosretnog pijeska i polja pomiješana livadama. Ljudi pripovijedaju da ima na Pijescima i otrovnih zmija«.64 Vladimir Blašković zapisao je: »Bila je to hrvatska Sahara, kako su to područje nazivali nekad (...) Prije negoli se čovjek u Podravini zaratio sa surovom prirodom pokretnog pijeska, prije negoli je otpočeo tešku svakodnevnu borbu za njegovo stabiliziranje, sistematsko kultiviranje i trajno gospodarsko iskorišćivanje, Đurđevački su pijesci uistinu bili pustinjskog značaja. Vjetar zdolec, a to je u srednjoj Podravini narodni naziv za istočnjak, raznosio je oštru igličastu prašinu uskovitlala pijeska, snažno pokretao specifično oblikovane pješčane puhove, sipine ili dine i zatrpavajući visoke pragove debelim slojem pješčanog nanosa prodirao kroz pukotine vratnica i okana u stanove starinskih kuća đurđevačke periferije. Stalnih putova tu nije bilo jer je vjetar uvijek nanovo brisao nestabilne utrenike i rijetke kolotečine što su smjerale prema Dravi (...) Zimi je sve to bila nepregledna bijela pustinja«.65 F. Šandor, Ekskurzija u podravske pijeske, Vijesti Geološkog povjerenstva za Kraljevinu Hrvatsku-Slavoniju za god. 1910., sv. 1., Zagreb, 1911., str. 28 - 35. 62 M. Ivančan-Gašparov, Moj rodni kraj, str. 59. 63 Z. Dugački, Lonjsko-ilovska zavala i bilogorska Podravina, str. 130. 64 D. Hirc (ur.), Prirodni zemljopis Hrvatske, knjiga I. - Lice naše domovine, Zagreb, 1905., str. 282. 65 V. Blašković, Prirodne oznake Đurđevačkih pijesaka, str. 1 - 2. Dragutin Hirc je o pijescima zabilježio jednu anegdotu: »Uzvitla li vjetar tim pijeskom, kao da se naoblačilo, kao da se gusti dim dignuo od velikog požara. Pripovijeda se da su neke godine počeli zvoniti u bližnjim crkvama, držeći da u Đurđevcu gori, nu kad tamo, gusti se pijesak dignuo u zrak«. D. Hirc, Prirodni zemljopis Hrvatske, Zagreb, 1905., str. 282. 61

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 5 - 26

Hrvoje Petrić - »NEODRŽIVI RAZVOJ« - ĐURĐEVAČKI PIJESCI

Vjetar je mogao lagano dizati, pokretati i prenositi čestice pijeska te su se postupno široki prostori pjeskovitih tala ponovno preobražavali u »žive« pješčane pustinje. Slične primjere takvog razvojnog procesa nalazimo i u Deliblatskoj pješčari koja je najizrazitiji predstavnik kontinentalnog »živog« pijeska u Europi.66 Preko živih podravskih pijesaka, »koje je eolska erozija stalno preseljavala, bila je otežana i komunikacija poljoprivrednika iz velikih sela na južnim položenim terasama u procesu obrade njiva i osobito korištenja livada i šuma u sjeverno položenim dravskim polojima. Zaprežnim kolima je često bilo teško prijeći iz Novigrada, Virja, Đurđevca ili Kalinovca prema rijeci Dravi gdje su se već tada počeli formirati specifični stočarski stanovi ili konaci. Ti razbacani konaci, koji su u početku služili za boravak čuvara stoke od proljeća do jeseni, kasnije (uglavnom od kraja 19. stoljeća) raspadom i dijeljenjem obiteljskih zadruga pretvoreni su u trajna sjedilačka naselja tipa malih zaselaka. Još i danas u narodu žive priče i legende o živim ili ´krvavim peskima´ jer su kola i ljudi nestajali u pješčanim olujama«.67

Pošumljavanje pijesaka U najnovije su vrijeme pijesci pretežno pokriveni šumom ili niskim raslinjem. Na pijescima se razvio osebujni biljni i životinjski svijet, netipičan za druge prostore Varaždinskoga

Radovi na pošumljavanju Đurđevačkih pijesaka na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće

Usp. B. Ž. Milojević, Banatska Peščara, Posebna izdanja SANU, knj. 153., Beograd, 1949., str. 1 - 60. D. Feletar, Prirodna osnova kao čimbenik naseljenosti Gornje hrvatske Podravine, str. 181.

66 67

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 5 - 26

Ekonomska i ekohistorija Hrvoje Petrić - »NEODRŽIVI RAZVOJ«

generalata i Križevačke županije.68 Za ponovno vezivanje »golog« pijeska trebalo je uložiti mnogo napora koji su sustavno bili provođeni od kraja 19. stoljeća. Sađene su biljke koje su se brzo prilagođavale životu na pijesku, a pritom je veoma važna bila akacija jer ima veliku površinu korijenja što sprečava migraciju pijeska. Te biljke su omogućile stvaranje humusnog supstrata u tlu, čime je stvoreno plodno tlo na površini pijeska koje je u 20. stoljeću obraslo šumskom i travnom vegetacijom te različitim poljoprivrednim kulturama.69 Prvo pošumljavanje pijesaka datira iz 1891. godine, a vezano je uz podizanje vjetrobrana (ili pojasa šume), odnosno osnivanje loznjaka i vinograda. Taj prvi vjetrobran, odnosno pojas šume podignut je sadnjom crnog i običnog bora u dužini od 150 i širini 30 metara. Uz bor je sađen i bagrem. Gustoća sadnje (nove i popunjavanja) iznosila je 1928. godine više od 11.000 biljaka na hektar. »Sadnji bagremovih ili borovih šuma na pokretnom pijesku prethodilo je ili je usporedno vršeno smirivanje pijesaka. Smirivanje se vršilo mehanički, biološki ili istodobno na oba načina. Mehaničkim načinom kretanje pijeska sprečavalo se polaganjem (ukopavanjem) granja (borovice, zečjaka, johe i dr.), a biološki sjetvom nekih trava (graminae). Od trava je najbolji uspjeh pokazala Festuca vaginata W.K. (kozja bradica, bradica) koja se već prve godine dobro zakorjenjuje i ubokori. Prvo sjeme nabavljeno je s

Pošumljeni dio Đurđevačkih pijesaka početkom 20. stoljeća

R. Kranjčev, Podravski pijesci. Ekološke prilike i isječci živog svijeta podravskih pješčara, Podravski zbornik, br. 19 - 20, Koprivnica, 1994., str. 277 - 290.; R. Kranjčev, Priroda Podravine, Koprivnica, 1995., str. 88 - 100; R. Kranjčev, Ekološka i biološka raznovrsnost Podravskih pijesaka, Đurđevački zbornik, Đurđevac, 1996., str. 77 - 84. Prema Vladimiru Blaškoviću, »vegetacija na tom eolskom tlu bila je oskudna (...) i od nje je čovjeku bilo male ili nikakve praktične koristi«. Usp. V. Blašković, Prirodne oznake Đurđevačkih pijesaka, str. 2. 69 P. Kurtek, Gornja hrvatska Podravina, str. 16, 80. 68

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 5 - 26

Hrvoje Petrić - »NEODRŽIVI RAZVOJ« - ĐURĐEVAČKI PIJESCI

Deliblatskih pijesaka, tamo se također koristila za vezivanje živog pijeska, a kasnije je korišteno vlastito bilje. Potpuniji podaci o tim radovima, tj. o površinama smirivanja i troškovima (po k.j. ili ha) ne postoje. Osim bora i bagrema, sađeni su: smreka, jablan i pajasen.»70 »Od raznih oblika i tehničkih metoda mehaničkog vezanja, ukroćivanja i smirivanja pokretnog pijeska, primijenjen je način koji se pokazao uspješan u područjima drugih europskih živih pijesaka, a osobito dobre rezultate dao je na Deliblatskoj pješčari. Uz korištenje iskustva praktičara i primjenu osnovnih načela odgovarajućih nauka, radovi na Đurđevačkim pijescima odvijali su se u četiri faze ovim redom: I. faza - skarpiranje (uravnavanje tla) II. faza - smirivanje pijesaka III. faza - sađenje bagrema IV. faza - zamjena bagrema borom. Izvođač tih radova na Đurđevačkim pijescima bila je Imovna općina đurđevačka.»71 Prema tome su tijekom 20. stoljeća nestali živi podravski pijesci, a »pustinjski« ugođaj može se doživjeti jedino na malim poljima za eksploataciju pijeska, osobito na prostoru zvanom Draganci, između Kalinovca i Podravskih Sesveta. »Iako su nekad živi pijesci ukroćeni, ovo područje nikad nije bilo znatnije naseljeno. Slabu naseljenost pijesaka potvrđuje i vrlo malo arheoloških nalaza s toga područja.»72 Vrijedi istaknuti Crkva u Molvama je podignuta na jednoj od pješčanih da ponovno umrtvljivanje eolskog rada dina

K. Šavor, Đurđevački pijesci, Sto godina šumarstva Bilogorsko-podravske regije, Bjelovar, 1974., str. 238 - 241. Prvi radovi na pošumljavanju pijesaka počeli su 1891. godine na inicijativu tadašnjeg pročelnika Narodno-gospodarstvenog odsjeka Kraljevske zemaljske vlade Mirka pl. Halpera Sigetskog. Pošumljavanjem sadnicama crnog i običnog bora podignut je vjetrobran dužine 150 m i širine oko 30 m na dijelu današnjeg 3. odjela, a u svrhu zaštite loznjaka od hladnih sjevernih vjetrova, odnosno kasnije vinograda. Površina kompleksa vinograda bila je 50 k.j., a od toga 40 k.j. je bilo zasađeno vinovom lozom. Ugovorom od 15. 10. 1898. godine Zemaljska vlada kupuje od financijskog erara 136 k.j. i 523 čhv. pijesaka, iako je već ranije preuzela tu površinu u koju je uključen i loznjak, koji također ima ulogu smirivanja pijesaka. 1899. godine Imovna općina đurđevačka (osnovana 1874. godine) kupuje većinu površina Đurđevačkih pijesaka, t.j. one u vlasništvu financijskog erara i one, zajedno s vinogradom, u vlasništvu Zemaljske vlade Hrvatske. Pola otkupljene površine su nevezani živi pijesci, a ostalo je travama vezani pijesak. Dio površine u vlasništvu financijskog erara otkupljivali su i pojedinci (Kovačić 59 k.j. te na području k.o. Virje privatnici A. Levačić, L. Polak, i Starčević (cca 140 k.j.), od kojih je kasnije otkupila obitelj Braun (od 1905. do 1908. godine). Zbog toga što površina pijesaka nije bila ravna, a te neravnine pogodovale su vrtložnom i utoliko snažnijem razaračkom djelovanju vjetra, moralo se pristupiti poravnavanju terena. Kako je to vrlo mukotrpan posao, korištena je muška radna snaga koja je radove izvodila najjednostavnijim mehaničkim alatom, lopatom i motikom. Osobiti oblici mehaničkog svladavanja pijesaka, pleter i zidovi, u ovom području nisu korišteni. Dolaskom u vlasništvo većih površina pijesaka Imovna općina đurđevačka već u jesen iste godine (1899.) počinje s pripremnim i prvim sustavnim radovima na smirivanju i pošumljavanju pijesaka, koje je Vladimir Blašković detaljno opisao u: Đurđevački pijesci i oblici njihovog gospodarskog iskorišćivanja, doktorska disertacija, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb, 1958; usp. K. Šavor, Đurđevački pijesci, str. 229 - 250; http:// www.hrsume.hr/gj/doc/181.doc . Pristup ostvaren 2. 10. 2008. 72 D. Feletar, Prirodna osnova kao čimbenik naseljenosti Gornje hrvatske Podravine, str. 181. 70 71

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 5 - 26

Ekonomska i ekohistorija Hrvoje Petrić - »NEODRŽIVI RAZVOJ«

podravskih pijesaka, koje je počelo tijekom 19. stoljeća, traje sve do danas, i to prvenstveno širenjem umjetnih nasada borovih šuma.73 »Hrvatska Sahara« ili »krvavi peski« pošumljavanjem su postali prošlost, a jedan je njihov dio stavljen pod zaštitu. Odlukom Odjela za šumarstvo Banovine Hrvatske, 1939. godine dio Đurđevačkih pijesaka proglašen je stalnom zaštitnom šumom. Skupština općine Đurđevac je 1963. godine dio nepošumljenih površina Đurđevačkih pijesaka proglasila specijalnim geografsko-botaničkim rezervatom. Rješenjem Skupštine Koprivničko-križevačke županije, dio šuma gospodarske jedinice Đurđevački pijesci na površini od 115,18 hektara zaštićen je kao park-šuma.74

Umjesto zaključka Na kraju možemo zaključiti kako se i pri »otvaranju« Đurđevačkih pijesaka, ali i kod pošumljavanja radilo o intervenciji čovjeka u okoliš. U ranome novom vijeku ljudski su utjecaji na njihovo »otvaranje« i pokretanje bili najvjerojatnije potpomognuti mikroklimatskim promjenama koje valja promatrati u kontekstu »malog ledenog doba«. Jednom pokrenuti, ti »destruktivni« i uglavnom antropogeni procesi izbjegli su kontroli čovjeka. Pokretnost pijesaka zaustavljena je smišljenom aktivnošću pošumljavanja, također djelovanjem čovjeka. Zbog svega iznesenog, u slučaju Đurđevačkih pijesaka riječ je o specifičnom okolišu koji je formiran pod utjecajem čovjeka.

Summary The paper analyzes ecosystem of research-area (eolian sands) south of River Drava, with epicenter in greater Đurđevac town, northwestern Croatia, nearby the state border with Hungary. The research opens up a question of sustainable or unsustainable development, or rather, does the unearthing of eolian sands (originally covered with humus soil layer) present a case of ecosystem disturbance? After the vegetative planting material (roots) have been removed, eolian sands eroded and resurfaced again. If we take into account that local population »have been cohabiting« with the sands since the Middle Ages, it’s possible to hypothesize, that those attempts at »unearthing sands« probably wasn’t only related to anthropogenous factor and it’s safe to assume that the climate changes had to do with it too. The author leaves a possibility that anthropogenous factors indeed had an influence on change in working the soil (or applying new techniques and new agrarian cultures), forming »bare« (all sand) soil, or rather, its resurface and movement. New reattaching of these »all sand« layers required a lot of effort that people here have applied systematically since the late 19th century. Local population here planted new plants that quickly adapted to living off A. Bognar, Djurdjevački pijesci, rukopis. K. Šavor, Đurđevački pijesci, str. 242; R. Kranjčev, Pijesci u Podravini. Đurđevački pijesci, str. 97.

73 74

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 5 - 26

Hrvoje Petrić - »NEODRŽIVI RAZVOJ« - ĐURĐEVAČKI PIJESCI

sands, one of them particularly important (wattle bark, with large roots spreading in wide diameter, stopping the sands to migrate). These plants enabled creation of humus substrate in the soil. This in fact made the sands soil fertile, and in the 20th century fouling produced forest- and grass vegetation, along with different agricultural species, which finally stopped the sands from further spreading.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 5 - 26

Ekonomska i ekohistorija

Darja Mihelič - USODA GOZDOV NA SLOVENSKEM DO 16. STOLETJA

USODA GOZDOV NA SLOVENSKEM DO 16. STOLETJA SUDBINA ŠUMA U SLOVENIJI DO 16. STOLJEĆA THE FATE OF FORESTS IN SLOVENE TERRITORY UP TO THE 16TH CENTURY Darja Mihelič Znanstvenoraziskovalni center Slovenske akademije znanosti in umetnosti Zgodovinski inštitut Milka Kosa Novi trg 2 SI-1000 Ljubljana Mihelic@zrc-sazu.si

Primljeno / Received: 18. 2. 2008. Prihvaćeno / Accepted: 22. 10. 2008. Rad ima dvije pozitivne recenzije Izvorni znanstveni rad Original scientific paper UDK / UDC 630*93 (497.4) (091)

Sažetak Nakon uvodnih poglavlja, koja ukratko iscrtavaju različite oblike iskorištavanja šuma u prošlosti, prilog je usredotočen na raznolike izvore o šumama na slovenskom prostoru između Alpa i Jadrana. Na temelju šumskih i rudarskih redova te statuta istarskih gradova Kopra, Izole, Pirana i Trsta detaljnije je analizirano zakonodavstvo o šumama i drvu do 16. stoljeća. Prilog utvrđuje kako šumsko zakonodavstvo u proučavanom razdoblju nije bilo u potpunosti usklađeno i domišljeno. Ono je s jedne strane nastojalo osigurati prihode i zaštititi interese vlasnika šuma, a s druge se strane zauzimalo za što pažljivije iskorištavanje te za što razboritije ophođenje šumskim blagom. U unutrašnjosti slovenskog prostora, između Alpa i Jadrana, šumski i rudarski redovi odražavali su interese vlastelina i zemaljskih knezova (vladara) za što većom dobiti. Šume su u što većoj mjeri trebale zadovoljavati potrebe unosnih rudnika, željezarskih pogona i trgovine. U istarskom Primorju statuti su štitili koristi gradskih komuna, a u zapadnoistarskom zaleđu i Venecije. Gradovima je drvo najviše trebalo za vlastite tekuće potrebe - ogrjev i drvne obrte, Serenissimi, pak, za brodogradnju i podizanje samoga grada Venecije. Kako šumski i rudarski redovi, tako i statuti istarskih gradova izražavaju brigu o šumama i bojazan od šumskih požara, nekontrolirane sječe i ispaše. I jedni i drugi određuju način zaštite i nadzora nad šumama, koje su provodili tzv. majstori šuma, rudarski majstori i suci te čuvari šuma. Do 16. stoljeća cilj zakonodavstva ipak prvenstveno ostaje zaštita šuma, a ne ulaganje u njihovu obnovu. Smotreno šumsko zakonodavstvo za kontinentalna područja između Alpa i Jadrana nastaje tek u sklopu terezijanskih reformi u 18. stoljeću.

Ključne riječi: Alpe - Jadran, Koper, Izola, Piran, Trst, srednji vijek, rani novi vijek, ekonomska povijest, pravo, šume/šumarstvo, šumski red, rudarski red, gradski statut Key words: Alps-Adriatic, Istria, Izola, Piran, Trieste, Middle Ages, Early New Age, economic history, law, forest(ry), forest order, mining order, town statute

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 27 - 51

Darja Mihelič - USODA GOZDOV NA SLOVENSKEM DO 16. STOLETJA

Preproste oblike izrabe gozda V dojemanju preteklosti gozda in gozdarstva se zgodovinar razlikuje od naravoslovca.1 Ne zanimata ga namreč gozd in gozdarstvo sama po sebi, ampak ju raziskuje v zvezi s človekovim življenjem v preteklosti. Preučuje možnosti in načine nekdanjega izkoriščanja gozda, lastništvo nad gozdovi, pomen, ki so ga gozdovi uživali v zavesti ljudi, s tem v zvezi pa tudi ukrepe, ki so jih ljudje namenjali smotrnemu izkoriščanju, zaščiti in negi gozdov. Izkoriščanje gozda je bilo bistveno za človeka že v času, ko še ni bil sposoben za aktivno proizvodno gospodarstvo, ampak se je preživljal z nabiranjem hrane: rastlin in njihovih plodov ter malih živali. Gozd je bil pomemben prostor nabiralništva2 vse od časa, ko je to predstavljalo ključno človekovo dejavnost, tak pomen pa je ohranil tudi še pozneje, ko nabiralništvo ni bilo več nujno za preživetje, ampak se je spremenilo v rekreativno dejavnost. Nabiralcem nudi gozd gozdne sadeže: gobe, jagode, borovnice, drevesne plodove: kostanj, želod, lešnike, lesnike itd. V gozdu živijo majhne užitne živali od žab in polžev do mravelj. Vzporedno z nabiralništvom je imel gozd za človeka že od najstarejših časov dalje pomen kot lovišče. Lov je bil sprva namenjen človekovemu preživljanju. V razliko od kasnejšega rekreativnega in športnega lova je nudil ljudem predvsem hrano in obleko. Območje lovske dejavnosti sicer ni bil izključno gozd, vendar so bile prav gozdne površine osnovno okolje raznovrstnega lova. Lov so v srednjem veku delili glede na vrsto divjadi, ki jo je zadeval, na visoki lov (na jelene, gamse, medvede, divje prašiče, volkove), na nizki lov (na zajce, veverice, ptice) ter ponekod na srednji lov. Ista kategorizacija lova ni vselej in povsod zajemala istih vrst divjadi.3 Ko je človek s poljedelstvom, sadjarstvom, vrtnarstvom ter živinorejo in čebelarstvom začel aktivno pridelovati hrano in ostale življenjske potrebščine, se je pomen gozda za človekov obstoj zmanjšal. Novi načini preživljanja so nabiralništvo in lov - z njima pa tudi gozd - izrinili na stranski tir. Poljedelstvo je na preprosti stopnji kopaštva, ki mu je na tleh, zaraščenih z nizkim ali redkim gozdom, ustrezalo požigalništvo, izrabljalo gozd za periodična krčenja: gozd so posekali, zložili les po krčevini in ga čez čas sežgali. S pepelom »pognojena« zemlja je bila primerna za dva- do trikratno obdelavo kot polje za setev žita, nato je bila njena namembnost spremenjena v pašnik, ki ga je postopno preraščal gozd, kar je trajalo 15 do 30 let; (nestalnim) njivam so bile v tem razdobju namenjene krčevine drugod. Ko se je gozd znova zarasel, se je krog ponovil. Gozd je (do uvedbe hlevske živinoreje v 18. stoletju) ostajal pomembno pašno območje za nekdanjo ekstenzivno živinorejo. Nudil je steljo ter žir, želod in divji kostanj

Prim. Gospodarska in družbena zgodovina Slovencev. Zgodovina agrarnih panog (poslej: GDZS) I. Ljubljana, Slovenska akademija znanosti in umetnosti, 1970, 417-463; Darja Mihelič. Kratek prerez zgodovine gozda in gozdarstva na Slovenskem - I.; Stane Granda. Kratek prerez zgodovine gozda in gozdarstva na Slovenskem - II. Oboje v: Boštjan Anko (ur.). Pomen zgodovinske perspektive v gozdarstvu. Gozdarski študijski dnevi 1985. Ljubljana, Univerza Edvarda Kardelja v Ljubljani. Biotehniška fakulteta. VTOZD za gozdarstvo, 1985, 61-66; 67-73. 2 GDZS I., 1970, 465-467. 3 GDZS I., 1970, 469-494. 1

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 27 - 51

Ekonomska i ekohistorija

Darja Mihelič - USODA GOZDOV NA SLOVENSKEM DO 16. STOLETJA

za krmo živine, ki je neizbirčno glodala tudi mlado drevje. Tedaj in kasneje je gozd nudil les za kurjavo, orodje in gradbeni material. Besedišče, ki spremlja različne gospodarske aktivnosti pri omenjenih oblikah gospodarstva, je v slovanskih jezikih skupno. To dokazuje, da so bile opisane stopnje in načini gospodarstva znani že v skupni pradomovini pred razselitvijo, do katere je prišlo v zgodnjem srednjem veku. Številna slovanska obča imena in toponima, ki so po svojem pomenu sorodna vsebini pojma »gozd«, vsebujejo slovanske osnove. Ena najbolj razširjenih splošnoslovanskih besed za gozd je »les«, čeprav je smisel te besede dvoznačen. Od pomensko sorodnih slovanskih besed velja v taki zvezi omeniti izraze »drevo«, »dob«, »loza«, »gvozd«, »log«, »gaj«, »gošta«, »host«. Pomen pojma »gozd« pa so dobila tudi imena nekaterih drevesnih vrst (bor, dob, hrast).4 V času prihoda v prostor med Alpami in Jadranom v drugi polovici 6. stoletja so predniki Slovencev poznali ekstenzivno poljedelstvo in živinorejo. Prevladujoč način obdelave tal pri njih je bilo okopavanje, čeprav so se že pred razselitvijo seznanili tudi s preprostimi oblikami ornega poljedelstva z lesenim ralom. Slednje je po naselitvi v novo domovino na prikladnih tleh pod vplivom kmetijsko naprednejših staroselcev kmalu prevladalo. Sledilo je postopno ustaljevanje njiv ter razvoj sadjarstva in vinogradništva. V poljedelstvu sta se namesto požigalništva uveljavila naprednejša nadvo- oz natriletno kolobarjenje s praho. Pri prvem načinu, ki je prevladal v Primorju, je bila obdelovalna zemlja razdeljena na dva dela: en del je bil posejan z ozimnim žitom, drugi je bil neobdelan. Naslednje leto je bil posejan drugi del, prvi pa je »miroval«. Pri natriletnem kolobarjenju s praho je bilo zemljišče razdeljeno na tri dele: na enem je bilo zasejano ozimno, na drugem jaro žito, tretji del pa je neobdelan počival. Na vsakem od treh delov je obdelovanje potekalo v zaporedju ozimina, jaro žito, praha, pri čemer se je namembnost delov obdelovalne zemlje vsako leto spreminjala. Opisana načina kolobarjenja sta bila med Alpami in Jadranom prevladujoča načina kmetovanja do 18. stoletja.

Izkoriščanje gozda in lesa Stalna naselitev in naprednejše kmetovanje sta vplivala na porast števila prebivalcev. Od 10. stoletja so obdelovalne površine marsikje po Evropi in tudi v obravnavanem prostoru postale pretesne. V ti. procesu agrarne kolonizacije, ki je korenito spremenila kulturno in poselitveno podobo pokrajine med Alpami in Jadranom, so - pod vodstvom zemljiškega gospostva - najprej načrtno krčili dotlej nekultivirane, ravninske gozdne površine in izsuševali močvirja ter jih spreminjali v njive pravilnih podolgovatih oblik, ki so bile prikladne za oranje: slednje je z naprednejšim ornim orodjem plugom v omenjenem času postalo prevladujoča oblika obdelave tal. Ko je bil zapolnjen nižinski svet, se je v 13. in 14. stoletju naseljevanje kolonistov preusmerilo v više ležeče predele ter tam nadaljevalo neusmiljeno trebljenje France BEZLAJ. Pomenska kategorija »gozd« v slovenščini. Slavistična revija. Časopis za literarno zgodovino in jezik 12/1959-60. Ljubljana, Slavistično društvo Slovenije, 114-130.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 27 - 51

Darja Mihelič - USODA GOZDOV NA SLOVENSKEM DO 16. STOLETJA

gozda za pridobivanje polj. Gozd je bil v primerjavi z njivskimi površinami manjvreden. Skrčil se je na polovico prvotnega obsega.5 Iz gozda so črpale surovine in kurivo različne klasične obrti: žagarstvo, tesarstvo, sodarstvo, obročarstvo, izdelovanje košar in opletov, smolarstvo, strojarstvo, ki je potrebovalo mlado lubje za čreslovino, žganje apna, opekarstvo, steklarstvo, pri katerem se je les uporabljal kot kurjava za talilne peči. Večjo porabo lesa smemo pripisati gradbeništvu za postavljanje mostov in nastajanje novih naselij mestnega tipa (na Slovenskem od 12. stoletja), ki so bila (v notranjosti) v veliki meri lesena. V kasnejšem obdobju - od druge polovice 15. stoletja dalje - je terjal večje količine gradbenega lesa in drv sistem protiturške obrambe s tabori in z opozorilno signalizacijo z grmadami.6 Bolj kot obrt je vplivala na izsekavanje gozda trgovina. Les z Goriškega, Krasa, Istre ter kasneje s Tolminskega in Bovškega v Posočju so v precejšnji meri izvažali na Beneško (za gradnjo plovil, za jambore in vesla ter samih Benetk /Venezia/),7 stavbni les iz kranjskih gozdov je služil za preskrbo na Hrvaškem. Ključnega pomena pa je bil les za rudarstvo in predelavo rud. Po propadu Zahodnorimskega cesarstva v drugi polovici 5. stoletja je rudarstvo v srednji Evropi sicer usahnilo, vendar pa se je začelo znova postavljati na noge od 9. stoletja dalje. Razvoj rudarstva in fužinarstva, ki sta proti koncu 15. in v začetku 16. stoletja doživljala kulminacijo, je med 14. in 16. stoletjem med Alpami in Jadranom8 sprožil skokovit porast potrebe po lesu in posledično pomena in izrabe gozda. V tem času je v Idriji začel obratovati rudnik živega srebra.9 Za rudnike in fužine so gozdovi pomenili tako gradbeni kot energetski vir. Ob tedanji železarski tehniki so za kurivo rabili velike količine drv in oglja. Slednje je imelo dvakrat večji toplotni učinek od drv; pri žganju/kuhanju oglja se je volumen lesa zmanjšal na polovico, Alfons MÜLLNER. Das Waldwesen in Krain nach arhivalischen Quellen. Laibach, Verlag des Forstvereines für Krain und Küstenland, 1902; GDZS I., 1970, 29-127, 417-494. 6 Vasko SIMONITI. Sistem obveščanja pred turško nevarnostjo v 16. stoletju. Kronika 28/1980, št. 2. Ljubljana, Zgodovinsko društvo za Slovenijo, 93-99; Vasko SIMONITI. Turki so v deželi že. Turški vpadi na slovensko ozemlje v 15. in 16. stoletju. Celje, Mohorjeva družba, 1990; Vasko SIMONITI. Vojaška organizacija na Slovenskem v 16. stoletju. Ljubljana, Slovenska matica, 1991. 7 Miroslav PAHOR. Po jamborni cesti --- v mesto na peklu. Ljubljana, Prešernova družba, 1981. 8 Hermann Wießner. Geschichte des Kärntner Bergbaues. 1. Geschichte des Kärntner Edelmetallbergbaues; 2. Geschichte des Kärntner Buntmetallbergbaues mit besonderer Berücksichtigung des Blei- und Zinkbergbaues; 3. Kärntner Eisen. Klagenfurt, Verlag des Geschichtsvereines für Kärnten, 1950; 1951; 1953 (Archiv für vaterländische Geschichte und Topographie herausgegeben vom Geschichtsverein für Kärnten Bd. 32; Bd. 36/37; Bd. 41/42); Alfons Müllner. Geschichte des Eisens in Inner-Österreich von der Urzeit bis zum Anfange des XIX. Jahrhunderts. Abt. 1. Geschichte des Eisens in Krain, Görz und Istrien von der Urzeit bis zum Anfange des XIX. Jahrhunderts. Wien - Leipzig, Verlag v. Halm u. Goldmann, 1909; Elisabeth Johann. Geschichte der Waldnutzung in Kärnten unter dem Einfluss der Berg-, Hütten- und Hammerwerke. Klagenfurt, Geschichtsverein für Kärnten, 1968 (Archiv für Vaterländische Geschichte und Topographie Bd. 63). Ivan MOHORIČ. Dva tisoč let železarstva na Gorenjskem. 1. Doba samoniklega gospodarstva. Od pradob do ugasnitve plavžev in opustitve rudarjenja na Karavankah. Ljubljana, Mladinska knjiga, 1969. 9 Ivan MOHORIČ. Rudnik živega srebra v Idriji. Zgodovinski prikaz nastanka, razvoja in dela 1490-1960. Idrija, Mestni muzej - Koper, Primorski tisk, 1960; Marija VERBIČ. Idrijski rudnik do konca 16. stoletja. Inavguralna disertacija. Ljubljana, 1966; Marija VERBIČ. O lesu za idrijski rudnik, prvih idrijskih grabljah in klavžah. Idrijski razgledi 15, št. 2. Idrija, Mestni muzej, 1970, 89-99; Helfried Valentinitsch. Das landesfürstliche Quecksilberbergwerk Idria 1575-1659. Produktion, Technik, rechtliche und soziale Verhältnisse, Betriebsbedarf, Quecksilberhandel. Graz, Historische Landeskommission für Steiermark, 1981 (Forschungen zur geschichtlichen Landeskunde der Steiermark Bd. 32). 5

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 27 - 51

Ekonomska i ekohistorija

Darja Mihelič - USODA GOZDOV NA SLOVENSKEM DO 16. STOLETJA

teža pa na četrtino. Poraba lesa in oglja na količino pridobljenega železa je bila precejšna (za tono surovega železa so v 16. stoletju porabili 15 do 35 kubikov oglja). Na Kranjskem so fužine letno izdelale 2.000 ton kovnega in litega železa ter jekla, predelale pa so še surovo železo, uvoženo s Koroške. Glavne železarne na Gorenjskem so bile blizu druga drugi in so izkoriščale iste gozdove z ozemeljskih posesti briksenških in freisinških škofov.10 Gozdovi na Slovenskem so v tistem času doživljali velika izsekavanja. Preteče pomanjkanje lesa je v notranjosti prostora med Alpami in Jadranom šele v 18. stoletju pripeljalo do smotrnega gospodarstva: poslej gozdov niso več le izkoriščali, ampak so vanje tudi vlagali.

Lastništvo nad gozdom Lastništvo nad gozdom sprva ni bilo natančneje opredeljeno, izkoriščanje gozda pa je bilo v okviru skupnosti svobodno. Frankovski sistem zemljiških gospostev, ki je med Alpami in Jadranom prevladal med 9. in 11. stoletjem, je temeljil na načelu, da je vladar lastnik vse neprilaščene zemlje. Za prilaščeno je po frankovskih merilih na staroslovenskih tleh veljala le posest redkih dvorov in posest kosezov na osrednjem Koroškem, večino ozemlja med Alpami in Jadranom pa so Franki obravnavali kot vladarjevo lastnino. Njegove darovnice so ta prostor po geografsko bolj ali manj zaokroženih enotah razdelile med (teritorialne) zemljiške gospode. Ti so gozdove sprva izrabljali za lov, podložnikom pa dovoljevali, da so v njih uživali servitutne, uporabnostne pravice. Gospostva so del gozdov prepustila v uporabo vaškim skupnostim, srenjam/gmajnam (srenjski gozdovi), izjemoma tudi posameznim podložnikom. Srenjska zemlja je bila v prvih stoletjih novega veka bistvena za preživljanje kajžarjev, kmečkega prebivalstva, ki skoraj ni imelo lastne zemlje in se je pojavljalo od 14. stoletja dalje. Del gozdov so zemljiški (v tej vlogi mestni) gospodje dodelili mestnim naselbinam na tleh svojih zemljiških gospostev. Pod vplivom rudarstva in fužinarstva se je omenjenim lastnikom in uporabnikom gozdov pridružil še deželni knez. Obnovil je od vladarja izhajajočo (regalno) pravico, da so za sodstvo na neobdelanem svetu pristojni deželski sodniki. V 16. stoletju je uveljavil pravico do rudnikov in do - za njihovo obratovanje potrebnih - visokih in črnih gozdov, ki niso bili zasebni. Bližnji gozdovi so bili pridržani rudnikom in fužinam, drugi pa so morali tem obratom za zmerno odškodnino odstopiti presežek lesa. Nekoliko drugačno je bilo obravnavanje gozdov v Istri. Tudi ta je bila v drugi polovici 8. stoletja predmet darovnice frankovskega kralja, njen teritorialni zemljiški gospod pa je bil frankovski vojvoda - dux Iohannes, o katerem govori znameniti zapis o sodnem zboru

Za briksensko posest prim.: Matjaž BIZJAK, Urbarji briksenske škofije 1253-1464. Thesaurus memoriae. Fontes. Srednjeveški urbarji za Slovenijo 5. Ljubljana, Zgodovinski inštitut Milka Kosa ZRC SAZU, 2006; za freisinško več razprav Pavleta Blaznika, prim.: Matjaž ERŽEN. Bibliografija dr. Pavleta Blaznika. V: Matjaž BIZJAK (ur.). Blaznikov zbornik. Ljubljana - Škofja Loka, Založba ZRC, ZRC SAZU, 2005, 23-32.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 27 - 51

Darja Mihelič - USODA GOZDOV NA SLOVENSKEM DO 16. STOLETJA

v Rižanu na Koprskem.11 Iz njega izvemo, da je vojvoda načrtno koloniziral zaledje istrskih mest s Slovani. Tam se omenjajo raznovrstne gospodarske dejavnosti, med njimi tudi gozdovi in njihova izraba.12 V poznejšem teritorialnem razvoju Istre je njen severovzhodni del ostal v nemški državi, medtem ko se je v zahodnem in južnem delu polotoka od 9. stoletja dalje uveljavljal in krepil vpliv Benetk (Venezia). Istrske obalne mestne naselbine so med 1267 in 1420 priznale njihovo nadoblast, razen Trsta, ki je 1382 sprejel oblast Habsburžanov. Za uporabo in varovanje gozdov na svojih ozemljih so te relativno avtonomne majhne mestne državice vključno s Trstom - skrbele z normativnimi akti - statuti, medtem ko so evidenco in ravnanje s pomembnejšimi gozdnimi območji v zalednem delu »svoje« Istre urejale same Benetke (Venezia).

Viri o gozdovih Omembe gozdov in načinov njihove običajne izrabe pred 14. stoletjem srečamo v listinah, za istrska mesta tudi v notarskih in vicedominskih knjigah, kamor so bile vpisane predloge oz. povzetki listin. Gozdovi so bili predmet darovnic, imetnikom so prinašali dohodke. Omenjajo se hrastovi, bukovi in kostanjevi gozdovi, panovci, včasih tudi krčevine, rovti in poseke, gozdna pravica ter dajatev (npr. v ovsu) od nje, pravica do lesa oz. sečnje v gozdovih, lesni činž, lesni denarič, pravica do lova divjadi, lov s pticami, polšje jame, paša (svinj), želodnina - dajatev od želoda za pašo, lubje, listje, drevesni plodovi, drva, žganje apna, žaga, gradbeni les, lesen tabor na hribčku. Gozdarji so v času lova služili lovcem, sicer pa varovali gozd, ki je bil deležen tudi »obdelave«. Poleg hrastov, bukev in kostanjev srečamo v virih od nesadnega drevja še breste, cere, jesene, macesne, orehe, oskoruše, topole, vrbovje itd. Cesarske gozdove so upravljali gozdni mojstri. Na Kranjskem je v 15. stoletju za lov skrbel lovski mojster oz. njegov urad, omenjajo se tudi lovske hube.13

Harald Krahwinkler. Placitum Rizianense. Mednarodni znanstveni sestanek. Istra med vzhodom in zahodom. Ob 1200letnici rižanskega zbora. Koper, 4.-5. november 2004. Glasnik ZRS Koper 6. Koper, Univerza na Primorskem, Znanstvenoraziskovalno središče Koper, 2004, 67-79. Harald Krahwinkler. »--- in loco qui dicitur Riziano ---«. Zbor v Rižani pri Kopru leta 804, Die Versammlung in Rižana, Risano bei Koper, Capodistria im Jahre 804. Koper, Univerza na Primorskem, Znanstvenoraziskovalno središče Koper, Zgodovinsko društvo za južno Primorsko, 2004; Harald KRAHWINKLER. »In territorio caprense in loco qui dicitur Riziano«: il »Placito« di Risano nell’anno 804. Quaderni Giuliani di storia 27/2006, N. 2. Trieste, Deputazione di storia patria per la Venezia Giulia, 254-330. 12 Darja MIHELIČ. Istrsko gospodarstvo v luči Rižanskega zbora. Acta Histriae 13, št. 1. Koper, Univerza na Primorskem, Znanstveno-raziskovalno središče Koper, 2005, 97-112; Darja MIHELIČ. Istrsko gospodarstvo v luči rižanskega placita. Buzetski zbornik 31. Buzet, »Josip Turčinović« d. o. o., Pazin 2005, 33-48. 13 Božo OTOREPEC, Izbrano gradivo za zgodovino gozdarstva na Slovenskem v srednjem veku. Viri za zgodovino gozda in gozdarstva na Slovenskem 8. Ljubljana, Univerza v Ljubljani. Biotehniška fakulteta. Oddelek za gozdarstvo, 1995; prim. tudi Darja MIHELIČ. Agrarno gospodarstvo Pirana od 1280 do 1340. Zgodovinski časopis 38/1984, št. 3. Ljubljana, Zgodovinsko društvo za Slovenijo, 193-224. 11

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 27 - 51

Ekonomska i ekohistorija

Darja Mihelič - USODA GOZDOV NA SLOVENSKEM DO 16. STOLETJA

Od 12. stoletja so na delu slovenskega ozemlja, vključenem v nemško državo, za evidenco dajatev in služnosti, ki so jih kmetje dolgovali zemljiškemu gospodu, začeli voditi urbarje.14 Dajatve v zvezi z gozdom so bile gozdnina (silvaticus, silvagium), ki so jo kmetje plačevali za dovoljenje za pridobivanje gradbenega lesa, drv, suhljadi, stelje iz gospoščinskega gozda. Vsebina dajatev kot lovščina (venaticum), pašnina (pro pascuis animalium), žirnina (esc/h/ aticum), želodnina (glandaticum), je razvidna iz njihovih vzdevkov. V slovenskem zaledju je bilo gozdov v izobilju, zato so jih sprva izkoriščali brezskrbno in neovirano. Zavest o pomenu gozdov pa je zrasla, ko jih je začelo primanjkovati ob hkratnem povečanju potrebe po lesu. Na slovenskem ozemlju, ki je bilo del nemške države, so bili varovanju in smotrnemu izkoriščanju gozdov od 14. stoletja namenjeni rudarski in nekoliko kasnejši gozdni redi. S poostrenim nadzorom so skušali preprečiti nepremišljeno izrabo in trebljenje gozdov v korist obdelovalnih površin na škodo donosnejših rudnikov in fužin. Uporabnike gozdov so usmerjali v premišljeno izkoriščanje gozdov ter si prizadevali za urejeno gozdno gospodarstvo. Večino »beneških« zahodnoistrskih mest vključno s habsburškim Trstom je pestilo pomanjkanje lesa, potrebnega za kurjavo, tesarski in gradbeni material ipd. Mesta so v svojih zakonikih - statutih urejala nadzor, uporabo in varstvo gozdov na svojih ozemljih. V beneški Istri so za evidenco nad gozdovi začeli voditi gozdne katastre.15 Obseg gozda v novem veku je razviden iz historičnih zemljevidov16 in kasneje iz celovitih zemljiških katastrov17 kot osnove za obdavčitev. V nadaljevanju se želimo osredotočiti na gozdno in lesno zakonodajo v rudarskih in gozdnih redih ter v statutih severozahodnih istrskih mest Kopra, Izole, Pirana ter Trsta do 16. stoletja.

Rudarski redi za notranjeavstrijske dežele Do srede 15. stoletja so si gozdne uredbe prizadevale predvsem zagotoviti dohodek lastniku gozda in urediti pravice do lova v njem. Do 18. stoletja so nato normativni akti GDZS I., 1970, 9-10; Pavle BLAZNIK. Urbarji freisinške škofije. Viri za zgodovino Slovencev 4. Ljubljana, Slovenska akademija znanosti in umetnosti, 1963; Milko KOS, Urbarji Slovenskega Primorja 1. Viri za zgodovino Slovencev 2. Srednjeveški urbarji Slovenije 2. Ljubljana, Slovenska akademija znanosti in umetnosti, 1948; Milko KOS. Urbarji Slovenskega Primorja 2. Viri za zgodovino Slovencev 3. Srednjeveški urbarji Slovenije 3. Ljubljana, Slovenska akademija znanosti in umetnosti, 1954; Milko KOS. Urbarji salzburške nadškofije. Viri za zgodovino Slovencev 1. Srednjeveški urbarji Slovenije. Ljubljana, Slovenska akademija znanosti in umetnosti, 1939; BIZJAK, 2006; Dušan KOS, Urbarji za Belo krajino in Žumberak (15.-18. stoletje) 2. Viri za zgodovino Slovencev 13. Ljubljana, Slovenska akademija znanosti in umetnosti, 1990; Urbarji za Belo krajino in Žumberak (15.-18. stoletje) 1. Ljubljana, Slovenska akademija znanosti in umetnosti, 1991. 15 Lojze KIAUTA. Beneška republika in njeno gozdno gospodarstvo. Gozdarski vestnik 15/1957, št. 7-8, Ljubljana, Društvo inženirjev in tehnikov gozdarstva in lesne industrije LRS, 226-233 Danilo KLEN. Katastik gorivog drva u istarskim šumama pod Venecijom sastavljen od Fabija da Canal godine 1566. Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu 11-12/1966-1967. Rijeka, 5-88; Miroslav BERTOŠA. Dva katastika zapadnoistarskih šuma iz godine 1698. Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu 21/1977. Rijeka, 243-262. 16 Branko KOROŠEC. Naš prostor v času in projekciji. Oris razvoja zemljemerstva, kartografije in prostorskega urejanja na osrednjem Slovenskem. Ljubljana, Geodetski zavod SR Slovenije, 1978. 17 Peter RIBNIKAR. Zemljiški kataster kot vir za zgodovino. Zgodovinski časopis 36/1982, št. 4. Ljubljana, Zgodovinsko društvo za Slovenijo, 321-337. 14

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 27 - 51

Darja Mihelič - USODA GOZDOV NA SLOVENSKEM DO 16. STOLETJA

skušali zavreti druge načine izrabe gozda v korist rudnikov, fužin, za potrebe trgovine in ladijskega lesa, skrb za načrtno ohranjanje gozdnega fonda pa jim je ostajala tuja. Prve rudarske in gozdne rede18 so izdajali lastniki gozdov. Med Alpami in Jadranom so bili v tem pogledu med prvimi Ortenburžani. Zelo zgoden je bil ortenburški (imenovan tudi jeseniški) rudarski red za Planino nad Jesenicami na Kranjskem, ki ga je 24. avgusta 1381 izdal ortenburški grof Friderik III.19 Gozdove omenja nekaj njegovih določil. Rudarski mojstri na Jesenicah so bili dolžni Ortenburžanom ob kresu poravnati gozdni činž, katerega iznos naj bi bil stalen (list 1). Rudarski sodnik je imel pravico soditi in kaznovati v zadevah glede kuhanja oglja, priprave lesa, sekanja drv, pridobivanja rude ali dela v kovačnicah in talilnih pečeh (list 1 hrbet). V gozdovih in pogorju na pobočju nad Jesenicami, kjer so delovali in imeli svoja najdišča rudarski mojstri, naj bi ne urejali več novih krčevin, dovolili pa bi ostati dvema rovtarjema, ki sta bila že tam (list 5). Rudarski mojstri so imeli vse pravice glede koriščenja gozdov in rudnika z vsemi najdišči; opravljati so smeli vse posle, ki so spadali k njim (list 5 hrbet). V začetku 16. stoletja je cesar Maksimilijan I. na Kranjskem uveljavil svojo regalno pravico do rudnikov, rudnih ležišč in visokih gozdov ter jih razglasil za komorno posest. Gozdove je dal na razpolago rudnikom in fužinam. To je za Avstrijo urejal njegov rudarski red iz 1517. op. Prebivalci gorenjske Krope, ki so spadali pod deželnoknežje gospostvo, so posegali na ozemlje škofjeloškega gospostva freisinških škofov, zato je prihajalo do sporov. Deželni knez je tam 1530 uveljavil pravico do gozdnega regala. Ortenburške rudarske naselbine Kropa, Kamna Gorica in Kolnica severozahodno od Kranja so v 15. stoletju prešle v roke Celjanov in nato Habsburžanov. Radovljiško gospostvo na Gorenjskem, kamor so spadale, je Maksimilijan I. oddal v zastavo, novi gospodar pa je s svojimi zahtevami sprožil pritožbo podložnikov na kralja Ferdinanda I. Ta je 1550 za fužinarje v Kropi, Kamni Gorici, Lipnici in Kolnici izdal rudarski red20 po zgledu jeseniškega; rudnike in gozdove je razglasil za komorno posest. Ferdinand I. je 1553 izdal tudi rudarski red za spodnjeavstrijske dežele.21 Rudniki in planinski gozdovi so postali komorna posest. Red omenja pravico rudarskega sodnika do oddajanja gozda, njegova dolžnost naj bi bila skrb za red v gozdu, kjer mu naj ne bi nihče povzročal zmede. Omenja se domnevno polovična svobodna uporaba gozda. Rudarski red nadvojvoda Karla za Kranjsko in Goriško iz 157522 je določal, da so samostani in gospostva gozdove smeli obdržati, morali pa so les poceni prodajati fužinarjem. V gozdovih je bilo prepovedano krčenje rovtov in paša koz. Majda SMOLE. Sto let razvoja gozdnega gospodarstva. I. Gozdna zakonodaja (Zgodovinski pregled). V: Lojze ŽUMER. Delež gozdov v slovenskem prostoru. Ljubljana, Inštitut za gozdno in lesno gospodarstvo pri Biotehniški fakulteti v Ljubljani, 1976, 100120 (Strokovna in znanstvena dela 50); Irena LAČEN BENEDIČIČ. Čigar je zemlja, tega je ruda, ali komu je pripadalo bogastvo Hada. Vigenjc. Glasilo Kovaškega muzeja v Kropi III/2003. Zemeljska bogastva Lipniške doline. Kropa, Kovaški muzej Kropa, 13-21. 19 Irena LAČEN BENEDIČIČ. Ortenburški rudarski red. Planina pod Golico, Krajevna skupnost, 2001. op. IzvirnikAS 1073, Zbirka rokopisov 1-9r 20 Joža Gašperšič. Ferdinandejski rudarski red za fužine pod Jelovico. Kronika. Časopis za slovensko krajevno zgodovino 8/1960. Ljubljana, Zgodovinsko društvo za Slovenijo, 149-158. 21 Izvirnik: Pokrajinski arhiv Maribor, enota Ptuj (SI ZAP 70, R-56). 22 Tiskan izvirnik iz 1575 in objava (tiskar Mandelc) 1577 v Ljubljani: rokopisni oddelek Narodne in univerzitetne knjižnice v Ljubljani; ista objava: Zbirka rokopisov Arhiva republike Slovenije. (AS 1073, Zbirka rokopisov 1-11r) 18

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 27 - 51

Ekonomska i ekohistorija

Darja Mihelič - USODA GOZDOV NA SLOVENSKEM DO 16. STOLETJA

Leta 1580 je nadvojvoda Karel izdal tudi red za idrijski rudnik živega srebra.23 Gozdove in les, ki so spadali k rudniku, naj bi vsaj enkrat mesečno pregledal idrijski gozdarski mojster. Skrbel naj bi, da jih nihče ne bi pustošil, da bi se v njih koristno gospodarilo, da bi se v posekah vzdrževal red, da bi se v njih vejevje ne požigalo, ampak pobiralo. Nedovoljena sečnja ali krčenje sta bila prepovedana in kazniva (14. člen). V deželnoknežjih gozdovih je bilo strogo prepovedano krčenje rovtov, zlasti v gozdovih okrog Idrije. Idrijski podložniki, rudarji in delavci so dobivali les za domače potrebe iz deželnoknežjih gozdov, kjer jim ga je odredil gozdarski mojster (16. člen). V idrijskih gozdovih je bilo - razen upravitelju prepovedano loviti in streljati jelenjad. Nadzor je opravljal gozdarski mojster (18. člen). Ta je moral priseči, da bo zvest in vdan ter poslušen deželnemu knezu in njegovemu idrijskemu upravitelju, da bo izvrševal določila rudarskega in gozdnega reda, da bo pazil, da se bo v gozdovih, ki pripadajo rudniku prav gospodarilo in sekalo in da se ne bo razsipalo z gozdnim bogastvom. Prestopnike je bil dolžan prijaviti upravitelju in kaznovati. Ne gozdni mojster ne upravitelj ne bi smela biti podkupljiva, ravnati iz prijateljskih oz. sovražnih vzgibov ali iz strahu pred pretnjami (56. člen).

Gozdni redi za notranjeavstrijske dežele Najstarejši - tudi ortenburški - gozdni red med Alpami in Jadranom je iz 1406.24 Prvenstveno je bil namenjen Kočevski, z nemškim življem kolonizirani gozdni pokrajini na jugu Kranjske, morda pa je veljal tudi za ostalo ortenburško posest, ki se je razprostirala po Koroškem in Kranjskem in obsegala okrog 30 gospostev, gradov in trgov, oz. 18 graščin.25 Red je nastal slabega pol stoletja po kolonizaciji Kočevske.26 Ne omenja izkoriščanja lesa, ampak se osredotoča na pravice do gozdnih površin in lova v njih. Obilje gozdov na Kočevskem je vplivalo na brezskrbnost glede naravovarstvenih pomislekov za ohranjanje gozdnega bogastva. Red glede gozda in lova s pomočjo ptic, glede lova na polhe in drugih gozdnih pravic v ortenburških gospostvih je v Kočevju izdal Friderik III. (ki je četrt stoletja prej izdal tudi jeseniški rudarski red), ker naj bi bil bil gozd razlog za zdrahe, prepire, ubojstva in sovraštvo (2. člen). 13 členov, ki jih red vsebuje, izraža predvsem skrb zemljiškega gospoda za dotok dohodkov in za podložniške pravice do izrabe gozda. Priposestvovanje gozda je sledilo po devetih letih in enem dnevu uporabe (3. člen). Zakupnik je moral gozd vrniti zakonitim dedičem, ki pa so ob prevzemu dolgovali pristojbino oz. odkupnino. (Začasna) Marija VERBIČ. Karolinški rudarski red za idrijski rudnik 1580. Idrijski razgledi XIV/1969, št. 2. Idrija, Mestni muzej, 57-71. Boštjan ANKO (ur.). Ortenburški gozdni red 1406. Ljubljana, Univerza Edvarda Kardelja v Ljubljani, Biotehniška fakulteta, VTOZD za gozdarstvo, 1985 (Viri za zgodovino gozda in gozdarstva na Slovenskem 2). 25 Ivan SIMONIČ. Zgodovina kočevskega ozemlja. V: Ivan SIMONIČ (ur.). Kočevsko ozemlje. Zemljepis in zgodovina. V: Kočevski zbornik. Ljubljana, Vodstvo Družbe sv. Cirila in Metoda, 1939, 45-130; Majda SMOLE. Graščine na nekdanjem Kranjskem. Ljubljana, Državna založba Slovenije, 1982; Christian LACKNER. Zur Geschichte der Grafen von Ortenburg in Kärnten und Krain. Carinthia I. Zeitschrift für geschichtliche Landeskunde von Kärnten 181/1991. Klagenfurt, Verlag des Geschichtsvereines für Kärnten, 181-200. 26 Marija WAKOUNIG. Erschließung der Gottschee. V: Arnold SUPPAN (ur.). Deutsche Geschichte im Osten Europas. Zwischen Adria und Karawanken. Berlin, Siedler Verlag, 1998, 72-78. 23 24

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 27 - 51

Darja Mihelič - USODA GOZDOV NA SLOVENSKEM DO 16. STOLETJA

odtujitev gozda se je opravila pred gospoščinskim sodnikom (4. člen), ki je skrbel, da je gozdna pravica prehajala iz roda v rod v roke tistih sorodnikov, ki so živeli na gospostvu. Gozdne pravice so bile v obliki dote odtujljive hčerkam, če so ostale na gospostvu, sicer pa so bile upravičene le do dohodkov od njih (11. člen). Sodišče je nadziralo prodajo gozdnih pravic, kršitve in nezakonita prilaščanja pravic v gozdovih pa je kaznovalo z zaporom (6., 10. člen). Dajatev od uporabe gozda je znašala od vsakega gnezda ptic po eno ptico (5. člen). Sodnik je vodil evidenco nad številom gnezd kraguljev in skobcev. Prvotno je grof od vsakega gnezda zadržal ptico. To je grofovska družina odstopila koristnikom gozdnih pravic, ki pa so morali vsako leto o stanju v gnezdih obvestiti sodnika ali grofovega zastopnika; od ptic, ki so jih vzgojili v tekočem letu, sta smela odkupiti, kar jima je ugajalo. Če ptic na gradu niso potrebovali, so jih odprodali (8. člen). Koristnik, ki je to obveznost opustil, je plačal globo, po tretjem zaporednem prekršku pa mu je gozdna pravica zapadla v korist bližnjega sorodnika, kar je evidentiralo sodišče. Imetniki gozdnih pravic so ob »polšjem« letu dolgovali sodniku pet polhov od vsake polšje jame (9. člen). Krivolovce z lovskimi pticami in lovce na polhe je kaznovalo sodišče, varovalo pa je tudi ovaduhe pred maščevalnostjo prestopnikov, ki jih je čakal zapor (7. člen). V 15. in 16. stoletju se je zaradi vsestranske povečane potrebe po lesu (za ladjedelstvo, rudnike in fužine) pojavila potreba po gozdni zakonodaji, ki naj bi zagotovila ohranjanje gozdov in uredila gospodarjenje z njimi. S tovrstnimi zakonodajnimi ukrepi so pohiteli Benečani, ki so za svoj del Istre izdali dva gozdna reda (1452 in 1475) ter več dekretov. Reda sta vsebovala ukrepe za zagotavljanje lesa in sklepe beneškega senata za gozdarstvo. Ves les naj bi se zasegel za potrebe vojne mornarice. Reda sta prepovedovala krčenje, omejevala pašo in predpisovala gozdno službo. Nadzorniki capitani ai boschi naj bi izhajali iz ceha ladjedelniških mojstrov, nadziral pa naj bi jih poseben urad. Leta 1522 je bil izdan gozdni red za Goriško,27 šele nedavno novo pridobljeno habsburško deželo; prepovedoval je pašo v gozdu in predpisoval davek za les, ki so ga iz solkanskih gozdov prodajali v Benetke (Venezia). Tudi les, ki so ga Goričani dobivali iz deželnoknežjega gozda (Panovca) je bil obdavčen. Dve leti mlajši od goriškega (iz 1524) je bil gozdni red salzburškega nadškofa, ki je skušal urediti pravno stanje in donos salzburških gozdov ter z uvedbo katastra (Waldbuch) in dodeljevanjem posekov vpeljati nadzor gozdnega gospodarstva v mestnih in trških gozdovih. Pred sečnjo je bilo potrebno porabiti že podrt les, ogibati se je bilo treba golosekov, ki bi omogočali nastanek škode ob viharjih, na račun gozda je bilo prepovedano širjenje planinskih pašnikov. Ohranjati je bilo treba semenska drevesa, prepovedano je bilo ruvanje mladega drevja in paša v mladem gozdu, vejevje za steljo je bilo dovoljeno obsekavati le pri starejših drevesih.28 Deželni knez se je nadejal dobička od rudarskih in fužinarskih obratov, zato jim je skušal zagotoviti zadostno preskrbo z lesom. Taka je tudi vsebina »gozdnega in lesovnega« reda Simon RUTAR. Poknežena grofija Goriška in Gradiščanska. Zgodovinski opis. Ljubljana, Matica Slovenska, 1893, 96. SMOLE, 1976; Waldordnung von 1524 unter Erzbischof Matthäus Lang von Wellenburg. V: Sonja PALLAUF, Peter PUTZER (ur.). Die Waldordnungen des Erzstiftes Salzburg (Fontes Rerum Austriacarum. Dritte Abt.: Fontes Iuris, Bd. 16). Wien, Boehlau, 2001, 43-59.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 27 - 51

Ekonomska i ekohistorija

Darja Mihelič - USODA GOZDOV NA SLOVENSKEM DO 16. STOLETJA

(Wald vnd Gehültz Ordnung), s katerim je kralj Ferdinand I. 1539 želel urediti varčno gospodarjenje z gozdovi na Štajerskem. Red, izdan 24. julija v avstrijskem Leobnu,29 je bil namenjen urejanju razmer v gozdovih blizu železnega rudnika v Erzbergu in solnega v Ausseeju. Bil naj bi le začasen, do vladarjevega dogovora z deželnimi stanovi in izdaje splošnega deželnega reda za Štajersko.30 Gozd naj bi bil »milosti polni dar« (gnadenreiche gotzgab), nujen za les, brez katerega naj ne bi bilo mogoče vzdrževati nobenega rudnika. Neurejeno in nepremišljeno krčenje, sekanje, požiganje in paša naj bi že leta povzročali škodo lesu, oglju in oskrbi rudnika (1. in 2. člen). Gozdno trebljenje naj ne bi prizadelo le črnih, visokih in listnatih gozdov, ampak naj bi kmečko, oglarjenje in kolarstvo ter paša in krčenje za travnike, njive, laze in ograde prizadelo tudi lesovje v neposredni bližini rudnika. Iztrebljene površine naj bi vnovič pogozdili (4. člen). Nadzor nad vsakim posegom v gozd je bil v pristojnosti gozdnega mojstra (5. in 6. člen). Preudarno krčenje je bilo dovoljeno na zemljiščih v zakupu, ki so obetala pridobitev dobrega travnika ali njive, vendar je bilo pri krčenju predpisano pazljivo ravnanje z ognjem (7. člen). Posegi samskih hlapcev in dekel v gozdne površine so zbujali zaskrbljenost (23. člen). Nepreskrbljeni samski hlapci in dekle niso smeli na račun gozda pridobiti krčevine in si z njo zagotoviti preživetja (8. člen). Gmajnska zemljišča naj bi se le izjemoma krčila in požigala, pri čemer so za oddaljene gozdove veljala milejša pravila (9. in 10. člen). Povsem zaščitena pred izsekavanjem je bila mlada bodljika, medtem ko je bilo občasno dovoljeno lomiti vrhove in veje dreves (11. in 12. člen). Predpisana je bila višina obsekovanja krošnje, goljenje, navrtavanje in trebljenje debel (14. člen). Plotovi iz debel so bili dovoljeni le tam, kjer je bilo potrebno redčenje gozda (13. člen). Zaščiti macesnovega lesa, ki so ga pogosto uporabljali za vodne grablje, plotove in hleve, je bil namenjen 15. člen: seka in prodaja macesnov je bila brez nuje prepovedana, sekanje macesnov v gmajnskih in črnih gozdovih naj bi odobril gozdni mojster. Nadzor nad stanjem gozdov naj bi se izvajal vsakoletno, vsi gospodje, gospostva in kmetje naj bi bili upravičeni (ali pač ne) do natančno določene količine lesa za svoje potrebe (16., 17. in 18. člen). Presežek lesa naj bi se ponudil v odkup vladarju, če pa ga ta ne bi potreboval, bi ga kmet smel prodati komu drugemu (19. člen). Sečnja, izdelava desk in skodel sta se smeli izvajati z vednostjo in privolitvijo gozdnega mojstra (20. člen). Splavarji in kmetje naj bi sekali nepreudarno, zato naj bi gozdni mojstri s soglasjem zemljiških gospostev poskrbeli za odstranitev žag v bližini rudnikov in za ravnanje kmetov in splavarjev, skupaj z zemljiškimi gospodi pa naj bi tudi nadzirali in dovoljevali postavitve novih žag (21. in 22. člen). Gozdni mojstri ali uradni pooblaščenci naj bi odrejali tudi potrebni les za kolarje, valpti in upravitelji pa naj bi nadzirali in dovoljevali priložnostno izrabo lesa kolarjem, meščanom, drvarjem in oglarjem (24., 25. in 26. člen). Kmečka paša v gozdovih naj bi bila dovoljena na posekah, kjer je ležalo nestrohnelo drevje, kasneje pa naj bi bila paša zmerna, da bi se poseke lahko vnovič obrasle; pozornost v tem pogledu je veljala zlasti kozam (27. in 28. člen). Valpti in gozdni mojstri naj bi preprečili pustošenje in preobilico živine na planšarijah: njeno število

Boštjan ANKO (ur.). Začasni štajerski gozdni red 1539. Ljubljana, Univerza Edvarda Kardelja v Ljubljani, Biotehniška fakulteta, VTOZD za gozdarstvo, 1987 (Viri za zgodovino gozda in gozdarstva na Slovenskem 3). 30 Dogovora še več kot poldrugo stoletje ni bilo: pravnomočni gozdni red za Štajersko je bil sprejet šele 23. februarja 1695. 29

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 27 - 51

Darja Mihelič - USODA GOZDOV NA SLOVENSKEM DO 16. STOLETJA

naj bi bilo omejeno, nove planinske pašnike, ki so ogrožali gozdove v bližini rudnikov, naj bi odpravili. Pašniki se naj ne bi prepuščali tujim kmetom. Stari planinski pašniki v dednem zakupu domačinov naj bi se obravnavali po starem izročilu, a brez možnosti širjenja (29. in 30. člen). Zadnji člen reda je vnovič okrcal kolarje, ki so gozdove izkrčili v korist planinskih pašnikov: táko stanje naj bi se popravilo in vnaprej preprečilo (31. člen). Obsežni gozdni red za Istro, Furlanijo in Kras, izdan 15. junija 1541,31 zadeva območje, katerega večji del je pripadel Habsburžanom leta 1500 po izumrtju Goriških grofov. Njegova zahodna meja se je ustalila po vojni z Beneško republiko med 1508 in 1516, z jugovzhoda pa mu je v času nastanka reda pretila turška nevarnost, kar je mogoče razbrati iz nekaterih določil reda. Ta se po svoji zgradbi razlikuje od sočasnih, podobnih aktov. Njegov večji del je razčlenjen glede na konkretne gozdne okoliše. Ne povsem usklajeni zapisi zanje omenjajo vrste in stanje tamkajšnjih gozdov ter želje glede ravnanja v njih, poimensko navajajo osebe, ki so skrbele za gozdove, jih upravljale ali imele v zakupu. Ob navodilih za izkoriščanje in ravnanje z gozdovi opisuje red odprodaje (z možnostjo vnovičnega odkupa) oz. oddajanje nekaterih gozdov v zakup ali upravljanje. Deželnoknežje dohodke iz gozdov so sestavljali dajatve in davki od gozdov (ti so upoštevali oddaljenost gozda od kupca lesa), zakupnine, izkupiček od prodaje lesa in globe. Zapis odraža prizadevanje za čim večji dohodek od gozdov in za njegovo pošteno obračunavanje. Omenja cene in davek na določeno količino lesa in plače skrbnikov gozdov. Predpisuje ravnanje ob nepokorščini, način kaznovanja, navaja pa tudi konkretne primere goljufij. V red sta kot dela besedila vključena razglas glavarja pazinske grofije, ki je zadeval tamkajšnje gozdove (9. do 14. člen), ter navodilo o pogojih, pod katerimi naj bi del bovških (ob zgornji dolini Soče) deželnoknežjih gozdov dali v izkoriščanje poslovnežu iz Benetk (Venezia), in o poslovanju z lesom v Istri, Furlaniji in na Krasu (66. do 80. člen). Uvodoma je v redu zapisano, da želi urediti sekanje in gojenje deželnoknežjih gozdov v Istri, Furlaniji in na Krasu (1. člen). Tovrstna vsebinska določila se ponavljajo za gozdove v različnih okoliših (okolica Merana, 4. do 7. člen; območja Pazina: Grdo selo in Kršikla, 8. do 13. člen, gozdovi opatije Sv. Petra u Šumi, 15. do 18. člen, Žminj, 19. člen, gozd v Gračišču, 20. in 21. člen, gozd pri Pićanu, 22. in 23. člen, gozd v Lupoglavi, 25. člen; potem gozd pri Devinu (Duino), 26. do 28. člen; okolica Krmina (Cormons): gozd na Medejskem hribu, 29. člen, gozd pri Krminu (Cormons), 30. člen, gmajnski gozd pod Krminom (Cormons), 32. člen; okolica Gorice (Gorizia): gozd v kraju Pevma, 31. člen, gozd Panovec pri Gorici (Gorizia), 33. in 34. člen; okolica Kanala: gozd pod Sabotinom, 35. člen, gozd pod Novim gradom na Krasu pri Vodicah, 37. člen; potem loka pri kraju Fiumicello pri Cervignanu, 36. člen; dalje gozdovi pri Veprincu in Voloskem, 40. in 41. člen, gozdovi pod vasmi Mune, Kastav in Moščenice, 38. in 39. člen, gozd pod Novim gradom pri kraju Podgrad, 42. in 43 člen, gozd Učka ali Monte masur, 44. člen).

Boštjan ANKO (ur.). Gozdni red za Istro, Furlanijo in Kras. Ljubljana, Univerza Edvarda Kardelja v Ljubljani, Biotehniška fakulteta, VTOZD za gozdarstvo, 1989 (Viri za zgodovino gozda in gozdarstva na Slovenskem 6); Vlado VALENČIČ. Nekdanji deželnoknežji gozdovi na Primorskem. Gozdarski vestnik 14/1956, št. 8, Ljubljana, Društvo inženirjev in tehnikov gozdarstva in lesne industrije LRS, 233-251.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 27 - 51

Ekonomska i ekohistorija

Darja Mihelič - USODA GOZDOV NA SLOVENSKEM DO 16. STOLETJA

Red občasno omenja iglaste, listnate, hrastove, gmanjske gozdove, za katere na določenem območju veljajo prepovedi krčenja za pridobivanje poljedelskih površin in zahteve po vrnitvi v prvotno stanje. Večkrat se prepoveduje paša živine (koz, prašičev in drugih živali) v gozdovih, ker prizadene predvsem mladje. Spis izraža skrb za čiščenje gozda: za redčenje grmovja, za odstranjevanje in porabo posekanega lesa, ki ne bi smel obležati in gniti v gozdu. V določilih je prisotna tudi misel na prihodek: za že izkrčena tla v gozdovih naj bi se plačal davek, že posekan les in tistega, ki je obležal v gozdu, naj bi - če le mogoče - prodali. Red ureja nadzor nad gmajnskimi gozdovi. Omenja prepovedane posege Benečanov ali za njihove potrebe v gozdovih. Podložnikom, ki so naznanili kršilce, naj bi pripadla tretjina ali celo vsa globa. Zapis navaja številne načine dovoljenega in nedovoljenega izkoriščanja gozdov, nad katerimi so bdeli upravitelji, gozdni mojster in zakupniki. Omenja lov, prepoveduje pašo in priporoča - za plačilo - nabiranje želoda in njegovo odnašanje iz gozda. Gozdni les je služil za kurjavo, za oglje, za kuhanje apna, za gradnjo taborov (Žminj, Pićan), za plotove, za hišni pribor, posodje, rezljanje, za ladijski les (za ogrodje in vesla), iz gozdov so pridobivali smolo. Poseben pomen daje zapis trgovini z lesom, ki je očitno prinašala precejšen dobiček. Graja oviranje trgovcev pri plavljenju lesa po Raši, kar je trgovce odvračalo od nabave in posredno škodilo komorni blagajni (24. člen). V gozdu pri Devinu (Duino) naj bi sekali les za drva in prodajo. Kmetje naj bi les spravili do bližnjega Štivana ali drugam na obalo, kjer bi ga naložili na galeje. Les so morali prodati gozdnemu mojstru ali njegovemu uradniku, onadva pa sta ga dvakrat dražje preprodala ladjarjem, kar je prinašalo lep zaslužek (27. člen). Pri gozdovih v nekaterih okoliših je naveden davek ali dohodek, sicer pa je davkom namenjenih več posebnih členov. Na Reki (Rijeka) je lesni davek pobiral mitničar, ki je za to delo prejemal letno plačo (45. člen). Urad lesnega dacarja v Trstu (Trieste) je bil oddan v zakup. V zakupnino so mu obračunali tudi upravo gozdov v Voloskem in Veprincu (48. člen). V Pazinu so poleg običajnega davka za vsako klaftro (približno 4 kubike) lesa pobirali še dodatni črni denarič (46. člen). Gozdovi nad Gorico (Gorizia) so dajali dober les za gondolska vesla; red je določil dva družabnika, ki sta ob plačilu davka prevzela izdelavo vesel (49. člen). Za imetnike nekaterih istrskih gozdov, ki so bili daleč od morja in so les s težavo spravili do tja, da bi ga prodali, je 47. člen reda predvidel znižanje davka. Pač pa s prošnjo niso uspeli prebivalci Klane pri Kastavu, ki so prosili za oprostitev desetine zaradi nevarnosti martolozov (52. člen). Gozdni mojster je dobil nalogo, da ugotovi, ali gozdiček pri Črnem kalu sodi k Socerbu, kar bi pomenilo, da je deželnoknežji. Zaključni členi reda (56. do 65.) predpisujejo ravnanje in obveznosti gozdnega mojstra, izterjavo kazni za prestopnike, pri čemer naj bi mu bila v pomoč svetovalca - pobiralec dohodkov v Trstu (Trieste) in glavar v Meranu. Gozdni mojster in pobiralec dohodkov, ki je tudi skrbel za plačilo dejavnosti povezanih z gozdom, naj bi nadzirala drug drugega, pobiralec pa naj bi gozdnemu mojstru po potrebi pomagal. Letna plača gozdnega mojstra je znašala 200 renskih goldinarjev, za službeno pot so mu pripadali dodatni stroški za tri konje. Upravičen je bil do četrtine od izterjanih glob. Dohodki naj bi zadoščali, da bi vzdrževal tudi služabnika. Gozdnem redu je bilo dodano obsežno navodilo za poslovanje z lesom v Istri, Furlaniji in na Krasu (66. do 80. člen). Del gozda v Bovcu ob zgornji Soči so nameravali oddati v najem beneškemu poslovnežu. Če z njim niti z drugimi najemniki ne bi prišlo do sprejemljivega EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 27 - 51

Darja Mihelič - USODA GOZDOV NA SLOVENSKEM DO 16. STOLETJA

dogovora, bi bilo treba ugotoviti, s kolikšnimi stroški bi bilo mogoče plaviti bovški les po Soči do Gorice (Gorizia), ga tam prekladati na suho, klati na polena, zložiti in prodati. Preveriti bi bilo treba, ali so tam razpoložljiva skladišča, kje bi našli odjemalce lesa in koliko bi to stalo. Gozd na Učki bi se oddal v zakup tako, da bi ga smeli podložniki - ob plačilu davka zakupniku - še nadalje uporabljati za svoje potrebe. Kar najbolj ugodno naj bi se prodalo večje število hrastov iz Panovca pri Gorici (Gorizia). 6. novembra istega leta 1541 je bilo izdano tudi navodilo glede trgovine z lesom in drugih prejemkov v Istri v 40 členih. Nastalo je zaradi nezadovoljivih dohodkov od deželnoknežjih gozdov. Spodbudilo ga je tudi poročilo o možnostih dobičkonosnih poslov z lesom v Istri, Furlaniji, na Krasu, zlasti pa v Bovcu (2. in 3. člen). Kupčevanje z lesom naj bi potekalo zelo pretehtano: najprej naj bi diskretno zbrali podatke o tržišču za les, katerega središče so bile Benetke (Venezia). Tretjino lesa za njihove potrebe bi bilo mogoče dobaviti iz habsburških deželnoknežjih gozdov (4. in 5. člen). Zapis se posveča vprašanju prevoznih stroškov, stroškov skladiščenja, povprašuje po ceni in obdavčitvah za les ter o potrebah beneškega tržišča. Na osnovi teh podakov naj bi izdelali predračun za trgovanje z lesom (6. do 11. člen). Zatem naj bi si strokovnjaki ogledali stanje na terenu. Ugotovili naj bi možnosti in stroške prevoza lesa iz bovških gozdov do Soče, po njej do Gorice (Gorizia), stroške prekladanja na kopno, klanja na polena in zlaganja (12. člen). Navodilo daje napotke glede namestitve in velikosti naprav za prestrezanje lesa na Soči (17. in 18. člen). Sprašuje o stroških za ta dela in o smotrnosti postavitve žag na Soči (20. člen). Odprto pušča možnost glede prepustitve kupčevanja z bovškim lesom beneškemu poslovnežu. O načrtovanem poslu naj bi razmislil tudi španski konzul v Benetkah (Venezia) (24. in 25. člen). Možnosti podobnega izkoriščanja naj bi pretresli tudi za gozdove v Istri, Furlaniji in na Krasu (22. člen). Navodilo omenja gradnjo ceste skozi Bovec, ki bi se izognila beneškemu ozemlju in tamkajšnjim davščinam (27. do 31. člen). Sprašuje o smotrnosti kuhanja mila v Meranu (32. in 33. člen), o možnosti izgradnje solarne v Meranu (34. člen), v zvezi z možnostjo kupčevanja s srebrom in bakrom iz tirolskih rudnikov v Benetkah (Venezia) zahteva podatke o tamkajšnji ceni za ti kovini, zanima pa ga tudi razmerje med beneškimi in nemškimi utežnimi in denarnimi enotami (35. in 36. člen). Tudi bavarska škofija Bamberg (vzhodno od Würzburga), ki je imela v lasti dva velika gozdna kompleksa, prvega v Kanalski dolini (Val Canale v severozahodni Italiji) in drugega v bleiberškem okolišu severno od Dobrača (Dobratsch) na avstrijskem Koroškem, si je prizadevala zagotoviti preudarno izkoriščanje in zaščito svojih gozdov z gozdnimi redi. Najstarejši znani redakciji bamberških gozdnih redov za Kanalsko dolino (Val Canale) in bleiberško področje sta iz 1584.32 Inačico Kanalskega gozdnega reda, ki je inserirana v knjigi Perckwerckh und Waldtsachen in Cannal und Lauenthal pisarne bamberškega vicedomskega urada v Wolfsbergu iz 17. stoletja - hrani jo dunajski Haus-, Hof- und Staatsarchiv -, je 1985 objavil Adolph Gstirner: Adolph GSTIRNER, Ueber die bambergische Waldordnung von 22. December 1584. Jahresschrift des k. k. Staatsgymnasium in Villach 26/1894. Villach, III-XXVIII. Objava je ostala skoraj neopažena. Isti arhiv hrani tudi leto mlajši prepis reda, ki ga literatura navaja kot najstarejši bamberški gozdni red za Kanalsko dolino, prim. Elisabeth JOHANN. Geschichte der Waldnutzung in Kärnten unter dem Einfluss der Berg-, Hütten- und Hammergewerke. Klagenfurt 1968 (Archiv für vaterländische Geschichte und Topographie 63), 41. Tudi pri bleiberškem gozdnem redu, ki je izvleček iz kanalskega, je prišlo do kronološkega zapleta. Ena od variant tega reda, ki jo je hranil arhiv cesarsko-kraljevskega finančnega ministrstva, je objavljena z letnico 1506: Bambergische Waldordnung für die Unterthanen in Canale, Tarvis, Bleiberg und Malborghett vom

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 27 - 51

Ekonomska i ekohistorija

Darja Mihelič - USODA GOZDOV NA SLOVENSKEM DO 16. STOLETJA

Obsežnejši je kanalski red, medtem ko krajši bleiberški predstavlja njegovo smiselno skrajšano varianto. Vsebina obeh redov je skladna. Delokrog veljave njunih določil je bil širok. V kanalskem se poimensko omenjajo Koroška, Kanalska dolina (Val Canale), Naborjet (Malborghetto), Trbiž (Tarvisio) in Rabelj (Cave del Predil). 38. člen v precej splošni obliki razširja veljavnost določil reda tudi na Bleiberg, 39. člen, ki omenja pašo na planinah, pa je namenjen Kanalski dolini (Val Calmak) in uradoma Beljak (Villach) in Vetrov (Federaun, južno od Beljaka (Villach). Red je uvodoma naslovljen na bamberške podložnike v Kanalski dolini (Val Canale), Trbižu (Tarvisio) in Naborjetu (Malborghetto), njegov zaključek pa omenja, naj bi ga gozdarski mojster objavil v Kanalski dolini (Val Canale). Bleiberški gozdni red je naslovljen na podložnike Kanalske doline (Val Canale), Trbiža (Tarvisio), Bleiberga in Naborjeta (Malborghetto), besedilo pa omenja tudi Rabelj (Cave del Predil). V zaključku je rečeno, naj bi ga v Bleibergu objavila rudarski sodnik in gozdarski mojster. Določila tega reda so prirejena za gozdno področje Bleiberga, zato iz obsežnejšega kanalskega reda vanj niso privzeti odloki, ki omenjajo kraje ali posebne razmere v Kanalski dolini (Val Canale). Ta red tudi ne povzema določila kanalskega reda o razširitvi veljavnosti reda na bleiberško področje, saj je le-temu namenjen ves red. Večina določil skuša doseči smotrno izrabo in zaščito bamberških gozdov. Bamberška preiskovalna komisija, ki je 1584 raziskovala gozdne razmere v Kanalski dolini (Val Canale), je obvestila škofa, da nastaja v gozdovih nepopravljiva škoda. V obeh redih je zato uvodoma rečeno, da namerava izdajatelj z njima preprečiti nenačrtno izsekavanje gozdov, ki vodi v pomanjkanje lesa ter škodi koristim bamberške škofije. Da bi na svojih kanalskih področjih lahko uveljavljala izkoriščanje gozdov po lastnih zamislih, je škofija z določilom pristojnega reda za Kanalsko dolino (4. člen) preklicala nekdanje nedokazane podelitve tamkajšnjih bamberških gozdov fužinarjem in kmetom v uporabo. Veljavnost je priznala le tistim podelitvam, ki so jih na Koroškem potrdili škofijski vicedom in odvetniki. Take starejše podelitve so npr. ostale v veljavi na področju Rablja (Cave del Predil) in Bleiberga (29. čl. kanalskega in 17. bleiberškega reda). Nekateri rabeljski in bleiberški obrtniki so za potrebe tamkajšnjih svinčenih rudnikov uporabljali gozdove, ki so jim jih podelili nekdanji škofi in vicedomi; ti gozdovi naj bi jim služili tudi za vse ostale potrebe po lesu: za kurjavo, po kanalskem redu tudi za gladek les in oglje. Smotrno gospodarjenje z gozdovi sta skušala reda zagotoviti z ukrepi, ki niso dovoljevali samovoljnega okoriščanja uporabnikov. Bamberški uradniki so jim (za plačilo) dodeljevali določeno mero lesa v gozdu ali pa jim odrejali gozdne površine v uporabo. Trbiž (Tarvisio) in Naborjet (Malborghetto) sta dobila v uporabo gozd za potrebe po vodi in kurjavi. Prepovedano je bilo odvažanje lesa iz teh gozdov na Laško ali prodaja komu drugemu (36. člen kanalskega reda). Jahre 1506. Österreichische Weisthümer 6. Steirische und kärntnische Taidinge. Wien 1881, 415-419. To letnico včasih povzema tudi sodobna literatura, prim. GDZS II. Ljubljana, Slovenska akademija znanosti in umetnosti, 1980, 16. Zapisa gozdnih redov za Kanalsko dolino in bleiberški okoliš hrani tudi Koroški deželni arhiv v Celovcu. Prim. še: Darja MIHELIČ. Bamberški gozdni red za Kanalsko dolino in Koroško iz 1584. Acta historico-oeconomica Iugoslaviae 10/1983. Zagreb, Komisija za ekonomsku historiju Jugoslavije, 51-58; Darja MIHELIČ. Bamberška gozdna reda za Kanalsko dolino in bleiberški okoliš 1584. Ljubljana, Biotehniška fakulteta, VTOZD za gozdarstvo, 1987 (Viri za zgodovino gozda in gozdarstva na Slovenskem 4). EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 27 - 51

Darja Mihelič - USODA GOZDOV NA SLOVENSKEM DO 16. STOLETJA

Varstvo gozdov naj bi reda zagotovila z določili, ki so opisovala ravnanje z gozdovi, njihovo izrabo in ravnanje z lesom. Bamberške gozdove v Kanalski dolini (Val Canale) je moral vsaj enkrat na leto (navadno spomladi) pregledati gozdarski mojster ali njegov pomočnik. Ugotoviti je moral škodo, ki je nastala s sekanjem, krčenjem ali požiganjem krčevin, in kaznovati uničevalca gozda (1. člen kanalskega reda). Oba reda vsebujeta navodila o sekanju dreves v gozdu (5. člen kanalskega in 1. bleiberškega reda): deblo je bilo treba odsekati 2 pedi (slabega pol metr) od tal. Pozimi, ko zaradi snega izmera ni bila možna, je bilo sekanje prepovedano. S posekanim lesom, vejami in vrhovi dreves je moral uporabnik ravnati tako, da je napravil prostor za vnovično nasemenitev mladega gozda. Mlada debelca je bilo treba obvarovati. Skrb za mlada drevesa izraža določilo (13. kanalskega, 8. bleiberškega reda), da se za (late in) plotnice ne sme uporabljati mladih debel, ampak le odraslo drevje. Z mladih dreves in odganjkov je bilo prepovedano sekati veje (12. člen kanalskega in 7. bleiberškega reda). Mladega lesa niso smeli uporabljati za kurjavo, ampak so morali les za kurjavo nasekati poleti in jeseni po navodilu gozdarskega mojstra (20. člen kanalskega in 13. bleiberškega reda). Ob sekanju drevja je bilo treba veje metati na kup, da ne bi ovirale mladega rastja (14. člen kanalskega in 9. bleiberškega reda). Zaradi uničevanja lesa pa tudi zaradi škode na mladju uporabniki niso smeli pustiti ležati v gozdu stavbnega lesa in lesa za kurjavo dve poletji, sicer je njihova pravica do lesa zapadla, gozdarski mojster pa ga je lahko podelil drugemu potrošniku (21. člen kanalskega reda in 14. bleiberškega). Vrhove debel za hlode je bilo treba predelati v kurjavo, da bi bilo v gozdu več prostora za mlado drevje (kanalski 15. in bleiberški 10. člen). Mlado rastje je ščitila tudi prepoved košnje na posekah (34. kanalski in 19. bleiberški člen). Na račun gozdnih posek je bilo prepovedano pridobivati polja in travnike, že pridobljene pa je bilo potrebno vpisati v urbar in obremeniti z ustrezno letno dajatvijo (8. člen kanalskega reda in 3. bleiberškega). V gozd je bilo prepovedano nositi ogenj. Če je bil kršitelj gospodar ali njegov hlapec, posel ipd., je kazen zadela gospodarja. To naj bi ga spodbudilo, da bi podučil in nadzoroval podrejene (9. kanalski in 4. bleiberški člen). Enak je bil namen predpisa (10. kanalski, 5. bleiberški), da gospodar odgovarja za prepovedano sečnjo podrejenega. Obsekavanje vej na odraslem drevju je bilo dovoljeno le v višini, ki jo je od tal dosegel človek s sekiro v roki. To naj bi preprečilo, da bi deževnica tekla v zasekano deblo in povzročala trohnenje (12. člen kanalskega in 7. bleiberškega reda). Skodlarji in sodarji, ki so z nasekavanjem dreves delali škodo v kanalskih gozdovih, so smeli les za svojo obrt pridobivati le od svežega drevja, posekanega za fužinarsko rabo iz gozdov, ki so bili dodeljeni fužinam (18. člen kanalskega reda). Bleiberški red ni dopuščal nasekavanja za skodle, razen ob smotrni uporabi vsega lesa (12. člen). Določilo, da morajo sodniki v Kanalski dolini shraniti les za postavitev stojnic do vsakega naslednjega letnega sejma, je vplivalo na zmanjšanje potrebe po lesu in posredno ščitilo gozdove pred izsekavanjem (19. člen kanalskega reda). Iz istih razlogov sta si oba reda prizadevala preprečiti podiranje ograd med soseskami (22. kanalski in 15. bleiberški člen): podrte ograje bi bilo namreč treba na novo postaviti na škodo gozdov. Varstvu gozdov so bili namenjeni predpisi o prepovedi paše. Živino je bilo prepovedano goniti v črne gozdove (iglavcev, ki so bili namenjeni fužinam) in na njihove poseke, razen tam, kjer je bilo uveljavljeno starejše pašno pravo (11. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 27 - 51

Ekonomska i ekohistorija

Darja Mihelič - USODA GOZDOV NA SLOVENSKEM DO 16. STOLETJA

člen kanalskega in 6. bleiberškega reda). (Črnim) gozdovom so bile zlasti nevarne koze. Škofija je rejo koz prepovedala, vendar se je vdala prošnjam kmetov in jim dovolila pasti tam, kjer koze niso škodile gozdovom. Določitev gozdovom neškodljivih pašnih mest je bila v pristojnosti gozdarskega mojstra (24. kanalski in 16. bleiberški člen). Skrb za gozdove se je odražala tudi v odganjanju sosednjih beneških podložnikov, ki so občasno sekali in pasli v bamberških gozdovih. Bamberški gozdarski mojster, sodnik ali drugi uradniki so jim morali skupaj z bamberškimi podložniki to preprečiti: najprej z opozorilom, če to ni zaleglo pa z zaplembo in zaporom (40. člen kanalskega reda in 21. bleiberškega). Varstvo gozdov je bilo tudi razlog ali pretveza za preganjanje klatežev. Prepovedano jim je bilo nuditi prenočišča in zatočišča, češ da izsekavajo gozdove (33. člen kanalskega reda). Gozdna reda odražata tudi skrb za ceste. Pod najtežjo telesno ali denarno kaznijo sta prepovedovala sekanje dreves ob deželni cesti, ker bi to pozimi lahko povzročilo proženje plazov (kanalski 16. in 11. bleiberški člen). Posebno (23.) določilo kanalskega reda omenja dajatev v lesu za poti in mostove, o katerih je odločala beljaška mitnica. Gozdarski mojster se je moral o tem posvetovati z bamberškim mitničarjem v Beljaku (Villach), da bi bilo treba dobaviti kar najmanj lesa ob najugodnejši priložnosti. Če je bil primeren, so za ceste in mostove porabili tudi les, ki je bil zaplenjen zaradi nedovoljenega sekanja v bamberških gozdovih. Določila o lovu in paši na planinah niso bila v zvezi z izrabo lesa. Brez dovoljenja bamberškega oskrbnika v Vetrovu (Federaun, južno od Beljaka (Villach)), v njegovi odsotnosti pa brez dovoljenja gozdarskega mojstra, ni smel v bamberških gozdovih v Kanalski dolini (Val Canale) nihče streljati ali loviti divjadi (razen zveri kot so volkovi in medvedi). O ulovu je bilo treba poročati gozdarskemu mojstru, živad pa prodati le z njegovo odobritvijo. V bleiberških gozdovih je o lovu in prodaji ulovljene divjadi odločal rudarski sodnik (32. kanalskega in 18. bleiberškega reda). K paši na planinah so bili kanalski podložniki Bamberga pripuščeni ob »običajni« dajatvi. Za primerno plačilo so smeli tam pasti tudi tujci, če jim je to odobril gozdarski mojster (39. člen kanalskega reda). Gozdna reda sta s predpisi zajela različne dejavnosti in stroke, katerih poslovanje je bilo povezano z izrabo gozda: Kmetje na račun gozdov niso smeli pridobivati krčevin za polja in travnike (8. kanalski, 3. bleiburški člen), prepovedano jim je bilo kositi na posekah (34. kanalski, 19. bleiburški člen). Niso smeli pasti v črnih gozdovih in njihovih posekah, razen če so tam imeli starejše pašno pravo (11. člen kanalskega, 6. bleiberškega reda). Kozjereja je bila dovoljena le na krajih, ki jih je v ta namen določil gozdarski mojster (24. kanalski in 16. bleiberški člen), ob dajatvi pa je bila v Kanalski dolini (Val Canale) dovoljena paša na planinah (39. člen). Kmetje so se včasih v založništvu s fužinarji ukvarjali z oglarjenjem (41. člen kanalskega reda). Les so uporabljali tudi pri žganju apna (kanalski 28. člen). Največ določil kanalskega reda je zadevalo fužinarje, ki jih bleiberški red pušča ob strani. Za postavitev vsake nove fužine ali delavnice v Kanalski dolini (Val Canale) je bilo potrebno soglasje vicedoma ali odvetnikov. Od vsakega novega obrata je bilo treba plačevati letno dajatev. Če obrat tri leta zapored ni obratoval, je pripadel nazaj škofiji (35. člen). Fužinarji so smeli sekati v kanalskih gozdovih le z dovoljenjem bamberškega vicedoma ali odvetnikov (5. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 27 - 51

Darja Mihelič - USODA GOZDOV NA SLOVENSKEM DO 16. STOLETJA

člen). Tisti, ki so imeli v Kanalski dolini (Val Canale) dodeljene gozdove, so se s potrebnim gradbenim lesom preskrbovali iz njih, drugi pa so se morali o tovrstnih potrebah pogoditi z gozdarskim mojstrom (7. člen). Kanalski fužinarski gozdovi so preskrbovali z lesom tudi nekatere lesne obrtnike (18. člen). Z njimi so se kanalski fužinarji smeli pogoditi le ob predhodni prijavi gozdarskemu mojstru (25. člen). Lesne hlapce so smeli zaposliti le s soglasjem gozdarskega mojstra, ki so mu morali prinesti izkaz o njihovem vedenju in o krajih, kjer so bili prej (26. člen). Če je gozdarski mojster potreboval izvedence za ogled in ocenitev lesa, so mu morali pomagati fužinarji s svojimi delavci (27. člen). Posel oglarjev je bil večkrat združen s fužinarskim in zajet v istih določilih. Preden je oglar v dodeljenem gozdu prižgal kopo, je moral to javiti gozdarskemu mojstru. Za voz (kripo) oglja je moral plačati 2 krajcarja. Nenaseljenim oglarjem oglarjenje oz drvarjenje ni bilo dovoljeno (6. člen kanalskega in 2. bleiberškega reda). Les za oglje se je smel v bamberških gozdovih sekati le z dovoljenjem bamberškega vicedoma ali odvetnikov (5. kanalski in 1. bleiberški člen). Z oglarjenjem so se v Kanalski dolini (Val Canale) v založništvu fužinarjev ukvarjali tudi nekateri kmetje. Včasih so založnikovo oglje preprodajali, tako da je založnik ostal prikrajšan. Škofija je skušala takemu poslovanju stopiti na prste (41. člen kanalskega reda). Stroga kazen bi doletela oglarja ali prevoznika, ki bi uporabljal napačne mere za oglje. Nadzor nad tem je opravljal gozdarski mojster. Gozdni red omenja še druge lesne obrtnike. Mizarjem je les za delo odkazal gozdarski mojster (17. kanalski člen). Sodarji in skodlarji so morali za svoje potrebe uporabljati sveža posekana debla iz fužinarskih gozdov (18. člen kanalskega reda); bleiberški red je dovoljeval skodlarsko obrt le ob smotrni uporabi ostankov lesa (12. člen). Lesni delavci so sklepali pogodbe s fužinarji, se pri njih udinjali in bili kot izvedenci za les na voljo gozdarskemu mojstru za ogled in cenitev lesa (25., 26. in 27. člen kanalskega reda). Posebni določili kanalskega reda obravnavata žganje apna in kuhanje vitriola. Les za žganje apna je kmetom ali tržanom dodelil gozdarski mojster (28. člen). Tudi les za kuhanje vitriola je rudarjem v Rablju (Cave del Predil) dodeljeval gozdarski mojster. Tovrstni obrtniki naj bi uporabljali jame, od katerih naj bi prejeli pravice, kot jih je določal rudarski red bamberške škofije (30. člen). Trgovski aktivnosti posvečata reda nekoliko manj prostora, vendar pa tovrstna določila dopolnjujejo splošno sliko izrabe gozda. V svojih črnih gozdovih si je škofija zase oz. za svoje predstavnike (vicedom, odvetniki) pridržala pravico do odbiranja lesa za tramove, do izsekavanja tovrstnega lesa, ter do izvoza in prodaje na Laško ali drugam v lastno korist (2. člen kanalskega reda). Prepoved izvoza na Laško oz prodajo lesa drugim omenja tudi kanalsko določilo (36. člen) o gozdovih, ki sta jih imela Trbiž (Tarvisio) in Naborjet (Malborghetto). Kupčevanje z lesom je bilo posebej prepovedano bamberškim uradnikom, ki se niti sami niti v družbi niso smeli udejstvovati na ta način (3. člen kanalskega reda). V področje trgovine z lesom smemo šteti tudi dodeljevanje lesa uporabnikom (za oglarjenje, mizarstvo, sodarstvo, skodlarstvo, za žganje apna in kuhanje vitriola) oz. kupcem. Za les je bilo namreč treba plačati. Kanalsko določilo (17. člen) o potrebnem lesu za mizarje navaja kot pojasnilo k tovrstnemu škofijskemu zahtevku, da mizarji uporabljajo les pri svoji obrti, ga obračajo v denar in iz njega ustvarjajo lastno korist. Poseben člen kanalskega reda (41.) omenja protipravno prodajo oglja, ki so jo zagrešili kmetje, ki so se v založništvu fužinarjev EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 27 - 51

Ekonomska i ekohistorija

Darja Mihelič - USODA GOZDOV NA SLOVENSKEM DO 16. STOLETJA

ukvarjali z oglarstvom. Reda sta predpisovala velikost mere za oglje (kanalski 37. in bleiberški 20. člen). Od dobrin, ki jih je nudil gozd, je bila z dovoljenjem gozdarskega mojstra oz. rudarskega sodnika na prodaj divjačina (32. kanalski in 18. bleiberški člen), posredno pa je bil vključen v trgovino les za fužinarstvo. Iz določil gozdnih redov je razviden upravni aparat, ki je skrbel za bamberške gozdove. Neposredno skrb za varstvo gozdov je nosil gozdarski mojster, ki je imel tudi pomočnike. Nadzorovali in pregledovali so gozdove, gozdarski mojster je dajal dovoljenje za sečnjo in dodeljeval les uporabnikom. Kanalski gozdarski mojster je skrbel za dobavo lesa za poti in mostove, odobraval zaposlovanje lesnih obrtnikov in nadzoroval dogovore med fužinarji in lesarskimi mojstri ter preverjal oglarske kope. Tako bleiberški kot kanalski gozdarski mojster sta pazila na uporabo prave mere za oglje in odrejala okoliše za pašo koz. Kanalski je dovoljeval tujcem pašo na planinah ter v odsotnosti vetrovskega (Federaun, južno od Beljaka (Villach)) oskrbnika nadzoroval lov in prodajo divjačine; na bleiberškem področju sta zadnja sodila v pristojnost rudarskega sodnika. Oba gozdarska mojstra sta preganjala beneške podložnike (kanalski tudi klateže), ki so škodili bamberški posesti, pobirala globo in skrbela za izvršitev kazni za prekrške. Bleiberški gozdarski mojster je imel po določilu (38.) kanalskega reda tudi pravico soditi. Po potrebi so gozdarskima mojstroma pomagali drugi uradniki in sodniki, kanalskemu konkretno tržna sodnika v Trbižu (Tarvisio) oz. v Naborjetu (Malborghetto). O večjih prekrških je gozdarski mojster obveščal nadrejene odvetnike ali vicedoma. V njihovi pristojnosti je bila odobritev sekanja hlodov v črnih gozdovih ter njihov izvoz in prodaja na Laško ali drugam (2. člen kanalskega reda), oni so odrejali les fužinarjem in oglarjem (5. kanalski člen), odločali o novih fužinah in delavnicah (35. člen kanalskega reda) in pomagali gozdarskemu mojstru izterjati kazen, če je prej pri tržnem sodniku naletel na gluha ušesa (31. kanalski člen). Kanalski red omenja še uradnike, ki jim je bilo prepovedano ukvarjanje in kupčevanje z lesom (3. člen). Tržni sodnik, ki ga nekajkrat omenja kanalsko besedilo, se pojavlja v glavnem le kot sodna in izvršna oblast. Izjemo predstavlja le člen (19.) o sejmih, ki od sodnika zahteva, da po zaključku letnega sejma shrani les od stojnic do naslednjega leta. Oskrbnik v Vetrovu (Federaun, južno od Beljaka (Villach)) je odločal o lovu v kanalskih, rudarski sodnik pa o lovu v bleiburških gozdovih (32. kanalski in 18. bleiburški člen). Na kratko naj opozorimo na cene, ki naj bi jih po določilih kanalskega reda plačevali za les: deblo je navadno stalo 4 krajcarje, nenaseljene mizarje in sodarje pa 8. Kdor je kuhal vitriol, je moral za klaftro (približno 4 kubike) drv odriniti 2 krajcarja. Enako vsoto je bilo treba plačati za voz oglja, medtem ko je bilo treba od vsakega žganja apna plačati 12 šilingov (po 7,5 krajcarjev). Kazni za prekrške, ki jih navajata reda, so bile različno visoke. Za sečnjo brez dovoljenja oz. za prepovedano sečnjo se je na deblo plačalo od 10 krajcarjev do 5 goldinarjev (po 8 šilingov oz. po 60 krajcarjev) za sečnjo pozimi; za sečnjo drevesa, ki je stalo ob deželni cesti, sta reda predpisovala najvišjo telesno ali denarno kazen. Za nepravilno sekanje vej, sekanje in obsekavanje mladega drevja ter podiranje ograd med soseskami je kazen znašala en goldinar. Sekanje v panovcih (deželnoknežjih gozdovih), krčenje gozdov za polja, nošenje ognja na držalih v gozd pa tudi uporaba napačne mere za oglje se je po obeh redih kaznovalo z globo 10 goldinarjev. Kanalski red je enako kazen predpisoval za fužinarja, ki bi EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 27 - 51

Darja Mihelič - USODA GOZDOV NA SLOVENSKEM DO 16. STOLETJA

se samovoljno dogovarjal z lesarskim mojstrom ter za kmete, ki so oglarili in goljufali svoje založnike (kmetje so morali vrniti tudi oglje, ki so ga preprodali). Po določilu istega reda naj bi bila oglar ali fužinar, ki bi goljufala škofijo pri svojih obvezah, kaznovana s 6 goldinarji globe.

Ukrepi o ravnanju z gozdovi v statutih istrskih mest Koper, Izola, Piran in Trst (Trieste) Gozdovi in tudi posamezna drevesa v severozahodni Istri so bili redki in dragoceni. Statuti-zakoniki istrskih mest so zato skušali nadzirati njihovo uporabo in jih zavarovati pred nelegalnim trebljenjem in pustošenjem, lastnikom pa zagotoviti vračilo škode. Mestne komune so razpolagale z večino gozdov na svojem območju. V statutih se omenjajo njihove lokacije. Izkoriščanje delov komunalnih gozdov je bilo urejeno ciklično. Gozdove so nadzirali in za njihovo stanje odgovarjali čuvaji. Statuti so urejali tudi krajo lesa in poslovanje z njim: prenašanje, skladiščenje, prostor in način trgovanja, pravila preprodaje, uvoza in izvoza. Za kršitev statutarnih določil so bile predvidene različno visoke denarne kazni, ki so se gibale od 1 do 100 liber (po 20 soldov) in so bile po mestih različno visoke. V kasnejših razdobjih so bile zaradi inflacije višje. Kršilce je smel in moral prijaviti vsak, verjelo se mu je pod prisego, včasih ob priči, pripadla pa mu je tudi tretjina do polovice globe, ki jo je moral plačati prestopnik, v marsikaterem primeru mu je bila zagotovljena anonimnost. Prestopnika so v primeru plačilne nezmožnosti fizično kaznovali: z bičanjem, prangerjem ali zaporom. Za hlapca je odgovarjal gospodar. Koprska komuna33 je na svojih gozdnih površinah Koprčanom in vaščanom ter mlinarjem z bližnje Rižane dovoljevala ciklično sekanje za domače potrebe. Na delu gozda so se oskrbovali z lesom pet let, potem je bila sečnja v njem prepovedana, da bi gozd vnovič zrasel in se obnovil, za sečnjo pa je bila za naslednjih pet let določena druga gozdna površina. Komunalne gozdove je nadziralo osem neplačanih gozdnih čuvajev. Za eno leto jih je izbral mestni glavar-podestat po nasvetu sodnikov. Vsaj dva čuvaja naj bi dnevno pregledovala gozdove. Čuvaji niso smeli v vasi, mline in na kmetije, niti od kmetov, mlinarjev in vaščanov sprejemati daril ali plačil. Bili so pristojni le za obtoževanje oseb, ki so oškodovale komunalne gozdove. Če pa se je prekršil sam čuvaj ali član njegove družine, ga je zadela dvojna kazen (ST KP (knjiga) IV/(člen) 21). Oskrbniki dvorov in mlinarji so morali obvestiti podestata o številu svoje drobnice, potem pa so si smeli z njegovim dovoljenjem v tekočem letu od avgusta dalje v komunalnih gozdovih nasekati toliko vej, kolikor so jih potrebovali za živali. Podestatov pisar je za vsakega upravičenca zabeležil število glav drobnice in odobreno količino vejevja. Tega je moral upravičenec porabiti za svojo živad in ga ni smel prodati ali podariti (ST KP IV/22). Kmet ali vaščan, ki je prebival onstran Rižane, ni smel med sv. Jurijem in sv. Mihaelom 33

Statut Kopra (ST KP): Lujo MARGETIĆ. Statut koprskega komuna iz leta 1423 z dodatki do leta 1668. Lo Statuto del comune di Capodistria del 1423 con le aggiunte fino al 1668. Koper, Pokrajinski arhiv - Rovigno, Centro di ricerche storiche, 1993.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 27 - 51

Ekonomska i ekohistorija

Darja Mihelič - USODA GOZDOV NA SLOVENSKEM DO 16. STOLETJA

(od 24. aprila do 29. septembra) prignati živine na pašo prek Rižane: ne na travnike, ne v gozdove, ne na obdelana ali neobdelana zemljišča koprskega ozemlja (ST KP IV/11). Na Koprskem so imeli gozdove tudi zasebniki. Kdor je sekal drva v zasebnem gozdu, je moral plačati globo in nadoknaditi škodo lastniku. Čuvaje teh gozdov so 1. avgusta izbrali in zanje jamčili mestni ključarji skupaj s štirimi uglednimi prebivalci mestne četrti. Izbor so potrdili podestat in sodniki. Čuvajeva plača je znašala 15 liber. Ni se smel brez dovoljenja podestata oddaljiti iz okrožja, v času opravljanja funkcije ni smel obdelovati svojih ali tujih zemljišč ali trgati grozdja. Polovica čuvajev je smela priti v mesto ob sobotah, ob drugih dneh pa le zaradi naznanitve prestopnikov. Čuvaj je glede svojih opravljenih ukrepov nad prestopniki užival zaupanje. Če pa je ravnal neupravičeno, je moral v treh dneh priti pred podestata, sicer je bil oglobljen, oškodovanec pa je prejel od njega odškodnino in zaplenjeno imovino nazaj. Če bi v tujem gozdu sekal čuvaj sam, bi ga doletela dvojna globa. V primeru, da je prišlo do škode, krivca pa niso zalotili, so morali čuvaji nadoknaditi oškodovancu škodo v dvojnem iznosu (ST KP IV/2, 3). Imetniki posesti nad Flumisellom (potok Badaševica?) naj bi vsako leto v enem mesecu odstranili veje, les, robidovje in drugo nesnago od ovinka Škocjan do lesenega mostu blizu Montinjana, prek katerega se je šlo v Kornalungo (ST KP III/24). Iz koprskega distrikta je bilo brez dovoljenja oblasti prepovedano tovoriti drva (ST KP I/33), v Koper dostavljen les za preprodajo pa je bilo dovoljeno kupovati le na koprskih trgih štiri ure za tem, ko so ga dostavili. Kazen za prestopek je vključevala globo in zaplembo kupljenega lesa. Prekupčevalec je bil dolžan na dan lastnega nakupa prodajati domačinom les za njihove potrebe po isti ceni, kot jo je plačal sam (ST KP I/34). Les je bilo prepovedano skladiščiti pri cerkvi (ST KP I/44). Sečnja kostanja za pripravo oglja je bila dovoljena le z odobritvijo podestata, prodajalec in kupec pa naj bi sklenila posel v njegovi prisotnosti (ST KP IV/20). Izolska komuna34 je svoje ozemlje - tudi gozd - dajala v zakup (ST IZ I/77). Izolski svet je 1427 ali 1431 odločil, da nihče ne sme sekati lesa ali kositi ali kako drugače oškodovati komunalnega ozemlja v Valeti v izolskem okrožju (ST IZ IV/93). Nihče ni smel sekati ali dati sekati lesa na dveh travnikih, ki ju je imel podestat od komune (ST IZ IV/38, 82). 8. marca 1421 je izolski svet sklenil, da je sekanje v jarku in okrog izolskega obzidja kaznivo (ST IZ IV/9), iz 15. januarja 1422 pa je njegov sklep, da ne sme nihče sekati ali dati sekati lesa na tujem ozemlju (ST IZ IV/11). Brez dovoljenja gospodarja je bilo na zemljiščih prepovedano požiganje (ST IZ I/93). Izola je bila odvisna od dobave lesa od drugod, zanjo pa je morala pridobiti dovoljenje Benetk (Venezia). Izolani so nabavljali doge za izolske potrebe v Grožnjanu, vozili pa so jih v Piran, da bi tam izdelali iz njih sode. Pirančanom to ni bilo prav, ker sami niso imeli dovolj sodov za lastno vino, zato je dož 13. avgusta 1434 dovolil Izolanom, da smejo po morju pripeljati z izolskega območja v Izolo doge in drug potrebni les, pri čemer morajo plačati

Statut Izole (ST IZ): Dušan KOS. Statut izolskega komuna od 14. do 18. stoletja. Koper, Univerza na Primorskem, Znanstveno-raziskovalno središče, Založba Annales, Zgodovinsko društvo za južno Primorsko - Rijeka, Državni arhiv, 2006.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 27 - 51

Darja Mihelič - USODA GOZDOV NA SLOVENSKEM DO 16. STOLETJA

davek. Z dukalom 9. junija 1458 je dož Izolanom dovolil, da po beneški Istri in Furlaniji nabavijo les za svoje zgradbe in ga brez ovir dostavijo v Izolo (ST IZ IV/147), 27. avgusta 1468 pa jim je dovolil, da dostavljajo v Izolo les iz Puljščine in drugih beneških obmorskih krajev, iz Furlanije pa orodje: sekire, srpe, lopate, različne nože in druge kmečke pripomočke, skupaj za en milijar (477 kilograma) železa letno, k temu pa tudi les za kurjavo za njihove potrebe (ST IZ IV/164). Dovoljenje je bilo potrjeno 18. julija 1487 (ST IZ IV/187). Iz 8. julija 1469 je doževo dovoljenje, da smejo Izolani iz beneške Furlanije po morju odvažati v Izolo potrebni les za kurjavo in jélove - ne pa hrastove, ki jih Benetke (Venezia) potrebujejo za lastna plovila - deske za popravilo svojih plovil, obroče, doge in prazno sodovje (ST IZ IV, 165). Omembe gozdov srečamo v vseh celovito ohranjenih redakcijah piranskih statutov (iz 1307, 1332, 1358 in 1384), dotikajo pa se jih tudi dodatne določbe in popravki k statutom.35 Na ozemlju Pirana severno od Dragonje je bilo prepovedano kurjenje (ST PI 315-316; ST PI III/33, 34 (redakcija 1307) oz. III/32 (redakcija 1332) oz. III/31 (redakcija 1358) oz. III/26 (redakcija 1384)). Nihče ni smel sekati ali kuriti v gozdičku v Fiesi od potoka sv. Martina do potoka v Fiesi. Predpis je pred sekanjem in požiganjem varoval gozdiček v Karbonaru. 16. maja 1367 so kazen za prepovedano sečnjo v Karbonaru in Fiesi podvojili (ST PI 316-317). 22. septembra 1471 je piranski svet dovolil sekanje v karbonarskem gozdu za plačilo, ki je bilo različno za domačine in tujce. Za naslednje leto naj bi izbrali dva čuvaja, ki bi prejemala po 25 liber plače. Sečnja bi bila dovoljena z odobritvijo podestata in obeh čuvajev. Les ne bi smel biti daljši od treh čevljev (po 34,77 centimetra) oz. od dobrega metra (ST PI 317-318). Sekanje in požiganje je bilo prepovedano tudi na območju od Petre ficte proti Savudriji na območju do poti v Lavro, v ogradi de Porcagnana do omenjene poti supra Fraxenoso do poti ad Valdrinto, do felçum Cusme, do stare steze proti studencu Myrcha in do obale (ST PI 318-320; ST PI III/35 (redakcija 1307) oz. III/33 (redakcija 1332) oz. III/32 (redakcija 1358)). Sečnja in kurjenje v gozdu v Loncanu sta bila kazniva in oglobljena. Plačilno nesposobnega prestopnika bi čakalo 6 mesecev ječe (ST PI 319; ST PI III/27 (redakcija 1384)). 31. julija 1373 bi se naj polletna ječa za kurjenje v primeru plačilne nezmožnosti podaljšala še za nadaljnjega pol leta (ST PI 320-321). Na savudrijskem Krasu je bilo prepovedano sekati podnožja dreves in kurjenje (ST PI 330-331; ST PI III/34 (redakcija 1332) oz. III/33 (redakcija 1358) oz. III/29 (redakcija 1384) ter ST PI III/36 (redakcija 1307) oz. III/35 (redakcija 1332) oz. III/34 (redakcija 1358)), v redakciji statuta iz 1384 pa je bila predvidena globa za prepovedano kurjenje podvojena (ST PI III/28 (redakcija 1384)). V »zaprtih« gozdovih je bilo 19. septembra 1428 prepovedano oranje in drvarjenje (ST PI 320). Na komunalni posesti ni smel nihče sekati ali lomiti desk (ST PI 294; ST PI III/13 (redakciji 1307, 1332)). 1. septembra 1471 je bilo v komunalnih gozdovih sekanje prepovedano, če pa ga je dovolil podestat, je bilo treba plačati 4 solde za stroppo (ST PI 320-321). 22. septembra

Statut Pirana (ST PI): Miroslav PAHOR, Janez ŠUMRADA. Statut piranskega komuna od 13. do 17. stoletja. Viri za zgodovino Slovencev, 10. Ljubljana, Slovenska akademija znanosti in umetnosti, Znanstvenoraziskovalni center SAZU, Zgodovinski inštitut Milka Kosa, 1987, 315-330.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 27 - 51

Ekonomska i ekohistorija

Darja Mihelič - USODA GOZDOV NA SLOVENSKEM DO 16. STOLETJA

1471 je bila za pet let brez dovoljenja podestata in dveh pooblaščencev pod kaznijo 25 liber prepovedana sečnja v Sečovljah in Komedonu razen kolov za brajde in obroče. (ST PI 32122). 21. januarja 1532 so ugotovili, da je bilo nekdaj na Piranskem dovolj stavbnega lesa in kurjave, številna krčenja v komunalnih gozdovih pa grozijo, da bo lesa začelo primanjkovati. Komunalne gozdove na savudrijskem Krasu, v Sečovljah in Komedonu so se odločili razdeliti na pet delov, od katerih naj bi bila sečnja v štirih prepovedana, v petem pa tisto leto od avgusta dalje dovoljena, pri čemer je bilo od srede aprila do konca avgusta prepovedano izkopavanje podnožja ali korenin dreves in sekanje. Ko bi bilo leto naokrog, naj bi bilo v tem delu sekanje za pet let prepovedano (dovoljeno pa v drugem). V delu, kjer je bila sečnja dovoljena, je smel vsak domačin sekati za lastne, domače potrebe. Upravičenci so smeli za sečnjo najeti delavca, ki pa je moral pridobiti sodniško dovoljenje. Peki niso smeli kupovati lesa, nasekanega na Piranskem ozemlju. Pastirski partnerji v živinorejskih družbah na Krasu niso smeli sekati lesa za prodajo, ampak le določeno količino za lastno rabo. Nad gozdovi naj bi bedel poseben čuvaj, imenovan za leto dni. Njegova plača je znašala 62 liber. Če je našel prestopnika, ga je moral naznaniti v treh dneh. Če se je s prestopnikom sporazumel in ga ni naznanil, je izgubil plačo, za kazen pa so ga prebičali in za šest mesecev izgnali iz piranskega okrožja. Če je zaradi malomarnosti njegovega varovanja prišlo v gozdovih do škode, jo je bil dolžan povrniti (ST PI 322-26). 21. septembra 1585 je veliki svet sprejel sklep, da morajo uradniki justiciariji vsak mesec preveriti škodo v komunalnem gozdu in jo prijaviti. Za škodo je odgovarjal čuvaj (ST PI 326-327). 29. junija 1389 je veliki svet sklepal o vsakodnevnih pritožbah varuhov gozdov, ker so jim naprtili odgovornost za vso škodo v gozdovih. Če so varuhi pod prisego izjavili, da razen naznanjenih prestopnikov niso našli nikogar, ki bi delal škodo, potem naj bi se povračilo, ki bi ga morali plačati varuhi za škodo v gozdovih, zmanjšalo za višino globe, ki so jo morali poravnati naznanjeni prestopniki. To se je še istega dne uveljavilo tudi v praksi (ST PI 327-330). Kraja tujega lesa je bila oglobljena (ST PI 285-286; ST PI III/5 (redakcije 1307, 1332, 1358) oz. ST PI III/6 (redakcija 1384)). Tudi tržaški statut iz leta 142136 v zvezi z gozdnimi površinami omenja številne ukrepe in lokacije. Kurjenje v komunalnih gajih je bilo prepovedano (ST TS, III/45), dodatek iz 1462 je določal, da za hlapca odgovarja gospodar. Sečnja v komunalnem farneto maiori, v farneto Katinara (Cattinara) ali v Vena communis je bila oglobljena. Podobno je veljalo za gaj sv. Odorika in za gozdove med potjo v Lonjer (Longera) in od nje do utrjenega kraja Mokolani (Moncolano), potem pa pod kolovozom (charata) onstran Vene proti Trstu (Trieste) in od Mokolanov (Moncolano) med kolovozom in morjem do pristanišča Sesljan (Sistiana). Oglobljena je bila tudi sečnja v Ceretu ali v komunalnih farnetih, ki jih člen ni konkretno omenil. Dovoljeno je bilo sekanje za potrebe vinogradov razen ob mestnem obzidju in jarkih.37 Maja se je smelo sekati mlaje. Sodniki so lahko dovolili sečnjo pod Mokolani (Moncolano) razen v logu Sv. Križa (S. Croce) in Sv. Primoža (Monte S. Primo). Kovačem je bilo dovoljeno sekati suho in

Statut Trsta (Trieste) (ST TS): Marino de SZOMBATHELY, Statuti di Trieste del 1421, Archeografo Triestino 48 (20, 3. v.) Trieste, Società di Minerva, 1935. 37 Ob komunalnem zidu je bilo tudi prepovedano zasaditi drevo (ST TS III/69). 36

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 27 - 51

Darja Mihelič - USODA GOZDOV NA SLOVENSKEM DO 16. STOLETJA

polomljeno drevje za oglje. Za prestopek hlapca je odgovarjal gospodar. Sodniki, notarji, ali njihovi sluge, vojaki in čuvaji bi bili v primeru prestopka dvojno oglobljeni. Prekrške je bilo obvezno treba prijaviti in to še isti ali naslednji dan. Sodniki so morali enkrat do dvakrat v mandatu poslati na teren ocenjevalce škode, ki so jo bili dolžni poravnati čuvaji. Zasebniki so na svojih posestih smeli neovirano sekati (ST TS III/67). Dodatek iz 1453 k temu členu je povišal globo pri sečnji za preprodajo. Dodatek iz 1465 je prepovedoval sodnikom, da bi izdajali dovoljenja za sekanje in požiganje v komunalnih gozdovih. Nihče ni smel prenašati ali dati prenašati kolov ali palic za brajde razen marca in aprila. Dodatek iz 1468 je določal, da sme prestopek prijaviti tudi tisti, ki ni videl sečnje, ampak le nošnjo lesa po mestu. Nadaljnji dodatek je določal, da smejo od 1. maja, ko se gre po mlaje, v komunalnem gozdu sekati samo tisti, ki gredo po mlaje s kapitanom in sodniki na konju, in sicer le toliko, kolikor lahko na konju nesejo v rokah. Nihče ni smel sekati ali dati sekati kostanjevih dreves za kuhanje oglja. Jemanje tujega lesa, trt in kolov se je kaznovalo z globo (ST TS III/43). Številni členi tržaškega statuta so obravnavali kupčevanje z lesom. V Trstu (Trieste) se je smelo kupovati les samo na mestnem trgu. Kdor je kupil obdelan les za preprodajo, je moral plačati mestu sold od iztržene libre (to je dvajsetino). En mesec po nakupu je bil dolžan Tržačanom prodajati les po nakupni ceni. Tujcem je smel preprodajali les le z dovoljenjem sodnikov ob vednosti mestnega prokuratorja. Nihče ni smel zaradi preprodaje zaarati kakršnegakoli lesa. Kupci lesa za preprodajo so morali prodajati kupcem tako, da je bilo obema zadoščeno. Če je preprodajalec to odklonil ali trdil, da lesa nima, so ga sodniki lahko prisilili k prisegi o tem. Če se je izkazalo, da les ima, ga je moral prodati kupcu po nakupni ceni (ST TS II/64). Dodatek k členu iz 1460 je določal, da nihče ne sme raztovoriti v Trstu (Trieste) obdelanega lesa, ne da bi bil prej na trgu. Dodatek iz 1492 pa je Tržačane, ki so kupovali obdelan les, da bi ga odpeljali v Marke (Marche) ali iz tržaškega okrožja, oprostil plačila davka solda od iztržene libre, medtem ko so bili tuji kupci dolžni ta davek plačati. Več odlokov statuta je izražalo skrb za okolje in požarno varnost. Nihče ni smel ovirati mestnega trga niti kake ceste na območju trga z lesom ali lesenim orodjem, razen če so mu to dovolili sodniki, niti ni smel imeti lesa v komunalni loži, v bivališču ali na drugem pokritem komunalnem ali drugem takem pokritem prostoru, niti v cerkvi. Les se je v teh primerih zaplenil, lastnik pa ga je smel odnesti le z dovoljenjem. Trgovci pa so smeli imeti leseno robo razen hlodov in desk. Kdor je imel les na mestnem ozemlju na območju trga, ga je moral po potrebi prodati komuni po nakupni ceni z dobičkom enega solda od libre. Ponoči se z lesom ni smelo hoditi okrog (ST TS III/74). Ob praznikih Tržačani niso smeli kupovati ali raztovarjati gorljivega lesa (ST TS III/82). Dodatek k temu členu je določal, da ne sme ob praznikih nihče nositi ali pripeljati v Trst (Trieste) obdelanega ali neobdelanega lesa ali drv, ga tam nakladati ali razkladati ali premeščati, nositi ali voziti iz mesta. Izjema je veljala za leseno posodje (za vino) s kapaciteto pod eno urno (okrog 65 litrov).

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 27 - 51

Ekonomska i ekohistorija

Darja Mihelič - USODA GOZDOV NA SLOVENSKEM DO 16. STOLETJA

Sklep Gozdna zakonodaja v razdobju do 16. stoletja ni bila povsem usklajena in domišljena. Na eni strani je skušala zagotoviti dohodke in zaščititi interese lastnikov gozdov, na drugi pa si je prizadevala za smotrno izkoriščanje in preudarno ravnanje pri črpanju gozdnega bogastva. V notranjosti prostora med Alpami in Jadranom so gozdni in rudarski redi odražali pridobitne interese zemljiških gospodov in deželnih knezov. Gozdovi naj bi v čim večji meri služili potrebam donosnih rudnikov in fužin ter trgovine. V primorju pa so statuti varovali koristi mestnih komun, v zahodnoistrskem zaledju tudi Benetk (Venezia). Mesta so les potrebovala predvsem za lastne sprotne potrebe (kurjava, lesne obrti), Serenissima pa za izgradnjo plovil in samih Benetk (Venezia). Tako gozdni in rudarski redi kot statuti istrskih mest delijo skupno skrb in bojazen pred gozdnimi požari ter nenadzorovanim sekanjem in pašo v gozdovih. Oboji določajo način varovanja in nadzora nad gozdovi, ki so ga izvajali gozdni mojstri, rudarski mojstri in sodniki ter gozdni čuvaji. Do 16. stoletja je cilj zakonodaje ostajalo predvsem varovanje gozda, ne pa vlaganje v njegovo obnovo. Tovrstno smotrno gozdno zakonodajo je v notranjosti prostora med Alpami in Jadranom prineslo šele 18. stoletje s terezijanskimi reformami.

Summary After the introductory chapters, which in short depict various forms of exploitation of forests in the past, the contribution focuses on different sources on forests in Slovene territory between the Alps and the Adriatic. It analyses in detail the forest and wood legislation in mining and forest orders and in statutes of Istrian towns Koper, Izola, Piran and Trieste up to the 16th century. In the conclusion the author finds that in the dealt period forest legislation was not entirely adjusted and conceived. On the one hand it tried to ensure incomes and protect interests of forest owners, and on the other it strove for proper exploitation and prudent dealing with the exploitation of forests. In Slovene territory between the Alps and the Adriatic the forest and the mining orders reflected profitable interests of the landlords and provincial dukes. The forests were to serve in a greatest possible measure the needs of profitable mines and ironworks, and commerce. In the Istrian Littoral the statutes protected benefits of town communes, in the Western Istrian hinterland of Venice as well. The towns needed wood mainly for their own everyday needs: heating and wood crafts, Serenissima for the building of vessels and Venice itself. As well as forest and mining orders as the statutes share a common concern and fear of forest fires and uncontrolled chopping and pasture in forests. Both define the manner of protection and control over forests, which was carried out by forest masters, mining masters and judges and forest guards. Up to the 16th century the aim of the legislation remained above all the protection of the forest and not investment into its regeneration. Such expedient forest legislation was brought to Slovene territory between the Alps and the Adriatic not sooner than in the 18th century with the Theresian reforms. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 27 - 51

Marin Knezović - ŠUMA I ŠUMSKO DRVEĆE U HRVATSKIM RANOSREDNJOVJEKOVNIM ISPRAVAMA

ŠUMA I ŠUMSKO DRVEĆE U HRVATSKIM RANOSREDNJOVJEKOVNIM ISPRAVAMA - ČINITELJ KOJI NEDOSTAJE FOREST AND FOREST TREES IN EARLY MEDIEVAL DOCUMENTS IN CROATIA - A MISSING FACTOR Marin Knezović Hrastin prilaz 2 HR, 10000 Zagreb marin.knezovic@zg.htnet.hr

Primljeno / Received: 26. 1. 2008. Prihvaćeno / Accepted: 22. 10. 2008. Rad ima dvije pozitivne recenzije Izvorni znanstveni rad Original scientific paper UDK / UDC: 930.2:630 (497.5) (091) “08/11”

Sažetak Članak se bavi odnosom čovjeka i šume u ranom srednjem vijeku. Šuma i drvo bili su iznimno važni u životu srednjovjekovnog čovjeka. Usprkos tome, podataka o šumi i šumskom drveću u hrvatskim ranosrednjovjekovnim ispravama vrlo je malo. Njihov nedostatak vjerojatno upućuje na pretjerano iskorištavanje šume krajem ranoga srednjeg vijeka, barem na dijelu područja hrvatske ranosrednjovjekovne države.

Ključne riječi: šuma, drvo, rani srednji vijek, Hrvatska Key words: forest, wood, early middle age, Croatia Istraživanje šuma prema podacima dobivenim u hrvatskim ranosrednjovjekovnim ispravama je prijeporno kao i istraživanje ostalih ekoloških činitelja u navedenim povijesnim izvorima. O ograničenjima takvog istraživanja bilo je riječi u članku koji se bavi ulogom voda u hrvatskim ranosrednjovjekovnim ispravama.1 Važnost uloge šume i šumskog drveća za srednjovjekovnog čovjeka takvo istraživanje, usprkos svim njegovim ograničenjima i dvojbama, u sklopu istraživanja hrvatskih ekohistorijskih tema, čini vrlo bitnim.

Šuma i srednjovjekovni čovjek Utjecaj šume na čovjekov okoliš je iznimno velik. Šume sprečavaju eroziju, osiguravaju vodu, daju prehrambene proizvode i sirovine. Šume oblikuju klimu i tako smanjuju brzine vjetrova i ekstremne razlike u temperaturi te određuju količinu padalina. Uz to, apsorbirajući

Marin Knezović, Voda u hrvatskim ranosrednjovjekovnim ispravama, Ekonomska i ekohistorija, Časopis za gospodarsku povijest i povijest okoliša, br. 3, Zagreb, 2007., 35 - 36.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 52 - 63

Ekonomska i ekohistorija

Marin Knezović - ŠUMA I ŠUMSKO DRVEĆE U HRVATSKIM RANOSREDNJOVJEKOVNIM ISPRAVAMA

velike količine ugljičnog dioksida, proizvode velike količine kisika. Štite usjeve i stoku od nepovoljnih vremenskih prilika. Usprkos napredovalom krčenju, i danas zauzimaju više od jedne petine svjetskog kopna.2 Šume omogućuju pojavu civilizacije koja se, pak, stvara i neprestanom borbom protiv njih.3 Rani srednji vijek obilježava »invazija« trave, grmlja i šume na površine koje su u antici bile urbanizirane ili prilagođene poljoprivredi. Pritom su područja nekadašnjih gradova bila manje pogođena širenjem šume nego ostala.4 Srednjovjekovna je Europa bila prvenstveno područje šuma. One srednjovjekovnom čovjeku, uz drvnu građu, pružaju i područje za ispašu stoke, meso i kožu divljači, slasne divlje plodove, med, vosak, smolu za baklje, potašu za staklo i sapun, drveni ugljen i sl. Nema srednjovjekovnog imanja bez šume. Srednjovjekovnom čovjeku šuma je bila i područje odmora i zabave, a ratniku (vitezu) ona sredina u kojoj rado boravi. Na drugoj strani, šuma je bila i izvor opasnosti. Iz nje su prijetili razbojnici, divlje životinje i, za srednjovjekovnog čovjeka ne manje stvarne, magične sile. Osim toga, šuma je prijetila da će ponovno zauzeti teškom mukom stečene poljoprivredne površine.5 Šume su čovjeku u davnini bile i dragocjeni zaklon jer su predstavljale svojevrsni živi obrambeni pojas. Iliri su se pred Rimljanima sklanjali u šume.6 Isto vrijedi i za srednji vijek.7 Šuma i drveće dio su identiteta neke zajednice. Činjenica da se nalazi u blizini borovih stabala dala je ime benediktinskom samostanu Sv. Stjepana u neposrednoj blizini Splita.8 Blizina šume ili čak samo nekog drveta koje za zajednicu ima snažnu simboličnu moć može potaknuti i gradnju naselja u blizini.9 Krčenje šuma u Europi, prema istraživanjima tragova peludi u tlu, bilo je posebno izraženo od kraja 11. i početka 12. stoljeća.10 Širenje poljoprivrednih površina, i to prvenstveno na račun šuma, glavni je izvor povećanja poljoprivredne proizvodnje u srednjem vijeku.11 U tom

Jedan hektar šume utječe na klimu u krugu od 60 kilometara, godišnje pohrani i profiltrira dva milijuna litara vode, filtrira 68 tona prašine i proizvodi 71 tonu kisika. Šume apsorbiraju toplinu i reguliraju kruženje vode. Ako nema šume, pojačana erozija dovodi do zatrpavanja vodenih tokova i njihova pretjeranog grijanja. Matas, Geografski pristup, 79, 81, 82, 83, 86, 97. Posebno je bitna povezanost šuma i voda. Rušenje šuma utječe na količinu i tip padalina te na otapanje snijega i leda. Teresa Dunin Wasowicz, Climate as a factor affecting the human environment i the middle ages, Journal of european economic history, vol. 4, 1975. (dalje: Dunin Wasowicz, Climate), 692, 695; Nikola Visković, Stablo i čovjek, prilog kulturnoj botanici, Zagreb, 2001. (dalje: Visković, Stablo i čovjek), 50 - 54, 147. 3 Visković, Stablo i čovjek, 691. 4 Lewis Mumford, Grad u historiji, Njegov postanak, njegovo mijenjanje, njegov izgled, Zagreb, 1988. (dalje: Mumford, Grad u historiji), 248; Joachim Hennig, Südosteuropa zwischen Antike und Mittelalter, Berlin, 1987. (dalje: Hennig, Südosteuropa), 105. 5 Jacques Le Goff, Srednjovekovna civilizacija zapadne Evrope, Beograd, 1974. (Le Goff, Srednjovekovna civilizacija), 165 - 167, 212; W. H. H. Green, Medieval civilization in western Europe, London - Southampton, 1971. (dalje: Green, Medieval civilization), 51; Forest, Encyclopedia of middle ages, vol. 1., 559; Visković, Stablo i čovjek, 399. 6 Mladen Nikolanci, Šume Dalmacije u antici, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, sv. 82., Split, 1989. (dalje: Nikolanci, Šume Dalmacije), 163; Visković, Stablo i čovjek, 146. 7 Le Goff, Srednjovekovna civilizacija, 165; Forest, Encyclopedia of middle ages vol.1., 559. 8 Sanctus Stephanus de pinis, F. Bulić, L. Katić, Stopama hrvatskih narodnih vladara, Split, 2000. (Bulić, Katić, Stopama), 7, 87. 9 Mumford, Grad u historiji, 9, 10. 10 Green, Medieval civilization, 59. 11 Agriculture, Encyclopedia of middle ages, vol. 1., 25; Forest, Encyclopedia of middle ages, vol. 1., 559. 2

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 52 - 63

Marin Knezović - ŠUMA I ŠUMSKO DRVEĆE U HRVATSKIM RANOSREDNJOVJEKOVNIM ISPRAVAMA

procesu posebno važno mjesto imaju crkveni redovi kao benediktinci.12 Sve veće smanjivanje šumskih površina može izazvati i sukobe.13

Sredozemne šume Svojom biološkom raznolikošću među europskim šumama posebno se ističu sredozemne šume, premda to izvorno nije bilo tako.14 Pretjerano krčenje šuma posebno je opasno na sredozemnom području jer se šuma, zbog čestih suša, teže obnavlja.15 Na području Sredozemlja intenzivno krčenje šuma počelo je već u antici pa drvo rano postaje skupa roba, a ionako suha sredozemna klima postaje još suša.16 Pretjerano krčenje sredozemnih šuma vezano je i uz povećanje broja stanovnika na nekom području. Ta je opasnost posebno izražena kod sredozemnih planina gdje su intenzivno stočarstvo i sječa šume česta pojava. Ne smije se zanemariti ni skupljanje šumskih plodova. Usprkos tome, sredozemna je šuma vrlo žilava i otporna pa opstaje i u vrlo teškim uvjetima, premda u degradiranim oblicima. Drvo se može obnoviti i iz vlastitog panja ili korijena. Pritom ulogu čovjeka ne treba precjenjivati jer su sredozemne šume nastajale i nestajale i prije pojave čovjeka.17 Važnu ulogu od davnina u uništavanju sredozemnih šuma imaju požari.18 Nedostatak šuma na Sredozemlju predstavlja poseban problem zimi kada se stanovništvo tijekom hladnih dana, koji nisu rijetki, često smrzava. Potreba za ogrjevnim drvom posebno rano uništava šume u okolici gradova.19 U Sredozemlju, gdje je obradivog zemljišta relativno malo, šumski plodovi imaju relativno važnu ulogu u prehrani.20 Za sredozemni prostor posebno je važna povezanost šume i stočarstva jer je ona glavni izvor stočne hrane. Šuma je vrlo pogodno područje za ispašu stoke, i to posebno u razdobljima ljetne žege. Nekada su priobalne sredozemne nizine bile obrasle gustom Ivan Ostojić, Benediktinci u Hrvatskoj, sv. I. (dalje: Ostojić, Benediktinci), Split, 1963., 40. Wald, Lexikon des Mittelalters, vol. 8., 1941. 14 Sredozemlje ima mnogo više biljnih vrsta, osobito stabala i grmova jestivih plodova, nego ostatak Europe. To nije rezultat prirodnog razvoja, nego utjecaja čovjeka. Izvorno Sredozemlje poznavalo je samo jele, ariše, bukve, jasene, brijestove, borove, hrastove, lijeske, oskoruše, planike, vrbe, topole, johe i sl. Visković, Stablo i čovjek, 81, 97. 15 Za sredozemno područje posebno je opasno krčenje šuma zbog erozije koja ga prati. Le Goff, Srednjovekovna civilizacija, 289; P. Halstead, Traditional and ancient rural economy in mediterranean Europe: Plus ça change?, Journal of Hellenic studies, br. 107, 1987. (dalje: Halstead, Traditional and ancient), 80. 16 Ljudi su vrlo rano na Sredozemlju počeli iskorištavati šumu. Djelatnošću čovjeka šuma uzmiče pred šikarom i makijom. Fernand Braudel, Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II., 1. svezak, Zagreb, 1997. (dalje: Braudel, Sredozemlje i sredozemni svijet), 256; Mate Matas, Geografski pristup okolišu, Petrinja, 2001. (dalje: Matas, Geografski pristup), 81. »Prirodni« travnjaci rezultat su krčenja šuma. Travnjaci, Poljoprivredna enciklopedija, vol. 3., 340; Visković, Stablo i čovjek, 691. 17 Šuma se na Sredozemlju očuvala prvenstveno na velikim visinama (preko 800 m) gdje je ruka čovjeka teško može dosegnuti. McNeill, The mountains of the mediterranean world, Cambridge UK, 1992. (dalje: McNeill, The mountains), 6, 7, 9, 14, 18, 68, 69. Šuma ima važnu ulogu u uzgoju svinja. Svinja, Poljoprivredna enciklopedija, sv. 3., 257; Robert Lopez, Rođenje Evrope, Zagreb, 1978. (dalje: Lopez, Rođenje Evrope), 121; Visković, Stablo i čovjek, 59. 18 Visković, Stablo i čovjek, 709. 19 Visković, Stablo i čovjek, 116. 20 Visković, Stablo i čovjek, 81. 12

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 52 - 63

Ekonomska i ekohistorija

Marin Knezović - ŠUMA I ŠUMSKO DRVEĆE U HRVATSKIM RANOSREDNJOVJEKOVNIM ISPRAVAMA

šumom, što je privlačilo brojne stočare na ta područja. Danas tipični prostor napasanja stoke na Sredozemlju, planina, postaje privlačan tek kada se na planinskom području posijeku šume.21 Kada se govori o vezi stočarstva i šume, prvenstveno se misli na uzgoj svinja.22 Srednjovjekovni čovjek daje prednost onoj stoci koju može napasati u šumi.23 Sredozemne su šume dobra staništa za ptice, posebno za selice, te izvor odlične paše za pčele.24

Hrvatske šume Hrvatska je i danas šumovito područje, iako to u manjoj mjeri vrijedi za primorske krajeve.25 Veliki šumski pokrivač nastao je na današnjem hrvatskom području krajem posljednjeg ledenog doba (10.000 g. pr. Kr.), ali se već u pretpovijesti pod ljudskim utjecajem počeo smanjivati.26 Današnje priobalne šume obilježava (često degradirani) zimzeleni hrast crnika.27 U davnini je šumska vegetacija uz obalu bila bitno drugačija. U njoj su prevladavala listopadna stabla, a danas velika gola područja bila su obrasla šumom. Kada su Rimljani osvajali Ilirik, on je još bio izrazito šumovito područje, naspram nekih drugih sredozemnih krajeva bogato kvalitetnom šumom. Antička civilizacija koristila je enormne količine drva.28 U golemom korištenju drva antiku je slijedio i rani srednji vijek.29 Usprkos deforestaciji i promjeni biljnih vrsta, Dalmacija je do danas zadržala prilično velike šumske površine. Donedavno su pojedini srednjodalmatinski otoci bili važni opskrbitelji drvom same obale.30 Nekada važnu komercijalnu vrijednost imale su i šume na kvarnerskim otocima.31

23 24 25

Halstead, Traditional and ancient, 79, 80; Visković, Stablo i čovjek, 63 - 64. Viehaltung, -zucht, -handel, Lexikon des Mittelalters, vol. 8, 1639. Le Goff, Srednjovekovna civilizacija, 254. Visković, Stablo i čovjek, 57, 63 - 64. Danas je pod šumom u Hrvatskoj 36,7 posto teritorija, a ako se uzmu u obzir i degradirani šumski oblici, taj udio iznosi 44 posto teritorija. Matas, Geografski pristup, 90; Ivo Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb, 1995. (dalje: Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek), 44. Smanjivanje šume počelo je već oko 4000 g. pr. Kr., a bilo je povezano sa širenjem stočarstva. Damir Magaš, Osnove geografije Hrvatske, Zadar, 1998. (dalje: Magaš, Osnove geografije), 16, 17. U prijelaznom području prema unutrašnjosti česte su šume hrasta medunca i bijeloga graba. Magaš, Osnove geografije, 75, 76; Nikolanci, Šume Dalmacije, 158; Damir Magaš, Osnovna geografska obilježja biogradske mikroregije, Biogradski zbornik 1, Zadar, 1990. (dalje: Magaš, Osnovna geografska obilježja), 57. U okolici Splita nekad su postojale velike listopadne šume, a obronci Velebita prema moru bili su pod gustim šumskim pokrivačem. Padine Klisa i Kozjaka u doba Cezara bile su obrasle gustom šumom, a u antičko doba spominju se hrastove šume u okolici Knina. Nikolanci, Šume Dalmacije, 160, 161, 163, 164, 165, 167; Grci i Rimljani iskorištavali su šume u ravnicama i na brežuljcima prvenstveno za potrebe brodogradnje i metalurgije. McNeill, The mountains, 72. Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, 36; Wald, Lexikon des Mittelalters, vol. 8., 1940 - 1941. Na otocima i uz obalu prevladava pravo mediteransko raslinje (zimzelena makija, hrast crnika), u Ravnim kotarima submediteransko (bijeli grab i hrast medunac), a ispod Velebita planinsko. Na zadarskom području pod šumom je 28 posto površine. Južno Hrvatsko primorje, Zagreb, 1974. (dalje: Južno Hrvatsko primorje), 99, 158. Magaš, Osnovna geografska obilježja, 57. Na kvarnerskim otocima prevladava mediteranska vegetacija zimzelene šume crnike koja raste na crvenici. To se posebno odnosi na Rab i Cres. Komercijalno iskorištavanje povezano je i uz tradiciju obzirnog korištenja šumskih resursa, primjerice na Krku. Sjeverno Hrvatsko primorje, Zagreb, 1975. (dalje: Sjeverno Hrvatsko primorje), 19, 20, 23, 25. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 52 - 63

Marin Knezović - ŠUMA I ŠUMSKO DRVEĆE U HRVATSKIM RANOSREDNJOVJEKOVNIM ISPRAVAMA

Tijekom doseljenja Hrvati su vjerojatno naišli u Dalmaciji na velike šumske komplekse koji su se, poslije intenzivnog korištenja u doba antike, obnovili u burno doba seobe naroda.32 O ranom iskorištavanju šuma u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj svjedoče i, premda rijetki, nalazi sjekira.33 Iako podatke o krčenju šuma imamo tek iz 12. stoljeća, možemo s velikom sigurnošću pretpostaviti da je to već dugo bila uobičajena praksa.34 Osim za dobivanje drvne građe i goriva, šume u Dalmaciji bile su važan izvor prehrambenih proizvoda i prostor za ispašu stoke.35 Prema križarskim kronikama s kraja 11. stoljeća. Hrvatska je bila područje gustih i nepristupačnih šuma.36 Kao šumovito područje u ranom srednjem vijeku Lovre Katić zamišlja okolicu Knina.37 O nekadašnjoj mnogo većoj raširenosti šuma u Dalmaciji govore i brojni fitonimi.38 Premda je vjerojatno šume bilo više nego danas na pojedinim područjima, zbog sječe i stočarstva mogla se pojaviti erozija.39 To se posebno može odnositi na područje kasnijih Poljica koje se dijelom poklapa s područjem kojim se bavi kartular Sv. Petra u Selu.40 Vrlo je vjerojatno već u ranom srednjem vijeku barem dio dalmatinske obale bio krševit.41 Šuma je u srednjovjekovnoj Hrvatskoj služila i za ispašu, i to prvenstveno krupne, vučne stoke.42 Šume i drvo imaju važnu ulogu u tradicijskoj kulturi Hrvata te u s njima povezanim drevnim vjerovanjima.43 O važnosti šume svjedoči i činjenica da su srednjovjekovni vladari njezini glavni zaštitnici.44 U doba seobe naroda nekadašnje su poljoprivredne površine na području Hrvatske zarasle u šumu. Antun Dabinović, Hrvatska državna i pravna povijest, Zagreb, 1990. (dalje: Dabinović, Hrvatska državna i pravna povijest), 130; U doba seobe naroda šume su se dosta oporavile pa se u ranom srednjem vijeku o njima vodila manja briga. Visković, Stablo i čovjek, 743 - 744. 33 Nalazi sjekira utvrđeni su u velikoj većini prvenstveno na području Dalmacije, no samo u starohrvatskim grobovima iz najranijeg razdoblja. U grobovima datiranima od 9. do 12. stoljeća takvih nalaza nema. Janko Belošević, Materijalna kultura Hrvata od 7. do 9. stoljeća, Zagreb, 1980. (dalje: Belošević, Materijalna kultura), 102, 103. 34 Podatke o krčenju šuma od strane samostana imamo tek od 12. stoljeća. Barada, Starohrvatska seoska zajednica, 73. Okolica Zadra bila je mnogo šumovitija u ranom srednjem vijeku nego što je danas, premda je već tada počeo proces krčenja i širenja krša. Nikola Čolak, Poljoprivreda zadarske komune u ranom srednjem vijeku, Radovi Instituta JAZU u Zadru, sv. IX., Zadar, 1962. (dalje: Čolak, Poljoprivreda zadarske komune), 177, 178. 35 U šumama rastu lješnjaci, orasi, trešnje, višnje, jabuke, kruške, oskoruše, maginje, kupine, jagode i sl. Šume stvaraju i humus. Njihov žir je važan za napasanje svinja. Miho Barada, Starohrvatska seoska zajednica, Zagreb, 1957. (dalje: Barada, Starohrvatska seoska zajednica), 72. 36 Prema Nikolanciju, radilo se o golemom šumskom kompleksu koji se protezao uz obalu od Trsta do Neretve. O tome gdje su se nalazile te velike šume, Čoralić ima drugačije mišljenje. Nikolanci, Šume Dalmacije, 162. Lovorka Čoralić, Put, putnici, putovanja: ceste i putovi u srednjovjekovnim hrvatskim zemljama, Zagreb, 1997. (dalje: Čoralić, Put, putnici, putovanja), 94; To se slaže i s mišljenjem Račkog koji velike šumske površine u Dalmaciji ne smješta uz obalu, nego više u unutrašnjost. Franjo Rački, Nutarnje stanje Hrvatske prije 12. stoljeća, Zagreb, 1894. (Rački, Nutarnje stanje), 201, 202. 37 Bulić, Katić, Stopama, 28. 38 Magaš, Osnovna geografska obilježja, 58. 39 Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, 44; 40 U doba nastanka Poljičkog statuta u Poljicama nije bilo većih šuma. Premda se radi o znatno kasnijem razdoblju, moguće je da takvo stanje potječe barem dijelom iz znatno ranijeg razdoblja. Barada, Starohrvatska seoska zajednica, 70. 41 Visković, Stablo i čovjek, 694. 42 »Zagajeni« pašnjak (gaj) služio je na području Poljica isključivo za ispašu volova kada im je u doba oranja trebala veća snaga. Gajevi su bili zabranjeni za sitnu stoku. Juraj Marušić, Sumpetarski kartular i poljička seljačka republika, Zadar, 1998. (dalje: Marušić, Sumpetarski kartular), 115. 43 Drevni Slaveni poznavali su svete gajeve. Tomo Vinšćak, Vjerovanja o drveću u Hrvata u kontekstu slavističkih istraživanja, Zagreb, 2002. (dalje: Vinšćak, Vjerovanja o drveću), 12, 25, 26, 32. 44 Le Goff, Srednjovekovna civilizacija, 166. 32

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 52 - 63

Ekonomska i ekohistorija

Marin Knezović - ŠUMA I ŠUMSKO DRVEĆE U HRVATSKIM RANOSREDNJOVJEKOVNIM ISPRAVAMA

Kralj drveća je hrast. Hrast je, a posebno hrast crnika, izrazito otporan na razne nevolje koje za opstanak te vrste donose sredozemna klima i sredozemni čovjek.45 Hrast crnika danas raste uglavnom u obliku grma, no u prošlosti su njegovi primjerci bili znatno veći.46 Usprkos tome što je u pravilu manji od listopadnog hrasta, daje odličnu građu i gorivo.47 Prema unutrašnjosti se hrast crnika miješa s hrastom meduncem.48 Jedan hrast je možda jedini »živi svjedok« iz ranosrednjovjekovnih isprava, koji je vjerojatno »gledao« i drevne hrvatske vladare.49 Hrastovina je bila važan građevni materijal u Hrvatskoj u ranom srednjem vijeku.50 To se posebno odnosi na brodogradnju.51 Hrast je mogao kohabitirati i s različitim poljoprivrednim kulturama, a posebno se u ranom srednjem vijeku s njim uzgajala loza.52 Hrastov žir hrani brojne životinje, kako divlje tako i domaće, a veoma je važan u prehrani svinja. Hrastova šuma nudi hranu i ovcama, kozama te govedima.53 I u vjerskim, duhovnim predodžbama starih Hrvata hrast je imao posebno važnu ulogu te je predstavljao os njihova mitološkog svijeta, kao i u predajama niza drugih indoeuropskih naroda. Hrastovi i hrastici su kultna mjesta. Pod hrastom se sklapaju ugovori, donose presude i podnose molbe. Hrast u hrvatskom jeziku ima dva naziva, pa se naziva i dubom. Pritom bi naziv dub mogao imati više sveto, sakralno značenje.54 Uz obalu zadarskog područja rasli su i brijestovi55 koji su danas u Dalmaciji gotovo nestali.56

Drvo i srednjovjekovni čovjek Drvo je jedan od temelja ljudske materijalne kulture. Ono je gorivo, služi za osvjetljenje, gradnju kuća, brodova i mostova. Od njega se izrađuju oružje, pokućstvo i vozila. Bez njega su proizvodnja keramike, prerada kovina i dobivanje stakla dugo bili nezamislivi. Drvo osigurava i tvari za bojenje, štavljenje, čišćenje te za lijekove. Usprkos tome, uloga drveta 47 48 45

53 54 51

Zbog suhe klime, stočarenja i požara hrast poprima oblik grma, a mogu ga jesti samo koze. McNeill, The mountains, 18. Visković, Stablo i čovjek, 58. Visković, Stablo i čovjek, 371. To osobito pokazuje područje Nina. Damir Magaš, Povijesno-zemljopisne osnove razvoja Nina i problemi njegove suvremene revalorizacije, Zadar, 1995. (dalje: Magaš, Povijesno-zemljopisne osnove), 20. Jakšić smatra da hrast, odnosno brijest koji se spominje u darovnici za Diklo, postoji još i danas kao golemo drvo u Diklu, udaljeno 400 metara od obale. Nikola Jakšić, Hrvatski srednjovjekovni krajobrazi, Split, 2000. (dalje: Jakšić, Hrvatski srednjovjekovni krajobrazi), 269, 270. Grede u crkvi Sv. Donata izrađene su od hrastovine koja je posječena krajem 7. ili početkom 8. stoljeća. Srdoč, Sliepčević, Obelić, Mjerenje starosti drvene građe iz crkve Sv. Donata u Zadru metodom radioaktivnog ugljika, Peristil, br. 16 - 17, Zagreb, 1974., 18, 19. Čvrsta i trajna hrastovina ključni je brodograđevni materijal. Visković, Stablo i čovjek, 153. Wein, -bau, -handel, Lexikon des Mittelalters, vol. 8., 2125. Visković, Stablo i čovjek, 63 - 64. U korijenu hrasta koji je os svijeta živi zmija (bog Veles), a na vrhu drveta orao (bog Perun). Između njih žive pčele, kune i vjeverice, koje održavaju vezu među suprotstavljenim božanstvima. Vinšćak pretpostavlja da je drevni naziv za hrast, dub, bio zamijenjen nazivom hrast pod pritiskom Crkve zbog njegova značenja u poganskom kultu. Vinšćak, Vjerovanja o drveću, 18, 19, 50, 51, 52, 53, 62. Visković, Stablo i čovjek, 368 - 370. Čolak, Poljoprivreda zadarske komune, 179. Visković, Stablo i čovjek, 694. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 52 - 63

Marin Knezović - ŠUMA I ŠUMSKO DRVEĆE U HRVATSKIM RANOSREDNJOVJEKOVNIM ISPRAVAMA

u razvoju civilizacija podcjenjuje se jer ono lako propada. Za drvo su posebno vezani niži društveni slojevi.57 Velike količine drveta su potrebne za proizvodnju vapna koje je nužno u srednjovjekovnom građevinarstvu te u gradnji i održavanju putova.58 Poljoprivredna oruđa su također bila izrađena pretežno od drva.59 Osim toga, drvo je bilo i važan europski izvozni proizvod o čemu svjedoči i slučaj Venecije.60 Već u doba kasne antike smanjuje se važnost kamena u gradnji, a jača uloga drva. To najavljuje intenzivnu uporabu drva u gradnji, karakterističnu za srednji vijek te dijelom i za kasnija razdoblja.61 Srednji vijek je prvenstveno svijet izrađen od drva.62 Tijekom ranoga srednjeg vijeka prevladavaju sela i utvrde sagrađeni od drva, uključujući u taj način gradnje i one najprimitivnije građevine od lišća do šiblja. Seoske kuće bile su izrađene od balvana i blata. Ako je i prizemlje bilo kameno, katovi su bili izrađeni od drva. Sami ranosrednjovjekovni burgovi bili su velike drvene kuće, okružene drvenim palisadama. Tek oko 1000. godine kamen u većoj mjeri počinje u građevinarstvu zamjenjivati drvo. Malobrojni namještaj u njima je također bio od drva.63 Uporaba drva u gradnji utjecala je i na zdravstvene prilike stanovanja jer su drvene zgrade mnogo pogodnije stanište za različite štetočine od kamenih.64 Na drugoj strani, energetski su vrlo efikasne pa je za njihovo grijanje potrebno mnogo manje goriva nego u kamenim kućama.65 Drvo je u to doba bilo nezamjenjiv materijal za brodogradnju. Bez šumovitih sredozemnih brda ne bi bilo ni sredozemnog pomorstva. Uz količinu drvne građe, sredozemne su šume bile bitne za brodogradnju i zbog njezine raznolikosti.66 Moćna ilirska flota također je morala biti utemeljena upravo na šumskom bogatstvu antičke Dalmacije.67 Hrvati su vrlo rano krenuli na putovanja morem i postali vlasnici brodova.68 Drvo je u velikim količinama Drvo ima iznimnu važnost u kuhanju. Pepeo spaljenih šuma gnoji tlo. Od drva se rade štitovi i podižu palisade. Visković, Stablo i čovjek, 105 - 122, 149, 153. 58 Nikolanci, Šume Dalmacije, 158; Dunin Wasowicz, Climate, 696. 59 Agricultural techniques, Encyclopedia of middle ages, vol. 1., 25, 60 Le Goff, Srednjovekovna civilizacija, 248; Drvo je bilo posebno važno za mletačku trgovinu s islamskim Istokom. Visković, Stablo i čovjek, 143. 61 Mate Suić, Antički grad na istočnom Jadranu, Zagreb, 2003. (dalje: Suić, Antički grad), 369; Wald, Lexikon des Mittelalters, vol. 8, 1941; Stambene su kuće sve do 19. i 20. stoljeća zadržale pretežno drvenu strukturu. Visković, Stablo i čovjek, 71. 62 Usprkos sveprisutnoj uporabi, kvalitetno je drvo rijetko te se često koristi loše drvo. Le Goff, Srednjovekovna civilizacija, 247. 63 Sena Gvozdanović, Kultura stanovanja srednjeg vijeka, Peristil br. 16 - 17, Zagreb, 1974. (dalje: Gvozdanović, Kultura stanovanja), 9; Gradnja na veliko građevina od drva bila je slučaj vjerojatno i u ranosrednjovjekovnoj Dalmaciji. Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, 106; O drastičnoj degradaciji kulture stanovanja i načina gradnje u doba seobe naroda svjedoči i Toma Arhiđakon koji prenosi tradiciju da su se salonitanski izbjeglice po otocima privremeno sklanjali u nastambe od šiblja i lišća. Toma Arhiđakon, Kronika, Split, 1977. (dalje: Toma Arhiđakon, Kronika), 36.; Le Goff, Srednjovekovna civilizacija, 250, 251. 64 Green, Medieval civilization, 32. 65 Kuće izrađene od drva trebaju 20 do 30 posto manje energije za grijanje, nego kuće izrađene od drugih materijala. Visković, Stablo i čovjek, 132. 66 Šumovita brda su važna za pomorstvo i zbog njihova blagotvornog djelovanja u smanjivanju snage vjetra. Galije su se gradile od raznolikih vrsta drva: hrastovine, borovine, tisovine, brestovine, jelovine, bukovine, orahovine i sl. Braudel, Sredozemlje i sredozemni svijet, 149, 150. 67 Nikolanci, Šume Dalmacije, 163. 68 Već 642. godine Slaveni sa svojom flotom napadaju Sipont u južnoj Italiji. Jaroslav Šidak, Historijska čitanka za hrvatsku povijest, Zagreb, 1952. (Šidak, Historijska čitanka), 5 - 6; Prior Andrija je brodovlasnik. Stjepan Antoljak, Hrvati u prošlosti, Zagreb, 1992. (dalje: Antoljak, Hrvati u prošlosti), 270. 57

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 52 - 63

Ekonomska i ekohistorija

Marin Knezović - ŠUMA I ŠUMSKO DRVEĆE U HRVATSKIM RANOSREDNJOVJEKOVNIM ISPRAVAMA

potrebno za dobivanje pakline za brodogradnju.69 O obilnom korištenju smole u gradnji starohrvatskih brodova imamo i arheološke dokaze.70 Smola drveta koristila se i u nizu drugih djelatnosti.71

Što nam govore isprave? Šuma i šumsko drveće bili su iznimno važni u životu srednjovjekovnog čovjeka. Upućuju li podaci iz hrvatskih srednjovjekovnih isprava na tu važnost? Ukratko - ne. Podaci vezani uz šumu i šumsko drveće pojavljuju se u samo 6,77 posto svih isprava koje donose podatke o okolišu. Ako se u obzir uzmu samo isprave koje donose podatke vezane uz živi svijet, taj udio iznosi 7,51 posto, odnosno 8,18 posto ako se radi o ispravama koje donose podatke vezane uz biljni svijet. U čak 85 posto slučajeva spominjanja šume i (ili) šumskog drveća navodi se samo šuma općenito. Podaci o šumama i šumskom drveću teritorijalno su ograničeni gotovo isključivo na područje sjeverne Dalmacije. Na području srednje Dalmacije šuma se spominje dva puta, a na području južne Dalmacije i Kvarnera šuma i šumsko drveće uopće se ne spominju. To je dijelom odraz zemljopisne rasprostranjenosti hrvatskih ranosrednjovjekovnih isprava, ali ne može se samo tako objasniti jer je zastupljenost isprava iz sjeverne Dalmacije koje spominju šume znatno veća nego što je razmjeran udio tih isprava u ukupnom broju hrvatskih ranosrednjovjekovnih isprava. POJMOVI BROJ ISPRAVA Kao i teritorijalno, podaci o šumi i voda 5 šumskom drveću pojavljuju se i vremenski dolina 4 neravnomjerno. Uz jedan podatak iz 9. stijena 3 stoljeća, ostali su podaci koncentrirani na brežuljak 3 drugu polovicu 11. stoljeća. To je također, otok 2 barem djelomice, rezultat vremenski bunar 2 nerazmjerne raspodjele isprava. Ovi se izvor 2 pojmovi iz neživog svijeta pojavljuju zajedno brdo 2 s pojmovima vezanim uz šumu i šumsko livada 2 more 2 drveće (vidi tablicu). kamen 2 Posebno je bitno često spominjanje vode ribarska pošta 2 i s njome povezanih pojmova sa šumom, jarak 1 što upućuje na njihovu usku povezanost. potok 1 Uništavanje šuma dovodi do presušivanja Nikolanci, Šume Dalmacije, 158. Pramci starohrvatskih brodova nađenih u ninskoj luci bili su premazani debelim slojem smole. Isto se odnosi i na spojeve dasaka. Zdenko Brusić, Podmorska istraživanja starohrvatskih brodova na ulazu u ninsku luku, Radovi Instituta JAZU u Zadru, sv. XVI. - XVII., Zadar, 1969. (dalje: Brusić, Podmorska istraživanja), 444. 71 Biljni katran ima važnu ulogu i u gradnji kuća te bačvarstvu. Njime se premazuju posude kako bi postale nepropusne. Smolom se hrana konzervira i mijenja se njezin okus. Intenzivno smolarenje također je važan uzrok uništavanja šuma. Visković, Stablo i čovjek, 156, 724. 69 70

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 52 - 63

Marin Knezović - ŠUMA I ŠUMSKO DRVEĆE U HRVATSKIM RANOSREDNJOVJEKOVNIM ISPRAVAMA

izvora vode, poplava, promjena mikroklime, stvaranja močvara, pojava goleti, erozije i sl.72 O vezi vode i šume posebno govore opisi granica posjeda u okolici Obrovca (?). Opis granica tamošnjih imanja Sv. Krševana i Sv. Marije iz Zadra daje sliku idiličnog krajolika u kojemu se izmjenjuju šumarci, izvori i potoci.73 Od pojmova iz biljnog svijeta, sa šumom i njome povezanim pojmovima češće se spominju samo zemlja općenito (pet puta), pašnjak i livada (pet puta), vinograd (tri puta) i maslina. Od pojmova iz životinjskog svijeta povezanih sa šumom i šumskim drvećem spominju se samo po jednom janje i konj. Prema navodima Nade Klaić, šuma je do 12. stoljeća bilo vlasništvo seoske općine i tek od tog razdoblja feudalci je počinju prisvajati.74 Sami izvori, kao i drugi povjesničari, ukazuju da, barem dijelom, Nada Klaić nije bila u pravu.75 U većini slučajeva šuma se spominje kao dio posjeda, premda se drveće i (ili) šuma često spominju i kao oznake granica posjeda. Šumu kao dio posjeda prvenstveno spominju isprave iz kartulara samostana Sv. Ivana Rogovskog iz Biograda. Po jednom se spominje šuma kao dio posjeda u Muncimirovoj potvrdnici Trpimirove darovnice te u kartularu samostana Sv. Petra u Selu. Postavlja se pitanje je li u ispravama riječ o konkretnim šumama ili o uobičajenoj formuli kojom se opisuje posjed. U Muncimirovoj potvrdnici šuma se spominje zajedno s robovima, poljima, vinogradima i livadama.76 U darovnici samostanu Sv. Ivana za Žirje spominju se kao dio posjeda sa šumom i obradive i neobradive zemlje, različiti pašnjaci, različite livade, bunari i izvori.77 Kao dio alodija Thessimira i Dabraca, koji kupuje samostan Sv. Ivana Rogovskog, spominju se livade, šume i vode.78 Kada kartular istog samostana govori o zemlji kod Petrova dvora u Lesanima, ona se sastoji ne samo od šume, nego i od kamenja, voda i ostalog posebno nenavedenog.79 Kombinacija šume, kamenja i voda spominje se i pri kupnji zemlje samostana Sv. Ivana Rogovskog u Pissachanima.80 Kada Petar Crni kupuje zemlju od sinova Visene, on ne kupuje samo zemlju, nego i šumu i kamenje.81 Dakle, u velikoj većini slučajeva šuma se spominje u različitim kombinacijama s ostalim pojmovima, a da ne govorimo o činjenici da se u velikoj većini isprava šuma ili drveće uopće ne spominju. McNeill, The mountains, 73, 74; Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, 36. …usque ad aquam recti itinere, que oritur iuxta silvula, que vocatur Lusiz, e tinde extenditur in australi parte iuxta Mozava usque ad aliam aquam que subterraneo meatu videtur habere originem a fonte, qui vocatur Silvinich, qui fons in eadem posessione; et indeque ducitur terimnus iuxta silvam qui dicitur Virrovika qui rursum tenditur contra mare… M. Kostrenčić, J. Stipišić, M. Šamšalović, Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, sv. 1., Zagreb, 1967. (dalje: Diplomatički zbornik I.), br. 93, str. 126; …et utraque parte usque ad rivum, et ex alia parte rivi ascendentem usque ad silvam iuxta territorium sancti Nikolay… Diplomatički zbornik I., br. 97, str. 131. 74 Nada Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb, 1971. (dalje: Klaić, Povijest Hrvata), 158. 75 Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, 45. 76 …subiugare privilegio cum servis et ancillis, campis et vineis, prati set silvis… Diplomatički zbornik I., br. 20, str. 23. 77 ..ut tota Zuri sit propria… cum terris arrabilibus sive non, silvis, saltibus, puteis, fontibus, pascuis in valle aut montibus, pratis siccis aut viventibus… Diplomatički zbornik I., br. 64, str. 90. 78 …cum omnibus sibi pertinetis in aquis, silvas, in pratis. Diplomatički zbornik I., br. 116, str. 150. 79 …cum petris, aquis, silvis et omnibus suis appendiciis. Diplomatički zbornik I., br. 122, str. 156. 80 …et quicquid pertinebat ille terre in aquis, petris, silvis. Diplomatički zbornik I., br. 123, str. 156. 81 Ad hec emi terras a filiis Viseni… terra et silva, et petras, totum quod est in Mirizo… Diplomatički zbornik I., br. 156, str. 195. 72 73

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 52 - 63

Ekonomska i ekohistorija

Marin Knezović - ŠUMA I ŠUMSKO DRVEĆE U HRVATSKIM RANOSREDNJOVJEKOVNIM ISPRAVAMA

U velikoj većini šumu kao dio posjeda navode samo isprave samostana Sv. Ivana Rogovskog, premda i u tom kartularu prevladava spominjanje posjeda bez šume ili drveća. To bi se moglo objasniti na dva načina. Češće spominjanje šume moglo bi se objasniti češćom pojavom šume na posjedima Sv. Ivana Rogovskog. Alternativa tom objašnjenju može biti da je šuma upravo na područjima gdje navedeni samostan ima posjede, osobito rijetka pa se pojavljuje potreba da se posjed nad njome posebno naglasi. Prednost bih dao prvom objašnjenju. Šume određuju smjerove putova, a istaknuto drveće predstavlja važne putokaze i oznake granice posjeda, koje se smatralo svetima i nedodirljivima.82 U cijeloj Europi stabla i šume služe za označavanje granica posjeda.83 Takvih pojava imamo i u hrvatskim ranosrednjovjekovnim ispravama. Hrast ili jasen pojavljuje se kao važna oznaka granice posjeda samostana Sv. Krševana u Diklu.84 Šume imaju važnu ulogu u određivanju položaja granica posjeda braće Zovine, Desimira, Petra Gromele i Slavica, koji oni daruju samostanu Sv. Krševana.85 Šuma je bila granica posjeda Petra, sina Semivitova, koji daruje samostanu Sv. Marije u Zadru.86 Šuma je bila i granica posjeda Sv. Ivana Rogovskog u Meiranama.87 Šuma je jedan od ključnih ekoloških čimbenika i utječe na život ljudi od davnine. Velika šumska prostranstva bila su glavno obilježje Europe tijekom srednjeg vijeka. Ona osiguravaju građevni materijal, gorivo, prehrambene proizvode i sirovine za različite djelatnosti (proizvodnju keramike, kovina, stakla i sl.). Šuma je bila zaklon, odmorište, dio identiteta, ali i izvor različitih opasnosti. Krajem razdoblja kojim se ovaj rad bavi, počinje intenzivno krčenje šuma u korist poljoprivrednih površina u cijeloj Europi. Taj je proces posebno opasan za sredozemne šume koje rastu u relativno suhoj klimi. Čovjek ranoga srednjeg vijeka koristio je velike količine drva, što je bilo posebno izraženo u blizini gradova. Sve je to moglo utjecati i na hrvatske sredozemne šume. S kraja 11. stoljeća sačuvani su podaci o Hrvatskoj kao području gustih šuma, ali vjerojatno se radilo o krajevima dublje u unutrašnjosti. Priobalje je, barem dijelom, već u ranom srednjem vijeku moglo biti ogoljeno. Tome u prilog može govoriti rijetko i neravnomjerno spominjanje šume i šumskog drveća u hrvatskim ranosrednjovjekovnim ispravama, premda neke činjenice - poput čestog spominjanja šume u množini kada se šuma uopće spominje -

Čoralić, Put, putnici, putovanja, 55, 169, 170; Veliko hrastovo drvo, Zeleni hrast, kod sela Islam u zadarskom zaleđu važan je orijentir još od srednjeg vijeka. Nikola Jakšić, Hrvatski srednjovjekovni krajobrazi, Split, 2000. (dalje: Jakšić, Hrvatski srednjovjekovni krajobrazi), 95 - 96; Rački, Nutarnje stanje, 203, 204; Visković, Stablo i čovjek, 735, 736. 83 Visković, Stablo i čovjek, 145. 84 …in loco qui dicitur Hyclus a quercu, que stat supra vallem Rabosiam… Diplomatički zbornik I., br. 78, str. 105 - 106; …primus terminus iam dicti territorii a sumitate ipsius vallis in oriente, ubi eciam pisilla stare ulmus… Diplomatički zbornik I., br. 79, str. 107. 85 …usque ad aquam recto itinere, que oritur iuxta silvula, que vocatur Lusiz… et indeque ducitur terminus iuxta silvam qui dicitur Virrovika… Diplomatički zbornik I., br. 93, str. 126. 86 …ascendentem usque ad silvam iuxta territorium sancti Nikolay… Diplomatički zbornik I., br. 97, str. 131. 87 …prolatur in longitudine usque ad silvam qui sibi est contigua ab oriente. Diplomatički zbornik I., br. 116, str. 149. 82

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 52 - 63

Marin Knezović - ŠUMA I ŠUMSKO DRVEĆE U HRVATSKIM RANOSREDNJOVJEKOVNIM ISPRAVAMA

na takav zaključak mogu baciti sjenu sumnje. Donošenje čvršćih zaključaka o ovoj temi traži dodatna, u prvom redu arheološka istraživanja.

Summary Interaction between wood and medieval man in early medieval Croatia is the topic of the this article. Wood had very important place in the life of the medieval man. Despite this importance, informations about wood in the croatian early medieval documents are very rare. The scarcity of the informations possibly indicate overly exploitation of the woods in the at least part of the territory early medival croation state.

Literatura i izvori Stjepan Antoljak, Hrvati u prošlosti, Zagreb, 1992. Toma Arhiđakon, Kronika, Split, 1977. Miho Barada, Starohrvatska seoska zajednica, Zagreb, 1957. Janko Belošević, Materijalna kultura Hrvata od 7. do 9. stoljeća, Zagreb, 1980. Fernand Braudel, Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II., 1. svezak, Zagreb, 1997. Zdenko Brusić, Podmorska istraživanja starohrvatskih brodova na ulazu u ninsku luku, Radovi Instituta JAZU u Zadru, sv. XVI. - XVII., Zadar, 1969. F. Bulić, L. Katić, Stopama hrvatskih narodnih vladara, Split, 2000. Nikola Čolak, Poljoprivreda zadarske komune u ranom srednjem vijeku, Radovi Instituta JAZU u Zadru, sv. IX., Zadar, 1962. Lovorka Čoralić, Put, putnici, putovanja: ceste i putovi u srednjovjekovnim hrvatskim zemljama, Zagreb, 1997. Antun Dabinović, Hrvatska državna i pravna povijest, Zagreb, 1990. Teresa Dunin Wasowicz, Climate as a factor affecting the human environment i the middle ages, Journal of european economic history, vol. 4, 1975. Encyclopedia of middle ages, Paris, Cambridge, Rome, 2000. Ivo Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb, 1995. W. H. H. Green, Medieval civilization in western Europe, London - Southampton, 1971. Sena Gvozdanović, Kultura stanovanja srednjeg vijeka, Peristil br. 16 - 17, Zagreb, 1974. Joachim Hennig, Südosteuropa zwischen Antike und Mittelalter, Berlin, 1987. Južno Hrvatsko primorje, Zagreb, 1974. Jacques Le Goff, Srednjovekovna civilizacija zapadne Evrope, Beograd, 1974. P. Halstead, Traditional and ancient rural economy in mediterranean Europe: Plus ça change?, Journal of Hellenic studies, br. 107, 1987. Nikola Jakšić, Hrvatski srednjovjekovni krajobrazi, Split, 2000. Nada Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb, 1971. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 52 - 63

Ekonomska i ekohistorija

Marin Knezović - ŠUMA I ŠUMSKO DRVEĆE U HRVATSKIM RANOSREDNJOVJEKOVNIM ISPRAVAMA

Marin Knezović, Voda u hrvatskim ranosrednjovjekovnim ispravama, Ekonomska i ekohistorija, Časopis za gospodarsku povijest i povijest okoliša, br. 3, Zagreb, 2007. M. Kostrenčić, J. Stipišić, M. Šamšalović, Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, sv. 1., Zagreb, 1967. Lexikon des Mittelalters, München, Zürich, vol. VIII Robert Lopez, Rođenje Evrope, Zagreb, 1978. McNeill, The mountains of the mediterranean world, Cambridge, UK, 1992. Damir Magaš, Osnove geografije Hrvatske, Zadar, 1998. Damir Magaš, Osnovna geografska obilježja biogradske mikroregije, Biogradski zbornik 1., Zadar, 1990. Damir Magaš, Povijesno-zemljopisne osnove razvoja Nina i problemi njegove suvremene revalorizacije, Zadar, 1995. Juraj Marušić, Sumpetarski kartular i poljička seljačka republika, Zadar, 1998. Mate Matas, Geografski pristup okolišu, Petrinja, 2001. Lewis Mumford, Grad u historiji, Njegov postanak, njegovo mijenjanje, njegov izgled, Zagreb, 1988. Mladen Nikolanci, Šume Dalmacije u antici, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, sv. 82., Split, 1989. Mate Suić, Antički grad na istočnom Jadranu, Zagreb, 2003. Jaroslav Šidak, Historijska čitanka za hrvatsku povijest, Zagreb, 1952. Ivan Ostojić, Benediktinci u Hrvatskoj, sv. I., Split, 1963. Sjeverno Hrvatsko primorje, Zagreb, 1975. Srdoč, Sliepčević, Obelić, Mjerenje starosti drvene građe iz crkve Sv. Donata u Zadru metodom radioaktivnog ugljika, Peristil, br. 16 - 17, Zagreb, 1974. Franjo Rački, Nutarnje stanje Hrvatske prije 12. st., Zagreb, 1894. Tomo Vinšćak, Vjerovanja o drveću u Hrvata u kontekstu slavističkih istraživanja, Zagreb, 2002. Nikola Visković, Stablo i čovjek, prilog kulturnoj botanici, Zagreb, 2001.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 52 - 63

Silvija Pisk - ŠUMA I DRVEĆE U LATINSKIM SREDNJOVJEKOVNIM DOKUMENTIMA

ŠUMA I DRVEĆE U LATINSKIM SREDNJOVJEKOVNIM DOKUMENTIMA: PRIMJER MOSLAVAČKOG KRAJA FOREST AND TREES IN LATIN MEDIEVAL DOCUMENTS: CASE STUDY OF MOSLAVINA REGION Silvija Pisk Odsjek za povijest Filozofski fakultet Sveučilište u Zagrebu Ivana Lučića 3 HR, 10000 Zagreb spisk@ffzg.hr

Primljeno / Received: 23. 2. 2008. Prihvaćeno / Accepted: 22. 10. 2008. Rad ima dvije pozitivne recenzije Prethodno Report Preliminary communication UDK/UDC: 930.2:630 (497.5-3 Moslavina) (091) “12/13”

Sažetak Analizom srednjovjekovnih isprava od sredine 13. do sredine 14. stoljeća na području današnje Moslavine ustanovila sam da su uz vodene tokove, utvrde i putove, šuma i drveće bili bitno sredstvo raspoznavanja pri određivanju granica posjeda. Drveće je zapisivano na različite načine, a postojalo je i nekoliko inačica imena (latinska, mađarska i slavenska). Prevladavali su mađarski nazivi stabala, vjerojatno zbog ugarskog podrijetla zapisivača.

Ključne riječi: šuma, drveće, međa, izvori, srednji vijek, Moslavina, Garić, Gračenica Key words: Forest, trees, boundary, sources, Middle Ages, Moslavina, Garić, Gračenica Uvod Na većem dijelu današnjega moslavačkog kraja prostirali su se srednjovjekovni komitati Garić i Gračenica te posjed Moslavina.1 Garić, Gračenica i Moslavina susjedna su područja čiji je razvoj moguće pratiti u izvorima od sredine 12. stoljeća nadalje.2 Obuhvaćali su teritorij oko Moslavačke gore, između rijeka Česme, Ilove i Lonje te potoka Sredske, a sredinom 13. stoljeća granice su se protezale čak i preko tih rijeka (do Toplice, Pakre i Save).3 Tema ovog rada su šuma i vrste drveća moslavačkog kraja u srednjem vijeku. Nažalost, ova tema nije česti predmet istraživanja u hrvatskoj historiografiji. Jedina pomoć bili su članak

Na području današnje Moslavine nalazila se i srednjovjekovna Čazma, ali ona je geografski izdvojena iz područja Moslavačke gore pa nije predmet ovog istraživanja. 2 Broj izvora raste sa stoljećem. Slična je situacija i u Mađarskoj. Iz 13. stoljeća sačuvano je 10.000, a iz razdoblja od 1301. do 1526. godine oko 300.000 dokumenata.; Pál Engel, The Realm of St Stephan, a History of Medieval Hungary, 895-1526, London, New York: I. B. Tauris 2001., XIV. 3 Za detaljnije obrazloženje granica vidi: Silvija Pisk, Topografija Garića, Gračenice i Moslavine, Zagreb, 2007. (magistarski rad). 1

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 64 - 70

Ekonomska i ekohistorija

Silvija Pisk - ŠUMA I DRVEĆE U LATINSKIM SREDNJOVJEKOVNIM DOKUMENTIMA

Laszla Hadrovicsa o mađarskim elementima u srednjovjekovnom latinitetu i Akademijin leksikon srednjovjekovnog latiniteta.4 Rad se temelji na analizi dokumenata od sredine 13. do sredine 14. stoljeća, objavljenih u Diplomatičkom zborniku.5 To su darovnice, tužbe, žalbe, izvještaji, kupoprodajni ugovori i isprave o reambulaciji posjeda. U njima su često detaljno opisane granice. Iako se danas pri opisu međa, tj. ubikaciji posjeda brojno drveće uopće ne koristi, srednji vijek koristi najčešće različito drveće kao granični orijentir. Temeljem tih opisa međa može se ustanoviti da je proučavano područje bilo bogato šumom te koje su vrste drveća rasle u tim šumama. Posebno su brojni izvori za Garić i Gračenicu, koji pružaju dosta podataka. Srednjovjekovni dokumenti kojima sam se služila isprave su različite provenijencije. Velik broj isprava potječe iz kancelarije Čazmanskog kaptola.6 Brojni dokumenti koje sam koristila, vezani su uz pavlinski samostan Blažene Djevice Marije na Moslavačkoj gori, koji je na kartama označen toponimom Bela crkva.7 Dio podataka dolazi i iz dokumenata ugarske provenijencije.

Šuma i drveće u srednjovjekovnom latinskom dokumentu Pri prodaji, zamjeni, darovanju zemlje ili reambulaciji posjeda, pogotovo u ispravama 13. i 14. stoljeća, nakon navođenja zainteresiranih stranaka i uvjeta ugovora opisuju se međe posjeda na koji se ugovor odnosi. U opisu međa mogu se razlikovati topografske oznake (ceste, naselja i crkve), geografske oznake (vodeni tokovi, brda i udoline), susjedne zemlje te različita flora. Ceste, označene kao via, strata, magna via i antiqua via, prožimale su cijelo proučavano područje.8 Geografski nazivi odnose se na rijeke i potoke te planine, brda i udoline.9 Velike rijeke proučavanog područja su Sava, Česma, Lonja i Ilova, a Moslavačka gora bila je puna

Laszlo Hadrovics, Mađarski elementi u srednjovjekovnom latinitetu Hrvatske, Starine 54 (1969.), 5 - 16; Marko Kostrenčić, Lexicon latinitatis medii aevi Iugoslaviae, Zagreb, JAZU, sv. 1. - 7., 1969. - 1978. 5 Tadija Smičiklas, Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. 5. - 10., Zagreb, 1907. - 1912.; dalje CD. 6 Čazmanski kaptol je ujedno bio i locus credibilis ovog područja, a u Čazmi su se iznosile sve pritužbe i žalbe. Predstavnici Kaptola izlazili su na teren po naredbi bana, župana, kralja ili kraljice te ispitivali točnost optužbi i vršili reambulaciju posjeda. Pred Kaptolom su se sklapali kupoprodajni ugovori, mirilo se, darovalo, zalagalo, svjedočilo u parnicama, a Kaptol je pozivao i na sud. U 14. stoljeću posebno je često bilo prepisivanje isprava. U svrhu očuvanja starih prava ili vlasništva nekog posjeda, Kaptol je na zahtjev prepisivao i čuvao stare isprave; Ante Gulin, Hrvatski srednjovjekovni kaptoli, Zagreb, Golden marketing, 2001. 7 Isprave ovog samostana čuvaju se u Hrvatskom državnom arhivu unutar građe pavlinskih samostana u zbirci Acta conventus paulinorum de Garich. Zbirka sadrži 544 dokumenta od 1256. do 1520. te dvije isprave iz 1745. i 1746. godine, koje se odnose na nastojanja da se ponovno uspostavi ovaj samostan. Isprave su raspoređene kronološki u osam fascikala. Isprave od 1256. do 1399. godine objavljene su u Diplomatičkom zborniku. 8 Koliki je udio starih rimskih cesta i može li se poistovjetiti magna via s rimskom cestom, nije poznato jer nikada nije provedeno istraživanje o rimskim cestama ovog prostora. O cestama je pisala Lovorka Čoralić u knjizi Put, putnici, putovanja, Zagreb, AGM, 1997., ali autorica se nije pobliže osvrnula na ceste ovog područja. 9 Brda i udoline su rjeđe imenovani, iako ima i takvih slučajeva (udoline Lypovycha, Suhodol i Himelina). No, oni nisu ostali zabilježeni u današnjim toponimima. Od naziva planina poznato je da je Garić staro ime Moslavačke gore. Više u: Silvija Pisk, Topografija Garića, Gračenice i Moslavine, Zagreb, 2007. (magistarski rad). 4

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 64 - 70

Silvija Pisk - ŠUMA I DRVEĆE U LATINSKIM SREDNJOVJEKOVNIM DOKUMENTIMA

potoka i potočića.10 Međe su katkad određene i susjednim zemljama, ali najčešće su ipak bile označavane drvećem, raznim biljkama i grmovima. Izvori za moslavački kraj svjedoče da je proučavano područje bilo bogato šumom. Osim što se šume navode kao dio vlasništva, spominje ih se i u opisu međa. Međa prolazi šumom ili se dotiče ruba šume (iuxta silvam, in silva, intrat silvam et per silvam).11 Uglavnom šume ne nose imena, ali u jednom se slučaju spominje šuma zvana Ravna (…ad silvam que Ravna vocatur…).12 Također se osim »obične« šume spominju i velike šume (magna silva).13 Najčešće su ipak međe označavane drvećem, raznim biljkama i grmovima. Većina je granica išla do nekog drveta ili grma, ili je, pak, međa bila obilježena križem kod drveta ili je bila ispod njega.14 Katkad i drveće nosi neke karakteristike (osim što je obilježeno križem), npr. spominje se veliki hrast kod kojega je međa.15 Na temelju brojnih opisa međa u moslavačkom kraju u srednjem vijeku, razlikuju se sljedeće vrste stabala:16 alma, almafa - jabuka, berekenefa, berekunafa, berekuefa - brekinja, vrsta oskoruše; bik, byk, bykfa, bikfa, bickfa, buzfa - bukva; cerasi, cherasy, cheresne, cheresnfa, cheresnafa, cerasorum, cheresnefa - trešnja; curtuel, kurtelfa, kurtuelfa, curtuelfa, kyrtulfa - kruška; egurfa, egur - joha; gemelchenfa - plodonosni grm; gertan, gartan, gertanfa, gertean, gyrtean, gertean, gerteani, gertianfa, girtianfa, gerthanfa, gyrtanfa grab; gyofa - orah; harasth, harazt, harost, harast, horostfa, horoztfa, harasthfa, horozthfa, harozth, horoztfa - hrast; haas, has, hasfa - lipa; ihor, iohor - javor; ilicis - cer; klenfa, clenfa - klen; korus, keurus - jasen; monoroufa, munuroufa, munuroufa - lješnjak; nucus - orah; nyrfa, nyarfa, nirfa, narfa - jablan; pirus - kruška; pomum - jabuka; scil, scilfa, scyl, zyl, zilfa, scylfa - brijest; tul, tulgfa, tulfa - hrast; viminis - grmlje; yarfa - javor. Riječi slavenskoga porijekla:17 harasth, harazt, harost, harast, horostfa, horoztfa, harasthfa, horozthfa, harozth, horoztfa - hrast; klenfa, clenfa - klen; yarfa - javor Riječi latinskoga porijekla:18 ilicis - cer; nucus - orah; pirus - kruška; pomum - jabuka

Jedna od specifičnosti označavanja vodenih tokova u proučenim izvorima je usporedno korištenje latinskih i hrvatskih izraza. Naime, imenica potok pojavljuje se u različitim oblicima (per potok, descendit ad potok, in fluuium), a ima čak i primjera gdje je uklopljena u samo ime potoka (in paruam Gresenchepataka; CD 18, 513); Više u: Silvija Pisk, Topografija Garića, Gračenice i Moslavine, Zagreb, 2007. (magistarski rad). 11 CD sv. 5 - 10. 12 CD 5, 281. 13 »…ibique intrat magnam silvam et per medium silue…«, CD 5, 27.; »...vadit in magna silva…«, CD 5, 41.; »…ad magnam silvam communem…«, CD 5, 55. Za detaljnije obrazloženje smještaja vidi: Silvija Pisk, Topografija Garića, Gračenice i Moslavine, Zagreb, 2007. (magistarski rad). 14 »...ad duas arbores ihor et has crucesignatas...«, CD 5, 349. 15 »…ad magnam arborem tulfa, sub qua est meta…«, CD 5, 33. 16 CD sv. 5 - 10.; Osim vrsta drveća, navodim i različite načine zapisivanja pojedinog drveća. 17 Marko Kostrenčić, Lexicon latinitatis medii aevi Iugoslaviae, Zagreb, JAZU, sv. 7., 1978., 1345 - 1350. 18 Marko Kostrenčić, Lexicon latinitatis medii aevi Iugoslaviae, Zagreb, JAZU, sv. 1. - 7., 1978. 10

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 64 - 70

Ekonomska i ekohistorija

Silvija Pisk - ŠUMA I DRVEĆE U LATINSKIM SREDNJOVJEKOVNIM DOKUMENTIMA

Riječi mađarskoga porijekla:19 alma, almafa - jabuka; berekenefa, berekunafa, berekuefa - brekinja, vrsta oskoruše; bik, byk, bykfa, bikfa, bickfa, buzfa - bukva; cerasi, cherasy, cheresne, cheresnfa, cheresnafa, cerasorum, cheresnefa - trešnja; curtuel, kurtelfa, kurtuelfa, curtuelfa, kyrtulfa - kruška; egurfa, egur - joha; gemelchenfa - plodonosni grm; gertan, gartan, gertanfa, gertean, gyrtean, gertean, gerteani, gertianfa, girtianfa, gerthanfa, gyrtanfa - grab; gyofa - orah; haas, has, hasfa - lipa; ihor, iohor - javor; korus, keurus - jasen; monoroufa, munuroufa, munuroufa - lješnjak; nyrfa, nyarfa, nirfa, narfa - jablan; scil, scilfa, scyl, zyl, zilfa, scylfa - brijest; tul, tulgfa, tulfa - hrast; yarfa - javor Dvostruki nazivi: latinski hrast ------ jabuka pomum kruška pirus orah nucus

slavenski harast ---- ---- -----

mađarski tul alma kurtelfa gyofa

Osim specifičnih vrsta drva za ogrjev (hrast, bukva, grab i brijest), spominju se i vrste voćaka poput oraha, kruške, jabuke, trešnje, neke vrste oskoruša te plodonosni grmovi. Zanimljivo je da u proučenim izvorima pisanje imena biljaka nije ujednačeno. Postoji nekoliko načina zapisivanja istog imena, npr. za grab postoji 11 različitih verzija (gertan, gartan, gertanfa, gertean). Čest je slučaj da se na ime dodaje riječ fa (mađarska riječ za drvo), što olakšava prepoznavanje flore u dokumentu.20 Imena drveća potječu iz latinskog, slavenskog i mađarskog jezika. Nazivi za hrast, klen i javor su slavenskog porijekla, a za jabuku, krušku i orah najčešće se koristi latinska riječ. Također se koriste usporedni nazivi za pojedino drveće. Hrast je, na primjer, dolazio u slavenskom obliku horast te u mađarskom tulfa. Isto se tako za orah koriste latinski (nucus) i mađarski (gyofa) oblik imena. Katkad se čak u istom dokumentu upotrebljavaju različiti nazivi istog drveta, tj. mađarskog i slavenskog porijekla (tul, harost, tulfa, harast)21, a uobičajeno je da je u istom dokumentu prisutno nekoliko različitih načina pisanja (npr. …tul et bykfa… byk et…).22 Budući da prevladavaju mađarski nazivi drveća, pretpostavljam da su zapisivači (predstavnici Čazmanskog kaptola ili izaslanici ugarsko-hrvatskog kralja) bili većinom ugarskoga podrijetla pa su unosili mađarske riječi u dokumente (npr. »…sub una arbore, que uulgo scylfa dicitur, circa quam est meta terrea antiqua…«).23 Na području Garića,

21 22 23 19

Marko Kostrenčić, Lexicon latinitatis medii aevi Iugoslaviae, Zagreb, JAZU, sv. 7., 1978., 1353 - 1354. Laszlo Hadrovics, Mađarski elementi u srednjovjekovnom latinitetu Hrvatske, Starine 54 (1969.), 12. CD 5, 349., 359. CD 5, 349. CD 5, 35. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 64 - 70

Silvija Pisk - ŠUMA I DRVEĆE U LATINSKIM SREDNJOVJEKOVNIM DOKUMENTIMA

Gračenice i Moslavine nije zabilježen veći broj mađarskog stanovništva, iako bi za neke daljnje pretpostavke trebalo podvrgnuti temeljitoj jezičnoj analizi sve toponime toga kraja.24

Zaključak Analizom latinskih dokumenata za moslavački kraj od sredine 13. do sredine 14. stoljeća pokazalo se da su u opisu međa pojedinih posjeda šume i drveće gotovo najvažniji, tj. najčešći granični orijentir. U gotovo svakom opisu međa se doticala šume, prolazila pokraj nje, kroz nju, a na međi je stajalo drvo, određene vrste ili veličine, ili je, pak, bilo obilježeno križem. Najčešće vrste stabala ovog prostora su grab, bukva, hrast, brijest, klen, javor, jasen i joha. Pojavljuju se i lipa, lješnjak, kruška i jabuka te različito grmlje. U dokumentima se pojedino drveće piše na različite načine, a često je u istoj ispravi navedena mađarska i slavenska varijanta pojedinog drva (najčešće hrasta), dok se, npr., za jabuku koristi usporedno talijanski i mađarski izraz. Često se na riječ - bilo mađarskog ili slavenskog podrijetla - stavlja riječ fa, što je mađarska riječ za drvo. Očito je način zapisivanja ovisio o zapisivaču. Budući da se većinom koriste mađarske riječi za pojedine vrste drveća, pretpostavljam da su zapisivači najčešće bili ugarskoga podrijetla. Srednjovjekovni latinski dokumenti za područje današnje Moslavine pokazali su pravo bogatstvo vrsta i naziva drveća te su dobro uporište za istraživanje različitih procesa promjene okoliša i ekohistorije.

Prilog »…Prima meta incipit iuxta terram episcopi a parte occidentali iuxta terram castrensium de Garyg in arbore egur crucesignata et meta terrea circumfusa, ubi eciam est alia meta terrea castrensium de Garyg. Inde versus orientem tendit ad duas arbores tul crucesignatas. Inde ad arborem egur crucesignatam et meta terrea circumfusa. Inde in valle Farcasvelg ad duas arbores tul et egurfa crucesignatas et ad duas metas terreas. Inde exit versus orientem ad arbores tul et bykfa crucesignatas metis terreis circumfusas. Inde ad duas arbores tul et bykfa crucesignatas metis terreis circumfusas. Inde ad duas arbores tul crucesignatas metis terreis circumfusas, ubi intrat silvam. Inde ad duas arbores ihor et has crucesignatas et metis terreis circumfusas. Inde ad arbores byk et ihor crucesignatas et metis terreis circumfusas. Inde ad arborem tul et gyrtean crucesignatas et metis terreis circumfusas. Inde ad arborem tul crucesignatam. Inde ad arbores ihor et has crucesignatas et metis terreis circumfusas versus eandem partem. Inde ad arbores has et byk crucesignatas et metis Istog je mišljenja i L. Hadrovics koji navodi da je evidentan veći broj mađarskog stanovništva u istočnoj Slavoniji, ali u zapadnijim krajevima mađarske su riječi ušle u isprave administrativnim putem, tj. ako je zapisivač Mađar, unosio je u ispravu mađarska imena drveća i topografskih formacija; Laszlo Hadrovics, Mađarski elementi u srednjovjekovnom latinitetu Hrvatske, Starine 54 (1969.), 7, 8.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 64 - 70

Ekonomska i ekohistorija

Silvija Pisk - ŠUMA I DRVEĆE U LATINSKIM SREDNJOVJEKOVNIM DOKUMENTIMA

terreis circumfusas. Inde ad viam ubi sunt due arbores ihor crucesignate et metis terreis circumfuse. Inde ad duas arbores has et ihor crucesignatas et metis terreis circumfusas. Inde ad duas arbores ihor et byk crucesignatas et metis terreis circumfusas. Inde ad duas arbores has et gertean crucesignatas et metis terreis circumfusas versus orientem. Inde ad duas arbores byk et gertean crucesignatas et metis terreis circumfusas. Inde ad duas arbores has et tul crucesignatas et metis terreis circumfusas. Inde ad duas arbores gertean et tul crucesignatas et metis terreis circumfusas. Inde ad duas arbores byk crucesignatas et metis terreis circumfusas. Inde ad duas arbores ihor crucesignatas et metis terreis circumfusas. Inde ad duas arbores ihor crucesignatas et metis terreis circumfusas. Inde ad duas arbores tul et byk crucesignatas et metis terreis circumfusas. Inde ad viam versus eandem partem ad arbores has et byk crucesignatas et metis terreis circumfusas Inde ad duas arbores tul et has crucesignatas et metis terreis circumfusas. Inde ad duas arbores horost crucesignatas et metis terreis circumfusas. Inde iterum ad duas arbores harost crucesignatas et metis terreis circumfusas. Inde ad duas arbores has crucesignatas et metis terreis circumfusas. Inde ad duas arbores byk crucesignatas et metis terreis circumfusas. Inde ad duas arbores has et ihor crucesignatas et metis terreis circumfusas. Inde ad duas arbores has et ihor crucesignatas et metis terreis circumfusas. Inde ad duas arbores byk et tul crucesignatas et metis terreis circumfusas. Inde exit de silva ad arborem has et ad duas metas terreas. Inde per unam vallem descendit inferius usque ad arborem cheresne metis terreis circumfusam. Inde in eadem valle ad duas arbores curtuel et gertean crucesignatas et metis terreis circumfusas, ubi cadit in aquam Pribinisych versus orientem et vicinatur terre Bogdani et Elic filiorum Chakan. Inde descendit inferius in eadem aqua versus septemtrionem ad metam terream ubi est meta Elie in arbore curtuel. Inde descendit parum ad metam terream inferius, ubi vicinatur terra castrensium ex alia parte aque. Inde per eandem partem ad duas metas terreas. Inde rcflcctitur in eadem aqua Pribinisich inter septemtrionem et occidentem iuxta vicinitatem castri et veniet ad duas arbores egur et gertean crucesignatas. Inde ad duas arbores curtuel et tul crucesignatas. Inde ad duas arbores tul et ryl crucesignatas tendit aliquantulum versus eandem partem. Inde ad mlacam Gceterna(!) ubi vicinatur terre filiorum Bogdan. Inde versus occidentem in eadem mlaca exit ad duas arbores tul et egur crucesignatas. Inde ad duas arbores zyl et keurus crucesignatas. Inde ad duas arbores zyl crucesignatas de una radicc procreatas. Inde versus eadem (!) partem ad duas arbores harost et keurus crucesignatas. Inde inter septemtrionem et occidentem ad duas arbores tul et egur crucesignatas. Inde ad duas arbores keurus et egur crucesignatas. Inde ad duas arbores tul et alma crucesignatas, ubi cadit in aquam Chazma et vicinatur terre comitis Ruh empticie, ex alia parte terre regis in eadem aqua descendit versus occidentem per magnum spacium usque ad longum pontem ibique relinquens vicinitatem terre regis et vicinatur terre ecclesie, ubi ascendit in longum pontem, que ducit versus Rachcham(l) in cuius longitudine perveniet in unam viam que ducit versus domum Paulini ad duas arbores tul et egur crucesignatas et metis terreis circumfusas. Inde versus meridiem ad duas arbores ihor et tul crucesignatas et metis terreis circumfusas in eadem via. Inde ad duas metas terreas in arboribus gertean crucesignatis. Inde ad arborem curtuel crucesignatam et metas terreas circumfusas iuxta eandem viam. hide ad duas arbores tul et ihor crucesignatas et metas EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 64 - 70

Silvija Pisk - ŠUMA I DRVEĆE U LATINSKIM SREDNJOVJEKOVNIM DOKUMENTIMA

terreas circumfusas. Inde exit de nemore in eadem via ad duas metas terreas. Inde iuxta silvam sive nemus versus meridiem ad puteum et ad duas metas terreas. Inde ad alium puteum et ad duas metas terreas iuxta eandem silvam. Inde ad duas metas terreas iuxta tercium puteum versus eandem partem. Inde ad duas metas terreas in fine vallis unde fluit rivulus. Inde superius versus occidentem iuxta puteum in montem sibi sunt due mete terree. Inde inter meridiem et occidentem in via ad duas metas terreas. Inde versus eandem partem tendit ad duas metas terreas. Inde ad duas metas terreas. Inde versus meridiem ad duas metas terreas. Inde ad duas metas terreas iuxta puteum inter meridiem et occidentem. Inde versus meridiem ad duas metas terreas. Inde ad duas metas terreas in dumo munorou. Inde ad quatuor metas terreas. Inde ad duas metas terreas. Inde ad duas metas terreas iuxta viam. Inde rcflectitur inter meridiem et occidentem ad duas metas terreas. Inde versus eandem partem ad gertanfa crucesignatam et metas terreas circumfusas, ubi segregatur de vicinitate terre Pau ini et cadit in aquam Zalatinnyk, unde ascendit in eadem aqua in vicinitate terre ecclesie et terre empticie usque ad metam terream iuxta arborem gertean. Inde versus eandem partem superius ascendit in eadem aqua Zalatinnyk et pervenit ad priorem metam et ibidem terminator...«25 Summary Analyzing some medieval documents from mid 13th to mid 14th century, that cover today’s Moslavina region, I have established that, beside water streams, military strongholds and roads, forest and trees were important markings (landmarks) in setting up boundaries of an estate. Trees were marked down in different ways, and several variations of a name existed (Latin, Hungarian and Slavic names). However, Hungarian names were prevailing there, probably due to Hungarian origin of the persons making the annotations.

CD 5, 349 - 350.; Primjer opisa međa iz 1256. godine na području komitata Garić. Drveće je označeno masnim slovima.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 64 - 70

Ekonomska i ekohistorija

Mira Kolar-Dimitrijević - KRATAK OSVRT NA POVIJEST ŠUMA HRVATSKE I SLAVONIJE

KRATAK OSVRT NA POVIJEST ŠUMA HRVATSKE I SLAVONIJE OD 1850. GODINE DO PRVOGA SVJETSKOG RATA A BRIEF REVIEW OF HISTORY OF FORESTS AND WOODS IN CROATIA AND SLAVONNIA, IN THE PERIOD FROM YEAR 1850 UNTIL THE WORLD WAR ONE Prof. dr. sc. Mira Kolar-Dimitrijević Red. sveuč. prof. u mirovini Draškovićeva 23 HR, 10000 Zagreb mira.kolar@zg.t-com.hr

Primljeno / Received: 7. 2. 2008. Prihvaćeno / Accepted: 22. 10. 2008. Rad ima dvije pozitivne recenzije Izvorni znanstveni rad Original scientific paper UDK/UDC: 94 (497.5) “1850/1914”: 630*6

Sažetak Šume su bile najveće hrvatsko blago u 18. i 19. stoljeću. One su bile i javno dobro (bonum publicum) koje se pomalo privatiziralo i većinom pretvaralo u druge kulture, a taj je proces dovršen tek krajem 20. stoljeća. Za gospodarski razvoj Hrvatske 19. stoljeće je ključno jer se tada stvara obrazac da je pola šuma državno, a pola privatno i općinsko. Bez poznavanja povijesti šuma ne može se razumjeti odakle se stvara kapital kojim plemstvo preživljava ili se novi poduzetnici, uglavnom strane narodnosti, bogate. Administrativna podjela Hrvatske, Slavonije i Dalmacije te zadržavanje sustava Vojne krajine do 1882. godine zakočili su normalni gospodarski razvoj Hrvatske i produžili vlasnička opterećenja koja su se odražavala na odnosima državnih šuma i šuma jedanaest imovnih općina, na odnosima gradova koji se bore za svoje šume s okolnim selima čiji stanovnici smatraju da su te šume njihove. Pitanje šuma posve je neopravdano zapostavljeno u gospodarskoj povijesti Hrvatske, iako je bitno za razumijevanje povijesti Hrvatske i odnosa države prema njezinu gospodarskom razvoju. Cijela ta povijest protkana je dugotrajnom i žestokom borbom za šume, a to se produžilo i u politici trgovine i obrade drva, što nije predmet ovog rada.

Ključne riječi: Hrvatska, Slavonija, 19. stoljeće, državne, plemićke, općinske (seoske) i gradske šume Key words: Croatia, Slavonnia, 19th century, state, nobility, municipal (village) and town forests and woods.

Šume su od davnine bile najveće blago Hrvatske. One su bile javno dobro, dakle državno dobro, koje se pomalo privatiziralo, odnosno rasprodavalo. To je značilo i promjenu kulture pa su šume postajale oranice ili livade. U vrijeme kad nije bilo dobro uređenih putova i željeznice, drvo je uglavnom služilo za građu, ogrjev te izradu daščica potrebnih za izradu EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 71 - 93

Mira Kolar-Dimitrijević - KRATAK OSVRT NA POVIJEST ŠUMA HRVATSKE I SLAVONIJE

bačvi za vino. Šume su bile i utočište, i sklonište i izvor raznolikih nematerijalnih bogatstava, ali upravo stoga treba na temelju pouka iz povijesti voditi računa o njihovoj budućnosti i održanju onoga što nam je ostalo. Povijest šuma nije jednostavna. Velike šume imale su svoje ime i stanovnici u okolici živjeli su s tim šumama, iako nisu svi bili vlasnici. A vlasnici su mogli biti razni: država, plemstvo, gradovi, zemljišne zajednice, turopoljska općina, imovne općine, pojedinci. Svaka od tih šuma ima svoju povijest, posebnu, jedinstvenu i uglavnom neponovljivu. Svaka je šuma vrijedna pažnje. Pokušat ću to pokazati u ovom radu na nekoliko primjera iz druge polovice 19. stoljeća, pri čemu želim naglasiti da je povijest šuma i šumarstva iznimno bogata materija koja se, kao i povijest vodenica, ne može izložiti na nekoliko stranica. Dakako da u ovom prikazu izostaje šumarsko-tehnološki pristup u korist povijesnog. Povjesničar piše o šumi kao o živom biću, dok šumar procjenjuje starost šume, njezinu isplativost, eksploataciju i održavanje. Povijest šuma je duga i one su ugrađene višestruko u našu povijest od vremena borbe s Osmanlijama do vremena kada su služile kao skloništa i bolnice partizanima. Šume su bile najveće blago Hrvatske i njihovoj povijesti treba posvetiti najveću pažnju. Njihovu ljepotu i važnost prvi je odlično opisao književnik i šumar Josip Kozarac u svojoj iznimnoj priči »Slavonska šuma« (1888.).1

Državne šume Šume su do 1848. godine bile državne, plemićke i plemenitaške, crkvene i gradske. Oduvijek su smatrane blagom koje treba čuvati. U statutima primorskih gradova spominje se zabrana bezvlasnog sječenja šuma već u 13. stoljeću.2 Za sjevernu Hrvatsku takve je odredbe donio Verbözhijev Tripartitum opus iuris consuetudinarii inclytgarregni Hungarie 1514. godine, koji je na hrvatski preveo Pergošić i izdao u tiskari u Nedelišću.3 Ratovi s Osmanlijama onemogućili su upravu nad šumama te je tek u vrijeme carice Marije Terezije njezinim urbarima precizirana uprava šuma.4 Urbar carice Marije Terezije iz 1755. godine već je i pravi šumarski red koji sadrži propise o iskorištavanju šuma. Državne su bile dobro održavane i uređivane po zakonima o šumama kojima je carica Marija Terezija posvećivala veliku pozornost. Po šumskim propisima Austrija je prednjačila u Europi.5 Austrijski Šumski zakon od 3. prosinca 1852. godine označio je velike promjene pri prijelazu iz feudalizma u novo građansko društvo gdje je cijelo poslovanje stavljeno na tržišnu osnovu.

Josip KOZARAC, Slavonska šuma, Vinkovci, 2003. U pogovoru ove spomen-knjižice Katica Ćorkalo Jemrić ističe da je život Slavonaca nezamisliv bez hrastove šume, uz isticanje uporabne i gospodarske vrijednosti hrastova drva i žirova ploda (str. 25). 2 Mirela SLUKAN-ALTIĆ, Vegetacijske karte i ostali kartografski izvori za proučavanje transformacije vegetacijskog pokrova s posebnim osvrtom na Velebit, Historijski zbornik, 2002., 53 - 64. 3 Pergošićevo djelo objavio je u Čakovcu dr. Zvonimir BARTOLIĆ. 4 O. PIŠKORIĆ, J. VUKELIĆ, Pregled povijesti hrvatskih šuma i šumarstva. U: Šume u Hrvatskoj, Zagreb, 1992., 272. 5 U Pruskoj je prve propise donio G.L. Hartig 1812., u Bavarskoj su doneseni 1819., u Francuskoj 1827., a u Rusiji 1837. (J. PARTAŠ, Koje su težnje šumskoga gospodarstva i kakvo je po tom uredjenje poglavito državnih šuma srednjoeuropejskih, Viestnik za gospodarstvo i šumarstvo, 1889. - 1890., Križevci, str. 128 -139. 1

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 71 - 93

Ekonomska i ekohistorija

Mira Kolar-Dimitrijević - KRATAK OSVRT NA POVIJEST ŠUMA HRVATSKE I SLAVONIJE

Pritom se vodilo računa o različitim dijelovima monarhije.6 Šume su se tim zakonom dijelile na državne kojima upravlja neposredno država, općinske koje su svojina općina ili gradova i privatne kojima su gospodarili pojedinci, zavodi i samostani. Ta podjela se ne može točno primijeniti zbog promjena vlasništva nad šumama i borbe za šume.7 U Beču je 20. prosinca 1853. godine održana izvanredna skupština Šumarskog društva cijele tadašnje austrijske carevine. Na tom je zasjedanju pročitan posebno izvještaj Šumarskog odsjeka banske vlade za Hrvatsku i Slavoniju, a posebno za Vojnu krajinu.8 Tadašnja Hrvatska i Slavonija imala je 315.000 četvornih kilometara, od čega je 20.000 četvornih kilometara bilo neplodnog zemljišta. Od preostale plodne zemlje od 295.000 četvornih kilometara, 127.000 četvornih kilometara ili 43 posto činile su šume. Te su šume bile iznimno vrijedne jer se u 92 posto radilo o tvrdom drvetu, a u samo osam posto o mekom (bor i jele). U ravnicama je dominirao hrast, u srednjem dijelu bukovina, a na brdima bor i jele. No, ima i cera, kestena, graba, javora, brijesta, breze, topole, smreke, vrbe i ljeskovine. Iz tih šuma dobivalo se godišnje 950.000 hvati tvrdog i 100.000 hvati mekog drva, a godišnji prihod po tom izvoru iznosio je 1,050.000 kruna, odnosno 7,200.000 forinti srebra. Ukupna vrijednost tih šuma iznosila je 120,000.000 forinti srebra. Na prostoru građanske Hrvatske i Slavonije živjelo je 850.000 stanovnika, od kojih su 171.000 bili vlasnici zemlje. To znači da je na svakog stanovnika otpadalo jedno i pol jutro šuma, a na svakog vlasnika 7,4 jutra, odnosno 1,22 hvati drva na svakog stanovnika, tj. 6,14 hvati drva na svakog vlasnika. Vrlo je zanimljivo da je državi u civilnom dijelu pripadalo samo 10.000 četvornih kilometara šuma, a sve ostalo bilo je u vlasništvu velikaša, korporacija i mjesnih općina. No, Naputkom iz 1856. sa šumama se moralo gospodariti tako da su donosile »odgovarajuće kamate«, a dvije godine poslije doneseni su i propisi za procjenu pa su se po jedinstvenom kriteriju mogle iskazivati vrijednosti šuma. Zakon o šumama počeo se primjenjivati u civilnoj Hrvatskoj tek 1857., a u Vojnoj krajini 3. veljače 1860. godine. Jelačićeva je vlada i prije provela popis šuma za tri županije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, prema kojemu su te tri županije imale pod šumama 588.625 jutara, i to: Zagrebačka županija 309.847, Varaždinska 147.612, a Križevačka 131.165 jutara.9 Bilo je propisano da se uprava šuma mora povjeriti šumarskim stručnjacima. Tim je zakonom vijek hrastova skraćen jer je dopuštena sječa svih hrastova starijih od 140 godina.10

Politika »divide et impera« osjetila se i u šumama. Tako se šumama Dalmacije upravljalo prema drugačijim propisima od šuma Hrvatske i Slavonije, odnosno Vojne krajine. (Šime PERIČIĆ, Politika Austrije prema šumskom fondu Dalmacije od 1814. do 1848. godine, Acta historico oeconomica Iugoslaviae, (AHOI), vol. 10, Zagreb 1983., 63 - 70. 7 Bogdan STOJSAVLJEVIĆ, Šuma i paša - u borbi sela u Hrvatskoj i Slavoniji poslije 1848., JAZU, Zagreb, 1961. 8 Rudolf HORVAT, Šume u Hrvatskoj g. 1853., Hrvatsko gospodarstvo, 40, 29. VI. 1941., str. 4. Taj je izvještaj očito podnio Imbro Ignjatijević Tkalac ministarstvu u Beču pa se on vjerojatno i nalazi u nekoj bečkoj arhivi. Rudolf Horvat ga je očito imao u rukama. 9 Ivan ERCEG, Šume kao objekt ekonomske politike i izvor za održavanje gospodarskog života, AHOI, vol. 10., str. 8. 10 To se nastavljalo i dalje te je 1926. određeno da se hrast posiječe kada ima 140 godina, a 1985. kada ima 120 godina; M. KOLARDIMITRIJEVIĆ, Utjecaj šuma hrasta lužnjaka na gospodarski život Hrvatske, U: Retrospektiva i perspektiva gospodarenja šumama hrasta lužnjaka u Hrvatskoj, Zagreb - Vinkovci, 2003., 261. Akademik Dušan Klepac specijalizirao se istraživanjem i njegovanjem hrastovih šuma (D. KLEPAC, Hrast lužnjak, U: Retrospektiva..., 23 - 32. S bibliografijom. 6

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 71 - 93

Mira Kolar-Dimitrijević - KRATAK OSVRT NA POVIJEST ŠUMA HRVATSKE I SLAVONIJE

Godine 1866. načinjen je novi inventar šuma po županijama u cijeloj Hrvatskoj i Slavoniji te se vidi da je to područje imalo čak nešto više šuma nego Vojna krajina uoči razvojačenja (tablica 1). TABLICA 1: Šume u Hrvatskoj i Slavoniji 1866. godine po županijama* Šuma

Površina županije u jutrima

jutara

čet. hvati

Postotak županije pod šumama

Zagrebačka

770.900

313.901

289

40,72

Varaždinska

317.600

122.127

517

39,45

Križevačka

310.700

119.026

112

39,21

Županija

Riječka

281.200

149.178

33,07

Požeška

446.100

245.819

664

55,10

Virovitička

759.582

354.769

Srijemska Ukupno

440.000

66.415

3,326.082

1,371.236

46,76 15,09 75

*I. ERCEG, Šume kao objekt ekonomske politike... AHOI, 10, 1983, str. 11.

Problem šumskih stručnjaka pokušao se riješiti dovođenjem stranaca, ali su potrebe za stručnim kadrom zbog velikih površina pod šumama bile velike. Mojsije Baltić, Jelačićev prijatelj i član Namjesničkog vijeća, pokušao je osmisliti dugotrajniji gospodarski program za Hrvatsku i pritom ne zaboraviti šume. U posljednjem je trenutku i s velikim trudom uspio izboriti odobrenje za osnivanje ratarnice i Gospodarsko-šumarske škole 1860. godine. U ratarnici je uvijek bilo mnogo više učenika nego u Gospodarsko-šumarskoj školi. U školskoj godini 1888./1889. učenika u gospodarsko-šumarskom učilištu (za šumare i lugare) 56 učenika bilo je iz Hrvatske i Slavonije, pet učenika dolazilo je iz Dalmacije, tri iz Bugarske te po jedan iz Istre, Ugarske, Češke i Srbije.11 Iako se sljedeće godine broj učenika šumara povećao na 71 jer su područja bivše Vojne krajine potraživala šumare te su ih i stipendirala, javljaju se sve češći zahtjevi da se šumarska nastava premjesti u Zagreb.12 Naime, 1874. godine u Zagrebu je osnovano Šumarsko društvo, a 1876. pokrenut je i Šumarski list kao glasilo tog društva, pa se šumarska služba za cijelu Hrvatsku i Slavoniju počinje koncentrirati u Zagrebu.13 Godine 1895. šumarski odsjek iz Križevaca preseljen je u Zagreb gdje djeluje kao Šumarska akademija. Usprkos svim naporima šumarskih nastavnika, svršene učenike te akademije nisu htjele zapošljavati državne šumarije koje su preferirale stručnjake školovane u austrijskom Mariabrunnu pokraj Beča, Mađarskoj ili Češkoj, a koji su rado dolazili u Hrvatsku jer su ovdje bili cijenjeni i dobro plaćeni.14 Zgrade državnih šumarija najčešće Polazak u kr. gospodarskom i šumarskom učilištu i u ratarnici u šk. g. 1888./89., Viestnik za gospodarstvo i šumarstvo 1888./89., str. 215. 12 Viestnik ... za 1889./90., str. 217. Fran Kesterčanek bio je od 1878. do 1899. profesor u križevačkom učilištu, a zatim je do 1915. predavao u Zagrebu na šumarskoj akademiji i zaslužan je za formiranje šumarstva na znanstvenoj osnovi . 13 Godine 1926. objavljena je luksuzna monografija Pola stoljeća šumarstva 1876. - 1926., Zagreb, 1926., u kojoj su najistaknutiji šumari pisali o stanju šuma i povijesti. Mnogo podataka možemo dobiti iz rada Povijest šumarstva Hrvatske 1846. - 1976. - Kroz stranice Šumarskog lista, Zagreb, 1976. Izd. Saveza inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije Hrvatske. 14 U Mariabrunnu je sinove školovao i Filip Deutsch Maceljski koji je za svoje zasluge u prometu drvom dobio 1910. i barunat, jednako kao i baruni Gutmanni u Belišću.. 11

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 71 - 93

Ekonomska i ekohistorija

Mira Kolar-Dimitrijević - KRATAK OSVRT NA POVIJEST ŠUMA HRVATSKE I SLAVONIJE

su bile najljepše zgrade u sjedištima šumarija. Zbog dobrog čuvanja državne su šume bile nedodirljive, a oni koji su kažnjeni zbog šumskih šteta, često su uključivani u pošumljavanje. Šume su često davane u eksploataciju privatnicima koji su gradili i željezničke pruge i ceste kojima su dopremali posječeno drvo do pilana ili mjesta utovara za izvoz. Pri prodaji drva uvijek se jedan dio ulagao u obnovu državnih šuma koje su bile hrastove ili bukove. Tako je nastala i poznata šuma Repaš kod Đurđevca. Dražbe drva iz državnih šuma uvijek su bile velik događaj. Prva Dalmatinsko-hrvatsko-slavonska izložba 1864. godine u Zagrebu spominje hrvatske šume kao »prostrane i krasne«.15 Ta krasota privlačila je i poduzetnike pa se šume počinju sjeći i masovno izvoziti u inozemstvo, čime je nekim područjima nanesena nenadoknadiva šteta. Hrvatsko-ugarska nagodba u izvorniku iz 1868. godine spominje šume, i to u §. 8. u kojemu stoji: »...ako bi se radilo o prodaji državne imovine u zemljama i šumama, o tome se i Sabor kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije sasluhnuti ima, pa da se bez njegove privole prodaja takova izvest ne može«. Zemaljska vlada u Zagrebu 1871. donosi Privremenu naredbu o upravi, gospodarenju i uživanju općinskih šuma u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji«. Iz te naredbe vidi se da su državne šume ostale pod nadležnošću Ministarstva poljodjelstva u Beču, odnosno poslije 1868. u Budimpešti te da je Zemaljska vlada imala nadležnost samo nad općinskim šumama. Željelo se, dakako, kontrolirati i veleposjedničke šume koje su omogućile prilagođavanje veleposjeda novim tržišnim odnosima i produljile trajanje tih veleposjeda. Međutim, država ne pušta iz ruku polovicu šuma Vojne krajine. Borba za šume obilježila je cijelo 19. stoljeće, a vodila se između Beča, Budimpešte i Vojne krajine, između Budimpešte i Zagreba te između raznovrsnih vlasnika šuma (općinske šume, šume zemljišnih zajednica, gradske i plemićke šume). Šume su bile ključni faktor u prestrukturiranju društva u moderno društvo.16 Upravo zbog njihove vrijednosti borba za šume obilježila je 19. stoljeće tijekom kojega su u Hrvatskom saboru podnesene brojne interpelacije na temu segregacije i komasacije šuma.17

Katalog Prve dalmatinsko-hrvatsko-slavonske izložbe 1864., Zagreb 1864., 34 - 36. Dušan KLEPAC, Hrvatsko šumarstvo u drugoj polovici XIX. stoljeća, Zbornik radova Hrvatski ban Josip Šokčević, Zagreb Vinkovci, 2000., 179 - 212. 17 Zbog haračenja šume Zemljišne zajednice Barilović izbili su nemiri 1906. godine (HDA, f. 78, kut. 1188. interp. 4-1906.i 26-1907.). Radi segregacije državnih šuma kod Bjelovara i Ivanića spor (HDA, f. 78, kut. 1188, interp. 9-1906). Živko Petrić interpelira u Saboru 1906. zato što je šumarski ured premješten iz Otočca u Sušak (HDA, f. 78, kut. 1188, inter. 20-1906). Zbog haračenja šume zemljišne zajednice Velika pokraj Požege zatrpan je potok Veličanka pa je došlo do poplave (HDA, f. 78, kut. 1189, interp. 56-1906-1911. i ponovno kut. 1195, br. 24 od 13. I. 1914. kada Zatluka traži pošumljenje uz Veličanku). Ustvari, tu je bio posjed suca i kratkotrajnog bana Rakodczaya te se čini da su seljaci namjerno činili veliku štetu i u Rakodczayevu parku (Hda, f. 78, kut. 1195., int. 24 od 13. I. 1914.). Pravoužitnička prava isto su došla u kaotično stanje pa je zastupnik I. Abjanić 1907. godine tražio da se drvo dobiva na osnovi živih članova obitelji, a ne na osnovi mrtvih selišta (HDA, f. 78, kut. 1189, int. 84- 19. III: 1907.). Vodi se urbarska parnica zbog šume Gora pokraj Lobora koju je vlastelinstvo Lobor nepovlasno oduzelo 1880. godine (HDA, f. 78, kut. 1189, inter. 96 od 22. III. 1907.). Zbog neuredno provedene segregacije šuma u Vilić Selu pokraj Požege interpelira I. Zatluka 23. III. 1907. u Saboru (HDA, f. 78, kut. 1190., int. 105 - 1907.). Uoči Prvoga svjetskog rata dolazi do uzurpacije šumskog zemljišta od stanovnika Zdenaca, Slatinika i Matković Mele, koji nisu imali dovoljno šume, te su jedni zastupnici bili za vrlo stroge kazne dok su drugi predlagali da se uzurpacije bez odštete prepuste stanovništvu (Hda, f. 78, kut. 1195. interpelacija Dragutina Hrvoja b. 18 od 13. I. 1914.). 15

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 71 - 93

Mira Kolar-Dimitrijević - KRATAK OSVRT NA POVIJEST ŠUMA HRVATSKE I SLAVONIJE

Sredinom 19. stoljeća civilna Hrvatska i Slavonija imala je nešto više šuma od Vojne krajine koja je prije počela provoditi plansku sječu. Prema službenoj procjeni, na području Hrvatske i Slavonije nakon sjedinjenja s Vojnom krajinom bilo je 2,666.265 jutara šuma ili 36 posto površine.18 Godine 1910. cijela je Hrvatska imala 2,480.881 jutar ili 33,56 posto teritorija pod šumama. Najviše je šuma bilo u Zagrebačkoj županiji (tablica 2). Tablica 2.: Šume cjelokupne Hrvatske i Slavonije 1910. godine po županijama* Županija

Sve šume - broj jutara

Površina županije pod šumama u postocima

Ličko-krbavska

424.440

39,34

Modruško-riječka

545.647

40,79

Zagrebačka

488.285

38,08

Varaždinska

139.557

31,39

Bjelovarsko-križevačka

308.891

35,23

Požeška

263.848

30,82

Virovitička

279.488

33,41

Srijemska

230.725

19,72

2,480.881

33,56

Ukupno * I. ERCEG, n. dj., str. 12.

Međutim, kada se pogleda interpolacije Hrvatskog sabora od 1886. do 1914. godine, vidi se da se velik broj njih odnosi na šume i povrede Zakona o šumama. Do početka 1881. upravu državnih šuma vodilo je zajedničko Ministarstvo financija, a Naredbom br. 2971 od 27. lipnja 1881. državne šume trebale su se voditi u posebnim gruntovnim ulošcima. Godine 1906. razmišljalo se o prijenosu tih šuma na mađarski erar, što je izazvalo žestok otpor hrvatskih zastupnika u Saboru.19 Nadzor nad šumama imalo je Šumarsko ravnateljstvo u Zagrebu, ali radili su i Nadšumarski ured u Vinkovcima te Kraljevski šumarski ured u Otočcu, s time da je vrhovni nadzor imalo Ministarstvo za poljoprivredu. Od prodaje državnih šuma trebalo je 44 posto ići u korist autonomnog hrvatskog budžeta, ali to često nije provođeno. Šuma kao naslijeđeno bogatstvo bila je privlačna meta te su vođeni brojni i dugi sporovi između države i imovnih općina, ali još više između imovnih općina i gradova i trgovišta koja su oskudijevala šumom. Segregacije pašnjaka i šuma propisuje patent od 1857., ali je tek sada došlo do žestokih i dugih borbi za šume u kojima je plemstvo bilo konačni gubitnik, iako se u prvi tren činilo da dobiva bolje i kvalitetnije šume. Narod ih je omrznuo upravo zbog šuma, što je utjecalo na održanje plemstva u Hrvatskoj. Nakon podjele šuma između imovnih općina i države u procesu spajanja Vojne krajine s civilnom Hrvatskom, država je svoje šume u Hrvatskoj i Slavoniji podredila upravi direkcija. Na području Slavonije takva je direkcija bila u Vinkovcima. U Bjelovaru je bila državna direkcija za šume šest kotara (Bjelovar, Koprivnica, Đurđevac, Čazma, Kutina i Križevci). U Petrinji je bilo sjedište varaždinske i banske šumske direkcije itd. No, sporovi mnogih seljaka

I. ERCEG, n. dj., str. 11. Fran Novak interpelira 24. studenoga 1906. u Hrvatskom saboru (HDA, f. 78, kut. 1188 - interpelacije 6-1906).

18 19

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 71 - 93

Ekonomska i ekohistorija

Mira Kolar-Dimitrijević - KRATAK OSVRT NA POVIJEST ŠUMA HRVATSKE I SLAVONIJE

s državnim šumama protegnuli su se do Prvoga svjetskog rata,20 a početkom 1914. godine postavilo se i pitanje o prodanom drvu iz državnih šuma jer je dio od prodaje trebao biti uplaćen u autonomnu blagajnu.21 Godine 1894. donesen je zakon kojim se uređuje šumarsko-tehnička služba kod političke uprave u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, a u Provedbenoj naredbi od 15. srpnja 1895. razrađene su šumarsko-upravne osnove za veće šume koje je Zemaljska vlada htjela imati pod svojom kontrolom. Šumarski odsjek u Odjelu za unutarnje poslove trebao je sa šumarima u županijama i kotarevima voditi brigu o hrvatskim šumama. Taj je odsjek imao i inspekcije koje su trebale kontrolirati sve šume osim državnih, pa je dr. Andrija Petračić, povjerenik za šume u vladi Narodnog vijeća Države SHS, u čitaonici Hrvatskog šumarskog društva 8. studenoga 1918. rekao: »Primismo, gospodo, naše državne šume kao izgubljeno dijete na povratku na naše tople šumarske grudi. Čuvajmo ih i njegujmo ih, nama na diku, a domovini na korist«.22 No, s centralizacijom države i ukidanjem vlade u Zagrebu hrvatske su šume došle pod nadležnost beogradskog Ministarstva šuma i ruda, što je omogućilo neviđenu pljačku i devastaciju hrvatskih šuma u korist pedesetak društava koja su se bavila njihovom eksploatacijom.

Šume imovnih općina kao nasljednik polovice šuma Vojne krajine O šumama Vojne krajine vodilo se mnogo brige, ali je i njih zahvatila pojačana sječa. Smatra se da je 1750. pod šumama bilo 70 posto zemljišta u Slavoniji, 1850. godine 60 posto, 1914. samo 35 posto, a taj se postotak i dalje smanjivao.23 Naime, poslije Karlovačkog mira 1702. osnovana Vojna krajina nije ograničavala krajišnike u korištenju šuma, nego im je obilno dopuštala da iz šuma koriste građevno i ogrjevno drvo, pašu i žirovinu. Sve to činila je u namjeri da se krajišnici što jače vežu uz bečki dvor koji je upravljao krajinama. Međutim, odnos prema šumama počeo se mijenjati. Država je isticala svoje vlasništvo, gledajući na krajišnike samo kao na uživaoce tih šuma. Šumama Vojne krajine upravljalo se Zastupnik Gjorgje Gjurić podnio je 1911. godine interpelaciju u Hrvatskom saboru zbog sporova na području Otočca (HDA, f. 78, kut. 1193., interpelacija 260-1911.). 21 HDA, f. 78, kut. 1195., interpelacija Frana Novaka o novcu za državne šume br. 48 od 23. I. 1914. i Novakova interpelacija o garanciji graničarima da će imati za sva vremena pravo na trajno podmirenje svojih potreba na ogrjevnom i građevnom drvu besplatno, br. 86 od 13. II. 1914. godine. Na sjednici 13. veljače uključio se u raspravu o šumama i Stjepan Radić, upozoravajući na velike nepodopštine koje su se događale kod prodaje velikih šuma (HDA, f. 78, kut. 1195, int. 98 od 17. II. 1914.). Na sjednici Sabora 4. ožujka 1914. godine Toma Jalžabetić, zastupnik iz Đurđevca, napada upravu imovnih općina u Bjelovaru koje su prodale čak i svoje mlade šume te da se sada osjeća veliki nedostatak ogrjevnog drva (HDA, f. 78, kut. 1195, interpelacija br. 117 od 4. III. 1914.). Jednu od posljednjih interpelacija o šumama podnio je Dragutin Hrvoj koji je upozorio na pustošenje na Dilj-gori gdje su šume posječene i površine pretvorene u pašnjake ili oranice. Zbog toga je došlo do bujica pa su i plodna polja u okolini, primjerice Čašljavci koje je nekoć hranilo selo Ruševo, podlokana, a nitko o tome ne vodi brigu (HDA, f. 78, kut. 1196, inter. 169 od 31. III. 1914.). Prije kraja rata državne su šumarije monopolizirale promet drvom, pa je tako šumarija u Gospiću tražila od stanovništva da opskrbljuje stovarište šumarije radi izvoza (HDA, f. 78, kut. 1197, interp. Marka Djošena br. 293 od 3. III. 1917.). 22 HDA, f. Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba, kut. 15, zapisnik sjednice Odbora Narodnog vijeća od 8. XI. 1918. godine. 23 Đuro RAUŠ, Šume Slavonije i Baranje od Matije Relkovića do danas. Radovi Centra za organizaciju naučnoistraživačkog rada u Vinkovcima, JAZU, Zagreb 1973., 142. 20

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 71 - 93

Mira Kolar-Dimitrijević - KRATAK OSVRT NA POVIJEST ŠUMA HRVATSKE I SLAVONIJE

Naslovnica knjige Oskara Agića i Drage Tepeša 60 godina Brodske imovne općine, Vinkovci, 1934.

Naslovnica Viestnika za gospodarstvo i šumarstvo, Križevci 1889. - 1890.

po zakonskoj uredbi iz 1769. godine, kojom je određeno da se trebaju njegovati i da hrast treba pustiti da raste slobodno 200 godina. Car Josip II. je 16. siječnja 1771. zatražio da se šume Slavonske, Varaždinske i Banatske krajine što bolje čuvaju, a 24. travnja 1787. dane su detaljne upute o radu s carskom šumom koja se mora stručno i pošteno voditi, svakih 14 dana pregledavati, a ogrjevno drvo sjeći samo od listopada do sredine siječnja, odnosno građevno do veljače. Bilo je zabranjeno rušenje novih stabala dok se ne pokupe iz šume izvaljena stabla, odnosno »leževina«. Graničar nije smio prodavati drvo koje je dobio u ime vojnog deputata »provincijalistima« i bile su predviđene stroge kazne za kršenje ovih propisa, kao i za podmetanje požara u šumama. Žirenje se dopuštalo samo za 15 svinja po kućnoj zadruzi. Te su naredbe ponovno potvrđene i ojačane 1807. godine. Oktobarskom diplomom Franje Josipa od 1850. krajišnici su postali vlasnici oranica i livada, ali ne i šuma koje su s razvojem prometnica sve više postajale tražena i vrijedna roba. Užici krajišnika sve su više ograničavani i konačno uređeni carskim Pravilnikom za šumsku službu od 3. veljače 1860. godine. Carska šuma bila je posebno carsko dobro. Ona je postala zatvoren gospodarski subjekt od kojega je dvor imao velike koristi. To se vidjelo i u Zakonu od 8. lipnja 1871. kada je Vojna krajina razvojačena i s tim u vezi otkupljena servitutna prava krajišnika u carskoj šumi. Ta je segregacija (otkup, podjela) krajiških šuma uzrok postanka imovnih općina EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 71 - 93

Ekonomska i ekohistorija

Mira Kolar-Dimitrijević - KRATAK OSVRT NA POVIJEST ŠUMA HRVATSKE I SLAVONIJE

koje su trebale upravljati šumama dodijeljenima krajišnicama. Imovnim općinama pripala je polovica krajiških šuma, i to po novčanoj vrijednosti, a ne po površini. Dobro vođene šume vojnih krajina vrijedile su cijelo bogatstvo, a to je privuklo strane poduzetnike koji su nagrnuli na ta područja te je Europa, koja je naglo kročila putevima industrijalizacije koristeći se željezničkim prugama, potraživala drvo iz Hrvatske i Slavonije. Sustav Vojne krajine bio je pred kraj vojne uprave izgrađen do savršenstva. To se odnosilo i na šume koje su sve pripadale dvoru koji je njima upravljao. Budući da je zadržan uhodani sustav Vojne krajine i nakon odlaska Francuza 1813., u Petrinji je bilo sjedište uprave šuma (Banal Wald Direction) I. i II. banske pukovnije kojoj je na čelu bio Joseph Straube.24 U Bjelovaru je bilo sjedište Varaždinske šumske direkcije. Godine 1826. Varaždinska i Banska direkcija su spojene te je od 1830. u Petrinji bilo sjedište ujedinjene Varaždinsko-banske šumarske direkcije kojoj je na čelo došao Wenzel Tereba. To je u znatnoj mjeri utjecalo na to da je Petrinja postala sjedište trgovine drva.25 Isto takvo sjedište bilo je u Mitrovici u Srijemu. Mnogo se drva izvozilo iz zapadnog Srijema preko Vukovara Dunavom. Ondje je radilo i više brodogradilišta koja su izrađivala veoma tražene lađe, a Dunavom su otpremane i dužice za izradu bačava u milijunima komada jer je od 1830. do 1863. proizvodnja dužice uvećana pet puta, a izvoz drvne građe u Njemačku 25 puta.26 Dakako, dobar dio tog kontingenta potječe iz plemićkih šuma koje se počinju masovno sjeći. Vojna krajina je uoči razvojačenja raspolagala s 1,245.476 jutara šuma (tablica 3). Tablica 3.: Šume na području krajiških pukovnija prije razvojačenja (oko 1866.)* Pukovnija Lička

u jutrima

u čhv.

Postotak ukupne površine prekriven šumama

151.900

735

30,11

Šuma

Otočka

234.880

1320

44,67

Ogulinska

176.504

571

38,37

Slunjska

46.543

1164

19,12

I. banska

49.364

1103

21,54

II. banska

72.563

677

28,74

Križevačka

96.276

250

30,76

Đurđevačka

111.217

1383

Gradiška

100.315

844

29,92

Brodska

113.501

1234

29,64

92.407

530

15,50

1,245.476

211

oko 30

Petrovaradinska Ukupno

* I. Erceg, Šume kao objekt ekonomske politike, AHOI, ,br. 10, 1983., str. 10.

Ivica GOLEC, Povijest grada Petrinje (1240. - 1592. - 1992.), Zagreb, 1993., 112. Prema Militär -Schematismus, Wien, 1824., str. 412. I. GOLEC, Povijest, 112 (Militärshematismus, Wien 1831., str. 242.). 26 Izvjestje trgovačke i obrtničke komore za Slavoniju, Osijek, 1864., str, 41 - 43, 31, 20. 24

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 71 - 93

Mira Kolar-Dimitrijević - KRATAK OSVRT NA POVIJEST ŠUMA HRVATSKE I SLAVONIJE

Zakonom o imovnim općinama u hrv.-slav. vojnim krajinama od 8. lipnja 1873. osnovano je 11 imovnih općina koje su počele djelovati 1874. godine.27 Podjelom 493.543 jutra ili 39,63 posto šuma pripalo je državi i očito se radilo o vrlo vrijednim šumama kada je izvršena takva podjela. Čak 751.932 jutra ili 60,37 posto pripalo je imovnim općinama koje su tek poslije 1874., odnosno 1882. počele s eksploatacijom svojih šuma, ali i s nabavom novih šuma te su čak povećale površinu pod šumama. Naime, podjela krajiških šuma izvršena je na brzinu i kod njihova se osnivanja nije vodilo računa o mnogim faktorima koji su bili potrebni da bi poslovanje imovnih općina bilo pozitivno i dugotrajno. Dvor je mislio da je darovanjem polovice šuma imovnim općinama bio vrlo velikodušan, pri čemu se nije vodilo računa o tome da su pravoužitnička prava posjedovale obitelji koje su se brojčano povećavale, pa je trebalo sve više drva i za ogrjev i za građu. Pravoužitnička prava imale su i crkvene općine, upravne općine, školske općine, krajiške zadruge te krajiške obitelji koje nisu bile u krajiškim zadrugama. Već poslije 1882. pravoužitnička prava su smanjivana. Ubrzo su krajišnici nekih imovnih općina počeli ulaziti i u državne šume jer je postalo očito da šume imovnih općina zbog pretjerane eksploatacije i lošeg vodstva propadaju, a državne šume, dobro vođene i upravljane, sve su vrednije i bolje te postaju izvor velikog bogatstva države. Zbog velikog broja stanovnika Križevačke i Đurđevačke pukovnije, tim je imovnim općinama pripalo 71.300 ha šuma, a državi samo 42.300 hektara, dakle nije izvršena podjela popola. To se nastojalo kompenzirati time što je od Petrovaradinske imovne općine izdvojeno 30.000 ha šuma u Krajiški investicijski fond iz kojega su se trebale graditi krajiške željezničke pruge i zadovoljavati druge društvene potrebe na području školstva i uprave.28 Dozrela masa iz tih šuma izlagala se na prodaji i te su dražbe konkurirale dražbama drva iz šuma imovnih općina, pa su cijene često upravo zbog toga bile niske. Znalo se da bečki dvor neće lako pustiti to golemo šumsko blago. To se i ostvarilo te je objavljeno da će u procesu razvojačenja Vojne krajine polovica šuma pripasti krajišnicima, a druga polovica će ostati državna. Zakonom od 8. lipnja 1873. godine osnovane su imovne općine na području pukovnija u rasformiranju. No, upravo zbog bogatih šuma koje su mogle davati kvalitetno drvo za izradu željezničkih pragova, odnosno gradnju željeznica, vojna je uprava odlučila okoristiti se tom činjenicom pa se proces razgraničenja šume između države i imovnih općina, od kojih je svakome pripala polovica, produljio do 1882. godine. Anton Mollinary, zapovjednik Krajiške zemaljske uprave, isticao je da se razvojačenje krajine produljuje zbog prilagođavanja njezina stanovništva novom sustavu. No, činjenica je da se od 1871. do 1881. godine masovno sjeklo zrelo drvo u šumama, i to uglavnom onima koje su poslije pripale imovnim općinama. Kako bi se osigurala neometana eksploatacija, u većini većih mjesta Vojne krajine maknuti su civilni načelnici te su imenovani vladini povjerenici koji su pomagali tu eksploataciju šuma u korist državnog erara i njezinih carskih oficira. Upravo to vrijeme uoči razvojačenja je razdoblje najintenzivnije eksploatacije šuma. Drvo je u Europi bilo traženo, a željeznička pruga dosegnula je 1862. Sisak, 1865. Karlovac te Nije formirana samo imovna općina na području Ličke pukovnije jer se krajišnici nisu složili s diobom šuma. (Oskar PIŠKORIĆ, Poseban doprinos šuma imovnih općina za općedruštvene potrebe, AHOI, vol. 10, 1983., str. 111.) 28 Zanimljivo je da iz ove zaklade ništa nije dobila Podravina i da je Podravska pruga do Koprivnice dovršena 1912. godine sredstvima općina i županije. 27

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 71 - 93

Ekonomska i ekohistorija

Mira Kolar-Dimitrijević - KRATAK OSVRT NA POVIJEST ŠUMA HRVATSKE I SLAVONIJE

1873. Rijeku. Područje bogato šumama bilo je preplavljeno trgovcima, nakupcima, kirijašima, pilanama i izrađivačima dužica za francuske bačve. To je bio izvor bogaćenja njemačkih časnika koji su marljivo sjekli drvo koje je prodavano u europske zemlje koje su brzim koracima kročile u industrijalizaciju i modernizaciju. Dakako, nešto je od tog dobitka ostajalo i na mjestu gdje su šume sječene, a narodu se obećavalo da će se sredstvima krajiških šuma sagraditi krajiška željeznica do mora, koja će povezivati Zemun s Jadranom. Od šuma Petrovaradinske pukovnije izdvojeno je u tu svrhu 30.000 hektara najboljih šuma. Spajanje Vojne krajine s civilnom Hrvatskom dovršeno je za cijelu Hrvatsku i Slavoniju 1881. godine. Krajiške imovne općine osnovane su u svim pukovnijama gdje je bilo šuma, a cijelo gospodarenje tim općinama bilo je zasnovano na Šumskom zakonu od 8. lipnja 1871. i Naputku za provedbu čl. 4 Zakona od 8. lipnja 1871. o otkupu šumskih služnosti odredjenoga uredjenja načina i mjere zajedničkog uživanja šuma i šumskog tla za pravoužitnike po pukovnijskih kotarih. Postojala je obaveza da se svakoj pravoužitničkoj obitelji treba godišnje dati devet prostornih metara drva, no ubrzo se pokazalo da se to ne može ispuniti i da predračuni nisu valjano napravljeni pa su svađe oko prava na drvo trajale do Prvoga svjetskog rata.29 Križevačka imovna općina imala je 44.445 ha šuma s ukupnom drvnom masom od 4,642.420 kubika drva u vrijednosti od 9,878.578 forinti, ali je problem bio to što šume nisu bile na jednome mjestu, nego je upravljanje s tih 129 šuma bilo vrlo komplicirano. Đurđevačka imovna općina stekla je 29.320 ha šuma s drvnom masom od 5,821.235 kubnih metara, ali i te su šume bile podijeljene na 232 manje. Na tom se području opaža manjak šuma u odnosu na broj stanovnika i 222 pravoužitnička sela. Obaveze su bile velike te je od 1874. do 1899. godine Đurđevačka imovna općina dala za javne obaveze 1,401.450 forinti. Naime, šume Đurđevačke pukovnije intenzivno su se sjekle jer se drvo lagano otpremalo Dravom do Barcsa ili Osijeka odakle je kao polusirovina ili u prerađenom stanju poslano u srednju Europu. Zbog toga je vrlo rano nastao problem ispunjavanja obaveza imovnih općina prema pravoužitnicima. Drva nije bilo dovoljno pa je Imovna općina đurđevačka sagradila ciglane u Ivanjskoj i u Graberju kako bi se kuće gradile od cigle, a ne od drva. Nakon neuspjele kupnje šuma od Inkeyevih u Rasinji otvorila je rudnik u Glogovcu za podmirenje pravoužitnika ogrjevom. No, 1910. Vinko Lovreković u Hrvatskom saboru podnosi interpelaciju, zauzimajući se za jednako pravo svih pravoužitnika na drvo, na što je dobio negativan odgovor, odnosno da se užici mogu davati prema veličini selišnog posjeda (cijelo selište, tri četvrtine, polovina, jedna četvrtina).30 Drva nije bilo dovoljno, a stanje u opskrbi pogoršavao je porast broja stanovnika, ali i novi doseljenici.31 Radi pojeftinjenja poslovanja Đurđevačka i Križevačka imovna općina smjestile su upravu u Bjelovaru.32 Međutim, imovne su općine stalno poslovale s gubitkom jer nisu bile oslobođene Vinko Lovreković je Hrvatskom saboru još 16. siječnja 1914. podnio dvije interpelacije o svađama seljaka za drvo i ulasku u lovišta te naveo da su lugari čak ubili dvojicu seljaka u bjelovarskom kotaru, a jednog u ludbreškom. Zahtijevao je i strogu istragu (HDA, f. 78, kut. 1195., inter. 35 i 36 od 16. I. 1914.). 30 HDA, f. 78, kut. 1192., interpelacija 188-1910. 31 HDA, f. 78, kut. 1193., interpelacija 245-8. II. 1911. 32 Imovna općina đurđevačka imala je pod šumarijom u Bjelovaru 24 lugarije, a pod šumarijom u Virju (Novigradu) 27 lugarija. Godine 1889. šumarstvo se reorganizira, pa se šumarija nalazi u Koprivnici, Novigradu i Rači, a virovska je preseljena u Đurđevac. Godine 1903. osnovane su šumarije u Grubišnom Polju i Pitomači te šumska uprava u Goli. 29

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 71 - 93

Mira Kolar-Dimitrijević - KRATAK OSVRT NA POVIJEST ŠUMA HRVATSKE I SLAVONIJE

poreza na promet, što je dovelo do njihove likvidacije, odnosno do spajanja državnih šuma i šuma imovnih općina. U Slavoniji su takvu ulogu dobili Vinkovci koji iz sjedišta ukinute Brodske regimente prerastaju u jako šumarsko upravno središte gdje je bilo sjedište i Brodske imovne općine i pomađarene Uprave državnih šuma.33 Brodska imovna općina došla je u posjed šuma čija je vrijednost procijenjena na 75,000.000 guldena.34 Imovne su općine došle u posjed golemih vrijednosti. Tako je šumski posjed Brodske imovne općine, koja je imala sjedište u Vinkovcima, imao l7 kotarskih šumarija, 33 kuće, palaču od 1908. godine itd. Šumski posjed tekao je linijom Save od Broda do Mitrovice, odnosno od Požege do Nove Gradiške. Sve pukovnije imale su šume pa su i imovne općine imale svoje šumarije koje su upravljale šumama. Upravljanje tim šumama bilo je silno komplicirano. Jedan je šumar uz pomoć četiri lugara upravljao s približno 10.000 jutara šumišta, a istodobno je zbog podjele krajiških zadruga pravoužitnika bilo sve više. U Češkoj je jedan šumar upravljao s 2000 jutara šume pa je očito upravljanje šumama bilo vrlo obvezujući posao.35 Na području Otočke imovne općine trebalo je odrediti broj koza po mjestima, dok je na gospićkom i perušićkom području bilo zabranjeno držati koze jer nije bilo pašnjaka, a koze su mogle obrstiti šume i tako osloboditi bujice.36 Radi uskrate prava drvarenja pravoužitnicima Brodske imovne općine podnesena je 2. siječnja 1914. interpelacija Miše Kutuzovića u Hrvatskom saboru.37 Međutim, zbog raznih razloga imovnim se općinama nije dobro upravljalo i većina ih je bila pasivna te su postale problem državne kontrole. Konačno su šume imovnih općina 1942. godine spojene s državnim šumama. Odvojena grana opet se vratila u svoj stari tok.

Prema segregaciji, ovlaštenici VII. krajiške brodske pukovnije dobili su 74.036 jutara šuma i šumskog zemljišta u procijenjenoj vrijednosti od tadašnjih 36,500.000 forinti u zlatu. (Oskar AGIĆ, Drago TEPEŠ, 60 godina Brodske imovne općine, 1874. - 1934., Vinkovci, 1934.) Vidi i: Miroslav SIĆ, Uloga šumskog gospodarstva u društveno-gospodarskom razvoju bosutske nizine krajem 19. i početkom 20. stoljeća te rad Zlatka VAJDE, Iz povijesti šumarstva Slavonije do početka 20. stoljeća, Simpozij Sto godina znanstvenog i organiziranog pristupa šumarstvu jugoistočne Slavonije, knj. 2., Centar za znanstveni rad JAZU u Vinkovcima, Zagreb, 1975. 34 Zlatko VIRC, Izvori za gospodarsku povijest na primjeru Brodske imovne općine u Vinkovcima, Časopis za suvremenu povijest, 33, 2001., br. 3., 853 - 856. Sažetak ovog rada izložen je na Ekonomskoj sekciji Prvog kongresa hrvatskih povjesničara u Zagrebu. Z. Virc je godinama proučavao građu Brodske imovne općine koja se čuva u Vinkovcima. Vidi i: Oskar AGIĆ, Drago TEPEŠ, 60 godina Brodske imovne općine. Njen postanak i rad. God. 1874. - 1934., Vinkovci, 1934.; O. AGIĆ, Pravoužitničko pravo krajišnika, Vinkovci, 1925. O pravoužitničkim pravima članke su objavljivali Andrija Borošić u Šumarskom listu 1904. te Petar Manojlović 1910. godine. 35 Očuvan je odgovor upravitelja bjelovarske šumarije od 1. ožujka 1907. na napade Ivana Zatluke 22. veljače 1907. o lošem upravljanju šumama imovnih općina. Upravitelj je dao i odgovor na napade na Betleheima. (HDA, f. 78, kut. 1188. - inter. 41 - 1906-1911 i 209 od 1907.). On opisuje da lugar »... mora 1000 - 2000 a i više jutara šume obilaziti svaki dan po danu i po noći, boriti se obično s najgorim ljudima jer ovi i najveće štete počinjaju, a u zimsko doba isto tako kad se svaki sakriva pred studeni, izlaže lugar svoj život hodajući sam po šumah i lugovih, nosi odgovornost za tudje i javno dobro, a sve to uz vrlo kukavnu odštetu«. Ovaj izvještaj je najbolji prikaz stanja šuma na području imovnih općina. Problema je bilo s bujicama i utjerivanjem svinja u državne šume. 36 HDA, f. 78, kut. 1192, interpelacija Jerka Pavelića o kozama u ličkim šumama, br. 186-1910. 37 HDA, f. 78, kut. 1195, interpelacija 1 - 1. I. 1914. Slične interpelacije podnio je Stipe Vučetić za Otočku i Ogulinsku imovnu općinu (HDA, f. 78, kut. 1195., interpelacija br. 3 od 30. XII. 1913.). 33

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 71 - 93

Ekonomska i ekohistorija

Mira Kolar-Dimitrijević - KRATAK OSVRT NA POVIJEST ŠUMA HRVATSKE I SLAVONIJE

Veleposjedničke šume Šuma je bila sastavni dio svakog plemićkog veleposjeda u Hrvatskoj. No, njih je bilo i najlakše unovčiti. Te su se šume neplanski pustošile radi dobivanja potaše koja je bila potrebna za izradu stakla.38 Zbog tanina potrebnog kožarama stradavale su hrastove šume. Međutim, šume su bile spas veleposjednicima u kriznim vremenima, osobito kada je donekle uređen promet sa srednjom Europom te se drvo moglo lako izvoziti. Velik dio šuma pripadao je veleposjedima. Grof Batthyany imao je 6629 jutara šuma, barun Ferdinand Inkey u Rasinji 6018 jutara, grof Drašković u Bukovcu 2547 jutara, a Pavle Rauch u Martijancu 1666 jutara. Te su šume služile za prodaju drva i kao lovišta, a bile su sastavni dio veleposjeda. Šume u provincijalu su svuda bile opterećene servitutima (služnošću), uz davanje paše i žirovine okolnim seljacima (bivšim kmetovima), pa je ta dvojnost korištenja dovela do nezakonitih manipulacija koje su štetile šumama, usprkos određenom nadzoru i kontroli. Uprave šuma bile su u rukama ljudi koji nisu bili vješti šumarstvu, a stručnog šumarskog kadra bilo je malo. Osim toga, šumari u sukobljavanju s onima koji su navaljivali na šume nisu mogli to blago zaštititi. Novi dvori Josipa Jelačića, koje je ban kupio 23. lipnja 1851. godine za 175.000 forinti od grofa Aleksandra Erdödyja, obuhvaćali su 550 jutara oranica i 597 jutara ostalog zemljišta, uglavnom šuma. Od 1912. do 1918. godine prodana su 153 jutra šuma, a kada je dobru zbog agrarne reforme zaprijetila potpuna propast, grofica Anka Jelačić osnovala je zakladu u koju je uključila 504 jutra zemlje, zadržavši doživotno uživanje. Nakon njezine smrti 20. studenoga 1934. godine dobro je još uvijek imalo 600 jutara šume, što znači da je obitelj Jelačić kupovala šume, čime je, dakako, seljaštvo ostajalo bez njih.39 Za razliku od grofice Anke Jelačić koja je posjed nastojala spasiti stvaranjem zaklade, većina veleposjednika spašavala je svoje posjede prodajom i eksploatacijom šuma. No, to su mogli samo veliki posjedi u Slavoniji, koji su imali goleme površine pod kvalitetnim drvetom. Takav je bio posjed obitelj Prandau u Valpovu, koji nakon smrti Gustava Prandaua 1884. godine prelazi u vlasništvo Rudolfa Normanna-Ehrenfelsa. Godine 1880. upravitelj šumarije valpovačkog veleposjeda bio je Anton Urban koji je imao deset šumarskih službenika.40 Drvo se ponajviše prodavalo osječkom veletrgovcu Lorenzu Jägeru, ali se oko 1884. pojavljuje tvrtka S. H. Gutmann iz Velike Kaniže, a deset godina poslije glavni je kupac postala francuska tvrtka Société d’Importation de Chêne. Ta je tvrtka 1896. kupila od Normana drvo za 7,850.000 forinti, a 1907. sklopljen je novi kupoprodajni ugovor za 2,800.000 kruna. Poslije je drvo kupovala Neuschloszova Našička tvornica tanina i paropila d.d. Do Drugoga Vojno ministarstvo u Beču je 1837. godine dopustilo na području Brodske pukovnije izradu 33.700 centi potaše, čime je u vojnu blagajnu u Vinkovcima ušlo 46.000 forinti. (Rudolf BIĆANIĆ, Doba manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji (1750. - 1860.), Zagreb, 1951., 108.) 39 Stjepan LALJAK, Novi dvori, Zaprešić, 1991.; M. KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, Novodvorsko imanje, grofica Anka Jelačić i agrarna reforma, Zaprešićki zbornik 1999., Zaprešić 2000., 40 - 49. 40 Igor KARAMAN, Valpovačko vlastelinstvo. Ekonomsko-historijska analiza, Zagreb, 1961., 82, 86 - 87, 97 - 98. Prihod od šumarije u Valpovu iznosio je 1880. godine 460.000 forinti, odnosno od 1876. do 1880. godine 1,652.290 kruna. Prihodi šumarije potjecali su od prodaje drva na panju, ali se drvo prodavalo i kao građevno te kao drvo na hvate. Osim toga, prodavalo se i pravo za ulazak svinja na žirenje u Normannove šume. 38

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 71 - 93

Mira Kolar-Dimitrijević - KRATAK OSVRT NA POVIJEST ŠUMA HRVATSKE I SLAVONIJE

svjetskog rata šume nestaju, ali valpovačko dobro preživljava samo prodajom drva. Slično je bilo i s drugim veleposjedima, s time da se grade velike pilane koje se preseljavaju nakon što su šume posječene. Za razliku od slavonskih veleposjeda, plemstvo u Hrvatskom zagorju nije imalo tako velike šume i one su rasprodane već prvih godina nakon Prvoga svjetskog rata ako su bile pogodne za eksploataciju.41 U to su vrijeme prodane i šume Festetića u Međimurju, a tvrtka Slavonija ostvarila je golem prihod.42

Šume zemljišnih zajednica Šume zemljišnih zajednica nastale su u procesu segregacije šuma s plemstvom u drugoj polovici 19. stoljeća u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Međutim, zbog brojnosti stanovništva koje je zahtijevalo drvo za ogrjev i građu, te zajednice, slabo vođene, bile su u stalnim problemima. Plemstvu su, dakako, pripale bolje šume i pašnjaci, a zbog pretjerane eksploatacije zemljišne zajednice nisu mogle voditi dobru upravu. Država je nastojala kontrolirati rad uprava zemljišnih zajednica, ali to je često zbog haračenja šuma dovodilo do raspuštanja njihovih uprava i imenovanja povjerenika, a zatim i do likvidacije.

Crkvene šume Tijekom stoljeća Crkva je postala vlasnik velikih šuma. Velike šume imali su kaptoli i biskupije. Đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer bio je izvrstan gospodar koji je znao iskoristiti veliku potražnju Europe za kvalitetnim hrastom slavonskih šuma, sklapajući ugovore o prodaji zemlje doseljenim seljacima iz njemačkih zemalja ili Češke, koji su tu zemlju mogli koristiti nakon što posijeku šume u korist Biskupije. Od 1870. do 1900. godine vrijednost hrastovine u Slavoniji je više nego udvostručena, a Strossmayer je, reklamirajući svoje drvo kao prvorazredno, postizao izvrsne cijene na europskom tržištu.43 Strossmayer je tako ostvarivao prihod koji je koristio za kulturne svrhe. Zahvaljujući tim donacijama, osnovani su i sagrađeni Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Galerija te akademije, Hrvatsko narodno kazalište i mnoge druge kulturne institucije u Hrvatskoj. Gotovo da nije bilo niti jedne vrijedne narodne kulturne ustanove kojoj đakovački biskup nije darovao novac stečen prodajom šuma.

Obitelj Deutsch Maceljski imala je velike pilane koje su se bavile tom eksploatacijom. M. KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, Sudbina Festetićevih posjeda u Hrvatskoj poslije Prvoga svjetskog rata, Historijski zbornik, XVI. - XVII., 2003./2004., 19 - 38. 43 Izvješće Trgovačko-obrtničke komore u Osijeku o razvoju narodnog gospodarstva na području Trgovačko-obrtničke komore za Slavoniju u Osijeku tečajem godine 1900., Osijek 1901., 24.; M. KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, Utjecaj šuma hrasta lužnjaka na gospodarski život Hrvatske, Retrospektiva i perspektiva gospodarenja šumama hrasta lužnjaka u Hrvatskoj, Zagreb - Vinkovci, 2003., 260 - 269. 41

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 71 - 93

Ekonomska i ekohistorija

Mira Kolar-Dimitrijević - KRATAK OSVRT NA POVIJEST ŠUMA HRVATSKE I SLAVONIJE

Turopoljska šuma kao šuma Plemenite općine Turopolje Turopoljske šume spominju se kao »veliki lug« još 1217. godine. Međutim, oko vlasnosti i eksploatacije tih šuma Turopoljci su vodili brojne sukobe sa svojim susjedima. Turopoljske šume bile su ili zajednički posjed cijele Plemenite općine turopoljske ili posjed pojedinih sučija (sela), a nešto je šuma bilo i u privatnom vlasništvu pojedinih obitelji. Zbog toga su se i unutar Turopolja vodili brojni sukobi. Drvo su koristili za gradnju kuća i ogrjev, u šume su tjerali svinje na žirenje, a Turopoljska je općina dobivala i novac za prodano drvo. Zbog svega toga turopoljske šume nisu bile samo izvor opstanka, nego i bogatstva. Turopoljci su imali toliko šuma da su drva davali i okolnim vlastelinima. Međutim, bili su svjesni vrijednosti i važnosti svojih šuma, pa su imali posebne službe koje su se brinule za njih. Te su službe birali na turopoljskim spravišćima pa od 1571. imamo sačuvane zapisnike o načinu čuvanja i korištenja šuma. Kazne za oštećivanje šume bile su doista stroge, a za žirenje se plaćao određen doprinos. Svake se godine sastajala žirna komisija (komešija) koja je još i u prvoj polovici 20. stoljeća u Velikoj Gorici određivala vrijeme i kvotu ulaska svinja u šumu, a to je zatim zapisivano u odlukama »malog spravišća«, tj. u »congreatiunculima«. Međutim, hrastove turopoljske šume postale su ugrožene poslije Bečkog kongresa kada je došlo do prve novčane krize te je trebalo prihode stvoriti prodajom hrastovih stabala. Najveća prodaja hrastovih stabala na panju zabilježena je 1828. godine kada je Plemenita općina Turopolje prodala Zagrebu veći broj hrastovih stabala po cijeni od osam forinti za komad. Plemenita općina turopoljska usvojila je na spravišću 1. kolovoza 1826. godine prvu osnovu s pravilima uživanja i pošumljenja. Bilo je određeno da se prazni prostori moraju pošumiti. Također je određeno da će se stabla za gradnju doznačivati od 1. studenoga do 19. ožujka, a u drugo vrijeme samo u krajnjoj nuždi. Mrtva stabla izvažat će se iz šume samo uz dozvolu lugara (inspektora) kojega je odredila Turopoljska općina, a pravo prodaje sasušenih stabala ima samo blagajnik. Također je određeno da se odmah moraju posaditi žirovi u gaju Vučjak. Ta je osnova važila sve do 1874. godine. Tada je Zemaljska vlada preuzela kontrolu nad šumama i zatražila da Općina postavi posebnog šumara. Prvi takav šumar bio je Vatroslav Makovička, prije šumar topolovačkog vlastelinstva u Sisku, koji je imao kontrolu nad svim turopoljskim šumama. Tada se počelo turopoljskim šumama upravljati po osnovama modernoga gospodarstva. Izrađena je nova osnova koju je vlada potvrdila 7. siječnja 1876. godine. Već 23. kolovoza 1876. vlada je odobrila prodaju šume Kozjak za 74.800 forinti te je svaka plemenska kurija dobila 84 forinte, a 20.000 forinti je stavljeno u zajedničku blagajnu za podmirenje upravnih troškova. Uskoro je vlada dopustila da se posijeku prezrela i prastara stabla te je tada posječeno 14.500 stabala, što je izazvalo nezadovoljstvo bivših kmetova koji su smatrali da i oni imaju pravo sudjelovati u podjeli dobitka. To je, pak, oživilo pitanje segregacije (podjele šuma između plemstva i seljaka), pokrenute još 1857. godine te je 1886. segregacija dovršena. Operat za ovu segregaciju izradio je dr. Nikola Tomašić, poslije ban, koji je u to vrijeme radio u odvjetničkoj kancelariji Nikole Krešića. Turopoljski su kmetovi tom segregacijom dobili sedam jutara šume po selištu kao nadoknadu za pašu i drvariju, a EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 71 - 93

Mira Kolar-Dimitrijević - KRATAK OSVRT NA POVIJEST ŠUMA HRVATSKE I SLAVONIJE

prestalo je i davanje svake desete svinje dvanaestorici »assesores porcati« te su sada i lugari dobivali nagrade u novcu. Nakon završetka duge parnice za segregaciju Turopoljska je općina sve do 1892. godine tražila dozvolu za prodaju novih 14.500 hrastovih stabala. Prodajom je dobiveno 350.500 forinti i polovica tog iznosa je podijeljena ovlaštenicima, a druga je polovica trebala ostati u općinskoj blagajni. Međutim, zbog brojnih zaduženih ovlaštenika odlučeno je da se 100.000 forinti posudi zaduženim ovlaštenicima uz pet posto kamata. U želji da unovče već dozrele šume, 17. lipnja sastavljena je nova osnova, ali su pilane odbijale dio sječe te je u srpnju 1898. dogovorena s francuskim društvom Sociéte importation di cheine prodaja cijele turopoljske šume za 1,162.185 forinti i 60 novčića, s time da se sječa mora izvršiti tijekom deset godina. U dva navrata ovlaštenici su dobili po 98.556 forinti, a za ostatak su nabavljeni vrijednosni papiri. Zemaljska je vlada odobrila prodaju, ali je odredila da Općina može samostalno gospodariti samo s 21,4 posto prodajnog iznosa, a ostalo se trebalo voditi kao nepotrošena šumska glavnica. Ta prodaja i Zakon o šumama od 1. svibnja 1895. godine utjecali su na poslovanje Turopoljske općine. Primjenom Zakona o zemljišnim zajednicama, za 12.000 forinti uređena je pol. općina Turopolje, a za prvog župana Turopoljske općine izabran je na deset godina dr. Ljudevit pl. Josipović koji je na temelju osnove mogao upravljati svim investicijama šumskog fonda. Josipović je mnogo učinio za Plemenitu općinu Turopolje. Unaprijeđeno je marvogojstvo te su uređene preostale šume, ali i gospodarske i kulturne institucije. Lugari su nastanjeni u četiri lugarnice i oni su morali čuvati i paziti da se očuva postojeće bogatstvo. Tako je bilo do 1918. godine.44

Gradske šume Hrvatska je bogata gradovima i oni su bili samostalne gospodarske jedinice. Gradovi su trebali imati značajniji imetak kako bi mogli zadovoljavati potrebe svojih građana, a glavni izvor novca bile su šume. Grad Bjelovar imao je 1893. godine 439 jutara šume, 239 jutara livada i deset jutara oranica.45 Na primjerima Koprivnice i Petrinje prikazat ću borbu tih gradova za njihove šume.

Šuma grada Koprivnice Svi su gradovi u Hrvatskoj još od srednjeg vijeka težili tome da imaju u svojem vlasništvu šume iz kojih su dobivali građu za gradnju i drva za ogrjev. Gradovi koji nisu imali šumu, imali su velikih problema. Slobodni i kraljevski grad Koprivnica imao je u ranom srednjovjekovlju oko 830 jutara šume, a kralj Matijaš Korvin izdao je 1423. godine povelju da koprivnički Emil pl. LASZOWSKI, Turopoljske šume, Zagrebački list, 307, Uskrs, 1940., str. 20 - 21. HDA, fond 79, Unut. odjel Zemaljske vlade, kut. 1081. 3-9. - Proračun za grad Bjelovar za 1893. godinu.

44 45

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 71 - 93

Ekonomska i ekohistorija

Mira Kolar-Dimitrijević - KRATAK OSVRT NA POVIJEST ŠUMA HRVATSKE I SLAVONIJE

građani mogu sjeći šume Kamengrada. Od velikih srednjovjekovnih šuma koprivničkog prostora koje su izrasle u vrijeme osmanskih osvajanja, počinje u 18. stoljeću obratni proces smanjivanja šumske mase. Šume u okolici Koprivnice počele su se sjeći vjerojatno još u 17. stoljeću, što dokazuju brojni toponimi vezani uz drveće. Iz sigurnosnih razloga tvrđa koprivničke natkapetanije nije bila okružena šumama. No, Baltazar Adam Krčelić spominje da su tijekom razgraničenja provincijala i Vojne krajine 1765. na području Koprivnice, koji je bio na graničnoj crti, Vojnoj krajini pripale brojne šume te ih i poimenično spominje. Zapadno od grada nalazile su se šume Crna gora, Kaznetina, Kozarice i Szarviczk, a istočno od Koprivnice Šalovica, Miholjansko polje i Pašćine. Sjeverno od grada šume su bile izložene krčenju već u 17. stoljeću46 i do danas gotovo da nije ostalo traga od njih. Jedna od najvećih i za građane Koprivnice najvažnijih šuma bila je tri kilometra udaljena Šalovica.47 Ona je od davnine pripadala Koprivnici kao slobodnom kraljevskom gradu i zahvaljujući Rudolfu Horvatu, ušla je u povijest kao primjer sukoba između građana jednoga grada i krajišnika. Naime, četiri kilometra sjeverno od te šume nastalo je selo Peteranec koje je do 1871. godine bilo sjedište satnije i koje je pripadalo Đurđevačkoj pukovniji. Ta je satnija obuhvaćala sela Drnje, Sigetec, Hlebine, Golu i Gotalovo. Stanovnici Peteranca kupovali su zemljišta od koprivničkih građana u neposrednoj blizini Šalovice te su počeli sjeći drva u ovoj šumi jednako kao i građani Koprivnice. Tijekom prve polovice 18. stoljeća Šalovica je gotovo opustošena i tek tada su se građani Koprivnice sjetili da šuma pripada njima te su zabranili sječu drva u Šalovici i postavili straže. Međutim, Peterančani nisu poštovali tu zabranu kada su trebali drva, pa su uz podršku vojnih vlasti nastavili sjeći drva. Razvio se sukob koji je trajao više od 50 godina. Obje strane nisu zazirale od fizičke sile pa su u rješavanje tog sukoba bile upletene krajiške vlasti u Varaždinu, ali i županijska vlast u Križevcima. Vodile su se dugotrajne istrage i slučaj su razmatrala i mješovita povjerenstva. Tek je 1749. godine stanovnicima Peteranca zabranjeno sjeći drva u Šalovici, a za prekršaj bi uhvaćeni morao odgovarati pred zapovjednikom koprivničke tvrđe i u prisutnosti koprivničkih građana. Sa Šalovicom je bilo problema još i 1905. godine. U šumi Žirovnjak na Šalovici posječeni su mladi hrastići, a lugar Imovne općine, Gjuro Betlehem, bančio je i nije obavljao svoj posao kako treba. Bolto Jadanić iz Peteranca tražio je u Kotarskoj šumariji u Koprivnici 21. veljače 1905. godine da se Betlehema najstrože kazni.48 Od tog vremena Koprivničanci znaju cijeniti svoje šume. Šumsko je drvo bilo znak slobode te od prvih proslava 1. svibnja 1890. godine zagrebački radnici na taj praznik odlaze na Medvednicu. Slično je bilo i u Koprivnici. Rudolf Horvat u »Uspomenama iz moje mladosti« opisuje svakogodišnji izlet školske djece u svibnju u šumu pod imenom »Majalis« gdje su djeca pod nadzorom učitelja i učiteljica izvodila razne Hrvoje PETRIĆ, Koprivnica u 17. stoljeću. Okoliš, demografske, društvene i gospodarske promjene u pograničnom gradu, Samobor, 2005., 47, 49. 47 Rudolf HORVAT, Borba za šumu Šalovicu god. 1749. U: Poviest slob i kr. grada Koprivnice, Koprivnica, 1943. (reprint 1991.), 232 - 237. Objavljeno prvi put 1910. godine pod nazivom Nasilje koprivničkog kapetana Friedricha Menspergha, Narodne novine, 1910., br. 185. - Prilog i ponovno 1915. u Mjesečniku pravničkog društva, XLI/1915., str. 379. Horvat je taj rad izradio na temelju izvora očuvanih u knjizi Gravamina tam communia quam personalia liberae et regiae civitatis Kapronczensis contra statum millitarem inclyti generalatus Varasdiensis (Nacionalna i sveučilišna biblioteka u Zagrebu) i očito je na njega bio vrlo ponosan. 48 HD, fond. 78, kut. 1188. Interpelacija Ivana Zatluke 41-1907. i kut. 1189., int. 103 - 1907. 46

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 71 - 93

Mira Kolar-Dimitrijević - KRATAK OSVRT NA POVIJEST ŠUMA HRVATSKE I SLAVONIJE

igre, pjevale su se rodoljubne pjesme, pekli odojci, a djevojčice ukrašavale stol za kojim su objedovali učitelji, učiteljice i »gospoda iz magistrata«.49 Taj se običaj, koji je ujedno bio i simbol slobode, zadržao u Koprivnici do 1941., iako je od bogatih šuma Koprivnice ostao samo tužan ostatak. Još 28. studenoga 1889. godine Franjo Kušević izvještava Zemaljsku vladu da Koprivnica ima veliki imetak u šumama te da ima malo gradova koji bi se nalazili u tako »sretnih okolnostih«. Tim se imetkom može učiniti mnogo korisnih stvari, a šuma svake godine daje prihod od 8000 forinti.50 Međutim, gradski povjerenik Koloman pl. Matačić prodao je 1892. godine šumu za 139.000 forinti. Tim su novcem porušeni stari nasipi i zatrpane grabe kod župne crkve te je uređen park sa šetalištem na kojemu su bili posađeni javori.51 No, uskoro se sječa šuma osvetila gradu jer je postao otvoren ciklonima i prvi je već 24. ožujka 1913. opustošio grad te iskrivio križeve na crkvenim tornjevima. Šuma je prije štitila grad od ciklona.

Šume grada Petrinje Sukobi krajiških vlasti i stanovnika Petrinje trajali su od 1753. godine, odnosno od vremena kada je Petrinja izdvojena iz Varaždinskoga generalata i uvrštena u Bansku krajinu. Petrinjci su tada već tri godine posjedovali šumu u blizini sela Taborište i šumu Plandište nedaleko od Hrastovice. Vojne vlasti negirale su Petrinjcima vlasnost nad tim šumama, koje se sve češće nazivaju Kotari, i tako se razvio jedan iznimno dug i oštar spor koji je završen tek 1863. godine.52 Međutim, Petrinja je 8. rujna 1873. predana u ruke nevojničkih gradonačelnika, a prvi gradonačelnik Petrinje 1871. bio je trgovac Gajo Dizdar. Petrinja se počela gospodarski uspješno razvijati zahvaljujući tvrtki Gavrilović koja 1827. dobiva industrijske karakteristike. Mnogi su Petrinjci i Glinjani bili pomagači bana Josipa Jelačića. Među takvima treba spomenuti Joku, ali i Mojsija Baltića. Osobito mjesto zauzima Stjepan Pejaković koji je od 1848. do 1865. djelovao zajedno s Mažuranićem pri Hrvatskoj dvorskoj kancelariji, a od 1865. do 1870. u Ratnom vojnom ministarstvu. No, u vrijeme njegova nasljednika Miroslava Ebnera dolazi do svađe s vojnim vlastima zbog vlasništva nad šumom Kotari. Očuvan je izvještaj petrinjskog nadšumara Druge banske imovne općine Vinka Benaka koji je u srpnju 1888. preuzeo petrinjsku nadšumariju. On je za 14. godišnju glavnu skupštinu Hrvatskoga šumarskog društva, koja je održana u Petrinji 1890., izradio osnovu za gospodarenje u šumi Kotar temeljem koje se može rekonstruirati povijest te šume.53 Kotar je bila velika šuma Rudolf HORVAT, Uspomene iz moje mladosti, Podravski zbornik, 1997., str. 27. HDA, fond 79, kut. 933, - 3-10 15149/1891 - Koprivnica. 51 R. HORVAT, Poviest slob. i kr. grada Koprvinice, Koprivnica, 1991., 23. Gradski šumar bio je do 1907. godine Julio Golner, a zatim Viktor Bönel. 52 Ivica GOLEC, Vojni komunitet Petrinja kao gospodarsko i prosvjetno kulturno središte Banske krajine (1777. - 1871.), Sisak 1999., 197 - 206; Hrvatski državni arhiv (HDA), UO ZV, kut. 929, 3 - 9, br. 29923-1891. 53 HDA, F. 79, Kut. 922, 3-9/29924-1891. - Izvješće o poslovanju za 1891. godinu. Vinko Benak (Voćin, 1855. - Petrinja, 13. VIII. 1923.) radio je u Petrinji kao nadšumar Druge imovne općine od 1886. do umirovljenja. Napisao je više članaka, a biran je i za gradskog zastupnika u Petrinji. (Ivica GOLEC, Petrinjski biografski leksikon, Petrinja, 1999., 20 - 21.) 49

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 71 - 93

Ekonomska i ekohistorija

Mira Kolar-Dimitrijević - KRATAK OSVRT NA POVIJEST ŠUMA HRVATSKE I SLAVONIJE

koju je gradska općina Petrinja sastavila kupnjom od Zagrebačkog kaptola, Zagrebačke biskupije i stanovnika mjesta Mošćenice, a dio šume zvan Brestje kupljen je od raznih bivših posjednika. No, dio šume dobio je vojni comunitet Petrinja 1822. godine na dar od Franje I. Tako sklepana šuma Kotari imala je razne obaveze iz prošlosti, koje su onemogućavale da se njome gospodarski upravlja. Još 3. lipnja 1761. godine petrinjski comunitet požalio se banu Franji Nádasdyju da im biskupski podanici iz Bresta i kaptolski podanici iz Vuroda nanose veliku štetu koju oni »...jedva mogu podnositi«. Ban je 16. lipnja 1761. nazvao šumu petrinjskom. Međutim, pitanje vlasništva nije riješeno godinama. Spor je 1803. obnovljen i vlasti tada negiraju da je Kotar vlasništvo petrinjskog magistrata. Donosimo predstavku u cijelosti prema Benakovu prijevodu: »1. Tvrdnja gradjana petrinjskoga Communitaeta da je veći dio šume Kotar kroz iste i njihove roditelje na njihovom vlastitom zemljištu uzgojen, poriče se tim što je postankom vojne krajine petrinjska šuma bila pod pukovnijskom i u obće pod vojnom upravom, pak akoprem Communitaeti god. 1776. postadoše, to ipak petrinjski Communitaet nije u stanju dokazati da je ta šuma ikad prestala biti aerarskom, a jer je ta šuma feudom ostala, to je dosljedno ista i na aerarskom zemljištu uzgojena. 2. Da je petrinjski Communitaet god. 1795. za 1148 fr. 10 nč. kupio tako zvana »Trsja« od žitelja mjesta Mošćenice, tim nije još dokazano od kojih je žitelja koje zemljište i gdje i kako veliko kupljeno, a jer su od god. 1759. tu šumu Petrinjci samo suuživali, pak jer nakon militerisiranja postojavše krajine kao i propise od god. 1787. sve šume u vojnoj krajini podpadoše pod vojni feud, to prestaje tim razprava navedenog pitanja o vlastničtvu. No ipak, kao je i temeljit navod o kupu, moralo bi se znati, od čijeg novca kup potječe, pak bi se imala pravnim nasljednikom kupaca podpuna odšteta od dohodaka sam šume podmiriti. 3. Ako se šuma Kotar djelomice i sastoji od zemljišta bivše posjeda pojedinih gradjana, koji ga dobrovoljno odgoju šume odstupiše, to su se ti bivši vlastnici tog zemljišta već i odštetili za isto samom korišću, crpanom dosad iz te šume. 4. Petrinjci su i prije bili priečeni u samovlastnom uživanju te šume na temelju jednog banskog dekreta, glasom kojeg se Petrinjcem namiče jednostruka šumska pristojba prama ostalim, koji u dvostručkom iznosu takovu za šumske užitke iz šume Kotara plaćahu. 5. Da žitelji mjesta Budičine pravo na užitke iz šume Kotara nemaju, to se predstavkom ni u čem ne podkrepljuje. 6. Na temelju jedne naredbe generalnog zapovjedničtva spada šuma Kotar Petrinjcem,54 no generalno zapovjedničtvo bez odredbe »Hofkriegsratha« u ovih pitanjih nije pozvano odlučivati. 7. Da Communitaet mora lugare uzdržavati za šumu Kotar i da radi toga imadu neki šumski dohodci teči u Communitaets-Proventen Cassa, to je moglo stoga biti, jer su tek godine 1787.55 normalni šumski propisi sa najvišeg mjesta uzsliedili. 8. Da je uprava uz intervenciju vojno-šumskog ureda povjerena bila magistratu, o ne sliedi za to, da Communitaet kakovo pravo i na samo samostalno vlastničtvo imade. HDA, F. 79. Izvješće, Vinko Benak, Šuma Kotar grada Petrinje. str. 2 - 3. Dvor je 24. travnja 1787. godine donio propis prema kojemu su sve graničarske šume državno vlasništvo.

54 55

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 71 - 93

Mira Kolar-Dimitrijević - KRATAK OSVRT NA POVIJEST ŠUMA HRVATSKE I SLAVONIJE

9. S toga baš što isti Communitaet ne posjeduje uslova niti mu se takov s najvišeg ratnog mjesta na samostalno vlastničtvo šume Kotar ne priznaje, opravdava se i naknadna odredba odpreme šum. dohodaka, koji su prije tekle u Communitaet Proventen-Cassa u 2. bansku pukovnijsku Proventen blagajnu i uzpostava samostalne voj(ničke) uprave nad istom šumom. 10. Petrinskomu se magistratu u obće poriče da je ikad imao samostalnu upravu nad šumom Kotar i t.d.« Ovaj dokument potvrđuje da su se vojne vlasti borile svim sredstvima kako bi došle u posjed šuma i na području Druge banske pukovnije koja baš i nije bila prava vojna krajina, nego je njome trebao upravljati i ban. Dokumentom se potpuno negira vlasništvo šume Kotar petrinjskoj općini, a 15. prosinca 1806. vojna tijela dodijelila su građevno drvo iz šume graničarima Hrastovice, Budičine, Taborišta i Moštanice. Uzalud su se Petrinjci žalili. Banski šumski ured bana Gyulaja, rodom Petrinjca, potvrdio je da je šuma Kotar državna te da uživanje drva ne potvrđuje vlasništvo. Taj je spor trajao još i 1863. godine, u vrijeme prvoga petrinjskog civilnog načelnika majora Josipa Plavšića. On negira ispravnost prijašnjih vojnih rješenja jer je šuma Kotar uvedena u gruntovnici kao vlasništvo komuniteta. Predmet je upućen na rješavanje visokom ratnom ministarstvu, ali ono ga je odstupilo donjoaustrijskoj financijskoj prokuraturi gdje je radio Franjo Žigrović, prijatelj Josipa Jelačića i jedan od glavnih inicijatora rješavanja urbarijalnog pitanja u Hrvatskoj 1848. godine.56 Već 25. prosinca 1863. doneseno je rješenje prema kojemu je šuma Kotar vlasništvo petrinjske gradske općine i tako je napokon nakon dugo vremena Petrinja mogla punovlasno opet raspolagati tom šumom. Ivica Golec naziva taj spor »...uistinu složenim, ali i jedinstvenim«, a da je Kotar bio bitan za Petrinju, pokazuje i to što je modernizacija grada izvršena na račun te šume. Šume Petrinje nadgledalo je Gradsko šumarsko nadleštvo u Petrinji, a za krajiške šume tog područja bio je nadležan Šumsko-gospodarstveni ured II. banske imovne općine u Petrinji koja je imala i tri kotarske šumarije, i to u Dubici, Dvoru i Blinji. Od 1863. do 1888. godine šumom je upravljalo Gradsko poglavarstvo preko općinskog šumara Mengemanna, ali on je imao samo četiri nekvalificirana lugara i nije mogao pomlađivati šumu, niti sprečavati devastaciju koju su činili pojedinci iz Petrinje. Tek je imenovanjem Vinka Benaka za nadšumara Petrinja dobila stručnog upravitelja za šumu Kotar. On je 1888. godine napravio osnovu za gospodarenje tom šumom koja je imala 2336 jutara i u kojoj je bilo 569 jutara šume s hrastovima u dobi od 100 do 120 godina. Šuma je podijeljena na 15 rajona. Otpušteni su nesposobni ostarjeli lugari, a Benak kao nadšumar i dva ispitana mlada lugara nastanili su se u samoj šumi, čuvajući je tako od uništavanja.57 To je bio jedini način da se šuma čuva. Budući da je bila udaljena šest kilometara od Petrinje, osam kilometara od Siska, a četiri kilometra od rijeke Kupe, drvo se moglo izvlačiti na sve strane. Dominirajuća vrsta drveta bio je hrast koji je dobro uspijevao ako su se šumari pridržavali valjanog načina šumarenja. Prednost Franjo Žigrović (Zagreb, 1814. - Zagreb, 1890.) bio je prabilježnik Jelačićeva sabora 1848. godine i zalagao se za modernizaciju Hrvatske. Žigrović je 1865. umirovljen i pitanje je nije li upravo odluka o petrinjskoj šumi ubrzala njegovo umirovljenje jer je donio odluku u korist Petrinje, a ne Vojne krajine. 57 Počinitelji šumskih šteta počeli su se smanjivati, a bili su i kažnjavani. 56

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 71 - 93

Ekonomska i ekohistorija

Mira Kolar-Dimitrijević - KRATAK OSVRT NA POVIJEST ŠUMA HRVATSKE I SLAVONIJE

šume Kotari ležala je u tome što nije postojala obaveza davanja drva pravoužitnicima kao u šumama imovnih općina jer je to bila šuma komuniteta, odnosno građana Petrinje. Sredstva dobivena prodajom mogla su se u cijelosti iskoristiti za potrebe grada Petrinje. Šuma je bila racionalno i dobro vođena te je počela donositi pristojne prihode. Benak je sastavio i popis onih novijih stanovnika Petrinje koji bi uplatom dobili pravo uživanja šume uz primjerenu cijenu, smatrajući da to pravo mora biti selektivno, što je, dakako, izazvalo nezadovoljstvo starih Petrinjaca. Benak je izračunao da se u visokoj šumi mogu godišnje posjeći bez štete 2564 kubna metra tvrdog, a u niskoj šumi 917 kubnih metara drva. Šumu je uspio i pomladiti. Na praznim površinama zasadio je mlade hrastiće ili ih je požirio. Benak se u svom izvještaju hvali da je pri sadnji žira rabio i stroj koji je nabavio od nadšumara Sachera za dvije forinte te da je taj stroj ubrzao sadnju. Međutim, Benak ističe da je 1890. godine 935 komada hrastova ostalo neprodano, čime je prihod gradske općine snižen za 13.727 forinti, a uzrok je bila slaba potražnja za drvom na tržištu. U to je vrijeme Stjepan Pejaković još uvijek imao veliki utjecaj na razvoj grada,58 ali se osjećao i utjecaj Miroslava Ebnera koji je kao gradonačelnik 1890. i 1891. dao obnoviti zapušteni gradski park. Dobrom gospodarenju pomogao je i šumarski stručnjak Andrija Borošić koji je 1890. godine radio u državnoj šumariji u Petrinji, a 1892. je prešao u Šumarski odsjek Zemaljske vlade.59 Za obradu drva iz Kotara Hrvatska eskomptna banka je 1913. godine, uz odobrenje gradskog zastupstva, podigla pokraj Češkog Sela parnu pilanu koja je do velike svjetske krize pilila drva iz te šume. Šume su povezivale gradove sa sličnim problemima te se zapaža da Petrinja i Koprivnica uspostavljaju upravne, bankarske, gospodarske i prosvjetne veze u gotovo neobjašnjivom razmjeru. Isti ljudi i iste obitelji usmjeravaju razvoj i jednog i drugog grada.

Zaključak Za Hrvatsku i Slavoniju šume su bile važan izvor prihoda i jedan od najvažnijih faktora koji je utjecao na gospodarski napredak. Budući da je polovina šuma bila pod državnom upravom, znači da je polovina dohotka od šuma bila oduzeta građanima Hrvatske i Slavonije, što je utjecalo na nacionalni dohodak po stanovniku, odnosno na siromaštvo naroda. Prijelomna godina za povijest Hrvatske je 1848. Ona je bitna i za povijest šuma. Tek ukidanjem feudalizma omogućava se građanskom društvu da intenzivnije iskorištava najveće blago Hrvatske: bogate i dobro očuvane šume. Na području Vojne krajine to se dogodilo 1874. kada su stvorene imovne općine. Međutim, i u jednom i u drugom slučaju oduzimanje polovine šuma znači gubitak one imovine koja bi omogućila ulaganje u domaće gospodarstvo, pa ono i izostaje utoliko više što se ni plemstvo nije snašlo prilikom urbarijalnih odšteta i prodaje svojih šuma pa su ta sredstva beskorisno iskorištena na potrošnju i preživljavanje Stjepan Pejaković (Petrinja, 3. XII. 1818. - Petrinja, 2. XI. 1904.) Završio je medicinu i pravo u Beču. Od 1848. do 1865. godine službovao je u Hrvatskoj dvorskoj kancelariji u Beču, a poslije toga do umirovljenja u Ratnom vojnom ministarstvu u Beču. Bio je promicatelj i glavni zagovaratelj unapređivanja gospodarstva na području Vojne krajine te inicijator osnivanja bratovština. Pejaković je od 1878. do 1888. bio petrinjski gradonačelnik, a od 1899. do 1901. podnačelnik. 59 I. GOLEC, Petrinjski biografski leksikon, str. 39. 58

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 71 - 93

Mira Kolar-Dimitrijević - KRATAK OSVRT NA POVIJEST ŠUMA HRVATSKE I SLAVONIJE

plemićkih obitelji. Za zrelim šumama Hrvatske i Slavonije postojala je velika potražnja u Europi zbog gradnje željezničkih pruga s drvenim pragovima, razvoja vinogradarstva, za što su bile potrebne kvalitetne bačve, ali i pojačane urbanizacije i industrijalizacije. Posebno je bila tražena hrastovina pa se šumski fond stalno smanjivao, usprkos uzgojnim osnovama i pomlađivanju šuma. No, velika devastacija šuma počinje ipak poslije Prvoga svjetskog rata. Zbog koristi koju je stanovništvo imalo od šuma, one postaju simbol slobode. No, postaju i izvor bogaćenja mnogih, i to uglavnom stranaca koji lakše dolaze do potrebnog kapitala za brzu sječu, gradnju pilana i izvoz drva u inozemstvo. Od eksploatacije šuma narod nije imao gotovo nikakve koristi, osim kroz nadnice šumskih radnika. Šume su potaknule raslojavanje i bile bitan faktor velikih podjela na bogate i siromašne građane, na bogate gradove sa šumama i na sela koja zbog nedostatka ogrjeva i građe gledaju na plemićke i državne šume kao na svoje staro vlasništvo koje njima pripada. Zbog svega toga šume su bile i uzrok velike nestabilnosti društva.

Kratak osvrt na povijest šuma u Hrvatskoj od 1850. godine do Prvoga svjetskog rata Šume su bile najveće hrvatsko blago u 18. i 19. stoljeću. One su bile i javno dobro (bonum publicum) koje se pomalo privatiziralo i većinom pretvaralo u druge kulture, ali je taj proces konačno dovršen tek krajem 20. stoljeća. U povijesti šuma osjeća se politička podjela Hrvatske na civilnu (bansku) i Vojnu krajinu, ali i podjela na Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju, pri čemu je Dalmacija ostala izvan Hrvatske sve do 1918. godine pa se problematika dalmatinskih šuma i ne obrađuje u ovom radu. Za gospodarski razvoj Hrvatske 19. stoljeće bilo je ključno jer se stvara obrazac da je pola šuma državno, a pola privatno i općinsko. Bez poznavanja povijesti šuma ne može se razumjeti odakle se stvara kapital kojim plemstvo preživljava ili se novi poduzetnici, uglavnom strane narodnosti, bogate. Administrativna podjela Hrvatske, Slavonije i Dalmacije te zadržavanje sustava Vojne krajine do 1882. godine zakočili su normalni gospodarski razvoj Hrvatske i produljili vlasnička opterećenja koja su se odražavala na odnosima državnih šuma i šuma imovnih općina te na odnosima gradova koji se bore za svoje šume s okolnim selima čiji stanovnici smatraju da su te šume njihove. Pitanje šuma posve je neopravdano zapostavljeno u gospodarskoj povijesti Hrvatske, iako je bitno za razumijevanje povijesti Hrvatske i odnosa države prema njezinu gospodarskom razvoju. Cijela ta povijest protkana je dugotrajnom i žestokom borbom za šume, borbom koja se odrazila na odnosima gradova i vlastelinstava s njihovom okolinom koja je smatrala da su šume njihovo vlasništvo. Privatne, gradske i općinske šume nisu bile slobodne, nego su bile opterećene određenim obavezama, što tu povijest čini još kompliciranijom. To se odrazilo i u politici trgovine drvom i obradom drva te brojnim štrajkovima u pilanskoj i šumskoj industriji zato što je industrija bila u rukama stranaca, ali ta tema izlazi izvan okvira ovoga rada.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 71 - 93

Ekonomska i ekohistorija

Mira Kolar-Dimitrijević - KRATAK OSVRT NA POVIJEST ŠUMA HRVATSKE I SLAVONIJE

Summary In 18th and 19th century, forests and woods were Croatia’s most valuable possession. They also were public property (bonum publicum) but slowly the process of their privatization was beginning; often they were cleared and turned into arable land, but the process itself did not end until the late 20th century. The key period for this process for Croatia was 19th century, as it made a model in which half of forest area belonged to the state, and the other half to private owners and municipalities. Without knowing the history of forests and woods here, one cannot understand the value of capital this represented to nobility, who survived on this. This applies to new entrepreneurs, mostly foreign nationals, getting rich on forests and woods. A normal economic growth and prosperity was slowed down by administrative division of Croatia, Slavonnia and Dalmatia, as well as keeping the Military Border until 1882. This too prolonged difficulties ownership and mortgages on forests and woods suffered, presenting major problems in relations to state-owned forests and those owned by eleven land registry municipalities; relations between towns fighting neighboring villages for ownership of forests and woods, as population from all administrative units claim ownership. All in all, the question of forests and woods is unjustifiably neglected in economic history of Croatia, even though it presents a key issue if we want to understand Croatian history and the way the administrations treated this issue in economic development. The entire history has been interlinked with a long-lasting furious battle over forests, which further extended to policies on timber and wood trade, as well as wood-processing, an issue not covered by this paper.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 71 - 93

Jó Klanovicz, João Fert Neto, Álvaro Luiz Mafra - SOUTHERN BRAZILIAN INDIGENOUS POPULATIONS

SOUTHERN BRAZILIAN INDIGENOUS POPULATIONS AND THE FOREST: TOWARDS AN ENVIRONMENTAL HISTORY INDIJANSKA DOMORODAČKA POPULACIJA JUŽNOG BRAZILA I PRAŠUME: PRILOG POVIJESTI OKOLIŠA Jó Klanovicz João Fert Neto Álvaro Luiz Mafra Av. Luiz de Camões, 2090, Bairro Conta Dinheiro, 88520-000 Lages/SC Brazil klanov@gmail.com ; fert@cav.udesc.br; alm@cav.udesc.br

Primljeno / Received: 16. 1. 2008. Prihvaćeno / Accepted: 22. 10. 2008. Rad ima dvije pozitivne recenzije Prethodno priopćenje Preliminary Report UDK / UDC: [39:631.4] (=81-13-82)

Summary The comparison between the ecological knowledge of the Kaingáng, Guarani, and Xokleng indigenous populations of Southern Brazil, the historical process of species dissemination, and the scientific knowledge may allow the incorporation of recommendations for the sustainability of forest handling, as well as bringing the indigenous knowledge to scientific practices in order to collaboratively handle natural resources. This paper displays a research of the Southern Brazil indigenous environmental history, regarding the use of Vegetable Genetic Resources, landscape, and soil.

Keywords: Environmental History;

Ethnopedology;

Southern

Brazil

Indigenous

Populations. Ključne riječi: povijest okoliša (ekohistorija), etnopedologija - domorodačka indijanska saznanja o tlu, indijanska domorodačka populacija južnog Brazila

Historians as Simon Schama claim that no society embraces nature, landscape, dominium or forest harmonically. (Schama, 1996) The optimistic perception defending harmony of traditional societies to the natural world derives, to this day, of the »good savage« perspective, supported especially by the illuminists. (Worster, 1998) In order to interpret relations between a human group and its surroundings, historians start from the moment in which humans absorb socially all that is non-human. Such relations occur as a complexity group, marked by human intervention to the environment, and also by environmental limitations to culture, as a two-way street. (Acselrad, 2004)

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 94 - 103

Ekonomska i ekohistorija

Jó Klanovicz, João Fert Neto, Álvaro Luiz Mafra - SOUTHERN BRAZILIAN INDIGENOUS POPULATIONS

In other words, relations between human and non-human are historical relations of biological and socio-cultural tensions in which humans translate their surroundings with aesthetic or survival means, intervening upon it or disturbing it. The surroundings offer limited quantities or opportunities of resources and action. (Worster, 1998) Agriculture in any level can be researched on its historical analysis, soil use techniques, and landscape handling. When it comes to local, traditional, or indigenous agriculture, the ethnical section of planting techniques and variety diffusion is a convergence point of Food Technology, Farming Sciences, Anthropology, and History studies. For such reasons, indigenous practices of soil use and landscape handling may bring forth more research strategies to bring Farming and Human Sciences closer. Together, Environmental History and Farming Sciences take on intersection matters between food production, environmental transformation, landscape intervention, and human/non-human relations. (Klanovicz, 2007) When intersections as such come to surface, one of the main elements to consider in the historical analysis of ecologic relations between human and non-human is the byname »use-representation« of soil, landscape, and Vegetable Genetic Resources (VGRs) by the case study social group. The use of VGRs, soil, and landscape plays a dynamic part in expressing the biological and cultural diversity through its central position in the genetic resources, agro-ecosystems, and social inheritance database. Farming varieties, plantation, identification, and nature naming techniques, as well as landscape handling, represent local cultural practices in unique environmental contexts. They play a decisive part in the cultural survival of ethnic groups through symbolic territory and ritual material maintenance and reinvention - handicraft, songs, origin myths, plantation and crop techniques and rituals, and many other uses from food to medicine. Such concerns are frequent research topics on relations between local populations and landscape, along a wider interdisciplinary scientific matter marked by the approximation of History and Farming Sciences. (Hoeschle-Zeledon & Jaenicke, 2007; Garí, 2005; Mwaura, 2004)

Kaingáng, Guarani, and Xokleng in the Santa Catarina state Currently Brazil has an indigenous population of approximately 400,000 people distributed in about 200 tribes and 180 languages. Northern Brazil is the region with the highest number of indigenous groups, scattered in the states of Roraima, Amapá, Amazonas, Pará, and Rondônia. There are also countless groups which have had no contact with nonindigenous populations. (Figure 1) Southern Brazil (Figure 2) has been originally populated by indigenous of two linguistic sources: The Jê and the Tupi-Guarani. The Kaingáng and the Xokleng are branches of the the Jê group, with similar languages and costumes. The Guarani are divided in Guarani M’bya and Guarani Nhandeva. The Xetá indigenous still inhabit the region, especially in the Paraná state. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 94 - 103

Jó Klanovicz, João Fert Neto, Álvaro Luiz Mafra - SOUTHERN BRAZILIAN INDIGENOUS POPULATIONS

The Kaingáng are located in Western Roraima Amapá Paraná, Western Santa Catarina, and Northwestern Rio Grande do Sul, with a Pará Ceará Amazonas Rio Grande Maranháo population of about 15,000 people in the do Norte NORTH REGION Paraíba three Southern Brazilian states, distributed in Piauí Pernambuco Alagoas Bahia over 20 Indigenous Territories (IT). In Santa Tocantins Acre Sergipe Mato Grosso Rondônia NORTHEAST Catarina the main IT is Xapecó, located in REGION Federal district CENTRAL-WEST Ipuaçú city and near the cities of Xanxerê SOUTHEAST Goiás REGION REGION and São Domingos, in the west. IT Xapecó Mato Grosso Minas Espírito Santo do Sul Gerais Sâo Paolo has a total population of 6,000 people. In Rio de Janeiro Paraná present day, its area is of 11,000 acres. Santa Catarina Between western and coastal Santa SOUTH REGION Rio Grande do Sul Catarina, the indigenous population traditionally occupying the territory was the Xokleng. They are currently restricted to the Figure 1: Brazilian states and regions. IT Ibirama, located in José Boiteux city, on the Itajaí Valley. The Xokleng are historically known as bugres, botocudos, Aweikoma, Laklanõ, and Xoklen. (Santos, 1987) The geographical area historically occupied by PARANÁ the Xokleng was located in 26~29º 30’ S Curitiba Latitude and 50º 30’~29º 30’ E Longitude, which included coastal areas, supported Kaingáng traditional Xokleng the Serra Geral and Serra do Mar mountain area area SANTA CATARINA ranges, and the Brazilian Meridian Plateau. Floranopolis (Santos, 1987) Currently, there are 1,800 Lages Xokleng alive. Guara In Southern Brazil, Kaingáng and Guarani M’bya area Porto Alegre have traditionally grown corn varieties (Zea mays) and Goiabeira-serrana or Mountain RIO GRANDE DO SUL Guava (Acca sellowiana, formerly Feijoa sellowiana). These two ethnic groups, as well as the Xokleng, have always used products of the Araucaria pine (Araucaria angustifolia), the yerba-mate (Ilex paraguariensis), and the Guabirobeiras (Campomenesia xanthocarpa Figure 2: Southern Brazil and its indigenous areas. O. Berg). The farming varieties used by the Kaingáng, Guarani, and Xokleng indigenous groups (registered by ethnographic and oral sources) in the Biome of Southern Brazil Atlantic Forest provide its farmers a survival repository which also serves to study adaptation to ecologic conditions of many plants, animals, and human groups. Such transformation can only be viewed in a historical point of view. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 94 - 103

Ekonomska i ekohistorija

Jó Klanovicz, João Fert Neto, Álvaro Luiz Mafra - SOUTHERN BRAZILIAN INDIGENOUS POPULATIONS

The research currently being developed in the Centro de Ciências Agroveterinárias of the Universidade do Estado de Santa Catarina (CAV-UDESC), in the city of Lages/SC is a representation of part of such concerns; it is from this research area, considering relations between technical Agronomy, Forest Engineering, and History academy solid kinds of knowledge, and their confrontation with the restricted and peculiar ethno-knowledge of the previously cited ethnic groups. The »use of Vegetable Genetic Resources (VGRs), landscape, and soil by the Kaingáng, the Guarani, and the Xokleng in the Biome of Southern Brazil Atlantic Forest« is indeed an initial state research, intending to analyze the uses (planting and cropping, as well as its religious and mythical dimensions), from the point of view of intersections between Soil Sciences and Environmental History, of VGRs, landscape, and soil by the Guarani, Kaingáng, and Xokleng of the Southern states of Brazil: Paraná, Rio Grande do Sul, and Santa Catarina. The focus is to analyze the socio-cultural constructions of such ethnic groups currently within indigenous areas protected by the Fundação Nacional do Índio (Funai). The research is focusing on the human relation to soil, landscape, and plants such as the yerba-mate, the Araucária pine, corn varieties, and fruit trees such as the Guabirobeira, the Goiabeira-serrana, and the passion fruit (Passiflora edulis). A primary objective emerges of the intersection of Farming Sciences and History, regarding the intensifying discussion of method and theory on the relation among those two knowledge areas regarding investigation instruments, methods, and themes which could bring them closer and create a basis for the elaboration of future interdisciplinary projects. The Farming Sciences have been growing roots in the History field continuously, searching for local practices connected to the construction of ethnicity and the ecologic and economic relations of traditional populations and their surroundings. This is the result of a soft approach of both sciences, created in the 1960`s and supported when agronomists began conceiving farming activities not only as productive and productivity, large-scale oriented, but also as a result of socio-cultural constructions of small and previously marginalized groups. (Maturana, 1997) In this sense, Human Science categories have become part of the analytical universe of Farming Sciences as a manner of empowering, as well as an inclusive concern broadening the scope of the »farming activity« concept. (Floriani, 2007) In other words, understanding farm regimes is a much wider, complex, and democratic process. (Bloch, 2005) This Environmental History study case is a strictly applicable study with an interdisciplinarity within that very applicability. This has supplied the idea of providing a historical case study for Farming Sciences which handle the matter of VGRs, knowledge protection, ethnopedology (Barrera-Bassols and Zinck, 2004) and ethno-knowledge. (Calavia Saez, 2007) The historical presence of the three ethnic groups is to be identified, regarding the geographic distribution of vegetable species of traditional use of such groups. In order to do so, there is a necessity of making diffusion and obtaining of VGRs by the indigenous historical, as well as the handling of landscape and soil, once this is part of the byname »Environment-Production«, within which the Environmental History analysis has taken a more adequate position regarding landscape handling. (Klanovicz, 2007) EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 94 - 103

Jó Klanovicz, João Fert Neto, Álvaro Luiz Mafra - SOUTHERN BRAZILIAN INDIGENOUS POPULATIONS

Preliminary Points 1) FIRST UMBRELLA - HISTORICAL RECORDS: Since the late 18th century, the Southern Brazil native population landscape handling has been described by travelers, naturalists, writers, and artists, in technical, literary, or ethnographic works, as well as in journals. Until recently, such readings and descriptions could be framed as exotic, with all its curiosity and prejudice - and maybe for that reason, making the historical constitution of precise and continuous public policies on such social and historical groups in the area much more difficult. There is still an indigenous population economic and cultural clash scenario. However, such documents are sources of endless information for historians looking for use-representation perspectives on the Brazilian natural universe from the 18th to the 20th centuries, once the west constitutes to this day an object of mystery regarding the Brazilian environmental imagination. (Buell, 2003) The idea of nature has been transformed, leading to inherent scientific transformations, a qualitative and quantitatively better production came as an effort of knowledge retrieval on such territories, to this day little explored on historiography through time and space. The advent of the »ecologic era«, as the world has become since the 1950’s, has brought along the publicity of the environmentalist paradigm. (Worster, 1998) Such paradigm framed most of the society’s events and phenomena regarding race, disease, superiority or inferiority explanations through food, and the quality of forests and agriculture or breeding practices of traditional populations, among others. (Arnold, 2002) The historical analysis of such creative writers who have traveled through Southern Brazil since the 18th century, allied to the social perspective of native groups on their surroundings, and their farming and environmental practices allow, therefore, the comparison of uses, perceiving permanence or rupture of VGR exploit, soil, and landscape, close to oral sources, and current economic and cultural activities of the Guarani, the Kaingáng, and the Xokleng. The sources are many, and the umbrella that emerges from them comes from the official documentation on the area (such as governmental and business reports, province and later state law, demographic census, land registry, colonizing company reports on indigenous and non-indigenous conflict areas, among others). More than reporting governmental or business accomplishments, such documents name and classify the indigenous groups and the area’s biogeographic reality. These are also rich sources to the understanding of the governmental and business elite point of view on the »Brazilian setbacks« and on its poor, marginal, and silent populations. Such documents report a universe of tensions between modernizing projects, colonies, and plantations, and the indigenous reaction, which has come in the form of various kinds of conflicts. However, this does not exclude the concerns of some indigenous group defense agents, such as in recent researches developed on the humanist/positivist influence on politics and public authorities who defend the Southern Brazil indigenous groups. (Manfroi, 2007) EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 94 - 103

Ekonomska i ekohistorija

Jó Klanovicz, João Fert Neto, Álvaro Luiz Mafra - SOUTHERN BRAZILIAN INDIGENOUS POPULATIONS

The popular »quotidian documents« are another great source of records: memoirs, photographs, newspaper and magazine articles are free to report events and suggest solutions as the official reports do, but they also are free to express many opinions, even radical opinions, which are part of the cauldron of society and part of the environmental imagination. The oral sources: verbal reports, evidences of life stories with social agent details make the context more evident, complementing, illustrating, and presenting its own dynamics over previously cited sources. (Samuel, 1996) The proximity between History and Farming Sciences shows the environment as a strategic point of view to interpret social relations to the surroundings, by observing the influence factors which configure the relations between human culture and the natural world - bonds built throughout history. Such point of view has been defended by environmental historians, postulating the environment as an instrument to classify experiences of social groups on nature, and the decisive process of intervention and handling on their surroundings. 2) SECOND UMBRELLA - ETHNOHISTORICAL AND ENVIRONMENTALLY HISTORICAL PERSPECTIVES OF THE KAINGÁNG, GUARANI, AND THE XOKLENG: According to the Fundação Nacional do Índio (Funai), there are 29,474 Guarani, Guarani M’bya, Guarani Nhandeva, Kaingáng, Xokleng, and Xetá indigenous in Southern Brazil. The Xokleng only inhabit Santa Catarina; the Xetá group live only in Paraná and the Guarani (except for the Nhandeva) are currently in all three Southern states. (Funai, 2007) The indigenous occupation of Southern Brazil has begun long ago. (Silva, 2006) In the case of the Kaingáng, mobility has always been a part of social life, whether because of subsistence (preferably pine seeds and hunting) or because groups have broken up into subgroups. (Silva, 2006) The non-indigenous conquest attempts of the Kaingáng territory, since the 18th century, and the later effective occupation of fields and forests (emphasized by the 1850’s Land Law) has favored the union of distinctive Kaingáng and Guarani villages, which has promoted the forced transfer of groups previously scattered through the Southern Atlantic Forest. (Silva, 2006) As a counterpart, the traditional territory of all groups has been reduced, especially the Xokleng, who previously covered a territory reaching all three Southern states, and were then confined to a small area in the Itajaí Valley, in Santa Catarina. The Xokleng used to live in separate, small hunting groups of 30~50 individuals as stationary nomads, occupying lands from the plateau to the coast because of subsistence, season changes, or food shortage. (Vieira, 2004) The non-indigenous extraction and planting in the country has grown continuously in the 20th century, and the contact between indigenous and non-indigenous groups resulted in a grave reduction of territories traditionally occupied by the Kaingáng, Guarani, and Xokleng. Because of the territorial reduction process, costumes, life habits, feeding forms, traditional medicine, and religiosity have been threatened, which are the ethnosciences and socio-cultural constructions of these groups as a whole. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 94 - 103

100

Jó Klanovicz, João Fert Neto, Álvaro Luiz Mafra - SOUTHERN BRAZILIAN INDIGENOUS POPULATIONS

Although the pacification policies directed by the Serviço de Proteção ao Índio (SPI) in 1910 have contributed to weaken, or to even vanish many traditions and knowledge (i.e., through imposing Portuguese as the mother language and prohibiting the native tongue), the communities still preserve knowledge on plants, medication, animals, forest, and soil. (Salvaro, 2007) This is a paradox, for the SPI threatened the indigenous culture through the village policies, but they allowed scientists, ethnographists, and linguists to have contact with the reduced populations and to interpret their culture, history, quotidian, politics, power relations - their social universe as a whole and, as the focus of this research, relations between the indigenous groups and the natural world. Kimyie Tommasino et al. have elaborated a research on the forest conception of the Kaingáng. (Tommasino et al, 2004) For the Kaingáng, the forest is a hunting and collecting site for any individual; the Araucaria pine seed extraction rights are, to this day, divided between the subgroups. The Araucaria pine skins had signals which divided the public territories. The VGRs, soil, and landscape use plays a dynamic part in the expression of biological and cultural diversities; the farming varieties have specific local cultural practices and environmental contexts, with a decisive part to cultural survival. The Kondá indigenous village area of the Kaingáng in Chapecó/SC is an important example of the fauna and flora usage issue. The presence of Ilex paraguariensis is abundant; in the harvest, the men cut the herbs - this product belongs to the community. The yerba-mate is a trade product in the area companies, and the families receive the beneficiated yerba-mate for the morning and afternoon chimarrão (a hot yerba-mate tea) in which the members of a nuclear family talk on many subjects, past (wãxi) and present (uri). (id, ibid.) The environment is, therefore, a strategic point of view for the understanding of humans and natural world relations, between the aspirations on space and palpable world effective practices. Issues on »what to eat«, »when to eat«, »how to eat«, »where, when, how and why to plant«, among others, help outlining historical constructions with different group perspectives. The Environmental History perspective is concerned not only on how the environment was altered, or what are the effects of such changes to human societies, but it is also concerned on the ideas of the natural world, and how such ideas have developed and become part of the general farming knowledge.

Conclusions Traditional handling practices have been contributing to maintain biodiversity. Thora Martina Hermann claims the Mapuche historical knowledge on Araucaria species in Chile and Argentina has contibuted to establish balanced handling practices of the current Farming Sciences. (Hermann, 2005) To research the ecologic knowledge of such groups in constrast to non-indigenous populations, and confronting them with the historical process of species dissemination gives EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 94 - 103

Ekonomska i ekohistorija

Jó Klanovicz, João Fert Neto, Álvaro Luiz Mafra - SOUTHERN BRAZILIAN INDIGENOUS POPULATIONS

101

support to the VRG area to incorporate sustainable forest handling recommendations, as well as to create conservation strategies ex situ and in situ, which would incorporate the indigenous knowledge to the scientific knowledge in order to promote the collaborative handling of natural resources. This analysis on condition, integration, and incorporation of indigenous knowledge by Farming Science researches leads to the consideration of ethnoscience as another fundamental starting point. (Calávia Saez, 2007) There is a crescent disposition in recognizing local knowledge, not only as a rich source of brute information, but also as a systematic, symbolic, and cognitive kind of knowledge. Traditional and natural knowledges, however, are not the same -- tradition is an idea based on the assumption that local knowledge is part of cultural conservation. Therefore, knowledge is transmitted through a space full of class, relation, gender, and ethnicity barriers. (id, ibid.) Through an analysis of regression and historical correlations, there is the intent to determine the degree of use of ecologic and morphologic characteristics, geographic differences of food supplies, and the social perception on species and their availability. This is necessary to define whether abundance or quantities are relevant to use, permanence, or sustainability. The survival of traditional practices depends on the revision of farming and conservation policies. Therefore, the construction of instruments and a knowledge database on the conservation of resources is a priority, in order to guarantee the sustainability of such resources. The historical research allows an update of places, objects, and use traditions which have been of importance to analyze the current state of such species in an area; a wider knowledge on VGRs will also be built and established by understanding the sociocultural processes of a social group and their surroudings.

Sažetak Usporedba između ekoloških saznanja domorodačke indijanske populacije plemena Kaingáng, Guarani i Xokleng južnog Brazila, povijesni procesi diseminacije vrsta te ekološka saznanja dopuštaju uvrštenje preporuka za održivi razvoj i očuvanje prašuma, kao i uvođenje domorodačkih saznanja u znanstvenu praksu kako bi se zajednički i u suradnji rješavalo pitanje prirodnih resursa. Ovaj rad prikazuje istraživanje povijesti okoliša (ekohistorije) indijanskih domorodačkih plemena južnog Brazila u smislu korištenja genetičkih biljnih resursa, okoliša i tla.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 94 - 103

102

Jó Klanovicz, João Fert Neto, Álvaro Luiz Mafra - SOUTHERN BRAZILIAN INDIGENOUS POPULATIONS

References Antoinette Winklerprins, Narciso Barrera-Bassols, 2004, »Latin American ethnopedology: a vision of its past, present, and future.« In: Agriculture and Human Values 21, 139-156, 2004. David Arnold, 2002, »La naturaleza como problema histórico«, México: Fondo de Cultura Económica. Donald Worster, 1998, »Nature’s economy«. New York; Cambridge University Press. Francis Mwaura Mwega, 2004, »Population, Health, and Environment Integration and CrossSectorial Collaboration: Kenya Country-Level Assessment«, available from info@ncapdke.org. Edna Elza Vieira, Ana Lúcia Vulfe Nötzold, 2004, »Olhar, escutar e trançar: o artesanato Kaingáng de cada dia« In: Encontro Estadual de História 2004. Florianópolis/SC. Fundação Nacional do Índio. »Mapa de Etnias Indígenas e Mapa de Situação Fundiária.« In:: <<http://www.funai.gov.br>> Access: Feb. 15, 2007. Guilherme Floriani, 2007, »História Florestal e uso do solo nos campos de Lages/SC«. Máster Thesis (Soil Department). State University of Santa Catarina. Henri Acselrad, 2004, »Conflitos socioambientais no Brasil«. Rio de Janeiro: Heinrich Böll. I. Hoeschle-Zeledon and H. Jaenicke, 2007. A strategic framework for global research and development of underutilized plant species: a contribution to the enhancement of indigenous vegetables and legumes. Acta Horticula. (ISHS) In: <<http://www.actahort.org/books/752/752_13.htm>> Jó Klanovicz. 2007, »Natureza corrigida: uma história ambiental dos pomares de macieira no sul do Brasil (1960-1990).« 311p. PhD Dissertation (Post-graduation Program in History). Federal University of Santa Catarina. Josep Gari, »The roles of indigenous crops and plants in improving nutrition and fighting HIV/AIDS.« [mimeo] Kimyie Tommasino, L. T. Mota, and F. S. Noelli, 2004. »Novas contribuições aos estudos interdisciplinares dos Kaingáng.« Londrina: EDUEL. Lawrence Buell, 2003, »Writing for an endangered world: environment and literature in US and beyond«. Boston: Harvard/Belknap. Marc Bloch, 2005, »A terra e seus homens«, Bauru: Edusc. Marcos Antonio da Silva, 2006. »Memórias que lutam por identidade: a demarcação da Terra Indígena Toldo Chimbangue/SC - 1970-1986.« Máster Thesis, Federal University of Santa Catarina. Narciso Barrera-Bassols, J. Alfred Zinck. »The other pedology: empirical wisdon of local people.« Poster n.45. Ninarosa Manfroi, 2007, »Antônio Selistre de Campos. Um defensor dos direitos dos Kaingáng.« [manuscript]. Federal University of Santa Catarina. Florianópolis. Oscar Calavia Sáez, »Ciencia Amazonica: notas para un estudio critico de los saberes nativos.« In: <<http://www.antropologia.cfh.ufsc.br>> Access: Feb. 15, 2007. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 94 - 103

Ekonomska i ekohistorija

Jó Klanovicz, João Fert Neto, Álvaro Luiz Mafra - SOUTHERN BRAZILIAN INDIGENOUS POPULATIONS

103

Raphael Samuel, 1996, »Theatres of memory: past and present in contemporary culture.« London: Verso. Sílvio Coelho dos Santos, 1982, »Índios e Brancos no sul do Brasil«, Florianópolis: Lunardelli. Simon Schama, 1996, »Paisagem e Memória«, São Paulo: Cia das Letras. Talita Daniel Salvaro, 2007, »A importância da língua Kaingáng na educação escolar indígena: proibição e retomada.« History Department, Federal University of Santa Catarina. Thora Martina Hermann, 2005, »Knowledge, values, uses, and management of the Araucaria araucana forest by the indigenous Mapuche Powenche people: a basis for collaborative natural resource management in southern Chile.« Natural Resources Forum, 29, 2, 120134.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 94 - 103

104

Mirela Slukan Altić - PRIRODNI I KULTURNI PEJZAŽI POKRČJA U MLETAČKIM KATASTRIMA

PRIRODNI I KULTURNI PEJZAŽI POKRČJA U MLETAČKIM KATASTRIMA 1709./1711. NATURAL AND CULTURAL LANDSCAPES OF KRKA REGION BASED ON VENETIAN CADASTRE FROM 1709/1711. Mirela Slukan Altić Institut društvenih znanosti »Ivo Pilar« Marulićev trg 19 HR, 10000 Zagreb Republika Hrvatska mirela.altic@zg.t-com.hr

Primljeno / Recieved: 17. 2. 2008. Prihvaćeno / Accepted: 22. 10. 2008. Rad ima dvije pozitivne recenzije Izvorni znanstveni rad Original scientific paper UDK/UDC: 930.2:528.44 (497.5-3 Dalmacija) “1709/1711”

Sažetak Autorica na temelju dosad neobjavljenih arhivskih izvora analizira promjene u prirodnom i kulturnom pejzažu Pokrčja, nastale kao rezultat kolonizacije toga dijela Dalmatinske zagore nakon oslobođenja od Osmanlija. Podaci što nam ih pružaju mletački katastri, nastali za područje Skradinskog, Šibenskog i Kninskog teritorija od 1709. do 1711. godine, omogućuju nam detaljan uvid u spomenuti prostor u prijelomnom razdoblju njegove ponovne kolonizacije. Katastar Pokrčja, formiran s ciljem ponovne uspostave mletačke vlasti nad oslobođenim teritorijima, omogućava nam vrlo detaljan uvid u demografske, zemljišne i gospodarske promjene koje su nastupile obnovom naseljenosti toga kraja, a koje su rezultirale snažnom transformacijom prirodnog i kulturnog pejzaža toga dijela Dalmatinske zagore. Pritom autorica osobito valorizira vrijednost mletačkih katastarskih karata pojedinih okruga, koje predstavljaju svojevrsni zemljišno-demografski sumarnik s prikazom svih naselja te iscrpnim statističkim tabelama koje dokumentiraju demografske odnose, gospodarsku osnovu naselja, način korištenja površina (udjeli obradivih i neobradivih površina, udjeli pojedinih kultura) te agrarnu gustoću naseljenosti za svako pojedino naselje.

Ključne riječi: prirodni pejzaž, kulturni pejzaž, mletački katastar, Dalmacija, 18. stoljeće Key words: natural landscape, cultural landscape, Venetian cadastre, Dalmatia, 18th century Morejski rat i nakon njega - razdoblje prijelomnih promjena U svim mletačko-osmanskim ratovima u Dalmaciji dolazilo je do seobe stanovnika s osmanskog područja na mletački teritorij. Tijekom Kandijskog rata, kada je pojas mletačkog teritorija u Dalmaciji još uvijek bio vrlo uzak, na njega je prešlo oko 10.000 Morlaka, uglavnom kolonizirajući rubna područja mletačke Dalmacije. No, zbog male površine posjeda Mlečani nisu mogli primiti sve podanike koji su željeli prijeći s osmanskog na mletački teritorij (Stanojević, 1962.; 111). U tom se smislu situacija bitno promijenila tek Morejskim ratom kada je Venecija prvi put znatno proširila površinu svojih posjeda u Dalmaciji. Širok EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 104 - 114

Ekonomska i ekohistorija

Mirela Slukan Altić - PRIRODNI I KULTURNI PEJZAŽI POKRČJA U MLETAČKIM KATASTRIMA

105

pojas plodnih površina i napuštenih naselja valjalo je naseliti novim stanovništvom koje će ujedno braniti novostečeno područje od Osmanskog Carstva. Naseljavanje Dalmacije izbjeglicama s osmanskog teritorija bilo je tako intenzivno da je već do kraja 1685. godine na mletački teritorij prešlo oko 25.000 ljudi (taj broj najvjerojatnije uključuje i stanovništvo koje su Mlečani ovdje zatekli iz vremena osmanske uprave). Na područje Pokrčja najveći je broj stanovnika dolazio iz Rame i Hercegovine. Tako je 1689. godine s područja Glamoča u Petrovo polje doseljeno 12.000 ljudi, od kojih je 400 bilo sposobno nositi oružje. Sljedeće godine, 1690., dolazi još 400 osmanskih podanika iz sela Zlatine i Rastaka (Stanojević, 1962.; 121). Prelaskom na mletačku stranu obitelji Morlaka dobivale su zemlju na korištenje, a zauzvrat su stupale u vojnu službu kao krajišnici mletačke krajine. Dakako, uz novonaseljeno morlačko stanovništvo na tom se području zadržao i određen broj starosjedilaca koji su nakon potiskivanja Osmanlija priznali mletačku vlast. Uz to, dio stanovništva činili su i povratnici koji su tijekom ratova izbjegli prema obali i otocima, a sada su se vraćali u svoju staru postojbinu. Tako je tijekom Morejskog rata formiran novi sloj stanovništva koje je naselilo stara naselja oko Krke. Kako je velik dio novodoseljenog morlačkog stanovništva bio pravoslavne vjeroispovijesti, ovom se kolonizacijom počela mijenjati ne samo slika opće naseljenosti, nego i konfesionalni sastav stanovništva.

Vojno-teritorijalna i porezna organizacija nove stečevine Područje Pokrčja nakon ponovne uspostave mletačke vlasti bilo je podijeljeno na tri teritorijalne jedinice: Šibenski, Skradinski i Kninski teritorij. To su bile upravne i vojne jedinice koje su ujedno bile i osnova za organizaciju katastra. Njihove su granice rezultat pomnog planiranja mletačkih vlasti u svome nastojanju održavanja kontrole nad novostečenim područjem. Naime, osnovu te novouspostavljene teritorijalne organizacije činili su teritoriji i kotarevi podijeljeni na serdarije - vojne ustrojbene jedinice kojima su na čelu bili serdari, a koji su činili temelj organizacije mletačke Dalmacije u vrijeme ratnih operacija protiv Osmanlija. Nakon oslobođenja tih teritorija i njihove reinkorporacije u mletačku Dalmaciju, takva razdrobljenost teritorija na velik broj morlačkih glavara Veneciji je otežavala kontrolu nad svojim krajištem, pa je organizacija većih teritorijalnih jedinica s po nekoliko serdarija predstavljala pokušaj kakve-takve centralizacije vlasti. Područje između Čikole i Knina, koje je u srednjem vijeku pripadalo Kninskoj županiji, u novoj je teritorijalnoj organizaciji mletačke Dalmacije činio Kninski teritorij koji je kao zasebna upravno-teritorijalna i vojna jedinica osnovan u rujnu 1688. godine, dakle odmah nakon oslobođenja Knina. Sastojao se od Kninske i Drniške serdarije (njima se 1694. pridružila Vrlička, a 1718. i serdarija Plavno). Istodobno je dio zaleđa između brda Trtar i rijeke Čikole (točnije, malo južnije od nje), koji je prije prodora Osmanlija pripadao Šibenskom kotaru, vraćen u sastav te upravno-teritorijalne jedinice kao zasebna serdarija. Područje Pokrčja zapadno od Krke uklopljeno je, pak, u Zadarski kotar koji se dijelio na tri jedinice: gornji kotar (Bukovica), srednji kotar (Ravni kotari) na čijem su čelu bili serdari te donji kotar na čijem je čelu bio guvernator (Grgić, 1962.; 252). Iako se na taj način nastojala poštovati EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 104 - 114

106

Mirela Slukan Altić - PRIRODNI I KULTURNI PEJZAŽI POKRČJA U MLETAČKIM KATASTRIMA

povijesna pripadnost određenih područja teritorijalnim jedinicama uspostavljenima prije prodora Osmanlija, ovakvo okrupnjivanje teritorijalnih jedinica imalo je prvenstveno funkciju smanjivanja samouprave morlačkih starješina te osiguravanje što bolje kontrole vojne moći na području Dalmacije1.

Formiranje mletačkog katastra nove stečevine kao sustava kontrolirane kolonizacije Morlaci su, došavši u Dalmaciju, isprva samoinicijativno zauzimali tek oslobođeno zemljište. Zbog neizvjesnosti krajnjeg ishoda rata Venecija nije odmah izvršila izmjeru i parcelaciju novostečenog zemljišta. Problem razdiobe riješila je privremeno kolektivnim »investiturama« za pojedina sela tako što su se određivale granice područja koja su mogli naseljavati, a unutar tih granica podjelu su vršili oni sami. Morlaci su zauzvrat postali mletački vojni obveznici te su plaćali 1/10 poljoprivrednih prinosa2. Svako selo činilo je četu, »bandiru« pod zapovjedništvom harambaše, čime je uspostavljena poljoprivredna proizvodnja vojnolenskog tipa s odrazom na upravni sustav (krajina). Venecija je time dobila motiviranu krajišku vojsku, ali i nove porezne obveznike kao značajno vrelo sve oskudnijih državnih prihoda. Procjenjuje se da se do kraja Morejskog rata u Dalmaciju doselilo ukupno oko 30.000 doseljenika, poglavito Morlaka (Stanojević, 1962.; 128). Dolazak velikog broja morlačkog stanovništva na još uvijek relativno uzak obalni pojas Dalmacije rezultirao je nedostatkom obradive površine i pašnjaka, čime je dodatno zaoštrena već ionako teška agrarna kriza. Agrarna prenaseljenost Dalmacije dosegnula je nakon Morejskog rata takve razmjere da je nova agrarna reforma postala neizbježna3. Takva reforma nužno je tražila zemljišne evidencije nove stečevine. Naime, već tijekom rata Mlečani su se žalili na otežano ubiranje desetine. Osobito je to bio slučaj na području nove stečevine gdje se morlačko stanovništvo opiralo plaćanju poreza. Problem je bio tim veći što zbog velike mobilnosti Morlaka Mlečani nisu imali pouzdane podatke o njihovim naseljima i stvarnim prihodima. Zbog takve situacije donesena je odluka o hitnoj potrebi popisa stanovnika i zemlje svih novooslobođenih teritorija. Osnivanje katastra nije bilo nužno radi zbog ubiranja poreza. Da bi osigurali novoosvojena područja, Mlečani su morali barem donekle stabilizirati nomadska morlačka plemena koja su živjela u pograničnom području Dalmacije. Stoga generalni providur Girolamo Cornaro već 1689. godine donosi odluku da se svi Morlaci nastanjeni raštrkano po poljima, imaju naseliti u stalnim okupljenim selima s organiziranom vojnom upravom, a da se stanovništvo upiše

Takva reorganizacija mletačkog krajiškog prostora bila je popraćena i odgovarajućim promjenama izbornih postupaka glavara krajišnika. Tako je serdare, koje su na početku birali harambaše, a generalni providuri samo potvrđivali, sada izravnim imenovanjem birao generalni providur, čime je Mletačka Republika nastojala što bolje kontrolirati nemirno područje vlastitog krajišta (Slukan Altić, 2007.; 64). 2 Investiture nisu uvijek dobivali samo Morlaci. Dio zemljišta na korištenje su dobili i okolni starosjedioci - težaci (Slukan Altić, 2003.; 70 - 72). 3 Kao posljedica kroničnog nedostatka plodne zemlje, Morlaci su često uzimali u zakup zemljište s osmanske strane granice. 1

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 104 - 114

Ekonomska i ekohistorija

Mirela Slukan Altić - PRIRODNI I KULTURNI PEJZAŽI POKRČJA U MLETAČKIM KATASTRIMA

107

u popise harambaša.4 U tu je svrhu cijelo područje nove stečevine proglašeno državnom imovinom, koje je onda dodjeljivano novim korisnicima - Morlacima, sve s ciljem da ih se što više veže uz zemlju i sjedilački način života. Dodjela zemlje investiturama osobito je bila česta na području Drniša i Knina, o čemu je sačuvan zasebni popis obitelji i opis dodijeljenih zemalja5. Tako se odmah nakon završetka rata te ustanovljavanja nove granične linije počelo s formiranjem katastarskih evidencija za područje nove stečevine. Najveći dio radova na uspostavi katastra nove stečevine završen je između 1709. i 1711. godine, u vrijeme generalnog providura Vincenza Vendramina. Tada je uspostavljen katastar Zadarskog (Contado di Zadra) kotara, Šibenskog i Skradinskog (Territorio Sebenico e Scardona) te Sinjskog (Territorio di Sign) i Kninskog (Territorio di Knin) teritorija6. Istodobno s dodjelom investitura i izradom katastra izvršen je i popis stanovnika novog teritorija. Tako je Mletačka Republika dobila vrlo detaljan uvid u demografske, zemljišne i gospodarske odnose na području nove stečevine7. Nakon izrade detaljnih katastarskih evidencija za svaki su okrug sastavljene pregledne karte, svojevrsni zemljišno-demografski sumarnici koji su prikazivali sva naselja te odnos obrađenog i neobrađenog zemljišta. Sastavni dio svake takve karte bila je i tablica koja je donosila iscrpne statističke podatke o demografskim odnosima (broj obitelji, muškaraca, žena, muške i ženske djece, vojnika), stočnom fondu (broj konja, volova, krava, teladi) te o obrađenosti i udjelima pojedinih poljoprivrednih kultura8.

Skradinski, Šibenski i Kninski teritorij u mletačkom katastru iz 1709./1711. godine Situaciju Skradinskog i Šibenskog teritorija prikazuje karta pod naslovom »Territorio di Scardona e Sebenico«, koju je 1709. godine izradio mletački kartograf Giuseppe Juster.9 Izrađena u mjerilu 1:42600, karta prikazuje sva naselja i način korištenja zemljišta spomenutog područja nakon Morejskog rata. Kako se radi o sumarniku katastarske izmjere, osim što predstavlja dotad najdetaljniji prikaz donjeg Pokrčja, tu kartu, osim krupnog mjerila, odlikuje i velika točnost jer se temeljila na originalnoj izmjeri terena. Točnost karte najbolje se ogleda u prikazu same rijeke Krke koja dotad nije bila kartirana u ovako krupnom mjerilu i s toliko detalja. Osim kanala Sv. Ante, šibenskog bazena i uvale Zaton, koje je dobro poznavao i Kolunić, sada prvi put vidimo detaljnije prikazana jezera rijeke Krke. Prukljansko jezero prvi 6 7

Državni arhiv Zadar, Spisi generalnog providura G. Cornara, sv. I. Usp. fond mletačkog katastra, br. 21, Državni arhiv Zadar. Usp. fond mletačkog katastra, br. 4-14, Državni arhiv Zadar. Opširnije o povijesti mletačkog katastra u Dalmaciji usp. Slukan Altić, Mirela (2001.): Povijest mletačkog katastra Dalmacije (Morlaci u mletačkim katastarskim izvorima). Arhivski vjesnik, br. 43, Hrvatski državni arhiv, Zagreb, 2001., str. 139 - 155. 8 Površine su izražavane u padovanskim kampima. Jedan padovanski kamp (Campo Padovano) iznosi 3659 m2, dijeli se na četiri kvarte, a jedna kvarta iznosi 210 tavola (Ungarov, 1992.; 381). 9 Puni naslov karte glasi »Disegno topografico del Territorio di Scardona, e Sebenico nel nuovo aquisto della Ser. Rep. di Ven fato per comando dell Ill. Et Ecc. Sog. Vincenzo Vendramin«. Kartografska zbirka Ratnog arhiva u Beču, sign. B-IX-c-587. 4 5

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 104 - 114

108

Mirela Slukan Altić - PRIRODNI I KULTURNI PEJZAŽI POKRČJA U MLETAČKIM KATASTRIMA

Katastarska karta Skradinskog i Šibenskog teritorija iz 1709. godine

je put označeno sa svojim brojnim uvalama i rtovima (jasno se ističu Oštri rt, Oštrica i rt Peluča). Sjeverno od Skradina vidimo karakteristični poluotok sa Žurića brdom, a nasuprot utoka Čikole prvi je put označena duboka uvala Podbare. I prikaz Visovačkog jezera sada je dobio realnije obrise. Jezersko proširenje Visovca uz zapadnu obalu odnosi se na područje Polje koje je zbog svojega niskog položaja često plavljeno, pretvarajući se u uvalu Visovačkog jezera. U sredini jezera označen je otok Visovac s franjevačkim samostanom, na koji su se franjevci nakon progona vratili još u vrijeme osmanske vlasti, sedamdesetih godina 17. stoljeća, pa se nakon Morejskog rata i područje samostana prvi put nakon više stoljeća našlo pod mletačkom vlašću. Sukladno namjeni karte, najveću pozornost autor je posvetio prikazu načina korištenja površina. Pritom valja napomenuti da je katastarska izmjera, temeljem koje je nastala i ova pregledna karta, obuhvatila samo novooslobođeni teritorij. Dijelovi Skradinskog i Šibenskog teritorija koji su i prije bili pod mletačkom upravom (tzv. stara stečevina), također su naznačeni na karti (smeđom bojom), ali bez detaljnijeg prikaza terena i naselja. Iz spomenute karte možemo vidjeti da su uglavnom naseljena područja plodnih polja. Naime, većina naselja smještena je na rubovima plodnih površina kako bi iskoristivost plodnog tla bila što veća. Zahvaljujući takvom položaju, poljoprivredna zemljišta nalaze se tik uz naselja (obrađene površine na karti su označene žutom bojom). To su uglavnom zemljišta koja su Morlaci investiturama od mletačkih vlasti dobili na korištenje i obradu. Dio naselja i zemljišta sjeverozapadno od Skradina (Dubravice, Bratiškovci, Sonković Vaćane, Velika Glava, Rupe) nalazila su se u posjedu skradinskih kanonika (označeno ljubičastom bojom). Iako je EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 104 - 114

Ekonomska i ekohistorija

Mirela Slukan Altić - PRIRODNI I KULTURNI PEJZAŽI POKRČJA U MLETAČKIM KATASTRIMA

109

velik dio obradivih površina u krškim poljima bio obrađivan, najveći dio površina činile su šume i pašnjaci (na karti su označeni sivo-plavom bojom), odnosno neobrađene površine. Na karti su, osim načina korištenja površina, prikazana i sva naselja Šibenskog i Skradinskog teritorija. Uspoređujući raspored i imena naselja s naseljima Pokrčja iz razdoblja kasnog srednjeg vijeka, možemo zaključiti da kolonizacija novog stanovništva, do koje je ovdje dolazilo, nije rezultirala osnivanjem novih naselja, nego poglavito naseljavanjem starih. Naime, gotovo sva naselja koja na ovom području nalazimo 1709. godine, spominju se i u srednjovjekovnim izvorima. Izuzetak čini samo nekoliko novijih naselja patronimičkih imena, nastalih vjerojatno tek krajem 16. ili početkom 17. stoljeća, kao što su Mirlović Zagora, Pakovo Selo i možda Radonić10. Promjene u naseljenosti i sastavu stanovništva Pokrčja vidljive su tek na razini zaselaka pojedinih sela. Naime, sela Pokrčja su tijekom ranoga novog vijeka uglavnom zadržala svoja stara imena, no zaseoci koji su stvarani kolonizacijom novog, morlačkog stanovništva dobivali su nova, patronimička imena, po obiteljima koja su ih naseljavala. Ta imena novih stanovnika poznata su nam iz katastra, odnosno popisa stanovništva koji je proveden 1709. godine. Istodobno su kao skupna imena zaselaka zadržana stara imena sela. Tako se, primjerice, sačuvalo ime srednjovjekovnoga sela Pokrovnik koje se 1709. godine sastojalo od zaselaka Copića, Štrkalja, Lucića i Menđušića, obitelji koje su ih naselile. Slična je situacija i s ostalim selima Skradinskog i Šibenskog teritorija, uključujući i ona patronimičkog imena (tako se, npr., zadržalo ime sela Radonić, iako već 1709. u selu nije

Prirodni i kulturni pejzaži područja oko Čikole na katastarskoj karti iz 1709. godine Dio autora smatra da je selo Radonić ustvari srednjovjekovno selo Radičani.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 104 - 114

110

Mirela Slukan Altić - PRIRODNI I KULTURNI PEJZAŽI POKRČJA U MLETAČKIM KATASTRIMA

Dio statističke tabele Skradinskog i Šibenskog teritorija s pripadajuće katastarske karte iz 1709. godine

živio niti jedan Radonić). Svi posjednici zemljišta na području »nove stečevine« temeljem ovog katastra dužni su bili državi davati desetinu, besplatno kulučiti i služiti u vojnim jedinicama koje su, kao i na području stare stečevine, osnovane na teritorijalnom principu (bandiere). Zemlju nisu mogli prodavati, a nasljeđivali su je samo muški potomci. Tako je temeljem katastra iz 1709. godine morlačko stanovništvo definitivno i kompaktno naseljeno na tlu nekadašnjega srednjovjekovnog hrvatskog stanovništva. Uvidom u spomenutu kartu, ali i u statističke podatke koje sadrži, možemo vidjeti da je, s obzirom na osobine krškog terena na kojemu je mogućnost obrade zemlje ograničena na zone krških polja, naseljenost još uvijek bila razmjerno niska. Na cijelom području nove stečevine Skradinskog i Šibenskog teritorija 1709. godine živjelo je 4426 stanovnika ili 642 obitelji (prosječna obitelj imala je sedam članova). Na tom su području bila 52 naselja, od kojih je 45 bilo naseljeno. Pritom se zapažaju određene razlike u naseljenosti Šibenskog i Skradinskog teritorija. Na području nove stečevine Šibenskog teritorija, koja se nalazila istočno od rijeke Krke, živjelo je samo 1913 stanovnika ili 315 obitelji, što znači da je jedna obitelj u prosjeku imala šest članova. Za usporedbu, na istom je području do 1991. godine (kada je depopulacija dosizala visoke stope) živjelo više od 10.000 stanovnika. Zanimljiva je i distribucija stanovnika po naseljima. Na Šibenskom teritoriju dominirala su sela srednje veličine (prosječan broj stanovnika jednog sela iznosi 80). No, na tom je području karakteristična i pojava nekoliko izrazito velikih sela. Prije svega, misli se na sela s više od 250 stanovnika kao što su Danilo Biranj s 457, Mirlović Zagora s 465, Raslina s 318 i Sedramić s 288 stanovnika. Istodobno je na Skradinskom teritoriju, koji se prostirao zapadno od rijeke Krke, živjelo 2513 stanovnika ili 327 obitelji, pa je prosječna veličina obitelji bila nešto veća (7,7 članova po obitelji). Ako se tome dodaju i crkveni posjedi (Dubravice, Bratiškovci, Sonković, Vaćane, Velika Glava, Rupe i Skradin11) čiji broj stanovnika ovdje nije iskazan, možemo zaključiti da je nova stečevina Skradinskog teritorija bila znatno gušće naseljena od šibenske nove stečevine. Skradin je u to vrijeme bio razmjerno malo naselje. Procjenjuje se da u drugoj polovici 18. stoljeća nije imao više od 400 stanovnika, što znači da je u vrijeme nastanka katastra iz 1709. godine vjerojatno imao manje od 300 stanovnika (Soldo, 1991.; 161).

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 104 - 114

Ekonomska i ekohistorija

Mirela Slukan Altić - PRIRODNI I KULTURNI PEJZAŽI POKRČJA U MLETAČKIM KATASTRIMA

111

Nadalje, zbog nešto gušće naseljenosti na desnoj obali Krke naselja su bila nešto veća, pa sela u prosjeku imaju oko 120 stanovnika. Najveća je koncentracija stanovništva bila u selima srednje veličine, dok je pojava izrazito malih i izrazito velikih sela na Skradinskom teritoriju manja. Zabilježena su samo tri naselja s više od 250 stanovnika. Najviše stanovnika imala su Zlosela (današnji Pirovac), i to 273, zatim Bribir 271 te Velim 266. Statistički podaci uz rub karte omogućuju nam uvid i u strukturu zemljišnog posjeda. Na promatranom području bio je ukupno 13.751 kamp obrađene zemlje. S obzirom na broj stanovnika (4426), dolazimo do podatka da je na jednog stanovnika u prosjeku dolazilo nešto više od tri kampa obrađene zemlje (tzv. agrarna gustoća), odnosno da je jedna obitelj u prosjeku obrađivala 21 kamp zemlje. Povoljniji odnosi površine obrađene zemlje i broja stanovnika javljaju se na područjima krških polja gdje je obradivog zemljišta bilo najviše. Dakle, intenzitet agrarne proizvodnje ovisio je prvenstveno o prirodnim uvjetima. Tamo gdje je obradivog tla bilo više, i obrada je bila intenzivnija. Ipak, valja naglasiti da je u ovom prvom razdoblju mletačke kolonizacije stupanj obrađenosti tla bio razmjerno nizak. To potvrđuju i statistički podaci o površinama neobrađene plodne zemlje. Naime, osim 12.751 kampa zemlje koji se obrađivao, na istom je prostoru zabilježeno 629 kampa dodijeljenog zemljišta koje nije bilo obrađeno te još 442 kampa državne (nedodijeljene) obradive zemlje. Dakle, tek nešto više od polovice raspoloživog zemljišta za obradu bilo je zaista i obrađivano. Ako tome dodamo podatak da se zemlja obrađivala vrlo ekstenzivno, što je davalo niske prinose, dolazimo do zaključka da je gospodarska situacija, usprkos dodijeljenom zemljištu, na tom području morala biti veoma teška. No, i ovdje postoje razlike između Šibenskog i Skradinskog teritorija. U novoj stečevini Šibenskog teritorija agrarna gustoća iznosi 3,5 kampa po stanovniku. Pritom najmanje obradive površine otpada na rubna naselja teritorija, kako ona uz Trtar (Mravnica, Danilo, Biranj, Vrpolje) tako i ona uz Čikolu (Sedramić, Žitnić). Najveće udjele obrađene zemlje imaju sela smještena između Trtra i Moseća gdje ima najviše plodne zemlje. Najviše obrađene zemlje po stanovniku nalazimo u Radoniću i Konjevratima gdje je zabilježeno oko 600 kampa zemljišta na samo 16 stanovnika. Nešto povoljnije odnose obradive zemlje i broja stanovnika nalazimo još u Brnjici (3,5 kampa/stan.), Unešiću (oko 3,6 kampa), Koprnu (oko 3 kampa), Planjanima, Mirlović Zagori, Pakovu Selu i Pokrovniku (2,3 kampa/stan), dok je najveća agrarna gustoća zabilježena na području Sedramić, gdje po stanovniku dolazi tek 0,63 kampa, odnosno u Vrpolju gdje je zabilježeno 0,5 kampa po stanovniku. Istodobno su na cijeloj novoj stečevini Šibenskog teritorija 1709. godine površine pod vinogradima bile iznimno male, tek nešto više od šest kampa. Na novoj stečevini Skradinskog teritorija zbog većeg broja stanovnika agrarna je gustoća bila nešto veća pa na jednog stanovnika u prosjeku dolazi 2,8 kampa obrađene zemlje. Najveća gustoća stanovnika, s obzirom na površinu obradivog zemljišta, bila je u primorju gdje, primjerice u Raslini, na jednog stanovnika dolaze samo 0,2 kampa obradive zemlje, u Zloselima 0,4, a u Zatonu 1,2 kampa. Najpovoljnije omjere broja stanovnika i obradive zemlje nalazimo dublje u zaleđu: primjerice, u Bribiru na jednog stanovnika dolazi 4,8 kampa zemlje, Piramatovcima 3,5 kampa, a u Čistoj oko 4,5 kampa. Za razliku od Šibenskog teritorija, na Skradinskom se znatno više uzgajalo vino. Ukupno je na tom području bilo oko EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 104 - 114

112

Mirela Slukan Altić - PRIRODNI I KULTURNI PEJZAŽI POKRČJA U MLETAČKIM KATASTRIMA

990 kampa vinograda. Najveće površine pod vinogradima nalazimo u primorskim naseljima: Zloselima (oko 171 kamp), Raslini (oko 178 kampa) i Zatonu (oko 67 kampa). Na oba je teritorija dominantnu ulogu u gospodarstvu imalo stočarstvo. To nam govori i broj životinja koji je 1709. godine popisan na tom području. Pri sastavljanju katastra popisano je ukupno 36.310 grla stoke (u taj broj nisu uključene ovce i koze, čiji se broj ne navodi). Od toga je na Skradinskom teritoriju bilo 17.221 grlo, a na Šibenskom 19.089. To znači da je brojnost stoke bila gotovo jednaka broju ljudi. Toliko stoke, posebno goveda i konja, upućuje na to da se znatan dio polja koristio za ispašu, a ne za obradu. Stočarstvo je bilo glavna gospodarska grana Pokrčja ne samo u 18., nego i u dobrom dijelu 19. stoljeća, pa je broj stoke na tom području rastao usporedno s brojem stanovnika. Porast broja stanovnika, do kojega je dolazilo tijekom 18. stoljeća, uz nedovoljno intenzivnu ratarsku proizvodnju tražio je stalni porast stočnog fonda, bez obzira na ograničene mogućnosti ispaše. Nedovoljne površine pašnjaka utjecale su na prakticiranje transhumantnog stočarstva, odnosno tjeranje stoke na ljetnu ispašu preko granice, u planinska područja osmanskog i habsburškog teritorija. Sličnu demografsku i gospodarsku situaciju početkom 18. stoljeća zatječemo i na Kninskom teritoriju za koji je istovjetna sumarna katastarska karta izrađena 1711. godine12. Kao i na Šibenskom i Skradinskom teritoriju, i ovdje se kolonizacija vršila poglavito naseljavanjem starih srednjovjekovnih naselja te naselja nastalih u vrijeme osmanske vlasti (u ta pripadaju Velušić, Tepljuh, Biočić, Miočić, Parčić, Otavice i Gradac za koje prve podatke nalazimo tek u prvoj polovici 16. stoljeća)13. Tako je i ovdje većina starih naselja zadržala kontinuitet imena i postojanja dok su nova patronimička imena vidljiva tek na razini zaselaka koje su osnivali novi stanovnici. Ukupan broj stanovnika na ovom području iznosio je 7975. Od toga, najveći broj je naselio Petrovo polje (3874 stanovnika), nešto manje Kosovo polje (2226 stanovnika), a najmanje Kninsko polje, položeno tik uz nesigurnu osmansku granicu (1875 stanovnika). Dakle, najbolja naseljenost zabilježena je na južnom području teritorija gdje je sigurnost od Osmanlija bila veća, a obradive zemlje više. Idući prema sjeveru, naseljenost se smanjuje, i to usporedno s povećanjem ratne opasnosti, ali i lošijim uvjetima života (malo plodne zemlje, močvarnost Kninskog i Kosova polja). Težište života Kninskog teritorija zbog blizine osmanske granice formirano je u Petrovu polju, uz Čikolu. Tamo je koloniziran najveći broj stanovnika i obrađene su najveće površine zemlje. Najveće naselje bio je Drniš u kojemu je 1711. godine živio 451 stanovnik. U okolici Drniša intenzivnije je naseljeno još nekoliko naselja: Drinovci koji su iste godine imali 154 stanovnika, Trbounje s 203 stanovnika, Razvođe s 291 stanovnikom te Velušić s 203 stanovnika. Na tom je području ujedno i najveća površina obrađenog zemljišta po stanovniku (kreće se oko tri kampa). Istodobno je udio vinograda bio zanemariv. Stočarstvo je imalo dominantnu ulogu. Godine 1711. na Kninskom je teritoriju zabilježeno 54.825 grla stoke (ovdje broj stoke uključuje ovce i koze). Na svaku obitelj, koja je ovdje imala prosječno 8,5 članova, dolazilo je 16 konja i goveda te 54 ovce i Disegno topografico del Territorio di Knin. Kartografska zbirka Ratnog arhiva u Beču, sign. B-IX-c-589. Opširnije o srednjovjekovnim naseljima Kninskog teritorija usp. Smiljanić, Franjo (1992.): Građa za povijesnu topografiju kninsko-drniškoga kraja u srednjem vijeku. Arheološka istraživanja u Kninu i Kninskoj krajini, izdanja Hrvatskog arheološkog društva, svezak 15., str. 55 - 64.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 104 - 114

Ekonomska i ekohistorija

Mirela Slukan Altić - PRIRODNI I KULTURNI PEJZAŽI POKRČJA U MLETAČKIM KATASTRIMA

113

koze (Friganović, 1961.; 145). U tom transhumantnom kretanju osobito su sudjelovali stočari južnog dijela teritorija, koji nisu imali vlastitih planinskih pašnjaka na kojima bi ljeti mogli napasati stoku. Najveći broj stoke bio je na sjevernom dijelu teritorija koji je zbog blizine planinskih područja pogodnih za ljetne ispaše imao najpovoljnije uvjete za razvoj stočarstva. Tradicija i povoljni položaj za veću stočarsku aktivnost uvjetovali su da je ovaj kraj do kraja mletačke vladavine postao najjači stočarski prostor cijele Dalmacije. Usprkos podjeli zemljišta Morlacima i svim mletačkim nastojanjima da novo stanovništvo potakne na ratarsku proizvodnju (dodjela zemlje s obvezom njezine obrade, besplatna podjela sjemena i sl.), gospodarska osnova stanovništva Dalmatinske zagore u to je vrijeme još uvijek bila dominantno stočarska. Obradi zemlje još se pridavala manja važnost. Takva gospodarska aktivnost bila je posljedica stoljetne prilagođenosti nesigurnim ratnim prilikama kojima je više odgovarala stočarska pokretljivost, nego sjedilački način života ratara. Intenzivnije kultiviranje tla početkom 18. stoljeća još je bilo nepoznato. Sve se svodilo na plitko oranje te sjetvu i žetvu otpornijih žitarica. Tijekom vegetacijskog razdoblja okopavanje ili plijevljenje kultura nije obavljano (Friganović, 1961.; 144). Takav način obrade rezultirao je niskim urodima, pa i niska agrarna gustoća stanovnika, zabilježena na području Pokrčja početkom 18. stoljeća, u tim uvjetima nije osiguravala dovoljno hrane za prehranu stanovništva. Tako su ječam, raž, proso, sirak, kukuruz te u manjoj mjeri pšenica, kada su i posijani, uzgajani krajnje ekstenzivno. Dugotrajne ratne devastacije, a zatim i dominantno stočarska ekonomija imat će za posljedicu intenzivnu devastaciju prirodnog pejzaža u smislu ogoljavanja krških površina i pretvaranja pašnjaka i livada u goleti. Slaba naseljenost Pokrčja početkom 18. stoljeća posljedica je dugotrajnih ratnih sukoba i brojnih migracijskih previranja koja su na tom području trajala više od 250 godina. Pritom valja napomenuti da je proces kolonizacije krajem 17. i početkom 18. stoljeća tek počeo te da u trenutku nastajanja prvih katastarskih evidencija nije ni izdaleka završen. Samo pet godina nakon nastanka Justerove karte počet će još jedan, ovaj put posljednji, mletačko-osmanski rat, kojim će biti oslobođeni i najsjeverniji dijelovi Pokrčja. Tek nakon završetka tog rata 1718., za Dalmaciju je nastupilo razmjerno dugo razdoblje mirne mletačke vladavine koja će trajati sve do 1797. godine. U tom će se razdoblju kolonizacija i podjela posjeda Morlacima nastaviti, što će s vremenom rezultirati gušćom naseljenošću i nešto intenzivnijom obradom zemlje.

Summary Based on till know unpublished archival sources author analysing changes in the natural and cultural landscapes of the Krka Region emerged as a result of recolonisation of this part of Dalmatian hinterland after its liberation from Ottoman Empire. Venetian Cadastre of Skradin, Šibenik and Knin Territory made between 1709. and 1711. enable us an detailed insight into all spatial changes emerged after incorporation of this area to the military border of Republic of Venice. Demographic changes which we can follow from this cadastre had a crucial impact on changing of natural and cultural landscapes. Author specially emphasises the importancy of Venetian cadastral maps with its statistical data, which represent summarised EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 104 - 114

114

Mirela Slukan Altić - PRIRODNI I KULTURNI PEJZAŽI POKRČJA U MLETAČKIM KATASTRIMA

information about all demographic, economic and land-property changes in all settlements which resulted with forming of new natural and cultural landscapes of Krka Region.

Literatura Friganović, Mladen (1961.): Polja gornje Krke. Radovi Geografskog instituta Sveučilišta u Zagrebu, sv. 3., Zagreb. Grgić, Ivan (1962.): Postanak i početno uređenje Vojne krajine kninskog kotara pod Venecijom. Starine, JAZU, knj. 52., Zagreb, str. 249 - 271. Slukan Altić, Mirela (2001.): Povijest mletačkog katastra Dalmacije (Morlaci u mletačkim katastarskim izvorima). Arhivski vjesnik, br. 43, Hrvatski državni arhiv, Zagreb, 2001., str. 139 - 155. Slukan Altić, Mirela (2003.): Komparativna analiza kulturnog pejzaža ruralnih naselja mletačke i habsburške krajine. Triplex Confinium (1500. - 1800.): ekohistorija: zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa održanog od 3. do 7. svibnja 2000. u Zadru. Split: Književni krug, Zagreb: Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta, str. 65 - 86. Slukan Altić, Mirela (2007.): Povijesna geografija rijeke Krke: kartografska svjedočanstva. Javna ustanova Nacionalni park Krka, Šibenik. Smiljanić, Franjo (1992.): Građa za povijesnu topografiju kninsko-drniškoga kraja u srednjem vijeku. Arheološka istraživanja u Kninu i Kninskoj krajini, izdanja Hrvatskog arheološkog društva, svezak 15., str. 55 - 64. Soldo, Josip Ante (1991.): Skradin pod Venecijom. Radovi Zavoda HAZU u Zadru, sv. 33., str. 131 - 182. Stanojević, Gligor (1962.): Dalmacija u doba Morejskog rata 1684. - 1699. Iz ratne prošlosti naših naroda, knjiga 42., Beograd. Stošić, Krsto (1941.): Sela šibenskog kotara. Tiskara Kačić, Šibenik. Ungarov, Bruno (1992.): Agrarni odnosi na području Dalmacije tijekom mletačke vladavine s posebnim osvrtom na Grimanijev agrarni zakon i Grimanijeve mape. Geodetski list, Zagreb, br. 3, str. 370 - 387.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 104 - 114

Ekonomska i ekohistorija

Sabine Florence Fabijanec - HYGIENE AND COMMERCE: THE EXAMPLE OF DALMATIAN LAZARETTOS

115

Hygiene and commerce: the example of Dalmatian lazarettos from the fourteenth until the SIXTEENTH century Higijena i trgovina: primjer dalmatinskih lazareta od 14. do 16. stoljeća Sabine Florence Fabijanec Department of Historical Sciences Croatian Academy of Sciences and Arts Strossmayerov trg 2 HR, 10000 Zagreb Republic of Croatia flofaber2000@yahoo.com

Primljeno / Recieved: 11. 2. 2008. Prihvaćeno / Accepted: 22. 10. 2008. Rad ima dvije pozitivne recenzije Izvorni znanstveni rad Original scientific paper UDK / UDC: 351.77 (497.5-3 Dalmacija) (091) “13/15”

Summary The author proposes to discuss the evolution of the sanitary measures at the end of the Middle Ages in relation with the trade traffic in the Dalmatian ports. Firstly, the notion of the hygiene in Dalmatia, according to the Statutes laws, has been explained. Secondly, the trade stream which crossed the Dalmatian communes. At the end, the main data on the plague epidemics that struck them has been listed. These epidemics alerted the communes to the problem of hygiene connected with the import of infected merchandise. Dubrovnik was the first city in the world to establish the principle of quarantine in 1377. However, in the communes dominated by Venice, even if certain protectionism was practised, the link between plague and trade was not taken seriously still in the fifteenth century, and a better documentation appears only since the sixteenth century. Some »deputies of the health« were in charge to issue a fede di sanita for each departure with merchandise in the sea. However, this control was done occasionally. Only with the establishment of the scale (scala) of Split in 1592, sanitary problem was given more consideration.

Key words: Hygiene, Trade, Dalmatia, Lazaretto, late Middle Age Ključne riječi: Higijena, trgovina, Dalmacija, lazaret, kasni srednji vijek It was the consequence of commercial traffic that the Black Death attained French, Italian and Spanish ports. The rest of the continent was not spared of the disease that in 1350 reached as far as Scandinavian ports. In two years the disease killed nearly twenty-five millions of people or one quarter of the European population.1 In the course of the following centuries, the plague appeared in a recurrent fashion.

RISSE Guenter B., Mending bodies, saving soul! A history of Hospitals, Oxford University Press, 1999, chap. 4: »Hospitals as segregation and confinement tools«, 191.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 115 - 133

116

Sabine Florence Fabijanec - HYGIENE AND COMMERCE: THE EXAMPLE OF DALMATIAN LAZARETTOS

Inside the astrological etiology of plague,2 the corrupted air3 (miasma), and the hygienic way of living in medieval cities were accused of being the prime suspects for the transmission of the disease.4 Therefore, the communal authorities imposed sanitary measures upon urban economic centres and surrounding regions. Their purpose was to protect the non-contaminated population and they comprised banning animals from the city, lighting bonfires with sulphur, application of aromatic herbs and incenses and isolation of people suspected of having plague outside the city.5 At the end of fourteenth century, a new protective measure was invented: a lazaretto. In order to control from the sanitary point of view, the commercial traffic and the inflow of pilgrims, there were constructed seaports sites reserved for the reception of people and merchandise coming from regions suspected of pestilence. Men and goods were isolated during an ‘incubation period’ after which they were granted a permission to freely circulate in the city. From the mid fourteenth century, Dalmatian ports were also concerned about plague epidemics. But before we embark right on the question of lazarettos in Dalmatian cities, the historical background needs to be explained. In order to comprehend the relation between the commercial traffic and epidemics, we should reflect upon the notion of the hygiene in Dalmatia, the economic situation in Dalmatian cities, and finally, the frequency of killer disease (plague) in that province.

Hygiene, commercial traffic and epidemics Since the concept of contagion took time to confirm the link between the commercial traffic and the infected merchandises, it seems necessary in the first place to focus on the

Etymologically, the term »pestilencia« for plague (pestis) means »tempest caused by the stars«, or »period of tempest caused by the starlight«. There were three types of explanation for the appearance of the disease: religious, astrological and »xenophobic«. For the devoted people, the pest epidemic was the direct consequence of God’s anger against the sinful population that did not respected God’s laws; RAVANČIĆ Goran, »Historiograpfija o epidemiji Crne smrti s polovice 14. stoljeća«, Povijesni prilozi 33, Zagreb (2007.), 195-214 (201-203). For medical practitioners, the constellation of planets was considered as a distant cause of the disease: the hot and wet planet of Jupiter had raised the water from the earth and the harmful vapours taken over by the hot and dry Mars. Such accumulated vapours had attracted the corruption of the air. Finally, popular rumours considered that the Jews were the agents of the plague, being allegedly less struck by the disease and because they were Saturnian type; WEILL-PAROT Nicolas, »La rationalité médicale à l’épreuve de la peste : médecine, astrologie et magie (1348-1500), Médiévales 46 (2004), 73-88, http://medievales.revues.org/document884.html. In Dalmatia, we can also find such astrological explanations. A teacher from Split, James Gaudenzio called Abak, in his sixteenth century diary [published in Pera Janko, »Fragmenti dnevnika«, Starine 45, Zagreb (1955), 281-290], lists his relations who died of the 15261527 plague. It seems that he blames constellations of Venus, Mars and the Moon for the appearance of the epidemic; PERA Miroslav »Kuga u Splitu 1526-1527«, Kulturna Baština 7-8, Split (1978), 78-80. 3 Consulted on the origin of the plague, French doctors answered in 1348: »We believe that the present epidemic or plague is coming from the air corrupted in its substance and not only altered in its quality«; WEILL-PAROT, »La rationalité«. 4 Accepting the miasmatic theory of Hippocrates, Galen has added a new factor, contagium, according to which the transmission of the disease goes throw the persons that have bad breath; BLAŽINA TOMIĆ Zlata, Kacamorti i kuga. Utemeljenje i razvoj zdravstvene službe u Dubrovniku, Zagreb-Dubrovnik, 2007, 33-34. 5 RISSE, Mending bodies, 198. 2

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 115 - 133

Ekonomska i ekohistorija

Sabine Florence Fabijanec - HYGIENE AND COMMERCE: THE EXAMPLE OF DALMATIAN LAZARETTOS

117

notion of hygiene in the medieval society and its answers on various nuisances which appeared in medieval urban areas. From the private to the public hygiene The salubrity was largely dependent on the ecclesiastical concept of stain. In the medieval Christianity, the sin is represented as a stain of the soul, a slur (macula). Furthermore, it is indicated by terms of immunditia and sordes. By analogy, the stain and the stench of the body reveal impurities of the soul. Nevertheless, liturgical texts diverge on the functions of the bath: for some, pleasure to maintain the body is a sign of lust, it incites to the languor and to the sensual delight. To wash the body means to make the soul dirty. Others, on the contrary, recommend a bath as a remedy against temptation, especially ice-cold baths or dumping in cold streams, along with reciting prayers.6 However, the idea which prevails is that repelling of the dirtiness, as a factor of disorders within the Christian community (moral, and by extinction, corporals), is a positive act.7 Parallel with that, in the secular world, the multiplication of medical treaties from the twelve century testifies of increasing interest of doctors for the conservation of the health of their patients. Heirs and propagators of the antique Hippocratic-galenic teaching of four humours, these doctors envisage the continuation of the life in these terms: Sanitas est temparementums custodiens in homine res naturales secundum cursum nature. In this context, they recommend two types of baths: the first one, as medicine, cures and strengthens the body from the inside to balance the humours; the second is a gesture of comfort which embellishes the surface of the body in the process of cleaning. In summa, the personal hygiene is favorable to the preservation of the health.8 As in the private sphere, the stench is the main problem which invaded the public space. Five main reasons caused the pollution of the urban streets. The first reason was in the common nonchalance of the inhabitants. The individuals abandoned their tools on the road, throw waste in front of the doors of their neighbours during the night, got rid of not edible garbage by animals and used the empty waste grounds to pour the surplus of manure pits there. The second one, the natural conditions could have engendered the insalubrity. The absence of lowering in the flat situated in plain surface (for example Split, Trogir and Zadar), or in the low districts, provoked the blocking of normal outflow of sewers towards the river or the sea. On the contrary, cities situated on a steep slope (for instance Dubrovnik and Šibenik) were victims, during thunderstorms, of the flow of nauseous streams which increased with the slope. The third one, the dirt, is also the direct consequence of the erection of surrounding city walls. Canals fitted out in the wall to end in a network of sewer or in a sea were not sufficient, as well as clogging of the garbage in hidden recesses and projections at the borders of the city walls. The fourth reason is the lack of toilets. They were VINCENSINI Jean-Jacques, »Introduction : »Ils ne sont pas blanchisseurs«. Pensée du désordre et écriture du corps dans la culture médiévale«, Laver, monder, blanchir. Discours et usage de la toilette dans l’Occident médiéval, dir. ALBERT Sophie, PUPS Paris 2006, 7-30 (12-14). 7 Ibid., (18). 8 LALOUETTE Anne-Laure, »Bains et soins du corps dans les textes médicaux (XIIe-XIVe siècles)«, Laver, monder, 33-49 (33, 35,37). 6

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 115 - 133

118

Sabine Florence Fabijanec - HYGIENE AND COMMERCE: THE EXAMPLE OF DALMATIAN LAZARETTOS

either rare sometimes scattered or not emptied on regular basis, so the piles would have become full of excrements. Quickly saturated, these places of ease polluted the atmosphere and the water in wells. Finally, numerous urban activities damaged the environment9 (see below). Thus, all these puddles of water, open-air sewers, this accumulated mud provoked unbearable smells and gave an unfavourable appearance to cities. Evolution of sanitary measures in suppression of urban insanity Confronted with violent protest of the populations, and in order to ensure a sufficient hygiene while embellishing the commune,10 communal authorities set up a device of purification. In Palermo, for instance, were engaged masters of streets, often known under the name »masters of garbage«, which were asked to clean away »viae magnae«; in London, this function was entrusted to beadels and rakers which were obliged to rake out streets with carts of horses and to remove fertilizers and dirt of all kinds.11 In the same way, from the very beginning of Statute Laws of Dalmatian communes in the second half of the thirteenth and in the fourteenth century,12 the care of local authorities for sanitary issues was limited to the cleanliness of streets and the control of the hygiene of some crafts activities such as bakers (especially female ones), butchers, fishermen and tanners.13 According to official documents, it was forbidden to throw out debris, dirty water and other kinds of garbage on the street, under the threat of fine.14 For hygienic reasons, the communes of Split, Skradin and Trogir prohibited spinning the wool by women while selling fresh, especially dairy, products on the market or in inns. Depending on the case, women caught in violating this regulation had to pay lower or higher fines, either their spinning wheels were broken. The reason of this prohibition is explicitly written in the Spalatin Statute Law: »not to pollute« the merchandise.15 The attitude toward the domestic animals, for its part, reveals the remains of rustic lifestyle of the city population. Indeed, the inhabitants had the traditional practice to breed animals inside the city walls and to let them roam around their houses, facilities or in the yard.16 Furthermore, butcheries were situated inside cities, with multiple obligations, some of which did not contribute to the healthiness of the city. Indeed, the butchers had to bring down animals - what supposed that inhabitants bring the livestock inside the urban space -

LEGUAY Jean-Pierre, La rue au Moyen Age, ed. Ouest-France, 1984, chap. 2: La pollution médiévale, 53, 56-58. In its Statute Law from 1530, the coastal city of Rijeka, under the jurisdiction of the Habsburg Empire, prohibited the free circulation of pigs in the city, explaining this measure »because of the cleanliness and the reputation of our city«; HERKOV Zlatko, Statut grada Rijeke (henceafter: Statute Rijeka), Zagreb 1948, book IV, chap. 3, 304-305. 11 HEERS Jacques, La ville au Moyen Age en Occident. Paysages, pouvoirs et conflits, ed. Fayard 1990, 303-304. 12 The written versions of custom law, the communal statutes, appear as following: Island of Korčula (1265), Dubrovnik (1272), Šibenik (1290), Zadar (1305), Split (1312), Skradin (1304/1312 or 1322), Island of Lastovo (1310), Trogir (1322), Island of Hvar (1331). 13 In Rijeka, it was prohibited that no person could have cleaned his/her laundry or some other unclean staff or to put refuse and pus nearby water wells situated on the main public roads; Statute Rijeka, book IV, chap. 4, 305. 14 ČORALIĆ Lovorka, Put, putnici, putovanja - Ceste i putovi u srednjovjekovnim zemljama, Zagreb 1997, 73. 15 FABIJANEC Sabine Florence, »Od tržnice do luke. Trgovačka svakodnevica kasnoga srednjega vijeka«, Kolo XVI/4, Zagreb 2006,188-228 (196). 16 LEGAY, La rue, 59; HEERS, La ville, 311. 9

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 115 - 133

Ekonomska i ekohistorija

Sabine Florence Fabijanec - HYGIENE AND COMMERCE: THE EXAMPLE OF DALMATIAN LAZARETTOS

119

and to skin them in the butchery.17 So, the butchers disturbed the whole city-district with the ceaseless load of cattle, the roaring of the slain animals, the smells and the wastewaters.18 It can be deduced from numerous statue reformations of decrees concerning urban sanitation that the population could not adapt easily to these measures, so the process of sanitation of the urban life conditions took effect on case-by-case basis. Indeed, the authorities, the communal ones in particular, experienced difficulties both in enforcing decisions concerning health and sanctioning them effectively: the maintenance of streets required additional charges to be imposed on inhabitants and the latter were still accustomed to the rural lifestyle.19 Thus Reformationes of the Statute Law of Zadar from the fifteenth century renewed the enactment against disposing of garbage to streets and squares, under the threat of the 40 scudos fine. More so, inhabitants of the city had to sweep the dirt in front of their doors every Saturday, or pay the same fine.20 Similarly, in the sixteenth century, the count of Split, Jerome Barnardo, reminds that women are prohibited to sell bread and textile products in the afternoon if they had sold cheese in the morning.21 The measures of a bigger scope were not fully enacted before the fifteenth century. Individual inhabitants were not the only ones concerned. From that time on, certain corporations were evacuated from the city and slaughterhouses were displaced. In the second half of the fifteenth century that animals, except for horses and donkeys, were banned from the enceinte of Zadar city walls. When a person was caught walking with an animal, he or she would be fined one shilling per a small animal and two shillings per a large one.22 In 1503, the count of Split forbade the butchers to kill the animals in the butchery, in the street or in the port of Split, under the threat of the fine of twenty shillings per animal.23 In 1530, the Statute law of Rijeka forbade, under the threat of the twenty shillings fine, the activities of tanners, shoemakers and all other leatherworkers in public places.24 Indeed, the preparation of leathers requires the closeness of a water source to fill tubs which, unfortunately, dilute hides causing problems of pollution of wells or rivers.25 For the same counter epidemic reasons, it was prohibited to tie a cow at the main city streets and squares. It was however

19 20 17

25 23 24

FABIJANEC, »Od tržnice«, 199-200. HEERS, La ville, 377. Ibid., 311. KOLANOVIĆ Josip, KRIŽMAN Mate, Zadarski Statut sa svim reformacijama odnosno novim uredbama donesenima do godine 1563., Zadar 1997, Reformacije 40, 545. Državni Arhiv u Zadar (henceafter: DAZd), Splitski Arhiv (henceafter: Sp. Ar.), Proclamationes comitis Hieronymo Bernardo comitis et capitaneus Spalati, box. 36, B. 43, liber I, F. II, f. 32, 34, 35’. Thus pigs had to be taken outside the city. In the case when a pig was found inside the city walls, everyone had a right to kill it. If the owner complained, he would be fined with 40 solid fine; Statut Zadar, Reformacije 38, 545. DAZd, Sp. Ar., Hieronymo Bernardo, box. 36, B. 43, liber I, F. II. Statute Rijeka, book IV, chap. 4, 305. Other crafts were also implied, such as manufacturers of wax candles which melt the tallow, manufacturers of parchment and stainers who handle the alum and the coloring agents, barbers-surgeons who fill basins of blood after every heavy losses. Besides that, all of them infect public highways; LEGAY, La rue, 58. In fact, the problem was present in all European urban communities. For instance, in Cordoba in Spain, an ordinance decreed in 1435 that it is forbidden to tanners to throw their leather residues in the river bank down into the river. On the other hand, they were obliged to assemble every four months for cleaning the river bank of all their garbage; EDWARDS John, »The Culture of the Street. The Calle de la Feria in Córdoba, 14701520«, Mediterranean Urban Culture 1400-1700, Exeter 2000, 69-82 (76). EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 115 - 133

120

Sabine Florence Fabijanec - HYGIENE AND COMMERCE: THE EXAMPLE OF DALMATIAN LAZARETTOS

more than a sanitary issue, because it regulated the influx of animals from the hinterland into city slaughterhouses.26 The main trade branches in Dalmatia The transfer of animals figured among the most important branches of commercial traffic in Dalmatian communes. It was part of the large trade in products of animal origin (leather, milk products, wax, wool, honey) that semi-nomadic Vlachs brought from the mountainous hinterland to the Eastern Adriatic seaports. Thanks to the exploitation of these imports and the favourable strategic position at the intersection between the East and North of the continent and the outpost of Mediterranean - the Adriatic Sea, Dalmatian cities construed their economic roles in different ways. In the fifteenth century the independent Republic of Dubrovnik was by far the most politically and economically developed city. Dubrovnik played the key role in the exploitation of Bosnian and Serbian mines before the Ottoman conquest - from the end of the fourteen till the end of the fifteenth century;27 in comparison with textile industries of Flanders, which lasted from the eleventh, or of Italy, which lasted from the thirteenth century, Ragusan textile industry achieved remarkable though short-term success that lasted almost a century - from the mid-fifteenth to the mid-sixteenth century. Both Christian West and Muslim countries recognized the neutrality of its banner that guaranteed the free trade of textiles, wheat, salt, spices and wine, as well as the role of the privileged shipper of merchandise from the entire Mediterranean, owing to the shipyard competitive to the Venetian one.28 On the other hand, the progress of other Dalmatian ports from the early fifteenth century onwards was hindered by the Venetian domination. Zadar formed the allegiance with Venice in 1409, Šibenik in 1412 and Split in 1420. During its subordination to the Croatian-Hungarian crown, Zadar was the most important coastal economic centre, partly due to its political role and partly because of the exploitation of salt mines of the island of Pag, the centre of salt production of the Adriatic. When Venice took away the profit of the salt mines, the most profitable source of the income was amputated from the city. Nevertheless, the city of Zadar had a number of trump cards: it preserved its position as the capital of Dalmatia and the ownership over much of the cultivable land in its surroundings, on the islands and in the hinterland, as well as numerous and various artisan workshops in the city itself. In the same time, Zadar carried out a lively commercial exchange with Adriatic ports from Italy to Albania. Ships from Zadar exported agricultural products, animal products and cheap ČORALIĆ, Put, putnici, 74. On the investment of capital accumulated through exploitation of Bosnian silver mines into the maritime expansion of Dubrovnik after the Ottoman conquest, see: PRLENDER Ivica, »Mediteranska trgovačka Republika pred izazovom oceana«, Radovi zavoda za hrvatsku povijest 37, n° 1, Zagreb 2005, 55-62. 28 See for example: FORETIĆ Vinko, Povijest Dubrovnika do 1808, vol. 1 »Od osnutka do 1526«, Zagreb 1980; STULLI Bernard, Povijest Dubrovačke Republike, Zagreb-Dubrovnik 1989; ROLLER Dragan, Dubrovački zanati u XV. i XV. st., Zagreb 1981; Građa za pomorsku povijest Dubrovnika, the entire work, Book V, Dubrovnik 1972; KREKIĆ Bariša, Dubrovnik, Italy and the Balkans in the late Middle Ages, Variorum Reprints, Londres 1980; AYMARD Maurice, Venise, Raguse et le commerce du blé pendant la seconde moitié du XVIe siècle, Paris 1966; Божић Иван, Дубровник и Турска у XV и XVI веку, кнј. 3, Београд 1952; HOCQUET Jean-Claude, »Commercio e navigazione in Adriatico : porto di Ancona, sale di Pago e marina di Ragusa (XIV-XVII secolo)«, Atti e memorie, nuova serie Anno 82, Ancona (1977), 221-254. 26 27

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 115 - 133

Ekonomska i ekohistorija

Sabine Florence Fabijanec - HYGIENE AND COMMERCE: THE EXAMPLE OF DALMATIAN LAZARETTOS

121

textiles in exchange for cereal, luxury products, Italian textiles and oriental spices.29 Zadar became the main centre for the export of cattle, but Split was also an important port after the opening of the scale (it. scala). In only two years, at the end of the sixteenth century (1590 and 1595), more than 2700 horses was exported from Split.30 The city also represented the closest point of access to the sea for Bosnian economic centres. Very early on, it developed its role as an intermediary for transport of alimentary products from Balkans to the ports in the eastern Italy. This transit activity was unperturbed by the Ottoman domination over the inland area.31 The same was valid for Šibenik, with two additional advantages: the production of pitch and salt.32 Interaction between the Black Death and economy Regardless of the significant importance of commercial traffic realised by Dalmatian cities, their role as mediators between the European East and the Western world made them suffer for several reasons. Their strategic position has enabled them to grow as major economic centres, while their military role on the border between Venetian Dalmatia and Ottoman Empire caused bigger investments in defence system of the cities. Such situation caused the great fluctuation of merchants, craftsmen, soldiers and sailors, who were considered as the main transmitters of the plague germ. Further, because of the lack of urban space, the population was densely inhabited inside the city walls, enabling quick spreading of the disease.33 Otherwise, there are some opinions regarding the correlation between population growth and the emergence of the plague.34 There are some estimations according to which in

See for example: RAUKAR Tomislav, Zadar pod mletačkom upravom 1409-1797, in: Prošlost Zadra III, Zadar 1987; RAUKAR Tomislav, Zadar u XV. stoljeću: ekonomski razvoj i društveni odnosi, Zagreb 1977; TRALJIĆ Seid M., »Zadar i turska pozadina od XV. do potkraj XIX. stoljeća«, Radovi instituta JAZU, vol. XI-XII, Zadar 1965, 203-220; PIASEVOLI Andrea, »Fragmenti iz ekonomskog života Zadra od XIII. do XVIII st.«, Zbornik Zadra, Zagreb (1964), 23-47. 30 VRANDEČIĆ Josip, »Had an Ottoman Combatant Any Chance to Win the love of the Daughter of the Rector of the Dalmatian Town Zadar? (Islam in Ottoman Dalmatia in the 16th and 17th Century and its Coexistence with the Christian World of Neighbouring Venetian Dalmatia)«, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru 34, Razdio povijesnih znanosti 21, Zadar 1995, 163-184 (185). 31 See for example: NOVAK Grga, Povijest Splita, vol. III: 1420-1797, Zagreb 1961; NOVAK Grga, »Quaternus izvoza iz Splita 14751476«, Stara hrvatska prosvjeta, nova serija II 1-2, Zagreb-Knin (1928); NOVAK Grga, Split u svjetskom prometu Split 1923; PACI Renzo, »La scala di Spalato e il commercio veneziano nei Balcani fra cinque et seicento«, Deputazione per la storia patria per le Venetie, Venezia (1971); PEDERIN Ivan, »Il commune di Spalato e le sue relazione con la Romagna e le Marche ecc. in epoca malatestina (1358-1420)«, Atti giornata di Studi Malatestiani a Civitanova Marche 7, Rimini (1990), 31-67. 32 People of Šibenik imported from Turkish territory products of breeding in exchange for wine, oil, spices, wax and other. In 1553, the value of these exchange represented 50.000 ducats a year; NOVAK Grga, »Šibenik u razdoblju mletačke vladavine 1412.-1797. godine«, Šibenik. Spomen zbornik o 900. obljetnici, Šibenik 1976, 135-288 (266). As for pitch, during the period from November 1441 till November 1443 the city exported 139,5 tons of it in the direction of Venice; ŠEBEČIĆ Berislav, »O trgovini bitumenom u Dalmaciji od XII. do XVIII. stoljeća«, Rudarsko geološko naftni zbornik 8, Zagreb (1996), 129-138 (1319). Furthermore, as the second producer of salt, after the island of Pag, Šibenik produced approximately 47.140 hl of salt in 1575; PEDERIN Ivan, Mletačka uprava, privreda i politika u Dalmaciji (1409.-1797.), Dubrovnik 1990, 133. 33 KUNČIĆ Meri, Od pošasti sačuvaj nas. Utjecaj osmanske opasnosti kužnih epidemija na ikonografiju zavjetnih slika. Primjer Splita i Trogira u XV. i XVI. stopljeću, Zagreb 2008, 70. 34 For instance, K. Kiple argued that killer disease often appears in the period of demographic growth; KIPLE Keneth F, »The History of Disease«, The Cambridge History of Medicine, 2006, 10-45 (22). 29

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 115 - 133

122

Sabine Florence Fabijanec - HYGIENE AND COMMERCE: THE EXAMPLE OF DALMATIAN LAZARETTOS

a century, from 1400 to 1500, Dalmatia has suffered nearly twenty plague epidemics.35 In the sixteenth century their frequency even increased. Between 1418 and 1500 Zadar was struck by twelve epidemic waves.36 From 1480 to 1483, when economic relations between the Ottoman Empire and the Republic of Dubrovnik intensified, raging plague interrupted the entry of merchandise from Herzegovina and caused a considerable slowdown of economic activities.37 In Split, the most important epidemics visited the city in 1420, 1456, 1526-1527 and 1572.38 The plague of 1526-1527 alone killed more than the half of the city population whose number decreased from five thousand (in 1525) to little over two thousand inhabitants after the mentioned plague epidemic.39 Zadar suffered from three plague epidemics during the sixteenth century.40 In Šibenik, the most fatal epidemics of plague were recorded in 14561457, 1511, 1526-1527, 1529, 1551, 1553-1554, 1556 and 1572.41 In 1553, the plague occurred once more in Dubrovnik and, for example, forcing an Austrian delegation coming from Rijeka to change their route and stop at the neighbouring port Gabella on the river Neretva.42 This case shows us how the fine network of economy could be ruined. Dalmatian cities essentially specialised as transit ports.43 To sum up, Dubrovnik based its commerce upon trade in non-corruptible goods, such as minerals, textiles and shipbuilding. By contrast, Zadar and Split developed transport of agricultural and animal products that were difficult to preserve in a healthy condition. This is precisely why it took such a long time for sanitary measures to take root. Decrees concerning treatment of animals and their products were repeatedly enacted in the course of more than two centuries. Plague epidemics reduced the size of population and interrupted commercial traffic. These epidemics provoked the organisation of a system of protection against disease, of which lazarettos were the ultimate achievement. The creation of such a complex institution requested the existence of several preconditions: awareness of the connection between sanitary conditions of humans, goods and infection; political will supported by solid financial means and, finally, active commercial traffic. Also, the state of affairs with respect to the diversity of political situation in Dalmatian cities should

RAUKAR Tomislav, »Komunalna društva u Dalmaciji u XV. st. i u prvoj polovini XVI. stoljeća«, Historijski zbornik, XXXV/1, Zagreb (1982), 43-118 (62). Unfortunately, primarily because of the lack of data for the entire region of Balkan, the accurate estimations concerning the population loss and the frequency of appearance of plague epidemics cannot be reconstructed. 36 RAUKAR Tomislav, Hrvatsko srednjovjekovlje, Zagreb 1997, 174. 37 Божић, Дубровник и Турска, 255. 38 FISKOVIĆ Cvito, Splitski lazaret, ed. Muzej grada Splita, vol. IV, Split 1953. 39 RAUKAR, Hrvatsko srednovjekovlje, 174. 40 Not only plague epidemics but also mass destructions caused by the war with Ottomans in the inland were causes of eleven waves of grave famine between 1530 and 1596; RAUKAR, Hrvatsko, 174. That is hunger which usually preceded those epidemics and occasionally even lasted in parallel to the plague epidemics; KUNČIĆ M, Od pošasti sačuvaj nas, 63. About the link between nutrition and disease, see: chap. Nutrition and Declining Mortality and Nutritional Diseases from KENNETH, »The History of Disease«, (34-35 and 38-41). 41 ŠKARICA Miloš, »Lazareti sv. Lazara i sv. Marije u Šibeniku«, Šibenik., 515-519 (515); GRMEK Mirko Dražen, »Zdravstvene prilike i medicina u Šibeniku do početka XX. stoljeća«, Šibenik., 523-539 (527). 42 MATKOVIĆ Petar, »Putovanja po balkanskom poluotoku za srednjega vijeka: opis Kornelija Duplicija Šepera«, Rad 62, Zagreb (1882), 45-113 (62). 43 An overview of the economic exchanges in Adriatic is given by FABIJANEC Sabine Florence. See: »Gli scambi economici sulla costa adriatica orientale nei XV-XVI secoli«, in Raukarov zbornik; Zagreb 2005, 671-690. 35

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 115 - 133

Ekonomska i ekohistorija

Sabine Florence Fabijanec - HYGIENE AND COMMERCE: THE EXAMPLE OF DALMATIAN LAZARETTOS

123

be taken into account. Consequently, which one among these three factors was crucial for the establishment of lazarettos? Was a lazaretto a static institution, or did it undergo processes of enlargement and improvement and if it did, according to which criteria and based on which motivations?

From the Dubrovnik quarantine to the Split lazaretto: two centuries of stumbling in the dark The process of foundation of a permanent sanitary institution controlling the non infection of the men and goods which were included in trade took about two centuries to reach its goal. In the meanwhile, the various heath houses were more an ad-hoc solutions for solving the threat. As it is so, it has to be firstly to point out, in order to avoid confusion that the definition of terms »hospital«, »leprosaria« and »lazaretto« has evolved during the centuries. Some definitions: hospital, leprosaria, lazaretto The term »hospital« owes its foundation to the idea of Christian charity. These pious institutions (»hospice«, which is more suitable term than »hospital«) were founded either as an outgrowths of religious houses, or as a private initiative of healthy citizens, 44 being in this case often ephemeral and modest. Taking their expansion from the twelfth century, medieval hospitals remained most often associated with a religious institution - the final goal being more that the soul is saved than the body cured. In Dalmatia, first hospitals appeared during the period of prosperity and urban growth in the thirteenth and fourteenth century. Zadar, as the leader in the number and the early date of foundation of hospitals, is the first city to have a hospital, of St. Martin, founded in 1254 by Semitecolo. This abbot of the Benedictine abbey of St. Grisogono donated a house in the suburbs to the communal authorities for the coverage of the poor of the city. Then in 1296, a nobleman, Cosa Saladin, initiated the foundation of a hospital for twelve poor men, including the foundation of a small friary, a Franciscan church, a pharmacy and a garden. Another nobleman, Louis Matafari, founded the hospital of St. Bernardin in 1303, under the governance of the abbesses of the Benedictine monasteries of St. Mary and St. Nicholas. In Split, the fraternity of the Santo Spirito, founded in 1304, was probably continuously in charge of some hospital, but this hospedal di San Spirito is mentioned in documents only in 1564; the previous documentation is lacking. Another confraternity of Santo Spirito is evidented in Trogir. This confraternity governed and probably founded the communal hospital dating from 1357. In Dubrovnik, the patrician

In Zadar, for instance, rich merchants bequeath some money or/and goods to feed and dress the poor and even sometimes to ensure them a bed in one of these hospices. Furthermore, a very active trader, Gregory Mrganić, in the 1440-es started the construction of a hospital (hospitales) near the St. Anastasia church, to take care of thirteen poor people of both sex. Strangers too are accepted in this institution to be cured, but with condition that they are not infected by plague; FABIJANEC Sabine Florence, »Društvena i kulturna uloga zadarskog trgovca u XIV. i XV. stoljeću«, chap. c) Pobožnost tijekom života i neposredno prije smrti, Zbornik odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU 22, Zagreb (2004), 55-120 (113114).

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 115 - 133

124

Sabine Florence Fabijanec - HYGIENE AND COMMERCE: THE EXAMPLE OF DALMATIAN LAZARETTOS

Stefano de Sorgo ordered the built of a Franciscan infirmary in 1346 with six rooms and two fireplaces, since one of the first almshouses was founded on the island of Lokrum in 1359, under the governance of the Benedictine monastery. Generally speaking, most of these communal hospitals founded by individual benefactors were consequently small and located in converted private or religious buildings.45 The »leprosaria«, as leper asylums, took their extension in the twelfth and thirteenth centuries, consisting in buildings that erected outside the community.46 Since the patron saint of the leprous was St. Lazarus, these institutions are frequently designed or linked with his name,47 and called in the literature »lazaretto«. But, with the decline of leprosy, these leprosaria were used to isolate individuals suspected of carrying infectious diseases, the insane and the indigent, and some of the lazaretto being transformed into hospitals. So, when the bubonic plague appeared two centuries after the first leprosaria, these same buildings, leprosaria, were requisitioned as the first plague hospitals48 - and the name of lazaretto remaining, thus creating confusion in the use of this word. The first world quarantine in Dubrovnik Besides being an autonomous city-state, Dubrovnik was the first city in the Mediterranean to organise a pesthouse in 137749 and to introduce the principle of the longer time isolation of potentially plague-infected individuals and merchandises - quarantine.50 People and goods were isolated thirty days on two islands, Mrkan and Bobara, in the vicinity of Cavtat.51 Thus, Dubrovnik surpassed the other city-states, like for instance Venice, which adopted the quarantine, with an isolation of forty days, in 1423.52 From 1390, the commune of St. Blaise employed officials in charge of prohibiting the access to the city to all those who come from infested places and regions, as well as sanctioning trespassers. Informally, these officials were called officialles contra venientes de locis pestiferis or even officialles ad providendum super venientibus de locis pestiferis.53 Their functions were temporary and connected with the pest threat. In the beginning of the fifteenth century, the commune created a special

BENYOVSKY LATIN Irena, »Between St. Mark and St. Blaise: Late Medieval and Early Modern Dalmatian Hospitals«, Medicina e storia 7, Firenze 2007, 5-36 (7-8, 10, 12, 14, 16-17). 46 In Dubrovnik, a first regulation on Leprosi in civitate et districtus is mentioned in the city’s statute of 1272. A site was provided outside the city walls for the sick, lepers being considered as »polluted ones«. Since 1410, the number of lepers living in selfregulated community shouldn’t have exceeded more than 20 lepers together; Ibid., (17-18). 47 Just as short examples taken from Zadar, in a sales contract from 1379 between two drappers, the limits (confines) of a possession situated outside the city are definited by the vicinity of the »hospitale sancti Lazari«; STIPIŠIĆ Jakov, Inventar dobara Mihovila suknara pokojnog Petra iz godine 1385., Zadar 2000, doc. 26, 122-123. In 1440, Lucia, widow of Benedict de Galelis, left in her testament 40 pounds to the »pauperibus sancti Lazarii extra Jadram«; DAZd, Johannes de Calzina, B. I, F. I, f. 37’. 48 PORTER Roy, »Hospitals and Surgery«, The Cambridge History, 176-210, (181-183). 49 Ibid., (183). 50 KEČKEMET Duško, »Prilozi opisu i povijesti splitskog lazareta«, Pomorski zbornik 3, Rijeka (1975), 377-385 (378). 51 GRMEK Mirko Dražen, »Le concept d’infection dans l’Antiquité et au Moyen Age, les anciennes mesures sociales contre les maladies contagieuses et la fondation de la première quarantaine à Dubrovnik (1377)«, Rad JAZU 384, Zagreb (1980), 9-55 (39). 52 From 1348 on, Serenissima organised sanitary protective measures. In the fatal 1348 potentially infected goods, ships and persons were isolated on an island in the lagoon; RISSE, Mending, 202. GRMEK in »Le concept d’infection« analyses and corrects claims made by George Sticker about the anteriority of quarantine in Venice to the Dubrovnik one. 53 BLAŽINA TOMIĆ, Kacamorti, 85-86. 45

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 115 - 133

Ekonomska i ekohistorija

Sabine Florence Fabijanec - HYGIENE AND COMMERCE: THE EXAMPLE OF DALMATIAN LAZARETTOS

125

public health magistrate, and then the former »unnamed« officials were officially designed as officiales cazzamortuorum or cazzamorti.54 Moreover, the Republic established the first (anti plague) lazaretto in the world, on the island of Mljet in 1397,55 while Venice set up a hostel on the island of Santa Maria six years later, as a consequence of the epidemic of 1399-1400, in order to isolate travellers and infected local inhabitants.56 It is only from 1423 that Venice built one lazaretto on an island of its lagoon.57 Thus, in these two urban economic centres the system of the sanitary protection was evolving in response to the imminent danger. Dubrovnik had a pioneering role in the advancement of other instruments of the defence against disease. In the fifteenth century houses contaminated by the infection were burnt down. However, the government prohibited burning the objects whose value was over 5 perpers. This decree applied to the quarantined ships as well, even if they were suspected to be pestilential.58 At the same time, Venice burnt all infected goods and proposed the exposure of textiles to sunlight and fresh air and also to cold and hot water washings. Some fabric was treated with salt water.59 In the fifteenth century Dubrovnik didn’t have a resolute policy towards the plague problem, because the short-term economic interests prevailed over the long-term goal of fighting the disease. Epidemics from the end of fifteenth century revealed the fragility of such calculations. As the characteristics and functioning of lazaretto of Dubrovnik were already discussed in the literature, let us observe other economic centres.60 Dalmatian seaports and health institution under external political power: fragmental answers to sanitary problems In other Dalmatian seaports, except for the designation of particular places to burn the infected staffs and furniture,61 the formation of a stabile protection system lasted much longer. Zadar and Split were governed by an external power. They had to endure continual confrontations with their Ottoman neighbours, which considerably weakened their economic growth. The plague of 1460 initiated the construction of a ‘new-fashioned’ lazaretto (not any more for lepers) within the city walls of Zadar.62 The construction of a former lazaretto went back to the second half of the fourteenth century. It was located outside the city. In 1426, it contained 22 rooms, 11 for men and 11 for women. It was a place for care of the poor and the leprous persons.63 In Šibenik, the initiative pour the construction of a lazaretto applying the principle of quarantine came from rich individual person. In 1427, Anthony, a pharmacist Ibid., 93. GRMEK, »Le concept d’infection«, (39). RISSE, Mending, 202. PORTER, »Hospitals«, (183). FISKOVIĆ Cvito, »Splitski lazaret i leprozi«, Acta historica medicinae pharmaciae veterinae, Anno III 1-2, Zagreb 1963, 5-25 (6). RISSE, Mending, 204. See: BENYOVSKY LATIN, »Between St. Mark«, chap.: Leper houses and lazarettos, Private hospitals and poorhouses, Confraternity hospitals, Foundling hospitals, The City hospital (17-26) and BLAŽINA TOMIĆ, Kacamorti. 61 ŠKARICA, Lazareti, (515). 62 PERIŠIĆ Šime, Razvitak gospodarstva Zadra i okolice u prošlosti, Zagreb-Zadar 1999, 121. 63 RUNJE Petar, »Lazaret u predgrađu srednjovjekovnog Zadra i njegovi kapelani«, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU 39, Zadar 1997, 81-117.

56 57 58 59 60 54 55

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 115 - 133

126

Sabine Florence Fabijanec - HYGIENE AND COMMERCE: THE EXAMPLE OF DALMATIAN LAZARETTOS

from Rome, bequeathed 300 pounds for the construction of a lazaretto outside the city, on the cape of Mandalina. There the goods were disinfected while the interned people were examined by a barber. This lazaretto was especially active during periods of epidemics. As a consequence of the plague of 1526-1527, a new lazaretto was built in Paklina, outside the city walls.64 In the same time, lazarettos were being constructed in numerous Italian cities and towns. The second Venetian lazaretto, lazaretto nuovo, was founded in 1468. Similar projects were realised in Mantua (1450), Ferrara (1464), Florence (1463), Genoa (1467), Sienna (1478) and Milan (1488). The principle of quarantines was carefully respected so they were located outside cities, in the proximity of road intersections (at the mainland) or on the islands.65 More generally, health boards, including laymen, medical advisers, quarantine and other decisions like the cleaning of streets or the compiling lists of the dead, practised even in small communities, were originally temporary. It is only in the beginning of the sixteenth century that in bigger cities, at least in Italy, these health boards had become permanent.66 Therefore, the lazarettos of Zadar corresponded to the contemporary trend towards building houses for the pestilential. However, the relationship between the commercial traffic and the increased opportunity for spreading of the infection was not really understood and accepted because in the case of Zadar, the building was built up within the city walls. More sources on zaratin lazaretto date from sixteenth century. An official document from 1520 refers to the confraternity of Santa Maria della Cappella. The count (comes) of the city, Peter Marcello, granted this fraternity the right to engage in commercial operations, such as the provision of wheat, and guaranteed it a privileged status in the case of a legal conflict with some other involved parties. The role of this confraternity was to care for the pestiferous.67 This document does not clarify the relationship of the confraternity with the lazaretto. But, if we may draw a parallel with the Italian practice, lazarettos were considered to be charitable institutions managed by either communal, ecclesiastical authorities, or by private persons and charitable and professional organizations such as confraternity.68 It may be presumed that the above-mentioned confraternity took part in the nursing of the sick in the Zadar lazaretto. Probably due to the scarcity of extant sources, the impression remains that Venetian authorities in Zadar did not take seriously the problem of contagion connected with the commercial traffic. At least, we can presume that, as for the hospital policy, the situation is different when comparing Dalmatia cities, submitted under the power of Venice which tended to adopt policies suitable to its own purposes, with Dubrovnik, within which the ruling elite had a free hand to control any organisation.69 There was no wide-ranging project; the measures were not observed unless in the case of immediate necessity. In the numerous 66 67 68 69 64 65

GRMEK, »Zdravstvene«, (526-527). RISSE, Mending, 203. NUTTON Vivian, »The Rise of Medicine«, The Cambridge, 46-70 (67). DAZd, Atti del conto di Zara Pietro Marcello, vol. I, f. 339’. RISSE, Mending, 205. BENYOVSKI LATIN, »Between St. Mark«, (14, 27).

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 115 - 133

Ekonomska i ekohistorija

Sabine Florence Fabijanec - HYGIENE AND COMMERCE: THE EXAMPLE OF DALMATIAN LAZARETTOS

127

reports of Venetian officials, there is but one mention of the lazaretto. In 1556 the captain Jerome Delphino referred to the existence of sanitary officials in charge of the lazaretto. A chamberlain (camerlengo) oversaw revenues. Financial incomes of the lazaretto were considered to be mediocre.70 The poor income of the second Zadar lazaretto should not lead us to conclude about the overall poor state of the commercial transit. Judged by the local standards, the city was regularly supplied with articles for its own consumption that were coming from Ottoman neighbourhood: meat, milk products, and raw materials for artisans. Thereafter, it could be supposed that this depository was used only to record transit of goods that were being transported by the maritime route, while products coming from the continental part of the Ottoman Empire remained unexamined and unrecorded. Additionally, the control of the sanitary status of goods and health of people was apparently not effected in a systematic way as it seems that it took place only in the case of an imminent epidemic. Moreover, in the case of Zadar the lazaretto was not isolated from the city, which increased the possibility of contamination. The Venetian authorities intervened only in the seventeenth century, after the plague of 1630. Around 1641 the third lazaretto, named Saint Marco, was established on the island of Ošljak near Zadar, after serving as a storage house for Ottoman merchandises.71 Thirty years later, another lazaretto was founded on the island of Galevac, situated opposite to the island of Ošljak. Soon after, it was transformed into a quarantine site for ships.72 The situation in Split is relatively better documented. The date of the establishment of the first lazaretto is not known. However, a report of an anonymous city official from 1577 informs us in detail about its organisation. The lazaretto consisted of wooden barracks without doors or partitions. Merchandise was stored without respect to the proprietor. Even more, some products were never recovered and fragile objects were deposited without any protection. As a consequence, the official thought that the landing piers, storage houses and other depositories (fondachi) were not adequate for their purpose and for needs of their users any more.73 The stock was handled with carelessness that could have augmented the risk of the plague contamination. That is why this anonymous official decided to intervene and to support the large-scale project envisaged by a Split Jew, Daniel Rodriguez. The latter proposed to improve the commercial traffic between Venice and the Ottoman Empire by way of meeting requirements necessary for directing the entire transit of goods to the Split port. Plans for improvement included building roads, organising armed naval convoys to accompany merchant ships and also the erecting a lazaretto. In 1580, the Venetian Senate gave permission for the establishment of a lazaretto with a customhouse southeast from the walls of the Diocletian palace. The construction of building was assigned to Spalatin

»Relationes viri nobili ser Hieronymo Delphini capitanei Jadre, 1556 30 mai«, in: LJUBIĆ Šime, Monumenta spectantia historia Slavorum meridionalum, vol. 11, Zagabriae (1880), 87. 71 PIASEVOLI, »Fragmenti«, (42). 72 PERIŠIĆ, Gospodarski, 121. 73 »Del commercio di Spalato nel secolo XVI« in: SOLITRO Vicko, Documenti storia sull’Istria e la Dalmazia, Venezia 1844, 365-366. 70

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 115 - 133

128

Sabine Florence Fabijanec - HYGIENE AND COMMERCE: THE EXAMPLE OF DALMATIAN LAZARETTOS

constructor Vincent Bugardelo and at the expense of Daniel Rodriguez. Before the lazaretto began to work in 1592, an office was charged with issuing sanitary certificates.74 Two texts illustrate the function of this type of certificate, already mentioned in the case of Zadar. In May 1581, Nicolò Correr, the count of Split, decreed that every person wishing to travel to the other side of the Adriatic had to obtain a fede di sanita, signed by the count, before his or hers departure.75 Five months later, the count announced that the same measures introduced by Tragurin count, should be enacted in Split as well - but unfortunately we have no indications about the content of these measures. The city of Dubrovnik in that time suspected of the plague contamination so, for security reasons, every person arriving from Dubrovnik or surrounding areas was obliged to get sanitary certificate in order to obtain the right of trade in Split. Also, those who arrived by ship had to obtain the right from sanitary office to land. Anyone contravening that order, following the arbitration of count, would either be banned from the city or escorted to galleys, his ship would be burnt, and finally, he would have to pay a twenty-five pound fine.76 In the end of sixteenth century, sanctions concerning the infringement of protective regulations were at their strictest. They reveal the increased awareness of the impact of commercial traffic on the augmented risk of contamination. But, once more, the protection was oriented in the first place towards the maritime traffic. Land transport was far less controlled. It is true that frequent military conflicts at the borderline between Dalmatia and Ottoman Empire hindered and blocked continental travel. It is therefore not surprising that the project of the Split port of call took place during a peaceful period, in 1592. Many Venetian accounts and historical works were testimonies of this project of international importance.

The 1592 Spalatin port of call In order to diminish the growing importance of Western states oriented towards the Atlantic Ocean, Venice and the Ottoman Empire strengthened their political and economic relations. One of the most evident manifestations of this policy was the construction of the Spalatin port of call. Its objective was to accommodate a large quantity of merchandise and people arriving from the Oriental mainland, to disinfect them and then to convey them across the Adriatic Sea to the Republic of Saint Marco.77 The first lazaretto in the port comprised three buildings. The two that followed were built after the Candiote war (1645-1669). According to the later descriptions of the final appearance of the lazaretto, the construction consisted of six spaces. The first complex, reserved for custom officials, was composed of several one-storey buildings, grouped around a court with a cistern. This court allowed access to another 76 77 74

FISKOVIĆ, Splitski lazaret i leprozij, 6. DAZd, Sp. Ar., Proclamationnum unicum di Nicolò Correr dal 21. XII. 1580 al 23. V. 1583, box 166, vol. 122, fasc. V, f. 72. Ibid., f. 91. Ibid., f. 91.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 115 - 133

Ekonomska i ekohistorija

Sabine Florence Fabijanec - HYGIENE AND COMMERCE: THE EXAMPLE OF DALMATIAN LAZARETTOS

129

cluster of stone houses. One of the centrepieces of this group was a freshwater well. Water from this well had a distinct sulphurous odour, which reminds us that elsewhere in Europe sulphur was often used as a disinfectant. In Split too this well was not used as a source of potable water for humans, but for watering numerous beasts of burden, rinsing clothes and disinfecting merchandise.78 This one-storey complex comprised the residence of the Ottoman emin, a bakery, an arms warehouse and the apartment of the lazaretto guard. The third complex, situated in the middle, represented the central point of disinfection. Storehouses encircled two courts with one freshwater well placed in the north-western part. The fourth space comprised stalls and five warehouses at the ground floor level and guest rooms upstairs. The fifth group encompassed two spaces. First space comprised pits used for washing merchandise and in the second wax was being dried. The last complex included two courts, each with a cistern in its centre. Around those courts stables were erected to accommodate horses and caravan mules; storehouses, guest rooms and lodgings of the lazaretto guard were furnished also.79 A solid fortification with a central tower assured additional defence against pirates from the coastal side of the edifice.80 The administration of the complex was assigned to the lazaretto administrators (priori). The lazaretto personnel also included disinfectors (sboradori) usually of Italian origin, guards (guardian) from Split, Venice, Brescia and Bergamo, lower-ranking sanitary officials from Split or from Brescia (fante della sanità, fante in fabrica) and porters (fachin) mostly from Brescia, city that was also under the Venetian domination.81 Accordingly, the economic wager became - such as the exclusive right of transit from the Ottoman territories and economic survival - sufficiently important to force Venice to seriously act upon the protection of the Split population from the plague. From that time onwards buildings were made of stone, water baths were employed and, this time, the flow of merchandises coming via continental roads was taken into account. Certainly, past wars and conflicts in the inland took their toll in a way of hampering the activity of this institution of the international importance. When the Candiote war broke out in 1610, the spalatin lazaretto was closed while, on the other hand, the Dubrovnik lazaretto took this opportunity to its own advantage as it received Ottoman and Venetian merchants.82 However, this jewel of stone building hid a serious flaw: it was too close to the city. An eighteenth century Split physician Jules Bajamonti, in his Memorie della cità di Spalatro in Dalmazia, argued that the lazaretto was the very reason for the emergence of plague in Split. As the lazaretto was situated far away from the border with Ottomans and close to the city walls, Ottoman caravans had to pass through inhabited places to reach it. Consequently, they were in the position to contaminate the population. Although customs officials were On freshwater wells in Split from the Middle Ages to nineteenth century, see PIPLOVIĆ Stanko, »Stari bunari u Splitu«, Kulturna Baština 20, 15, Split (1990), 81-94, and in particular on the Split lazaretto on pages 90-91. 79 KEČKEMET, »Prilozi«, (380-381). 80 Ibid., (379). 81 BAJIĆ-ŽARKO Nataša, »Zvanja i zanimanja u lazaretu krajem XVI. st. do tridesetih godina u XVII. st.«; Kulturna Baština 14/9, Split (1983), 90-91. 82 ČIČIN-ŠAIN Čiro, »Pisma Marka Kavanjina, splitskog trgovaca iz prve polovine XVII. stoljeća«, Starine 44, Zagreb (1952), 105-226 (107). 78

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 115 - 133

130

Sabine Florence Fabijanec - HYGIENE AND COMMERCE: THE EXAMPLE OF DALMATIAN LAZARETTOS

informed of risks of epidemics appearing in Bosnia, peasants who were running away from the danger would often managed to infiltrate the Venetian territory. Moreover, robbers that attacked Ottoman caravans and travellers took infected things with them. Further, members of convoys did not respect the time limits of isolation regulations and walked around towns without permission. Once again the impression of negligence remains in face of the dangers of contagion due to the commercial traffic.83 Dalmatian lazarettos were constructed, equipped, fortified, and enlarged in the course of several centuries. Such a long process of reconstructing and improving may be observed throughout Europe. Each serious epidemic wave would induce Venice to set up yet another location for isolation and care of the pestilential. In the course of seventeenth century numerous new edifices appeared both in the North and in the South of Europe. For example, Paris built a new lazaretto complex in 1607, Dubrovnik in 1628 and Genua in 1657. The before-mentioned ecclesiastical authorities left the administration over lazarettos to the secular government.84 In a way, it would be possible to conclude that the successive reconstructions of lazarettos in Dalmatia followed the general European trends of prevention measures. However, only the autonomous Republic of Dubrovnik reacted quickly, established the quarantine and isolated merchants and others outside the city. By contrast, other Dalmatian cities depended on the political and economic interests of the Serenissima. Although Venice itself was well advanced in the matter of hygiene and public health, the application of these measures in Dalmatian communes was rather belated. During the time when the Republic of St Marco concentrated on the organisation of the defence of its territories (reparations of fortifications, maintenance of mercenary garrisons etc.), the anti-epidemic protective systems of Split and Zadar were left in a mediocre state and oriented mainly towards the protection of Venetian merchants. When the strategic situation changed, Zadar managed to erect a lazaretto in an isolated spot - on an island, and Split benefited from one of the most elaborated complexes in the entire Mediterranean that was built at the expense of a single person. Even so, the plan was not without a fault. The ever-lasting greed pushed numerous actors of the commerce to disregard and violate principles of prevention and to become life-threatening factors in the chain of the transmission of plague.

Sažetak U radu se razmatra razvoj sanitarnih mjera krajem srednjeg vijeka, a u vezi s trgovačkim prometom dalmatinskih luka. Prvo se razjašnjava poimanje higijene u Dalmaciji prema statutima. Drugo, ukazuje se na trgovačke tokove koji prodiru kroz dalmatinske komune. Naposljetku se ispisuju glavni datumi i razdoblja nastajanja kužnih epidemija koje zadiru u njih. Te su epidemije probudile svijest o problemu higijene povezane s uvozom zaražene 83

For Italian original see: FISKOVIĆ, »Splitski lazaret«, e. 31 (20-21). RISSE, Mending, 205.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 115 - 133

Ekonomska i ekohistorija

Sabine Florence Fabijanec - HYGIENE AND COMMERCE: THE EXAMPLE OF DALMATIAN LAZARETTOS

131

robe. Dubrovnik je prvi grad na svijetu koji je uspostavio načelo karantene 1377. i sagradio lazaret 1397. godine. Međutim, u komunama pod mletačkom dominacijom, iako su izvedene neke mjere zaštite, veze između kuge i trgovine u XV. stoljeću još nisu uzete za ozbiljno, a bolja dokumentacija se pojavljuje tek od XVI. stoljeća. Izvjesni »providuri zdravlja« su zaduženi za izvadak fede di sanita za svaki odlazak robe putem mora. Ipak, taj je nadzor bio privremen, a tek s uspostavom »splitske skele« 1592. sanitarni su problemi uzeti više u obzir.

Unpublished Sources Državni Arhiv u Zadru (DAZd), Atti del conto di Zara Pietro Marcello, B. I. DAZd, Notary Johannes de Calzina, B. I, F. I. DAZd, Splitski Arhiv (Sp. Ar.), Proclamationnum unicum di Nicolò Correr dal 21. XII. 1580 al 23. V. 1583, box 166, B. 122, F. V. DAZd, Sp. Ar., Proclamationes comitis Hieronymo Bernardo comitis et capitaneus Spalati, box. 36, B. 43, liber I, F. II

Published Sources HERKOV Zlatko, Statut grada Rijeke, Zagreb 1948. KOLANOVIĆ Josip, KRIŽMAN Mate, Zadarski Statut sa svim reformacijama odnosno novim uredbama donesenima do godine 1563., Zadar 1997. LJUBIĆ Šime, Monumenta spectantia historia Slavorum meridionalum, vol. 11, Zagabriae 1880. MATKOVIĆ Petar, »Putovanja po balkanskom poluotoku za srednjega vijeka: opis Kornelija Duplicija Šepera«, Rad 62, Zagreb (1882), 45-113. SOLITRO Vicko, Documenti storia sull’Istria e la Dalmazia, Venezia 1844. STIPIŠIĆ Jakov, Inventar dobara Mihovila suknara pokojnog Petra iz godine 1385., Zadar 2000.

Literature BAJIĆ-ŽARKO Nataša, »Zvanja i zanimanja u lazaretu krajem XVI. st. do tridesetih godina u XVII. st.«, Kulturna baština 14/9, Split (1983.), 90-91. BENYOVSKY LATIN Irena, »Between St. Mark and St. Blaise: Late Medieval and Early Modern Dalmatian Hospitals«, Medicina e storia 7, Firenze 2007, 5-36. BLAŽINA TOMIĆ Zlata, Kacamorti i kuga. Utemeljenje i razvoj zdravstvene službe u Dubrovniku, Zagreb-Dubrovnik, 2007. BOŽIĆ Ivan, Dubrovnik i Turska u XV i XVI veku, knj. 3, Beograd 1952. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 115 - 133

132

Sabine Florence Fabijanec - HYGIENE AND COMMERCE: THE EXAMPLE OF DALMATIAN LAZARETTOS

ČIČIN-ŠAIN Ćiro, »Pisma Marka Kavanjina, splitskog trgovaca iz prve polovine XVII. stoljeća«, Starine 44, Zagreb (1952.), 105-226. ČORALIĆ Lovorka, Put, putnici, putovanja - Ceste i putovi u srednjovjekovnim zemljama, Zagreb 1997. EDWARDS John, »The Culture of the Street. The Calle de la Feria in Córdoba, 1470-1520«, Mediterranean Urban Culture 1400-1700, Exeter 2000, 69-82. FABIJANEC Sabine Florence, »Društvena i kulturna uloga zadarskog trgovca u XIV. i XV. stoljeću«, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU 22, Zagreb (2004.), 55-120. FABIJANEC Sabine Florence, »Od tržnice do luke. Trgovačka svakodnevica kasnoga srednjega vijeka«, Kolo XVI/4, Zagreb 2006., 188-228. FISKOVIĆ Cvito, Splitski lazaret, ed. Muzej grada Splita, vol. IV, Split 1953. FISKOVIĆ Cvito, »Splitski lazaret i leprozij«, Acta historica medicinae pharmaciae veterinae, Anno III 1-2, Zagreb (1963.), 5-25. GRMEK Mirko Dražen, »Le concept d’infection dans l’Antiquité et au Moyen Age, les anciennes mesures sociales contre les maladies contagieuses et la fondation de la première quarantaine à Dubrovnik (1377)«, Rad JAZU 384, Zagreb (1980.), 9-55. GRMEK Mirko Dražen, »Zdravstvene prilike i medicina u Šibeniku do početka XX. stoljeća«, Šibenik. Spomen-zbornik o 900. obljetnici, Šibenik 1976., 523-539. HEERS Jacques, La ville au Moyen Age en Occident. Paysages, pouvoirs et conflits, ed. Fayard 1990. KEČKEMET Duško, »Prilozi opisu i povijesti splitskog lazareta«, Pomorski zbornik 3, Rijeka (1975.), 377-385. KIPLE Keneth F., »The History of Disease«, The Cambridge History of Medicine, 2006, 10-45. KUNČIĆ Meri, Od pošasti sačuvaj nas. Utjecaj osmanske opasnosti kužnih epidemija na ikonografiju zavjetnih slika. Primjer Splita i Trogira u XV. i XVI. stoljeću, Zagreb 2008. LALOUETTE Anne-Laure, »Bains et soins du corps dans les textes médicaux (XIIe-XIVe siècles)«, Laver, monder, blanchir. Discours et usage de la toilette dans l’Occident médiéval, dir. ALBERT Sophie, PUPS Paris 2006, 33-49. LEGUAY Jean-Pierre, La rue au Moyen Age, ed. Ouest-France, 1984. NOVAK Grga, »Šibenik u razdoblju mletačke vladavine 1412-1797«, Šibenik. Spomen-zbornik o 900. obljetnici, Šibenik 1976., 135-288. NUTTON Vivian, »The Rise of Medicine«, The Cambridge History of Medicine, 2006, 46-70. PEDERIN Ivan, Mletačka uprava, privreda i politika u Dalmaciji (1409. - 1797.), Dubrovnik 1990. PERA Janko, »Fragmenti dnevnika«, Starine 45, Zagreb (1955.), 281-290. PERA Miroslav, »Kuga u Splitu 1526. - 1527.«, Kulturna baština 7-8, Split (1978.), 78-80. PERIŠIĆ Šime, Razvitak gospodarstva Zadra i okolice u prošlosti, Zagreb-Zadar 1999. PIASEVOLI Andrea, »Fragmenti iz ekonomskog života Zadra od XIII. do XVIII st.«, Zbornik Zadra, Zagreb (1964.), 23-47. PIPLOVIĆ Stanko, »Stari bunari u Splitu«, Kulturna baština 20, 15, Split (1990.), 81-94. PORTER Roy, »Hospitals and Surgery«, The Cambridge History of Medicine, 2006., 176-210. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 115 - 133

Ekonomska i ekohistorija

Sabine Florence Fabijanec - HYGIENE AND COMMERCE: THE EXAMPLE OF DALMATIAN LAZARETTOS

133

PRLENDER Ivica, »Mediteranska trgovačka Republika pred izazovom oceana«, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 37, n° 1, Zagreb 2005., 55-62 RAVANČIĆ Goran, »Historiografija o epidemiji crne smrti s polovice 14. stoljeća«, Povijesni prilozi 33, Zagreb (2007.), 195-214. RAUKAR Tomislav, »Komunalna društva u Dalmaciji u XV. st. i u prvoj polovini XVI. stoljeća«, Historijski zbornik, XXXV/1, Zagreb (1982.), 43-118. RAUKAR Tomislav, Hrvatsko srednjovjekovlje, Zagreb 1997. RISSE Guenter B., Mending bodies, saving soul! A history of Hospitals, Oxford University Press, 1999. ŠEBEČIĆ Berislav, »O trgovini bitumenom u Dalmaciji od XIII. do XVIII. stoljeća«, Rudarskogeološko-naftni zbornik 8, Zagreb 1996., 129-138. ŠKARICA Miloš, »Lazareti sv. Lazara i sv. Marije u Šibeniku«, Šibenik. Spomen-zbornik o 900. obljetnici, Šibenik 1976., 515-519. VINCENSINI Jean-Jacques, »Introduction : »Ils ne sont pas blanchisseurs«. Pensée du désordre et écriture du corps dans la culture médiévale«, Laver, monder, blanchir. Discours et usage de la toilette dans l’Occident médiéval, dir. ALBERT Sophie, PUPS Paris 2006, 7-30. VRANDEČIĆ Josip, »Had an Ottoman Combatant Any Chance to Win the love of the Daughter of the Rector of the Dalmatian Town Zadar? (Islam in Ottoman Dalmatia in the 16th and 17th Century and its Coexistence with the Christian World of Neighboring Venetian Dalmatia)«, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru 34, Razdio povijesnih znanosti 21, Zadar 1995., 163-184. WEILL-PAROT Nicolas, »La rationalité médicale à l’épreuve de la peste : medicine, astrologie et magie (1348-1500), Médiévales 46 (2004), 73-88, http://medievales.revues.org/ document884.html.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 115 - 133

134

Tomislav Krznar - ČOVJEK I OKOLIŠ U SOCIJALNOM KONTEKSTU

ČOVJEK I OKOLIŠ U SOCIJALNOM KONTEKSTU. PRILOG SOCIJALNO-EKOLOŠKOM ISTRAŽIVANJU HUMAN AND ENVIRONMENT IN SOCIAL CONTEXT. EXAMPLE OF RESEARCH IN SOCIAL ECOLOGY Tomislav Krznar Šercerova 17 10000 Zagreb tomislav_krznar@yahoo.com

Primljeno / Recieved: 30. 6. 2008. Prihvaćeno / Accepted: 22. 10. 2008. Rad ima dvije pozitivne recenzije Stručni rad Professional paper UDK / UDC: 504.03

Sažetak U ovom članku autor nastoji dati osnovne informacije o socijalnoj ekologiji, i to na primjeru analize jednog godišta istoimenog časopisa. Spomenuti postupak nastoji uokviriti u odnosu triju područja koja se bave okolišnim problemima: socijalnom ekologijom, ekohistorijom i bioetikom. Cilj je članka prikazati kako je istodobno potrebno izučavati građu, empirijski tragati za odgovorima na pitanja i promišljati probleme. Čini se da je interdisciplinarnost u istraživanju okoliša najbolja za to.

Ključne riječi: socijalna ekologija, ekohistorija, bioetika, čovjek i priroda, okoliš, interdisciplinarnost

Key words: social ecology, ecohistory, bioethics, human - nature relation, environment, interdisciplinarity

Uvod Osnovna namjera ovoga rada jest pokušaj prikaza jednog segmenta istraživanja okolišnih pitanja u kontekstu zanimanja humanističkih znanosti za okoliš. Riječ je o prikazu problematike socijalne ekologije s posebnim osvrtom na sadržaj jednog godišta istoimenog časopisa. Ovaj časopis naslovljen Socijalna ekologija, koji izlazi već sedamnaestu godinu,1 značajno je mjesto susretanja različitih pristupa i načina obrade problema, i to tako što osobito njeguje multidimenzionalnost i interdisciplinarnost pristupa. U ovom radu donosimo prikaz godišta 2007.

Socijalna ekologija. Časopis za ekološku misao i sociologijska istraživanja okoline izlazi u izdanju Hrvatskog sociološkog društva i Zavoda za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Glavni urednik je prof. dr. sc. Ivan Cifrić, a Uredništvo i Izdavački savjet čine brojni eminentni stručnjaci raznih područja iz Hrvatske i inozemstva.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 134 - 150

Ekonomska i ekohistorija

Tomislav Krznar - ČOVJEK I OKOLIŠ U SOCIJALNOM KONTEKSTU

135

Važno je napomenuti da je istraživanje prezentirano u ovom radu dio većeg istraživanja2 koje nastoji povezati različite humanističke discipline kroz njihov središnji interes - okoliš. U tom pogledu posebice spominjemo ekohistorijska istraživanja i bioetiku, osobito onaj dio bioetike koji se bavi okolišnim i ekološkim temama. Kako je riječ o uistinu širokom području, navodimo samo osnovne informacije kako o socijalnoj ekologiji - posebno gledajući na njezine početke, programski ocrtane u spomenutom časopisu - tako i o sadržaju broja čiji prikaz donosimo.

Socijalna ekologija Kada je u pitanju rasprava o interesu bilo koje humanističke discipline za okoliš, nezaobilazno je početi od učinaka čovjekova djelovanja, i to onih koji su sasvim negativni po prirodnu cjelovitost i okoliš.3 Najčešće se ti učinci obuhvaćaju pod terminima antropogenog utjecaja na okoliš, a riječ je primarno o onečišćenju tla, zraka i vode, deforestaciji, istrebljivanju biljnih i životinjskih vrsta, porastu broja ljudi itd. Svim tim procesima zajednička je karakteristika destrukcija kao osnovni učinak djelovanja čovjeka na prirodu. U tom se pogledu često govori o kraju prirode ili čak i o kraju čovjeka. Važno je također napomenuti da spomenute dimenzije čovjekova odnosa prema prirodi i okolišu stvaraju niz socijalnih problema koji se očituju na ekonomskom, rodnom ili etničkom planu. Upravo u tom kontekstu nastaje socijalna ekologija, a I. Cifrić kaže kako je njezin razvoj »vezan za razvoj i tendencije same ekologije kao biološke discipline, ali i za društveni razvoj te za objektivne procese koji nisu predmet samo prirodno-znanstvenih disciplina. Ona ima, dakle, čvrsto uporište u tezi o povezanosti i uzajamnosti socijalnog i ekološkog kao jednog cjelovitog kompleksa suvremenog - industrijskog društva«.4 Uzevši to u obzir, moguće je socijalnoekološku problematiku definirati »kao problem suvremenih odnosa socijalnog i ekološkog kompleksa koji istražuju različite discipline«.5 Možemo konstatirati da je industrijsko društvo6 najznačajniji oblik destruktivnog djelovanja na prirodu i okoliš jer je u tom razdoblju bilanca utjecaja najstrašnija. Ovakvi učinci izazivaju O tome više u prikazu ekohistorije u kontekstu okolišne problematike usp. Krznar, T., Prilog istraživanju odnosa čovjeka i okoliša u vremenu. Prikaz jednog časopisa. Socijalna ekologija 17 (2008.), 2. str., 133 i slj. 3 U ovom radu posebno ne razlikujemo termine priroda i okoliš. Ipak, kada govorimo o onim aspektima čovjekove okoline koji uključuju prirodnu dimenziju s jedne, te socijalnu i kulturnu dimenziju s druge strane, rabimo termin okoliš. Kada, pak, govorimo o obuhvatnosti životnih procesa te odnosu žive i nežive materije kroz biološke ili ekološke procese, tada govorimo o prirodi. To bi se moglo shvatiti i u svjetlu konstatacije kako čovjek prerađujući prirodu stvara svoj okoliš. O tim problemima usp. Krznar, T.: René Descartes i suvremeno shvaćanje prirode, Socijalna ekologija 16 (2007.) 1; Krznar, T., Čovjek i njegovo poimanje prirode. Priroda 11/2006. Prvi članak detaljnije je prikazan u sklopu prikaza prvog sveska časopisa. 4 Usp. Cifrić, Ivan, Socijalna ekologija - problemi i perspektive. Treći program Hrvatskog radija (1990.) 28. str. 161. 5 Usp. Uz prvi broj Socijalne ekologije. Socijalna ekologija 1 (1992.) 1. 6 Kada je riječ o kritici industrijskog društva, i to s gledišta dubinske ekologije, treba spomenuti dvije knjige Tomislava Markusa: Ekologija i antiekologija. Kasna tehnička civilizacija i mogućnosti radikalnog ekologizma. Hrvatsko sociološko društvo - Zavod za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 2004., te Dubinska ekologija i suvremena ekološka kriza. Jedan bioekološki pregled. Hrvatsko sociološko društvo - Institut za društvena istraživanja - Zavod za sociologiju Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 2006. Riječ je o radikalnoj kritici industrijskih i tehničkih društava. Te su knjige posebno zanimljive i s gledišta socijalne ekologije i ekohistorije. 2

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 134 - 150

136

Tomislav Krznar - ČOVJEK I OKOLIŠ U SOCIJALNOM KONTEKSTU

brojne socijalne probleme koje je teško promatrati izvan zacrtanog okolišnog okvira, tim više što kompleksnost ovih problema zahtijeva višeslojnu upućenost. Možemo reći da su rješenja tih socijalno-ekoloških problema i potraga za njima postali fundamentalni za čovjekov opstanak i društveni razvoj. »Nije riječ samo o globalnim problemima i apstraktnim spoznajama znanosti«, kako napominje I. Cifrić, »već primarno o neposrednim pitanjima velikih razvojnih projekata u svijetu i u nas. Primjera radi, spomenut ćemo sve veći interes za regionalni razvoj kao pretpostavku suvremenog europskog koncepta. Osim toga, izuzetni su problemi energetske politike, prostornog planiranja proizvodnih kapaciteta i ljudskih naselja, utjecaja postojećeg i poželjnog stanja tehnološke razvijenosti na okolinu, kvalitete okoline i stanja kulturne i prirodne baštine itd. Sve su to problemski sadržaji u proučavanju kojih socijalne znanosti moraju aktivnije sudjelovati i javno pripomoći njihovu rješavanju.»7 S druge strane, riječ je o nizu problema koji dotiču rodna pitanja i pitanja ekonomskog razvoja. Možemo ovdje ponoviti riječi M. Bookchina kako ono što definira socijalnu ekologiju kao socijalnu jest činjenica što svi naši ekološki problemi izrastaju iz duboko ukorijenjenih socijalnih problema. Konsekventno, »ekološki se problemi ne mogu razumjeti, a nekmoli riješiti bez rješavanja socijalnih problema. Ukoliko želimo konkretizirati ovo: ekonomski, etnički, kulturni, spolni i drugi konflikti leže u jezgri ekoloških problema s kojima se susrećemo kao i onih koji izazivaju ekološke katastrofe«.8 Ovakva goruća pitanja traže odgovor, a jedan sklop odgovora pokušava pružiti i socijalna ekologija. Iako je ona relativno mlada disciplina, vrijedi napomenuti kako povijest »jedne discipline ili znanosti počinje od njezina konstituiranja, a povijest problema seže mnogo dalje u čovjekovu povijest. Vrlo često taj razvoj ide paralelno jer se discipline konstituiraju onda kada se i određeni društveno relevantni problemi kumuliraju.« Nadalje, sam pojam »socijalna ekologija«, kako napominje I. Cifrić, govori o »shvaćanju pojma ‘ekološko’ mnogo širem od odnosa čovjeka i prirode, tj. biogeografskih čimbenika, uključuje i socijalne čimbenike, ali se on ne može potpuno zamijeniti s pojmom ‘socijalno’. S druge strane, ‘socijalno’ se ne može ‘biologizirati’ tako da izgubi svoj pravi smisao. Čovjek je prirodno biće, ali i socijalno, kulturno, pa se i spram sebe samoga (vlastite produkcije), spram svojega okoliša odnosi i povijesno. Njegov povijesni odnos znači da traži šansu za budućnost jer sve što sada (danas) čini - čini za budućnost.« No, za razliku od ekologije kao biološke (prirodnoznanstvene discipline) znanosti, koja u sebi ne nosi vrijednosne sustave i etičke nazore, »socijalna ekologija u sebi sadrži i elemente vrednovanja kao važne za racionalan odnos s okolišem. To vrednovanje može biti izraženo i u različitim koncepcijama. I teza o »zaštiti i unapređivanju čovjekova okoliša« u sebi sadrži elemente vrednovanja - »mi ne trebamo samo zaštitu

Usp. programski tekst objavljen u prvom broju Socijalne ekologije, a naslovljen Uz prvi broj Socijalne ekologije. Socijalna ekologija 1 (1992.) 1. 8 Usp. Bookchin, Murray. What Is Social Ecology? Dostupno na: http://dwardmac.pitzer.edu/Anarchist_Archives/bookchin/ socecol.html. Vrijedi napomenuti kako je ovaj autor, osim što je klasik socijalnoekološke literature, ujedno i autor anarhističke literature. O tome rječito svjedoče njegovi stavovi i iz navedenog teksta. Primjerice, Bookchin naglašava kako socijalna ekologija ne ignorira »činjenicu da se šteta koju uzrokuje elitističko društvo svojim utjecajima na prirodni svijet podudara sa štetom koju ovo društvo uzrokuje na čovječanstvu. Isto tako, ona ne previđa da sudbina ljudskog življenja ide ruku pod ruku sa sudbinom neljudskih oblika života«. 7

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 134 - 150

Ekonomska i ekohistorija

Tomislav Krznar - ČOVJEK I OKOLIŠ U SOCIJALNOM KONTEKSTU

137

okoliša«.9 Ovime smo ocrtali barem dvije dominantne dimenzije socijalne ekologije: širinu i nadilaženje proklamacije vrijednosne neutralnosti. Ovo potonje uvjetovano je karakterom djelatnosti, a to je traženje mogućih odgovora i rješenja za krizu u kojoj se čovjek nalazi, i to zbog destrukcije koju je sam izazvao. Kada je riječ o širini pristupa, cilj socijalne ekologije nije »zatvaranje u uske disciplinarne okvire i bavljenje ekskluzivnim temama u uskom krugu sociologa. Njezin je cilj širenje vlastitih spoznaja, razumijevanje sadržaja i korištenje rezultata njezinih istraživanja i istraživanja drugih znanosti. Ona se približava području politike, ali ne prelazi u politiku: njezin je cilj demokratska ekološka politika«.10 Važno je također naglasiti kako su pojedine discipline postale suviše uske da bi dale odgovore na spomenuti problem te je stoga upravo na njihovim prividnim ograničenostima nastala potreba za drugačijim i cjelovitijim promatranjem ekoloških pitanja. Treba naglasiti kako je možda ipak pretenciozno isticanje da je ekologija »sveobuhvatna disciplina« koja u sebi supsumira niz drugih disciplina. To je čest slučaj u ekologa, posebice socijalne orijentacije. Ipak, kako naglašava I. Cifrić, »problemi i predmetnost postojećih disciplina ne dokidaju se nastankom humane ekologije, već ostaju i dalje posebne discipline, premda nedovoljne za potrebe cjelovitih odgovora o odnosu čovjekova društva i okoline.»11 Kako vidimo, traganje za rješenjima uokvireno je sasvim praktičnim ciljevima. Riječ je i o pokušaju stvaranja drugačije klime duhovnosti drugačije od one koja je prouzročila destrukciju - no treba napomenuti da je duhovnost koja dominira socijalnom ekologijom bez daljnjega naturalistička prije nego supernaturalistička ili panteistička.12 Također je važno napomenuti da se socijalna ekologija znatno oslanja na sociologiju, i to ponajprije u pitanju metode. To je vidljivo kroz istraživanja mišljenja ispitanika i statističku obradu podataka te u prilozima čiji pregled donosimo u nastavku. U sljedećem dijelu nastojat ćemo prikazom triju brojeva prošlogodišnjeg godišta časopisa ilustrirati neke od spomenutih dimenzija. Prošle je godine Socijalna ekologija izdana u dva broja i jednom dvobroju. Sljedeće poglavlje na taj način numerički označava pojedine sveske. Važno je napomenuti da u prikazu, koji je zapravo i središnji dio ovoga rada, donosimo samo osnovne informacije o prilozima u pojedinim svescima. To nastojimo činiti tako da ilustriramo navedene dimenzije socijalno-ekološkog istraživanja.13

Usp. Cifrić, Ivan. Socijalna ekologija - problemi i perspektive. Treći program Hrvatskog radija (1990.) 28. str. 162. Usp. Cifrić, Ivan. Socijalna ekologija - problemi i perspektive. Treći program Hrvatskog radija (1990.) 28. str. 163. 11 Usp. Cifrić, Ivan. Socijalna ekologija. Prilozi zasnivanju discipline. Globus, Zagreb, 1989., str. 306. 12 Usp. Bookchin, Murray. ‘What Is Social Ecology? Dostupno na: http://dwardmac.pitzer.edu/Anarchist_Archives/bookchin/ socecol.html 13 Važno je dodati još jednu metodološku napomenu. Naime, radi bolje ilustracije sadržaja priloga pojedinih brojeva časopisa korišteni su navodi, i to tako da nakon zatvorenog navoda donosimo broj u zagradi. Taj broj označava stranicu u dotičnom svesku časopisa, a kako bismo izbjegli zabunu, na početku prikaza svakog broja donosimo u fusnoti potpune bibliografske podatke o svesku kojemu dajemo prikaz. Treba napomenuti da prikaz priloga koji ne podliježu recenziji donosimo u fusnoti na kraju prikaza pojedinog sveska. 9

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 134 - 150

138

Tomislav Krznar - ČOVJEK I OKOLIŠ U SOCIJALNOM KONTEKSTU

Prikaz jednoga godišta časopisa Socijalna ekologija Broj 1 Prvi članak ovoga broja14 prilog je autorice Ivanke Buzov, naslovljen Socijalna perspektiva ekofeminizma. Uvodno autorica prezentira temeljne pojmove vezane uz pojavu i razvoj ekofeminizma. Kada govorimo o ekofeminizmu, riječ je o pokretu koji se javlja kao dio »novog vala radikalnog feminističkog pokreta koji je doprinosio upotpunjavanju slike nečega što uz ekološki, pokrete za ljudska i građanska prava, antiratni i antinuklearni pokret, predstavlja potencijal nove ljevice koja je prepoznala važnost pravljenja veza između različitih formi socijalne i ekološke nepravde« (str. 2). Svakako je važno promotriti odnos ekofeminizma prema drugim društvenim pokretima ili doktrinama. Riječ je ponajprije o odnosu prema feminizmu i socijalnoj ekologiji. U tom pogledu autorica obrazlaže točke presijecanja spomenutih teorija i pokreta. Kada je riječ o ekološkim pokretima, treba napomenuti da oni imaju kraću tradiciju i prvi se put pojavljuju u drugoj polovici 20. stoljeća. Pokreti ekofeminizma nisu usmjereni prema moći ili vlasti, nego prije prema pojedincu. Riječ je o kritici muškog hijerarhijski organiziranog i na dominaciji utemeljenog odnosa prema prirodi i ženi. Upravo to je dodirna točka ekofeminizma i socijalne ekologije, a kao zajednički nazivnik možemo spomenuti anarhistički impuls. U konačnici, kada je riječ o spomenutim odnosima na planu društvo - priroda ili muškarac - žena, vidljivo je da postoje brojni problemi koji stvaraju višestruko destruktivne okolnosti u tom pogledu. Kako kaže autorica, ekofeminizam svakako doprinosi rekonceptualizaciji znanstvene, socijalne i političke prakse. Drugi članak u ovom broju, autorica Branke Galić i Marije Geiger, naslovljen je Od logike dominacije prema etici brižnosti. Konceptualna utemeljenja ekofeminizma. U središtu članka je tema opresije, i to dvostruke, kako prema prirodi tako i prema ženi. Međutim, ta opresija je utemeljena na konceptualnom okviru koji sadrži vjerovanje, vrijednosti, stavove, pretpostavke itd. Opresivni konceptualni okvir je onaj koji »funkcionira tako da objašnjava, održava i opravdava odnose nepravedne dominacije i subordinacije. Kada taj okvir djeluje tako da opravdava podređenost žena od strane muškaraca, onda je on patrijarhalan. Ekofeministički diskurs ne temelji se samo na kritici postojećeg, već sugerira i smjernice za oblikovanje feminističke etike i etike okoliša« (str. 18). Središnji dio izlaganja ide u smjeru isticanja logike dominacije kao sržnog elementa svih ekofeminističkih teorija. S druge strane logika dominacije, povijesno govoreći, uvijek funkcionira unutar patrijarhata, što stavlja patrijarhat na vrh ekofeminističkih kritika. Važno je napomenuti da i jezik (izričaj) sudjeluje u toj perpetuaciji dominacije, a time i u održavanju patrijarhata. Riječ je zapravo o feminiziranju podređenog i podređivanju femininog kroz ponašanje. U tom pogledu, kako napominju autorice, ekofeministička kritika treba biti što obuhvatnija, inače ne ispunjava zadaću dekonstrukcije patrijarhata. Svakako treba napomenuti, kada je riječ o patrijarhatu, da je to disfunkcionalni sustav, i to sa socijalnog gledišta jer je nefleksibilan i konfuzan, a 14

Socijalna ekologija. Časopis za ekološku misao i sociologijska istraživanja okoline. Hrvatsko sociološko društvo - Zavod za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagebu, 16 (2007.) 1.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 134 - 150

Ekonomska i ekohistorija

Tomislav Krznar - ČOVJEK I OKOLIŠ U SOCIJALNOM KONTEKSTU

139

s ekološkog jer je usmjeren na razaranje, a ne na očuvanje i poštovanje. Upravo govor o logici dominacije, kako ističu autorice, znači pokušaj identificiranja vrijednosti utjelovljenih u nepravednim društvenim hijerarhijama, mapiranje učinaka takvih hijerarhija i takve logike, što su krucijalni projekti za moralnu filozofiju. Treći članak u ovom broju je Simbol ruke. Razmatranja o pojavi i značenju simbola ruke u kontekstu svakodnevne komunikacije Tijane Trako. Značenje i značaj simbola u današnjem svijetu bogate povijesti i sadašnjosti, u kojem se putem globalnih kretanja miješaju narodi i pojedinci, svaki sa svojim kulturnim teretom, jednostavno je nemoguće u potpunosti obuhvatiti. Simboli stalno mijenjaju svoje značenje. Jedan te isti simbol može imati različit sadržaj za različite segmente društva, a može poprimiti i »dodatna značenja u novim situacijama ili u susretu s drugim kulturama, te isto tako izgubiti dio svog sadržaja nakon što je društveni kontekst u kojem je bio važan nestao ili je zamijenjen novim« (str. 41). Kao primjer izmjene značenja simbola autorica navodi svastiku koja u europskim društvima znači nešto sasvim drugo nego, primjerice, u indijskim društvima. Kada govorimo o ruci, riječ je o simbolu šireg dometa, što je vidljivo iz niza povijesnih primjera. Svakako je važno primijetiti da ruka igra značajnu ulogu u simboličnom jeziku tijela. U tom pogledu autorica analizira niz situacija u kojima gesta ruke sudjeluje u komunikaciji. Više puta ista gesta ima različito tumačenje u različitim kulturama. Osim toga, u određenim situacijama, poput komunikacije gluhih osoba, komuniciranje putem znakovnih jezika jedini je oblik komunikacije. Znatan dio članka autorica posvećuje prezentaciji istraživanja značenja poslovica koje sadrže simboliku ruke. To je vrijedan prilog kulturnom i socijalnom tumačenju nekih aspekata komunikacije. Na kraju vrijedi napomenuti kako je ruka dio fizičkog tijela, ali i »nositelj duhovnog. Naime, i sama riječ ‘poruka’ u sebi sadrži ruku, poruku. Vrijednost naših ruku i simbola nije zanemariva i potrebno je još mnogo istraživanja koji će se detaljnije baviti svakom od navedenih dimenzija kulturnog i socijalnog u kojima se ona pojavljuje« (str. 55). Slijedi članak Tomislava Krznara, naslovljen René Descartes i suvremeno shvaćanje prirode. Autor u tom članku daje pregled najčešćih prijekora koji se upućuju Descartesu, ali i spominje njegove neopozive zasluge u razvoju zapadnjačke misli, kako znanstvene tako i filozofske. Drugi aspekt tog rada vezan je uz problematiku suvremenog čovjekova odnosa prema prirodi. Naime, kako kaže autor, taj je odnos zapravo dvostruk: s jedne se strane govori o imperativu zaštite i očuvanja prirode, a s druge se strane preuzimaju uglavnom iskušani modeli koji se temelje na razvoju i napretku. Upravo je korištenje tih modela uvelike dovelo do destrukcije prirode. U prvom dijelu članka autor nastoji rasvijetliti neke temeljne dimenzije na planu odnosa čovjek - priroda te na planu kultura - priroda. Važan aspekt tog dijela prezentiran je u obliku potrage za odgovorom na pitanje što je priroda. Sljedeći aspekt prvoga dijela rada vezan je uz problematiku odnosa prema prirodi suvremenog čovjeka. Čini se prihvatljivim prenijeti tezu o destrukciji kao elementarnoj dimenziji tog odnosa. Kada je riječ o suvremenosti, treba promotriti uzroke takvog djelovanja u ranijim fazama. Mnogi uzroke nalaze u Descartesovu učenju. S druge strane, odnos suvremenog čovjeka prema prirodi dimenzioniran je kroz ekologiju, pa i u tom pogledu autor donosi terminološke osvrte na razini čovjek - priroda - ekologija. Prvi dio završava konstatacijom da je imperativ zaštite prirode obligatan odgovor na upite koje postavlja čovjekov odnos EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 134 - 150

140

Tomislav Krznar - ČOVJEK I OKOLIŠ U SOCIJALNOM KONTEKSTU

prema prirodi. Drugi dio članka djelomice je posvećen Descartesovoj filozofiji, i to kroz prikaz nekoliko važnijih tema. Općenito kada je riječ o ocjeni Descartesove filozofije i misli, možemo primijetiti svojevrsni dualizam. S jedne je strane riječ o divljenju jer je Descartes bio univerzalni mislilac čiji su misaoni dosezi ugrađeni ne samo u temelje filozofije, nego i u temelje znanosti, primjerice matematike, fizike i optike, a s druge je strane riječ o osudi koja je utemeljena na kritici procjene prirode kao protežnosti koju u zapadnu filozofiju uvodi upravo Descartes. U tom pogledu autor osvjetljava segment sadržaja Descartesove filozofije kroz prikaz termina znanosti, metode, uma, čovjeka i u konačnici prirode. Kada je riječ o ovom posljednjem, autor napominje da je čovjek »oduvijek djelovao destruktivno prema prirodi. Ova destruktivnost povećala se s povećanjem tehnološke moći, a dosegnula svoj vrhunac (nadajmo se!) u suvremenom dobu. Više puta je naglašeno tijekom ovog rada da se Descartesa smatra, barem neizravno, odgovornim jer je svojim mišljenjem, osobito učenjem o tvarnom i mislećem biću kao na jedno nesvodivim kategorijama postojanja, omogućio čovjekovu dominaciju nad prirodom i njeno nesmiljeno, masovno uništenje. Priroda je tako postala protežnost, čovjekov resurs, koji ima poslužiti čovjeku u ostvarenju svih ciljeva koje čovjek postavi, a krajnji bi cilj bio postići potpuno gospodstvo nad prirodom. Mi se s ovom idejom, koja ide u smjeru optužbe Descartesa, samo djelomice slažemo« (str. 74). Autor naglašava da priroda nije bila središnja tema Descartesove filozofije jer je to bio čovjek i njegova dobrobit, pa čak i korist, tezaključuje kako je »Descartes sebi kao cilj postavio dobrobit čovjeka, i to je barem djelomice ostvario. Nažalost, na tom putu k čovjekovu boljitku priroda je postala kolateralnom žrtvom, plativši sobom cijenu čovjekova napretka. Možda će naše vrijeme u tom horizontu odnosa čovjeka i prirode donijeti neku novost koja bi bila pogodna za oboje: i čovjeka i prirodu« (str. 76). Posljednji je članak autora Ivana Cifrića, naslovljen Motivi čovjekovih postupanja prema živom svijetu. Riječ je o analizi empirijskog istraživanja čovjekove brige i postupanja prema živom svijetu. Istraživanje je provedeno na pet fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Rad uvjetno možemo podijeliti na dva dijela: prvi je teorijski, a u drugom autor donosi rezultate istraživanja i interpretira ih. Prvi dio počinje propitivanjem motiva čovjekova postupanja prema biljkama i životinjama. U tom istraživanju je odnos prema životinjskim i biljnim vrstama definiran kroz četiri relacije u kojima čovjek nalazi uporište poticaju za brigu o životinjama i biljkama, a ona su ujedno i načela za čovjekovo ponašanje. Riječ je o relacijama etičnosti, utilitarnosti, emotivnosti i situaciji. Ciljevi rada koje autor postavlja su: 1. prikazati rezultate empirijskog istraživanja percepcije »motiva« čovjekova postupanja prema životinjama i biljkama - susvijetu; 2. prikazati odnos između percepcije »motiva« čovjekova postupanja prema životinjama i biljkama te mišljenja o »odgovornosti za život«, »biocentrizmu«, »socijalnoekološkim orijentacijama« i »vjerovanju«. Autor također postavlja dvije hipoteze: prva pretpostavlja kako znatno veći postotak ispitanika preferira prvu relaciju, dok se druga odnosi na četiri sklopa problema - »odgovornost za život«, »biocentrizam«, »socijalnoekološke orijentacije« i »vjerovanje«. Rezultati istraživanja pokazuju kako se 87,2 posto ispitanika slaže da je čovjekova etička dužnost voditi brigu o biljkama i životinjama, 43,7 posto smatra da prema njima treba »emotivno postupati«, 35,0 posto prema »situaciji«, a njih samo 8,9 posto da briga o životinjama i biljkama ovisi o koristi koju čovjek ima od njih. Istodobno se 3,6 EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 134 - 150

Ekonomska i ekohistorija

Tomislav Krznar - ČOVJEK I OKOLIŠ U SOCIJALNOM KONTEKSTU

141

posto ispitanika ne slaže da je to čovjekova etička dužnost, 76,2 posto da je motiv korist, 22,5 posto da su motiv emocije i 34,5 posto da je motiv situacija. Ipak, u cjelini, rezultati idu u prilog potvrđivanju postavljene hipoteze. Kada je riječ o drugoj hipotezi, utvrđeno je da postoji znatno veće prihvaćanje »etičke dužnosti« i »emotivnosti« prema živom svijetu kod onih ispitanika koji znatno više prihvaćaju »odgovornost za sav život«, »poštovanje života«, »ekocentrizam« i »alternativnu religioznost«.15

Broj 2 - 3 Prvi članak ovog dvobroja16 časopisa naslovljen je Dimenzije modernizacije i mjesto identiteta, a autor je Rade Kalanj. Autor polazi od definicije prema kojoj je modernizacija »opći proces prijelaza iz tradicionalnog u moderno društvo ili modernost koja, između ostalog, implicira vjerovanje u razum i racionalnu akciju, industrijsku, kapitalističku ekonomiju, priznavanje prava pojedinca, demokratsku političku organizaciju i socijalnu strukturu zasnovanu na klasnoj društvenoj podjeli« (str. 113). Pritom se razlikuju, kako napominje autor, četiri dimenzije modernizacije: politička, ekonomska, društvena i kulturna modernizacija. Autor daje iscrpan prikaz spomenutih dimenzija modernizacije, posebno se fokusirajući na političku i kulturnu dimenziju jer se posredstvom njih odvijaju procesi konstrukcije, prezentacije i manifestiranja identiteta. Politička modernizacija vezana je uz političke procese koje najčešće nazivamo demokracijom, a riječ je o drugačijem shvaćanju prava pojedinca i postavljanju u drugačiji odnos prema društvu. U tom dijelu autor iscrpno prikazuje veze između niza značajnih političkih pojmova kao što su kolektivni identitet, civilno društvo, liberalistička i republikanska demokracija itd. Važan dio prikaza odnosi se na ocrtavanje odnosa građani - država, osobito u tranzicijskom kontekstu. U ovom kontekstu značajnu ulogu imaju i političke stranke. Sljedeći dio posvećen je kulturnoj modernizaciji. Važan aspekt tog problema je sekularizacija, odnosno uloga religije u stvaranju kulturnih identiteta. Ovdje autor daje osvrt na odnose Zapada i Istoka u religijskom kontekstu, što je važan aspekt razumijevanja socijalnih struktura. Isto tako važan dio ove rasprave je tematiziranje slobode. Kada govorimo o kulturi, na poseban način tematiziramo racionalnost, no istodobno govorimo i o supstratu okrenutom nasuprot prirodi. Ovdje se otvara, kako prikazuje autor, niz teorijskih aspekata problema, a spomenut ćemo samo relativizam. Autor posebnu pozornost posvećuje elaboraciji odnosa kulturnog i etičkog relativizma. Sljedeći važan problem su globalna kultura i tržišni odnosi. Ovdje dolazimo do prijepora u odnosu univerzalna perspektiva i kulturni identitet. Važan aspekt tog problema je komunikacija. U odjeljku Globalizacija, tranzicija, identitet autor opširno tematizira probleme globalizacije. U

Na kraju broja možemo čitati prikaze knjiga J. Rifkina Doba pristupa. Nova kultura hiperkapitalizma u kojoj je cijeli život iskustvo za koje se plaća (Bulaja naklada, Zagreb, 2005.) i Irene Borowik (ed.) Religions Shurches and Religiosity in Post-comunist Europe (Nomos, Krakow, 2006.). Prikaze knjiga napisao je Krunoslav Nikodem, dok je Ivan Cifrić napisao In memoriam Ivi Maroeviću. 16 Socijalna ekologija. Časopis za ekološku misao i sociologijska istraživanja okoline. Hrvatsko sociološko društvo - Zavod za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 16 (2007.), 2 - 3. 15

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 134 - 150

142

Tomislav Krznar - ČOVJEK I OKOLIŠ U SOCIJALNOM KONTEKSTU

tom kontekstu dotiče pojmove neoliberalizma, socijalne demokracije, tranzicije, reformizma, kozmopolitizma itd. Važan aspekt tih problema su i ekologistički i antiglobalistički pokreti. Slijedi članak Informiranost i povjerenje u izvore informacija o terminalu za ukapljeni prirodni plin (LNG) Zdenke Damjanić. Članak donosi rezultate empirijskog istraživanja lokalnog stanovništva o projektu gradnje terminala za ukapljeni plin. Riječ je o gradnji energetskog postrojenja LNG terminala (liquiefied natural gas) u Omišlju na otoku Krku. Tim istraživanjem nastojalo se obuhvatiti socijalnu, ekonomsku i ekološku dimenziju. Autorica propituje neke dimenzije globalizacije te, primjerice, naglašava rizike koji proizlaze iz nekih globalno potaknutih djelatnosti. Važno je napomenuti, kako ističe autorica, da je danas život nezamisliv bez globalnih i umrežujućih dimenzija življenja. Kada je riječ o posebnom slučaju, konkretno gradnji plinskog terminala, pitanje gradnje terminala za ukapljeni prirodni plin na hrvatskoj jadranskoj obali postalo je aktualno 2006. godine na valu najjasnije demonstracije velike ovisnosti mnogih zemalja, pogotovo srednje Europe, uključujući Austriju, Češku, Slovačku, i drugih o uvozu plina iz Rusije. Gradnja LNG terminala u Hrvatskoj zbog duboko morskih luka i strateškog položaja je vrlo zanimljiva. Za gradnju LNG terminala Hrvatskoj su potrebne investicije i prateća infrastruktura. Ovim primjerom autorica nastoji prikazati nekoliko dimenzija problema: riječ je o globalnim potrebama, naime onima koje izrastaju nad nedostacima industrijskog društva, nadalje o informiranosti o tim potrebama i o povjerenju u medije koji te informacije prenose. Ponajprije je riječ o povjerenju lokalnog stanovništva koje takvi projekti dodiruju. Riječ je, naravno, o riziku, kako ekonomskom tako i ekološkom. Imajući to na umu, autorica u istraživanju nastoji ispitati informiranost ispitanika o LNG terminalu te u sklopu toga istražiti razinu informiranosti, izvore informiranosti, povjerenje u izvore te postoje li značajne razlike među ispitanicima s obzirom na njihova obilježja. Autorica je provela samostalno istraživanje tijekom kolovoza i rujna 2006. godine na području otoka Krka (Omišalj, Njivice, Malinska, Krk i Punat) te nekih naselja Kvarnerskog zaljeva koja gravitiraju poziciji LNG terminala (Rijeka, Crikvenica, Opatija, Kraljevica i Bakar). Istraživanjem su obuhvaćena četiri problemska sklopa: (1) informiranost i povjerenje u sredstva informiranja o LNG-u, (2) osobni odnos prema gradnji LNG-a, (3) procjena odnosa udruge Eko Kvarner prema LNG-u te (4) ekološki angažman, korupcija i kontrola gradnje LNG-a. Anketirano je ukupno 240 ispitanika slučajnim odabirom. Najprije su odabrana naselja, a zatim slučajnim odabirom ispitanici. Postavljeno je nekoliko hipoteza. Pretpostavljamo da: (1) većina građana nije dovoljno informirana o gradnji LNG terminala; (2) ispitanici se najčešće informiraju iz lokalnih izvora (prijatelji, znanci, ekoudruga, lokalni i regionalni tisak); (3) znatno manje povjerenje imaju u državna tijela vlasti i političke stranke, nego u lokalne izvore, medije i domaće stručnjake. Rezultati istraživanja i statistička obrada omogućavaju nekoliko zaključaka. 1. Istraživanje pokazuje da je 69,2 posto ispitanika »samo djelomično informirano«. Samo je 7,9 posto ispitanika »potpuno informirano«, a njih 22,9 posto uopće nije informirano. Što se tiče uloge javnih medija, najveći postotak ispitanika smatra da je medijsko informiranje javnosti u slučaju projekta LNG terminal »uglavnom korektno«, »uglavnom negativno« (20,8%) i »uglavnom pozitivno« (8,8%). Ispitanici ženskog spola znatno više (od muških ispitanika) pozitivno procjenjuju ulogu medija u slučaju projekta LNG terminala. U rezultatima istraživanja zanimljivo je istaknuti povezanost političkih izvora i EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 134 - 150

Ekonomska i ekohistorija

Tomislav Krznar - ČOVJEK I OKOLIŠ U SOCIJALNOM KONTEKSTU

143

»povjerenje u političku vlast i investitore« te povezanost »medijskih izvora« i povjerenje u »struku«. U konačnici, s obzirom na obilježja ispitanika, može se zaključiti sljedeće: a) Glede opće informiranosti, utvrđeno je da su znatno više informirani ispitanici muškog spola, stari između 31 i 65 godina, koji se bave samostalnom privrednom djelatnosti, dulje borave u mjestu stanovanja, imućniji su i naseljeni na otoku Krku. Možemo zaključiti da je riječ o značajnom prilogu istraživanjima vezanim uz interes građana za konkretna događanja u lokalnoj zajednici. Slijedi članak Raznolikost kultura kao vrijednost Ivan Cifrića. Riječ je o prezentiranju istraživanja vezanih uz percepciju ostanka raznolikih kultura. Autor problematizira nekoliko pitanja o homogenizaciji i raznolikosti kultura, ističući da su u doba globalizacije prisutne dvije tendencije: s jedne strane proces civilizacijskog homogeniziranja koji vodi u imperijalnu hegemoniju jednog modela oslonjenog na vojni sektor i globalno širenje proizvoda kulturne industrije putem masovnih medija, a s druge strane postoje otpori nestanku raznolikosti kultura u svijetu. Raznolikost kultura sadrži različita kulturno-povijesna iskustva koja mogu pridonijeti nastanku paralelnih razvojnih tijekova. Naime, »pitanje raznolikosti kultura nije tek aktualno pitanje znanosti ili politike, nego je postalo jedno od veoma važnih pitanja perspektive suvremenog čovječanstva, iako ga se često tako ne doživljava« (str. 185). S druge strane, tek »ugrožavanjem okoliša i pogoršanjem ekoloških uvjeta života na Zemlji pitanje odnosa kulture prema budućnosti postaje važno pitanje oblikovanja alternativa razvoja. Jer, jednosmjerni, linearni razvoj kakav je dosad uvjetovao neoliberalni kapitalizam, pokazao je neke ozbiljne manjkavosti, a njegova kritika ukazala je na mogućnost razvojne ‘razlike’, tj. višesmjernih razvoja čovječanstva koji ne moraju udovoljavati današnjim razvojnim standardima, iako se istodobno zbivaju u ‘komprimiranom vremenu’. Različite kulture postoje istodobno jedna pokraj druge, ali ne pripadaju istom povijesnom stupnju razvoja. Neka civilizacijska postignuća koristi gotovo svaka od njih. U tom kontekstu nezaobilazno je pitanje opstanka raznolikosti kultura u svijetu kao mogućnosti primjene nekih iskustava iz kulturnih tradicija shvaćenih kao postignuti napreci« (str. 187). U tom pogledu možemo postaviti pitanje: ne vodi li tendencija globalizacije glede kulturne raznolikosti dugoročno upravo u »smjeru nametanja hegemonije jednog modela i oblikovanja samo jedne civilizacije po logici: biotička entropija - kulturna entropija, ili pak današnje iskustvo nedemokratskog svjetskog poretka i slabog intelektualnog otpora pokazuje mogućnost postojanja istodobno više razvojnih perspektiva po logici raznolikih kulturnih iskustava? Čovječanstvo je danas na velikoj kušnji o tim pitanjima« (str. 187). Važno je zapaziti povezanost koja postoji na planu biološke i kulturne raznovrsnosti, ali i u tom pogledu moramo odgovoriti na pitanje zašto je raznolikost bogatstvo. Mogući odgovori idu u smjeru priznanja kako »svaka kultura ima svoje autonomno iskustvo, iako su neka iskustva slična drugim kulturama. U životu pojedinca i socijalnih skupina kultura jest način stjecanja iskustva, njegove kumulacije i primjene u budućem životu društva. Različita iskustva, često najprimitivnijih tehnika, obogaćuju ukupnu spoznaju i pridonose napretku čovječanstva. Primjerice, jedna kultura koristi barut za vatromet i zabavu, a druga ga prihvaća i koristi za topove i osvajanja. Njegova primjena ne ovisi o njegovim svojstvima, nego o obilježjima kulture« (str. 189). Uzevši to u obzir, a u kontekstu spomenutog istraživanja, autor postavlja ciljeve: 1. prikazati (1) osnovne rezultate EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 134 - 150

144

Tomislav Krznar - ČOVJEK I OKOLIŠ U SOCIJALNOM KONTEKSTU

istraživanja percepcije raznolikosti kultura; (2) faktorsku strukturu i (3) povezanost percepcije raznolikosti kultura s obilježjima ispitanika. Opći cilj empirijskog istraživanja jest provjeriti kakav je odnos ispitanika prema raznolikosti kultura i postoje li znatne razlike u mišljenjima među studentima s obzirom na neka obilježja. Istraživanjem se nastoji odgovoriti na tri pitanja: (2) kakav je odnos prema postojanju i očuvanju raznolikosti kultura u svijetu, (2) kakav je odnos prema homogeniziranju kultura, tj. postojanju samo jedne moderne kulture koja razvija globalnu kulturnu hegemoniju te u sklopu njih na pitanje (3) kakve su perspektive ljudske kulture, odnosno perspektive »primitivnih« i »moderne kulture« prema mišljenju ispitanika (str. 199). Zaključno možemo istaknuti kako je glede prve hipoteze utvrđeno da velika većina ispitanika, njih između 87,9 i 96,8 posto, ima pozitivan odnos prema postojanju i očuvanju raznolikosti kultura u svijetu. Također velika većina ispitanika, njih između 88,8 i 92,6 posto, ne prihvaća tvrdnju da bi u svijetu postojala samo jedna kultura. U koncepcijskom smislu, napominje autor, »rezultati nedvojbeno idu u prilog tezi da ispitanici bez nekih dvojbi smatraju poželjnim raznolikost kultura u svijetu. I ne samo to. Vjerojatno ispitanici time ne žele reći da bi im neka od današnjih predmodernih kultura bila prihvatljivija za život od ove zapadne, moderne u kojoj danas žive, a čije nedostatke također primjećuju« (str. 210). Riječ je, dakle, o potrebi izgradnje stajališta koje brani raznolikost kultura kao načelo opstanka brojnih i različitih kultura danas, a samim tim posebnosti življenja ljudi u tim kulturama. Slijedi članak Bioetički ogledi o kvaliteti života. Pitanje distanazije i eutanazije Aleksandre Frković. Kada je riječ o odnosu prema smrti, autorica prikazuje tri dimenzije. Navodi kako se u »današnjim bioetičkim raspravama manje govori o distanaziji (produljenje agonije, patnje i odgađanje smrti), a više o direktnoj ili indirektnoj eutanaziji. Mnogi bioetičari smatraju da je između te dvije krajnosti ortotanazija, što podrazumijeva dostojanstvenu smrt ‘u pravo vrijeme’, bez skraćenja života, ali i bez dodatnih patnji« (str. 215). Budući da je riječ o višedimenzionalno delikatnoj situaciji ljudskog umiranja, vrijedi napomenuti kako se u zdravstvenoj skrbi »bioetički i pravno valjana odluka temelji na slobodnom odlučivanju pacijenta. Bioetička doktrina informiranog pristanka (informed consent) zasniva se na pacijentovoj privoli kojoj je prethodila informacija i pravilno shvaćanje dobivene informacije, da bi se moglo primijeniti bilo kakvo liječenje. Informiranje i pouka moraju pacijentu omogućiti da u osnovnim crtama sazna da ima slobodni izbor između više mogućih oblika medicinske intervencije, odnosno pravo na odbijanje intervencije. Pacijenta treba poučiti o metodi izvođenja intervencije, rizicima, neugodama i posljedicama« (str. 216). U tom pogledu autorica za cilj svog rada postavlja razmatranje bioetičkih dvojbi o kvaliteti života po pitanju distanazije i eutanazije. Treba početi razmatranjem o kvaliteti života, a to je, čini se, iznimno kompleksan zadatak. Uzevši u obzir sve tehničke mogućnosti koje pruža suvremena medicina, možemo zaključiti da je riječ o iznimno teškim situacijama kada su u pitanju odluke o produljenju života ili uzrokovanju smrti. U tom je pogledu možda najznačajniji pojam distanazije koji označava pretjerano produljenje agonije pacijenta i odgađanje smrti. U tim okolnostima smrt postaje »znak neuspjeha, umjesto neizbježan kraj biološkog života. U nekim slučajevima gdje odluku o određenom postupku odobri obitelj ili donosi zdravstveni djelatnik, ponekad se želi »učiniti sve moguće«. Tako primjena tehnologije postaje najsnažniji način na koji se izražava ljubav prema pacijentu. Osim toga, religijska uvjerenja navode neke pacijente, njihove obitelji i EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 134 - 150

Ekonomska i ekohistorija

Tomislav Krznar - ČOVJEK I OKOLIŠ U SOCIJALNOM KONTEKSTU

145

zdravstveno osoblje da pokušaju na sve moguće načine podržavati neke beznadne postupke u očekivanju čuda« (str. 221). S druge strane imamo niz situacija življenja u kojima patnja nadjačava bilo kakvu razumnu težnju za smislom življenja. U trajno vegetirajućem stanju, smatra autorica, »uz umjetno hranjenje i u potpunoj ovisnosti o tuđoj pomoći pacijent može živjeti godinama. Na takav način produljen život nema nikakve kvalitete. Ako je točno, ili možda je ipak upitno, da pacijenti u vegetirajućem stanju ne pate, sigurno je da pate njihovi najbliži. Međutim, pacijenti u trajno vegetirajućem stanju ne mogu utjecati na prekid postupaka za održavanje života. Kada se u nekim slučajevima i prekinu postupci održavanja života, ti pacijenti mogu živjeti još godinama u nepromijenjenom stanju. Brojne medicinske i bioetičke dileme posebno se javljaju pri odlučivanju prekida hranjenja i davanja tekućine. U posljednje se vrijeme sve više prihvaća da je moralno prekinuti umjetno hranjenje kod trajno vegetirajućih stanja kada nema nikakve sumnje u dijagnozu i prognozu pacijenta« (str. 221). Važno je prikazati dimenziju neprihvatljivosti eutanazije, a autorica kaže kako »počiniti eutanaziju znači ne uspjeti vidjeti suštinsku vrijednost ili dostojanstvo osobe. Procjena da što u suštini ima vrijednost, zbog nekog razloga nema vrijednost, logično je i moralno kriva. U današnje je doba rješenje u borbi s eutanazijom i asistiranim samoubojstvom bolja skrb za bolesne i umiruće. Dostojanstvo bolesne osobe ne može biti izbrisano s bolešću i patnjom. Takvi postupci nisu privatne odluke, nego utječu na cijelo društvo. Smrt s dostojanstvom, na kraju života, ostvarenje je da je ljudsko biće i duhovno biće« (str. 224). Autorica čini iznimku sama kada je riječ o eutanaziji teško oboljele novorođenčadi za koju zagovara dopustivost. Ipak, »ubrzanu smrt liječnik mora prijaviti javnom tužilaštvu s popratnom dokumentacijom. Kako javni tužilac ne bi pokrenuo postupak, trebaju biti ispunjena četiri uvjeta: da nema nade uz nepodnošljivu bol, pristanak roditelja za prekidanje života, konzultacija i pažljiva egzekucija« (str. 225). Razumije se da spomenuti postupci - od brige za starije i nemoćne, preko liječenja teško oboljelih do brige za teško bolesnu novorođenčad - otvaraju niz prijepora koji su religijski i svjetonazorski utemeljeni, što odluke u određenim situacijama čini iznimno složenima. Kao odgovor na te upite življenja autorica mnogo polaže u autoritet međunarodne znanstvene i medicinske zajednice. Posljednji članak ovog dvobroja su Prilozi za bibliografiju o bioetici u Hrvatskoj (1990. - 2007.) autorica Sandre Kantar i Kristine Svržnjak. Riječ je o dragocjenom pregledu bibliografskih jedinica istog tematskog područja. Cilj izrade ove bibliografije jest, kako napominju autorice, »pokušaj stvaranja bibliografije iz oblasti struke koja bi mogla imati informativno-priručno-praktični karakter, odnosno poslužiti kao predložak za izradu budućih bibliografija iz tog područja« (str. 231). Bibliografija donosi 249 naslova, raspoređenih kronološki (po godinama).17 17

Na kraju ovog broja, u rubrici Recenzije i prikazi, možemo čitati niz priloga. U ovom prikazu donosimo imena autora, naslove prikazanih knjiga te autore prikaza. Velimir Pravdić autor je prikaza knjige Susanne C. Moser i Lise Diling (ed.) Creating a Climate fof Chang. Communicating Climate Change and Facilitating Social Change (Cambridge, UK, Cambridge University Press, 2007., 576 str.). Marija Geiger autorica je prikaza knjige Suzane Marjanić i Antonije Zaradije Kiš Kulturni bestijarij (Zagreb, Institut za etnologiju i folkloristiku, Hrvatska sveučilišna naklada, 2007., 780 str.). Anamaria Škopac autorica je prikaza knjige Amartya Sen Identitet i nasilje. Iluzija sudbine (Zagreb, Masmedia, 2007., str. 190.). Zlatko Hinšt autor je prikaza knjige grupe autora Energija u Hrvatskoj 2005. Godišnji energetski pregled (Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva RH, Zagreb, 2006., 248 str.). Ivan Markešić autor je prikaza knjige Huberta Knoblaucha i Arnolda Zingerlea (Hrsg.) Thanatosoziologie. Tod, EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 134 - 150

146

Tomislav Krznar - ČOVJEK I OKOLIŠ U SOCIJALNOM KONTEKSTU

Broj 4 Prvi članak ovoga broja,18 autora Antuna Šundalića i Željka Pavića, nosi naslov Ekološka svijest mladih: između održivog razvoja i tehnocentrizma. Riječ je o prezentaciji istraživanja provedenih anketom na studentskoj populaciji Sveučilišta u Osijeku s ciljem ispitivanja stavova mlađe populacije, vezanih uz održanje zdravog okoliša i opstanka civilizacije u kontekstu ekološke krize. U tom pogledu autori obrazlažu teorijski kontekst istraživanja. Riječ je o promijenjenim okolnostima življenja, i to na socijalnom, kulturnom i ekološkom planu. »Projekt oblikovanja novog kulturnog konteksta«, kako ističu autori, »postao je ozbiljna socijalizacijska zadaća svim tranzicijskim društvima, a njegov se sadržaj nije iscrpljivao u gospodarskom rastu, već je obogaćivan, među inim, i problematikom poput održivog razvoja, ekološke svijesti, bioetike i slično. Nove su teme postale važne ne samo kao dodatna karta za ulaz u svijet razvijenih, već i kao jamstvo vlastite budućnosti« (str. 280). Kada je riječ o mijenjanju odnosa prema prirodi, često se govori o održivom razvoju. Ovaj rad ide u smjeru propitivanja »koliko je ekološka svijest implementirana u životu svakodnevice te može li ona potvrđivati i zaživljenost orijentacije na održivi razvoj - pitanja su koja daju hipotetski okvir i cilj našeg istraživanja. Jesu li Slavonija i Baranja, kao pretežno ruralno područje s velikom tradicijom poljoprivrede, pogodan poligon za istraživanje ove problematike, pokušali smo doznati kroz istraživanje stavova mladih Slavonaca i Baranjaca, studenata osječkog sveučilišta« (str. 282). Na početku istraživanja autori postavljaju sljedeće hipoteze: (H1) u hrvatskom društvu je ekološka svijest više izraz široko prihvaćene fraze jer se u stvarnosti uglavnom potvrđuje tehnocentrička orijentacija; (H2) koncepcija održivog razvoja nije dovoljno prisutna u svijesti hrvatskih građana, pa tako niti mladih, iako je njezino značenje jasno i poznato. (H3) No, kod onih ispitanika kod kojih je ta orijentacija prisutna, postoji uvažavanje njezinih različitih dimenzija (prirodne i sociokulturne) i (H4) Slavonija i Baranja se sve manje prepoznaju kao izrazito ruralna regija kojom dominira poljoprivreda, a što joj je davalo obilježje »prirodne sredine«. Rezultati istraživanja pokazuju kako se može reći da su prve dvije hipoteze (H1, odnosno H2) opovrgnute jer ispitanici, u određenoj mjeri, održivi razvoj percipiraju kao nešto širi i višedimenzionalni koncept. Možemo zaključiti kako to djelomično potvrđuje treću hipotezu (H3). Nadalje, oko pet posto ispitanika zaokružilo je tvrdnju o održivom razvoju kao »razvoju privredne grane bitne za neki kraj«. Moglo bi se reći da ispitanici ne shvaćaju deklarativno značenje sâmog izraza »održivi razvoj«, iako je ta vrsta orijentacije, kako smo prije vidjeli, zastupljena u relativno velikom omjeru. Stoga se može reći da i ovaj nalaz još jednom opovrgava drugu hipotezu (H2), točnije njezin drugi dio. »Imajući u vidu percepciju očuvanosti okoliša u Slavoniji i Baranji«, kako napominju autori, Hospiz und die Institutionalisierung des Sterbens. (Berlin, Duncker & Humbolt, 2005., str. 218). Luka Tomašević autor je prikaza knjige V. R. Potter Bioetika - Most prema budućnosti, (Rijeka, Medicinski fakultet u Rijeci - Katedra za društvene znanosti, Hrvatsko društvo za kliničku bioetiku, Hrvatsko bioetičko društvo, Međunarodno udruženje za kliničku bioetiku (ISCB), 2007., str. 269). Aleksandra Frković autorica je prikaza knjige Zvonka Boškovića Pravo i medicina (Zagreb, Pergamena, 2007., str. 265). Nikola Skledar autor je posljednjeg priloga ovog broja časopisa, prikaza knjige Ivana Cifrića Bioetička ekumena. Odgovornost za život susvijeta, (Zagreb, Pergamena, 2007., str. 279). 18 Socijalna ekologija. Časopis za ekološku misao i sociologijska istraživanja okoline. Hrvatsko sociološko društvo - Zavod za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 16 (2007.), 4. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 134 - 150

Ekonomska i ekohistorija

Tomislav Krznar - ČOVJEK I OKOLIŠ U SOCIJALNOM KONTEKSTU

147

i »visoko rangiranje poljoprivrede kao gospodarske djelatnosti koja bi trebala biti nositelj razvoja ove regije te podjednaku valorizaciju i sela i gradova kao tipova naselja o kojima ovisi spomenuti razvoj, može se reći da je četvrta hipoteza opovrgnuta, tj. da Slavonija i Baranja u očima studenata koji su sudjelovali u ovom istraživanju još uvijek nosi obilježje ruralne regije okrenute poljoprivredi i prirodi« (str. 294). U konačnici se može zaključiti da su na istraživanom uzorku ekološka svijest i orijentacija na održivi razvoj ispred tehnocentričke orijentacije, premda je shvaćanje značenja održivog razvoja upitno. Također se pokazalo da se razvoj ekološke svijesti događa u sociokulturnom kontekstu. Kada je taj razvoj nedovoljan, otvara se pitanje »sposobnosti za budućnost« cijelog društva. Slijedi članak Pravo na život ili izumiranje. Biološka raznolikost kao vrijednost Ivana Cifrića. Autor donosi analizu percepcije prava živih vrsta na život i motiva čovjekove brige o živom svijetu, i to kroz odgovore na tri pitanja: (1) što misle ispitanici o pravu vrsta na život, (2) o motivima čovjekove brige za živi svijet i (3) o posljedicama izumiranja živih vrsta, uključujući i čovjekovu. Kroz teorijsku pozadinu istraživanja autor želi naglasiti da je danas riječ o životu čovjeka u globalnom okolišu. Danas se izražava kao aspiracija za potpunom kontrolom biotičkog i kulturnog svijeta. Industrijskom revolucijom »počinje proces ugrožavanja biotičkih i ljudskih kultura koji za neke vrste završava nestankom - istrebljenjem i potpunim uništenjem. Čovjekov kulturni stvaralački proces se nastavlja, a s njim i entropijski procesi. Dakako, danas u sasvim drugačijim okolnostima raspolaganja tehničkom moći intervencije u prirodno, a najveća je opasnost raspolaganje s biomoći koja uređuje i tumači život iz njegove nutrine, a život je postao objekt raspolaganja moći« (str. 298). Riječ je o različitim socijalnim i kulturnim konstrukcijama. U ovom radu riječ je o propitivanju tih konstrukcija u suvremenog čovjeka. Kao ciljeve rada autor želi prikazati primarno rezultate istraživanja percepcije »prava vrsta na život« i »motiva čovjekova postupanja prema živom svijetu«. Istraživanje je trebalo odgovoriti na tri pitanja: (1) kako ispitanici percipiraju pravo na život životinjskih vrsta u odnosu na čovjekovo pravo, a (2) kako percipiraju motive čovjekova ponašanja prema biljkama i životinjama te (3) što misle o izumiranju vrsta. U tom pogledu postavljene su hipoteze: (H1) Velika većina ispitanika: (a) glede tvrdnji o pravima vrsta na život preferira jednakost prava vrsta na život dok (b) glede motiva čovjekovih postupaka preferira motiv »etičke dužnosti« i »emotivnosti«, a znatno manji postotak »koristi« ili »situacije«. (H2) Očekuje se da će faktorska analiza utvrditi latentne strukture koje sadrže ambivalentnost percepcije prava vrsta na život i motiva čovjekova djelovanja: s jedne strane odražavat će pozitivan odnos prema živom svijetu, a s druge pozitivan odnos prema ulozi čovjeka. (H3) Iako je studentska populacija relativno homogena, pretpostavili smo da na pojedinim tvrdnjama i faktorima postoje statistički značajne razlike među ispitanicima s obzirom na obilježja (spol, pripadnost fakultetu, samoprocjena religioznosti i samoprocjena političke orijentacije). (H4) Velika većina ispitanika neće prihvatiti tezu da se u prirodi ne bi ništa promijenilo u slučaju izumiranja velikog broja vrsta ili ljudske vrste. S obzirom na pripadnost fakultetu, ne očekuje se značajna razlika (homogenost studentske populacije), a s obzirom na spol (zbog senzibilnosti žena prema prirodi) očekuje se značajna razlika. Na temelju dobivenih rezultata može se zaključiti kako većina ispitanika, njih 91,9 posto, ne prihvaća tezu da se u prirodi ne bi ništa promijenilo ako bi izumrle mnoge biljne i životinjske EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 134 - 150

148

Tomislav Krznar - ČOVJEK I OKOLIŠ U SOCIJALNOM KONTEKSTU

vrste. Tek mali postotak ispitanika nije siguran (6,3%) ili se slaže (2,1%) s tom tezom (str. 312). Istraživanje je pokazalo da se najveći postotak ispitanika, njih 75,6 posto, slaže s tvrdnjom da svaka životinjska vrsta ima jednako pravo na život kao i čovjek, odnosno da se 66,7 posto ispitanika ne slaže s tvrdnjom da čovjek ima veće pravo na život od životinjskih vrsta. Jednako tako, 87,9 posto ispitanika slaže se s tvrdnjom da je čovjekova etička dužnost voditi brigu o životu životinja i biljaka te ne prihvaća tvrdnju da motiv čovjekove brige bude korist koju od njih ima. Najveće dvojbe ispitanika (između 36,0 i 42,8 posto) pokazale su se na tri tvrdnje koje se odnose na izboreno pravo na život, a u motivima postupanja na emotivnost i ovisnost o »situaciji«. U konačnici rezultati pokazuju da u svijesti ispitanika postoje elementi egalitarizma u pravu na život, a etičnosti u motivima postupanja prema susvijetu i odbacivanje koristi. Iako ne zastupamo animalni egalitarizam, rezultati su na ovoj razini indicirali biološku i moralnu senzibilnost mladih prema čovjekovu susvijetu. To shvaćamo kao stupanj osviještenosti u odnosu na arogantni antropocentrizam i materijalizam te kao pozitivan znak na putu u »ekološko prosvjećivanje«. Članak Zdenke Damjanić nosi naslov Lokalni potencijal civilnog društva u izgradnji terminala za ukapljeni prirodni plin. Članak donosi rezultate empirijskog istraživanja o odnosu lokalnog stanovništva prema potencijalnoj gradnji terminala za ukapljeni plin (LNG) pokraj naselja Omišalj na otoku Krku, provedenog 2006. godine na uzorku od 240 ispitanika. Analizom rezultata autorica odgovara na tri postavljena pitanja: prvo, je li lokalno stanovništvo spremno na aktivan angažman u vezi s projektom LNG; drugo, koji su uvjeti stanovništva za moguće prihvaćanje gradnje terminala; treće, kakav je angažman lokalnog stanovništva u političkim strankama i udruženjima građana. Problem gradnje energetskog objekta LNG terminala na hrvatskoj obali i drugih pratećih infrastrukturnih objekata, kako napominje autorica, izdiže se iznad svoje »lokalne sredine i determiniran je jednim općim trendom koji su teoretičari globalizacije i sociolozi označili kao strategiju »obesprostorenja« države. Samostalni pothvati pojedinih država na gotovo svim područjima politike, prava, kriminala, obrazovanja, razvoja tehnologije kao i preventivnoj zaštiti od nepredvidivih opasnosti, u politici zaštite okoliša osuđeni su na neefikasnost, a jedino nadnacionalna rješenja, kooperacijski savezi otvaraju mogućnost dolaska do rješenja gorućih pitanja« (str. 323). U tom pogledu autorica postavlja kao glavni cilj istraživanje osnovnih socijalnih dimenzija reakcije ispitanika o gradnji energetskog postrojenja, konkretno LNG terminala u Omišlju. Cilj je bio »ispitati osobne aspekte reagiranja ispitanika prema potencijalnim rizičnim učincima navedenog energetskog postrojenja i socijalno-ekonomskim posljedicama s obzirom na njihove socio-demografske i socio-ekonomske karakteristike« (str. 325). Autorica je provela samostalno istraživanje tijekom kolovoza i rujna 2006. godine na području otoka Krka (Omišalj, Njivice, Malinska, Krk i Punat) i nekih naselja Kvarnerskog zaljeva koja gravitiraju poziciji LNG terminala (Rijeka, Crikvenica, Opatija, Kraljevica i Bakar). Postavljene su hipoteze: H1 - osobna reagiranja ispitanika prema gradnji LNG terminala su uopćena i ovisna o mjestu stanovanja. H2 - postoji znatna razlika u stavovima prema gradnji LNG terminala s obzirom na socio-demografske i socio-ekonomske karakteristike ispitanika. H3 - postoji signifikantna veza između obilježja članstva u političkim strankama, ekološkim udrugama i slično te osobnog stava (reagiranja) prema gradnji LNG terminala (str. 326). Važno je napomenuti kako su dosadašnja istraživanja EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 134 - 150

Ekonomska i ekohistorija

Tomislav Krznar - ČOVJEK I OKOLIŠ U SOCIJALNOM KONTEKSTU

149

pokazala da je javnost u Hrvatskoj gotovo potpuno izuzeta iz »procesa odlučivanja, pa se i odluke donose izvan njezina vidokruga. Povjerenje stanovništva je manje u centralizirane i podržavljene i globalne izvore informiranja te u političke institucije, a najveće u nezavisnije lokalne i internacionalne izvore« (str. 327). Možemo istaknuti zanimljiv aspekt istraživanja, koji prikazuje kako ispitanici u dobi od 46 do 65 godina znatno više prihvaćaju gradnju. Drugim riječima, »skloniji su ‘nešto’ poduzeti za svoju korist, u slučaju gradnje LNG terminala, za razliku od onih mlađih od 30 godina. Iz prijašnjih sociologijskih istraživanja sličnog karaktera pokazalo se da se ispitanici mlađih dobnih skupina statistički značajno razlikuju od ispitanika starijih od 45 godina« (str. 330). Nadalje, najveći postotak ispitanika nije pokazao spremnost na aktivan angažman u smislu osobnih aktiviranja na eventualnom sprečavanju potencijalne gradnje. Općenito govoreći, kako napominje autorica, »dobiveni rezultati pokazuju da je najveći angažman u sportskim udrugama i klubovima te zatim u političkim strankama, a najmanji je angažman u ekološkim udrugama, organizacijama za zaštitu ljudskih prava i organizacijama za zaštitu prava žena. Iz navedenog istraživanja možemo zaključiti da je velika većina ispitanika nespremna na aktivan angažman u slučaju gradnje LNG terminala« (str. 345). Čini se da ovo istraživanje rječito govori o potencijalima lokalnih sredina i građanskog društva u procesima demokratizacije odlučivanja, decentralizacije i regionalizacije političkih procesa u Hrvatskoj.19

Zaključak Središnji dio ovog rada je prikaz jednog godišta (2007.) časopisa Socijalna ekologija. Time smo nastojali prikazati dimenzije današnjeg interesa istraživanja s područja socijalne ekologije te njihovu kompatibilnost, komplementarnost i međusobnu ovisnost kada su u pitanju istraživanja ekohistorije i bioetike. To je posebice vidljivo u nizu mjesta koja možemo uočiti kao presjek svih triju spomenutih područja (primjerice, problemi ekofeminizma, ili usporedbe dominacije nad prirodom i ženom, što je esencijalno historiografska građa). Može se zapaziti i znatan udio bioetičkih tema (primjerice, prava životinja, pitanja eutanazije itd.) u ovom časopisu, što svjedoči o mnogim dodirnim točkama spomenutih područja. Važno je napomenuti da je bioetika kao najmlađa od ovih disciplina (ili bolje interdisciplinarno područje!) po definiciji okrenuta rezultatima istraživanja drugih srodnih područja pa bi njezino istraživanje moglo biti fundirano i u socijalnoj ekologiji i ekohistoriji. Time bi se moglo postići kvalitetan sklop informacija i znanja, koja bi mogla postati temelj kvalitativno novog 19

Ovaj broj časopisa donosi niz prikaza knjiga. U ovom prikazu donosimo naslove djela i autore prikaza. Vesna Janković autorica je prikaza knjige Bernda Hamma i Russella Smandycha (eds.) Cultural Imperialism. Essays on the Political Economy of Cultural Domination (Broadview Press, Canada, 2005., 322 str.). Anja Mučić autorica je prikaza knjige Joséa da Cruza Ecologia social de los desastres (Montevideo, Coscoroba, 2003., 165 str.). Krunoslav Nikodem autor je prikaza knjiga Zygmunta Baumana Work, Consumerism and the New Poor (Second Edition. Open University Press, McGraw-Hill House, 2005., 131 str.) te Marka Postera Information please. Culture and Politics in the Age of Digital Machines (Duke University Press, Durham and London, 2006., 303 str.). Marija Geiger autorica je prikaza knjige Carla A. Maide (ed.) Sustainability and Communities of place (Berghahn Books, New York, Oxford, 2007., 261 str.), dok je Ivanka Buzov autorica prikaza knjige Vandana Shiva Earth Democracy. Justice, Sustainability and Peace (South End Press, Cambridge (MA), 2005., 207 str.). EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 134 - 150

150

Tomislav Krznar - ČOVJEK I OKOLIŠ U SOCIJALNOM KONTEKSTU

čovjekova pogleda na okoliš. Čini se da u tom pogledu socijalna ekologija i ekohistorija nude brojne pozitivne primjere i ohrabrenja. U konačnici navedimo još uvijek aktualne riječi I. Cifrića, iako napisane prije skoro dvadeset godina, o ulozi socijalne ekologije u istraživanju pitanja odnosa čovjeka i okoliša. On napominje da »socijalna ekologija želi pomoći i naći svoje mjesto u stvaranju mosta, prije svega u shvaćanjima i svijesti znanosti, a onda i društva da čovjekovo svjesno ponašanje mora respektirati neke fundamentalne zakonitosti po kojima čovjek i sam pripada prirodi te da i sama priroda nosi sve više obilježja čovjekove ruke od koje traži pomoć u vlastitoj reprodukciji«.20 Drugim riječima, treba izučavati povijesnu građu, empirijski tragati za odgovorima na pitanja i promišljati probleme. Prvo bi pripadalo historijskoj znanosti, drugo sociologiji, a treće bioetici. Čini se da je interdisciplinarnost u istraživanju okoliša najbolje mjesto i mogućnost za to.

Summary In this paper author tries to give some basic information on social ecology through the analysis of articles issued in the scientific magazine »Socijalna ekologija«that has been published in Croatia for seventeen years now. The frame of this analysis is put in the context of similar research of ecohistory and bioethics. The intention of this paper is to emphasize the importance of multidimensional and interdisciplinary investigations. It seems that the problem of environment is very suitable for this.

Usp. Cifrić, Ivan. Socijalna ekologija. Prilozi zasnivanju discipline. Globus, Zagreb, 1989., str. 332.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 134 - 150

Ekonomska i ekohistorija

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

151

ŽIVJETI »TRIPLEX CONFINIUM«

(u povodu 60. godine rođenja prof. dr. sc. Drage Roksandića) UDK/UDC: 930-051 Roksandić, D. (092) 012 Roksandić, D.

Životopis Jedan od utemeljitelja časopisa Ekonomska i ekohistorija, dr. sc. Drago Roksandić rođen je u Petrinji 12. siječnja 1948. godine. Osnovno školovanje stjecao je u Sisku, Čapljini i Mostaru, a od šestog razreda školovao se u Zagrebu gdje je završio i gimnaziju. Studij filozofije i sociologije upisao je 1966./1967. akademske godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali ga nije završio zbog radnih obveza u Beogradu od proljeća 1969. godine. Na Filozofskom fakultetu u Beogradu upisao je studij povijesti 1971./1972. akademske godine, diplomiravši u najkraćem roku 1975. s odličnim prosjekom ocjena. Na istom je fakultetu upisao poslijediplomski studij 1976. godine. Radeći na temi magistarskog rada Bune u Senju i Primorskoj krajini 1719. - 1722. godine, višekratno je istraživao u zagrebačkim te, kao stipendist austrijske vlade, pet mjeseci u bečkim arhivima. Najveći dio korištenoga gradiva bio je na njemačkom jeziku i pismu. Magistrirao je 1980. godine. U sklopu rada na doktorskoj disertaciji o Hrvatskoj krajini pod francuskom vlašću (1809. - 1813.), cijelu 1980./1981. akademsku godinu bio je u Francuskoj kao stipendist francuske vlade. Istraživao je u više arhiva i knjižnica u Parizu i izvan Pariza (Archives

Prof. dr. sc. Drago Roksandić u svojoj radnoj sobi u Zagrebu

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

152

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

Marmont, Châtillon-sur-Seine). U Parizu je istodobno redovno sudjelovao u radu nekoliko doktorandskih kolegija na l’École des hautes études en sciences sociales kao upisani slobodni slušatelj (étudiant libre) te pratio specijalističke kolegije u Institutu za povijest Francuske revolucije na Sveučilištu Pariz 1-Sorbonne. Doktorsku disertaciju Vojna Hrvatska - La Croatie Militaire. Krajiško društvo u Francuskom carstvu (1809. 1813.), izvorno prijavljenu na Filozofskom Prof. dr. sc. Drago Roksandić s dijelom istraživačkog tima međunarodnog projekta »TRIPLEX CONFINIUM« fakultetu u Beogradu, obranio je 1988. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Godine 1978. primljen je za asistenta pripravnika na Katedri za povijest naroda Jugoslavije u novom vijeku na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a nakon magistriranja 1980. izabran je u zvanje asistenta na istoj katedri. Nakon doktoriranja izabran je u zvanje znanstvenog suradnika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Godine 1990. izabran je za docenta na Katedri svjetske povijesti na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a 1997. u znanstveno-nastavno S kolegicama i kolegama prigodom primanja visokog francuskog odlikovanja 2004. godine zvanje izvanrednog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti (povijesne znanosti) za predmet Svjetska povijest novog vijeka. Godine 2003. izabran je u znanstveno-nastavno zvanje redovnog profesora u humanističkom znanstveno-nastavnom području, polje povijest. U vrijeme prethodnog izbora predavao je predmet Svjetska povijest ranoga novog vijeka, a zatim je prešao na predmet Povijest srednje i jugoistočne Europe ranoga novog vijeka. U lipnju 2008. godine na Senatu Sveučilišta u Zagrebu izabran je za redovnog profesora u trajnom zvanju. Istodobno je na Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu izabran za šefa Katedre za povijest srednje i jugoistočne Europe Odsjeka za povijest. U reformiranoj preddiplomskoj nastavi povijesti je zajedno sa suradnicima utemeljio predmet Europske regije i hrvatska povijest ranoga novog vijeka. Voditelj je diplomskog modula iz ranonovovjekovne povijesti, čije će izvođenje početi 2008./2009. akademske godine. Zajedno s prof. dr. sc. Davorom Dukićem, doc. dr. sc. Natašom Štefanec i doc. dr. sc. Zrinkom Blažević predlagač je fakultetskog poslijediplomskog doktorskog studija ranoga novog vijeka, koji je u siječnju 2008. godine dobio sveučilišnu dopusnicu i čije će izvođenje također početi u 2008./2009. akademskoj godini. Na Odsjeku za povijest sudjelovao je u nastavi na poslijediplomskom studiju Hrvatska povijest, a sada sudjeluje i u izvođenju EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

Ekonomska i ekohistorija

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

Prof. dr. sc. Drago Roksandić (desno) zajedno s prof. dr. sc. Mirom Kolar (lijevo) predstavlja prva dva broja časopisa Ekonomska i ekohistorija

153

Prof. dr. sc. Drago Roksandić sa sudionicima međunarodnog znanstvenog skupa »Ekohistorija podravskog višegraničja«

odsječkog poslijediplomskog doktorskog studija Hrvatska moderna i suvremena povijest u europskom i svjetskom kontekstu. Nakon doktoriranja 1988. godine boravio je kao gost predavač (visiting lecturer) na sveučilištu Yale u SAD-u te na Filozofskom fakultetu u Zadru. Godine 1991./1992. bio je gost istraživač u bečkom Institut für die Wissenschaften vom Menschen gdje je u četverogodišnjem razdoblju bio i dopisni član kao jedan od utemeljitelja i voditelja dugoročnog istraživačkog projekta »Re-Thinking the PostWar History of Europe« (zaključenog 1997. godine). Kao gost predavač surađivao je sa Srednjoeuropskim sveučilištem (CEU) u Budimpešti gdje je 1995. godine imenovan recurrent associate visiting professor te je u tom statusu na sveučilišnom Odsjeku za povijest i u Jugoistočnoeuropskom institutu održavao nastavu za poslijediplomske studente i doktorande do ljeta 2002. godine. Gost profesor je bio u ožujku i travnju 1998. godine na Université Paris-8, a u rujnu 2001. bio je gost istraživač u hrvatsko-francuskom projektu na Sveučilištu u Strasbourgu. U ožujku 2004. godine kao directeur d’études invité étranger na l’École pratique des hautes études držao je predavanja na Sorboni. U kolovozu 1998. godine bio je Senior Fellow u bonnskom Center for European Integration Studies itd. Po pozivu je kao predavač i kao Prof. dr. sc. Drago Roksandić je jedan od utemeljitelja ekohistorije ne samo u Hrvatskoj, nego i u dijelu podnositelj priopćenja sudjelovao u radu 179 jugoistočne Europe. Bio je predsjednik znanstvenog međunarodnih skupova u Austriji, Belgiji, odbora međunarodnog znanstvenog skupa »Ekohistorija podravskog višegraničja«

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

154

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

Bosni i Hercegovini, Bugarskoj, Crnoj Gori, Češkoj, Francuskoj, Grčkoj, Italiji, Izraelu, Japanu, Kanadi, Luksemburgu, Mađarskoj, Njemačkoj, Poljskoj, Rusiji, SAD-u, Sloveniji, Srbiji, Španjolskoj, Švicarskoj, Turskoj, Ukrajini, Velikoj Britaniji i Hrvatskoj. Najmanje 29, ovisno o načinu vrednovanja, realizirano ih je nakon izbora za redovnog profesora. Osim toga, održao je 36 javnih predavanja u Hrvatskoj te Austriji, Bosni i Hercegovini, Mađarskoj, Njemačkoj, SAD-u, Srbiji, Rumunjskoj i Španjolskoj. Od 2000. do 2002. bio je pročelnik Odsjeka za povijest i predstojnik Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Godine 2001. u Zavodu za hrvatsku povijest sa svojim projektnim suradnicima inicirao je stvaranje Centra za komparativno-historijske studije, koji je dvije godine poslije preimenovan u Centar za komparativno-historijske i interkulturne studije. Od utemeljenja je bio njegov voditelj. Budući da je Centar razvio širok spektar interdisciplinarnih i transdisciplinarnih djelatnosti, svi članovi utemeljitelji Centra i više nastavnika s drugih odsjeka inicirali su 2006. godine fakultetsko institucionaliziranje Centra za komparativno-historijske i interkulturne studije. Fakultetsko je vijeće 25. siječnja 2007. godine prihvatilo tu inicijativu, a Centar se ubrzo afirmirao kao nositelj spomenutoga odobrenog prijedloga o utemeljenju poslijediplomskoga doktorskog studija ranoga novog vijeka. Član je uredništva tri međunarodna časopisa: Austrian History Yearbook (»correspondant»; od 2001.), Balkanologie (Pariz; od 2001.) te Ekonomska i ekohistorija (član Uredništva i predsjednik Međunarodnog uredničkog vijeća; od 2005.). Bio je voditelj, odnosno suvoditelj pet istraživačkih projekata - »Povijest političke misli u Hrvatskoj«, »Nacionalno i jugoslavensko u srednjoškolskim udžbenicima povijesti«, »Le fait militaire dans les états et les sociétés du Sud-Est européen«, »Kulturni identitet i povijesno pamćenje« i »Triplex Confinium« te voditelj jednog istraživačkog programa - »Triplex Confinium«. Aktivno vlada engleskim, francuskim i njemačkim jezikom, a pasivno ruskim, talijanskim i latinskim.

Znanstvena djelatnost Znanstveni rad dr. sc. Drage Roksandića vrlo je bogat i mnogostran. Njegova istraživanja posvećena su hrvatskoj, regionalnim te europskoj i američkoj povijesti, a obuhvaćaju razdoblje od 15. do 20. stoljeća. Napisao je velik broj znanstvenih i stručnih radova, ocjena i leksikografskih članaka. Urednik je brojnih zbornika i knjiga te pisac predgovora ili pogovora u tim izdanjima. Objavio je više samostalnih autorskih knjiga. Od prije objavljenih treba istaknuti doktorsku disertaciju te vrlo zanimljivu knjigu Srpska i hrvatska povijest i ‘nova historija’. Potonja predstavlja tematsku zbirku prije objavljenih znanstvenih radova, koja je tiskana na hrvatskom (1991.) te integralno i na japanskom jeziku (1999.). Knjiga Srbi u Hrvatskoj od 15. stoljeća do naših dana (Zagreb, Vjesnik, 1991., 160 str.) pisana je u formi znanstvenopopularne sinteze, dakle bez znanstvenog aparata. U njoj su navedeni istraživači čije je rezultate pristupnik EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

Ekonomska i ekohistorija

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

U Obrežu (Kalnik) s dijelom sudionika znanstvenog skupa o Hrvatskoj 1755. godine

155

Zajedno s križevačkim gradonačelnikom Brankom Hrgom otkrio je spomen-ploču u povodu 250. obljetnice bune 1755. u Velikom Ravenu

uvažio. Knjiga sadrži i njegova istraživanja, a autorski je najprepoznatljivija po vlastitoj znanstvenoj interpretaciji. K tome, riječ je o još uvijek jedinom pokušaju cjelovitog pristupa povijesti Srba u Hrvatskoj. Kao izvor za suvremenu povijest vrijedna je knjiga Protiv rata (Zagreb, SKD Prosvjeta, 1996., 164 str.), koja formalno nije historiografske naravi, iako se većina objavljenih priloga bavi ključnim temama hrvatsko-srpskih/srpsko-hrvatskih odnosa od 1989. do 1992. godine u povijesnoj perspektivi. U najnovije vrijeme tiskane su dvije njegove knjige: Triplex Confinium ili o granicama i regijama hrvatske povijesti 1500. - 1800. (Zagreb, Barbat, 2003., 259 str.) i Etnos, konfesija, tolerancija (Zagreb, SKD Prosvjeta, 2004., 480 str.). Obje tematski i problemski najvećim dijelom prezentiraju projektne istraživačke spoznaje, nastale u Međunarodnom istraživačkom projektu »Triplex Confinium« čiji je dr. sc. Drago Roksandić jedan od utemeljitelja i voditelj od 1997. do danas. Profesor Drago Roksandić objavio je kao urednik ili suurednik te kao autor teksta, izbora tekstova, uvoda, predgovora ili pogovora 15 knjiga. Osim toga, od 1987. godine do danas, u suradnji s više nakladnika, pokreće i realizira izdavačke projekte biblioteka, od kojih je svaka prepoznatljiva po svojim specifičnim doprinosima inovacijama u hrvatskoj historiografiji (»Povijesna istraživanja« s 13 naslova u nakladi Školske knjige i Stvarnosti od 1987. do 1992. godine; »Povijest i historija«, s prof. dr. sc. Igorom Karamanom, s osam naslova u Nakladi Naprijed, poslije Nakladi Ljevak od 1991. do 2001. godine; »Homines, tempora, loci« s 18 naslova u Nakladi Barbat, od 1995. do 2002. godine, »Dialogica europea« u nakladi Golden marketing - Tehnička knjiga, zasad s četiri naslova od 2004. godine do danas, i »Triplex Confinium« u Nakladi Tipex s tri naslova od 2005. godine do danas). Napisao je niz predgovora djelima o europskoj povijesti, povijesti europskih naroda te knjigama koje se odnose na pojedina razdoblja hrvatske i europske povijesti. To su često manje znanstvene studije i vrlo poticajni kritički tekstovi. Velik dio prijevoda sinteza povijesti pojedinih europskih i izvaneuropskih država ili naroda te pojedinih kapitalnih djela europske historiografije nastao je na njegov urednički poticaj, čime je - jednako kao i svojim uvodnim studijama - osjetno utjecao na hrvatsku historiografiju, približavajući joj teme i metode svjetske historiografije o novom vijeku. Na taj je način realizirano 12 knjiga. Najvažniji naslov među potonjima je njegov Uvod u komparativnu historiju (Zagreb, Golden marketing EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

156

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

Prof. dr. Drago Roksandić na prvom hrvatskom simpoziju o nastavi povijesti (2003.)

- Tehnička knjiga, 2004.), prvi takve vrste u Hrvatskoj. Izvan serije je izašla knjiga koju su zajednički uredili Marijana Marinović i prof. dr. sc. Drago Roksandić Zavičajna povijest u interkulturalnom kontekstu (FF press, Zagreb, 2006.), prvi pokušaj da se zavičajnu povijest u nas definira i prezentira kao interkulturni izazov. Od 1979., radeći izbor tekstova i pišući predgovor ili pogovor, realizirao je 15 časopisnih blokova, a od toga tri nakon 2003. godine. Među potonjima treba izdvojiti opsežan časopisni blok »Interkulturalizam u nastavi povijesti« (Povijest u nastavi. Br. 4. Zagreb, 2004.), koji je inicirao i uredio te za koji je napisao i uvodni članak. U posebnim izdanjima, kao poglavlje u knjizi, tiskano je 40 njegovih radova u Hrvatskoj i svijetu (u posljednjih nekoliko godina, osim u Hrvatskoj, takvi tipovi tekstova tiskani su mu i u Austriji, Italiji, SAD-u, Sloveniji, Srbiji i Turskoj). Od 1982. do 2008. godine objavio je 41 znanstveni članak u časopisima u Hrvatskoj i svijetu. U najnovije su vrijeme njegovi znanstveni članci objavljeni u časopisima: Atti. Centro di ricerche storiche - Rovinj/Rovigno (2003.), Povijest u nastavi (2004.), Književna republika (2006.), Historijski zbornik (2007.), Cité. Philosophie, Politique, Histoire (Pariz, 2007.) te Ekonomska i ekohistorija (2008.). Objavio je samostalno ili sa svojim suradnicima 22 izvora s uvodima i komentarima. Tome treba dodati više važnih izvora pripremljenih samostalno ili u suradnji u njegovoj knjizi Etnos, konfesija, tolerancija (Zagreb, 2004.), u glavi »Natrag k izvorima« (str. 15 - 216), dijelom prije neobjavljenih. Sudjelovao je u realizaciji šest izložbi i izložbenih kataloga, uključujući EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

Ekonomska i ekohistorija

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

157

i kataloški članak te koautorstvo sekcije izložbe »Dalmatinska zagora - nepoznata zemlja« u Klovićevim dvorima 2007. godine. Do 1996. objavio je devet, a nakon toga 20 enciklopedijskih članaka za personalnu enciklopediju Krležijana (Zagreb, Leksikografski zavod »Miroslav Krleža«, 1996. - 1999.). U najnovije vrijeme napisao je 21 natuknicu za Leksikon Marin Držić, koji ove godine izlazi iz tiska u nakladi navedenog Leksikografskog zavoda. Od 1977. godine prikazao je i recenzirao 101 naslov. Treba istaknuti udio prof. dr. sc. Drage Roksandića u davanju imena, pokretanju i uređivanju međunarodnog znanstvenog časopisa Ekonomska i ekohistorija 2005. godine, u kojemu je član Uredništva i predsjednik Međunarodnog uredničkog vijeća. U prvom broju časopisa objavljen je njegov programatski prilog »Čemu Eko-Eko?« (str. 147 149). Urednici časopisa su prof. dr. sc. Mira Kolar-Dimitrijević i dr. sc. Hrvoje Petrić, a sunakladnik je Međunarodni istraživački projekt »Triplex Confinium - hrvatska višegraničja u euromediteranskom kontekstu«. Znanstveni interes dr. Roksandića je širok i mnogovrstan kako tematski, tako i po inovacijama u pristupima i načinu istraživanja. Njegove je radove zbog toga moguće razvrstavati na različite načine. Tematski se mogu najopćenitije podijeliti u priloge koji se bave problematikom ranoga novog vijeka, zalazeći pritom u hrvatsko »protomodernizacijsko« razdoblje do 1848. godine, uključujući i samo razdoblje revolucije 1848. - 1849., osobito u priloge koji se bave prostorom Vojne krajine, zatim na radove koji obrađuju pojedine teme 20. stoljeća te radove na teme teorijskih i metodskih inovacija u historijskoj znanosti. Profesor Drago Roksandić intenzivno prati razvoj suvremene historiografije na područjima svojih interesa, slijedi pomicanje interesa u društvenim i humanističkim znanostima prema interdisciplinarnosti i novim istraživačkim temama te primjenjuje U Pragu s članovima hrvatsko-njemačke povijesne nove spoznaje u svojim istraživanjima. Po radionice koju je utemeljio tematskom ključu »nove kulturne historije« njegove bi se radove moglo razvrstati na priloge posvećene povijesti mentaliteta, povijesti »marginalaca«, oblikovanju etnokonfesionalnih identiteta, nacionalnih mitova, ekohistoriji i dr. Od 1997. godine, kao voditelj međunarodnog projekta »Triplex confinium: hrvatska višegraničja u euromediteranskom kontekstu«, veći broj svojih radova posvetio je istraživanjima mikrohistorijske i U Matici hrvatskoj u Zagrebu makrohistorijske problematike »višegraničja« EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

158

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

(multiple borderlands) na hrvatskom prostoru i prostoru jugoistočne Europe na kojemu su se u ranom novom vijeku sukobljavali i sustjecali imperijalni sustavi Habsburške Monarhije, Mletačke Republike i Osmanskoga Carstva. Njegov pristup istraživanju tih problematika nužno je komparatistički i interdisciplinaran. S navedenog stajališta pristupnik je i u razdoblju nakon izbora u zvanje redovnog profesora 2003. godine nastavio produbljivati prije definirane istraživačke interese, osobito one interdisciplinarne i transdisciplinarne orijentacije. Bitno je obilježje njegova rada kultiviranje timske istraživačke djelatnosti, kao i napor da se recentne znanstvene spoznaje što prije na primjeren način uvede u nastavu. Budući da je »Triplex Confinium« od utemeljenja orijentiran na uključivanje poslijediplomskih studenata, stvorene su akademske pretpostavke u nadležnome ministarstvu za osiguranje četiri novačka mjesta od 2001. godine (N. Štefanec, Z. Blažević, H. Petrić i M. Šarić). Time su projektne djelatnosti dobile posebnu kvalitetu u poticanju kako individualnog, tako i kolektivnog rada suradnika te širenju suradnje u Hrvatskoj i svijetu. Izravna je posljedica tog napora transformiranje Međunarodnog istraživačkog projekta »Triplex Confinium« u Međunarodni istraživački program »Triplex Confinium« 2006. godine. Dr. sc. Roksandić voditelj je tog programa koji se sastoji od osam projekata: (1) »Identitet i etnokulturno oblikovanje Bunjevaca« - voditeljica prof. dr. sc. Milana Černelić; (2) »Vučedolska kultura na tlu Hrvatske« - voditelj prof. dr. sc. Aleksandar Durman; (3) »Razvoj sustava za DNA analizu arheoloških koštanih uzoraka« - voditelj dr. sc. Damir Marjanović; (4) »Hrvatska etnografska baština u kontekstu kulturnih politika« - voditeljica prof. dr. sc. Tihana Petrović; (5) »TITIUS: Porječje Krke - baština i sociokulturni razvoj« - voditelj prof. dr. sc. Šime Pilić; (6) »Triplex Confinium - hrvatska riječna višegraničja« - voditeljica doc. dr. sc. Nataša Štefanec; (7) »Kulturna povijest osmanske Bosne: interkulturalnost u podijeljenom društvu« - voditeljica dr. sc. Tatjana Vukić-Paić te (8) »Triplex Confinium: hrvatska višegraničja u euromediteranskom kontekstu« - voditelj prof. dr. sc. Drago Roksandić. Pitanja koja su s njegova stajališta bitna za istraživačku operacionalizaciju pojma »višegraničja« u hrvatskoj historiografiji i interferentnim društvenohumanističkim istraživanjima tematski i problemski izložena su u knjizi Triplex Confinium ili o granicama i regijama hrvatske povijesti 1500. - 1800. (Zagreb, Barbat, 2003., 260 str.). Istraživački definirajući »višegraničje« u mikrohistorijskoj i makrohistorijskoj perspektivi, dr. Roksandić mijenja odnos i prema strogo razlučenom poimanju »centra« i »periferije« u novijim socioekonomskim i sociokulturnim istraživanjima. Iako su oba pojma epistemološki i dalje neizbježna, civilizacijski i kulturno kompleksna, policentrična i poliperiferična »višegraničja« čine hrvatsku baštinu ranoga novog i novog vijeka »izazovom« na europski izniman, a ipak višestruko prepoznatljiv način. U najnovije vrijeme dr. sc. Roksandić je vrlo uočljivo usmjerio svoju pozornost spram ekohistorije, i to na način koji je omogućio da se brojni radovi iz hrvatske kulturne baštine ponovno počnu čitati na nov način, ali i da se konceptualno počne mijenjati odnos prema hrvatskoj povijesti s ekohistorijskog stajališta. Treća međunarodna projektna konferencija, održana na Filozofskom fakultetu u Zadru 2000. godine, bila je posvećena ekohistoriji. (Vidjeti: Roksandić, Drago; Mimica, Ivan; Štefanec, Nataša; Glunčić-Bužančić, Vinka (ur.). Triplex Confinium (1500. - 1800.): Ekohistorija. Književni krug - Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Split - Zagreb, 2003.). EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

Ekonomska i ekohistorija

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

159

Što to sve disciplinarno, teorijski i praktično znači, prof. dr. sc. Drago Roksandić pokazao je i s dva prijevodna projekta, koji uključuju i njegove tekstove. Prvi je izuzetno brz hrvatski prijevod, realiziran u samo godinu dana, knjige Povijest europskog okoliša Roberta Delorta i Françoisa Waltera (Zagreb, Barbat, 2002., 300 str.), izvorno tiskane u Francuskoj, u nakladi Presse Universitaire de France, 2001. godine. Kritički fokusirajući svoju pozornost na ključnu problematiku antropizacije prirode, bitnu za konstituiranje ekohistorije, Delort i Walter su napisali knjigu koja udžbenički olakšava pristup ekohistorijskom propitivanju hrvatske baštine. Drugi je projekt hrvatski prijevod knjige Andréa Blanca Zapadna Hrvatska. Studija iz humane geografije (Zagreb, Prosvjeta d.o.o., 2003., 636 str.), izvorno tiskane u Parizu 1957. godine. Humana geografija, nastala iz »susreta« francuske geografske i historiografske tradicije, u osnovi istoga onog »susreta« iz kojega je nastala i tradicija Anala, jedno svoje egzemplarno djelo realizirala je na hrvatskim temama, i to u biti shvaćenima kao problematika »višegraničja« (A. Blanc ne koristi eksplicitno ovaj pojam.). »Zapadna Hrvatska« je prijelazni, »pražni« (A. Blanc) prostor između hrvatskih panonskih i jadranskih areala, koji se svojom povijesnom posebnošću, i to ne samo u ranom novom vijeku, istraživački prepoznaje kao jedan od ključnih za razumijevanje distinktivnih hrvatskih modernizacijskih i nacionalnointegracijskih »nedovršenosti«. Što takvi pristupi u radu dr. sc. Roksandića konkretno danas znače, uočljivo je u članicima »Dalmatinska zagora u ranome novom vijeku: pitanja za raspravu« (Dalmatinska zagora nepoznata zemlja. Zagreb, Klovićevi dvori, 2007., str. 185 - 196) i »Posavska krajina / granica od 1718. do 1739. godine« (Ekonomska i ekohistorija. Vol. 3. Br. 3. Zagreb, 2007., str. 62 - 82). Profesor Roksandić sudjelovao je priopćenjem u radu 179 skupova s međunarodnim statusom, i to najvećim dijelom izvan granica Hrvatske, te u radu 29 međunarodnih znanstvenih skupova nakon posljednjeg izbora, isključivo po pozivu, uvijek priopćenjem ili kao pozvani predavač (potonje: Padova 2003., Novi Sad i Beograd 2004., Pariz 2004., München / Dubrovnik 2006., Tokio 2007., Saporo 2007. itd.). Rezimirajući ovaj prikaz znanstvene djelatnosti profesora Drage Roksandića, možemo konstatirati da je on jedan od naših najaktivnijih istraživača relevantnih tema novovjekovne hrvatske i europske povijesti. Pritom su osnovne karakteristike njegova rada suradnja s drugim znanstvenicima u sklopu hrvatskih i međunarodnih projekata, prezentiranje istraživačkih rezultata na međunarodnim znanstvenim i stručnim skupovima te ustrajan napor da se recentne znanstvenoistraživačke spoznaje primijene u nastavi, a motivirane studente sustavno uvodi u prakse istraživačkog rada.

Nastavna djelatnost i inovacije u nastavi Profesor Roksandić savjesno i kvalitetno obavlja svoje nastavne obveze. Uvodio je i uvodi nove kolegije iz europske i svjetske povijesti, a posljednjih je godina zajedno sa svojim projektnim suradnicima inicirao uvođenje novog obvezatnog predmeta na reformiranoj preddiplomskoj nastavi povijesti Europske regije i hrvatska povijest ranoga novog vijeka. Time se u nas prvi put uvodi sustavno studiranje temeljne problematike hrvatske povijesti u EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

160

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

regionalnim euromediteranskim kontekstima. Sa suradnicima je pripremio i diplomski studij na Odsjeku za povijest Europske regije i hrvatska povijest ranoga novog vijeka, cca. 1450. - 1800.: habsburška, mletačka i osmanska baština u komparativno-historijskoj perspektivi. Taj je studij, kao što je već napisano, dobio dopusnicu i počet će se realizirati sljedeće akademske godine (2008./2009.). U regionalnom orijentiranju i afirmiranju sveučilišne nastave hrvatske povijesti na novim pretpostavkama poslije 1989. godine i državnog osamostaljenja Republike Hrvatske važan je bio reprezentativni međunarodni znanstveni skup »Komparativni studij povijesti srednje i jugoistočne Europe«, koji je realiziran na inicijativu i s njegovim posebnim doprinosom kao inicijatora i predsjednika Pripremnog odbora u Zagrebu od 9. do 12. lipnja 1994. godine. To je bio prvi skup takve naravi u Europi uopće. Uz više vrhunskih stručnjaka iz niza europskih zemalja i SAD-a, u pripremi i radu skupa znatan su udio imali i zagrebački studenti povijesti, koji su, s jednim izuzetkom, danas svi afirmirani profesionalci (T. Jakovina, Z. Nikolić, M. Škrabalo, D. Špelić i Z. Velagić). Za potrebe nastave u dodiplomskom i poslijediplomskom studiju na Odsjeku za povijest inicirao je 1995. godine izradu čitanki (»readers») radi potreba inovativnijeg i učinkovitijeg izvođenja nastave, odnosno radi kvalitetnijeg uvođenja studenata u nastavu. Sam ili sa suradnicima izradio je 36 čitanki, od čega sedam nakon izbora u zvanje redovnog profesora. Godine 1994. utemeljio je Hrvatsko-francusku povijesnu radionicu u suradnji s prof. dr. sc. Gabrijelom Vidan, a 1995. Hrvatsko-njemačku povijesnu radionicu, koje sustavno obrađuju izvore za hrvatsku povijest na francuskom, odnosno njemačkom jeziku i interkulturno se bave temama iz hrvatsko-francuske i hrvatsko-njemačke baštine. (Potonja radionica još uvijek djeluje, a vode je dr. sc. Sanja Lazanin i doc. dr. sc. Nataša Štefanec.) U Hrvatsko-njemačkoj povijesnoj radionici izvodi se nastava iz njemačke paleografije ranoga novog vijeka te se na taj način nastavlja davno prekinuti kontinuitet. Godine 1995. konstituirao je Diplomsku radionicu u koju su uključeni studenti koji kod njega pišu diplomske radove, a 1999. tiskan je prvi svezak te radionice u koji su uvršteni najbolji radovi četvero diplomanata. Od 1992. do 2008. pod vodstvom dr. sc. Roksandića obranjeno je 88 diplomskih radova, što potvrđuje povećanu zainteresiranost studenata za teme koje nudi kao diplomske radove i za njegove metode znanstvenog rada, koje studente osposobljavaju za znanstveno-istraživački rad utemeljen na suvremenim metodama povijesne znanosti. Sa studentima je realizirao više knjiga i časopisnih blokova, primjerice: (1) Vidan, Gabrijela; Roksandić, Drago; Savić, Ivona (ur.). »Lujo Matutinović i njegovo doba« u: Gordogan. God. 16. Br. 39 - 40. Zagreb, 1995., str. 3 - 123; (2) Roksandić, Drago; Štefanec, Nataša (ur.). Diplomska radionica 1 prof. dr. Drage Roksandića: Meri Kunčić, Marko Šarić, Nataša Štefanec, Sanja Zubak. Zavod za hrvatsku povijest. Zagreb, 1999.; (3) Hunt, Lynn (ur.). Nova kulturna historija. Naklada Ljevak. Zagreb, 2001. / Prijevod je najvećim dijelom realiziran u studentskoj prevoditeljskoj radionici koju je vodio dr. sc. Roksandić u suradnji sa S. Stepinac, M. Škrabalo, S. Zubak i A. Hucika (nav. dj., str. 6).; (4) Lazanin, Sanja. Priručnik iz njemačke paleografije. Tiplex. Zagreb, 2004. Vidjeti »Uvod« (str. 5 - 7). EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

Ekonomska i ekohistorija

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

161

Pod mentorstvom dr. sc. Roksandića izrađeno je i obranjeno sedam doktorskih disertacija te 12 magistarskih radova. Bio je mentor za veći broj radova izrađenih u nastavi na »graduate« i »postgraduate« studiju na Srednjoeuropskom sveučilištu (CEU) u Budimpešti. Od 1995./1996. do 2001./2002. akademske godine bio je »the first supervisor« ili »the second supervisor« za 40 M.A. teza, a u istom je razdoblju bio i mentor za tri doktorske disertacije, s tim što je u slučaju dva doktorata Predstavljanje knjige u Beogradu obavio svoje dužnosti do kraja, a u jednom ih je sporazumno prestao obavljati nakon što je prestao raditi na CEU 2002. godine. Bio je član povjerenstava za »Ph.D. Comprehensive Examination«, a na doktorandskom studiju povijesti na CEU zajedno s profesorima Alfredom Rieberom i Jirzyjem Musilom držao je jedini obvezatni doktorandski kolegij, fokusiran na komparativne metode. Profesor dr. sc. Roksandić na Odsjeku za povijest održavao je do 2005./2006. godine predavanja iz predmeta Svjetska povijest u ranom novom vijeku te seminare, kolokvije i izbornu nastavu, koji su bili koliko raznoliki, toliko i sadržajni. Zatim je preuzeo predmet Povijest srednje i jugoistočne Europe u ranom novom vijeku, a od početka je počeo izvoditi i bolonjsku nastavu. Nastava koju izvodi, odlikuje se komparativnim i interkulturnim pristupom te osobito uklapanjem povijesti hrvatskog prostora u europsku i svjetsku povijest. Na (»starom») poslijediplomskom studiju Odsjeka za povijest izvodio je nastavu u sklopu predmeta Hrvatska u europskom i svjetskom kontekstu. Jedan je od suradnika u izvođenju nastave na nedavno utemeljenom poslijediplomskom doktorskom studiju moderne i suvremene hrvatske povijesti u europskom i svjetskom kontekstu. God. 1996./1997. održavao je na Pedagoškom fakultetu u Puli nastavu iz predmeta Svjetska povijest od 16. stoljeća do 1870. godine. U razdoblju nakon 1995. godine prof. dr. sc. Drago Roksandić je dva puta vodio studente na stručnu ekskurziju u Njemačku, s kolegicama i kolegama s Arheologije i Povijesti umjetnosti u Italiju 1997., a 2001. obišao je sa studentima ambijente plemićke kulture ranoga novog vijeka u Hrvatskoj, Sloveniji te Bosni i Hercegovini. Zajedno s kolegama s Odsjeka za geografiju PMF-a realizirao je višednevnu terensku nastavu po Hrvatskoj 2005. godine. Organizirao je i više jednodnevnih terenskih nastava.

Stručna djelatnost Teško je odijeliti njegovu znanstvenu djelatnost od stručne jer se one međusobno prožimaju. Rezultate znanstvenih istraživanja, nekih ostvarenih i zajedničkim radom pod njegovim vodstvom, često prezentira na više mjesta i u publikacijama u više zemalja, čineći tako hrvatsku historiografiju prisutnom na međunarodnom planu. Česti su i njegovi redovno individualizirani medijski nastupi. Primjerice, od 1982. do 2007. godine realizirao je 25 intervjua o aktualnim temama u povijesnim perspektivama u sljedećim glasilima: Borba (1984., 1991.), Danas (1986., 1988., 1989.), Falter (Beč; 1991.), L’Express International (Pariz; EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

162

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

1992.), Komunist (Zagreb; 1989.), Nedjeljna Dalmacija (1988.), NIN (1983.), Novi list (1991., 2002., 2007.), PC Chip (Zagreb; 2002.), Slobodna Dalmacija (1991., 2005.), Večernji list (1989., 2001.), Vjesnik (1989., 1993., 2000., 2003.), Zarez (2003.) itd. Prof dr. sc. Drago Roksandić na predstavljanju knjige u Zahvaljujući njegovu zalaganju kao Koprivnici predstojnika Zavoda za hrvatsku povijest, poslije 2000. godine obnovljena je već gotovo zamrla izdavačka djelatnost Zavoda za hrvatsku povijest koji sada često nastupa kao suizdavač knjiga suradnika Zavoda. Moderator je brojnih međunarodnih radionica s povijesnim temama, koje su znatnim dijelom inicirane u projektu »Triplex Confinium« ili su posredno u vezi s tim projektom. Primjerice, sudjelovao je kao pozvani ekspert u javnom vrednovanju znanstvenog projekta »Lebensformen einer mobilisierter Gesellschaft. Die Banater und die Slawonische Militärgrenze vom späten 17. bis zum Ende des 19. Jhr.« u Tübingenu u prosincu 2000. godine. U beogradskom Centru za istraživanje religije, na njegovoj međunarodnoj ljetnoj školi u Paliću kod Subotice, u srpnju 2001. održao je uvodno predavanje i prezentirao projekt »Atlas vjerske povijesti jugoistočne Europe od prapovijesti do danas« te je bio moderator u sekciji »Religija i suživot na Balkanu«. Sudjelovao je u raspravi za pripremu međunarodne demografske konferencije »Diaspora and Ethnic Migrants in 20th Century«, koja je održana u Berlinu u svibnju 1999. godine. Na Diplomatskoj akademiji u Beču je održao predavanje 1991. godine, a 1999. je na istome mjestu sudjelovao u predstavljanju knjige »Kroatien auf seinem Weg nach Mitteleuropa« dr. Arnolda Suppana. Javno je predstavio, redovno na kritički osmišljen način, desetke stručnih izdanja od ranih 1980-ih godina do danas u zemlji i svijetu. Držao je predavanja i sudjelovao u raspravama na predavanjima u zemlji i inozemstvu o fenomenima suvremenog svijeta, koji su u vezi s njegovim povijesnim istraživanjima. Prevodio je s francuskoga i engleskog te uredio prijevode kako tekstova za skripte u vlastitim kolegijima, tako i knjiga za nakladničke kuće. Član je redakcije i redovni suradnik časopisa Prosvjeta, mjesečnika SKD-a Prosvjeta u Zagrebu, redovni suradnik Ljetopisa te član uredništva i redovni suradnik glasila riječkog pododbora SKD-a Prosvjeta Artefakti. Napisao je In memoriam povjesničarima Fedoru Moačaninu i Petru Hanaku. Bio je član uređivačkog odbora edicije Krležijana Leksikografskog zavoda »Miroslav Krleža«. Godine 1995. surađivao je u projektu »Rat u predsoblju Europe«, koji je rezultirao katalogom izložbe stranih knjiga u organizaciji Europskog pokreta i Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Surađuje s muzejima, arhivima i drugim povijesnim ustanovama u Hrvatskoj i inozemstvu. Profesor Drago Roksandić bio je ili jest član Društva za hrvatsku povjesnicu, Hrvatskoga povijesnog društva u Zagrebu, Povijesnog društva »Otium«, Hrvatskog društva za društvene i humanističke znanosti, Književnog kruga Split, Kulturnog društva »Miroslav Šalom Freiberger«, Udruge za istraživanje povijesti žena, Vijeća za mir i prava čovjeka HAZU, Društva za hrvatsku ekonomsku povijest i ekohistoriju, Matice hrvatske i SKD-a Prosvjeta. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

Ekonomska i ekohistorija

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

163

Izvan Hrvatske je dopisni urednik Austrian History Yearbook (University of Minneapolis), član Comité scientifique časopisa Balkanologie (Pariz), u raznim statusima suradnik Institut for Human Sciences u Beču (1991. - 1997.), član Advisory Board of the Center for the Study of Balkan Society and Culture Sveučilišta u Grazu, član Commission Internationale des Études Slaves (CIEHS), član Savjeta za sjevernojadransku suradnju (Italija - Slovenija - Hrvatska) u Vicenzi, član Centre de la culture u Ženevi, član Historijske komisije »Stiftung Pro Oriente« u Beču itd. Njegov rad se osjeća u brojnim profesionalnim inicijativama, a osobito u poticanju i podršci mladim znanstvenicima, od studentske dobi nadalje. Osobito ih upućuje da se oblikuju kao inovativni istraživači, profesionalno kritički otvoreni i prema vlastitoj kulturi i prema svijetu. Profesor dr. sc. Drago Roksandić primio je francusko odlikovanje l’Officier dans l’ordre des Palmes Academiques, kojim ga je odlikovao predsjednik francuske vlade 2004. godine. Priredio Hrvoje Petrić*

U priređivanju ove biobibliografije obilno sam se služio izvješćem Stručnog povjerenstva za ocjenu rezultata natječaja za izbor u znanstveno-nastavno zvanje i na radno mjesto redovnog profesora (trajno zvanje) prof. dr. Drage Roksandića, koje su 4. ožujka 2008. napisali dr. sc. Mirjana Gross, profesor emeritus iz Zagreba, dr. sc. Karl Kaser, red. prof. sa Sveučilišta u Grazu, i dr. sc. Marco Dogo, red. prof. sa Sveučilišta u Trstu. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

164

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

Biobibliografija 1. OBJAVLJENE KNJIGE, ČLANCI I OSTALI RADOVI 1.1. Objavljene knjige i samostalna izdanja / Autor 1. V ojna Hrvatska: La Croatie militaire. Krajiško društvo u Francuskom Carstvu (1809. - 1813.). Sv. I. - II. Školska knjiga i Stvarnost. Zagreb, 1988., 1 - 360; 1 - 282 = 599 + 646 ref. Vidjeti stručnu raspravu: »Krajiška refeudalizacija i počeci modernizacije« u: »Počeci moderne Hrvatske«, Naše teme 33/1989., br. 7 - 8, 1912. - 1954.; Bertoša, M., »Jedan metodološki obrazac socijalne historije: ‘Studija-pilot’ Drage Roksandića o Vojnoj krajini«. Nastava istorije / Nastava povijesti / Nastava po istorija / Pouk zgodovine 3, 1989., 164 - 168; Bertoša, M., »Multidisciplinaran pristup«. Školske novine, br. 1867 od 30. svibnja 1989., str. 13; Strecha, Mario, »Uzoran primjer »nove historije«. Republika 9 10, 1989., 269 - 275; Španiček, Žarko, »Prikaz.« Narodna umjetnost 27, 1990., 254 - 255. Kamberović, Husnija, »Vojna Hrvatska. La Croatie Mlitaire«. Prilozi Instituta za istoriju. Sv. 25 - 26, 356 itd. 2. Srbi u Hrvatskoj od 15. stoljeća do naših dana. Biblioteka Vjesnik vremena - Vjesnik. Zagreb, 1991., 160 str. Vidjeti: Roksandić, Drago, »Povijest srpskog naroda u Hrvatskoj. Priručnik za nastavnike: Projekt«. Prosvjeta. God. 11 (36). Br. 63 (673). Juli 2004. Str. 29 - 40 (Roksandić, Drago; Moačanin, Fedor; Bertoša, Miroslav); »Povijest srpskog naroda u Hrvatskoj (II.). Priručnik za nastavnike: Projekt«. Prosvjeta. God. 11 (36). Br. 64 (676). Oktobar 2004. Str. 29 - 40 (Moačanin, Nenad; Prpa, Branka); »Povijest srpskog naroda u Hrvatskoj (III.). Priručnik za nastavnike: Projekt«. Prosvjeta. God. 11 (36). Br. 65 (675). Novembar 2004. Str. 29 - 40 (Stančić, Nikša); »Povijest srpskog naroda u Hrvatskoj (IV.). Priručnik za nastavnike: Projekt«. Prosvjeta. God. 11 (36). Br. 66 (676). Decembar 2004. Str. 31 - 38 (Gross, Mirjana); »Povijest srpskog naroda u Hrvatskoj (V.). Priručnik za nastavnike: Projekt«. Prosvjeta. God. 12 (37). Br. 67 (677). Mart 2005. Str. 29 - 40 (Bjelajac, Mile; Boban, Ljubo; Kolar-Dimitrijević, Mira);Vidjeti, također: Pelikan, Jan, u: Česky časopis historicky. Č.3. 1994., 551 - 555 itd. 3. Srpska i hrvatska povijest i ’nova historija«. Stvarnost - Biblioteka Memoria. Zagreb, 1991., str. 316, str. 137 ref. 4. Srpska i hrvatska povijest i ‘nova historija.’ Sairyushi. Tokio, 1999., 286 str. Japanski. Japanski prijevod knjige koja je pod istim imenom prvi put objavljena u Zagrebu 1991. godine. Prevoditelj: prof. dr. sc. Isao Koshimura. 5. Protiv rata. Prilozi povijesti iluzija. SKD Prosvjeta, Zagreb, 1996., 164 str. 6. Triplex Confinium ili o granicama i regijama hrvatske povijesti 1500. - 1800. Barbat, Zagreb, 2003., 259 str. 7. Etnos, konfesija, tolerancija. SKD Prosvjeta, Zagreb, 2004., 480 str. 8. Svetozar Borojević od Bojne (1856. - 1920.). Lav ili Lisica sa Soče. Vijeće srpske nacionalne manjine grada Zagreba. Zagreb, 2006., str. 64.

1.2. Objavljene knjige / Urednik (autor teksta, izbor tekstova, uređivanje i uvod) 1. G lina. Glinski kraj kroz stoljeća (1284. - 1944. - 1984.). Roksandić, Drago; Kolar-Dimitrijević, Mira (ur.). Skupština općine Glina - Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske - Zavod za hrvatsku povijest. Glina, 1988., 624 str. 2. Lujo Matutinović i njegovo doba. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

Ekonomska i ekohistorija

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

165

Vidan, Gabrijela; Roksandić, Drago (ur.). Gordogan. God. XVI. Br. 39 - 40. Zagreb, 1995., 202 str. 3. Alexis de Tocqueville o američkoj povijesti. Roksandić, Drago; Brkljačić, Maja (ur.). Zavod za hrvatsku povijest i USIS Zagreb. Zagreb, 1998., 236 str. 4. Microhistory of the Triplex Confinium. International Project Conference Papers (Budapest, March 2122, 1997.). Roksandić, Drago (ur.). Institute on Southeastern Europe, Central European University. Budapest, 1998., 160 str. Engleski, njemački, talijanski. 5. Diplomska radionica 1 prof. dr. Drage Roksandića. Roksandić, Drago; Štefanec, Nataša (ur.). Zavod za hrvatsku povijest. Zagreb, 1999., 222 str. 6. Statuta Valachorum. Prilozi za kritičko izdanje. Roksandić, Drago; Višnjić, Čedomir (ur.). Blažević, Zrinka (prijepis izvora i prijevod s latinskog). SKD Prosvjeta, Zagreb, 1999., 72 str., 7 - 8 (=2). 7. Constructing Border Societies on the Triplex Confinium. International Project Conference Papers (Graz, December 9 - 12, 1998.). Roksandić, Drago; Štefanec, Nataša (ur.). CEU History Department Working Paper Series 4. Budapest, 2000., 288 str. Engleski. 8. Roksandić, Drago. Povijest Europe i hrvatska historiografija. u: Roberts, J. M. Povijest Europe. AGM, Zagreb, 2002., str. 11 - 22. 9. Triplex Confinium (1500. - 1800.): Ekohistorija. Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa, održanog od 3. do 7. svibnja 2000. godine u Zadru. Roksandić, Drago; Mimica, Ivan; Štefanec, Nataša; Glunčić-Bužančić, Vinka (ur.). Književni krug Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Split - Zagreb, 2003., 450 str. 10. Kaser, Karl - Grandits, Hannes - Gruber, Siegfried. Popis Like i Krbave 1712. godine. Obitelj, zemljišni posjed i etničnost u jugozapadnoj Hrvatskoj. Roksandić, Drago; Višnjić, Čedomir (ur.). SKD Prosvjeta, Zagreb, 2003., 420 str. 11. Roksandić, Drago. Oduživanje povijesnog duga: povodom hrvatskog prijevoda Boppeove knjige, u: Boppe, Paul. Vojna Hrvatska 1809. - 1813.: Hrvatske pukovnije u Napoleonovoj Velikoj armiji. Ceres. Zagreb, 2004., str. 7 - 17. 12. Roksandić, Drago. Predgovor, u: Damjanović, Dragan. Saborna crkva Vavedenja Presvete Bogorodice u Plaškom. Povijest episkopalnog kompleksa. SKD Prosvjeta, Zagreb, 2005., str. 7 - 8. Urednici: Roksandić, Drago; Višnjić, Čedomir; Recenzenti: Roksandić, Drago; Maković, Zvonko. 13. Marinović, Marijana; Roksandić, Drago (ur.). Zavičajna povijest u interkulturalnom kontekstu. FF press, Zagreb, 2006. Drago Roksandić. Zavičajna povijest i interkulturalizam: prvi put (str. 12). Drago Roksandić. Zavičajna povijest: pojmovni izazovi (str. 15 - 23). 14. Spomen-područje - Memorial Site Jasenovac. Zagreb, 2006. Roksandić, Drago. O tragediji, traumi i katarzi: Srbi u jasenovačkom logoru, 1941. - 1945. godine (str. 72 - 105). Vidjeti, također: O tragediji, traumi i katarzi: Srbi u jasenovačkom logoru, 1941. - 1945. godine. Prosvjeta. God. 14 (34). Br. 78 (688). Januar 2007., str. 18 - 25.

1. 2. 3. 4.

1.2.1. (Su)urednik biblioteke »Povijesna istraživanja« (IRO Školska knjiga i NIRO Stvarnost, Zagreb) Boban, Ljubo. Kontroverze iz povijesti Jugoslavije. Dokumentima i polemikom o temama iz novije povijesti Jugoslavije. Sv. I. Školska knjiga; Stvarnost, Zagreb, 1987., 456 str. Hobsbawm, Eric. Doba revolucije. Evropa 1789. - 1848. Školska knjiga; Stvarnost, Zagreb, 1987., 296 str. Roksandić, Drago. Vojna Hrvatska: La Croatie Militaire. Krajiško društvo u Francuskom Carstvu (1809. - 1813.). Sv. I. - II. Školska knjiga; Stvarnost. Zagreb, 1988., 360 + 284 str. Utješenović Ostrožinski, Ognjeslav - Marx, Karl. Kućne zadruge (i) Vojna krajina. Utješenović. Školska knjiga; Stvarnost, Zagreb, 1988., 280 str. Roksandić, Drago (izbor tekstova i predgovor /str. 5 - 15/). Boban, Ljubo. Kontroverze iz povijesti Jugoslavije. Sv. 2. Školska knjiga; Stvarnost, Zagreb, 1989., 444 str. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

166

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

6. 7. 8. 9.

Hobsbawm, Eric. Doba kapitala 1848. - 1875. Školska knjiga; Stvarnost, Zagreb, 1989., 280 str. ujović, Dimitrije Dimo. Podgorička skupština 1918. Školska knjiga; Stvarnost, Zagreb, 1989., 288 str. V Boban, Ljubo. Kontroverze iz povijesti Jugoslavije. Sv. 3. Školska knjiga; Stvarnost, Zagreb, 1990., 356 str. Šidak, Jaroslav; Foretić, Vinko; Grabovac, Julije; Karaman, Igor; Strčić, Petar; Valentić, Mirko. Hrvatski narodni preporod. Ilirski pokret. Školska knjiga; Stvarnost, Zagreb, 1990., 224 str. 10. Maticka, Marijan. Agrarna reforma i kolonizacija u Hrvatskoj od 1945. do 1948. Školska knjiga; Stvarnost, Zagreb, 1990., 188 str. 11. Burke, Peter. Junaci, nitkovi i lude. Narodna kultura predindustrijske Evrope. Školska knjiga, Zagreb, 1991., 260 str. 12. Vranješ-Šoljan, Božena. Stanovništvo gradova Banske Hrvatske na prijelazu stoljeća. (Socijalnoekonomski sastav i vodeći slojevi 1890. - 1914.). Školska knjiga; Stvarnost, Zagreb, 1991., 298 str. 13. Matuz, Josef. Osmansko Carstvo. Školska knjiga, Zagreb, 1992., 224 str.

2. 3.

4. 5. 6. 7. 8.

4. 5. 6.

1.2.2. (Su)urednik biblioteke »Povijest i historija« (Naprijed / Ljevak, Zagreb) Artuković, Mato. Ideologija srpsko-hrvatskih sporova (Srbobran 1894. - 1902.). Naprijed. Zagreb, 1991., 284 str. Roksandić, Drago. Predgovor (str. 7 - 15). Karaman, Igor. Industrijalizacija građanske Hrvatske 1800. - 1941. Naprijed. Zagreb, 1991., 304 str. Kaser, Karl. Slobodan seljak i vojnik. Vol I.: Rana krajiška društva (1545. - 1754.) i Vol. II. Povojačeno društvo (1754. - 1881.). Naprijed, Zagreb, 1997. 272 + 254 + Kartografski prilog. Roksandić, Drago. Predgovor. Dijaloški o povijesti Vojne krajine u Hrvatskoj (str. 7 - 13). Bibó, István; Huszár, Tibor; Szu˝cs, Jeno˝. Regije evropske povijesti. Naprijed. Zagreb, 1995., 230 str. Berend, Iván; Ránki, György. Evropska periferija i industrijalizacija 1780. - 1914. Naprijed, Zagreb, 1996., 244 str. Haselsteiner, Horst. Ogledi o modernizaciji u srednjoj Europi. Naprijed, Zagreb, 1997., 424 str. Roksandić, Drago. Horst Haselsteiner: Srednjoeuropski pisac i njegovo djelo (str. 7 - 28). Suppan, Arnold. Oblikovanje nacije u građanskoj Hrvatskoj (1835. - 1918.). Naprijed, Zagreb, 1999., 372 str. Hunt, Lynn (ur.). Nova kulturna historija. Ljevak, Zagreb, 2001., 320 str. (Ovaj je prijevod najvećim dijelom nastao u prevoditeljskoj radionici na predmetu Opća povijest novog vijeka (I.) na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koju je vodio prof. dr. Drago Roksandić (str. 6).) 1.2.3. Urednik biblioteke »Homines, tempora, loci« (Barbat, Zagreb) Hanák, Péter (ur.). Povijest Mađarske. Barbat, Zagreb, 1995., 308 str. Preveli Drago Roksandić i Veljka Čolić-Peisker. Roksandić, Drago. Prepoznavanje poznatog. Uz prvu povijest Mađarske na hrvatskom jeziku (str. 9 - 18). Procacci, Giuliano. Povijest Talijana. Barbat, Zagreb, 1996., 336 str. Grubiša, Damir; Roksandić, Drago. Metodički problemi sinteze povijesti Italije. (Kritički uvod u Procaccijev pristup povijesti Talijana) (str. 7 - 19). Sellers, Charles - May, Henry - McMillen, Neil R. Povijest Sjedinjenih Američkih Država. Barbat, 1996., 472 str. Grubiša, Damir; Roksandić, Drago. Mistifikacije i realnosti američke povijesti. Kritički uvod u povijest SAD-a (str. 7 - 21). Zöllner, Erich; Schüssel, Therese. Povijest Austrije. Barbat, Zagreb, 1997., 360 str. Roksandić, Drago. Austrija u trajanjima. Erich Zöllner i njegovo djelo. (str. 11 - 31). Strecha, Mario. Katoličko hrvatstvo. Počeci političkog katolicizma u Banskoj Hrvatskoj (1897. - 1904.). Barbat, Zagreb, 1997., 260 str. Bracewell, Catharine Wendy. Senjski uskoci. Piratstvo, razbojništvo i sveti rat na Jadranu u šesnaestom stoljeću. Barbat. Zagreb, 1997., 320 str.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

Ekonomska i ekohistorija

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

167

7. Le Rider, Jacques. Mitteleuropa. Barbat, Zagreb, 1998., 292 str. Knjiga sadrži Izbor. Srednjoeuropske varijacije (str. 113 - 287), koji su zajedno napravili Jacques Le Rider i Drago Roksandić. Vidjeti: Urednička napomena, koju je napisao D. Roksandić (str. 115 - 116). 8. Noël, Jean-François. Sveto Rimsko Carstvo. Barbat, Zagreb, 1998., 204 str. Roksandić, Drago. Predgovor hrvatskom izdanju (str. 7 - 19) (= 13), 2 ref. 9. Carpentier, Jean; Lebrun, François (ur.). Povijest Francuske. Barbat, Zagreb, 1999., 400 str. 10. Dirlmeier, Ulf; Gestrich, Andreas; Herrmann, Ulrich; Hinrichs, Ernst; Kleßmann; Reulecke, Jürgen. Povijest Njemačke. Barbat, Zagreb, 1999., 316 str. 11. Štefanec, Nataša. Heretik njegova veličanstva. Povijest o Jurju IV. Zrinskom i njegovu rodu. Barbat, Zagreb, 2001., 316 str. 12. Blažević, Zrinka. Vitezovićeva Hrvatska između stvarnosti i utopije. Ideološka koncepcija u djelima postkarlovačkog ciklusa Pavla Rittera Vitezovića (1652. - 1713.). Barbat, Zagreb, 2002., 280 str. 13. Stančić, Nikša. Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeću. Barbat, Zagreb, 2002., 256 str. 14. Tomorad, Mladen. Egipat u Hrvatskoj. Egipatske starine u hrvatskoj znanosti i kulturi. Barbat, Zagreb, 2003., 236 str. 15. Roksandić, Drago. Triplex Confinium ili o granicama i regijama hrvatske povijesti 1500. - 1800. Barbat, Zagreb, 2003., 260 str. 16. Totman, Conrad. Povijest Japana. Barbat, Zagreb, 2003., 706 str. Roksandić, Drago, redaktor dijela prijevoda. 17. Briggs, Asa. Socijalna povijest Engleske. Barbat, Zagreb, 2003., 354 str. 18. Delort, Robert; Walter, François. Povijest europskog okoliša. Barbat, Zagreb, 2002., 300 str. Roksandić, Drago. Pogovor. Ekohistorija: nova historiografska disciplina ili nova historijska znanost? (str. 263 - 274).

1.2.4. Urednik biblioteke »Dialogica europea» (Golden marketing - Tehnička knjiga, Zagreb) Roksandić, Drago (ur.). Uvod u komparativnu historiju. Izbor: Marc Bloch, Samuel N. Eisenstadt, Heinz-Gerhard Haupt, Jürgen Kocka, Jürgen Osterhammel, Adam Przeworski, Charles Ragin, Theda Skocpol, Margaret Somers, Henry Teune. Golden marketing - Tehnička knjiga, Zagreb, 2004., 304 str. Roksandić, Drago. Zahvala (str. 7 - 8); Komparativna historija: izazovi i mogućnosti (str. 9 - 34). Dülmen, Richard van. Otkriće individuuma 1500. - 1800. Golden marketing - Tehnička knjiga, Zagreb, 2005., 144 str. Roksandić, Drago. Dülmenovo ‘otkriće individuuma’ i granice historijske znanosti te Izbor iz opusa Richarda van Dülmena (str. 135 - 143); Roksandić, Drago, recenzent. Brkljačić, Maja; Prlenda, Sandra (ur.). Kultura pamćenja i historija. Golden marketing - Tehnička knjiga, Zagreb, 2006., 416 str. Ova je knjiga realizirana u suradnji s Centrom za komparativnohistorijske i interkulturne studije Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu i dio je hrvatsko-francuskog projekta »Od Dunava do Mediterana: prostori, društva, kulturni transferi« (str. 2). Stein, Peter. Rimsko pravo i Europa. Povijest jedne pravne kulture. Golden marketing - Tehnička knjiga, Zagreb, 2007., 184 str. Roksandić, Drago, recenzent.

1.2.5. Urednik biblioteke »Triplex Confinium» (Tipex, Zagreb) 1. Lazanin, Sanja. Uvod u njemačku paleografiju. Tipex, Zagreb, 2004., 124 str. 2. Ivanović, Vesna. Hrvati u bosansko-hercegovačkom društvu. Ljudi, krajolici, vremena. Tiplex, Zagreb, 2005., 175 str. Roksandić, Drago. Riječ urednika (str. 5 - 6). 3. Diehl, Charles. Mletačka Republika. Tipex, Zagreb, 2006. Roksandić, Drago. Pogovor. K modernim izvorištima venecijanističke historiografije (str. 193 - 197).

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

168

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

1.2.4. Urednik izdanja Prosvjeta d.o.o. 1. Blanc, André. Zapadna Hrvatska. Studija iz humane geografije. Prosvjeta, Zagreb, 2003., 638 str. Roksandić, Drago. Predgovor (str. 7 - 18). 2. Šarić, Marko. Zapadna Hrvatska. Prilozi za bibliografiju. Prosvjeta, Zagreb, 2003., 248 str. Roksandić, Drago, redaktor; CD ROM, kao i istoimena publikacija uz koju je priložen, dopuna je knjizi Andréa Blanca Zapadna Hrvatska. Studija iz humane geografije. Sadrži informacije o gotovo 6000 radova koji se bave »zapadnohrvatskom regijom«, nastalim u razdoblju od sredine 19. stoljeća do danas. Bibliografiju je moguće pretraživati prema nekoliko kriterija: imenu autora, mjestu i godini izdanja te ključnim riječima iz naslova djela. CD ROM izradili: Mariza i Amadeo Dujmović. 3. Ware, Timothy. Pravoslavna crkva. Prosvjeta, Zagreb, 2005., 294 str. Roksandić, Drago. Urednički pogovor. Pravoslavna crkva u hrvatskoj kulturi: povodom knjige Timothyja Warea (str. 269 - 270).

1.3. Urednik časopisnih blokova (izbor tekstova, uređivanje i predgovor) 1. Rasprava o prelazu iz feudalizma u kapitalizam. Marksizam u svetu 2, 1979., V - XIX + 1 - 188. Roksandić, Drago (ur.). Rasprava o prijelazu iz feudalizma u kapitalizam; Bilješke uz izbor priloga (VXIX /= 15 str./); P. Sweezy, M. Dobb, K. Takahashi, G. Procacci, E. Hobsbawm, R. Brener, M. Murray, A. Soboul, E. Laclau (odabrani prilozi u raspravi) (1 - 188). 2. Historiografija i Vojna krajina (Roksandić, Drago (ur.), u: Naše teme, 26/1982., 11, 1886. - 1926. (= 41 str.). M. Gross, D. Pavličević, N. Stančić, M. Valentić, D. Roksandić (au.). 3. Pitanja marksističke historiografije (Roksandić, Drago (ur.), u: Marksizam u svetu 12, 1983., I - XII + 1 - 221. Roksandić, Drago (au.): Marksizam i suvremena historiografija, V - XI, (=7); E. J. Hobsbawm, P. Vilar, H.-U. Wehler, G. Bois, K. Nield, G. Ránki, L. Gruppi, R. Villari, M. Hroch (odabrani prilozi) (1 - 221). 4. Marksističko shvatanje istorije, Marksizam u svetu 1, 1984., 1 - 261. Roksandić, Drago (au.). O ovom izboru (5 - 10 / = 6 str./); H. Fleischer, M. Henry, J. Habermas, M. Godelier, J. Topolski (odabrani prilozi u raspravi) (11 - 261). 5. Južnoslavenski narodi u prijelazu iz feudalnog u građansko društvo, u: Naše teme 4 - 5, 1984., 653 712; 11, 1984., 2397 - 2424; 12, 1986., 2033 - 2062. Roksandić, Drago (au.), Uvodne napomene, Naše teme 4 - 5, 1984., 653 - 654 (= 2 str.); I. Karaman, N. Stančić, M. Pavić, B. Đurđev, M. Gross, D. Pavličević (au.). 6. Balkanska društva na početku veka. Uzroci i posledice balkanskih ratova, u: Marksistička misao 4, 1985., 119 - 177. Roksandić, Drago (ur.) (Napomena) (119); S. Fišer-Galati, D. Đorđević, M. Ekmečić, A. Mitrović (au.). Izabrani prilozi s međunarodnog znanstvenog skupa Centralno-istočna Evropa u doba balkanskih ratova 1912. - 1913. godine, održanog u Beogradu od 19. do 21. rujna 1985. godine u organizaciji Filozofskog fakulteta u Beogradu, Istorijskog instituta u Beogradu, Balkanološkog instituta SANU i Brooklyn Collegea of the New York University, čija je to bila 17. međunarodna konferencija iz projekta »Rat i društvo u Centralno-istočnoj Evropi od 1740. do 1920. godine«. 7. Anketa: Velikosrpski hegemonizam i drugi nacionalizmi u protivurečnostima jugoslovenskog društva od 1918. do 1941. godine (Roksandić, Drago; Stanković; Đorđe; Stipetić, Zorica /au./), u: Naše teme 29, 1985., 7 - 9, 877 - 885 (= 9 str.). 8. Nedelja marksističkih rasprava 1985.: Istoriografija, marksizam, obrazovanje (Marković, Milenko; Stambolić, Vukašin; Roksandić, Drago /Uređivački odbor/). Izdavački centar Komunist. Beograd, 1986., str. I - VI + 1 - 298. Stručni i znanstveni prilozi s Nedelje marksističkih rasprava 1985., održane u Neumu od 4. do 8. veljače 1985., s predgovorom Uređivačkog odbora (V - VI /= 2 str./ i stručnim ili znanstvenim prilozima H. Burgera, B. Petranovića, Đ. Stankovića, Č. Popova, N. Stančića, J. Pleterskog, M. Đorđevića, E. Redžića, V. Milinčevića, N. Činge, D. Roksandića, M. Gross, Z. Stipetić, H. Matkovića, M. Perovića, I. Vojea, I. Obradovića, M. Maticke, S. Stojanovića i V. Krestića (1 - 298). EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

Ekonomska i ekohistorija

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

169

9. M editeran (Roksandić, Drago; Strpić, Petar /izbor tekstova/), u: Naše teme 33, 1989., br. 5, 979 - 1095. F. Braudel, Mediteran i mediteranski svijet (979 - 1037), T. Paquot, Poziv na povijest (1038 - 1040), I. Wallerstein, Braudel - čovjek okolnosti (1041 - 1052), A. Tenenti, Domene dugog trajanja kod Fernanda Braudela (1053 - 1060), Mediteran. Okrugli stol: F. Braudel, J. Guilaine, M. D. Grmek, H. Ahrweiler, R. Mantran, M. Aymard, A. Guillerm, A. Nouschi, V. M. Godinho, A. Denis, C. Ockrent (1061 - 1095). 10. Počeci moderne Hrvatske (Roksandić, Drago, ur.) u: Naše teme 33, 1989., br. 7 - 8, 1864 - 1954. D. Roksandić, U povodu dijalogâ u hrvatskoj historiografiji (1864 - 1866); D. Pavličević, H. Sirotković, A. Szabo, M. Bjelajac, M. Gross, P. Strčić, M. Šicel, M. Kolar-Dimitrijević, Ž. Čorak, O. Maruševski, J. Roter, P. Matvejević, I. Karaman, M. Bertoša, G. Šljivo, I. Perić, Z. Kovač, F. Moačanin, I. Jurišić, N. Šetić, F. Baras (1867 - 1954). 11. Modeli razvoja i teorije modernizacije u Istočnoj Evropi između dva svjetska rata (Roksandić, Drago: izbor tekstova i urednik), u: Naše teme 33, 1989., br. 10, 2465 - 2581. K. Hitchins, Rumunjski »taranizam«: treći put (2465 - 2483); A. C. Janos, Politika zaostalosti u kontinentalnoj Evropi 1780. - 1945. (2484 - 2511); A. Walicki, Razvoj i modernizacija u podijeljenoj Poljskoj (2512 - 2551); I. Szelényi, Ideje o »trećem putu« u Mađarskoj (2552 - 2566); V. Nemoianu, Rumunjski razvojni modeli 1940-ih godina (2567 - 2581). 12. Okrugli stol »Naših tema« Tradicionalne zajednice i nastanak modernog društva. Povodom knjige Ognjeslava Utješenovića Ostrožinskog »Kućne zadruge - Vojna krajina« i Karla Marxa »Utješenović« (Zagreb, 30. rujna 1988.) (Vidjeti: Naše teme 33, 1989., br. 10, 2635 - 2695). I. Karaman, D. Pavličević, M. Jakšić, L. Perović, V. Puljiz, D. Rihtman-Auguštin, P. Korunić. 13. Roksandić, Drago (ur.). Okrugli stol »Opus profesorice Mirjane Gross u srednjoeuropskoj historiografiji: iskustva i pouke«. 2003, studeni, 21. Vijećnica Filozofskog fakulteta u Zagrebu. DVD + CD-ROM 1 i 2. 14. Roksandić, Drago. Povijest srpskog naroda u Hrvatskoj. Priručnik za nastavnike: projekt (i) Srbi u Hrvatskoj od 15. stoljeća do naših dana. (Vjesnik: posebno izdanje, Zagreb, 1991.). Prosvjeta. God. 11 (36). Br. 63 (673). Juli 2004. Zagreb, 2004., str. 29 - 32; 15. Uvodna riječ. Tema broja: Interkulturalizam u nastavi povijesti. Povijest u nastavi. 4. Zagreb, 2004., str. 279 - 280. Roksandić, Drago (ur.). 16. Na kraju prvog broja: Čemu Eko-eko?, u: Ekonomska historija i ekohistorija. Economic and Ecohistory. Br. 1. 2005., str. 147 - 149. Roksandić, Drago: član Uredništva; predsjednik Međunarodnoga uredničkog vijeća.

1.4. Poglavlje u knjizi 1. R oksandić, Drago. Rasprave o ukidanju krajiškog uređenja u Vojnoj Hrvatskoj (1809. - 1811.), u: Vojna krajina. Povijesni pregled - historiografija - rasprave. Sveučilišna naklada Liber - Centar za povijesne znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Odjel za hrvatsku povijest. Zagreb, 1984., str. 319 - 330 (= 12 str.), 30 ref. 2. Roksandić, Drago. Iz ranije prošlosti kotara Donji Lapac, u: Kotar Donji Lapac u narodnooslobodilačkom ratu 1941. - 1945. Historijski arhiv u Karlovcu. Karlovac, 1985., str. 1005 1039 (= 35 str.), 103 ref. 3. Roksandić, Drago. Između imaginacije i realnosti. Prva banska regimenta u prvoj polovini 19. stoljeća, u: Roksandić, Drago - Kolar-Dimitrijević, Mira (ur.). Glina. Glinski kraj kroz stoljeća. Skupština općine Glina - Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske - Zavod za hrvatsku povijest. Glina, 1988., str. 45 - 57 (= 13 str.), 18 ref. 4. Roksandić, Drago. ‘Glas Slovenaca, Hrvata i Srba’ o stvaranju jugoslavenske države 1918. godine, u: Stvaranje jugoslovenske države 1918. godine. Naučna knjiga. Beograd, 1989., str. 465 - 471 (= 7 str.). 5. Roksandić, Drago. Hrvatske zemlje, Francuska revolucija i napoléonski ratovi / Les pays croates, la révolution française et les guerre de Napoléon I., u: Hrvatske zemlje i Francuska revolucija. Katalog izložbe. Povijesni muzej Hrvatske. Zagreb, 1989., str. 13 - 30 (=18). Hrvatski i francuski. 6. Roksandić, Drago. L’image de la Révolution française parmi les Serbes et les Croates. (1789. - 1799.), u: Castellan, Georges (ur.). L’image de la France révolutionnaire dans les pays et les peuples de l’Europe Centrale et du Sud-Est. Publications Langues’O. Paris, 1989., str. 91 - 102 (= 12 str.). Francuski. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

170

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

7. R oksandić, Drago; Obradović, Ivan. O popisu žumberačkih uskoka iz 1551. godine, u: Čubrilović, Vasa (ur.). Vojne krajine u jugoslovenskim zemljama u novom veku do Karlovačkog mira 1699. Zbornik radova s naučnog skupa održanog 24. i 25. aprila 1986. Srpska akademija znanosti i umetnosti. Beograd, 1989., str. 125 - 146 (= 22 str.). 8. Roksandić, Drago. Tradicija vojnokrajiškog prava i Ostrožinski pravilnik, u: Zatezalo, Đuro (ur.). Ostrožinski pravilnik 14. XII. 1941. Materijali s naučnog skupa u Vrginmostu, 15. decembra 1989. Historijski arhiv u Karlovcu. Karlovac, 1990., str. 109 - 116 (= 8 str.), lit. 9. Roksandić, Drago. Serben, Kroaten und Mitteleuropa, u: Gerd Bacher - Karl Schwarzenberg - Josef Taus (ur.), Standort Österreich. Über Kultur, Wirtschaft und Politik im Wandel. Styria. Graz, 1990. Njemački. 10. Roksandić, Drago. ZAVNOH 1943. u dokumentima CK KPJ i CK KPH, u: Zatezalo, Đuro (ur.). ZAVNOH 1943. - 1944. Materijali s naučnog skupa održanog u Otočcu 2. i 3. oktobra 1989. Historijski arhiv u Karlovcu - Institut za suvremenu povijest u Zagrebu. Zagreb, 1990., str. 280 - 291 (= 12 str.), 17 ref. 11. Roksandić, Drago. Kordunska »Slunjska ploča« - prostor na granicama, migracije bez kraja, u: Mesić, Milan i suradnici. Vanjske migracije i društveni razvitak. Institut za migracije i narodnosti Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb, 1991., str. 62 - 77 (= 16 str.), lit. 12. Roksandić, Drago. Srbi u Hrvatskoj. Pitanja o pola stoljeća povijesti, u: Lazić, Mladen (ur.). Položaj naroda i međunacionalni odnosi u Hrvatskoj. Institut za društvena istraživanja Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb, 1991., str. 11 - 20 (= 10 str.), 4 ref., lit. 13. Roksandić, Drago. Chancen mit zahllosen Variablen. Die Möglichkeiten einer kroatisch-serbischen Verständigung in Kroatien, u: Gaisbacher, Johann; Kaser, Karl; Pomitzer, Christian; Sax, Barbara; Schögler, Johann (Hrsg.). Krieg in Europa. Analysen aus dem ehemaligen Jugoslawien. Linz - Frankfurt am Main: Sandkorn - DIPA-Verlag & Sonderreihe der »Ost-West-gegeninformationen« I. Graz, 1992., str. 196 - 204 (= 9 str.) Njemački. 14. Roksandić, Drago. Croatie. L’espoir, u: Korinman, Michel (ur.). L’Allemagne vue d’ailleurs. Éditions Balland. Paris, 1992., str. 227 - 239 (= 13 str.), 7 ref. Francuski. 15. Roksandić, Drago. Nationale Konflikte in Titos Jugoslawien - ein Tabu?, u: Bettelheim, Peter - Streibel, Robert (Herausgeber), Tabu und Geschichte. Zur Kultur des kollektiven Erinnerns. Picus Verlag. Wien, 1994., str. 100 - 128 (= 29 str.), 9 ref. Njemački. 16. Roksandić, Drago. O opstojnosti novih europskih zemalja, u: Đukić Švob, Nada (ur.). Međunarodni položaj novih europskih zemalja. IRMO. Zagreb, 1994., str. 3 - 17 (= 15 str.), 11 ref. 17. Roksandić, Drago. Pravoslavna crkvena općina na području Gradeca između Patenta o toleranciji 1781. i revolucije 1848./9. godine, u: Zagrebački Gradec 1242. - 1850. Grad Zagreb. Zagreb, 1994., str. 277 - 292 (= 16 str.), 13 ref. 18. Roksandić, Drago. 1848 - Revolution oder Rebellion in Ungarn«, u: Mack, Karlheinz (ur.). Revolutionen in Ostmitteleuropa 1789 - 1989. Schwerpunkt Ungarn. Schriftenreihe des Österreichischen Ost- und Südosteuropa-Instituts, Band XXIII, Wien & München: Verlag für Geschichte und Politik Wien & R. Oldenburg Verlag München, 1995., str. 70 - 82 (=13), 36 ref. Njemački. 19. Roksandić, Drago. Austroslavistische Tendenzen bei den Serben, u: Moritsch, Andreas (ur.). Der Austroslavismus - ein verfrühtes Konzept zur politischen Neugestaltung Mitteleuropas. Wien-KölnWeimar: Böhlau Verlag, 1995., (= 15) 12 ref. Njemački. 20. Roksandić, Drago. L’historiographie croate apres 1989, u: Mares, Antoine (ur.). Histoire et pouvoir en Europe mediane. Paris: L’Harmattan, 1996., str. 273 - 281 (= 9), 3 ref. Francuski. 21. Roksandić, Drago. Ethnic Conflicts in Croatia?, u: Klinke, Andreas; Renn, Ortwin; Lehners, JeanPaul (ur.). Ethnic Conflicts and Civil Society. Proposals for a New Era in Eastern Europe. AldershotBrookfield-Singapore-Sydney: Ashgate, 1997., str. 115 - 126 (= 12). Engleski. 22. Roksandić, Drago. Erinnern oder Vergessen?, u: Slosar, Irina (ur.). Verschwiegenes Serbien. Stimmen für die Zukunft? Klagenfurt-Salzburg: WieserVerlag, 1997., str. 265 - 278 (= 14), 7 ref. Njemački. 23. Roksandić, Drago. Minorities, Religions: Serbs, u: Katunarić, Vjeran (ur.). Multicultural Reality and Perspectives in Croatia. Zagreb: Interkultura, 1997., str. 81 - 95 (= 15). Engleski. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

Ekonomska i ekohistorija

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

24.

25.

26.

27.

28.

29.

30.

31.

32.

33. 34.

35.

171

Vidjeti, također: Roksandić, Drago. Srbi u Hrvatskoj. Skica za sintezu povijesnog iskustva. / Serbs in Croatia. Sketch for a Synthesis of Historical Experience. Prosvjeta III (XXVIII)/1996., 19/20 (629/630), 16 - 19 (= 4). Roksandić, Drago. Ideologien, Mentalitäten und Mythen in den Werken Miroslav Krležas, u: Heuberger, Valeria; Suppan, Arnold; Vyslonzil, Elisabeth (ur.). Das Bild vom Anderen. Idenitäten, Mentalitäten, Mythen, und Stereotypen in multiethnischen europäischen Regionen. Frankfurt am Main - Berlin - Bern - New York - Paris - Wien: Peter Lang, 1998., str. 197 - 207 (= 11), 28 ref. Njemački. Roksandić, Drago; Lazanin, Sanja. J. W. Valvasor and J. Rabatta on the Croatian Military Border in 1689 and 1719. Stereotypes and Mentality in the Triple Frontier Comparative Perspective, u: Roksandić, Drago (ed). Microhistory of the Triplex Confinium. International Project Conference Papers (Budapest, March 21-22, 1997). Budapest: Institute on Southeastern Europe, Central European University, 1998., str. 89 - 110 (= 22), 28 ref. Engleski. Roksandić, Drago. The Triplex Confinium. International Research Project: Objectives, Approaches and Methods, u: Roksandić, Drago (ur.). Microhistory of the Triplex Confinium. International Project Conference Papers (Budapest, March 21-22, 1997). Institute on Southeastern Europe, Central European University. Budapest, 1998., str. 7 - 25 (= 18), 11 ref. Engleski. Vidjeti, također: Triplex Confinium, u: Ljetopis Srpskog kulturnog društva Prosvjeta. Vol. 3. Zagreb, 1998., 157 - 174 (= 18), ref. 10. Roksandić, Drago. Hrvatsko i ugarsko reformsko plemstvo osamnaestog stoljeća: povijesne usporedbe. / Croatian and Hungarian Nobility in the Eighteenth Century: Historical Comparisons/, u: Nikola Škrlec Lomnički (1729. - 1799.). Sv. 2. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Zagreb, 1999., str. 3 - 22 (=20). Hrvatski. Roksandić, Drago. Stojan Janković in the Morean War, or on Uskoks, Slaves and Subjects, u: Roksandić, Drago; Štefanec, Nataša (ur.). Constructing Border Societies on the Triplex Confinium. CEU History Department Working Paper Series 4. Budapest, 2000., str. 239 - 288 (=50). Engleski. Vidjeti, također: Stojan Janković u Morejskom ratu ili o uskocima, robovima i podanicima, u: Ljetopis SKD-a Prosvjeta. Vol. 5. Zagreb, 2000., str. 125 - 188 (=64). 125 ref. Hrvatski; Stojan Janković nella guerra di Morea ovvero degli Uscocchi, degli schiavi e die sudditi, u: Atti. Centro di Ricerche Storiche. Rovigno, str. 315 - 390 (=76). 125 ref. Talijanski. Roksandić, Drago. Shifting Boundaries, Clientalism and Balkan Identities u: Revel, Jacques - Levi, Giovanni (ur.). Political Uses of the Past. The Recent Mediterranean Experience. Frank Cass. London Portland Or, 2002., str. 43 - 48. Engleski. Roksandić, Drago. Srbi (u Hrvatskoj) u hrvatskoj i srpskoj historiografiji: problemi usporedbe dvije interpretacijske tradicije, u: Fleck, Hans-Georg; Graovac, Igor (ur.). Dijalog povjesničara - istoričara 5. Herceg Novi, 2 .- 4. ožujka 2001. Friedrich Naumann Stiftung. Zagreb, 2002., str. 211 - 230. Roksandić, Drago. Der Parlamentarismus von 1848 in der politischen Kultur Kroatiens: Rezeptionen seit 1990, u: Haider, Barbara; Hye, Hans Peter (ur.). 1848. Ereignis und Erinnerung in den politischen Kulturen Mitteleuropas. Verlag der Österreichischen Akademie der Wissenschaften. Wien, 2003., str. 203 - 215. Njemački. Roksandić, Drago. Povijesno sjećanje ili povijesni zaborav? Prilozi raspravi o političkoj kulturi u Srbiji u: Luthar, Oto; Perovšek, Jurij (ur.). Zbornik Janka Pleterskega. Založba ZRC, ZRC SAZU. Ljubljana, 2003., str. 623 - 628. Isto u: Roksandić, Drago. Povijesno sjećanje ili povijesni zaborav. Prilozi raspravi o političkoj kulturi u Srbiji. Prosvjeta. God 9 (34). Br. 54 (664). Decembar 2002., str. 23 - 25. 1 ilustracija. Roksandić, Drago. Ottomans, Venetians and Habsburgs: »Triplex Confinium«, u: The Turks. Part 3. The Ottomans. Yeni Turkiye, 2002. pp. 415 - 425. Engleski. Roksandić, Drago. Hrvatska vojna krajina u austrijskoj i francuskoj geostrategiji (1789. - 1815.). Usporedba, u: Bjelanović, Živko; Pilić, Šime (ur.). Zbornik Ivana Mimice u povodu 70. rođendana. Biblioteka Školskog vjesnika. Split, 2003, str. 253 - 273 + 15 ref. Roksandić, Drago. Niccolò Tommaseo: prospettiva storica sulle appropriazione culturali e ideologiconazionali croate e serbe, u: Niccolò Tommaseo: popolo e nazioni -italiani, corsi, greci, illirici. Atti del

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

172

36.

37. 38.

39.

40.

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

Convegno internazionale di Studi nel bicentenario della nascita di Niccolò Tommaseo. Venezia, 23-25 gennaio 2003. Editrice Antenore. Roma - Padova, 2004., str. 625 - 639 + 35 ref. Vidjeti i: Roksandić, Drago. Nikola Tommaseo (1802. - 1874.) u povijesnoj perspektivi: hrvatske i srpske kulturne i nacionalnoideologijske aproprijacije, u: Agičić, Damir (ur.). Zbornik Mire KolarDimitrijević. Zbornik radova povodom 70. rođendana. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Odsjek za povijest (i) FF press. Zagreb, 2003., str. 179 - 187. Roksandić, Drago. Književnik, književni opus i mogućnosti historiografskih interpretacija: pokušaj »egohistorije« Vladana Desnice (Zadar, 1905. - Zagreb, 1964.), u: Jerše, Sašo (ur.). Vojetov zbornik. Med Srednjo Evropo in Sredozemljem. Ljubljana, 2006., str. 635 - 645. Roksandić, Drago. Dalmatinska zagora u ranome novom vijeku: pitanja za raspravu, u: Dalmatinska zagora nepoznata zemlja. Galerija Klovićevi dvori. Zagreb, 2007., str. 185 - 196. Roksandić, Drago. ‘Drugi’ i nasilje u Hrvatskoj 1755. godine: staleži, konfesije i etnosi u literarnim percepcijama socijalnog konflikta, u: Maticki, Miodrag (ur.). Svoj i tuđ. Slika drugog u balkanskim i srednjoevropskim književnostima. Zbornik radova. Institut za književnost i umetnost. Beograd, 2006., str. 137 - 158. Badovinac, Tomislav (ur.). Bratstvo i jedinstvo - suživot. Savez društava »Josip Broz Tito« Hrvatske. Znanstveno vijeće. Zagreb, 2007. Roksandić, Drago. ‘Bratstvo i jedinstvo’ u političkom govoru hrvatskih/jugoslavenskih komunista 1919. - 1945. godine (str. 43 - 60). Roksandić, Drago. Controversies on German Cultural Orientation in the »Croatian National Revival«: German Language and Culture in Croatian Everyday Life, 1835 - 1848, u: Ingrao, Charles W.; Szabo, Franz A.J. (ur.). The Germans and the East. Perdue University Press. West Lafayette, Indiana, 2008., str. 129 - 146. Engleski.

1.5. Znanstveni članci u časopisima 1. R oksandić, Drago. Bune u Senju i Primorskoj krajini (1719. - 1722.), u: Radovi Instituta za hrvatsku povijest Sveučilišta u Zagrebu. Vol. 15. Zagreb, 1982., 33 - 106 (=74 str.), 74 ref. / Integralan tekst magistarskog rada. / 2. Roksandić, Drago. Globalna istorija i istorijska svest. O otvorenim pitanjima razvoja jugoslavenske historiografije, u: Savremenost i istorijska svest. Marksistička misao. Vol. 4, 1983., 45 - 58 (= 14 str.). A. Mitrović, T. Kuljić, Đorđe Stanković, B. Petranović (drugi pisci). 3. Roksandić, Drago. Vojna krajina i »nova historija«. Naše teme, br. 11/1982., str. 1917 - 1926 (=10). 4. Roksandić, Drago. O Srbima u hrvatskim zemljama u Mrkaljevo doba, u: Književnost. Vol. 4 - 5. 1984., 520 - 534 (= 15 str.), 18 ref. 5. Roksandić, Drago. Povijesno mišljenje između antropologije i socijalne historije, u: Naše teme. Vol. 29/1985., 4 - 6., 385 - 390 (= 6 str.), 15 ref. 6. Roksandić, Drago. Jugoslavenstvo prije stvaranja Jugoslavije, u: Nedelja marksističkih rasprava 1985.: Istoriografija, marksizam, obrazovanje. (Milenko Marković, Vukašin Stambolić, Drago Roksandić / Uređivački odbor/), Beograd: Izdavački centar Komunist, 1986., 153 - 159 (= 7 str.). Vidjeti i slovenski prijevod: Jugoslovanstvo pred nastankom Jugoslavije. Borec 10 - 11, 1985., 546 - 549 (= 4 str.). 7. Roksandić, Drago. Prilog, u: Savremenost i istorijska svest. Marksistička misao 2, 1985., 78 - 86 (= 9 str.). Sudionici: A. Mitrović, P. Vranicki, P. Matvejević, M. Mitrović, B. Jakšić, D. Roksandić, Đ. Stanković, D. Jović, Z. Lakić, M. Matić, T. Kuljić, R. Lovrenčić, S. Ćirković, D. Mićunović, B. Petranović, N. Stančić, D. Gajević, V. Milanović (au.) 8. Roksandić, Drago. Francusko imperijalno ilirstvo u Ilirskim pokrajinama (1809. - 1813.), u: Jugoslovenski istorijski časopis. Vol. 3. 1987., 17 - 37 (=21 str.), 42 ref. 9. Roksandić, Drago. Temeljite uprave za Karlovacsku, Varasdinsku, Banovsku, Slavonsku, i Banatsku Vojnu granicu iz 1807. godine, u: Radovi Instituta za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Vol. 20. Zagreb, 1987., 195 - 214 (= 20 str.), 6 ref. 10. Roksandić, Drago. Vuk Karadžić, ilirci i proces srpske nacionalne integracije u hrvatskim zemljama, u: Naučni sastanak slavista u Vukove dane. Vol. 17/4. Beograd, 1988., 119 - 128 (= 10 str.), 22 ref. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

Ekonomska i ekohistorija

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

173

Vidjeti, također: Vjesnik, 22. - 23. XI. 1987. 11. Roksandić, Drago. Diskusija, u: Srbija 1916. godine. Zbornik radova, 5. Istorijski institut. Beograd, 1987., 374 - 375 (= 2 str.). 12. Roksandić, Drago. Agrarne ideologije i teorije modernizacije u Jugoslaviji od 1918. do 1929., u: Naše teme. Vol. 33/1989., br. 5. 1135 - 1149 (= 15 str.), 33 ref. 13. Roksandić, Drago. Hrvati i Srbi u hrvatskim zemljama godine 1861. između etnosa, naroda i nacije, u: Teorija etnosa: naši dometi. 8. hrvatsko-slovenske etnološke paralele / Kumrovec, 16. - 17. veljače 1989. / Migracijske teme. Vol. 5. Zagreb, 1989., 2 - 3, 131 - 143 (= 13 str.). 14. Roksandić, Drago. Rado Vučinić, izaslanik srpskih ustanika na dvoru Napoléona I., u: Naučni skup »Jugoslovensko-francuski odnosi. Povodom 150 godina od otvaranja prvog francuskog konzulata u Srbiji.« Zbornik radova Istorijskog instituta. Vol. 10. Istorijski institut. Beograd, 1990., 56 - 66 (= 11 str.); 20 ref. Résumé (64 - 66). 15. Roksandić, Drago. Myths of Historical Conflict in Yugoslavia, u: Labour Focus on Eastern Europe. A Review of European Affairs. Vol 41. No.1. in 1992. Engleski. 16. Roksandić, Drago. O »herojima« i postanku Sjedinjenih Američkih Država, u: Thomas Jefferson i američka demokracija. Politička misao. Vol. XXXI. No. 2., 1994., 63 - 69 (= 7 str.), 13 ref. 17. Roksandić, Drago. O Bogišiću danas (On Bogišić Today), u: Baltazar (Baldo) Bogišić (1834. - 1908.). Dubrovnik. No. 6., 1995., 153 - 158 (= 6), 7 ref. 18. Roksandić, Drago. Pavao Ritter Vitezović u srpskoj kulturi, u: Prosvjeta. Narodni srpski kalendar za godinu 1995. SKD Prosvjeta. Zagreb, 1995., 73 - 77 (= 5), 6 ref. 19. Roksandić, Drago. Völkerkerker, Vielvölkerstaat, neue Nationalstaaten. Illusionen und Realitäten der kleinen Völker Mitteleuropas, u: Steiner, Helmut (ur.). Mitteleuropa II. Was. Zeitschrift für Kultur und Politik. Nr. 79. Mürzzuschlag: Kunsthaus Mürzzuschlag, Februar 1995, 31-42 (= 12 str.). Strigl, Daniela; Glatz, Ferenc; Goldstücker, Eduard; Hanák, Péter; Konrad, Helmut; Roksandić, Drago (autori). Njemački. 20. Roksandić, Drago. Shifting References: Celebrations of Uprisings in Croatia, 1941-1991, u: Resistance and Collaboration in Europe, 1939-1945: Experience, Memory, Myth, and Appropriation. East European Politics and Societies, 9/Spring 1995, No. 2, 256 - 271 /= 16 str./, 30 ref. Engleski. 21. Roksandić, Drago. Lujo Matutinović (1765. - 1844.): istraživački izazovi životopisa jednoga nepoznatoga maršala / Louis Mattutinovich (1765. - 1844.): Research Challenges of a Biography of an Unknown maréchal-de-camp/, u: Gordogan, XVI/1995., br. 39 - 40, 16 - 42 (= 27), 31 ref. Vidjeti, također: Istraživački izazovi životopisa jednoga nepoznatog maršala (Lujo Matutinović (1765. - 1844.). u: Narodna umjetnost 33/1996., 2, 211 - 238 (= 28), 31 ref. Hrvatski; Lujo Matutinović (1765. - 1844.). Le sfide di una ricerca sulla biografia di un ignoto maresciallo, u: Atti. Centro di Ricerche Storiche - Rovigno, Vol. XXIX/1999, 373 - 421. Talijanski. 22. Roksandić, Drago. Religious Tolerance and Division in the Krajina: The Croatian Serbs of the Habsburg Military Border, u: Christianity and Islam in Southeastern Europe. East European Studies. Occasional Paper. Nr 47. Woodrow Wilson International Center for Scholars. Washington D.C., 1997, 49 - 82 (= 34), 50 ref. Engleski. Vidjeti, također: Vjerske podjele i (ne)snošljivosti u Vojnoj krajini. u Ljetopis Srpskog kulturnog društva »Prosvjeta«. Sv. 2. SKD »Prosvjeta«, Zagreb, 1997, 62-101 (= 40), 50 ref. 23. Roksandić, Drago. Croatia, u: A Guide to East-Central European Archives. Austrian History Yearbook. Ingrao, Charles (ur.). Vol. XXIX/1998, part 2, 11 - 22. Engleski. 24. Roksandić, Drago. Das menschliche Antlitz der Kriegsopfer. Politische Justiz und Zivilgesellschaft, u: Kuretsidis, Cludia - Garscha, Winfried R. (ur.). Keine »Abrechnung«. NS-Verbrechen, Justiz und Gesellschaft in Europa nach 1945. Wien, 1998. Njemački. 25. Roksandić, Drago. Ban Josip Jelačić (1801. - 1859.). Mitovi u trajanjima i promjenama. Banus Josip Jelačić (1801. - 1859.): Mythen in Veränderungen und Fortbestehen, u: Zbornik Mirjane Gross. Zavod za hrvatsku povijest. Zagreb, 1999., 105 - 115 (=11) 24 ref. Vidjeti, također: Ban Josip Jelačić (1801. - 1859.). Mitovi u trajanjima i promjenama, u: Prosvjeta. God. 6. Br. 36. Zagreb, 1999., 26 - 30 (=5). Hrvatski.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

174

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

26. R oksandić, Drago. Historiografija o hrvatskom ranom novom vijeku u europskom kontekstu, u: Historijski zbornik. Vol. LII, Zagreb, 1999., 171 - 177 (=7). 27. Roksandić, Drago. Bogom izabrani narod - I., u: Prosvjeta. God. 7. Br. 37/38. Zagreb, 2000., 30 - 43 (=14). 28. Roksandić, Drago. Bogom izabrani narod - II., u: Prosvjeta. God. 7. Br. 39/40. Zagreb, 2000., 16 - 24 (=9). 29. Roksandić, Drago. Dinara kao ekohistorijski problem. Ranonovovjekovni kartografski aspekti, u: Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Sveučilišta u Zagrebu. Vol. 32 - 33. Zagreb, 1999. - 2000., 333 343 (=11), 27 ref. Vidi, također: Dinara kao ekohistorijski problem. Ranonovovjekovni kartografski aspekti, u: Prosvjeta. God. 7. Br. 41/42. Zagreb, 2000., 34 - 41 (=8), 28 ref. 30. Roksandić, Drago. Shifting Boundaries, Clientelism and Balkan Identities, u: Mediterranean Historical Review, Vol. 16. No. 1. June 2001, 43 - 48. Engleski. 31. Roksandić, Drago. TRIPLEX CONFINIUM. Međunarodni istraživački projekt: ciljevi, pristupi, metodi. Prilozi Instituta za istoriju. Br. 30. Sarajevo, 2001., str. 43 - 61. 1 karta. 32. Roksandić, Drago. Zapisi o temama iz povijesti Gospića. Prosvjeta. God 8/33. Br. 45 - 46 (655/656). Zagreb, 2001., str. 13 - 17. 33. Roksandić, Drago. Nacionalni sukobi u Titovoj Jugoslaviji - tabu? Ljetopis dvije hiljade druge. SKD Prosvjeta. Zagreb, 2002., str. 205 - 224 + 10 ref. 34. Roksandić, Drago. Dell’Italia nella paura e nella speranza. L’Italia nell’immaginazione dei Serbi nelle terre croate durante la guerra italo-turca (1911-1912). Atti. Centro di ricerche storiche - Rovigno. Vol. XXXIII. Rovigno -Trieste, 2003., str. 399 - 424 + 48 ref. Talijanski. Isto u: O Italiji, u strahu i nadi. Italija u političkoj imaginaciji Srba u hrvatskim zemljama u vrijeme talijansko-turskog rata. Prosvjeta. God 9 (34). Br. 52 (662). Oktobar 2002., str. 18 - 24. 3 ilustracije. 35. Roksandić, Drago. Evropske šanse Hrvatske i Srbije. Prosvjeta. God 9 (34). Br. 49 (669). Februar 2002., str. 8 - 9. 36. Roksandić, Drago. Interkulturalizam u nastavi povijesti: pristupi i koncepti. Povijest u nastavi. God. II (2004.). Br. 2 (4). Str. 283 - 304. 37. Roksandić, Drago. Književnik, književni opus i mogućnosti historiografskih interpretacija: pokušaj »egohistorije« Vladana Desnice (Zadar, 1905. - Zagreb, 1964.), u: Književna republika. God. IV, ožujak - travanj 2006. Broj 3 - 4, str. 13 - 24. 38. Roksandić, Drago. Kontroverze o njemačkoj kulturnoj orijentaciji u hrvatskom narodnom preporodu: njemački jezik u hrvatskoj svakodnevici, 1835. - 1848.«. Historijski zbornik. God. LX. Zagreb, 2007., str. 65 - 81. 39. Roksandić, Drago. Les quatre destructions de Sarajevo, u: Cité. Philosophie, Politique, Histoire. No. 32/2007., PUF. Paris, 2007., str. 17 - 28. 40. Roksandić, Drago. Posavska krajina /granica od 1718. do 1739. godine. Ekonomska i ekohistorija / Economic- and Ecohistory. Vol. III. Br. 3. Zagreb, 2007., str. 62 - 82.

1.6. Objavljeni povijesni izvori s komentarima i bilješkama 1. R oksandić, Drago. Tri izvora iz francuskih arhiva s početka XIX. stoljeća. Mešovita građa (Miscellanea) Istorijskog instituta Beograd. Vol. 11, 1983., str. 135 - 158 (= 24 str.) 2. Roksandić, Drago. Jedan krajiški popis iz Vojne Hrvatske (La Croatie militaire). Zbornik Centra za društvena istraživanja Slavonije i Baranje. Vol. 20/1983., br. 1, str. 255 - 262 (= 8 str.). 3. Roksandić, Drago. Utješenovićev spis »O patrijarhalnom životu naroda jugoslavjanskog«. Historijski zbornik, 40/1987., 1, str. 239 - 245 (= 7 str.). 4. Roksandić, Drago; Bratulić, Josip. »Telegraf službenički« Šime Starčevića iz 1811. godine. Povijesni muzej Hrvatske. Zagreb, 1989. »Iliričko« izdanje lista Le télégraphe officiel, službenog glasila Ilirskih pokrajina. Tiskano u povodu izložbe »Hrvatske zemlje i Francuska revolucija«. U prilogu je i tekst Josipa Bratulića Jezik i grafija Šime Starčevića u »Telegrafu službeničkom«. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

Ekonomska i ekohistorija

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

175

5. R oksandić, Drago. Engelshofenov Regulament iz 1747. godine. Prilog za povijest Slavonske krajine u XVIII. stoljeću. Zbornik Centra za društvena istraživanja Slavonije i Baranje. Vol. 20. Br. 1. 1983., str. 235 - 253 (= 19 str.). 6. Roksandić, Drago. Kartografski izvori za povijest Slavonije od 16. do 18. stoljeća, u: Peti znanstveni sabor Slavonije i Baranje. Zbornik radova. JAZU. Zavod za znanstveni rad Osijek. Osijek, 1991., str. 196 - 216, 388 - 390 (= 24 str.), 14 ref. 7. Roksandić, Drago. Milan Radeka. Nekoliko priloga o Savi Mrkalju. Zbornik Matice srpske za istoriju 31, 1985., str. 65 - 78. 8. Roksandić, Drago. Vjernici i sveštenstvo Plaščanske eparhije u 1810. godini. Zbornik radova o povijesti i kulturi srpskog naroda u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. Vol. 1. JAZU. Zagreb, 1988., str. 119 - 136. 9. Roksandić, Drago. Izvori za pravnu povijest Srba u Hrvatskoj (I). Plaščani u revoluciji 1848. godine. Prosvjeta, II (XXVII), 13/14 (623/624), rujan 1995., str. 14 - 18 (= 5), 3 ref. (»Zahtevanje naroda cete Plaščanske Ogulinske kraine« (Plaški, 22. 5. 1848.) i »Narodu hervatskome i serbskome u trojednoj kraljevini Dalmacie, Hervatske i Slavonie ljubezni pozdrav. (...) Jelačić, Ban«. 10. Roksandić, Drago. Izvori za pravnu povijest Srba u Hrvatskoj (II). Habsburgovci, merkantilistički interesi i Karlovačka mitropolija. Prosvjeta, II (XXVII), 15/16 (625/626), prosinac 1995., str. 12 - 13 (= 2). Povlastice Karla Šestog Riječkoj pravoslavnoj općini 1717. godine. 11. Roksandić, Drago. Izvori za pravnu povijest Srba u Hrvatskoj (III). »Dobro uredjeno opstestvo«. O temeljnim ljudskim pravima na Temišvarskom saboru 1790. Prosvjeta, III (XXVIII), 17/18 (627/628), april 1996., str. 20 - 23 (= 4). 12. Roksandić, Drago. Izvori za pravnu povijest Srba u Hrvatskoj (IV). Pravna svijest i pravna kultura Dositeja Obradovića (Gerhard Neweklowsky, »Dositej Obradović, »Leben und Abendteuer«. Erster Teil, Leipzig 1783. Konkordanzen. Wortlisten«, Wien 1985.). Prosvjeta, IV (XIX), 23/24 (633/634), januar 1997., 28 - 29 (= 2). 13. Roksandić, Drago. Neobjavljeno pismo Gojka Nikoliša. Iz logora u Francuskoj «Seljačkom kolu« u Sjeničaku iz 1939. godine. Prosvjeta. Narodni srpski kalendar za godinu 1995. SKD Prosvjeta. Zagreb, 1995., str. 139 - 147 (= 9 str.). 14./15./16. Rajić, Simo; Roksandić, Drago (koautori). Dokument 6: Amandmani na Nacrt Ustava Republike Hrvatske. Prosvjeta. Srpski narodni kalendar 1998. SKD Prosvjeta, Zagreb, 1998., 139 - 142 (= 4); Dokument 8: Društvo hrvatsko-srpskog prijateljstva. Prosvjeta. Srpski narodni kalendar 1998. SKD Prosvjeta. Zagreb, 1998., str. 146 - 147 (=2); Dokument 12: Inicijativni odbor za osnivanje Srpskog narodnog sabora. Prosvjeta. Srpski narodni kalendar 1998. SKD Prosvjeta. Zagreb, 1998., str. 162 163 (=2). 17. Roksandić, Drago. Priručnik o vojnim krajinama u Dalmaciji iz 1783. Ljetopis SKD-a Prosvjeta. Vol. 4. Zagreb, 1999., 11 - 41 (=31) + 1 karta. Hrvatski. Prijevod s talijanskog Olga Diklić. 18. Roksandić, Drago. Talijanska pisma Karla Horvata Milanu Grloviću (1904. - 1908.) Cris. God. 3. Br. 1. Križevci, 2001., str. 15 - 29. 19. Roksandić, Drago. Ognjeslav Utješenović i Baltazar Bogišić: Ljudi i pisma. Ljetopis dvije hiljade treće. SKD Prosvjeta. Zagreb, 2003., str. 261 - 270 + 16 ref. Utješenović - Bogišić, nav. dj., 271 - 304. Prijepis Nenad Labus. Redaktura Drago Roksandić. 20. Roksandić, Drago. O gradnji crkve Sv. Nikole u Rijeci i o povijesti moderne Rijeke. Artefakti. Br. 4 5. SKD Prosvjeta Zagreb - Pododbor Rijeka. Rijeka, 2001., str. 7 - 8, 216 - 217. 21. Roksandić, Drago. Recenzija Artefakti 6 - 7. Artefakti. Br. 6 - 7. SKD Prosvjeta Zagreb - Pododbor Rijeka. Rijeka, 2004., str. 187 - 188. 22. Roksandić, Drago. Adam Borojević (1825. - 1900.), nepoznati spisatelj. Ljetopis Dvije hiljade sedme. SKD Prosvjeta. Zagreb, 2007., str. 185 - 220. Na str. 188 - 220 tiskan prijepis »Spomenice mečenčanske parohije (/1842/1877. - 1894.)«.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

176

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

1.7. Izložbe i katalozi - urednik, recenzent, suradnik 1. / Katalog izložbe/ Hrvatske zemlje i Francuska revolucija / Les pays croates et la révolution française. Povijesni muzej Hrvatske. Zagreb, 1989. Roksandić, Drago. Hrvatske zemlje, Francuska revolucija i napoleonski ratovi / Les pays croates, la révolution française et les guerres de Napoléon, str. 13 - 30. 2. Rat u predsoblju Europe. Katalog izložbe stranih knjiga Europski pokret Hrvatska i Nacionalna i sveučilišna biblioteka. Zagreb, 1995. Suradnik na projektu. 3. Kartografski izvori za povijest Triplex Confiniuma. Cartographic Sources for the History of the Triplex Confinium. Kartographische Quellen zur Geschihcte des Triplex Confinium. Hrvatski državni arhiv i Zavod za hrvatsku povijest. Zagreb, 1999., str. 13, 49, 87 - 88 (= 4). Roksandić, Drago, suradnik u katalogu. 4. Roksandić, Drago. Kula Jankovića. Inicijativa obnove i oživljavanja Kule Stojana Jankovića i sela Islam Grčki. Prosvjeta. God. 10 (35). Br. 55 (665). Mart 2003. Zagreb, 2003., str. 29 - 31. 5. 2003., svibanj, 17. Zagreb - Osijek - Vukovar - Knin - Zadar - Split. Veleposlanstvo SR Njemačke - Veleposlanstvo Francuske. Izložba »Njemačka - Francuska: pomirba za Europu«. Znanstveni organizacijski odbor: prof. dr. Drago Roksandić, član. 6. 2007., rujan, 4. - listopad, 21. Galerija Klovićevi dvori. Izložba Dalmatinska zagora nepoznata zemlja. Roksandić, Drago (koautor sekcije izložbe).

1.8. Autor uvoda ili predgovora 1. R oksandić, Drago. Umjesto pogovora, u: Vilar, Pierre. Zlato i novac u povijesti 1450. -1920. Nolit. Beograd, 1990., 435 - 447 (= 13 str.). 2. Roksandić, Drago. Aktualni Taylor, u: Taylor, A. J. P. Habsburška Monarhija 1809. - 1918. Znanje. Zagreb, 1990., 339 - 349 (= 11 str.). 3. Roksandić, Drago. Uvod. Povjesničar u pristupu vlastitom djelu. Predgovor izboru radova Igora Karamana, u: Karaman, Igor. Hrvatska na pragu modernizacije (1750. - 1918.). Naprijed. Zagreb, 2000., 5 - 12 (=8). 4. Čemu Artefakti i Sažetak / Summary / Riassunto / Zusammenfassung, u: Roksandić, Drago - Strčić, Petar (reviewers). Artefakti, I. No. 1. SKD Prosvjeta, Pododbor Rijeka. Rijeka, 1994., 7 - 9 (= 3 str.) i 57 - 64 (= 8 str.). 5. Roksandić, Drago. Predgovor. Lujo Matutinović i njegovo doba, u: Vidan, Gabrijela - Roksandić, Drago (ur.). Lujo Matutinović i njegovo doba / Louis Mattutinovich and His Time/. Gordogan. Vol. XVI. No. 2. Zagreb, 1995., 3 - 4 (=2). 6. Roksandić, Drago. Djeca i roditelji. Povodom objavljivanja knjige krštenih Sv. Oca Nikolaja u Rijeci, 1781. - 1860., u: Artefakti. Vol. III. No. 2. 1996., 7 - 11, (= 4), 3 ref. i 101 - 104 (= 4 str.). 7. Roksandić, Drago. Predgovor. Alexis de Tocqueville u hrvatskoj povijesti, u: Roksandić, Drago; Brkljačić, Maja (ur.). Alexis de Tocqueville o američkoj povijesti. Zavod za hrvatsku povijest - USIS Zagreb. Zagreb, 1998., str. 236, 7 - 11 (=5). 8. Roksandić, Drago. Preface, u: Roksandić, Drago (ur.). Microhistory of the Triplex Confinium. International Project Conference Papers (Budapest, March 21-22, 1997). Institute on Southeastern Europe, Central European University. Budapest, 1999., str. 160, 5 - 6 (= 2). Engleski. 9. Roksandić, Drago. Riječ priređivača. Statuta Valachorum. Radno izdanje 1999., u: Roksandić, Drago - Višnjić, Čedomir (ur.). Statuta Valachorum. Prilozi za kritičko izdanje. SKD Prosvjeta. Zagreb, 1999., str. 72, 7 - 8 (=2). 10. Roksandić, Drago. Uvod / Introduction / Einführung, u: Kolanović, Josip; Roksandić, Drago; Slukan, Mirela (ur.). Kartografski izvori za povijest Triplex Confiniuma. Cartographic Sources for the History of the Triplex Confinium. Kartographische Quellen zur Geschihcte des Triplex Confinium. Catalogue of the exhibition. Hrvatski državni arhiv i Zavod za hrvatsku povijest. Zagreb, 1999., 13, 49, 87 - 88 (= 4). Hrvatski, njemački, engleski. 11. Roksandić, Drago. Uvod, u: Feletar, Dragutin; Roksandić, Drago (ur.). Hrvoje Petrić. Koprivnica na razmeđu epoha. Dr. Feletar - Zavod za hrvatsku povijest. Koprivnica i Zagreb, 2000., pp 92, 5 (=1). EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

Ekonomska i ekohistorija

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

177

12. R oksandić, Drago. Uvod. Povodom štampanja knjige umrlih parohije Sv. Oca Nikolaja u Rijeci, 1782. - 1860., u: Roksandić, Drago et al. (ur.) Knjiga umrlih parohije Sv. Oca Nikolaja u Rijeci, 1782. - 1860. Artefakti. SKD Prosvjeta. Rijeka, 2000., str. 122, 7 - 10 (=4). 13. Roksandić, Drago; Štefanec, Nataša. Preface, u: Roksandić, Drago; Štefanec, Nataša (ur.). Constructing Border Societies on the Triplex Confinium. International Project Conference Papers (Graz, December 9-12, 1998). CEU History Department Working Paper Series 4. Budapest, 2000., str. 288, 11 - 12 (=2). Engleski. 14. Roksandić, Drago. Socijalna historija o ideologiji, državi i naciji, u: Socijalna historija, Naše teme, 30/1986., br. 12, 2063 - 2064 (= 2 str.) /G. Duby, Socijalna historija i društvene ideologije (2065 - 2078), Historičar danas. Razgovor s Georgesom Dubyjem (2079 - 2084), P. Vilar, Država i nacija u svesti Španaca: sadašnjost i istorija (2085 - 2100)./ 15. Roksandić, Drago; Mimica, Ivan; Štefanec, Nataša; Glunčić-Bužančić, Vinka (ur.). Triplex Confinium (1500-1800): Ekohistorija. Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa, održanog od 3. do 7. svibnja 2000. godine u Zadru. Književni krug - Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Split - Zagreb, 2003., 450 str. Roksandić, Drago - Štefanec, Nataša. Predgovor, nav. dj., str. 5 - 9. 16. Kaser, Karl; Grandits, Hannes; Gruber, Siegfried. Popis Like i Krbave 1712. godine. Obitelj, zemljišni posjed i etničnost u jugozapadnoj Hrvatskoj. SKD Prosvjeta. Zagreb, 2003., 420 str. Roksandić, Drago - Višnjić, Čedomir (ur.); Roksandić, Drago. Ljudi i prostori Like i Krbave 1712. godine: ‘Conscriptio terrenorum et hominum beeder Graffschaften Lica vnd Corbavia’ (1712.), nav. dj., str. 395 - 419. 17. Boppe, Paul. Vojna Hrvatska (1809. - 1813.). Hrvatske pukovnije u Napoleonovoj Velikoj armiji. Brnardić, Vladimir (ur.). CERES. Zagreb, 2004., 292 str. Roksandić, Drago. Oduživanje stoljetnog duga: povodom hrvatskog prijevoda Boppeove knjige, nav. dj., str. 8 - 17 + 12 ref.

1.9. Enciklopedijski članci Krležijana. Vols. 1-3 Zagreb. Leksikografski zavod »Miroslav Krleža«, 1996. - 1999. Član Uređivačkog odbora. Krležijana, Vol. 1/A-LJ Zagreb: Leksikografski zavod »Miroslav Krleža«, 1993. - 584 str. Enciklopedijski članci: (1) Borojević, Svetozar, str. 75 (= 1 str.); (2) Bregalnička bitka, str. 77 (= 1 str.); (3) Cvijić, Jovan, str. 107 (= 1 str.); (4) Historija, str. 331 - 337 (= 7 str.); (5) Jugoslavensko pitanje u Prvom svjetskom ratu 1914. - 1918., str. 410 (= 1 str.); (6) Karadžić, Vuk Stefanović, str. 427 (= 1 str.); (7) Khuen-Hedervary, Karoly, str. 454 (= 1 str.); (8) Klaić, Vjekoslav, str. 455 (= 1 str.); (9) Kvaternik, Eugen, str. 516 - 517 (= 2 str.). Krležijana, Vol. 2/M-Z Zagreb: Leksikografski zavod »Miroslav Krleža«, 1999. Enciklopedijski članci: (1) Marković, Svetozar (2) Mitrinović, Dimitrije (3) Napoleon I. (4) Narodnjaci (5) Novaković, Stojan (6) Obrenovići EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

178

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

(7) Orbin, Mavro (8) O stopedesetoj godišnjici ustanka (9) Petrović Njegoš, Petar II. (10) Piccolomini, Alessandro (11) Pribićević, Milan (12) Pribićević, Svetozar (13) Radikali (14) Rakovac, Dragutin (15) Stjepan Radić u Beogradu (16) Stojadinović, Milan (17) Šišić, Ferdo (18) Tucović, Dimitrije (19) Za Vukovu stopedesetgodišnjicu (20) Vojna krajina Z. Markić i D. Roksandić. Nevladine organizacije. Helsinki Watch, u: Atlas Europe. Zagreb: Leksikografski zavod »Miroslav Krleža«, Zagreb, 1997., 222 (= 1) Leksikon Marin Držić Leksikografski zavod »Miroslav Krleža«, Zagreb, 2008. (u tisku) Natuknice (u zagradi, broj redaka): (01) Akademije (50) (02) Archivio dello Stato u Firenci (50) (03) Aretino, Pietro (100) (04) Augsburg (20) (05) Austrija (100) (06) Budmani, Pero (50) (07) Carigrad (100) (08) Castiglione, Baldassarre (100) (09) Disidencija (100) (10) Filip II. (50) (11) Habsburgovci (100) (12) Hij (otok) (20) (13) Jireček, Konstantin (50) (14) Karlo V. (20) (15) Sokolović, Mehmed-paša (20) (16) Osmansko Carstvo (200) (17) Sveučilište u talijanskoj renesansi (20) (18) Vojnik (plaćenik) (100) (19) Vojvoda (100) (20) Zapolja, Ivan (20) (21) Znanost, renesansna (100)

1.10. In memoriam In memoriam: Péter Hanák (1921. - 1997.). Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Vol. 30. Zagreb, 1997., 355 - 356. In memoriam: Fedor Moačanin (Zagreb, 22. kolovoza 1918. - Zagreb, 9. travnja 1997.). Prosvjeta, Zagreb, 1997., 22 - 24 (= 3)

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

Ekonomska i ekohistorija

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

179

1.11. Prijevodi Prijevod s francuskog. Prijevod polovice teksta: Vilar, Pierre. Zlato i novac u povijesti 1450. - 1920. Nolit, Beograd, 1990., 222 - 434. Prijevod s engleskog. Prijevod polovice teksta Péter Hanák (ur.). Povijest Mađarske. /History of Hungary/. Barbat, Zagreb, 1995.

1.12. Recenzije i kritike znanstvenih djela i događanja 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7.

Zlatibor R. Milovanović. Omladina i međunarodni odnosi. Institut društvenih nauka. Beograd, 1973. Đurić, Đ. - D. Pavličević, D. Sisak i banijski kraj, u: Istorijski glasnik, 1 - 2, 1977., 172 - 174 (=3). Milutinović, K. Štrosmajer i jugoslovensko pitanje, u: Istorijski glasnik, 1 - 2, 1977., 175 - 176 (=2). Vlajčić, G. Osma konferencija zagrebačkih komunista, u: Pitanja 3, 1977., 98 - 100 (=3). Roksandić, Drago. Nastaje nova biblioteka marksističke literature, u: Komunist 35, 1977., 1054 (=1). Mažuranić, V. Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik, u: Istorijski glasnik, 1 - 2, 1978., 172 - 173 (=2). Leščilovskaja, I.I. Obščestveno-političeskaja borba v Horvatii 1848-1849, u: Istorijski glasnik 1 - 2, 1978., 161 - 162 (=2 ). 8. Stokes, G. Legitimacy through Liberalism. Vladimir Jovanović and the Transformation of Serbian Politics, u: Istorijski glasnik, 1 - 2, 1978., 162 (=1). 9. Perić, I. Dalmatinski sabor, u: Pogledi, 3 - 4, 1979., 227 - 229 (=3). 10. Zatezalo, Đuro. Narodna vlast na Kordunu, Baniji i u Lici (1941. - 1945.), u: Istorijski glasnik, 1 - 2, 1980., 173 (=1). 11. Opačić-Lakić, V. Sava Mrkalj, u: Istorijski glasnik, 1 - 2, 1980., 153 - 154 (=2). 12. Gavrilović, S. Srem od kraja XVII do sredine XVIII veka, u: Istorijski glasnik, 1 - 2, 1982., 157 - 158 (=2). 13. Stančić, N. Hrvatska nacionalna ideologija preporodnog pokreta u Dalmaciji. Mihovil Pavlinović i njegov krug do 1869., u: Istorijski glasnik, 1 - 2, 1982., 159 - 160 (=2). 14. Perić, I. Dubrovačka periodika (1848. - 1918.), u: Istorijski glasnik, 1 - 2, 1982., 160 - 161 (=2). 15. Nikoliš, G. Sava Mrkalj. Povijest o jednom stradalniku, u: Istorijski glasnik, 1 - 2, 1982., 147 - 151 (=5). 16. Izložba »Život i djelo Jurja Križanića«, u: Istorijski glasnik, 1 - 2, 1983., 145 - 146 (=2). 17. Moguš, M. - Vončina, J. »Salo debeloga jera libo azbukoprotres« Save Mrkalja. NIN 1718, 1983., 41 (=1). 18. Jugoslovenska baština. / Krestić, V. Srpskohrvatski odnosi i jugoslovenska ideja, 1860 - 1873/. NIN 1724, 1984., 35 - 36 (=2). 19. BiH, za sada, jedina. /Savjetovanje o istoriografiji Bosne i Hercegovine 1945. - 1982. Posebna izdanja ANUBiH 65, Sarajevo 1983./ NIN 1727, 1984., 36 - 37 (=2). 20. Stanković, Đ. - Roksandić, D. (au.). Istorija srpskog naroda. Šesti tom tradicije i inovacije. NIN 1734, 1984., 31 - 33 (=3). 21. Kapitalna investicija, ali... / Hrvatski biografski leksikon I (A-Bi). Zagreb, 1983. NIN 1738, 1984., 35 36 (=2). 22. Pristojno građanski. / Josip Horvat, Živjeti u Hrvatskoj 1900. - 1941. Zapisi iz nepovrata. Zagreb 1984. NIN 1742, 1984., 33 - 34 (=2). 23. Posle sto godina. / Vojna krajina. Povijesni pregled - historiografija - rasprave, Zagreb 1984./ NIN 1744, 1984., 38 - 39 (=2). 24. Slovenija i istorija. / «Naši razgledi« - komplet 1983.: rasprava slovenačkih intelektualaca o savremenoj istorijskoj svesti./ NIN (…). 25. Vojna krajina i »nova historija«. Povodom Zbornika Vojna krajina. Povijesni pregled - historiografija - rasprave (Zagreb, 1984.). Zbornik Centra za društvena istraživanja Slavonije i Baranje, 22/1985., 1, 343 - 353 (= 10 str.). 26. U grčko-rimskom stilu. / Bogović, M. Katolička crkva i pravoslavlje u Dalmaciji za vrijeme mletačke vladavine. Zagreb, 1982.; Jačov, M. Venecija i Srbi u Dalmaciji u 18. veku. Beograd, 1984./ NIN 1770, 1984., 38 - 39 (=2). 27. Deset koji se pamte u 1984. Tradicija i inovacija. NIN 1774, 1984., 29. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

180

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

28. Z agreb 1941. - 1945. / Zbornik sjećanja. Zagreb 1941. - 1945., knj. 1 - 4, Zagreb 1982. - 1984./ NIN 1777, 1985., 40 (=1). 29. Izvanredna radnička građa. / Spomen-knjiga Srpskog privrednog društva Privrednik, Beograd, 1984./ NIN 1787, 1985., 42 (=1). 30. Opravdan povratak izvorima. / Antun Mihanović, Reč domovini..., Zagreb 1985./ NIN 1789, 1985., 41 (=1). 31. Revolucija i »incidenti«. / Zatezalo, Đuro. Četvrta konferencija KPH za okrug Karlovac 1945., Karlovac 1945./ NIN 1978, 1985., 43 (=1). 32. Nauka i plemena. / Branislav Đurđev, Postanak i razvitak brdskih, crnogorskih i hercegovačkih plemena. Odabrani radovi, CANU, Titograd 1984./ NIN 1803, 1985., 42 (=1). 33. Bez unitarizma. / Šimunović, P. Naša prezimena. Porijeklo - značenje - rasprostranjenost, Zagreb, 1985./ NIN 1806, 1985., 35 - 36 (=2). 34. Poverenje. / Josip Hrnčević, Svjedočanstva, Zagreb 1985./ NIN 1808, 1985., 38 (=1). 35. Afrika, dva puta. NIN 1811, 1985., 29 (=1). 36. Kolokvijum »bez državljanstva«. NIN 1815, 1985., 33 (=1). 37. Naš savremenik. / Niccolo Machiavelli, Izabrano djelo, sv. I. - II., Zagreb, 1985./ NIN 1819, 1985., 41 - 42 (=2). 38. Ipak, slabo i anahrono. NIN 1779, 1985., 25 - 26 (=2). NB: Polemika s Markom Jačovom. 39. Milan Radeka u srpskoj historiografiji. Zbornik Matice srpske za istoriju 31, 1985., 79 - 80 (=2). 40. D. Pavličević, F. Potrebica, R. Lovrenčić (au.): Čovjek u svom vremenu 3. Školska knjiga, Zagreb, 1986. (recenzija). 41. D. Pavličević, F. Potrebica, R. Lovrenčić (au.). Čovjek u svom vremenu 3. Povijesna čitanka za VII. razred osnovne škole. Školska knjiga. Zagreb, 1986. (recenzija). 42. NIN-ovi kritičari biraju. Sve teže, sve bolje. NIN 1827, 1986., 35 - 36 (=2). 43. Bune. / Josip Adamček i suradnici, Seljačke bune u Hrvatskoj u XVII. stoljeću, Zagreb 1985./ NIN 1831, 1986., 41 (=1). 44. Opušteno o upuštenom. / Janko Pleterski, Nacije, Jugoslavija, revolucija, Beograd 1985./ NIN 1834, 1986., 41 - 42 (=2). 45. Obračun sa duhom palanke. / Latinka Perović, Srpski socijalisti 19. veka. Prilog istoriji socijalističke misli, knj. I-II, Beograd 1985./ NIN 1840, 1986., 40 - 41 (=2). 46. Pašić, ispit. / Đorđe Stanković, Nikola Pašić i jugoslovensko pitanje 1 - 2, Beograd 1985./ NIN 1848, 1986., 44 (=1). 47. Smisao oslobođenja. / Mirjana Gross, Počeci moderne Hrvatske, Zagreb 1985./ NIN 1851, 1986., 41 (=1). 48. Živeti zajedno. / Miroslav Bertoša, Etos i etnos zavičaja, Pula - Rijeka 1985./ NIN 1861, 1986., 41 (=1). 49. Religija. NIN 1862, 1986., 36 (=1). 50. Vatikan i Srbi. / Jačov, Marko. Spisi Kongregacije za propagandu vere u Rimu o Srbima, 1622-1644, I/ NIN 1867, 1986., 36 (=1). 51. Komunisti i Dalmacija. NIN 1868, 1986., 31 - 32 (=2). 52. Kokardom protiv Srba. / Fikreta Jelić-Butić, Četnici u Hrvatskoj 1941. - 1945., Zagreb 1986./ NIN 1875, 1986., 41 - 42 (=2). 53. Kontroverza Kršnjavi. Danas, 23/12/1986., 35 - 36 (=2). 54. NIN-ovi kritičari biraju. Jugoslavija i prioritet. NIN, 4/1/1987., 38 (=1). 55. Obnovljeni JIČ (Jugoslovenski istorijski časopis). NIN, 1/2/1987., 30 (=1). 56. Kadet Krleža. / Đorđe Zelmanović, Kadet Krleža. Školovanje Miroslava Krleže u mađarskim vojnim učilištima, Zagreb 1987./ NIN, 22/2/1987., 33 (=1). 57. Srpskohrvatski iz Bukovice. NIN, 7/6/1987., 42 - 43 (=2). 58. Slika svijeta. / Izložba Stare karte i atlasi Povijesnog muzeja Hrvatske, Zagreb 1987./ Danas, 23/6/1987., 45 (=1). 59. Istina i politika. / Ivan Lučić O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske, Zagreb 1986./ NIN, 26/7/1987., 38 - 40 (=3).

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

Ekonomska i ekohistorija

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

181

60. H rvatska: vredno, kontraverzno. / Jakov Gelo, Demografske promjene u Hrvatskoj od 1780. do 1981., Zagreb 1987./ NIN, 13/9/1987., 36 (=1). 61. Mimo provincija. / Kongres istoričara Jugoslavije u Prištini/ NIN, 4/10/1987., 32 (=1). 62. Vuk u Osijeku. NIN, 8/11/1987., 31 (=1). 63. NIN-ovi kritičari biraju. Izraziti »naboj«. NIN, 3/1/1988., 30 (=1). 64. Hrvatski plemić o srpskoj revoluciji. / Georg Ernest Maretić, Istorija srpske revolucije, Beograd, 1987./ NIN, 17/1/1988., 36 - 37 (=2). 65. »Veliko doba« hrvatskog katoličanstva. / Viktor Novak, Magnum tempus. Ilirizam i katoličko sveštenstvo..., Beograd 1987./ NIN, 1935, 31/1/1988., 30 (=1). 66. Protivstruja. / Dimitrije Dimo Vujović, Prilozi izučavanju crnogorskog nacionalnog pitanja, Nikšić 1987./ NIN, 19/6/1988., 40 - 41 (=2). 67. Srbijanski radikalizam. / Olga Popović, Stojan Protić i ustavno rešenje nacionalnog pitanja u Kraljevini SHS, Beograd 1988./ Danas, br. 332, 28/6/1988., 41 (=1). 68. Rat i demografske promene. / Ive Mažuran, Popis naselja i stanovništva u Slavoniji 1698. godine, Osijek 1988./ NIN 1790, 2/10/1988., 40 (=1). 69. Mirjana Gross, Počeci moderne Hrvatske. Neoapsolutizam u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji 1850. - 1860. Socialism in the World 64, 1988., 160 - 162 (=3). Engleski. 70. Zbornik - dokaz prošlosti. Glinski vjesnik, 13/6/1988., 6 (=1). 71. NIN-ovi kritičari biraju. Između nauke i politike. NIN, 1/1/1989., 32 (=1). 72. Vladimir Žerjavić, Gubici stanovništva Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu. Jugoslavensko viktimološko društvo. Zagreb, 1989. (recenzija). Vidjeti: Bešker, Inoslav. Pali između matematike i politike. Vjesnik. 8. IV 1989., str. 8; Tuđen, Branko. Brojke ne umanjuju stradanja. Večernji list. 29. i 30. IV. i 1. i 2. V. 1989., str. 10. 73. Chinesische Mauer. Kroatiens Mittellage und die Konkurenz der Kulturen, Frankfurter Allgemeine Zeitung, Mittwoch, 2. November 1994., Nr. 255, S. N5. 74. Vojna krajina - drugi put / Alexander Buczinski, Gradovi Vojne krajine. Vol. 1-2. Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 1997./ Vijenac. God. VI. Br. 122. Zagreb, 1998., 22 - 23 (=2). 75. Violich, Francis. The Bridge to Dalmatia. A Search for the Meaning of Place. Johns Hopkins University Press. Baltimore - London, 1998. Prikaz za: Habsburg H-Net (12 Sep 1998 15:11:23). 76. Zapisi o temama iz povijesti Gospića. Prosvjeta 45/46 (655/656), Juli 2001., str. 13 - 17 (Bibliografija). 77. Holjevac, Željko. Gospić u Vojnoj krajini (1689. - 1712. - 1881.) (Prilog slici gospićke povijesti), u: Meridijani, Zagreb, 2002. (Recenzenti: Pavličević, Dragutin; Roksandić, Drago). 78. Howard, Michael. Rat u europskoj povijesti. Srednja Europa. Zagreb, 2002. Roksandić, Drago, recenzent. 79. Mazower, Mark. Balkan: kratka povijest. Srednja Europa. Zagreb, 2003. Roksandić, Drago, recenzent. 80. Roksandić, Drago. Reakcija na diskusiju/polemiku Nikole Žutića, u: Fleck, Hans-Georg; Graovac, Igor (ur.). Dijalog povjesničara - istoričara 8. Zadar, 26. - 28. rujna 2004. Friedrich Naumann Stiftung. Zagreb, 2004., str. 199. 81. Wolff, Larry. Venice and the Slavs. The Discovery of Dalmatia in the Age of Enlightenment. Stanford University Press. Stanford, 2001. 408 str., ilustracije. Austrian History Yearbook. Vol. 35/2004., str. 293 - 294. 82. Roksandić, Drago. Baština u otvorenoj povijesnoj perspektivi. Školski vjesnik. Br. 1 - 2. 2005., str. 136 - 139. 83. Leček, Suzana. Seljačka obitelj u sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1918. - 1941. Zagreb, 2003. 84. Višnjić, Čedomir. Partizansko ljetovanje. Hrvatska i Srbi 1945. - 1950. SKD Prosvjeta. Zagreb, 2003. 85. Grandits, Hannes. Familie und sozialer Wandel im ländlichen Kroatien. 18.-20. Jahrhundert. Böhlau Verlag. Wien, 2002. 86. Kuljić, Todor. Monumentalizacija srpske monarhije (ČSP: 20. 2. 2005.). 87. Markus, Tomislav. Historija i ekološka kriza (ČSP: 20. 2. 2005.).

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

182

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

88. B elaj, Vitomir. Tradicijsko planinsko stočarstvo na Velebitu i bunjevačka etnogeneza (SEC: 20. 2. 2005.). 89. Rajković, Marijeta. Prilozi poznavanju migracija Krmpoćana (Senjski zbornik: 23. 3. 2005.). 90. Rijeka Drava i ljudi na granici Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva u ranome novom vijeku (Povijesni prilozi: 13. 12. 2005.). 91. Manea-Grgin, Castilia. Neobičan knez na moldavskom prijestolju: Hrvat Gašpar Graziani (1619. 1620.). (Povijesni prilozi: 28. 5. 2006.). 92. Matanović, Damir. Nametnuta dvojnost: nastanak slobodnog vojnog komuniteta Vinkovci (1765. 1787.). (Scrinia slavonica: 28. 5. 2006.). Recenzent: Roksandić, Drago. 93. Grgin, Borislav. Rumunjske zemlje u ranom novom vijeku (FF press: 25. 9. 2006.). Recenzent: Roksandić, Drago. 94. Mazzini, Giuseppe. Slavenska pisma. Srednja Europa. Zagreb, 2005. Recenzenti: Roksandić, Drago; Vrandečić, Josip. 95. Lakuš, Jelena. Izdavačka i tiskarska djelatnost na dalmatinskom prostoru (Zadar, Split, Dubrovnik) u prvoj polovici 19. stoljeća (1815. - 1850.). Bibliografija monografskih i serijskih publikacija - građa. Književni krug. Split, 2005. Recenzenti: Katić, Tinka; Roksandić, Drago. 96. Soldo, Josip Ante. Grimanijev zakon. Zakon za dalmatinske krajine iz 1755./56. godine. (Priredio: Nikša Stančić). Golden marketing - Tehnička knjiga; FF Press; Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Zagreb, 2005. Recenzenti: Obad, Stijepo; Roksandić, Drago. 97. Slukan Altić, Mirela. Povijesna geografija Kosova. Golden marketing - Tehnička knjiga. Zagreb, 2006. Recenzenti: Moačanin, Nenad; Roksandić, Drago; Ćirković, Sima; Mirdita, Zef. 2006., lipanj, 27. Novinarski dom. Slukan Altić, Mirela. Povijesna geografija Kosova. Golden marketing - Tehnička knjiga. Zagreb, 2006. Govorili: Drago Roksandić, Aleksandar Stipčević, Vlatko Cvrtila, Ilija Ranić, Mirela Slukan Altić. 98. Puškadija-Ribkin, Tatjana. Emigranti iz Rusije u znanstvenom i kulturnom životu Zagreba. Prosvjeta. Zagreb, 2006. Recenzent: Roksandić, Drago. 99. Sabotić, Ines. Stare zagrebačke kavane i krčme s kraja 19. i početka 20. stoljeća. AGM. Zagreb, 2007. Recenzent: Roksandić, Drago (28. 8. 2007.). 100. Slukan Altić, Mirela. Povijesna geografija rijeke Krke. Kartografska svjedočanstva. Javna ustanova Nacionalni park Krka. Šibenik, 2007. 101. Slukan Altić, Mirela. Povijesna kartografija. Kartografski izvori u povijesnim znanostima. Meridijani. Samobor, 2003. Recenzent: Roksandić, Drago.

2. PREDAVANJA I STRUČNI BORAVCI U ZEMLJI I SVIJETU 2.1. Studijski boravci u inozemstvu / Gostujući znanstvenik i profesor 1. 1 980./1981. Studijski boravak na l’École des Hautes Études en Sciences Sociales (étudiant libre) te na Parizu 1-Sorbonnei. 2. 1990., veljača - ožujak. Arnold Wolfers Fellow at Pierson College. University of Yale, SAD. Gost u doktorandskom kolegiju prof. dr. sc. Ive Banca The Political Right in Yugoslavia (Spring 1990: History 680b). 3. 1991., srpanj - 1992., lipanj. Jednogodišnji studijski boravak u Institutu für die Wissenschaften vom Menschen (Beč, Austrija). Institut für die Wissenschaften vom Menschen / Institute for Human Sciences. Vienna, 1993. (»Er arbeitet derzeit am IWM über die sozialen Folgen des Zweiten Weltkrieges in Jugoslawien und EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

Ekonomska i ekohistorija

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

183

ist für die Koordinierung des IWM-Projekts The Experience of War in East Central Europe: Social Disruption and Political Revolution in Wien zuständig.« (12. 5. 1992); »Fields of Research...Tony Judt / Drago Roksandic. Research on the Modern History of Central Europe: Society and Politics includes an interdisciplinary project on resistance and collaboration in Europe during World War II and the (mis)memory of these phenomena in postwar Europe. Since 1991, the Institute has held annual IWM Lectures on the Modern History of Central Europe.« (str. 10); Rujan 1994.: »Roksandic is working on IWM project ‘Rethinking Post-War Europe.« (IWM-Newsletter 46/1997) D.R., »Corresponding Fellow of the IHS« (str. 28) D.R., »Visiting Fellow of the IHS»: 1991., 1992., 1997. D.R., »Guest of the IHS (one-month research stays)»: 1993., rujan 1994. 4. 1998., ožujak - travanj. Professeur-invité u Departement d’études germaniques, Université Paris-8. 5. 1998., kolovoz. Senior Fellow. Center for European Integration Studies, Bonn 6. 1995. - 2002. Re-current Visiting Professor. Central European University - History Department in Budapest 7. 2001., rujan. Pariz. Istraživač u hrvatsko-francuskom projektu (Sveučilište u Strasbourgu). 8. 2003., siječanj, 21. Università degli studi di Padova. Dipartimento di storia. Roksandić, Drago. Confini e società tra Imperio asburgico e Impero ottomano (secoli XVII - XIX). 9. 2004., ožujak, 3., 10., 17. i 31. Salle Delamarre. L’École pratique des hautes études (l’EPHE), Paris. Salle Delamarre. Roksandić, Drago. Directeur d’études invité étranger. L’illyrisme croate et slave du Sud (XVe - XIXe siècles): des traditions inventées, vecues, réflechies. 10. 2004., ožujak, 20. l’Institut hongrois de Paris (92, rue Bonaparte, 75006 Paris). L’École pratique des hautes études (l’EPHE), Paris. Section des sciences historiques et philologiques: Journée d’études sur la Hongrie et la Croatie. Roksandić, Drago. Ban Josip Jelačić et la guerre contre les Hongrois en 1848-1849: les mythes croates en (re)construction. 11. 2006., lipanj, 11. - 25., Beč: Oesterreichisches Staatsarchiv. Arhivska istraživanja. 12. 2007., prosinac, 2. - 16., Paris: Archives nationales i Bibliothéque nationale. Arhivska i knjižnička istraživanja.

2.2. Predavanje po pozivu i sudjelovanje po pozivu na međunarodnim znanstvenim skupovima 1. 2. 3. 4.

1 981., studeni, 23. - 25., Zagreb. Odjel za hrvatsku povijest i Savez povijesnih društava Hrvatske. Međunarodni znanstveni skup u povodu 100. obljetnice sjedinjenja Vojne krajine s Hrvatskom. Roksandić, Drago. Rasprave o ukidanju krajiškog uređenja u Vojnoj Hrvatskoj (1809. - 1811.). 1985., rujan, 26. - 27., Ljubljana. Deuxième Colloque Franco-Yougoslave des Historiens. Priopćenje. Francuski. 1986., travanj, 24. - 25., Beograd. Međuakademijski odbor za istoriju vojnih krajina u jugoslovenskim zemljama novoga veka, Beograd, SANU. Znanstveni skup Vojne krajine u jugoslovenskim zemljama u novom veku do Karlovačkog mira 1699. godine. Roksandić, Drago; Obradović, Ivan. O popisu žumberačkih uskoka iz 1551. godine. 1988., rujan, 10. - 15., Rackeve (Mađarska). Američki savjet učenih društava, Mađarska akademija znanosti i Ekonomsko sveučilište »Karl Marx« u Budimpešti. Međunarodni kolokvij Modeli razvoja i teorije modernizacije u Istočnoj Evropi između svjetskih ratova. Roksandić, Drago. Agrarne ideologije i teorije modernizacije u Jugoslaviji od 1918. do 1929. Engleski.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

184

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

5. 1 988., listopad, 13. - 15., Pariz. Centre d’Études des Civilisations de l’Europe Centrale et du Sud-Est. Institut National des Langues et Civilisations Orientales, Paris, France. Internacionalni kolokvij L’image de la France Révolutionnaire dans les Pays et les Peuples de l’Europe Centrale et du Sud-Est. Roksandić, Drago.  L’image de la Révolution française parmi les Serbes et les Croates. (1789-1799). Francuski. 6. 1990., veljača, 15., Yale University. Pierson College master’s house. Roksandić, Drago. The Habsburg Military Frontier: Society and Modernization. Engleski. 7. 1990., veljača, 26., Yugoslav Press and Cultural Center (767 Third Avenue (at 48th Street), 18th Floor (212) 838-2306 Roksandić, Drago. The Military Border: Between Militarization and Development. Engleski. 8. 1989., prosinac, 15., Vrginmost. Historijski arhiv u Karlovcu. Znanstveni skup »Ostrožinski pravilnik 1941. godine«. Roksandić, Drago. Tradicija vojnokrajiškog prava i Ostrožinski pravilnik. 9. 1991., rujan, 6. - 8., Budapest. The Liberal Alternative, East-Central European Forum & Friedrich Naumann Stiftung. Simpozij Minority-Law Drafts in East-Central Europe. Engleski. Roksandić, Drago. The Legal Status of Serbs in Croatia. Engleski. 10. 1991., listopad, 29., Wien. Institut für die Wissenschaften vom Menschen. Roksandić, Drago. Historical Perspectives on the Crisis in »Yugoslavia«: The Failure of Modernisation (javno predavanje). Engleski. 11. 1991., studeni, 4., Bilbao (Baskija, Španjolska) University of Deusto. Roksandić, Drago. Croatia’s Past and Present. Engleski. 12. 1991., studeni, 7., Wien. Österreichisches Ost- und Südosteuropa-Institut. Roksandić, Drago. Der serbisch-kroatische Konflikt. Njemački. 13. 1991., studeni, 18., Berlin. Aspen Institute Berlin i Time Magazine. New Europe Conference. Engleski. 14. 1991., studeni, 27., Wien. Sveučilište u Beču. Seminar profesora Arnolda Suppana. Roksandić, Drago. Serbian and Croatian National Programs and Stereotypes. Engleski. 15. 1991., studeni, 29., Wien. Diplomatische Akademie. Roksandić, Drago. The Historical Background of the Fall of Yugoslavia. Engleski. 16. 1991., prosinac, 10., Wien. Predavanje na »Festvortrag: Ludwig-Jedlicka-Gedächtnispreis.« Kleiner Festsaal der Universität Wien. Roksandić, Drago. Die Rolle des Historikers im europäischen Umbruch. Njemački. 17. 1991., prosinac, 12. - 14., Frankfurt na Majni. Institut für Europäische Studien im Palais Jalta. Simpozij Die Demokratie und ihre Minderheiten. Roksandić, Drago. Serben und Kroaten - eine komparative Analyse der nationalen Integrationen beider Völker in den Modernisierungsprozessen des 19. und 20. Jahrhunderts. Njemački. 18. 1992., veljača, 3. - 4., Paris. L’École des Hautes Études en Sciences Sociales. Simpozij Le destin des nations »yougoslaves. Francuski. 19. 1992., ožujak, 1., Budapest. Friedrich-Naumann-Stiftung & Allinace of Free Democrats. Međunarodna konferencija Chances for a good peace. Roksandić, Drago. Croats and Serbs in Croatia: How to stay together? Engleski.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

Ekonomska i ekohistorija

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

20. 21. 22.

23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 30. 31. 32. 33.

185

1 992., svibanj, 12., Wien. Institut für die Wissenschaften vom Menschen. Roksandić, Drago. National Minorities in the Former Yugoslav Federation. Engleski. 1992., svibanj, 26., München. Gasteig. Simpozij Explosion des Nationalismus. Roksandić, Drago. Serben und Kroaten. Die historische Dimension des jugoslawischen Bürgerkrieges. Njemački. 1992., svibanj, 26., Graz. Urania & Universität Graz. Roksandić, Drago. Jugoslawismus und Serbentum - Die Serben als Staatsvolk und Minderheit. (Predavanje u Vortragsreihe »Die Serben - ein Volk zwischen Byzanz und Rom, zwischen Orient und Okzident«). Njemački. 1992., rujan, 18. - 20., Airlie, Virginia, USA. The Woodrow Wilson Center & University of Minnesota. Međunarodna znanstvena konferencija Christianity and Islam in Southeastern Europe: Religious Accomodation or Ethnic Antagonism? Roksandić, Drago. Relations between the religions in the Habsburg Military Border. Engleski. 1992., studeni, 6. - 7., Wien. Volkshochschule Hietzing in Wien, Jüdisches Institut für Erwachsenenbildung, Gesellschaft für Kulturpolitik. Simpozij Tabu und Geschichte. Roksandić, Drago. Nationale Konflikte in Titos Jugoslawien - ein Tabu? Njemački. 1993., srpanj, 9. - 12., Beglerhof Hotel. Alpbach, Austrija. Liberty Fund, Indianapolis, Indiana Liberty, Nationalism and Ethnic Identity. 1993., rujan, 3. - 5., Wien. Institut für die Wissenschaften vom Menschen. Međunarodna znanstvena konferencija Resistance and Collaboration in Europe, 1939-1945: Experience, Memory, Myth and Appropriation. Roksandić, Drago. Shifting References: The Celebrations of Uprisings in Croatia, 1945-1991. Engleski. 1993., rujan, 19. - 21., Štirin/Prag. The Prague CEU Foundation. Međunarodna znanstvena konferencija Germany in the Central-East European Crisis Zone. Roksandić, Drago. Croatian and Serbian Austroslavism 1848/1849 - 1867/1868 and the Little German Concept. Engleski. 1993., rujan, 29., New York. New York University Center for European Studies. Roksandić, Drago. Is War Our Destiny? Case Study of the Collapse of Yugoslavia. Engleski. 1993., listopad, 1. - 3., Budapest. Open Society Fund, Inc., New York & Open Society Institute Budapest. Conference on Ethnic Conflict. Engleski. 1993., listopad, 22. - 23., Minneapolis, Minnesota, USA. The Woodrow Wilson Center, Washington, D.C. & University of Minnesota. Međunarodna znanstvena konferencija Christianity and Islam in Southeastern Europe. Roksandić, Drago. Religious Relations on the Habsburg Military Border. Engleski. 1993., listopad, 26., Boston, SAD. Department of International Relations of the Boston University. Roksandić, Drago. Nations and Religions of the Central Balkans in Modern Historical Perspective. Engleski. 1993., listopad, 27., Washington D.C., USA. The Woodrow Willson Center, Washington, D.C. Roksandić, Drago. Serbs in Croatia: Past and Present. Engleski. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

186

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

34. 1 994., lipanj, 22. - 25., Mürzzuschlag, Österreich. Međunarodna znanstvena konferencija Mitteleuropa!! Verstaubt? Vergangen? Versunen? Roksandić, Drago. Völkerkerker, Vielvölkerstaat, neue Nationalstaaten - Illusionen und Realitäten der kleinen Völker Europas. Njemački. 35. 1994., (...), Sopron. Österreichisches Ost- und Südosteuropa-Institut. Međunarodna znanstvena konferencija Revolutionen in Ostmitteleuropa 1789-1989. Schwerpunkt Ungarn. Roksandić, Drago. 1848 - Revolution oder Rebellion in Ungarn. Njemački. 36. 1994., (...), Bonn. Haus der deutschen Kultur. Znanstvena rasprava The Borders of Europe. Njemački. 37. 1994., ožujak, 3., Zagreb. Fakultet političkih znanosti, Američki centar i HUDHZ. Kolokvij Thomas Jefferson (1743. - 1826.) o slobodi, demokraciji i državi. Roksandić, Drago. O »herojima« i postanku Sjedinjenih Američkih Dražava. 38. 1994., travanj, 25. - 28., Beglerhof Hotel, Alpbach, Austrija. Liberty Fund, Indianapolis, Indiana Spontaneity, Free Societies, and the State in Eastern Europe. 39. 1994., lipanj, 9. - 12., Europe House, Zagreb. Međunarodna konferencija Teaching the Comparative History of Central- and South-East Europe. Roksandić, Drago. Why the Comparative Regional History? Engleski. 40. 1994., rujan, 27., Wien. Institut für die Wissenschaften vom Menschen: »Tuesday Lecture.« Roksandić, Drago. 1848 and 1990: Two Crossroads of Modern Croatian History: A Comparative Analysis. Engleski. 41. 1994., studeni, 23., Budapest. CEU History Department. Roksandić, Drago. Croats, Serbs and Hungarians, 1790-1848: National Intergrations and National Ideologies in Comparative Historical Interpretation. Engleski. 42. 1995., siječanj, 23. - 25., Königstein/Ts. Seminar zur politischen Bildung: Der europäische Krieg. Die Nachfolgestaaten Jugoslawiens nach dem Zerfall der Blöcke. Roksandić, Drago. Die kroatisch-serbischen Beziehungen in Kroatien: Rekonziliation oder Segregation? Njemački. 43. 1995., travanj, 13. - 15., Moscow. International Foundation Cultural Initiative. Regionalism in Central Europe Međunarodna znanstvena konferencija Central Europe: History and Current Political Development. Engleski. 44. 1995., travanj, 19., Ljubljana. Roksandić, Drago. Problemi komparativne historije procesa nacionalnih integracija i konstituiranja nacionalnih ideologija Hrvata i Srba u Hrvatskoj (predavanje na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Ljubljani). 45. 1995., svibanj, 10. (»Europatag»). Freiburg (Švicarska). Senatssaal der Universität Freiburg (Miséricorde). Znanstveni kolokvij Wo sind die Grenzen Europas? (Glavni sudionici: Bogdan Mirtchev, Drago Roksandić, Urs Altermatt.) Njemački, engleski. 46. 1995., svibanj, 10. - 12., Prekmurje, Slovenija. Međunarodna znanstvena konferencija Ljudje ob Muri. Roksandić, Drago. Slavonska vojna krajina i unutrašnje austrijske zemlje u 16. stoljeću.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

Ekonomska i ekohistorija

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

187

47. 1995., svibanj, 20. - 22., Cavtat. HAZU - Međunarodno središte hrvatskih sveučilišta u Dubrovniku i konavoski ogranak Matice hrvatske. Znanstveni skup Baldo Bogišić i njegova ostavština u Cavtatu. Roksandić, Drago. Prepiska Ognjeslava Utješenovića Ostrožinskog s Baldom Bogišićem iz Bogišićeve ostavštine. 48. 1995., svibanj, 25. - 29., Kiew. Internationale Konferenz Kulturwissenschaft zwischen slawischen und deutschsprachigen Welt.... Zu Ehren Dmytro Cyzevd’kyjs. Roksandić, Drago. Das Slawische und das Deutsche im Verständnis der Mitglieder des Vereins »Druztvo slavenska lipa na slavenskom jugu«. Njemački. 49. 1995., svibanj, 7. Zagreb. Filozofski fakultet: Odsjek za povijest - Američki centar. Vijećnica Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Znanstveni kolokvij Alexis de Tocqueville o američkoj povijesti. Roksandić, Drago. Alexis de Tocqueville i ‘exceptionalism’ američke povijesti. Vidjeti: Roksandić, Drago; Brkljačić, Maja (ur.). Alexis de Tocqueville o američkoj povijesti. Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu; United States Information Service, Zagreb. Zagreb, 1998. 50. 1995., lipanj, 11. - 14., Brno. Sveučilište u Brnu. Češke teme u hrvatskom tisku od 1945. do 1948. godine. Međunarodni skup Revolutionen in den Böhmischen Ländern. Von der Hussitenrevolution zur samtenen Revolution. Njemački. 51. 1995., rujan, 21. - 23., Luxembourg. Centre universitaire de Luxembourg. Znanstveni kolokvij Regions, nations, mondialisation. Roksandić, Drago. Croatia between Central Europe, Mediterranean and South-Eastern Europe. Engleski. 52. 1995., rujan, 27. - listopad, 3., Montmorancy, Francuska. Ville de Montmorancy, Musée Jean-Jacques Rousseau. II. međunarodni kolokvij J.-J. Rousseau, politique et nation. Roksandić, Drago. Rousseau parmi les Croates et les Serbes jusqu’au 1848. Francuski. 53. 1995., (...), Wien. Institut für die Wissenschaften vom Menschen. Roksandić, Drago. Ban Josip Jelačić (1801. - 1859.): mitovi u promjenama i trajanjima. Engleski. 54. 1995., prosinac, 5. - 7., Lublin, Poljska. Institute of East-Central Europe. Catholic University. International Conference Identity, Otherness, Tolerance and the Culture of Peace. Roksandić, Drago. Religious Tolerance and Intolerance among Southern Slavs in the 16th-18th centuries. Engleski. 55. 1996., srpanj, 4. - 6., Sussex, Great Britain. University of Sussex. International Conference After the War was Over: Reconstructing the Family, Society and the Law in Southern Europe, 1944-1950. Roksandić, Drago. Expropriations in Zagreb after Victory: What Kind of Justice? Engleski. 56. 1996., srpanj, 25. - 28., Beglerhof Hotel, Alpbach, Austrija. Liberty Fund, Indianapolis, Indiana Free Societies and the State in Eastern Europe. 57. 1996., rujan, 2. - 6., Lublin. Institute of East-Central Europe. Catholic University. International Conference Christianity in East-Central Europe and its Relations with the West and the East. Roksandić, Drago. The Coexistence Between the Churches in the Balkan Area. Engleski. 58. 1996., rujan, 19. - 21., Budapest. Matrafüred-kollokviumok International Conference The Habsburg Enlightenment and South Slavic Languages in the Monarchy. Engleski. 59. 1996., rujan, 26. - 27., Gradac - Zaostrog. Znanstveni skup Gornje Primorje. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

188 60. 61. 62. 63. 64. 65. 66. 67. 68. 69. 70. 71.

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

Roksandić, Drago. Lujo Matutinović (1765. - 1844.). Vojnik i spisatelj. 1996., listopad, 17. - 19., Luxembourg. Centre Universitaire de Luxembourg. Colloque interdisciplinaire Les espaces méditerranéens«. Roksandić, Drago. Le cas croate. Francuski. 1996., listopad, 21. - 22., Prag. Le Centre Français de Recherche en Sciences Sociales (CeFReS). Međunarodna znanstvena konferencija Les enjeux de l’histoire en Europe centrale aujourd’hui. Roksandić, Drago. Croates et Serbes dans un cadre comparatif. Francuski. 1996., studeni, 26., Firenca. Europski sveučilišni institut. Kolegij profesora Miroslava Hrocha. Roksandić, Drago. Hrvatska i srpska nacionalna integracija - komparatistički. Engleski. 1996., studeni, 27. - 29., Moskva. Institute of Slavonic and Balkan Studies of the Russian Academy of Sciences. Međunarodna konferencija Historical and Cultural Situation in East-Central Europe: Integration and National Specificity, 1867-1918. Roksandić, Drago. Central-European controversies in the mirror of the »New Course« policy of Croats and Serbs in Croatia in the early 20th century. Engleski. 1997., siječanj, 17. - 18., Ann Arbor, Michigan, USA. Center for Russian and East European Studies, University of Michigan. Workshop Doing History in the Shadow of the Balkan Wars. Roksandić, Drago. The Croatian historiography after 1990: Controversies upon its status within Central-, South- and Southeast-European framework. Engleski. 1997., siječanj, 24., Budimpešta. Central European University Budapest. Rasprava Croatia Today: Round Table Discussion. Engleski. D.R., moderator rasprave. Engleski. 1997., ožujak, 21. - 22., Budapest. Institute on Southeastern Europe, CEU Budapest. First International Triplex Confinium Conference Triplex confinium after the Vienna war (1683-1699): problems of micro-historical reserach. Engleski. 1997., travanj, 18., Wien. Österreichische UNESCO-Kommission & Österreichisches Ost- und Südosteuropa Institut. Predkonferencija Multiethnizität und Multikulturalität in Mittel-, Ost und Südosteuropa. Übereinstimmung und Konflikte. Njemački. 1997., travanj, 24. - 27., New York. New York University & IWM Wien. New York University - Remark Institute. International Conference Remebering, Adapting, Overcoming: The Legacy of World War Two in Europe. Roksandić, Drago. Resistance and State-Making. Engleski. 1997., lipanj, 11., Zagreb. Institut za migracije i narodnosti. Znanstveni skup Etnički razvitak europskih nacija: Hrvatska - Europa. Roksandić, Drago. Etničnost i religija. 1997., lipanj, 16., Zagreb. Zavod za hrvatsku povijest Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Znanstveni kolokvij o monografiji Catherine Wendy Bracewell »Senjski uskoci. Piratstvo, razbojništvo i sveti rad na Jadranu u šesnaestom stoljeću«. (Zagreb, Barbat, 1997.). Roksandić, Drago. O uskočkom junaštvu u očima »drugih«. 1997., lipanj, 19. - 20., Zagreb. SKD Prosvjeta i Odsjek za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Znanstveni skup o Vladanu Desnici. Roksandić, Drago. »Zimsko ljetovanje« kao izvor za povijest mentaliteta.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

Ekonomska i ekohistorija

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

189

72. 1 997., lipanj, 21. - 24., Wien. Minorities and Majorities Inside and Outside the Ethnic Nation-State: Croatian Serbs. Predavanje na međunarodnoj konferenciji »Ethnic Politics of War and Peace in South East Europe and the Middle East.« IFK, Austrian Institute for International Affairs & Karl Renner-Institut. Engleski. 73. 1997., kolovoz, 15. - 17., Plovdiv. Images of the ‘Other’. Mythologies, Stereotypes, Doctrines, Intellectual Debates: Triplex Confinium. Predavanje na International Summer University. Transeuropennes, New Bulgarian University & Open Society Institute Sofia. Engleski. 74. 1997., rujan, 30., Wien. Institut für die Wissenschaften vom Menschen. Dienstvorträge September / Oktober 1997. Roksandić, Drago. Roots of Tolerance and Intolerance: The Impact of Interconfessional Relations in the Habsburg Empire (1555-1918). Engleski. 75. 1997., listopad, 16. - 18., Vicenza. Lujo Matutinović (1765. - 1844.): uomo limite. Predavanje na međunarodnom znanstvenom skupu »L’area alto-adriatica dal riformismo veneziano all’eta napoleonica.« Istituto per le ricerche di storia sociale e religiosa. Francuski. 76. 1997., prosinac, 3., Wien. Emergence of Conflicting Political Cultures: Croatia in the Spring of 1848. Izlaganje u sklopu »Seminar in the IWM Field of Research ‘Political and Social Transformation in Central and Eastern Europe«. Engleski. 77. 1998., siječanj, 14., Zagreb. Habsburški apsolutizam i hrvatski protonacionalizam: »Croatia Rediviva« Pavla Rittera Vitezovića i izvorišta hrvatske političke misli. Izlaganje na znanstvenom kolokviju Zavoda za hrvatsku povijest Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. 78. 1998., veljača, 26. - 28., Budapest. French Authorieties on the Military Croatia (1809-1813). Izlaganje na kolokviju »Gesellschaften und interethnischen Beziehungen in Ost-Mittel-Europa im 19. Jahrhundert.« Forschungsgruppe für die Geschichte Ost- und Mitteleuropas der Ungarischen Akademie der Wissenschaften & Universität der Wirtschaftswissenschaft. Engleski. 79. 1998., ožujak, 2. - 4., Wien. Der Parlamentarismus von 1848 in der politischen Kultur Kroatiens: Rezeptionen seit 1990. Izlaganje na međunarodnom skupu »1848: Ereignis und Erinnerung in den politischen Kulturen Mitteleuropas.« Österreichische Akademie der Wissenschaften. Njemački. 80. 1998., ožujak, 27. - 28., Paris. Lujo Matutinović: l’homme frontiere. Colloque Ecriture de soi, ego-documents, auto-perception des communautes. Le journal intime, de l’identite individuelle a l’identite collective (u suradnji s profesorom Jacquesom Le Riderom). Francuski. 81. 1998., travanj, 7., Paris. Les consequences de la guerre et les conditions de la stabilite dans l’espace ex-yougoslave. Predavanje na Universite Paris-8. Francuski.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

190

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

82. 1 998., travanj, 8., Paris. Le nationalisme croate au XIXe siecle. Predavanje na Institut Pierre Renouvin. Centre de l’Histoire de l’Europe Centrale Contemporaine. Universite de Paris I-Pantheon-Sorbonne. Francuski. 83. 1998., travanj, 15., Zagreb. Recentna istraživanja o Europi u proljeće 1848. Izlaganje na kolokviju »Hrvatska u proljeće 1848.«. Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. 84. 1998., travanj, 24. - 25., Zagreb - Vinkovci - Davor. Relkovićev opus, jezik i čitatelji. Predavanje na znanstvenom skupu »Matija Antun Relković (1739. - 1798.) i Slavonija 18. stoljeća«. Filozofski fakultet u Zagrebu. 85. 1998., lipanj, 8. - 9., Valognes (Manche) & Chateau de Tocqueville, France. La souverainete dans l’Empire Ottoman. Predavanje na kolokviju »La souverainete reconsideree: le sud-est de l’Europe apres la chute de l’Empire Ottoman«. La Societe Tocqueville/The Tocqueville Society. Francuski. 86. 1998., lipanj, 9. - 12., Klagenfurt. Das Slaventum in der nationalen Ideologien der Kroaten und Serben in der Habsburgermonarchie 1848 und der Prager Slavenkongreß. 4. Trattener Forschungsgespräch 1998, Universität Klagenfurt. Njemački. 87. 1998., lipanj, 13. - 16., Wien. Recent Controversies about »Populists« and »Westernizers« in the Croatian Society in a Historical Perspective. Predavanje na znanstvenom skupu »Populists« and »Westernizers« in Central and Eastern Europe after 1989. SASE & IWM. Engleski. 88. 1998., lipanj, 16. - 19., Beglerhof Hotel, Alpbach, Austrija. Liberty Fund Colloquium. Indianapolis, Indiana. Freedom and Progress: The Outlook for Eastern Europe. Engleski. 89. 1998., rujan, 28. - 30., Wien. Medien/Images. Predavanje na međunarodnoj konferenciji »Multiethinizität und Multikulturalität im mittleren, östlichen und südöstlichen Europa. Gemeinsamkeit und Konflikte«. Österreichisches Ost- und SüdosteuropaInstitut. Njemački. 90. 1998., listopad 31. - studeni, 1., Budapest. Opening Lecture Second Annual Student Conference: Borders: Both Real and Subjective. CEU History Department. Engleski. 91. 1998., studeni, 14. - 16., Graz. Moderator Radionice ‘History and History Teaching’. »Workshop on History/History Teaching.« European Educational Co-operation for Peace, Stability and Democracy. Presidency Conference on Southeast Europe. Engleski. 92. 1998., prosinac, 9. - 12., Graz. The Triplex Confinium (cca. 1700-1750): Border and/or Borders Izlaganje na Second International Triplex Confinium Conference »Plan and Practice. How to Construct a Border Society? The Triplex Confinium c. 1700-1750.« Department for Southeast European Studies, University of Graz & CEU. Engleski. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

Ekonomska i ekohistorija

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

191

93. 1 998., prosinac, 16., Budapest. Urban Structures at the Frontier Between the Habsburg Monarchy and the Ottoman Empire in the First Half of the 19th Century. Predavanje u sklopu CEU History Department, Lecture Series Comparative Social History of Central and Eastern Europe in the 19th and 20th Centuries. Ceu History Department. Engleski. 94. 1999., siječanj, 28., Zagreb. Geneza reformskog plemstva u paraleli s Ugarskom Predavanje na znanstvenom skupu u povodu 200. godišnjice smrti Nikole Škrlca Lomničkog (1729. 1799.). HAZU - Razred za društvene znanosti i Pravni fakultet u Zagrebu. Hrvatski. 95. 1999., veljača, 1., Napulj. Shifting Boundaries, Clientelism and Balkan Identities. Priopćenje na međunarodnoj znanstvenoj konferenciji. Sveučilište u Napulju. Engleski. 96. 1999., veljača, 7. - 8., Jeruzalem. Sudjelovanje u raspravi za pripremu konferencije. Radionica o istraživanjima modernih migracija. Herbrew University of Jerusalem. (NB: Konferencija na temu »Diaspora and Ethnic Migrants in 20th Century« održana je na HumboldtUniversität zu Berlin, May, 20-22, 1999.) Engleski. 97. 1999., ožujak, 19., Budapest. Complex Borders and/or Frontiers: Controversies in European Regional History. Predavanje u sklopu CEU History Department Faculty Seminar Series. Engleski. 98. 1999., lipanj, 16. - 20., Halki (Greece) Public Uses of Anti-Fascism in Croatia, 1991-1999 Predavanje na međunarodnoj konferenciji National Memory in Southeastern Europe ELIAMEP & CDSEE. Engleski. 99. 1999., srpanj, 8. - 11., Beglerhof Hotel, Alpbach, Austrija. Liberty Fund Colloquium. Indianapolis, Indiana. Universities, Intellectuals, and Liberty in Russia and Eastern Europe. Engleski. 100. 1999., srpanj, 15. - 19., Istanbul. The Fall of Constantinople and the First Balkan War in Croatian Textbooks Izlaganje na Workshop for Regional Co-operation. »For a Common Historiography of the Ottoman Empire«. Transeuropeennes. Engleski. 101. 1999., rujan, 1., Budapest. Southeastern Europe and/or the Balkans: A region escaping to identify itself.. Predavanje u sklopu Workshop: Introduction to the Study of Southeastern Europe. CEU, Southeast European Studies. Engleski 102. 1999., listopad, 29., Zagreb. Dinara kao ekohistorijski problem - ranonovovjekovni kartografski aspekti. Izlaganje na znanstvenom kolokviju »Kartografski izvori za povijest Triplex Confiniuma«. Hrvatski državni arhiv i Zavod za hrvatsku povijest. Hrvatski državni arhiv. Hrvatski.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

192

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

103. 1 999., studeni, 4., Wien. Festsaal der Botschaft der Republik Ungarn. Roksandić, Drago. »Südslavische Volksforderungen im Frühling 1848. und das Ungarische Nationalitätengesetz von 1849. Ein politisch-ideologischer Verglecih«. Symposium Das Ungarsiche Nationalitätengesetz von 1849. Folgen und Perspektiven. Organizirali: Botschaft der Republik Ungarn, Collegium Hungaricum, Österreichisches Ost-und Südosteuropa Institut. 104. 1999., prosinac, 2., Wien. Predstavljanje knjiga prof. Arnolda Suppana. »Kroatien auf seinen Wegen nach Mitteleuropa. Buchpräsentation zum Thema mit Univ.-Prof. Dr. Arnold Suppan«. Diplomatische Akademie. Njemački. 105. 2000., veljača, 15., Beograd. Balkanski nacionalizmi. Predavanje u ciklusu »Prožimanje kultura Balkana« u Akademskoj alternativnoj obrazovnoj mreži. 106. 2000., veljača, 16., Beograd Main Questions of the New Era: Comparative Serbian-Croatian History. Predavanje u programu »Political Theory and Practice of Democracy«. Alternative Academic Educational Network Beograd. 107. 2000., ožujak, 31. - travanj, 1., Berlin. Men in Multiple Borderlands: The Triplex Confinium. Predavanje na međunarodnoj znanstvenoj konferenciji »Mental Maps. The Construction of Boundaries in Europe since the Enlightenment«. Zentrum für Vergleichende Geschichte Europas (ZVGE). Engleski, njemački. 108. 2000., travanj, 7., Wien 1848: Ereignis und Erinerung in den politischen Kulturen Mitteleuropas. Predavanje na Österreichische Akademie der Wissenschaften. Njemački. 109. 2000., svibanj, 3. - 7., Zadar. Eco-history of a multiple borderland. Third International Triplex Confinium Conference »Eco-history of the Triplex Confinium, 1500-1800«. Zavod za hrvatsku povijest - CEU Budapest (Filozofski fakultet u Zadru). Engleski. 110. 2000., srpanj, 18., Kraków. National integrations and failing modernizations in South-Eastern Europe in a historical perspective. Predavanja u Ljetnoj školi Sveučilišta u Krakowu. Engleski. 111. 2000., kolovoz, 23. - 30., Crikvenica. Europski dom Zagreb: Summer University »Europe 2000«. Roksandić, Drago. »Intercultural Dialogue in Europe«. Engleski. 112. 2000., listopad, 27. - 28., Vicenza. L’Italie dans l’imaginaire politique serbe en Croatie a l’epoque des guerres balcaniques (1912-1913). Predavanje na međunarodnoj znanstvenoj konferenciji »L’Italia e i Balcani dal congresso di Berlino alla prima guerra mondiale 1878-1919.« Istituto per le ricerche di storia sociale e religiosa. Francuski. 113. 2000., listopad, 4. - 6., Wien. Michael Mitterauer i Drago Roksandić. Zur Religionsgeographie Suedosteuropas - Didaktische Aspekte Predavanje na sjednici Stiftung Pro Oriente, Kommission für Südosteuropäische Geschichte. Njemački.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

Ekonomska i ekohistorija

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

193

114. 2 000., prosinac, 12., Križevci. Uvodno izlaganje. Znanstveni kolokvij »Život i djelo profesora dr. Karla Horvata (1874. - 1920.)«. Zavod za hrvatsku povijest i Povijesno društvo Križevci. 115. 2000., prosinac, 16. - 17., Tübingen. Sudjelovanje u javnom vrednovanju znanstvenog projekta. Arbeitsgeschpräch »Lebensformen einer mobilisierter Gesellschaft. Die Banater und die Slawonische Militärgrenze vom späten 17. bis zum Ende des 19. Jahrhunderts«. Institut für Donauschwäbische Geschichte und Landeskunde. Forschungsbereich Zeitgeschichte i Sveučilište u Tübingenu. Njemački. 116. 2001., siječanj, 25., Zagreb. Znanstveni kolokvij »Demografske promjene na području Križevačke županije i Varaždinskog generalata u ranome novom vijeku« međunarodnog istraživačkog projekta »Temeljni dokumenti hrvatske povijesti« - kritičko izdanje Statuta Valachorum, Zavod za hrvatsku povijest, Filozofski fakultet Zagreb. (Uvodno izlaganje.) 117. 2001., siječanj, 27. - 31., Tel Aviv. Early Modern Cartographic Categorizations: The Multiple Borderlands of Southeast Europe. Predavanje na međunarodnoj znanstvenoj konferenciji »The Mediterranean Idea«. The Center for Mediterranean Civilizations Project at Tel-Aviv University. Engleski. 118. 2001., ožujak, 1. - 4., Herceg Novi. Fridrich-Naumann-Stiftung. Peti međunarodni simpozij »Dijalog povjesničara/istoričara«. Roksandić, Drago. »Hrvatski i srpski identiteti u komparativnohistorijskoj perspektivi: problemi usporedbe dvije interpretacijske tradicije«. 119. 2001., travanj, 26., Budapest. Making an Atlas of the Religious History of Southeastern Europe: Problems, Approaches, Methods. Predavanje u sklopu CEU History Department Faculty Seminar. CEU. Engleski. 120. 2001., travanj, 26. - 29., Budapest. Chair: Theme 1 - Symbolic geography, regional space and identities; Panel: The liminal space of Europe and identity in borderland societies Međunarodna znanstvena konferencija »Europe 1000-2000: A thousand years of civitas, communitas et universitas«. CEU, History Department and European Review of History. Engleski. 121. 2001., svibanj, 21., Zagreb. Izvori za gospodarsku povijest i suvremene tendencije. Okrugli stol. Hrvatski državni arhiv. 122 2001., lipanj, 21., Križevci. Znanstveni kolokvij »Temeljni problemi demografsko-historijskih istraživanja na području Križevačke županije i Varaždinskog generalata u ranome novom vijeku«, Međunarodni istraživački projekt »Triplex Confinium« (izvedbeni projekt »Podravsko višegraničje») i Povijesno društvo Križevci. (Uvodno izlaganje.) 123. 2001., srpanj, 12. - 17., Palić/Subotica. Centar za istraživanja religije BOŠ-a - Međunarodna ljetna škola »Religije Balkana: susreti i prožimanja«. 1. Uvodno predavanje »Balkan kao granično područje: geografsko-historijske karakteristike religija Balkana« (12. 7. 2001.). 2. Prezentacija »Atlasa vjerske povijesti jugoistočne Europe od prapovijesti do danas« (15. 7. 2001.). 3. Moderator u sekciji »Religija i suživot na Balkanu« (17. 7. 2001.).

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

194

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

124. 2 001., rujan, 13. - 15., Zadar. Les frontieres militaires croates dans la geo-strategie autrichienne et francaise a l’epoque revolutionnaire (1789-1815). Une comparaison Priopćenje na međunarodnoj znanstvenoj konferenciji »Le fait mailitaire dans les etats et les societes du Sud-Est europeen du 18e au 20e siecles«. Zavod za hrvatsku povijest - Institut Pierre Renouvin Paris-1 Sorbonne - Institut für Osteuropäische Geschichte der Universität Wien. Francuski, njemački. 125. 2001., rujan, 22., Budapest. Fernand Braudel and Mediterranean Studies Today Predavanje na CEU History Department. Zero-week Lecture Series. Engleski. 126. 2001., rujan, 24. - 26., Morović. Proclamation of Independence and Destiny of Minorities. Izlaganje na međunarodnoj znanstvenoj konferenciji »Ten Years After the Dissolution of Yugoslavia.« HABSBURG H-net i Univerzitet u Novom Sadu. Engleski. 127. 2001., listopad, 5., Zagreb. Miho Marija Milišić (Dubrovnik, 30. 4. 1711. - Dubrovnik, 2. 8. 1798.): Posljednji dubrovački »orbinijevac« i izvorišta protonacionalnog katoličkog (južno)slavenstva. Izlaganje na međunarodnoj znanstvenoj konferenciji »’Kraljevstvo Slavena’ Mavra Orbinija. Reprodukcijski okviri i recepcijski horizonti u četiristoljetnom trajanju«. Zavod za hrvatsku povijest Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. 128. 2001., listopad, 5., Zagreb, Filozofski fakultet, Zavod za hrvatsku povijest. Miho Marija Milišić (Dubrovnik, 30. 4. 1711. - Dubrovnik, 2. 8. 1798.): Posljednji dubrovački »orbinijevac« i izvorišta protonacionalnog katoličkog (južno)slavenstva. Međunarodna znanstvena konferencija »Kraljevstvo Slavena« Mavra Orbinija. Reprodukcijski okviri i recepcijski horizonti u četiristoljetnom trajanju«. 129. 2001., studeni, 29. - prosinac, 2., Kraków (Poljska). Liberty Fund Conference. Indianapolis, Indiana. Intellectuals and Communism. Engleski. 130. 2002., svibanj, 10., Sarajevo. Bosna Forum International. Hrvatska i bosanskohercegovačka višegraničja u komparativnohistorijskoj perspektivi. Predavanje. 131. 2002., lipanj, 20., Filozofski fakultet Zagreb Stručni kolokvij Međunarodnog istraživačkog projekta »Triplex Confinium« (izvedbeni projekt »Podravsko višegraničje»), »Život u ranom novom vijeku na prostoru podravskog višegraničja u europskom kontekstu«, Filozofski fakultet Zagreb, 20. lipnja 2002. godine. 132. 2002., lipanj, 26. - 28., Križevci. Ljudi i prostori Varaždinskog generalata u vrijeme proglašenja Statuta Valachorium. Priopćenje na Prvoj međunarodnoj konferenciji projekta »Podravska višegraničja«, »Etnokonfesionalne promjene na području Križevačke županije i Varaždinskog generalata u ranom novom vijeku (cca 1450. - 1800.)«. Zavod za hrvatsku povijest - Povijesno društvo Križevci. (Roksandić, Drago, predsjednik Organizacijskog odbora.) 133. 2002., rujan, 12. - 14., Payerbach (Austrija). Europäische Identität heute. Okrugli stol Payerbacher-Hof-Gespräche. Organizator: prof. dr. sc. Horst Haselsteiner (Bečko sveučilište). Njemački.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

Ekonomska i ekohistorija

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

195

134. 2 002., rujan, 19. - 21., Canadian Center for Austrian and Central European Studies, University of Alberta, Edmonton. Controversies on German Cultural Orientation in the Croatian National Renewal (1835-1848). Priopćenje na međunarodnoj znanstvenoj konferenciji »Germans and the East«. Engleski. 135. 2002., listopad, 18. - 20., Sofija (Bugarska): Centre for Advanced Studies. First International NEXUS Conference Mapping Identities (18th - 21th Centuries). Roksandić, Drago. »Constructing and Mapping Borders in the Balkans (16th - 18th Centuries)«. Engleski. 136. 2002, studeni, 15. - 16., University of Antwerp (Belgium). Local government in the ethnically mixed municipality of Glina in Croatia, 1941-1945. Congress »Local Government During World War II: Collaboration, Adjustment and Resistance in municipal Administration Under German National-Socialist Occupation«. Engleski. 137. 2002., prosinac, 19. - 20., Paris. Association françaises d‘études sur les Balkans. Premières rencontres des Études balkaniques en France: Études balkaniques: états de savoirs et pistes de recherches. Roksandić, Drago (sudionik zaključne rasprave /»intervenant»/). Francuski. 138. 2003., siječanj, 21., Sveučilište u Padovi. Odsjek za povijest (Sala di Facoltà, Palazzo Capitanio - IIo piano). Predavanje Boundaries and Societies between Habsburg and Ottoman Empires (17th - 19th Centuries) - Confine e società tra Impero asburgico e Impero ottomano (secoli XVII-XIX). Engleski. 139. 2003., siječanj, 23. - 25., Venecija. Centro interuniversitario di studi veneti. Međunarodna konferencija Patrie e nazioni nell’Europa mediterranea: italiani, corsi, greci e illirici. Roksandić, Drago. »Niccolò Tommaseo nelle appropriazioni culturali e ideologico-nazionali croate e serbe«. Francuski. 140. 2003., ožujak, 13., Zagreb. Filozofski fakultet. Zavod za hrvatsku povijest. Znanstvena tribina »Varalice, žene i nestali ljudi: Problemi identiteta i odnosa fikcije i stvarnosti u ‘Povratku Martina Guerrea’ Natalie Zemon Davies«. Uvodno izlaganje u raspravi. 141. 2003., travanj, 4. - 5., Zagreb. Vijeće Europe i EUROCLIO. Seminar History Teaching in Croatia. Hrvatski i engleski. 142. 2003., svibanj, 19. Filozofski fakultet. Vijećnica. Znanstveni kolokvij »Poslijeratni francusko-njemački odnosi i europsko približavanje«. Roksandić, Drago. »Francuska i njemačka kulturna politika u Jugoslaviji (1945. - 1990.): od kompeticije do partnerstva?» 143. 2003., srpanj, 4., Murska Sobota (Slovenija). »Beschreibung des Warasdiner Generalats (1783): Militärische Landesbeschreibung und Reisekultur. Priopćenje. Međunarodni kulturno-povijesni simpozij Mogersdorf 2003. Njemački. 144. 2003., kolovoz, 30., Zagreb. Filozofski fakultet. Scholars’ Dialogue. Satellite meeting »Indepenedence and the Fate of Minorities« Uvodno priopćenje suvoditelja subprojekta. Dennison Rusinow i Drago Roksandić. Engleski.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

196

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

145. 2 003., rujan, 4. - 6., Portorož /Slovenija. Faculty of Philosophy, University of Ljubljana; Institute for Croatian History, University of Zagreb; CNRS (IRICE, University of Paris 1 Panthéon-Sorbonne); Ost- und Südosteuropa-Institut; Institut für Osteuropäische Geschichte, Wien; Faculty of Human Sciences, Koper / Slovenija. 2nd International Conference on the Military Factor in States and Societies of South-Eastern Europe (18th-21st Centuries): »The Borders in South-Eatsern Europe: Culture and Politics (18th-21st Centuries)«. Roksandić, Drago. »Borders, Frontiers, Border Landscapes and Settings (granice, međe, kotari, krajine)«. Engleski. 146. 2003., rujan, 25. - 28., Zadar. »Dijalog povjesničara/istoričara«. Vlasi/Morlaci u hrvatskoj i srpskoj povijesti ranoga novog vijeka: stereotipi. Priopćenje. Međunarodni znanstveni skup. 147. 2003., listopad, 29., Zagreb, Novinarski dom. Hrvatsko sociološko društvo. Okrugli stol »Budućnost nacije«. Sudionik u raspravi. 148. 2003., studeni, 13. - 15., Koprivnica, Gradska vijećnica Uvodno priopćenje »Drava, rijeka bez obala? Ukrštena protivnička viđenja (kraj 18. i početak 19. stoljeća)« (priopćenje; zajedno s Kristinom Milković). Međunarodna znanstvena konferencija »Ekohistorija podravskog višegraničja (od 15. stoljeća do 1918. godine)«, Druga međunarodna konferencija izvedbenog projekta »Podravsko višegraničje«, međunarodni istraživački projekt »Triplex Confinium« - Zavod za hrvatsku povijest, Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu i Povijesno društvo Koprivnica. (Roksandić, Drago, predsjednik Znanstvenog odbora.) 149. 2003., studeni, 27. - 29., Opatija, hotel Adriatic Zavičajna povijest između lokalne i regionalne historije: shvaćanja, pristupi i prakse u interkulturnom kontekstu (priopćenje). Prvi hrvatski simpozij o nastavi povijesti »Zavičajna povijest u interkulturnom kontekstu«. Republika Hrvatska. Zavod za školstvo, Hrvatski nacionalni odbor za povijesne znanosti, Društvo za hrvatsku povjesnicu, Povijesno društvo Rijeka, Povijesno društvo otoka Krka. (Roksandić, Drago, predsjednik Pripremnog odbora.) 150. 2004., veljača, 23., Filozofski fakultet. Zavod za hrvatsku povijest. »Triplex Confinium«. Znanstveni kolokvij »Povijest stereotipa i (ne)trpeljivosti na hrvatskim višegraničjima u ranome novom vijeku: problemi, pristupi, metode i izvori«. Roksandić, Drago, predsjednik Pripremnog odbora. 151. 2004., veljača, 26., Zagreb. Hrvatsko sociološko društvo, Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Francuski institut u Zagrebu. Goethe Institut u Zagrebu. Znanstveni kolokvij »Postoji li ‘hrvatski prag’?» Voditelj skupa i podnositelj uvodnog priopćenja. Hrvatski i francuski. 152. 2004., ožujak, 25. - 27., Padova, Università degli Studi di Padova, Dipartimento di Storia Rmanj, an orthodox monastery on the Triplex Confinium: perceptions and myths (16th - 18th centuries) (priopćenje). »The Fourth International Conference of the Research Project TRIPLEX CONFINIUM: Tolerance and Intolerance on the Triplex Confinium. Religions, Cultures, Societies, Political Structures of the ‘Other’ in the Eastern Adriatic (15th - 19th Centuries)«. Università degli Studi di Padova, Dipartimento di Storia (i) Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, Zavod za hrvatsku povijest. (Roksandić, Drago, co-chairman of the Preparatory Committee) Engleski. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

Ekonomska i ekohistorija

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

153. 154. 155. 156. 157. 158. 159. 160. 161. 162.

197

2 004., travanj, 27. - 29., Matica hrvatska. Hrvatsko-srpski odnosi u Hrvatskoj u 20. stoljeću: problemi nove političke historije. Znanstveni skup »Hrvatska politika u 20. stoljeću«. MH, Strossmayerov trg 4, Zagreb, 28. 4. 2004. 2004., travanj, 29. - 30., Vienna, The Austrian National Defence Academy. Kroatien: Vom SHS-Staat zum EU-Beitrittskandidaten (priopćenje) Internationale Tagung »Europe 1914/2004. From the Disintegration of the ‘Concert of Europe’ to EU Eastern Enlargement«. The Austrian National Defence Academy, the Austrian Institute of East and Southeast European Studies (i) Austrian Society for Army Historical Research. Engleski / njemački. 2004., svibanj, 10. - 12., Venecija. Fondazione Giorgio Cini. Diventare sudditi veneziani. Migrazioni dei morlachi dai territori ottomani alla Dalmazia dopo la guerra di Morea Seminario di studi storici »Scritture del, al, sul governo» Istituto per la storia della società e dello stato veneziano. 2004., svibanj, 20. - 22., Begovo Razdolje. Političko predstavljanje nacionalnih manjina. Fakultet političkih znanosti / Centar za međunarodne studije / Friedrich Ebert Stiftung. Drago Roksandić, »Iskustva baštine: Srbi u zakonodavnoj vlasti Banske Hrvatske (1848. - 1918.) historiografske kontroverze«. 2004., svibanj, 26. - 27., Novi Sad i Beograd. Humanitarni centar za integraciju i toleranciju. Drago Roksandić. »Čovjek i nacija: hrvatska i srpska baština 20. stoljeća«. 2004., lipanj, 25. - 27., CEU, History Department, Budapest. SEE Regional History at the Crossroad: transnational or comparative regional history? »Beyond National: Rethinking the History of the Balkans from a Trans-National Perspective«. Southeast European History Network - Pasts, Inc. Center for Historical Studies, CEU, Budapest Engleski. 2004., kolovoz, 26. - 28., Karlovac, hotel Korana. Ekohistorija i zavičajna povijest - problemi, pristupi, metode i praksa. Seminar za nastavnike povijesti »Ekohistorija i zavičajna povijest«. Zavod za školstvo Republike Hrvatske i Filozofski fakultet u Zagrebu. Zavod za hrvatsku povijest. Međunarodni istraživački projekt »Triplex Confinium«. Roksandić, Drago, supredsjedatelj Pripremnog odbora. 2004., rujan, 10. - 12., Neum, hotel Zenit. Friedrich-Naumann-Stiftung - Institut za istoriju u Sarajevu. Dijalog historičara BiH. Gost / sudionik u raspravi. 2004., rujan, 16. - 18., Dubrovnik, Inter University Centre Dubrovnik. Myths about the breakup of SFR of Yugoslavia / Mitovi o raspadu SFR Jugoslavije (predavanje). »Hystorical Myths in the Yugoslav Successor States«. University of Oslo, Institute for East European and Oriental Studies (i) Institut za istoriju Sarajevo. Engleski. 2004., rujan, 22. - 25., Beč, Universität Wien. Institut für österreichische Geschichtsforschung. Internationale Tagung »Das Osmanische Reich und die Habsburgermonarchie in der Neuzeit«. Habsburg-Ottoman Twin-Cities on the Cordon Sanitaire in the 18th Century (priopćenje). Engleski.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

198

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

163. 2 004., rujan, 29. - 30., Beč, Landesverteidigungsakademie. Kroatien: Vom SHS-Staat zum EU-Beitrittskandidaten. Internationale Tagung »90 Jahre Ausbruch des Ersten Weltkriegs - Am Vorabend der EUErweiterung«. Njemački. 164. 2004., prosinac, 12. - 13. Andrássy Gyula Deutschsprachige Universität Budapest. Konferencija: The Scholars’ Initiative: The Dissolution of Yugoslavia. Priopćenje u raspravi. Engleski. 165. 2005., ožujak, 2., Padova, Archivio Antico - Palazzo del Bo - Università degli Studi di Padova. Programma »Seminario di Lancio«: Progetto »Eredità culturali dell’Adriatico: conoscenza, tutela e valorizzazione« - Interadria / Programma Interreg III A Transfrontaliero Adriatico. Povijest i kulturna dobra XVII. - XVIII. stoljeća u zadarskom zaleđu: popis stanja i definiranje mogućnosti obnove kraja. Engleski. 166. 2005., April, 19., Washington, D.C. US Institute of Peace. Balkans Working Group meeting: »Explaining the Yugoslav Catastrophe: The Quest for a Common Narrative«. Priopćenje u raspravi. Engleski. 167. 2005., travanj, 30. - svibanj, 4., Zagreb. Hrvatski institut za povijest. Znanstveni skup 1945.: razdjelnica hrvatske povijesti. Roksandić, Drago. »Pamćenje i kultura povijesnog mišljenja - baština hrvatskog antifašizma 1945. 2005.«. 168. 2005., lipanj, 4., Berlin. Frankreich-Zentrum TU Berlin. Journée d’études Kulturen der Globalisierung - Globalisierung der Kulturen?: Globalisierung der Erinnerungen: La Victime - Entre récits concurrentiels et modèle globalisé. Roksandić, Drago. »Nations-victimes dans le Sud slave: les perspectives concurentielles au XXe siècle«. Francuski. 169. 2005., rujan, 22. - 25., Osijek: 10. dijalog povjesničara/istoričara. Uredi Friedrich Naumann Stiftung Zagreb i Beograd. Roksandić, Drago. »Hrvatsko i srpsko novovjekovlje u komparativnohistorijskoj i interkulturnoj perspektivi: problemi, pristupi, metode«. 170. 2005., listopad, 12., Padova. Sveučilište u Padovi. Odsjek za povijest. Convegno di Studio Geografie confessionali. Cattolici e Ortodossi nell’ultimo secolo della Serenissima (1700-1797). Roksandić, Drago. »La confessione ortodossa nella Dalmazia e Albania venete: 1700-1797«. Francuski. 171. 2005., listopad, 14. - 15., Villa Feltrinelli, Gargnano (Italija). Sveučilište u Milanu. Odsjek za povijest. International Congress Correct Images and Distorted Images. Roksandić, Drago. »Protonational ethno-confessional stereotypes within the ‘triangle’ Croats-SerbsAustrians in the late XVIIIth century Croatia«. Engleski. 172. 2005., listopad, 26., Vila Arko, Basaričekova 24, Zagreb. Hrvatsko društvo pisaca i Srpsko kulturno društvo Prosvjeta. Simpozij u povodu 100. obljetnice rođenja Vladana Desnice. Roksandić, Drago. »Književnik, književni opus i mogućnosti historiografskih interpretacija: pokušaj ‘egohistorije’ Vladana Desnice«.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

Ekonomska i ekohistorija

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

199

173. 2 005., studeni, 17. - 18., Vijećnica FF-a Zagreb. Katedra za svjetsku povijest novog vijeka Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Centar za komparativnohistorijske i interkulturne studije Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu te Talijanski kulturni institut u Zagrebu. Hrvatsko-talijanski znanstveni kolokvij u povodu 200. obljetnice rođenja Giuseppea Mazzinija: Mazzini mislilac: između talijanskog iskustva i europske utopije (u povodu 200. obljetnice rođenja) - Mazzini pensatore: tra esperienza italiana e utopia europea (nel bicentenario della nascita). Priopćenje u raspravi i predsjedanje kolokvijem. 174. 2005., prosinac, 16. - 17., Križevci, Veliki Raven i Koprivnica. »Godina 1755. u hrvatskoj povijesti: historiografske kontroverze« (priopćenje). Međunarodna znanstvena konferencija »Hrvatska 1755. godine: društvene i gospodarske promjene između legalnih praksi i nasilja«, Treća međunarodna konferencija izvedbenog projekta »Podravsko višegraničje«, međunarodni istraživački projekt »Triplex Confinium«, Zavod za hrvatsku povijest, Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Povijesno društvo Križevci, Povijesno društvo Koprivnica. (Roksandić, Drago, predsjednik Znanstvenog odbora.) 175. 2006., veljača, 1., Vukovar: Europski dom. Europski dom Vukovar i Friedrich Ebert Stiftung Zagreb. Roksandić, Drago. »Hrvati i Srbi u srednjoj i jugoistočnoj Europi: destruktivni i konstruktivni potencijali danas« (predavanje s raspravom). 176. 2006., kolovoz, 18. - 27., Dubrovnik: Inter University Center. Elitestudiengang »Osteuropastudien»: Ludwig Maximilians Universitaet Muenchen und Universitaet Regensburg Konfliktebearbeitung interdisziplinaer. Roksandić, Drago. »Rolle der Geschichtswissenschaft und die Rolle der Historiker«. Njemački i engleski. 177. 2006., rujan, 18. - 19., Split: Književni krug. Književni krug Split i Odsjek za povijest Sveučilišta u Zadru. Međunarodni simpozij »Dalmacija 1806. - 1813.«. Roksandić, Drago. »Trpeljivost netrpeljivih: francuska uprava i pravoslavlje u Dalmaciji i Boki (1806. - 1809.)«. 178. 2006., rujan, 22., Rijeka: Muzej grada Rijeke. Adamićevo doba 1780. - 1830. Roksandić, Drago. Adamić i višestruka lojanost žitelja Ilirskih pokrajina. 179. 2006, rujan, 25. - 29., Beč i Venecija. Oesterreichische Akademie der Wissenschaften & Istituto Veneto di Scienze, Lettere ed Arti International Study Conference The Western Balkans, the Adriatic and Venice between the 13th and 18th Centuries. Roksandić, Drago. »The Morlachs of the Eastern Adriatic from the 14th to the 18th Centuries: Questions of Identity?» 180. 2007., veljača, 1., Goethe Institut Kroatien Zagreb. »Form follows function»? Zagreber Gespräche zum Projekt Europa. »Grenzräume in Europa: gestern, heute und morgen«. Prof. Dr. Dr. h.c.mult. Jürgen Kocka, etc. Moderator: Roksandić, Drago. 181. 2007, veljača, 6. - 7., Leipzig Centre for the History and Culture of East Central Europe (GWZO). Between the Ottoman and the Christian Worlds - Frontiers in Early Modern Europe. Roksandić, Drago. »Austria and its Southern Borders«. 182. 2007., veljača, 14. - 18., The British Institute of Ankara, The British Academy. Workshop on The Frontiers of the Ottoman World. Buzov, Snježana; Roksandić, Drago. »Inside and outside of the Imperial archives: The memory of the Frontier«. Engleski.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

200

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

183. 2 007., ožujak, 1., Goethe Institut Kroatien Zagreb. »Form follows function»? Zagreber Gespräche zum Projekt Europa. Sektionsleitung und Impulsreferat Prof. dr. Drago Roksandić, Prof. Dr. Holm Sundhausen, Prof. dr. Tihomir Cipek, Michael Martens (FAZ): »Europa zwischen Tradition und Innovation«. 184. 2007., svibanj, 24. - 25., University of Manchester. Workshop: Regional Intergration as a Function of Empire (RIFE). Roksandić, Drago. »National Building and Regional Integration: The Triplex Confinium«. 185. 2007., lipanj, 14., Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Hrvatsko žrtvoslovno društvo. Prva međunarodna viktimološka konferencija o žrtvama rata i oružanih sukoba u bivšoj Jugoslaviji (1991. - 2001.). Roksandić, Drago (pozvani sudionik u raspravi). 186. 2007., rujan, 27. - listopad, 4., Tokio, Kobe, Saporo. 2007., listopad, 2. - 3. Hokkaido University: Slavic Research Centre. Roksandić, Drago. »Habsburg, Venetians and Ottomans, and Military Borders«. 2007., rujan, 29., Tokio Zokei University. Roksandić, Drago. »Concept of ‘Multiple Borderlands’ in Recent Croatian Historiography«. 2007, studeni, 9. - 11., Beč: Institut fuer die Wissenschaften vom Menschen. The IWM 25 Year Anniversary Conference: Conditions for International Solidarity. 187. 2007., listopad, 20., Vijećnica Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Salzburg Seminar. Institute for Historical Justice and Reconciliation. Center for History, Democracy and Reconciliation. Okrugli stol »Rat u Hrvatskoj 1991. - 1995.«. Roksandić, Drago (sudionik okruglog stola).

2.3. Ostala javna predavanja u zemlji i svijetu 1. 2.

1 983., travanj, 27., Beograd. Savjetovanje »Etnos, narod, nacija«. Sekcija Marksističkog centra CK SKS za međunacionalne odnose. Vidjeti: Etnos, narod, nacija, Gledišta, 24/1983., br. 1 - 2, 117 - 120 (= 4 str.). 1983., svibanj, 10. - 11., Beograd. Okrugli stol »Bratstvo-jedinstvo i zajedništvo mlade generacije danas«. Centar za istraživačku, dokumentacijsku i izdavačku delatnost Predsedništva Konferencije SSOJ, 70 (= 1 str.). 3. 1983., svibanj, 12. - 13., Aranđelovac. Mogućnosti rasprave o omladini i društvenim krizama. »Omladina i društvene krize.« Sociološki susreti 1983. 3a. 1990., rujan, 28., Koprivnica. O suživotu Hrvata i Srba. Povijesno društvo Koprivnica.

4. 5.

1 991., veljača, 22. - 23., Topusko. Znanstveni skup o životu i djelu Ognjeslava Utješenovića Ostrožinskog. Roksandić, Drago. NB: Roksandić, Drago, predsjednik Pripremnog odbora skupa. 1991., lipanj, 13., Hrvatsko vijeće europskog pokreta. Stručni skup Nacionalna prava državljana Republike Hrvatske u europskom kontekstu. Podgornik, Branko. »Temelj - ljudska i građanska prava. Stručni skup HVEP o nacionalnim pravima«. Vjesnik. Petak, 14. lipnja 1991., str. 12. (Podnaslov: »Drago Roksandić predložio formiranje Vijeća Srba u Hrvatskoj koje bi bilo u konzultativnom odnosu spram Sabora«.) 6. 1991., lipanj, 24., Zagreb. »Hrvatska 1941. Rasprava u povodu 50. obljetnice početka antifašističke borbe«. Institut za suvremenu povijest, 24. lipnja 1991. Vidjeti: Časopis za suvremenu povijest 1 - 3, 1991., 94 - 97 (= 4 str.) EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

Ekonomska i ekohistorija

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

201

7. 1 991., kolovoz, 31., Wien. Minderheiten und Nationalismus. Integration und Desintegration im neuen Europa - zur besonderen Rolle der Volksgruppen und Minderheiten. Die Grüne Alternative. Arbeitskreis Minderheiten. Njemački. 8. 1991., rujan, 19., 1991., Dortmund. Jugoslawien. Ende mit Schrecken oder Schrecken ohne Ende. Informationszentrum 3. Welt & Die Grünen. Njemački. 9. 1991., listopad, 19., Wien. Suvremena povijesna izvorišta krize u hrvatsko-srpskim odnosima i mogućnostima sporazuma. Hrvatski akademski klub. 10. 1991., studeni, 5., Bilbao (Baskija, Španjolska). Croatia in the Puzzle of the Balkans. The Tragedy of a Nation. Trgovinska komora, Bilbao (Baskija, Španjolska). Engleski. 11. 1991., studeni, 28., Wien. Sudjelovanje na Kroatisch-Serbischer Round Table. Renner-Institut & Initiative für den Kroatisch-Serbischen Friedensdialog. Hrvatski, njemački. 12. 1992., siječanj, 6. - 8., Budimpešta. Is Europe big enough for all Europeans? Democracy After Communism. Foundation Budapest & National Democratic Institute for International Affairs, Washington, D.C. Engleski. 13. 1992., siječanj, 29., Wien. Die Rückkehr der Geschichte. Museum moderner Kunst, Stiftung Ludwig & Transit. Europäische Revue. Njemački. 14. 1992., ožujak, 9., Wien. Stimmen aus der Erdspalte. Jugoslawien zwischen den Kriegen. Volkshochschule Margareten. Njemački. 15. 1992., ožujak, 24., Wien. Krieg am Balkan. Die Wurzeln des »jugoslawischen« Konflikts. Dijalog Marijana Brajinovića, Alojza Ivaniševića, Vladislava Marjanovića i D. Roksandića u Internationaler Geschichtsstudentinnenverband Wien, UNI. Njemački. 16. 1992., ožujak, 31., Wien. Vojna krajina. The History of the Militärgrenze and the Origins of the Actual Conflict. Republikanischer Klub Neues Österreich. Engleski. 17. 1992., travanj, 7., Graz. Zur Menschenrechtssituation in Kroatien und der Zukunft der serbischen Minderheit. Voditelji: dr. Milorad Pupovac, dr. Drago Roksandić, dr. Karl Kaser na: Friede nach dem Krieg? Dokumentation einer Veranstaltungsreihe über die Zukunft der ehemaligen jugoslawischen Republiken, Graz: AlpeAdria-Alternativ (Festsaal der evangelischen Heilandskirche). Njemački. 18. 1 992., lipanj, 19., Wien. Gesellschaft »Nachbarschaftsinitiative für Frieden im südslawischen Raum«. Hausverwaltung Wiesbauer, Burggasse 33/2, 1070 Wien Roksandić, Drago. Croats and Serbs in Croatia: Cooperation - Conflict - Perspectives. Engleski, njemački. NB: (»Um Spenden für Flüchlinge aus dem südslawischen Raum wird gebeten.«) 19. 1993., rujan, 27. - 28., New York. Interethnic Relations in Serbia/Yugoslavia: Alternatives for the Future: Project on Ethnic Relations (Princeton, New Jersey) at the Carnegie Corporation of New York. 20. 1994., siječanj, 11. - 12., Zagreb. Međunarodna konferencija Intellectual Concerns and Scholarly Priorities in Southeastern Europe (American Council of Learned Societies, Zagreb, January 11-12, 1994).

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

202 21. 22. 23. 24. 25. 26.

27. 28. 29. 30. 31. 32. 33.

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

1 994., rujan, 19. - 21., Stubičke Toplice. Conference on Conflict Resolution and Peacemaking (Hrvatska liga za mir). 1995., srpanj, 3. - 7., Brasov (Romania). 1 European regions and European civilizations: case-study »South-Eastern Europe«. 2 Nation-building, national ideologies and national myths in the South-Easetrn Europe. 3 Borders of the European East and West and relations between Serbs and Croats in the 19th and 20th centuries. 4 Greater national ideologies and supranational projects: the historical failure of Yugoslavism. 5 South-Eastern Europe versus Central Europe. Predavanja na Summer School of the Civic Education Program by Österreichisches Ost- und Südosteuropa-Institut Wien. Brasov. Engleski. 1995., rujan, 11., Wien. Die kroatisch-serbischen Beziehungen in Kroatien heute. Friedensdialog/Mirovni dijalog, Wien, Republikanisches Klub. Hrvatski/njemački. 1996., lipanj, 8., Sarajevo. Dialogue on the Apres-Guerre. European Mozart Foundation, Sarajevo. Engleski. 1997., kolovoz, 23. - 30., Selce. Multiculturalism: A Link or a Dividing Factor? International Summer University »Europe 2000«: Europe House Zagreb, Selce. Engleski. 2002., siječanj, 17., Zagreb. Europske integracije i dezintegracije - pitanje europskog identiteta: gđa. Božena Katanec - Stjepo Martinović - prof. dr. sc. Soumitra Sharma - prof. dr. sc. Drago Roksandić. Udruženje Zdravo društvo Multikultura. Okrugli stol. 2004., svibanj, 20. - 22., Begovo Razdolje, hotel Jastreb. Iskustva baštine: Srbi u zakonodavnoj vlasti Banske Hrvatske (1848. -1918.) - historiografske kontroverze. Znanstveni skup »Političko predstavljanje nacionalnih manjina«. Fakultet političkih znanosti, Zagreb - Centar za međunarodne studije, Zagreb - Friedrich Ebert Stiftung, Zagreb. 2004., svibanj, 26., Novi Sad, Tribina HCIT-a. Čovjek i nacija: hrvatska i srpska baština 20. stoljeća. Humanitarni centar za integraciju i toleranciju, Novi Sad. 2004., svibanj, 27., Beograd, Multikulturni centar Ministarstva za ljudska i manjinska prava. Čovjek i nacija: hrvatska i srpska baština 20. stoljeća. Humanitarni centar za integraciju i toleranciju, Novi Sad. 2005., studeni, 10. Budimpešta (Srpska samouprava u Budimpešti i Srpski kulturni klub u Budimpešti). Književna večer posvećena 100. godišnjici rođenja Vladana Desnice. Drago Roksandić. Prezentacija projekta »Mostovi«. 2006. Centar za mirovne studije. Drago Roksandić: kolegij »Vjerska trpeljivost u Hrvatskoj« (23. 3., 28. 3., 30. 3., 4. 4., 11. 4., 13. 4. 2006.). 2006., studeni, 13., Knjižnica i čitaonica Dvor. Roksandić, Drago. »Kartografski izvori za povijest Banske krajine od 16. do 18. stoljeća«. 2007., siječanj, 10., Vukovar: Stručno vijeće nastavnika nacionalne grupe predmeta na srpskom jeziku u Vukovarsko-srijemskoj i Osječko-baranjskoj županiji. Roksandić, Drago. »Historija Srba u Hrvatskoj« (predavanje s raspravom). Vidjeti: »Vukovar: Stručni skup za učitelje nastave na srpskom jeziku« (http:/hina.hr/nws-bin/gnews. cgi?TOP=kultura&NID=kultura/H1105638.4yk od 10. 1. 2007., 13:31.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

Ekonomska i ekohistorija

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

34. 35. 36.

203

2 007., veljača, 19., Novinarski dom. Hrvatska sekcija frankofonih novinara. Roksandić, Drago: predavanje (francuski). 2007., svibanj, 12. - 13., Topusko. SKD Prosvjeta. Seminar za nastavnike Učenje srpskog jezika i kulture te ćiriličnog pisma. Roksandić, Drago. »Interkulturalnost u nastavi srpske povijesti u Republici Hrvatskoj«. 2007., lipanj, 8., Savez društava »Josip Broz Tito« Hrvatske. Znanstveno vijeće. Okrugli stol Bratstvo i jedinstvo / suživot. Sudionici: T. Badovinac, V. Golubović, I. Grubišić, V. Katunarić, D. Roksandić, B. Dubravica, D. Gjenero.

3. ZNANSTVENI I STRUČNI PROJEKTI I ISTRAŽIVAČKE TEME 3.1. Voditelj i istraživač (1984. - 1989.).

Povijest političke misli u Hrvatskoj. Dugoročni istraživački projekt Centra CK SKH za idejno-teorijski rad »Vladimir Bakarić« Ostvareno: 1. Rasprava Historiografsko prevodilaštvo u SR Hrvatskoj i SFR Jugoslaviji. Zagreb, 8. studenoga 1984. 2. Znanstvena rasprava u povodu knjige Dunje Rihtman-Auguštin »Struktura tradicijskog mišljenja«. Zagreb, 24. svibnja 1985. Vidi: Naše teme 4 - 6, 1985., 379 - 426. 3. Znanstveni skup Ideologija ilirskog pokreta. Zagreb, 19. - 20. prosinca 1985. 4. Znanstvena rasprava Počeci moderne Hrvatske. U povodu knjige Mirjane Gross »Počeci moderne Hrvatske. Neoapsolutizam u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji 1850. - 1860.«. Zagreb, 12. lipnja 1986. Vidi: Naše teme 7 - 8, 1989., 1867 - 1884. 5 Znanstveni kolokvij Politika i povijest. U suradnji s Fakultetom političkih znanosti. Zagreb, 26. - 27. lipnja 1986. 6. Znanstvena rasprava Modernizacija Hrvatske između politike i kulture. Organizirana u povodu objavljivanja knjiga Ise Kršnjavog »Zapisci iza kulisa hrvatske politike«. Ivan Krtalić, ur. Zagreb, 20. ožujka 1987. Vidi: Naše teme 7 - 8, 1989., 1885 - 1901. 7. Znanstvena rasprava Jugoslavizam u hrvatskoj i slovenskoj politici. Organizirana u povodu objavljivanja knjige Petra Korunića »Jugoslavenska ideologija u hrvatskoj i slovenskoj politici. Hrvatsko-slovenski politički odnosi 1848. - 1870.«. Zagreb, 19. lipnja 1987. Vidi: Naše teme 7 - 8, 1989., 1902 - 1911. 8. Znanstvena rasprava Oblikovanje temeljnih integracijskih ideologija u Dalmaciji u previranjima 1848./1849. godine. Organizirana u suradnji s Marksističkim centrom u Splitu, a u povodu objavljivanja knjige Stjepe Obada »Dalmacija revolucionarne 1848./9.«. Zadar, 16. prosinca 1988. 9. Znanstvena rasprava Krajiška refeudalizacija i počeci modernizacije. Održana u povodu objavljivanja knjige Drage Roksandića »Vojna Hrvatska - La Croatie militaire. Krajiško društvo u Francuskom Carstvu (1809. - 1813.)«. I - II. Zagreb, 21. veljače 1989. Vidi: Naše teme 7 - 8, 1989., 1912 - 1954. 10. Znanstvena rasprava Jezik, kultura i ideologija u inicijalnoj fazi hrvatske nacionalne integracije. Organizirana u povodi objavljivanja knjige Nikše Stančića »Gajeva »Još Horvatska ni propala...‘«. Zagreb, 25. travnja, 1989. 11. Znanstvena rasprava Funkcija časopisa u oblikovanju nacionalne svijesti u preporodnom razdoblju. Organizirana u suradnji s Marksističkim centrom u Splitu, a u povodu objavljivanja knjige Branke Prpe-Jovanović »Srpsko-dalmatinski magazin 1836. - 1848.« Split, 11. svibnja 1989.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

204

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

3.2. Suradnik u projektu (1995.)

Projekt Rat u predsoblju Europe

Katalog izložbe stranih knjiga. Europski pokret Hrvatska te Nacionalna i sveučilišna biblioteka. Zagreb, svibanj 1995.

3.3. Suvoditelj

Stručni projekt Nacionalno i jugoslavensko u srednjoškolskim udžbenicima povijesti

Voditelji: N. Stančić, Đ. Stanković, M. Maticka, D. Roksandić, I. Obradović. Projekt u suradnji Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Odeljenja za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu.

Ostvareno: 1. Istraživanje »Nacionalno i jugoslavensko od početka 19. stoljeća do 1918. u srednjoškolskim udžbenicima historije«. Faza 1. (M. Maticka, I. Obradović, D. Roksandić, N. Stančić, Đ. Stanković /au./). Peta interkatedarska konferencija istoričara Jugoslavije. Beograd, 1982., 88 str. 2. Jugoslovensko i nacionalno u udžbenicima istorije, Marksistička misao 2, 1983., 163 - 191 (= 19 str.). 3. O jugoslavenskom odgoju omladine. U: »Mladi i nacionalizam.« NIRO Mladost i Centar za istraživačku, dokumentacionu i izdavačku delatnost Predsedništva Konferencije SSOJ. Beograd, 1984., 257 - 271 (= 15 str.). 4. Istraživanje »Nacionalno i jugoslovensko od početka XIX veka do savremenog doba u srednjoškolskim udžbenicima istorije« (Drago Roksandić, Ivan Obradović, Đorđe Đ. Stanković, Nikša Stančić, Marijan Maticka /au./) u: Istoriografija, marksizam, obrazovanje. Izdavački centar Komunist. Beograd, 1986., 223 - 258 (= 36 str.). 3.1. Voditelj i istraživač (1997. - ) 3.2. Suvoditelji i istraživači: prof. dr. sc. Catherine Horel (Paris-1 Sorbonne) i prof. dr. sc. Drago Roksandić: Hrvatsko-francusko-austrijski projekt »Le fait militaire dans les etats et les societes du Sud-Est europeen (XVIII-XX siecles)/Militär und der militärische Faktor in Staat und Gesellschaft Südosteuropas (18-20. Jhr.)«

Projekt su zajednički inicirali dr. Catherine Horel (Centre de recherche sur l’histoire de l’Europe centrale contemporaine de l’Université de Paris 1 - Panthéon-Sorbonne) i prof. Roksandić 2000. godine, a pridružio im se dr. Arnold Suppan (Institut für osteuropäische Geschichte der Universität Wien) te su uz sudjelovanje 16 znanstvenika iz Albanije, Bugarske, Francuske, Hrvatske, Mađarske, Slovenije, Srbije i Turske realizirali prvu projektnu konferenciju pod istim naslovom Le fait militaire dans les états et les sociétés du Sud-Est européen (XVIII-XX siècles) na Filozofskom fakultetu u Zadru od 13. do 15. rujna 2001. godine. Jezici konferencije bili su francuski i njemački. Druga projektna konferencija Borders in South-Eastern Europe: Culture and Politics between the 18th and the 21th Century održana je u Portorožu u Sloveniji od 4. do 6. rujna 2003. godine, u izravnoj organizaciji Univerze na Primorskem i Univerze v Ljubljani te Österreichische Ost- und Südosteuropa Institut Aussenstelle Ljubljana. Sudjelovala su 23 znanstvenika iz Austrije, Bosne i Hercegovine, Francuske, Hrvatske, Italije, Rumunjske, SAD-a, Slovenije, Srbije i Velike Britanije. Ovaj je projekt izravno kompatibilan s projektom »Triplex Confinium«. 1. 2001, rujan, 12. - 16., Zadar. Filozofski fakultet u Zadru. Zavod za hrvatsku povijest Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, u suradnji s Institutom Pierre Renouvin Sveučilišta Paris I - Sorbonne i Institut für Osteuropäische Geschichte Bečkog sveučilišta. Međunarodna znanstvena konferencija »Le fait militaire dans les etats et les societes du Sud-Est europeen (XVIII-XX siecles)/Militär und der militärische Faktor in Staat und Gesellschaft Südosteuropas (18-20. Jhr.)«.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

Ekonomska i ekohistorija

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

205

3.3. Suvoditelji i istraživači: prof. dr. sc. Jacques Le Rider (Ecole pratique des hautes études, Paris) i prof. dr. sc. Drago Roksandić: Hrvatsko-francuski projekt »Du Danube à la Méditerranée : espaces, sociétés, transferts culturels«. Michel Sivignon, profesor emeritus, Sveučilište Paris X - Nanterre Predavanje La notion d’homme habitant dans la géographie française contemporaine (i) Michel Roux, profesor Sveučilišta Toulouse - Le Mirail Les géographes français et les terres sud-slaves au 20e siècle 25. 2. 2004., Društvo sveučilišnih nastavnika, Hebrangova 17 Predavanja u povodu hrvatskog prijevoda knjige Andréa Blanca »Zapadna Hrvatska. Studija iz humane geografije« (Prosvjeta d.o.o., Zagreb, 2003., 636 str.) Znanstveni kolokvij Postoji li »hrvatski prag«? Hrvatsko sociološko društvo - Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu - Francuski institut u Zagrebu 26. 2. 2004.; dvorana Goethe Instituta, Ulica grada Vukovara 64 Kolokvij u povodu hrvatskog prijevoda knjige Andréa Blanca »Zapadna Hrvatska. Studija iz humane geografije« (Prosvjeta d.o.o., Zagreb, 2003., 636 str.) 2006., siječanj, 19. - 22. Zagreb, Goethe Institut Centar za komparativnohistorijske i interkulturne studije Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu Pamćenje i historija u srednjoistočnoj Europi. Drago Roksandić, predsjedatelj Organizacijskog odbora. 3.4. Istraživač (1995. - )

Znanstveni projekt »Kulturni identitet i povijesno pamćenje«

Hrvatsko udruženje za društvene i humanističke znanosti Suvoditelji: prof. dr. sc. Nadežda Čačinović-Puhovski i doc. dr. sc. Drago Roksandić (1993. -) Vidjeti: Dugandžija, Mirjana (razgovarala). »Je li hrvatstvo jedno ili ih je više?« Vjesnik. 23. studenoga 1993.

Znanstveni projekt »Temeljni dokumenti hrvatske povijesti«

Voditelj: prof. dr. Nikša Stančić. Projekt Zavoda za hrvatsku povijest Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Roksandić, Drago - zaduženja: a) »Statuta Valachorum (1630.)« b) »Dokumenti o hrvatsko-slavonskoj Vojnoj krajini 1848. godine u bečkom Dvorskom ratnom vijeću / Kriegsministerium in 1848.«.

Ostvareno: 1. Roksandić, Drago - Višnjić, Čedomir (ur.). Statuta Valachorum 1630. Prilozi za kritičko izdanje. (Blažević, Zrinka. Translation of the text, Roksandić, Drago. Riječ priređivača. Statuta Valachorum. Radno izdanje 1999., 7 - 8 ). SKD Prosvjeta, Zagreb, 1999., 72. 2. Znanstveni kolokvij »Problemi kritičkog izdanja Statuta Valachorum«, u: Zavod za hrvatsku povijest, 23. 6. 1999. 3. Znanstveni kolokvij »Demografske promjene na području Križevačke županije i Varaždinskog generalata u ranome novom vijeku«, u: Zavod za hrvatsku povijest, 25. 1. 2001. Obavljena su vrlo opsežna arhivska istraživanja u Beču, Budimpešti i Zagrebu te je kopirano više tisuća dokumenata, posebno u austrijskim i mađarskim arhivima. Prof. Roksandić sada radi na izboru i kritičkom izdanju veće skupine izvora, posebno onih iz Dvorskoga ratnog vijeća, odnosno

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

206

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

Ministarstva rata u Beču. Ta građa je dosad bila slabo poznata u hrvatskoj historiografiji ili nepoznata, a nije istražena ni drugdje, kada je riječ o Vojnoj krajini. Ova bibliografija sadrži niz bibliografskih jedinica, tiskanih izvora i članaka koji su nastali radom na ovom području. Dogovorom s kolegama Stančićem i Kolanovićem, ravnateljem HDA, Prof. Roksandić sada radi na pripremi kritičkog izdanja vojnokrajiške građe iz 1848., pretežno hrvatske provenijencije, i to u vezi s narodnim zahtijevanjima i »vojnokrajiškim pitanjem« u radu Hrvatskog sabora. 3.5. Voditelj i istraživač (1997. -)

Međunarodni istraživački projekt TRIPLEX CONFINIUM (www.ceu.hu/hist/triplex/)

Međunarodni projekt u suradnji Zavoda za hrvatsku povijest Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, CEU Institute on Southeastern Europe, CEU History Department i Abteilung für Südosteuropäische Geschichte, Universität Graz. U projektu od njegova osnutka djeluju sada doc. dr. sc. Nataša Štefanec, doc. dr. sc. Zrinka Blažević, dr. sc. Hrvoje Petrić i mr. sc. Marko Šarić, a od 2005. godine i Dragan Markovina koji radi na Filozofskom fakultetu u Splitu. Pojedinosti o udjelima pojedinih suradnica/suradnika moguće je naći na navedenoj web stranici.

Ostvareno: a) Konferencije: 1. First international conference »Triplex Confinium« after the Vienna War (1683-1699). Problems of MicroHistorical Research. CEU & OSI Institute on Southeastern Europe, Budapest, March 21-23, 1998. Engleski. 2. Second international conference Plan and Practice: How to Construct a Border Society? The »Triplex Confinium« (cca. 1700-1750). CEU History Department, Abteilung für Südosteuropäische Geschichte, Universität Graz & Zavod za hrvatsku povijest Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, University of Graz, December 912, 1998. Engleski. 3. Third international conference Eco-history of the Triplex Confinium. Filozofski fakultet u Zadru, 3. - 7. svibnja 2000. CEU History Department; Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu; Odsjek za jugoistočnoeuropsku povijest Sveučilišta u Grazu. Engleski. 4. Četvrta međunarodna konferencija »Triplex Confiniuma«. Sveučilište u Padovi, 25. - 27. ožujka 2004. Tolerance and Intolerance on the Triplex Confinium: Religions, Cultures, Societies and Political Structures of the »Other« in the Eastern Adriatic (XV-XIX Centuries). Međunarodni istraživački projekt »Triplex Confinium« u suradnji s Odsjekom za povijest Sveučilišta u Padovi.

Međunarodni istraživački projekt »Triplex Confinium«. Subprojekt »Podravsko višegraničje«. 1. Međunarodna znanstvena konferencija Etnokonfesionalne promjene u Križevačkoj županiji i Varaždinskom generalatu (1450. - 1750.). Križevci, 26. - 28. lipnja 2002. Povijesno društvo Križevci i subprojekt »Podravsko višegraničje«. 2. Druga međunarodna znanstvena konferencija Ekohistorija podravskog višegraničja (1400. - 1918.). Koprivnica, 13., 14. i 15. studenoga 2003. godine. Povijesno društvo Koprivnica i subprojekt »Podravsko višegraničje«. 3. Treća međunarodna znanstvena konferencija u povodu 250. obljetnice bune 1755. godine. Veliki Raven i Koprivnica, 16. - 17. prosinca 2005. Povijesno društvo Križevci i subprojekt »Podravsko višegraničje«.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

Ekonomska i ekohistorija

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

207

Godine 2006. konstituiran je Istraživački program »Triplex Confinium« koji čini osam istraživačkih projekata koje financira MZOŠ. Budući da su tri projekta nedavno odobrena, Istraživački program je još u fazi konstituiranja. Iz projekta »Triplex Confinium« u Zavodu za hrvatsku povijest inicirano je stvaranje zavodskog Centra za komparativnohistorijske studije. Centar je počeo djelovati 5. lipnja 2001., a proteklih akademskih godina redovno se sastaje na stručnim sastancima u tjednim intervalima, uvijek u isto vrijeme, sa semestralno programiranim radom i unaprijed pripremljenom zbirkom teorijskih tekstova, »čitankom« (reader). U Centru se redovno raspravljalo i o konkretnim iskustvima u primjeni komparativnih metoda u magisterijima i doktoratima znanstvenih novaka - članova projekta, ali i drugih članova Zavoda za hrvatsku povijest. Centar za komparativnohistorijske studije organizator je znanstvenog skupa Komparativne metode u društvenim i humanističkim znanostima, održanog 28. svibnja 2002. godine u Zagrebu. Na inicijativu skupine nastavnika s raznih odsjeka Filozofskog fakulteta u Zagrebu pokrenut je projekt pretvaranja Centra za komparativnohistorijske i interkulturne studije u fakultetsku ustrojbenu jedinicu. Ovaj je projekt službeno prihvaćen na Fakultetskom vijeću 25. siječnja 2007. godine, sa zaključkom: »I. Odobrava se institucionalizacija Centra za komparativnohistorijske i interkulturne studije«. Ovaj je Centar formalni pokretač inicijative o konstituiranju fakultetskog interdisciplinarnog i transdisciplinarnog poslijediplomskog doktorskog studija ranoga novog vijeka (prof. dr. sc. Davor Dukić, doc. dr. sc. Nataša Štefanec, doc. dr. sc. Zrinka Blažević i Drago Roksandić), koja je finalizirana pozitivnom odlukom sveučilišnog Vijeća društveno-humanističkog područja od 23. siječnja 2008. godine. b) Kolokviji: 4. Kartografski izvori za povijest Triplex Confiniuma Hrvatski državni arhiv i Zavod za hrvatsku povijest. 29. listopada 1999. 5. Hrvoje Petrić, »Demografske promjene na području Križevačke županije i Varaždinskog generalata u ranome novom vijeku« (ZHP, »Temeljni dokumenti hrvatske povijesti«, 25. siječnja 2001.) 6. »Povijest stereotipa i (ne)trpeljivosti na hrvatskim višegraničjima u ranome novom vijeku: problemi, pristupi, metode i izvori« (FF, 23. veljače 2004.) c) Okrugli stol: 7. Ekohistorija danas Zavod za hrvatsku povijest Odsjeka za povijest, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu 13. travnja 2000. 8. HDA: Okrugli stol, 22. svibnja 2001. Izvori za gospodarsku povijest i suvremene tendencije. d) Izložba / Exhibition: 9. Kartografski izvori za povijest Triplex Confiniuma / Cartographic Sources for the History of Triplex Confinium. Zagreb, Hrvatski državni arhiv, listopad - studeni, 1999. Budimpešta, CEU, 20. - 27. ožujka, 2000. e) Publikacije: 10. Drago Roksandić (ed). Microhistory of the Triplex Confinium. International Project Conference Papers (Budapest, March 21-22, 1997). CEU Institute on Southeastern Europe, Central European University. Budapest, 1999, 160. Engleski, njemački, talijanski. 11. Drago Roksandić. Triplex Confinium. Ljetopis Srpskog kulturnog društva Prosvjeta, sv. 3., Zagreb, 1998., 157 - 174 (= 18), ref. 10.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

208

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

12. M irela Slukan. Kartografski izvori za povijest Triplex Confiniuma - Cartographic Sources for the History of the Triplex Confinium - Kartographische Quellen zur Geschichte des Triplex Confinium. Hrvatski državni arhiv - Zavod za hrvatsku povijest Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Zagreb, 1999., str. 142 + 16 ilustracija. Mirela Slukan, »Povijest mletačkog katastra Dalmacije« (Arhivski vjesnik; 7. I. 2001.). 13. Drago Roksandić - Olga Diklić. Priručnik o vojnim krajinama u Dalmaciji (Summario a materia di Craine). Ljetopis Srpskog kulturnog društva Prosvjeta. Zagreb, 1999., 11 - 41, 1 karta. 14. Drago Roksandić - Nataša Štefanec (ur.). Constructing Border Societies on the Triplex Confinium. CEU History Department Working Paper Series 4. Budapest, 2000, str. 288, 13 karata, 41 ilustracija. 15. Osam znanstvenih radova s kolokvija »Kartografski izvori za povijest Triplex Confiniuma«, u: Radovi Zavoda za hrvatsku povijest. Vol. 32 - 33. Zagreb, 1999. - 2000., 321 - 420. 16. Drago Roksandić - Ivan Mimica - Nataša Štefanec - Vinka Glunčić (ur.). »Ekohistorija Triplex Confiniuma 1500. - 1800.«. Zbornik znanstvenih radova s Treće međunarodne konferencije »Triplex Confinium« (Zadar, 3. - 7. svibnja 2000.). Izbor građe o mletačkim katastrima u Dalmaciji u prvoj polovici 18. stoljeća. Borna Fuerst-Bjeliš (ur.). Izdanje će biti objavljeno u obliku knjige i na CD-ROM-u. Osim toga, dio znanstvenih interesa Prof. Roksandića u projektu »Triplex Confinium« realiziran je u redovnim ili izbornim kolegijima u nastavi na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu te na Odsjeku za povijest Srednjoeuropskog sveučilišta u Budimpešti. U navedenom razdoblju riječ je o sljedećim kolegijima u Zagrebu i Budimpešti: Hrvatsko-njemačka povijesna radionica: izborni kolegij iz uvoda u gotičku paleografiju Djeluje redovno, svake akademske godine, od 1995./1996. do danas, i to ponajviše uz sudjelovanje studenata povijesti i germanistike. Kao predložak su korištene arhivalije iz projektnih istraživanja. Kao rezultat višegodišnjeg kontinuiranog napora napravljen je i priručnik »Uvod u gotičku paleografiju«, rad mr. sc. Sanje Lazanin, člana Radionice od osnutka i člana projekta iz Instituta za migracije i narodnosti. Rukopis je pripremljen za tisak i recenziran. U vezi s radom u Hrvatsko-njemačkoj povijesnoj radionici od 2001./2002. akademske godine, utemeljen je studentski projekt Transkripcija i hrvatski prijevod »Beschreibung von Warasdiner Generalats« (»Opis Varaždinskog generalata») iz 1783. godine. Programma Interreg IIIA: Transfrontaliero Adriatico Ovaj program realizira se korištenjem europskih fondova, na talijansku inicijativu, pod naslovom Programma di iniziativa communitaria INTERREG IIIA, Italia-Paesi Adriatico Orientali. Jedan njegov segment, načelno dogovoren između dr. Egidija Ivetića s Odsjeka za povijest Sveučilišta u Padovi i Prof. Roksandića, legaliziran je pod naslovom »Valorizzazione e recupero dei beni culturali dell’età veneta nell’entroterra di Zadar (Zara)«, s akronimom VALZAD. Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Odsjek za povijest Sveučilišta u Padovi formalizirali su ugovorom u jesen 2003. godine program suradnje koji sadrži: (a) istraživanje, valoriziranje i revitaliziranje ranonovovjekovne baštine zadarske okolice, (b) financijske odredbe (70.000 eura), (c) trajanje (2004. i 2005.). Projekt je faktično produljen do 2008. godine. Projekt »Triplex Confinium« je partner u izvedbi svih segmenata projekta. Njegovo je najvažnije postignuće doktorska disertacija Behind Zadar: Zadar’s Contado between Ottoman and Venetian Rule (1645-1718), koju je u Padovi realizirala mr. sc. Tea Mayhew (Perinčić), članica projekta. 2005., ožujak, 2. - 3., Università di Padova. Dipartimento di Storia. Palazzo del Bo, Archivio Antico i Palazzo del capitanio, Salone delle Edicole. L’Adriatico che unisce: Seminario di Lancio del Progetto Interadria. Eredità culturali del’Adriatico: conoscenza, tutela e valorizzazione. Egidio Ivetić (Padova); Drago Roksandić (Zagreb). »Storia e beni culturali del XVII-XVIII secolo nell’entroterra di Zara: censimento e definizione delle possibili forme di recupero«. 2006., prosinac, 1. - 3., Giovinazzo (Bari). Grand hotel Riva del Sole. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

Ekonomska i ekohistorija

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

209

Progetto Interadria. Eredità culturali del’Adriatico: conoscenza, tutela e valorizzazione. Programma INTERREG IIIA - Transfrontaliero Adriatico: Riunione plenaria per la verifica dello stato di avanzamento delle attività. Drago Roksandić (Zagreb), Egidio Ivetić (Padova), Marijeta Rajković (Zagreb).

An European Science Foundation Programme »Representations of the Past: The Writing of National Histories in Europe» Team 4: »Overlapping National Histories in Europe» / voditelji: profesori Frank Hadler (Leipzig) i Tibor Frank (Budimpešta) / zadatak Roksandić, Drago. »Concept of ‘Multiple Borderlands’ in Recent Croatian Historiography: Research Practices and Controversies« (projektni zadatak) Sastanci projektnog tima: 2005., prosinac, 1. - 4., Dresden. Brücke/Most Stiftung. Overlapping National Histories: An European Panorama. 2006., rujan, 29., Universität Leipzig. Zentrum für Höhere Studien. Summer School 2006. Roksandić, Drago. »Controversies in Croatian Historiography«. Nastavna djelatnost iz povijesti granica na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti U navedenom razdoblju Prof. Roksandić održao je dva poslijediplomska kolegija u vezi s temama projektnih istraživanja: Comparative History of European Multiple Borderlands. (CEU, jesen 2000. i jesen 2001.) Using Computers for Historical Research: Methods for Quantitative and Comparative Analysis (CEU, jesen 2000. i jesen 2001.; rad na bazi podataka »Lika 1712.« u suradnji s dr. Steveom Greenom) Iz projekta »Triplex Confinium« pokrenute su i sljedeće inicijative: Međunarodna znanstvena konferencija Povijesna istraživanja, studij povijesti i informatizacija Članovi projekta »Triplex Confinium« imali su velikog udjela u realizaciji međunarodne znanstvene konferencije Povijesna istraživanja, studij povijesti i informatizacija, koja je inicijativu Prof. Roksandića kao pročelnika Odsjeka za povijest i predstojnika Zavoda za hrvatsku povijest, održana od 10. do 12. prosinca 2001. godine u Zagrebu. Tom konferencijom bila je obilježena 30. obljetnica Zavoda za hrvatsku povijest. (Vidjeti tiskanu konferencijsku brošuru i obavijesti na www.ffzg.hr/pov.) Članovi i suradnici projekta podnijeli su sljedeća priopćenja: Dr. Drago Roksandić - dr. Ivan Jurišić - dr. Mirela Altić-Slukan - mr. Nataša Štefanec. Problemi informatičke interpretacije protostatističkih obavijesti o militarizaciji Karlovačkog generalata sredinom 18. stoljeća. Dr. Drago Roksandić - dr. Siegfried Gruber - dr. Mirela Altić-Slukan. Popis stanovništva i dobara Like i Krbave 1712.: problemi informatičke optimalizacije baze podataka. Dr. Steve Green - dr. Drago Roksandić - Emese Bálint - Kristina Kallas - Ester Krausova - Jelena Lakuš, M.A. - Carmen Muresan - Helena Strugar - Ionut Vasiliou (CEU History Department). Interpreting Lika & Krbava 1712 Census: Family Structures, Environment, Ethnicity & Religion. Znanstveni kolokvij »Kraljevstvo Slavena« Mavra Orbinija (re)producijski okviri i recepcijski horizonti u četiristoljetnom trajanju Ovaj međunarodni skup Zavoda za hrvatsku povijest realiziran je u suradnji s mr. sc. Zrinkom Blažević 5. studenoga 2001. godine, a bio je posvećen 400. obljetnici djela M. Orbinija, uz sudjelovanje 13 sudionika iz Hrvatske, Italije, Mađarske, Slovenije i Srbije. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

210

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

»Desničini susreti« Prijedlog programa znanstvenih rasprava »Desničini susreti«. Naše teme 33/1989., br. 4, 725 - 730 (= 6 str.)

Ante Bežen - Drago Roksandić - Zorica Stipetić. Prijedlog koncepcije časopisa Dijalozi. Naše teme 33/1989., 10, 2696 - 2699 (=4).

2007., rujan, 28. - 29., Zagreb. Centar za komparativnohistorijske i interkulturne studije / Odsjek za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu / Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb / Srpsko kulturno društvo Prosvjeta, Zagreb Pripadnost kulturi - kultura pripadanja.

3.6. Ostala sudjelovanja u organizaciji znanstvenih projekata Projekt: Položaj naroda i međunacionalni odnosi. Parcijalna studija: Sociološki i demografski aspekti položaja naroda i međunacionalnih odnosa u Hrvatskoj. Rukovoditelji projekta: dr. Štefica Bahtijarević, dr. Mladen Lazić. Zagreb: Institut za društvena istraživanja Sveučilišta u Zagrebu, 1989. - 1991. Projekt: Vanjske migracije iz Hrvatske/Jugoslavije i društveni razvoj. Rukovoditelj projekta: dr. Milan Mesić. Zagreb: Institut za migracije i narodnosti Sveučilišta u Zagrebu, 1990. - 1991. Projekt: Razvojne teorije i proučavanje razvoja. Istraživanje: Utjecaj novih europskih zemalja na strukturu i transformaciju svjetskog društva: Integracija i međunarodna suradnja. Rukovoditelj projekta: dr. Nada Švob-Đukić. Zagreb: Institut za razvoj i međunarodne odnose, 1994. Projekt: International Conference Teaching the Comparative History of Central- and South-East Europe. Međunarodni znanstveni skup Komparativni studij povijesti srednje i jugoistočne Europe. Zagreb, Hrvatsko udruženje za društvene i humanističke znanosti te Washington, East European Studies of the Woodrow Wilson Center, D.C., USA. Zagreb, Europski dom, 9. - 12. lipnja 1994. Sudionici: D. Agičić, I. Banac, N. Budak, G. Castellan, R. Crampton, I. Deák, M. Delibasi, M. Gross, H. Haselsteiner, W. Höpken, M. Hroch, I. Ilchev, S. A. Kent, L. Klusákova, L. Kuzmitcheva, J. R. Lampe, P. Mila, D. Mishkova, N. Moačanin, G. Pajkossy, A. Peto˝, A. Plasari, I. Prlender, D. Roksandić, G. Stokes, L. Virgl, P. Vodopivec, J. Wiesiolowski, A. Yarovaya, M. E. Kirk, M. Lazar, T. Jakovina, Z. Nikolić, V. Orešković, M. Škrabalo, D. Špeletić, Z. Velagić. Drago Roksandić, predsjednik Pripremnog odbora. Znanstvene tribine Zavoda za hrvatsku povijest »Kako pisati povijest plemićkih rodova« (u povodu monografije Nataše Štefanec o Jurju IV. Zrinskom) Vijećnica FF-a, 4. siječnja 2002. Roksandić, Drago, moderator rasprave. »Kakav studij povijesti u Splitu?» Vijećnica FF-a, 28. siječnja 2003. Joško Božanić, Ivan Mimica, Šime Pilić, Nikša Stančić, Nenad Moačanin. Moderator: Drago Roksandić. »Varalice, žene i nestali ljudi. Problemi identiteta i odnosa fikcije i stvarnosti u Povratku Martina Guerrea Natalie Zemon Davis«. Vijećnica FF-a, 13. ožujka 2003. Sudjelovali: Zdenka Janeković-Roemer, Drago Roksandić i Ida Ograjšek. Profesor Isao Koshimura: »Japanska istraživanja hrvatske i jugoistočnoeuropske povijesti«. Vijećnica FF-a, 21. ožujka 2003. Moderator: Drago Roksandić.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

Ekonomska i ekohistorija

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

211

Michel Sivignon (Université Paris X - Nanterre). »La notion d’homme habitant dans la géographie française contemporaine«. Michel Roux (Université Toulouse - Le Mirail). »Les géographes français et les terres sud-slaves au 20e siècle«. Hrvatsko sociološko društvo - Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta - Francuski institut. Društvo sveučilišnih nastavnika, 25. veljače 2004. FF / ZHP / Centar za komparativnohistorijske i interkulturne studije »Kako istraživati ljudske gubitke u Hrvatskoj 1941. - 1945.?» Vijećnica FF-a, 17. travnja 2003. Sudjelovali: Nada Kisić-Kolanović, Đuro Zatezalo, Igor Graovac. Moderator: Drago Roksandić. Franck Tetart (Pariz): »Kartografija kao sredstvo analize međunarodnih odnosa«. FF, 20. svibnja 2003. Moderator: Drago Roksandić. Jacques Bariety (Paris I-Sorbonne): »Francuska diplomacija i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine«. Vijećnica FF-a, 20. svibnja 2003. Moderator: Drago Roksandić. Marco Dogo (Sveučilište u Trstu) »Grčki« i »ilirski« trgovci na sjeverozapadnom Jadranu: etnos i poslovno poduzetništvo (kasno 18. i rano 19. stoljeće). Vijećnica FF-a, 19. svibnja 2004. Moderator: Drago Roksandić. Sophie Réchard-Manuelle (Ph.D. studentica, Université Paris I - Panthéon-Sorbonne): »Les pays d’Europe du sud-est et leur rapport au monde depuis 1989: le cas de la Roumanie«. FF, 14. ožujka 2005. Moderator: Drago Roksandić. Isao Koshimura (Tokyo Zokei University): »Zagreb Film S.C.F. i Touei Animacija: crtani film u hrvatskoj i japanskoj povijesti«. Vijećnica FF-a, 17. ožujka 2005. Moderator: Drago Roksandić. Isao Koshimura (Tokyo Zokei University): »Hrvatska povijest na japanskom filmu: dokumentarnoanimirana interpretacija suživota na granicama svjetova ‘drugih’«. FF, 20. ožujka 2007. Moderatori: Gvozden Flego i Drago Roksandić.

Jacques Rupnik (CERI, Pariz): »Coming to terms with the past in the transition to democracy in CentralEastern Europe«. Vijećnica FF-a, 18. svibnja 2007. Moderator: Drago Roksandić.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

212

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

4. Nastavna djelatnost 4.1. Filozofski fakultet u Zagrebu 4.1.1.Dodiplomska nastava 4.1.1.1. Kolegiji Zimski i ljetni semestar 1990./1991. akademske godine: Predavanja. Problemi istraživanja povijesti pučke kulture u ranom novom vijeku. Zimski i ljetni semestar 1990./1991. akademske godine: Seminar. Gajeve Novine kao izvor za europsku povijest svoga doba (1835. - 1848.). Zimski i ljetni semestar 1991./1992. akademske godine: Predavanja. Apsolutističke monarhije u Evropi 16. - 18. stoljeća. Zimski i ljetni semestar 1991./1992. akademske godine: Seminar. Temeljni pojmovi političke ideologije Francuske revolucije: tekstualne analize. Zimski i ljetni semestar 1992./1993. akademske godine: Predavanja. Regije svijeta 1492. godine. Zimski i ljetni semestar 1992./1993. akademske godine: Seminar. Izvori za povijest svijeta 1492. godine. Zimski i ljetni semestar 1993./1994. akademske godine: Predavanja. Habsburške zemlje, Osmansko Carstvo i Mletačka Republika u europskoj povijesti 16. i 17. stoljeća. Zimski i ljetni semestar 1993./1994. akademske godine: Seminar. Mediteran i Panonija u 16. i 17. stoljeću: izvori za socijalnu i kulturnu povijest. Zimski semestar 1994./1995. akademske godine: Predavanja. Temeljni problemi sjevernoameričke kolonijalne povijesti. Ljetni semestar 1994./1995. akademske godine: Predavanja. Postanak Sjedinjenih Američkih Država. Zimski semestar 1994./1995. akademske godine: Seminar. Thomas Jefferson: dijalog između razuma i srca. Ljetni semestar 1994./1995. akademske godine: Seminar. Alexis de Tocqueville o demokraciji u Americi. NB: Na kraju školske godine, 7. lipnja 1995., održan je znanstveni kolokvij Alexis de Tocqueville o američkoj povijesti, u organizaciji Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Američkog centra u Zagrebu. U njegovu su radu sudjelovali i studenti sa svojim istraživačkim radovima pod mentorstvom prof. Roksandića. Zimski i ljetni semestar 1994./1995. akademske godine: Problemski kolegij. Problemi povijesnih istraživanja nacija i nacionalnih ideologija u novom vijeku. NB: Ovaj kolegij realiziran je u suradnji s prof. dr. Peterom Vodopivcem s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Ljubljani. Dogovorno je i u Zagrebu i u Ljubljani realiziran korespondentan program rada. Na temelju studentskih istraživanja na obje je strane održan studentski stručni skup Komparativna istraživanja europskih nacija i nacionalnih ideologija u novom vijeku, i to na Bledu 1. i 2. lipnja 1995., sa sudjelovanjem po petnaestak studentica i studenata s obje strane i oba nastavnika. Zimski i ljetni semestar 2001./2002. akademske godine: Problemski kolegij. Plemstvo u europskoj povijesti novog vijeka (cca. 1650. - 1850.): strukture svakodnevice i religioznost. Zimski i ljetni semestar 2001./2002. akademske godine: Seminar: Izvori za povijest plemićke religioznosti u novom vijeku (cca. 1650. - 1850.). (U suradnji sa Zrinkom Blažević.) Zimski i ljetni semestar 2001./2002. akademske godine: Izborni kolegij. Kartografski izvori za europsku i hrvatsku povijest novog vijeka. (U suradnji s Mirelom Slukan Altić.) Zimski i ljetni semestar 2001./2002. akademske godine: Izborni kolegij. Kartografski izvori za vjersku povijest novog vijeka. (U suradnji s Mirelom Slukan Altić.) Zimski i ljetni semestar 2001./2002. akademske godine: Izborni kolegij. Uvod u gotičku paleografiju. Hrvatsko-njemačka povijesna radionica. (U suradnji s Natašom Štefanec.) Zimski semestar 2002./2003. akademske godine: Predavanje. Temeljni problemi europske povijesti ranoga novog vijeka.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

Ekonomska i ekohistorija

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

213

Ljetni semestar 2002./2003. akademske godine: Predavanje. Europa i svijet ranoga novog vijeka: problemi komparativnohistorijskih studija. Zimski i ljetni semestar 2002./2003. akademske godine: Izvori za povijest plemićke religioznosti u novom vijeku (cca. 1850.). (U suradnji sa Zrinkom Blažević i Kristinom Milković.) Zimski i ljetni semestar 2002./2003. akademske godine: Izborni kolegij. Računalna obrada teksta za povjesničare. (U suradnji s Damirom Borasom.) Zimski i ljetni semestar 2002./2003. akademske godine: Izborni kolegij. Uvod u gotičku paleografiju. Hrvatsko-njemačka povijesna radionica. (U suradnji sa Sanjom Lazanin i Natašom Štefanec.) Zimski i ljetni semestar 2003./2004. akademske godine: Predavanja. Temeljni problemi europske povijesti ranoga novog vijeka. Zimski i ljetni semestar 2003./2004. akademske godine: Seminar: Povijest srednje i jugoistočne Europe. Ljudi i rijeke u ranom novom vijeku. (U suradnji s Hrvojem Petrićem i Markom Šarićem.) Zimski i ljetni semestar 2003./2004. akademske godine: Seminar: Kulturna memorija i historijska imaginacija u doba katoličke obnove. (U suradnji sa Zrinkom Blažević kao izvođačem nastave.) Zimski i ljetni semestar 2003./2004. akademske godine: Izborni kolegij. Računalna obrada teksta za povjesničare. (U suradnji s Damirom Borasom kao izvođačem nastave.) Zimski i ljetni semestar 2003./2004. akademske godine: Izborni kolegij. Kartografski izvori za europsku i hrvatsku povijest novog vijeka. (U suradnji s Mirelom Slukan Altić kao izvođačem nastave.) Zimski i ljetni semestar 2003./2004. akademske godine: Izborni kolegij. Uvod u gotičku paleografiju. Hrvatsko-njemačka povijesna radionica. (U suradnji sa Sanjom Lazanin i Natašom Štefanec kao izvođačima nastave.) Zimski i ljetni semestar 2004./2005. akademske godine: Predavanja. Povijest srednje i jugoistočne Europe u ranom novom vijeku: temeljni problemi. Zimski i ljetni semestar 2004./2005. akademske godine: Seminar. Povijest srednje i jugoistočne Europe u ranom novom vijeku: temeljni historiografski problemi. (U suradnji s Hrvojem Petrićem i Markom Šarićem.) Zimski i ljetni semestar 2004./2005. akademske godine: Izborni kolegij: Diplomska radionica. Uvod u znanstvenoistraživački rad studenata. Zimski i ljetni semestar 2004./2005. akademske godine: Izborni kolegij. Uvod u gotičku paleografiju. Hrvatsko-njemačka povijesna radionica. (U suradnji s Natašom Štefanec.) Zimski i ljetni semestar 2005./2006. akademske godine: Predavanja. Povijest srednje i jugoistočne Europe u ranom novom vijeku. Zimski i ljetni semestar 2005./2006. akademske godine: Seminar. Povijest srednje i jugoistočne Europe u ranom novom vijeku. (U suradnji s Hrvojem Petrićem i Markom Šarićem.) Zimski i ljetni semestar 2005./2006. akademske godine: Izborni kolegij: Diplomska radionica. Uvod u znanstvenoistraživački rad studenata. Zimski i ljetni semestar 2006./2007. akademske godine: Predavanja. Povijest srednje i jugoistočne Europe u ranom novom vijeku. (U suradnji s Hrvojem Petrićem i Markom Šarićem.) Zimski i ljetni semestar 2006./2007. akademske godine: Seminar. Povijest srednje i jugoistočne Europe u ranom novom vijeku. (U suradnji s Hrvojem Petrićem i Markom Šarićem.) Zimski i ljetni semestar 2006./2007. akademske godine: Izborni kolegij. Srpska povijest ranoga novog vijeka u regionalnim kontekstima, I. - II. Zimski i ljetni semestar 2006./2007. akademske godine: Izborni kolegij: Diplomska radionica. Uvod u znanstvenoistraživački rad studenata. Zimski i ljetni semestar 2007./2008. akademske godine: slobodna akademska godina (predavanja izvodio Hrvoje Petrić, a seminar Marko Šarić). Odlukom Odsjeka za povijest od 7. rujna 1995., prihvaćen je prijedlog prof. Roksandića da se počne sa sustavnim pripremanjem čitanki (»readers«) za potrebe izvođenja nastave na Odsjeku. Od školske godine 1995./1996. realizirao je sljedeće čitanke samostalno i/ili u suradnji s drugim kolegicama i kolegama, koje su svojim naslovima korespondirale s naslovima kolegija koje je istodobno realizirao sam ili u suradnji sa znanstvenim novacima.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

214

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

4.1.1.2. Autorstvo internih skripata i istoimenih kolegija Thomas Jefferson Reader. Interne skripte realizirane u suradnji s Američkim centrom u Zagrebu za rad u zimskom semestru 1994./1995. školske godine. Tekstovi su na engleskom jeziku i ovim je seminarom u nas prvi put u sveučilišnoj nastavi iscrpnije raspravljana politička ideologija pisca Deklaracije o nezavisnosti. 1/1995. Srednji građanski slojevi u (proto)modernizaciji: promjene u načinu života i mentalitetima. Prvi dio. 2/1995. Sanjari ili plaćenici? Stranci u službi Francuske revolucije i Francuskog Carstva Napoléona I. Drugi dio. 3/1995. Katoličanstvo, pravoslavlje, islam i židovstvo u habsburškim zemljama, Mletačkoj Republici i Osmanskom Carstvu u 16. i 17. stoljeću. Prvi dio. 4/1996. Srednji građanski slojevi u (proto)modernizaciji: promjene u načinu života i mentalitetima. Drugi dio. 5/1996. Sanjari ili plaćenici? Stranci u službi Francuske revolucije i Francuskog Carstva Napoléona I. Drugi dio. 6/1996. Katoličanstvo, pravoslavlje, islam i židovstvo u habsburškim zemljama, Mletačkoj Republici i Osmanskom Carstvu u 16. i 17. stoljeću. Drugi dio. 7/1996. Njemački jezik u hrvatskom društvu 1848. godine (Narodna zahtijevanja u Ogulinskoj pukovniji u proljeće 1848.). 8/1996. R. Eugene Harper: Nineteenth Century American History U dogovoru s Dragom Roksandićem sastavio R. Eugene Harper, University of Charleston, West Virginia, SAD. U suradnji s Američkim centrom u Zagrebu. 9/1996. Stručna ekskurzija u Njemačku (5. - 14. svibnja 1996.). 10/1996. Prosvjetiteljstvo i romantizam u Europi: spisatelji i čitatelji. 11/1996. Europa 1945. - 1989. Temeljni historiografski problemi, Prvi dio. 12/1996. Njemački jezik u hrvatskom društvu 1848. godine. Škola njemačke paleografije. 13/1997. Roksandić, Drago; Sikirić, Zvjezdana: Proglasi i brošure u europskoj političkoj kulturi u proljeće 1848. 14/1996. Lujo Matutinović (1765. - 1844.): vojnik i spisatelj. 15/1998. Pismo o sebi i egohistorija. Sastavile prof. dr. Andrea Zlatar i Ivona Savić u dogovoru s voditeljima Hrvatsko-francuske povijesne radionice, profesorima Gabrijelom Vidan i Dragom Roksandićem. 16/1998. Roksandić, Drago; Lazanin, Sanja: Njemački izvori za europsku vjersku povijest 16. i 17. stoljeća. 17/1999. Hrvatsko reformsko plemstvo u protomodernizaciji i Problemi povijesti hrvatske političke kulture 1848. (poslijediplomska nastava 1998./1999. školske godine). 18/1999. Roksandić, Drago; Jurišić, Ivan. Dvorski apsolutizam i rano prosvjetiteljstvo u Habsburškoj Monarhiji (seminar iz europske povijesti ranoga novog vijeka). 19/2000. Roksandić, Drago; Blažević, Zrinka: Živjeti i pisati kao plemić: Historiografske kontroverze i izvori za povijest plemstva u europskoj povijesti novog vijeka (cca. 1650. - 1750.). 20/2000. Roksandić, Drago; Lazanin, Sanja: Njemački pisana građa za povijest obitelji Rabatta. Uvod u njemačku paleografiju. 21/2000. Slukan-Altić, Mirela; Roksandić, Drago: Kartografski izvori za europsku i hrvatsku povijest novog vijeka, I. i II. NB: Čitanku je sastavila dr. Slukan Altić u dogovoru s prof. dr. Dragom Roksandićem. 22/2000. Komparativna historija modernizacijskih i nacionalnointegracijskih procesa. Problemi teorija i metoda istraživanja u suvremenoj historiografiji (poslijediplomski studij, jesen 2000.). 23/2001. Roksandić, Drago; Sikirić, Zvjezdana: Živjeti i pisati kao plemić: Historiografske kontroverze i izvori za povijest plemstva u europskoj povijesti novog vijeka (cca. 1650. - 1750.). 24/2001. Roksandić, Drago; Sikirić, Zvjezdana: Živjeti i pisati kao plemić: Historiografske kontroverze i izvori za povijest plemstva u europskoj povijesti novog vijeka (cca. 1750. - 1850.). 25/2001. Roksandić, Drago; Slukan-Altić, Mirela; Štefanec, Nataša; Gudelj, Jasenka. Ambijenti plemićke kulture ranoga novog vijeka u Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni i Hercegovini. 7. - 12. svibnja 2001. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

Ekonomska i ekohistorija

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

215

26/2001. Roksandić, Drago; Blažević, Zrinka. »Gospodine, vslišaj molitvu moju«. Seminar: Izvori za povijest plemićke religioznosti u novom vijeku (cca. 1650. - 1750.). 27/2001. Roksandić, Drago; Štefanec, Nataša; Lazanin, Sanja: Uvod u gotičku paleografiju. Hrvatskonjemačka povijesna radionica. 28/2001. Roksandić, Drago; Altić, Mirela: Kartografski izvori za vjersku povijest. 29/2002. Roksandić, Drago; Blažević, Zrinka: »Od sada će sveti Razum biti naša vjera«. Izvori za povijest plemićke religioznosti u novom vijeku (cca. 1750. - 1850.). 30/2002. Roksandić, Drago; Štefanec, Nataša: Beschreibung des Warasdiner Generalats (1783.). Hrvatskonjemačka povijesna radionica. 31/2002. (sic!) Roksandić, Drago; Blažević, Zrinka: »Gospodine, vslišaj molitvu moju«. Izvori za povijest plemićke religioznosti u novom vijeku (cca. 1650-1750.). 32/2002. Roksandić, Drago; Boras, Damir: Izborni kolegij: Računalna obrada teksta za povjesničare. 33/2003. Roksandić, Drago; Lazanin, Sanja; Štefanec, Nataša: Uvod u gotičku paleografiju. Hrvatskonjemačka povijesna radionica. 34/2003. Roksandić, Drago; Petrić, Hrvoje; Šarić, Marko. Europske rijeke i ljudi u ranom novom vijeku. 35/2004. Roksandić, Drago. Diplomska radionica: Uvod u znanstveno-istraživački rad u povijesti ranoga novog vijeka. 36/2006. Roksandić, Drago; Petrić, Hrvoje; Šarić, Marko: Europske regije i hrvatska povijest ranog novog vijeka. Seminar. 4.1.1.3. Inovacije u dodiplomskoj nastavi Uređenje računalne učionice (A-202) i kompjutorskog laboratorija Odsjeka za povijest Kao član Povjerenstva za nastavni plan i program Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, zajedno sa Zdenkom Janeković-Römer, Damirom Agičićem i Hrvojem Gračaninom, koautor dokumenta »Prilozi za raspravu o reformi studija povijesti (nastavni plan i program, bodovni sustav /ECTS/«, pripremljenog za diskusiju 2. svibnja 2001. godine. 4.1.1.3.1. Prevodilačka radionica u Seminaru za opću povijest novoga vijeka (I.) / «Translation Workshop« in the Seminar for Modern History (I) Od 1992. godine u Seminaru djeluje Prevodilačka radionica za tekstove s engleskog, njemačkog, francuskog, talijanskog i latinskog jezika, u kojoj se najvećim dijelom prevode tekstovi za nastavne potrebe. Od početka je zamišljeno objavljivanje prijevoda u stručnim i znanstvenim publikacijama itd. Najopsežniji obavljeni posao je prijevod zbornika znanstvenih radova »New Cultural History« (Lynn Hunt, ur.), izvorno objavljenog 1989. godine, koji je bio obećao tiskati zagrebački Naprijed (danas Naklada Ljevak). Individualno i kolektivno, uz suradnju prof. Roksandića, a poslije s punom profesionalnom podrškom iz Naklade Ljevak, prevodili su Sanda Stepinac, Marina Škrabalo i Sanja Zubak te Anamarija Hucika. Knjiga Lynn Hunt je upravo izašla iz tiska. U nizu prevedenih tekstova svojom se važnošću izdvajaju prijevod Braudelove Venecije (prevele Lada Burić i Sanja Biluš) te u 1994./1995. školskoj godini Vitezovićeve Croatia rediviva (prevela Zrinka Perković). Ostvarena je sadržajna suradnja s najvrsnijim stručnjacima na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Vidjeti: O jednome novom pristupu Vitezoviću, u: Zrinka Blažević (prevela i priredila), Vitezović Oživljena Hrvatska. Zagreb: Latina et Graeca-Hrvatski institut za povijest - Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 1997., 5 - 7 (= 3). 4.1.1.3.2. Hrvatsko-francuska povijesna radionica Od 1994. godine u suradnji Odsjeka za povijest i Odsjeka za romanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu te Francuskog instituta u Zagrebu djeluje Hrvatsko-francuska povijesna radionica s pedagoškim, stručnim i znanstveno-istraživačkim ciljevima. Ona okuplja više od 50 studentica i studenata povijesti, francuskog itd. te više nastavnika i stručnjaka raznih struka. Voditelji su prof. dr. Gabrijela Vidan i doc. dr. Drago Roksandić. Najveći istraživački projekt je »Lujo Matutinović (1769.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

216

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

- 1844.)«, na kojemu radi dvadesetak suradnika, a tijekom sljedeće dvije do tri godine u njemu će biti objavljene četiri knjige raznih vrsta tekstova, od izvorne građe u kritičkom izdanju do studija. Lujo Matutinović i njegovo doba, u: Gordogan, XVI/1995., br. 39 - 40, 3 - 202. (Gabrijela Vidan, Drago Roksandić, Cvijeta Pavlović, Ivona Savić, Sandra Prlenda, Jagoda Milinković, Vesna Pavković, Andre Burguiere, Philippe Aries, Michel Vovelle, Michel Foucault, Fernand Braudel) Gabrijela Vidan i Drago Roksandić (ur.): Lujo Matutinović i njegovo doba. Predgovor, 3 - 4 (= 2). Istraživački izazovi životopisa jednoga nepoznatog maršala (Lujo Matutinović (1765. - 1844.). Narodna umjetnost, 33/1996., 2, 211 - 238 (= 28), 31 ref. Colloque Ecriture de soi, ego-documents, auto-perception des communautes. Le journal intime, de l’identite individuelle a l’identite collective (u suradnji s profesorom Jacquesom Le Riderom, Pariz, 27. - 28. ožujka 1998.) Francuski.

4.1.1.3.3. Hrvatsko-njemačka povijesna radionica Radionica je utemeljena na inicijativu doc. dr. Nevena Budaka i doc. dr. Drage Roksandića te odlukom Odsjeka za povijest 7. rujna 1995. godine, s ciljem da upućuje studentice i studente u specijalističke studije iz njemačke povijesti (težišta: 1555., 1648. i 1848. godina) i hrvatsko-njemačkih odnosa. Radionica se u međuvremenu ustalila kao izborni kolegij koji se izvodi svake akademske godine, a sada ga vode doc. dr. sc. Nataša Štefanec i dr. sc. Sanja Lazanin koja je objavila i priručnik iz njemačke paleografije, prvi takve vrste na hrvatskom jeziku, nastao na temelju desetogodišnjeg iskustva u radu. Ostvareno: 1. Stručna ekskurzija u Češku i Njemačku (5. - 14. svibnja 1996.): Zagreb - Beč - Prag - Leipzig - Meißen - Dresden - Jena - Weimar - Potsdam - Berlin - Zagreb; i istoimena čitanka. Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Historisches Seminar Ost- und Südosteuropäische Geschichte, Universität Leipzig 2. Stručna ekskurzija u Baden (svibanj 1998.) i istoimena čitanka. Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Historisches Institut, Universitaet Mannheim. 3. Od 1996. godine u sklopu Radionice organizira se tečaj gotičke paleografije, koji je 2000. prerastao u izborni kolegij. Uz pomoć prof. Roksandića, prof. Sanja Lazanin je u sklopu sada već dvije interne skripte Odsjeka za povijest objelodanila i »Malu školu gotičke paleografije«, prvi priručnik takve vrste u nas. 4.1.1.3.4. Diplomska radionica Budući da je kod prof. Roksandića, pokraj onih koji su već diplomirali, razmjerno mnogo kolegica i kolega prijavilo diplomske radove, sa suglasnošću Odsjeka za povijest u ljetnom semestru 1994./1995. školske godine počeo je raditi s diplomandima u Diplomskoj radionici, koja je otvorena svima čiji je mentor i koja s mjesečnom učestalošću sastajanja raspravlja o praktičnim pitanjima rada na diplomskim radovima iz opće povijesti novoga vijeka. Godine 1999. tiskana je knjiga Diplomska radionica 1. u izdanju Zavoda za hrvatsku povijest, koja, s predgovorom prof. Roksandića, sadrži diplomske radove Meri Kunčić, Marka Šarića, Nataše Štefanec i Sanje Zubak. Na odgoju znanstvenog podmlatka intenzivno radi u Hrvatsko-francuskoj i Hrvatsko-njemačkoj povijesnoj radionici. Riječ je o većem broju mladih ljudi koji se osposobljavaju za znanstvenoistraživački rad. Znanstveni podmladak intenzivno podržava u nastavi tako što je kolegicu Zvjezdanu Sikirić nakon magistriranja službeno angažirao kao suradnika u izbornom kolegiju u ljetnom semestru 1995./1996. godine, a kolegu Zlatka Kudelića, nakon što je magistrirao, kao suradnika u problemskom kolegiju iz komparativne povijesti religija.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

Ekonomska i ekohistorija

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

217

4.1.2. Poslijediplomska nastava 4.1.2.1. Poslijediplomski studij povijesti Prema rasporedu donedavnog voditelja poslijediplomske nastave, surađivao je s više studentica i studenata u njihovu pisanju seminarskih radova i referata, a od školske godine 1995./1996. izvodi, uz uobičajene obveze (referati, seminari itd.), i nastavu na kolegijima koje vode prof. dr. Mira Kolar i prof. dr. Nikša Stančić, a u dogovoru s njima. S profesoricom Kolar redovito sudjeluje u izvođenju poslijediplomske nastave, a s profesorom Stančićem povremeno. Za svaki kolegij priprema nove teme, koje su redovno povezane s njegovim istraživanjima. 4.1.2.2. Poslijediplomski studij povijesti umjetnosti Dvije akademske godine, 2000./2001. i 2001./2002., sudjelovao je u izvođenju poslijediplomske nastave na Odsjeku za povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kolegici Jasenki Gudelj, s Odsjeka za povijest umjetnosti, bio je službeno komentor za temu njezina magisterija Ambijenti plemićke kulture u Istri: građevine obitelji Scampicchio, koji je obranjen 2003. godine. 4.1.2.3. Poslijediplomski doktorski studij Povijest stanovništva Trogodišnji doktorski postdiplomski studij Zavoda za povijesne znanosti HAZU Dubrovnik, Znanosti o čovjeku i historijska demografija višegraničja: suvremeni trendovi 20 sati nastave u četvrtom semestru 4.1.2.4. Poslijediplomski doktorski studij etnologije i kulturne antropologije (Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu) Od 2007./2008. akademske godine na poziv je uključen u izvođenje ovoga poslijediplomskog studija s jednim izbornim kolegijem.

4.1.3. Mentorstva 4.1.3.1. Diplomski radovi Od dolaska prof. Roksandića na Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu krajem 1990. godine, pod njegovim su mentorstvom diplomirali sljedeći studenti (po abecednom redu): Alajbeg, Krešimir. Njemačka 1933. - 1939. Zagreb, ožujak 2001. Alempijević, Borka. Procesi nacionalnih integracija malih naroda u srednjoj Europi. Zagreb, prosinac 1994. Arčabić, Goran. Formiranje i rad Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva u vrijeme Preporoda (1841. - 1848.). Zagreb, 2002. Bagarić, Petar. Nijemci u Slavoniji i Srijemu 1780. - 1914.: Naseljavanje, socijalna integracija i kulturna komunikacija. Zagreb, 2005. Bakran, Ksenija. »Svijet naopako« u pučkoj i elitnoj kulturi ranoga novog vijeka. Zagreb, studeni 1995. Basić, Ivan. Generacijske strukture trogirskog patricijata u XV. stoljeću: primjer roda Cipico. Zagreb, 2007. Bednjanec Bezić, Andreja. Oblikovanje javnog portreta kasnog 18. stoljeća u Americi. Zagreb, 2005. Bogdanović, Nataša. Berlinski saloni i socijalna integracija žena i Židova (kraj 18. i početak 19. stoljeća). Zagreb, prosinac 2001. Bosnić, Aleksandra. Društveni sukobi na otoku Korčuli u mletačkom razdoblju od 1420. do 1797. godine. Zagreb, siječanj 2008. Bošnjaković, Renata. Vjerski sporovi i Tridesetogodišnji rat (1618. - 1648.). Zagreb, ožujak 1996. Bradica, Goran. Mjesto čovjeka u djelu Niccola Machiavellija. Zagreb, travanj 2000. Bubanj, Borna-Andrej. Konfederalne Države Amerike 1860. - 1865. Zagreb, veljača 2001. Buzjak, Karolina. Zagorska vlastelinstva krajem 18. stoljeća: čovjek-okoliš i agrarni odnosi na vlastelinstvu Zabok - Oroslavje. Zagreb, siječanj 2007. Cigula, Ružica. Ruska kolonizacija u euroazijskom i sjevernoameričkom prostoru (od sredine XVI. do kraja XVIII. stoljeća). Zagreb, rujan 2001. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

218

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

Čegir, Tomislav. Portugalska otkrića u Africi od 15. do 17. stoljeća. Zagreb, 2000. Čurila, Ana. Župne spomenice kao izvor za interdisciplinarnu interpretaciju religijske kulture u Hrvatskoj u 19. stoljeću: case-study Macinečke župe. Zagreb, lipanj 2006. Didak, Tanja. Slikovne predodžbe o Napoleonu I. u njegovu dobu. Zagreb, 2006. Dobrovšak, Ljiljana. Židovi u hrvatskim zemljama 1848./1849. godine. Zagreb, rujan 1997. Drvenkar, Hrvoje. Teritorijalno ustrojstvo Zagrebačke biskupije između 1771. i 1822. godine. Zagreb, ožujak 2006. Duda, Igor. Osvajanje vremena i prostora. Dokolica kao užitak dugog devetnaestog stoljeća. Zagreb, 2000. Đurić, Aleksandra. Trubarovi imaginarni čitatelji: problem autorske knjižne posvete u protestantskoj literaturi 16. stoljeća. Zagreb, 2005. Fanuko, Jasminka. Mletačka Republika u XVI. stoljeću. Zagreb, srpanj 1995. Filipčić, Vlatka. Kako su ilirci gledali na dvorski život Europe. Narodne novine 1835. - 1848., Zagreb, travanj 1994. Gulin, Valentina. Kultura renesansnog grada: primjer Držićeva Dubrovnika. Zagreb, srpanj 1995. Haić, Đurđa. Pavlini u kulturi svoga vremena. Zagreb, 2002. Horvat, Marko. El Dorado - potraga za zemljom Zlatnog kralja. Zagreb, studeni 2005. Hucika, Anamarija. Umjetnici i mecene na talijanskim dvorovima petnaestog stoljeća. Zagreb, lipanj 2000. Išek, Marija. Topusko u vojnokrajiškom podaništvu: selo Vranovinske kompanije i Toplice. Zagreb, ožujak 2006. Jakovina, Tvrtko. Američki građanski rat u suvremenom hrvatskom tisku (1861. - 1865.). Zagreb, svibanj 1996. Jelača, Grozdana. Problem utraquizma u časopisu Češkog muzeja 1827. - 1848. Zagreb, travanj 1998. Kaminsky, Jarmila. Slobodnjaci na vlastelinstvima sjeverozapadne Hrvatske u ranom novom vijeku. Zagreb, srpanj 2006. Kljaić, Stipe. Sol i ljudi na ranonovovjekovnom Jadranu. Zagreb, listopad 2007. Kobra, Nives. Amerikanci za i protiv američke nezavisnosti. Zagreb, 2004. Košak, Viktoria. Agrarna ekonomika i fenomen gladi u Međimurju u drugoj polovici 18. stoljeća: studij slučaja sela Goričan. Zagreb, listopad 2006. Kuharić, Krešimir. Religioznost i ropstvo u američkom društvu prema Gajevim Novinama (1835. - 1848.). Zagreb, rujan 1999. Kunčić, Meri. Homo universalis u talijanskoj renesansi. Zagreb, srpanj 1998. Lazanin, Sanja. Grof Josip Rabatta o Karlovačkom generalatu 1719. godine. Transliteracija i hrvatski prijevod Relacije zapovijedajućeg generala. Zagreb, siječanj 1997. Levstek, Ivana. Historijska naracija i historijska imaginacija: slučaj Marije Jurić Zagorke (u suradnji s dr. sc. Zrinkom Blažević). Lojzer, Tomislav. Povijesnopravna ishodišta američkog rata za nezavisnost. Zagreb, studeni 2005. Maligec, Krešimir. Sjedinjene Američke Države. Od saveza prema državi. Zagreb, veljača 1997. Mandušić, Ivica. Žena i vlast u Francuskoj u osamnaestom stoljeću. Zagreb, lipanj 1997. Mastelić, Mariza. Računalna obrada slikovnih izvora za područje Banovine iz XVI. stoljeća. Zagreb, 2003. Mesić, Anamarija. Sisak u XVI. i XVII. stoljeću. Zagreb, 2001. Mesić, Jasen. Francuska revolucija i pojam moderne nacije. Zagreb, ožujak 1996. Milanović, Tatjana. Balkanske odrednice hrvatskog političkog i kulturnog diskursa u 1880-im godinama. Slučaj časopisa Balkan. Zagreb, rujan 2001. Milković, Kristina. Memoar pukovnika baruna Josipa Jelačića o Prvoj banskoj pukovniji iz 1846. godine. Zagreb, 2002. Mlinarić, Dubravka. Hrvatski kartografi 17. stoljeća u europskoj kartografskoj tradiciji. Zagreb, travanj 1997. Nekić, Martina. Pravni status Senja kao vojnokrajiškog središta i slobodnoga kraljevskog grada. Zagreb, srpanj 2006. Novak, Kristina. Fenomeni pučke religioznosti u Slavoniji od 1815. do 1850. i franjevci. Zagreb, rujan 2001. Obradović, Zvonimir. Strah i teror u Francuskoj revoluciji (1789. - 1799.). Zagreb, veljača 1997. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

Ekonomska i ekohistorija

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

219

Osmak-Janković, Tamara. Talijanski jezik i nacionalno ujedinjenje. Zagreb, lipanj 1998. Papa, Šandor. Osnovne karakteristike razvitka radničkog pokreta do 70-ih godina 19. stoljeća. Osijek, studeni 1992. (Kandidat je temu bio dogovorio s pokojnom prof. dr. Lj. Kuntić.) Pavić, Naida. Sefardska dijaspora na Sredozemlju u XVI. stoljeću. Zagreb, studeni 1999. Perinčić, Tea. Mletačka posredovanja u promjenama u strukturi svakodnevnog života na Sredozemlju u XVI. stoljeću. Zagreb, studeni 1996. Perković, Zrinka. »Croatia rediviva« u suvremenom europskom kontekstu. Zagreb, listopad 1996. Petričević, Tihana. Tokugawa šogunat. Zagreb, rujan 2007. Petrić, Maja. Khevenhuellerov memoar iz 1731. godine i habsburško-osmanski odnosi u Slavoniji. Zagreb, 2006. Pisk, Slivija. Diktatori dvadesetog stoljeća. Georgios Papadopulos. Zagreb, veljača 2001. Pokupec, Tatjana. Kolonijalna Sjeverna Amerika. Zagreb, 1993. Ponoš, Tihomir. Nastanak izraelske države. Zagreb, studeni 1998. (Kandidat je temu bio dogovorio s prof. dr. R. Lovrenčićem.) Pović, Melanija. Strukture svakidašnjice u Nizozemskoj u 17. stoljeću. Zagreb, studeni 2005. Prgin, Ivana. Francuske teme u Vrhovčevu »Dnevniku«. Zagreb, 1996. Pratengrazer, Jasna. Religija i poimanje političkog u srednjoameričkih naroda prije europskog otkrića Amerike: Asteci i Maje. Zagreb, srpanj 2007. Prlenda, Sandra. »Razgovor ugodni naroda slovinskoga« Andrije Kačića Miošića - prema novom čitanju popularne historiografije. Zagreb, rujan 2003. Radošević, Jasenka. Zdravstvene mjere francuskih vlasti u Dalmaciji (1805. - 1813.). Zagreb, 1994. Raguž, Jakša. Etnokonfesionalni pregled stanovništva turske Slavonije (i demografske posljedice »Velikog bečkog rata»). Zagreb, listopad 1997. Rajšić, Robert. Allgemeine Zeitung u godinama uoči revolucije i godini revolucije 1848. Zagreb, svibanj 2004. Savić, Petra. Kartografski izvori za povijest Banovine u 17. stoljeću. Zagreb, travanj 2004. Semenić, Romana. Žene u pretkolumbovskoj Americi. Zagreb, studeni 2001. Srpak, Biljana. Američki građanski rat. Zagreb, rujan 1995. Stanković, Vesna. Slobodni zidari. Ideje, simboli, ljudi. Zagreb, 15. prosinca 1994. Stepinac, Sanda. Habsburška Monarhija u doba kralja Karla VI. (III.). Zagreb, 1995. Stipić, Nikolina. Michelozzo di Bartolomeo u Dubrovniku, Michele i Gian Girolamo Sanmichieli u Zadru i Šibeniku: dva renesansna interkulturalna iskustva. Zagreb, 2006. Stojaković, Igor. Kolumbovo viđenje američkih kultura. Zagreb, srpanj 1996. Šavor, Vlatka. Karlovački trgovci - putnici (cca. 1790. - 1830.). Zagreb, ožujak 2001. Šipek, Mario. Portugalci i Španjolci. Odnos prema novim zemljama. Tipološki pristup. Zagreb, veljača 2003. Štefanec, Nataša. Povijesna obzorja promjene statusa umjetnika i umjetnosti u srednjozapadnoj Europi i Italiji u 16. stoljeću. Zagreb, svibanj 1997. Štuka, Tomislav. »Zamišljanje« nacije u »preporodnoj« publicistici »predožujskog« razdoblja 19. stoljeća. Zagreb, rujan 2000. Tatalović, Sanja. Politička komunikacija hrvatskog društva u proljeće 1848. kao posljedica odjeka ideja Francuske revolucije. Zagreb, srpanj 2003. Tomaš, Tea. Sisak u razdoblju od 1790. do 1848. godine. Zagreb, studeni 2001. Tomljenović, Ileana. Buna u Varaždinskom generalatu 1755. godine. Zagreb, listopad 1997. Velagić, Zoran. Komunikacija elitne i pučke kulture kroz propovijedi 18. stoljeća. Zagreb, veljača 1996. Vlah, Nikolina. Razumom, vjerom i srcem: srednjoeuropska izvješća o »europskoj Turskoj« u 16. stoljeću. Zagreb, srpanj 2003. Zdravčević, Vlasta. Napuljska obitelj Carafa u habsburškoj službi u doba Leopolda I. Zagreb, studeni 2002. Zeitoun, Tarek. Američki »exceptionalism« u razdoblju od 1607. do 1800. godine. Zagreb, lipanj 2004. Zubak, Sanja. Između prosvjetiteljstva i romantizma. Strukture kulturalnosti Hrvatskog narodnog preporoda (1835. - 1848.). Zagreb, lipanj 1997. Žižić, Ivana. Enciklopedija i njena recepcija u Francuskoj i Europi u 18. stoljeću. Zagreb, prosinac 1995. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

220

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

Žutić, Ivana. Sisak u XVIII. stoljeću. Zagreb, srpanj 2007. 4.1.3.2. Magistarski radovi Bing, Albert. »Američki način života« u zagrebačkom dnevnom listu Obzor 1929. - 1933. godine. Zagreb, 1999. Blažević, Zrinka. Ideološka koncepcija u djelima postkarlovačkog ciklusa Pavla Rittera Vitezovića (1652. - 1713.). Zagreb, 2000. Kudelić, Zlatko. Marčanska biskupija od 1670. do 1713. godine. Zagreb, 1995. Kunčić, Meri. Utjecaj osmanske opasnosti i kužnih epidemija na ikonografiju zavjetnih slika. Primjer Splita i Trogira u 15. i 16. stoljeću. Zagreb, 2004. Lazanin, Sanja. Slika drugoga i pismo o sebi. Josip Rabatta (1661. - 1731.) o Hrvatskoj i sebi. Zagreb, 2002. Milković, Kristina. Osnovni krajiški zakon (1807.). Zagreb, 2005. Pavić, Milorad. Istočni Jadran u izolaru Giuseppea Rosaccija. Zagreb, 2003. Perinčić, Tea. Rapska biskupija u vizitaciji Agustina Valiera 1579. godine. Zagreb, 2004. Petrić, Hrvoje. Koprivnica u 17. stoljeću - demografske, društvene i gospodarske promjene. Zagreb, travanj 2005. Shek-Brnardić, Teodora. Duhovni razvoj Baltazara Adama Krčelića (1715. - 1778.) - obrazovanje između tridentinske tradicije i ranoga prosvjetiteljstva. Zagreb, 1999. Stanković, Vesna. Svijet Ignjata Martinovića i proturječja Habsburške Monarhije u njegovo doba. Zagreb, 2000. Šarić, Marko. Dinarski Vlasi između Osmanskog Carstva i Venecije. Povijest pravnih institucija jednog krajiškog društva (15. - 17. st.). Zagreb, rujan 2005. Magisteriji izvan Hrvatske Andreja Eržen. Jezikovna politika v času Jožefa II. Položaj slovenskega jezika ob koncu 18. stoletja. Institutum Studiorum Humanitatis, Fakulteta za podiplomski humanistični študij, Lingvistika govora in teorija družbene komunikacije. Ljubljana, prosinac 2001. 4.1.3.3. Doktorati Blažević, Zrinka. Ilirski ideologem tijekom 17. stoljeća: upotrebe, funkcije i značenja. Zagreb, 2004. Golec, Ivica. Vojni komunitet Petrinja (Militär Communität Petrinia). Zagreb, 1996. Jurišić, Ivan. Karlovački generalat u reformama habsburškoga dvorskog apsolutizma. Primjer Hildburghausenovih reformi (1737. - 1749.). Zagreb, 1999. Kudelić, Zlatko. Pravoslavlje i pitanje crkvene unije u Hrvatskoj od Žitvanskog mira 1606. godine do izbora unijatskog biskupa Pavla Zorčića 1670. godine. Zagreb, 1999. Lazanin, Sanja. Vinkovci i Vukovar na prijelazu 18. u 19. stoljeće. Komparativna urbana historija. Zagreb, 2006. Mlinarić, Dubravka. »Mala Aria« i socio-demografska kretanja u sjevernoj Dalmaciji u 18. stoljeću. Zagreb, 2004. Hrvoje Petrić, Varaždinski generalat i Križevačka županija u 17. stoljeću: okoliš, ljudi i naselja, Zagreb, 2008. 4.1.3.4. Doktorati izvan Hrvatske: suradnja s kandidatima u različitim statusima (osim CEU). Nada Alaica, Oxford University. Matejka Demšič, 1997./1998. Filozofski fakultet u Ljubljani: Individualni program. Eric Giobetti, 1941-1943: Lika e Bosanska krajina tra NDH, Italiani, cetnici e partigiani (monografija). (14. 6. 2004.) Vladimir Sotirović. Sveučilište u Vilniusu. Niebuhr, Robert (Ph.D., Arizona State University: preporuka Steve Batladen) (2003./2004.) (Vojna povijest Jugoslavije: časnici u obje Jugoslavije.)

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

Ekonomska i ekohistorija

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

221

2004., lipanj, 8., Université Paris-Sorbonne. UFR de Géographie. Ecole doctorale de géographie. Chaveneau, Emmanuelle. La Croatie, nouvel état européen: Essai de géographie politique. Thèse. Obrana disertacije. Ispitno povjerenstvo: profesori Maria Paola Pagnini (Trieste), D.R., Michel Roux (Toulouse-Le Mirail), Jacques Rupnik (Paris), André-Louis Sanguin (Paris); Drago Roksandić, član »jury« kao »rapporteur européen«. Bouteselle, Nicolas. De l’utopie au réel: Les tropismes du nouvel état croate - éléments de géopolitique. (Université de Toulouse le Mirail) (Joint Ph.D. Thesis Convention) Prlenda Perkovac, Sandra. Radno kodiranje koncepta nacije i građanina u Hrvatskoj u 19. stoljeću. (Doktorski studij »en co-tutelle« s pariškom l’École pratique des hautes études) Reill, Dominique (a doctoral candidate in history at the Columbia University (Istvan Deak) (3. 9. 2003.) 2002., (...).Université Paris I Panthéon-Sorbonne. Sabotič, Ines. Les cafés de Zagreb de 1884 à 1914: sociabilités, normes et identités. Thèse. Obrana disertacije. Michel, Bernard (mentor). Roksandić, Drago (član povjerenstva za obranu) 2004., studeni, 27. Ecole pratique des hautes études, Paris. Barić, Daniel. La langue allemande en Croatie, 1815-1848. Etude interculturelle. Obrana doktorske disertacije. Član povjerenstva. 2006., ožujak, 19. Università degli studi di Trieste. Mitrović, Bojan. La comunità slava, l’appartenenza all’Europa e la continuità nazionale negli scritti costitutivi della moderna disciplina storica in Serbia e Bulgaria (1878-1913). Obrana doktorske disertacije. Povjerenstvo za obranu doktorske disertacije: profesori Armando Pitassio (Peruggia), Drago Roksandić (Zagreb), Marco Dogo (Trieste). 2007., studeni, 23. European University Institute, Florence. Klinger, William. Negotiating the Nation: Fiume from Autonomism to State Making (1848-1924). Obrana doktorske disertacije. Povjerenstvo za obranu doktorske disertacije: profesori Raffaele Romanelli (Rim), Marina Cattaruzza (Bern), Drago Roksandić, predsjedavajući (Zagreb), Heinz Gerhard Haupt (EUI). 4.1.4. Preporuke za dobivanje stipendija za studij u inozemstvu Za jednosemestralnu stipendiju na Sorbonne-Paris I u zimskom semestru 1993./1994. školske godine bili su preporučeni i prihvaćeni studenti povijesti Sandra Perišin i Vlado Jukić. Za jednomjesečne Jirečekove stipendije, koje dodjeljuje Österreichisches Ost- und Südosteuropa-Institut iz Beča, 1994. godine bili su preporučeni i prihvaćeni Sanda Stepinac i Ivan Jurišić. Za jednogodišnje školovanje na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti (CEU) bili su preporučeni i prihvaćeni Suzana Leček (1993./1994.), Irena Benyovsky (1994./1995.), Tonči Biočina (1994./1995.), Saša Pintar (1994./1995.), Sanda Stepinac (1995./1996.), Zoran Velagić (1995./1996.), Sanja Škalin (1994./1995.), Valentina Gulin (1996./1997.), Dubravka Mlinarić (1996./1997.), Nataša Štefanec (1996./1997. i 1998./2003.), Maja Ferček (1997./1998. i 1998./2003.), Jelena Lakuš (1997./1998. i 1999./2004.), Meri Kunčić (1998./1999.), Arnela Alihodžić (2001./2002.) i Helena Strugar (2001./2002.). Za jednogodišnje poslijediplomsko školovanje na L’Ecole des Hautes Etudes en Sciences Sociales 1994./1995. školske godine u Parizu bila je preporučena i prihvaćena Zvjezdana Sikirić, asistentica u Zavodu za hrvatsku povijest. Za doktorantski studij na University of Cambridge preporučen je 1994. godine i prihvaćen s pravom upisa Robert Parnica. 4.1.5. Stručne ekskurzije studenata 1. B udimpešta, 8. i 9. svibnja 1993. Na ekskurziji je bilo sedamdesetak studentica i studenata povijesti. Program: Mađarska nacionalna galerija, Budimpeštanski povijesni muzej, Muzej ratne povijesti i Mađarski narodni muzej. U društvu s našim studentima bili su studenti budimpeštanskog sveučilišta i skupina budimpeštanskih studenata hrvatske narodnosti.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

222

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

2. S jeverna Italija, 28. - 30. travnja 1994. Stručna ekskurzija je realizirana u suradnji Odsjeka za povijest, Odsjeka za arheologiju, Odsjeka za povijest umjetnosti i Kluba studenata povijesti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a u njoj je sudjelovalo sedamdesetak studentica i studenata pretežno povijesti. Realiziran je vrlo opsežan program posjeta kulturno-povijesnim znamenitostima u Trstu, Aquileji, Gradu, Veneciji, Padovi i Palmanovi. Na tršćanskom sveučilištu je upriličen susret s većim brojem profesora i studenata povijesti. 3. Njemačka 1: Vidi 4.1.1.3.3. Hrvatsko-njemačka povijesna radionica 4. Njemačka 2: Vidi 4.1.1.3.3. Hrvatsko-njemačka povijesna radionica 5. Ambijenti plemićke kulture ranoga novog vijeka u Hrvatskoj, Sloveniji te Bosni i Hercegovini. 7. - 12. svibnja. 6. Stručna ekskurzija Putovima civilizacijskih razgraničenja na Baniji. U suradnji s prof. dr. sc. Aleksandrom Durmanom. 23. lipnja 2001. Terenska nastava, stručne ekskurzije 2001., svibanj, 7. - 12. Terenska nastava studenata povijesti Ambijenti plemićke kulture ranoga novog vijeka u Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni i Hercegovini. 2005., svibanj, 23. - 27. Geografski odsjek PMF-a i Odsjek za povijest FF-a (profesori Nejašmić, Pejnović, Roksandić...) Zagreb - Ogulin - Modruš - Brinje - Otočac - Vrela Gacke - Kuterevo - Krasno - Kosinj - Perušić - Pazarišta - Klanac - Gospić - Lovinac - Dugopolje - Split - Supetar - Škrip - Vidova Gora - Blaca Bol - Nerežišća - Supetar - Pučišća - Makarska - Zadvarje - Knin - Udbina - Korenica - Bihać - Velika Kladuša - Topusko - Glina - Petrinja - Sisak - Zagreb. 2007., siječanj, 13. Hrvatska povijest ranoga novog vijeka. Odsjek za povijest FF-a Zagreb. Organizacija: doc. dr. sc. Nataša Štefanec. Nastavnici-sudionici: Drago Roksandić, Kornelija Jurin Starčević, Hrvoje Petrić, Marko Šarić. Zagreb - Karlovac - Ogulin - Modruš - Zagreb. Videoprojekcije Videoprojekcija TV serije »Habsburgovci« za studente povijesti, 5. ožujka i 9. travnja 1994. godine. Suradnja sa studentima 1. L ujo Matutinović i njegovo doba. Vidan, Gabrijela - Roksandić, Drago (ur.). Gordogan. God. XVI. Br. 39 - 40. Zagreb, 1995., 202 str. Hrvatski Roksandić, Drago. »Predgovor. Lujo Matutinović i njegovo doba«, u: Vidan, Gabrijela - Roksandić, Drago (ur.). »Lujo Matutinović i njegovo doba / Louis Mattutinovich and His Time«. Gordogan. Vol. XVI. No.2. Zagreb, 1995., 3 - 4 (=2). 2. Alexis de Tocqueville o američkoj povijesti. Roksandić, Drago i Brkljačić, Maja (ur.). Zavod za hrvatsku povijest i USIS Zagreb. Zagreb, 1998., 236 str. Hrvatski. 3. Microhistory of the Triplex Confinium. International Project Conference Papers (Budapest, March 21-22, 1997) Roksandić, Drago (ur.) Institute on Southeastern Europe, Central European University. Budapest, 1998., 160 str. Engleski, njemački, talijanski. 4. Diplomska radionica 1 prof. dr. Drage Roksandića. Drago Roksandić i Nataša Štefanec (ur.). Zavod za hrvatsku povijest. Zagreb, 1999., 222 str. Hrvatski. Summaries. 5. Roksandić, Drago; Lazanin, Sanja. »J. W. Valvasor and J. Rabatta on the Croatian Military Border in 1689 and 1719. Stereotypes and Mentality in the Triple Frontier Comparative Perspective«, u: Roksandić, Drago (ed). Microhistory of the Triplex Confinium. International Project Conference Papers (Budapest, March 21-22, 1997). Budapest: Institute on Southeastern Europe, Central European University, 1998., 89 - 110 (= 22), 28 ref. Engleski. 6. Roksandić, Drago. »Predgovor. Alexis de Tocqueville u hrvatskoj povijesti«, u: Roksandić, Drago; Brkljačić, Maja (ur.). Alexis de Tocqueville o američkoj povijesti. Zavod za hrvatsku povijest - USIS Zagreb. Zagreb, 1998., str. 236, 7 - 11 (=5) EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

Ekonomska i ekohistorija

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

223

7. M atker, Josip; Medved, Mladen; Mileta, Silvestar (ur.). Ogledalo konfinija. Hrvatska povijest i »Drugi« (1500. - 1800.): problemi pristupa i istraživanja. Studentska iskustva. FF Press. Zagreb, 2008. (Ivana Beljak, Tanja Maretić, Krunoslav Marjanović, Mia Marušić, Josip Matker, Mladen Medved, Silvestar Mileta, Stipe Mlikotić, Daniel Švraka, Milan Vukelić u suradnji s prof. dr. sc. Dragom Roksandićem.) 4.1.6. Prijedlozi inovacija u dodiplomskoj nastavi na Odsjeku za povijest Drago Roksandić Odsjeku za povijest, Zagreb, 28. travnja 1991.: Pitanja za raspravu o reformi studija povijesti. Prijedlog reforme nastave na Katedri za opću povijest novoga vijeka (I): Europska i svjetska povijest novoga vijeka (I, 1450 - 1870.) od 5. ožujka 1993. Katedra za opću povijest novoga vijeka Odsjeku za povijest 15. ožujka 1993. Prijedlozi za reformu studija povijesti na Odsjeku za povijest. 4.1.7. Prijedlozi inovacija u poslijediplomskoj nastavi na Odsjeku za povijest Prijedlog nastavnog programa poslijediplomskog studija hrvatske povijesti novog vijeka (Zagreb, 19. prosinca 1994.). 4.1.8. Obveze u poslijediplomskoj nastavi Član Stručnog povjerenstva za utvrđivanje prava Ivice Goleca na stjecanje doktorata znanosti od 15. siječnja 1993. (predložena tema doktorata: »Vojni komunitet Petrinja, 1765. - 1871.»). Član Stručnog povjerenstva za utvrđivanje prava Ivana Jurišića na stjecanje doktorata znanosti od 15. siječnja 1993. (predložena tema doktorata: »Časnici u pukovnijama Karlovačkog generalata od 1746. do 1763.»). Član Stručnog povjerenstva za utvrđivanje prava Danijela Ivina na stjecanje doktorata znanosti od 21. travnja 1993. (predložena tema doktorata: »Promjena politike vodstva Komunističke partije Jugoslavije u godini 1949.»). Predsjednik Stručnog povjerenstva za utvrđivanje prava mr. Andre Purtića na stjecanje doktorata znanosti od 7. lipnja 1994. (predložena tema doktorata: »Hrvatsko-slavonska vojna granica 1815. - 1850.»). Član komisija za ocjenu i obranu magistarskog rada Borisa Olujića »Povezivanje hrvatskih privrednika s Francuskom preko Trgovačko-obrtničke komore u Zagrebu. Međunarodna djelatnost Komore od 1852. do 1931. godine«. (3. 12. 1993. i 27. 12. 1993.) 4.1.9. Autorstvo i suautorstvo udžbenika (knjige...) Razvoj međunarodnih odnosa socijalističke Jugoslavije od 1941. do 1954. godine, u: Međunarodni odnosi i vanjska politika socijalističke Jugoslavije. (Novak Pribićević, Drago Roksandić, Frane Cetinić, Ranko Petković, Vlatko Mileta, Inoslav Bešker, Davor Dušić /au./), Zagreb: Naklada cdd. Udžbenici i priručnici, 1979., str. 32 - 51 (= 20 str.), 12 ref.; Isti tekst je tiskan u zagrebačkom mjesečniku Fokus (br. 2, 1980., str. 26 - 36) (=11) 4.1.10. Inovacije u nastavi povijesti 2003., studeni, 27. - 29. Opatija, hotel Adriatic Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu / Hrvatski nacionalni odbor za povijesne znanosti / Društvo za hrvatsku povjesnicu / Povijesno društvo Rijeka / Povijesno društvo otoka Krka. Prvi hrvatski simpozij o nastavi povijesti Zavičajna povijest u interkulturnom kontekstu. Roksandić, Drago (predsjednik Pripremnog odbora) Roksandić, Drago. »Zavičajna povijest između lokalne i regionalne historije: shvaćanja, pristupi i prakse u interkulturnom kontekstu«. Vidjeti: Marinović, Marijana; Roksandić, Drago (ur.). Zavičajna povijest u interkulturalnom kontekstu. FF press. Zagreb, 2006. Drago Roksandić. »Zavičajna povijest i interkulturalizam: prvi put« (str. 12) Drago Roksandić. »Zavičajna povijest: pojmovni izazovi« (str. 15 - 23)

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

224

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

2004. Uvodna riječ. Tema broja: Interkulturalizam u nastavi povijesti. Povijest u nastavi. 4. Zagreb, 2004., str. 279 - 280. Roksandić, Drago (urednik i izbor tekstova).

4.2. CEU Budapest / Srednjoeuropsko sveučilište u Budimpešti U jesenjem trimestru 1995./1996. akademske godine, s 1. listopadom 1995., imenovan je Recurrent Visiting Associate Professor of History na CEU i počeo je držati predavanja na Odsjeku za povijest, a poslije i na kolegiju istog Odsjeka, koji je obavezan za doktorande, te u Jugoistočnoeuropskim studijima. Raditi je prestao na vlastiti zahtjev 31. srpnja 2002. godine. Za svaki kolegij napravio je istoimenu čitanku (»reader»), sam ili u suradnji s drugim kolegama. 4.2.1. Poslijediplomska nastava 4.2.1.1. CEU History Department 1995/1996 Fall Trimester HIST 5604 - Premodern Ideologies among South Slavs (15th - Early 19th Centuries) /2 credits/ HIST 5378 - Tolerance and Intolerance in Multireligious Communities: Hapsburg Lands, Venetian Republic and the Ottoman Empire in the 16th and the 17th Centuries /2 credits/ 1996/1997 Fall Trimester HIST 5605 - Protomodern National Ideologies Among South Slavs (1700-1830) /4 credits/ HIST 5378 - Tolerance and Intolerance in Multireligious Communities: Habsburg Monarchy, Venetian Republic and the Ottoman Empire in the 18th Century /2 credits/ 1997/1998 Fall Trimester HIST 5805 - Nationalism and Religion: Nation-Building Processes in the Hapsburg Monarchy /4 credits/ HIST 6000 - Studies in Comparative History (with A. J. Rieber and J. Musil) /2 credits/ 1998/1999 Fall Trimester HIST 5806 - Intellectual History of Secular and Spiritual Authorities and Powers in Europe, 1500-1650 /4 credits/ HIST (…) - Comparative History of Central and Eastern Europe in the 19th and 20th Centuries. A PhD Course (organized by Susan Zimmermann) /4 credits/ Roksandić, Drago. »Urban structures at the frontier between the Habsburg and the Ottoman Empire in the first half of the 19th century« (December 16, 1998) 1998/1999 Spring Trimester HIST (…) - Intellectual History of Secular and Spiritual Authorities and Powers in Europe, 1500-1650 /2 credits/ HIST 5990 - Spring Thesis Workshop (Group 3) (with I. Gy. Tóth and K. Péter) /2 credits/ 1999/2000 Fall Trimester HIST 5807 - Between Restorations and Revolutions: Political Ideologies and Political Cultures in the Habsburg Monarchy and the Ottoman Empire (1800-1850) /4 credits/ HIST (…) - Key Problems and Texts Related to Central and Eastern European History and Historiography (conceptualized and led by Susan Zimmermann) /4 credits/ Roksandić, Drago. »History of Political Ideologies vs. History of Political Cultures in Central- and South-Eastern European Historiografies« (October 13, 1999) HIST 6000 - Studies in Comparative History (with J. Musil) (PhD mandatory course) /2 credits/ 2000/2001 Fall Trimester HIST 5673 - Comparative History of European Multiple Borderlands /4 credits/ HIST 6000 - Studies in Comparative History (with J. Musil and A. J. Rieber) (PhD mandatory course) /2 credits/ 2000/2001 Winter Trimester HIST 5520 - Using Computers for Historical Research: Methods for Quantitative and EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

Ekonomska i ekohistorija

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

225

Comparative Analysis (with V. Karady and S. Green) /2 credits/ 2001/2002 Fall Trimester HIST 5673 - Comparative History of European Multiple Borderlands /2 credits/ HIST 5521 - Introduction to Historical Computing: Exercises on the Socio-Cultural Impact on the Region (SPSS) (with S. Green and V. Karady) /2 credits/ HIST 6000 - Studies in Comparative History (with J. Musil and A. J. Rieber) (PhD mandatory course) /2 credits/ 4.2.1.2. CEU Southeast European Studies Department Fall Trimester 1996. Tolerance and Intolerance in Multireligious Communities: Habsburg Monarchy, Venetian Republic and Ottoman Empire in the 18th Century (M. A. mandatory course) /2 credits/ Fall Trimester 1997. Nationalism and Religion. Nation-Building Processes in the Habsburg Monarchy and the Ottoman Empire in a Comparative Perspective (c. 1789/90-1850) (M. A. mandatory course) /2 credits/ Fall Semester 1999. SEES (…). Presession 1999: Workshop: An Introduction to Southeast European Studies Class 2: Roksandic, Drago: Southeastern Europe and/or Balkans: A region escaping ti identify itself (September 1, 1999) 4.2.2. Mentorstva na CEU 4.2.2.1. Magisteriji / M.A. theses Od 1995. godine bio je prvi ili drugi »supervisor« studentima u pisanju M.A. teza: 1995./1996. Anton, Manuela. The Orthodox Church in Transylvania in the Seventeenth Century. Berezhnaya, Lilya. Eschatological Notions in the Polish Orthodox and Catholic Culture of the 17th Century. Boyarchuk, Zoya. Special features of the development of library research in the Ukraine at the period of European cultural influence (15th - 17th centuries). Hoxha, Idlir. The Macedonian Question. Korzeniewska-Wolek, Katarzyna. Ethno-Religious Identity in South-Eastern Lithuania. Oral History Research. Sotirovic, Vladislav. Relationships between the Yugoslav Committee in London, the National Council in Zagreb and the Royal Serbian Government During the Process of the Creation of Yugoslavia. Stefanov, Svetoslav. European Travellers in the Balkan Provinces of the Ottoman Empire in 17 and 18 Century: Notion, Perception, Understanding. Stepinac, Sanda. Croatian and Transylvanian Pragmatic Sanctions. A Comparative Study. Tase, Irida. The League of Prizren and the Austro-Hungarian Empire 1878-1881. 1996./1997. Dujmović, Igor. National Movement in Croatia in 1971. Georgiev, Vladimir. The Bulgarian Exarchate, 1870-1915. Gulin, Valentina. Gender History in the Statutes of the East Adriatic Communes. Milošević, Dragan. The Kosovo Battle: the History, the Myth, the Manipulation. Štefanec, Nataša. The Ascend of the Zrinski Family and their Role in the Spread of Protestantism in the Second Half of the 16th Century. Šumanjski, Berislav. Changes in Ideology in History Curricula and Textbooks: Bosnia and Herzegovina (1945-1996). Šušnjara, Snježana. Divided Representations of World War II and the War in Bosnia and Hercegovina (1992-1995): A Case of Lašva Valley.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

226

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

Trdan, Vanda. The Habsburg Monarchy 1848-1867: The Life of the Germans in Kocevska, the Slovens in Bela Krajina, and the Croats in Gorski Kotar (A Comparative Case Study). 1997./1998. Fercek, Maja. The Habsburg Garrison in Osijek. 1687-1721. Gelencser, Ildiko. The United States Foreign Policy During the Balkan Conflict. Lakus, Jelena. The Process of Nation Building in Dalmatia in the First Half of the 19th Century. Rachieru, Silvana. From Religious Minorities to National Minorities: The Millet System in the 19th century Ottoman Empire. 1998./1999. Arsov, Trajco. Arnaldo Momigliano : quest for personality through history. Hrženjak, Đurđa. Jacobin Conspiracy in the Habsburg Monarchy 1793 - 1795: The Perspective of Political Otherness. Jerše, Sašo. The late sixteenth century political thought regarding the Holy Roman Empire (a croquis). Subi, Ana. Inertia and motion in the 18th century Banat. 1999./2000. Beluli, Raim. Central European Scholarship on Albanians and their Albanian Appropriations 1878-1912. Kunčić, Meri. The Influence of Ottoman Danger and Epidemics of Plague on the Iconography of Votive Images. The Case of Split and Trogir in the 15th and 16th centuries. 2000./2001. Berczeli, Gabor. An Imperial Statesman’s Perspectives on Central European Nation States in the Making, 1917-1919. Dicher, Radu. Representations of Transylvanian Space: Romanian Peasants and Western Geographers. Dimitrovova, Bohdana. Bosniak or Muslim? Dilemma of One Nation with Two Names. Janezic, Matija. The German Family of Westerns in Celje and their Role in the National Relations between Slovenes and Germans in Slovenia and in the German Economic Penetration into the Kingdom of Yugoslavia. Markova, Milena. Appropriation of Devshirme in Bulgarian National Historiography. Sistek, Frantisek. The Restoration of Montenegro in the Plans of the Montenegrin Political Representation in Exile (1916 - 1922). Zardykhan, Zharmukhamed. The Köprülü Family in the Ottoman Elite of the Late 17th Century. 2001./2002. Abasov, Ramin. Caucasian Triplex Confinium: Azerbaijan and the struggle over South Caucasus, 19181920. Demiri, Helian. Monarchy and Nationalism: The Perception of the Albanian Monarchy in in Public Discourse, 1928-1941. Strugar, Helena. Superstition and Popular Religion in the Zagreb Area. Vasiliou, Ula. Franciscans in the Northern Balkans. Potkonjak, Sanja. ’Virgine’, an anthropological view on crossdressed and transgender behaviour in the Balkans« (Department of Gender Studies). 4.2.2.2. Doktorati, kronološkim redom Također je bio mentor (»supervisor«) za izradu doktorata sljedećim sudentima: Berezhnaya, Lilya: Man and Image of Death in the Catholic and Orthodox Culture of the Polish Commonwealth of the 16th - 18th Centuries (mentorstvo prekinuto nakon prestanka rada na CEU 2002. godine). Lakuš, Jelena: Books, Society and Culture: Religious and Political Order in Dalmatia (1815-1848). A Doctoral Dissertation. CEU: History Department. Budapest, 2005. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

Ekonomska i ekohistorija

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

227

Mentor (»supervisor») i član Doktorantskog odbora. Disertacija je obranjena 2005. godine s ocjenom odličan (summa cum laude). (Vidjeti: Lakuš, Jelena. Izdavačka i tiskarska djelatnost na dalmatinskom prostoru (Zadar, Split i Dubrovnik) u prvoj polovici 19. stoljeća (1815. - 1850.). Bibliografija monografskih i serijskih publikacija - građa. Književni krug. Split, 2005. Riječima autorice: »Izrada ove bibliografije dalmatinskih tiskovina nastala je u sklopu istraživačkoga rada za doktorsku disertaciju Knjige, društvo i kultura, vjerski i politički poredak u Dalmaciji (1815. - 1848.), na poticaj prof. dr. sc. Drage Roksandića, moga mentora, kojemu i ovom prilikom zahvaljujem na prepoznavanju važnosti Bibliografije u proučavanju povijesti hrvatske kulture prve polovice XIX. stoljeća, a osobito na potpori tijekom dugotrajnoga istraživačkog rada«. Uvod, str. 5) Štefanec, Nataša: Diet in Bruck an der Mur (1578) and the Estates on the Croatian, Slavonian and Kanisian Military Border: A Doctoral Dissertation. CEU: History Department. Budapest, 2004. CEU: History Department. Budapest, 2004. Mentor (»supervisor») i član Doktorantskog odbora. Disertacija je obranjena 14. lipnja 2004. godine s ocjenom odličan (summa cum laude). Član ispitnog povjerenstva za »Ph.D. Comprehensive Examination« Brkljačić, Maja. Representing Leaders, Creating Communities. The Aesthetics of Power in Southeastern and Central Europe in the 20th Century. Representing Tito, 1941 - 1990. Budimpešta, 15. lipnja 2001. Shek Brnardić, Teodora. A Portrait of the Military Profession in the Age of Enligthenment: Ideology and Reality. Budimpešta, 27. lipnja 2001. 4.2.2.3. Predsjedatelj komisije za obranu doktorata Karbić, Damir. The Šubići of Bribir (A Case Study of a Croatian Medieval Kindred). CEU, Department of Medieval Studies. Budapest, 1999, January 11. Public defence of the Ph.D. dissertation in Medieval Studies. Roksandić, Drago, Chairman of the Examination Committee. 4.3.1. Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Zadru Ljetni semestar akademske godine 1989./1990. Predmet: Povijest naroda Jugoslavije u novom vijeku. 4.3.2. Odsjek za povijest Pedagoškog fakulteta u Puli Zimski i ljetni semestar akademske godine 1996./1997. Predmet: Svjetska povijest od XVI. st. do 1870. god. 4.3.3. Filozofski fakultet u Tuzli: Poslijediplomska nastava iz historije Akademska godina 2006./2007. Predmet: Svjetska povijest novog vijeka.

5. Javna i stručna djelatnost 5.1. Kraći članci u domaćim i stranim glasilima 1. 2.

rleža o Vuku. K Vjesnik. Sedam dana, 30. svibnja 1987. 1989., rujan, 26. Roksandić, Drago. »Ilirski Sokrat. O Dositeju u hrvatskom narodnom preporordu (1835. - 1848.)...«. Danas. God. VIII. Br. 397 od 26. rujna 1989., str. 44. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

228

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

3. R oksandić, Drago. »Neprihvatljivo izjašnjavanje«. Vjesnik. God. LI. Br. 15417 od 21. kolovoza 1990., str. 1, 5. 4. Roksandić, Drago. »Demokracija spaja nacije. Otvorena pitanja hrvatsko-srpskih odnosa«. Slobodna Dalmacija. 30. i 31. ožujka 1991., str. 1, 33. 5. 1991., kolovoz, 8. Der Standard. Roksandić, Drago. »’Zivile Gesellschaft’ mit Vorbehalt? Zum Zusammenhang von Demokratiedefizit und nationaler Polarisierung in Kroatien«. Der Standard. Kommentar der Anderen. Donnerstag, 8. August 1991, 23. 6. Ein Serbe in Zagreb - wie weiter? Kommune, 8/1991., 24 7. Kein »historischer Konflikt«. Ost-West Gegeninformationen, Nr. 7-8/91, 11 - 14 (=4). 8. Demokratie in »Jugoslawien«: Der Hoffnung winziges Orchester. Die Mühen der Ebene. Demokratisierung und Modernisierung in den postkommunistischen Gesellschaften, Transit: europäische Revue, 3, Winter 1991/1992, 61 - 68 (=8). 9. Roksandić, Drago. »U interesu ili protiv interesa Hrvatske? U povodu stvaranja inicijativnog odbora za osnivanje Srpskoga narodnog sabora u Hrvatskoj«. Slobodna Dalmacija. 3. travnja 1992. 10. Nationalstaat, ethnische Vielfalt und politischer Pluralismus. Jogoslawismus und der serbo-kroatischer Konflikt. Aufrisse, Nr. 3/1992, 5 - 10 (=6). 11. Kroatiens Zukunft hängt von den Nachbarn ab. Salzburger Nachrichten. Neujahrsbeilage, 31. Dezember 1992, V. 12. 12. Szerbek, Horvatok es Kozep-Europa. Hiany (Budapest), veljača 1992., 26 - 29 (=4). Hungarian. NB: The same text is published in German in 1990 (Serben, Kroaten und Mitteleuropa u: Standort Österreich. Über Kultur, Wirtschaft und Politik im Wandel (Gerd Bacher, Karl Schwarzenberg, Josef Taus, ur.), Graz-Wien-Köln: Verlag Styria, 1990., 795 - 809 (= 15 str.) 13. Toynbee, Arnold Joseph. Vince, Ratko (ur.). Velikani naše epohe. Ličnosti i djela druge polovice XX. stoljeća. Hrvatski radio. Zagreb, 1994., 622 - 625 (= 4 str.) 14. 1994., studeni, 2. Frankfurter Allgemeine Zeitung. Roksandić, Drago. »Chinesische Mauer. Kroatiens Mittellage und die Konkurrenz der Kulturen«. FAZ. Geisteswissenschaften. Mittwoch, 2. November 1994., Nr. 255/Seite N5. 15. Radio Slobodna Europa Drago Roksandić. Dnevničke bilješke od 12. do 18. ožujka 2005. godine (5.3.) 16. Roksandić, Drago. »Zagreb 1784.«. Zagreb 1784. Br. 1/2007., str. 4. 17. Roksandić, Drago. »Kula Stojana Jankovića«. Zagreb 1784. Br. 1/2007., str. 26 - 28.

5.2. Ostali članci 1. I dejni projekt za uređenje Memorijalnog muzeja, Glinski vjesnik, br. 30 - 31, 1982., 2 - 3 (= 2 str.). 2. Savez omladine u procesima odgoja i obrazovanja; Savez omladine u školi u: Samoupravna socijalistička škola, Zagreb: Biblioteka Centra, 1970., 35 - 44 (= 10 str.). 3. Saradnja na principima nesvrstanosti. Uvodno izlaganje Drage Roksandića / Komisija za međunarodnu aktivnost i saradnju / u: Deveti kongres Saveza socijalističke omladine Jugoslavije (Dokumenti), Beograd: NIP Mladost, 1974., 80 - 88 (= 9 str.). 4. Mogućnosti rasprave o omladini i društvenim krizama u: Omladina i društvene krize, Beograd, Centar za marksizam Univerziteta u Beogradu, Sociološko društvo Srbije itd., 1983., 68 - 73 (= 6 str.). 5. Marksistička historiografija i tradicionalistička svijest, u: Historija i suvremenost. Idejne kontroverze, Zagreb, Centar CK SKH za idejno-teorijski rad »Vladimir Bakarić« i ČGP Globus, OOUR Globus, 1984., 63 - 68 (= 6 str.). 6. O otvorenim pitanjima jugoslavenskog kulturnog zajedništva, u: AVNOJ i savremenost, Sarajevo, Institut za proučavanje nacionalnih odnosa SK SKBiH, studenoga 1984., 915 - 918 (= 4 str.). EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

Ekonomska i ekohistorija

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

229

7. O političko-historijskim istraživanjima nacionalnog pitanja, u: Naša novija literatura o nacionalnim odnosima, Sveske Instituta za proučavanje nacionalnih odnosa 11 - 12, 1985., 219 - 224 (= 6 str.). 8. Bilješka o jugoslavenskoj omladini osamdesetih godina, u: Jugoslavenska omladina između apatije i političkog subjektiviteta, Pogledi, 17/1987., 1, 82 - 86. 9. O otvorenim pitanjima jezičke politike u SR Srbiji, u: Problemi jezika i jezičke politike, Marksistička misao 5 - 6, 1987., 96 - 103 (= 8 str.). 10. O jeziku između nacije i komunikacije, u: Ravnopravnost jezika u višenacionalnim zajednicama (II), Marksistička misao 1, 1988., 35 - 39 (= 5 str.). 11. Dug tragediji, u: Jasenovac 1941. - 1945. Razgovor o knjizi Antuna Miletića »Koncentracioni logor Jasenovac 1941. - 1945. Dokumenta, Naše teme, 30/1989., 9, 1317 - 1320 (= 4 str.). /A. Miletić, P. Strčić, M. Sobolevski, J. Šašić, A. Barbić, \. Zatezalo, L. Kobsa, M. Vukomanović, I. Jelić, N. Živković (au.) / 12. Napomene o raspravi »Temeljni problemi povijesti Jugoslavije«, u: Temeljni problemi povijesti Jugoslavije, Naše teme, 30/1986., br. 12, 1937 - 1940 (= 4 str.). 13. Prilog raspravi u: Aporije Hrvatskog biografskog leksikona. Rasprava o Hrvatskom biografskom leksikonu, svezak prvi, A-Bi, Sveske Centra za idejno-teorijski rad GK SKH (Sanja Vrhovec, ur.), Zagreb, 1984., 59 - 67 (= 9 str.). 14. Jezička ravnopravnost i uzajamnost, u: Jezik i politika, Naše teme 33/1989., br. 4, 680 - 683 (= 4 str.). 15. »Čovjek unutar nacije i između nacija (Prilog raspravi o »Skici za razumijevanje međunacionalnih odnosa u Karlovcu od stvaranja Jugoslavije do danas)«. Svjetlost (Karlovac) 1, veljača 1991., str. 11 - 12 (= 2 str.). 16. Roksandić, Drago. »Ilirac s refleksima pučanina. Otkrića o djelu Ognjeslava Utješenovića Ostrožinskog«. Vjesnik. Kultura. 2. ožujka 1991., str. 14. 17. 2003., listopad, 25., Vjesnik. Zašto volim Zagreb. Roksandić, Drago. »‘Tijelom’ drugdje, ‘dušom’ u Zagrebu«. Vjesnik. 25. listopada 2003. 18. 2007., svibanj, 2. Otvoreno o Otvorenom pismu grupe povjesničara i znanstvenika. Zagreb, 2. svibnja 2007. (Potpisnici: D. Agičić, Z. Blažević, N. Budak, B. Grgin, G. Hutinec, I. Iveljić, T. Jakovina, H. Klasić, N. Moačanin, D. Roksandić, M. Strecha, M. Šarić, N. Štefanec, M. Tomorad)

5.3. Intervjui 1. 2.

4. 5.

roblemi izgradnje socijalne istorije. S Pjerom Vilarom razgovara Drago Roksandić. P Marksistička misao 4, 1982., 189 - 210 (=22). 1989., veljača, 13. TV Zagreb 2. Perspektive. Bradičić, Daša (ur.); Bukovčan, Miljenko (rež.).: »...o jeziku i njegovoj ustavnoj odrednici kao i o jezičnoj politici govore akademik Dalibor Brozović, profesor dr. Milivoj Solar, predsjednik Republičkog komiteta za prosvjetu, kulturu, fizičku i tehničku kulturu, književnik Milan Mirić, povjesničari Drago Roksandić i Nikša Stančić te profesor Dubravko Škiljan.« (Studio, 13. II. 1989., str. 33) 1988., lipanj, 7. Štajduhar, Meri. »Hrvati i Srbi u Hrvatskoj. Brojne naše srpske i hrvatske »kvadrature kruga« jednostavno ne mogu opstati kao znanstveni problemi«. Danas. God. VII. Br. 329 od 7. lipnja 1988., str. 35 - 38. (»Razgovori: Drago Roksandić«) 1989., srpanj, 15. Večernji list. 15. VII. 1989., str. 9. Litvan, Goran (razgovarao). »Tjeskoba nepoznavanja. Dr. Drago Roksandić, član Koordinacionog odbora JAZU za proučavanje povijesti i kulture srpskog naroda u SR Hrvatskoj«. 1989., listopad, 17. Kuzmanović, Jasmina. »Hladan pristup. Projekt Desničini susreti kao alternativa politiziranim pristupima«. Danas. God. VIII. Br. 400 od 17. listopada 1989., str. 37. Roksandić, Drago. »Velika intelektualna odgovornost«. Danas. God. VIII. Br. 400 od 17. listopada 1989., str. 37.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

230

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

6. Ć uruvija, Slavko. »Intervju. Politička autonomija izvor sukoba. Istoričar dr. Drago Roksandić o sudbini svojih amandmana na Ustav Hrvatske, projektima kulturne autonomije Srba u »lijepoj našoj«, hrvatskom višestranačkom ambijentu«. Borba. God. LXX. Br. 26 - 27. 26. - 27. siječnja 1991., str. 1, 5. 7. Jugoslawien: Rückkehr der Steinzeit? Intervju s Igorom Schellanderom za bečki Falter (40/1991.) 8. Jugoslawien: Die Explosion des Hasses Intervju s Igorom Schellanderom za bečki Falter (41/1991.) 9. Debata na belgijskoj frankofonskoj televiziji »L’écran témoin - Le débat: La Yougoslavie - un conflit né de l’histoire« RTBF1, Liège, 25. studenoga 1991.; francuski. 10. 1992., srpanj, 3. - 9. L’Express International. Gonin, Jean-Marc (propos recueillis par). »Le crime de Tito. Drago Roksandic, 44 ans…«, str. 36 - 37. 11. 1993., studeni, 23. Vjesnik. Dugandžija, Mirjana (razgovarala). »Je li hrvatstvo jedno ili ih je više?» 12. Austrijska povijest vs. hrvatska povijest Intervju za Treći program HR-a s Ljiljanom Strpić, 24. veljače 1998., 30 minuta. 13. 2000., svibanj, 3. Vjesnik. Jakovina, Tvrtko (razgovarao). Roksandić, Drago. »Triplex Confinium: prva ekohistorijska konferencija u Hrvatskoj«. Vjesnik. 3. svibnja 2000., str. 1, 13. 14. Krušelj, Željko (razgovarao). »Drago Roksandić. Popisom stanovništva do podataka o ratnim žrtvama«. Večernji list. 26. ožujka 2001., str. 15. 15. 2002., siječanj. PCchip. Magazin za digitalno doba. Br. 80/siječanj/2002., str. 133 - 134. Jurić, Kristina. »Povjesničari za 21. stoljeće. Studij povijesti i informatizacija«. 16. 2002., lipanj, 29. Novi list. God. LVI. Br. 17.558 od 29. 6. 2002., str. 1, 4 i 5. Šantić, Neven (razgovarao). »Čitava je hrvatska povijest - povijest regija. Dr. Drago Roksandić, povjesničar, o dubokim korijenima regionalizma u Hrvatskoj«. 17. Tunjić, Andrija (razgovarao). »Drago Roksandić. Moderno hrvatsko društvo sve je prije nego homogeno«. Vjesnik. Panorama subotom. 13. rujna, 2003., str. 9 - 10. 18. Dragojević, Rade. »Drago Roksandić. Srbi u Hrvatskoj«. Zarez. God. V. Br. 111 - 112 od 11. rujna 2003., str.16 - 17. 19. Višnjić, Čedomir. »Pripadati ili ne?« Ljetopis Dvije hiljade pete. SKD Prosvjeta. Zagreb, 2005., str. 42 45. 20. Slobodna Dalmacija. 29. listopada 2005., str. 21. Roksandić, Drago. Dvadeseto stoljeće bilo je katastrofa. 21. Hrvatski list. Br. 104, 21. rujna 2006., str. 22 - 25. Galović, Romana. »Intervju. Drago Roksandić... Na Haaškom sudu nema pravde ni za koga«. (5.3.) 22. 2006., prosinac, 1. Hrvatska televizija. Prvi program. Drugi format: emisija iz kulture (ur. Vlatka Kolarović) Biografija. 23. Puškar, Nataša. »Razgovor s prof. dr. Dragom Roksandićem (...) Feldmarschall Svetozar baron Borojević de Bojna«. Zagreb 1784. Br. 1/2007., str. 38 - 39. 24. 2007., svibanj, 29. Hrvatska televizija. Prvi program. Latinica (ur. Denis Latin). Život na okupiranom području. 25. 2 007., listopada, 27. Novi list. Pogled. Šantić, Neven (razgovarao). »Obnovom Jugoslavije plaše oni koji ne žele kritički govoriti o njezinu raspadu. Prof. dr. Drago Roksandić o projektu Inicijativa znanstvenika koji se bavi kontroverzama iz novije povijesti bivšeg jugoslavenskog prostora«. Novi list. Pogled. Str. 4. - 5.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

Ekonomska i ekohistorija

Hrvoje Petrić - BIOGRAFIJA i biObIBliografija PROF. DR. SC. Drage Roksandića

231

6. Član uredničkog odbora znanstvenog časopisa, enciklopedije itd. Tajnik Pripremnog odbora naučnog skupa »Vojne krajine u jugoslovenskim zemljama u novom veku do Karlovačkog mira 1699. godine« (SANU, Beograd, 24. i 25. travnja 1986.) Tajnik Redakcijskog odbora Zbornika radova s naučnog skupa »Vojne krajine u jugoslovenskim zemljama u novom veku do Karlovačkog mira 1699.« (Beograd, SANU. Međuakademijski odbor za istoriju vojnih krajina u jugoslovenskim zemljama novog veka, 1989.) Član Uređivačkog odbora Krležijane (Leksikografski zavod »Miroslav Krleža«, Zagreb) Član Uređivačkog odbora Artefakti. Izvori za historiju Srba u Hrvatskoj. Rijeka, SKD Prosvjeta - Pododbor Rijeka. Član Odbora za proslavu 700. godišnjice postojanja grada Gline. Predsjednik Odbora za pripremu simpozija Glina 1284. - 1944. - 1984. Član Odbora za organizaciju znanstvenog skupa Ostrožinski pravilnik 14. XII 1941. (Vrginmost, 15. prosinca 1989.). Član Vjesnikove Povijesne komisije (utemeljena 28. travnja 1990.). NB: »Znaju se članovi Vjesnikove Povijesne komisije«. Vjesnik. Vijesti. 30. svibnja 1990., str. 1: utemeljena »s ciljem da potraži kompetentne odgovore na sporne interpretacije, ocjene ili, pak, prešućene događaje i ličnosti iz nacionalne povijesti...» Član Pripremnog odbora međunarodnog znanstvenog skupa Resistance and Collaboration in Europe, 1939-1945: Experience, Memory, Myth and Appropriation, Institut für die Wissenschaften vom Menschen, Beč, 3. - 5. rujna 1993. Predsjednik Pripremnog odbora međunarodnog znanstvenog skupa Komparativni studij povijesti srednje i jugoistočne Europe (Hrvatsko udruženje za društvene i humanističke znanosti te East European Studies of the Woodrow Wilson Center, Washington, D.C.), Zagreb, 9. - 12. lipnja 1994.

7. Priznanja Oktobarska nagrada grada Beograda za studentske radove, dodijeljena za diplomski rad »Hrvatska u doba Marije Terezije (1740. - 1780.)« 20. listopada 1976. godine. Priznanje Skupštine općine Glina od 9. listopada 1984. godine za doprinos u organizaciji simpozija »Glina 1284. - 1944. - 1984.« Odličje časnika Reda akademske palme, koje je dodijelio francuski premijer 12. veljače 2004. za zasluge za francusku kulturu (»République Française / … / Le Premier Ministre, par décret en date du 12 février 2004 a promu Officier dans l’Ordre des Palmes Académiques ... pour services rendus à la culture française»)

Priredio Hrvoje Petrić*

Prilikom konačnog oblikovanja ove bibliografije obilno sam se služio podacima koje mi je ustupio prof. dr. sc. Drago Roksandić te izvješćem Stručnog povjerenstva za ocjenu rezultata natječaja za izbor u znanstveno-nastavno zvanje i na radno mjesto redovitog profesora (trajno zvanje) za prof. dr. Drage Roksandića koje su 4. ožujka 2008. napisali dr. sc. Mirjana Gross, profesor emeritus iz Zagreba, dr. sc. Karl Kaser, red. prof. sa Sveučilišta u Grazu i dr. sc. Marco Dogo, red. prof. sa Sveučilišta u Trstu.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 151 - 231

232

Vesna Pleše - UGLJENARENJE - PROIZVODNJA UGLJENA IZ DRVA U GORSKOM KOTARU

PRILOG

UGLJENARENJE - PROIZVODNJA UGLJENA IZ DRVA U GORSKOM KOTARU Život u Gorskom kotaru, najšumovitijem dijelu naše domovine, oduvijek je težak, kako u ekonomskom tako i u egzistencijalnom smislu. Tijekom povijesti, ali i danas najveći dio stanovništva svoju je egzistenciju osiguravao radeći poslove u šumi ili vezane uz šumu. Uz sječu i izradu drvnih proizvoda, jedan od poslova koji im je osiguravao stalne prihode, posebice tijekom povijesti, bilo je ugljenarenje. To je proizvodnja ugljena od bjelogoričnih vrsta drva. Time se goransko stanovništvo počelo baviti već u 16. stoljeću, a intenzivnije u prvoj polovini 17. stoljeća. Tada se u dolini rijeke Kupe i čabarskom kraju otvaraju prve željezarske manufakture. Za izradu drvenog ugljena najviše su se koristila stabla bukve. Najkvalitetniji ugljen dobivao se od crnog graba. Malo manje kaloričan bio je ugljen dobiven iz cera, lijeske, javora i brijesta. Ugljen se koristio u domaćinstvima i privatnim kovačnicama. Izvozio se i izvan naše zemlje, poglavito u Italiju. Ugljenari, ljudi koji su se bavili tom proizvodnjom, radili su u grupama od desetak ljudi. Za njegovu izradu birala su se stabla lošije kvalitete. Tijekom zime vozili su ih iz šume sanjkama, a ljeti sami nosili na leđima. I dok su imućniji obavljali sve radove sami, od kupnje drva do prodaje ugljena, siromašniji su radili za troškove šumske takse i »marendu«. Trgovcima su prodavali ugljen po sklopljenoj nagodbi. Radovi na izradi ugljena počinjali su uglavnom u svibnju i trajali do kraja rujna. U kišnim je mjesecima proizvodnja bila mnogo kraća. Ugljeništa (mjesta izrade ugljena) su se nalazila u blizini mjesta sječe i vlaka jer se tako ugljen lakše transportirao do odredišta. Ugljenik (kopa) se slagao u obliku paraloboida od ostataka grana i dijelova drveća promjera dva do tri centimetra, debljine šest do 15 centimetara te dužine od 1,20 do 1,30 metara. U sredini tako napravljene kope nalazio se kanal kroz koji bi se ubacivala vatra. Kopa se slagala tako da su se u sredinu stavljale tanje, a oko njih sve deblje cjepanice. Na vrh kope slagane su tanje oblice. Sve to bilo je pokriveno slojem stelje i lišća te slojem zemlje, debljine deset do 15 centimetara. Na svakoj kopi bušili su se dimni otvori kako bi se vatra s dna kope lakše dizala prema vrhu. Na taj su se način sprečavale eksplozije u kopi. Sam proces pougljenjivanja drva u kopi trajao je po tri dana. Kopu se obilazilo i noću zbog eventualnih popravaka i pravilnog navođenja vatre. Ugljen se lopatama vadio iz kope i rastresao po ugljeništu da ne bi izbio požar. Kopa se zatrpavala zemljom. Uglavnom su se koristila stara ugljeništa jer su troškovi dopreme drva, izrade i otpreme ugljena bili visoki. Za izradu novih kopa trebalo je imati iskustva, vezano uz dubinu, sastav i vrstu tla, s obzirom na propusnost vode i zraka. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 232 - 233

Ekonomska i ekohistorija

Vesna Pleše - UGLJENARENJE - PROIZVODNJA UGLJENA IZ DRVA U GORSKOM KOTARU

233

Treba napomenuti da su se, osim u Gorskom kotaru, ugljenarenjem bavili i u drugim krajevima naše zemlje: Slavoniji, Istri, Primorju, Podravini i sl. Nažalost, to nekada tradicionalno zanimanje naših predaka gotovo iščezava. U Gorskom kotaru se proizvodnja ugljena na taj stari način može još vidjeti u nekim mjestima u okolici Vrbovskog. Obnova tih tradicijskih običaja prezentira se obično i prigodom nekih izložbi ili manifestacija koje se održavaju u vezi s tradicijskim običajima toga kraja. No, najvažnije od svega jest da se ti stari zanati i običaji sačuvaju kako ne bi pali u zaborav. Vesna Pleše

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 232 - 233

234

PRIKAZI KNJIGA

ENVIRONMENTAL HISTORY - Copublished by the American Society for Environmental History and the Forest History Society, Volume 13, Number 1, January 2008. Environmental History je vodeći američki znanstveni časopis za povijest okoliša u kojemu se objavljuju radovi znanstvenika različitih profila, koji multidisciplinarno pristupaju istraživanju međuodnosa čovjeka i okoliša tijekom prošlosti. Časopis pod ovim naslovom izlazi četiri puta godišnje od 1996. kada je nastao spajanjem dvaju tematski sličnih časopisa dugih tradicija izlaženja. To su časopisi Forest&Conservation History američkoga Društva za povijest šuma (Forest History Society), koji pod različitim naslovima izlazi od 1957., i Environmental History Review, časopis Američkog društva za povijest okoliša (American Society for Environmental History) čiji je prvi broj objavljen pod naslovom Environmental Review 1976. godine. Kompletan sadržaj časopisa od 2003. godine dostupan je besplatno na internet stranicama History Cooperative, neprofitne zaklade za objavljivanje publikacija s područja društvenih i humanističkih znanosti putem interneta (http://www.historycooperative. org/ehindex.html), a stariji brojevi dostupni su na stranicama JSTOR-a (http://www.jstor.org). Sami su časopisi tijekom 50 godina odabirom objavljivanih članaka često diktirali smjerove razvoja američke i svjetske povijesti okoliša kao znanstvene discipline te reflektirali odnos čovjeka i društva prema okolišu. Ne računajući riječ urednika na početku (From the Editor), u svakom broju časopisa postoji nekoliko stalnih rubrika. Prvi i najopsežniji dio (Articles) redovno donosi nekoliko znanstvenih eseja, odnosno znanstvenih radova s dvije pozitivne recenzije. Radovi u istom broju časopisa najčešće nisu međusobno tematski ni problemski povezani, a interes istraživanja, premda orijentiran na sjevernoamerički prostor, obuhvaća i različite dijelove svijeta te vremenski sva povijesna razdoblja. Drugi neizostavni dio časopisa čini galerija (Gallery), rubrika u kojoj se slikovni materijal koristi kao glavni izvor u istraživanju fenomena koje pisana riječ prezentira samo djelomično. Stalna je rubrika i razgovor (Interview) s nekim od zaslužnih i/ili vodećih američkih ekohistoričara, a vrlo zanimljiv dio časopisa čine prikazi knjiga (Book Reviews) čiji se impresivni broj redovno kreće između petnaest i trideset naslova. Završni dio časopisa (Biblioscope) donosi popis objavljene literature: knjiga, članaka, znanstvenih rasprava i doktorskih disertacija te arhivskih publikacija. Uz te se sadržaje u nekim brojevima časopisa objavljuje i izvorna građa (Sources). Environmental History iz siječnja 2008. donosi četiri vrlo zanimljiva članka koji različitim temama, pristupima i metodama istraživanja najbolje pokazuju širok opseg mogućnosti i načina istraživanja ekohistorije u punom smislu te riječi. Prvi članak, »A Tale of Two Journals: Fifty Years of Environmental History - and Its Predecessors« (str. 9 - 40), rad je Thomasa R. Coxa, profesora emeritusa sa Sveučilišta San Diego, nekadašnjeg predsjednika Forest History Society i člana uređivačkog odbora časopisa Journal of Forest History i Environmental Review. Autor kroz prikaz pokretanja i kontinuiranog izdavanja ta dva časopisa opisuje razvoj i institucionaliziranje ekohistorije kao novog pogleda na povijest, ali i na okoliš u SAD-u tijekom posljednjih 50 godina. Ono što je počelo kao ekonomski opis iskorištavanja šuma EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 234 - 263

Ekonomska i ekohistorija PRIKAZI KNJIGA

235

i razvoja drvne industrije u skromnom biltenu financiranom od industrijalaca 1957. (Forest History Newsletter), tijekom dva desetljeća, s razvojem svijesti o ekološkim posljedicama iskorištavanja šuma, preraslo je 1974. u Journal of Forest History. Taj znanstveni časopis Društva za povijest šuma (Forest History Society) bavio se prvenstveno ekološkim aspektima povijesti šuma i utjecajem šuma na povijesna zbivanja. Sve veća opća svijest o ugroženosti okoliša 70-ih godina 20. stoljeća stavila je pred američke povjesničare zahtjev za ozbiljnije istraživanje interakcija čovjeka i okoliša te potrebu uvođenja ekohistorijskog kolegija na sveučilišta. Popularnost te nove znanstvene discipline rezultirala je 1976. osnivanjem Američkog društva za povijest okoliša (American Society for Environmental History), a ono je odmah pokrenulo interdisciplinarni međunarodni časopis Environmental Review (od 1990. Environmental History Review) u kojemu su znanstvenici razmatrali pitanja okoliša sa šireg povijesnog i humanističkog gledišta nego što je to bio slučaj u Journal of Forest History (od 1990. Forest&Conservation History). S daljnjim rastom zanimanja za povijest okoliša i preklapanjem opsega interesa oba časopisa, a u svrhu poboljšanja kvalitete, ta su se dva ekohistorijska časopisa 1996. spojila u Environmental History. Environmental History je danas drugi najznačajniji povijesni časopis u SAD-u prema učestalosti citiranja znanstvenih radova, što svjedoči i o kvaliteti samog časopisa, ali i o zanimanju šire akademske zajednice za to novo i dinamično područje znanosti, zaključuje T. R. Cox. »The Retreat from Precaution: Regulating Diethylstilbestrol (DES), Endocrine Disruptors, and Environmental Health« (str. 41 - 65.), rad Nancy Langston, profesorice okolišnih studija i šumarstva na Sveučilištu Wisconsin u Madisonu, potaknut je sve češćim raspravama o mjerama opreza pri zakonskom reguliranju korištenja raznih sintetičkih hormona u farmaceutskoj i prehrambenoj industriji. Rasprave o endokrinim disruptorima ili takozvanim hormonskim otrovima, industrijskim tvarima koje u organizmu oponašaju hormone i pritom remete rad endokrinog sustava, aktualne posljednjih 20 godina, postojale su i puno prije. Autorica to zorno pokazuje na primjeru odobravanja i korištenja prvog sintetičkog estrogena i prvog spoja za koji se znalo da djeluje kao endokrini disruptor, diethylstilbestrola (DES), u SAD-u tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća. DES, sintetički hormon otkriven 1938. u potrazi za jeftinim estrogenom koji bi riješio probleme žena u menopauzi, već se u laboratorijskim pokusima na životinjama pokazao kancerogenim, uzrokovao je poremećaje u radu reproduktivnih organa i ponekad izazivao pobačaje. Pod pritiskom farmaceutskih kompanija, uz argumente da je nemoguće dokazati njegov stvarni štetni učinak na ljudski organizam, ali da donosi višestruke koristi, odobren je 1941. kao hormonalni nadomjestak za žene u trudnoći i menopauzi, a uskoro je primjenjivan i u tovu životinja jer je ubrzavao njihov rast. Ipak, široka primjena DES-a brzo se pokazala uzrokom raznih poremećaja i bolesti reproduktivnih organa i kod žena koje su ga koristile i kod njihovih potomaka, a brojni muškarci koji su radili na farmama na kojima su životinje tretirane DES-om, doživljavali su promjene kao što su sterilnost, impotencija i rast grudi. To je rezultiralo njegovim povlačenjem početkom sedamdesetih godina, ali problem njegove prisutnosti i nerazgradivosti u okolišu, u koji je dospio izlučivanjem iz ljudskih i životinjskih organizama tijekom tridesetak godina korištenja, postoji i danas. Autorica smatra da je upravo na primjeru DES-a odbačeno načelo opreza u odobravanju lijekova, prema kojemu se mogu odobriti samo oni lijekovi za koje se izričito EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 234 - 263

236

PRIKAZI KNJIGA

dokaže da nisu štetni za organizam. Uzrok takvih propusta vidi u političkom podilaženju uskim interesima farmaceutske industrije, nedovoljnom poznavanju funkcioniranja ljudskog organizma, ali i u samom pogledu na međuodnos ljudskog zdravlja i okoliša gdje je vjera u napredak i nadmoć čovjeka nad prirodom od kraja 19. stoljeća zanemarivala povezanost i ovisnost ljudskog organizma o kvaliteti okoliša. Sintetički hormoni danas su dio planetarnog ekosustava. Sve češće pojave međuspolnosti, tumora reproduktivnih organa i povećanje stopa neplodnosti u ljudskoj, ali i životinjskoj populaciji, prouzročene hormonalnim zagađenjem, možda se mogu spriječiti ako se zakonodavci počnu pridržavati načela opreza svaki put kada se znanost nađe u dvojbi. Treći članak doktoranta Glenna M. Grassa sa Sveučilišta New Hampshire, »What Appeared Limitless Plenty: »The Rise and Fall of the Ninehteenth-Century Atlantic Halibut Fishery« (str. 66 - 91), priča je o iznimno velikoj ulozi čovjeka u preoblikovanju ekosustava oceana i mora i okolišnim posljedicama pretvaranja prirodnog dobra u ekskluzivni tržišni proizvod. Riba u fokusu interesa je atlantski halibut (Hippoglossus hippoglossus), atlantski veliki list, koja je od prezirane ribe i usputnog ulova tijekom samo nekoliko desetljeća postala gotovo istrijebljena na području sjevernog Atlantika. Na izuzetan rast izlova te vrste ribe sredinom pretprošlog stoljeća u jednakoj su mjeri utjecale promjene socijalnih struktura i navika stanovništva i tehnološki napredak, kako ribarstva tako i načina čuvanja ribe. Prvi sociološki fenomen koji je utjecao na popularnost atlantskog velikog lista bile su promjene u prehrambenim ukusima i navikama viših slojeva američkog društva koje je sredinom 19. stoljeća preferiralo svježu ribu ispred sušene i usoljene, a veliki list je ostajao izvrsno sačuvan u ledu, novom načinu čuvanja ribe od kvarenja. Drugi društveni faktor popularnosti te ribe bila je struktura imigranata u SAD-u, koji su u tom razdoblju dolazili iz većinski katoličkih zemalja Europe i čiji su vjerski običaji uključivali mesopusne dane, osobito u korizmi koja je počinjala upravo u vrijeme tradicionalnog početka lova na atlantski veliki list. Ipak, više od same potražnje za ribom, na izlov velikog lista do ruba istrebljenja dovele su promjene u načinima i tehnikama ribolova, posebice uvođenje koća kojima je izlovljavana i riba koja zbog svojih dimenzija nije imala tržišnu vrijednost. Takva je riba odbacivana, što je nepovratno utjecalo na promjenu ekosustava ribolovnih područja, a za te promjene i nestanak ribe čovjek je okrivio prirodu. Rubrika Alticles u ovom broju časopisa završava radom »Creating Order: The Liberals, the Landowners, and the Draining of Sumas Lake, British Columbia« (str. 92 - 125.). Autor rada je povjesničar James Murton, docent sa Sveučilišta Nipissing iz Kanade, koji na primjeru isušivanja jezera Sumas u Britanskoj Kolumbiji problematizira odnos države prema okolišu. Područje jezera Sumas, koje je zbog neodređenih granica i velikih godišnjih fluktuacija vodostaja do isušivanja 20-ih godina prošlog stoljeća zauzimalo veliku površinu planinske zavale u zaleđu Vancouvera, djelovalo je kao idealno za dobivanje obradivog zemljišta u provinciji koja je njime oskudijevala. Projekt isušivanja pokrenula je liberalna provincijska vlada čija je percepcija napretka uključivala potrebu uvođenja reda u ruralni prostor države kako bi on civilizacijski napredovao, dok je dobivanje novog poljoprivrednog zemljišta bio tek rezultat »uređenja« prirodnog »nereda«. Takav stav provincijske vlade, inženjera i agronomskih stručnjaka prihvatili su i lokalni zemljoposjednici koji su u najvećoj mjeri sami financirali isušivanje jezera i kultiviranje novog zemljišta, sukladno ideji da je država samo EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 234 - 263

Ekonomska i ekohistorija PRIKAZI KNJIGA

237

pokretač razvojnih projekata, a teret troškova snose liberalni pojedinci koji se tim projektima koriste. Rezultat isušivanja jezera bilo je ulaganje golemog novca u pothvat koji nije osigurao gospodarski rast i razvoj područja, a uništio je lokalnu prilagodbu i suživot različitih skupina stanovništva s jezerom u korist državne vizije napretka i kontrole nad društvom i prirodom, zaključuje autor. Galerija ovog broja Environmental History donosi analizu četiri nudističke fotografije, nastale u razdoblju od 30-ih godina prošlog stoljeća do 2004., koje ilustriraju evoluciju u percepciji odnosa između ljudskog tijela i okoliša. Autorica kratkog članka o aktu u prirodi, »On the Environmental Nude« (str. 126 - 139), Marguerite S. Shaffer, izvanredna profesorica na Odsjeku za povijest Sveučilišta Miami u Oxfordu u Ohiju, kroz te fotografije iščitava predodžbe prirode, konstrukciju javne kulture i popularni ekologizam u suvremenom društvu. Nudizam, kao kritika otuđenoj kulturi modrenog društva, koji je težio pomirenju razdora između prirode i kulture, s ciljem postizanja ideala zdravlja i ljepote 30-ih godina 20. stoljeća, tijekom 60-ih i 70-ih promovirao je vrijednosti rekreacije i odmora u prirodi koju u tu svrhu treba sačuvati, a danas je postao popularan način upozoravanja na ekološke probleme i skretanja pozornosti na ranjivost ljudskog organizma u sve zagađenijem okolišu. Intervju s Donaldom Worsterom, jednim od vodećih američkih ekohistoričara, i bibliografija njegovih najznačajnijih radova kratak je presjek razvoja američke i svjetske povijesti okoliša u posljednjih 30 godina. Donald Worster, redovni profesor na Odsjeku za povijest Sveučilišta u Kanzasu, dugogodišnji predavač povijesti poljoprivrede i povijesti okoliša te aktivan član American Society for Environmental History, brojnim je gostovanjima utjecao na razvoj povijesti okoliša diljem svijeta, a posebice u Europi. U razgovoru je napravio i usporedbu smjerova razvoja ekohistorije u Americi i Europi na primjeru rada Europskog društva za povijest okoliša (European Society for Environmental History) i znanstvenih radova u časopisu toga društva (Environment and History). Worster ističe da europski ekohistoričari više pozornosti posvećuju istraživanjima upotrebe zemljišta, klimatskim promjenama, fizičkim promjenama u okolišu, razvoju ribarstva i močvarnim područjima, a američki povjesničari okoliša tragaju za idejom prirode, istražuju divljinu te se bave pitanjima očuvanja okoliša i utjecajima različitih socijalnih skupina na kvalitetu okoliša. Vrijednost povijesti okoliša kao znanstvenog područja u suvremenom svijetu vidi u objašnjavanju i dubljem razumijevanju ekoloških problema, u edukaciji članova različitih pokreta za zaštitu okoliša i u pomoći povjesničarima da izađu iz tijesnih okvira svojih znanstvenih istraživanja socijalne povijesti rasa, staleža i rodova. Posljednju veliku cjelinu časopisa čine prikazi knjiga iz pera sveučilišnih profesora i predavača povijesti okoliša iz cijeloga svijeta. S obzirom na velik broj prikazanih naslova, njih čak 31, za uvid u širinu istraživanja i produktivnosti američke, ali i svjetske povijesti okoliša dovoljno je samo nabrojiti neke od najzanimljivijih: Children of the Sun: A History of Humanity’s Unappeasable Appetite for Energy (autor Alfred W. Crosby), The Callendar Effect: The Life and Work of Guy Stewart Callendar (1898-1964), the Scientist Who Established the Carbon Dioxide Theory of Climate Change (autor James Rodger Fleming), Intimate Universality: Local and Global Themes in the History of Weather and Climate (uredili James Rodger Fleming, Vladimir Jankovic i Deborah R. Coen), Rethinking Environmental History: World-System History and Global Environmental Change (urednik Alf Hornborg), Windshield EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 234 - 263

238

PRIKAZI KNJIGA

Wilderness: Cars, Roads, and Nature in Washington’s National Parks (autor David Louter), Understories: The Political Life of Forests in Northern New Mexico (autor Jake Kosek), Ecology, Economy and State Formation in Early Modern Germany (autor Paul Warde), Nature and National Identity after Communism: Globalizing the Ethnoscape (autorica Katrina Z. S. Schwartz), Views from the South: Environmental Stories from the Mediterranean World (19th-20th Centuries) (urednik Marco Armiero), The Humboldt Current: Nineteenth-Century Exploration and the Roots of American Environmentalism (autor Aaron Sachs), The Maya Tropical Forest: People, Parks, and Ancient Cities (autor James D. Nations), Nature in Literary and Cultural Studies: Transatlantic Conversations on Ecocriticism (urednice Catrin Gersdorf i Sylvia Mayer), Ecological Nationalisms: Nature, Livelihoods, and Identities in South Asia (uredili Gunnel Cederlof i Kalayanakrishnan Sivarama-Krishnan), The Culture of Hunting in Canada (uredili Jean L. Manore i Dale G. Miner), The Horse in the City: Living Machines in the Nineteenth Century (autori Clay McShane i Joel A. Tarr). Možda će nakon ovakve liste naslova i povjesničari u Hrvatskoj, ali i šire, dobiti motivaciju za odlučniji izlazak iz okvira tradicionalne historiografije i upustiti se u avanturu istraživanja interakcija ljudi i okoliša u prošlosti i suvremenosti. Dodatni motivacijski element mogla bi biti i Prva svjetska konferencija za povijest okoliša, koja će se održati u Kopenhagenu od 4. do 8. kolovoza 2009. godine. Karolina Buzjak

Jared Diamond, Sva naša oružja: zarazne bolesti, čelik i puške. Preveo Miloš Judaš. Algoritam, Zagreb, 2007. U Hrvatskoj je 2007. godine napokon prevedena i objavljena knjiga Guns, Germs and Steel Jareda Diamonda, jednog od najpoznatijih autora u protekla dva desetljeća. Ona je ubrzo postala bestseler i jedna od najutjecajnijih knjiga u posljednja dva desetljeća, za nju je autor dobio Pulitzerovu i brojne druge nagrade, a 2005. je po njoj snimljena i istoimena trodijelna dokumentarna serija. Diamond je svojevrstan nastavak objavio 2003. pod naslovom Collapse: How societies choose to fail and succeed. U svijetu je poznata pod dva različita podnaslova. Izvorno je on glasio »Sudbina ljudskih društava« (The fates of human societies), no tijekom pisanja ga je Diamond promijenio u »Kratka povijest svakoga u posljednjih 13.000 godina« (A short history of everybody for the last 13000 years), što dovoljno govori o ambicioznosti knjige. Zanimljivo je da je zbog pritiska izdavača u SAD-u knjiga izdana pod početnim podnaslovom. Algoritam ju je objavio pod naslovom »Sva naša oružja: zarazne bolesti, čelik i puške«, pri čemu je vidljivo da je naslov izvornika postao podnaslov hrvatskog izdanja, a naslovom je postala nova sintagma, sva naša oružja. Time se naglasak dao aspektu povijesti znanosti, a ne geografiji, što ne odgovara autorovoj zamisli, ali ne šteti knjizi. Zamjerku Algoritmu valja uputiti zato što se radi o izravnom prijevodu prvog stranog izdanja bez ikakvog komentara kakav bi se očekivao uz tako utjecajnu knjigu (koja je ujedno i prvi prijevod nekog Diamondova djela). Barem se EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 234 - 263

Ekonomska i ekohistorija PRIKAZI KNJIGA

239

moglo prevesti kasnije izdanje iz 2003. koje je dopunjeno autorovim pogovorom u kojemu odgovara na kritike i komentira uspješnost svoje knjige. Jared Diamond nije povjesničar, nego fiziolog, evolucijski biolog i biogeograf. Ta raznovrsna i svježa pozadina pomogla mu je u sveobuhvatnom i složenom pothvatu objašnjavanja dugoročnih procesa ljudske povijesti. No, kako je uopće došao do ideje za ovu knjigu? Prema njegovoj priči (koju je možda izmislio iz retoričkih razloga), tijekom njegovih istraživanja u Novoj Gvineji (koja će mu ostati jedan od omiljenih primjera u knjizi) lokalni političar Yali upitao ga je zašto su europska društva tehnološki naprednija i moćnija od ostalih. Diamond nije mogao odgovoriti, ali je znao da ne postoje nikakve bitne genetske razlike među njihovim narodima, što ga je još više zaintrigiralo. Ova knjiga, napisana 25 godina nakon tog susreta, pokušaj je odgovora na to pitanje. Drugim riječima, nastojao je objasniti superiornost euroazijskih civilizacija i sve dugotrajne procese ljudske povijesti, koristeći se pritom spoznajama i metodama brojnih prirodnih znanosti. Ambiciji da objasni povijest čovječanstva treba dodati i ambiciju da pouči povjesničare pisanju povijesti. Diamond (str. 454 - 455) zagovara znanstveni pogled na povijesna zbivanja, čime unosi svježinu u stalnu raspravu oko povijesti kao društvene znanosti ili autorske konstrukcije. Uočava kako se povijest smatra najmanje znanstvenom od društvenih znanosti. Suprotstavlja se uvriježenom mišljenju da je nemogućnost provođenja pokusa glavna zapreka povijesnom determinizmu. Na primjeru metodologija ekologije, epidemiologije, evolucijske biologije, klimatologije, paleontologije i astronomije pokazuje da to nije točno jer se i prirodne znanosti suočavaju s tim problemom. Učenjem iz iskustva tih znanosti došlo bi do »poznanstvenjivanja« povjesničarskog rada. Naime, komparacijom razvoja društava u razmjerno sličnim uvjetima mogu se ustanoviti ključne varijable, što je on sam učinio u ovoj knjizi uspoređujući dugoročne sudbine kontinenata. Taj pokušaj može se tretirati kao doprinos razvoju historiografije i afirmaciji komparativne metode, ali i kao pokriće za Diamondovo viđenje povijesti. Zarazne bolesti, čelik i puške se razlikuju od običnih historija jer autor ljudsku povijest tretira kao cjelinu, baveći se cjelokupnom slikom čovječanstva od zadnjeg glacijala. Riječ je o konceptu sukladnom Braudelovoj povijesti dugog trajanja. Središnja premisa knjige jest da su na razvoj ljudskih društava izrazito utjecali biogeografski čimbenici, pogodujući uspjehu ili propasti određenih zajednica. Ili, prema samim autorovim riječima, »povijest različitih naroda tekla je različito zbog razlika u okolišu naroda, a ne zbog bioloških razlika između tih naroda«. (26). Knjiga je podijeljena na četiri dijela i 19 poglavlja. Prvi dio, »Od raja do grada Cajamarca« (1. - 3. poglavlje), sažeto prikazuje ljudsku evoluciju, opisuje utjecaj okoliša na razvoj društava primjerom Polinežana te prepričava susret Pizarra i Atahualpe. Drugi dio, »Uspon i širenje proizvodnje hrane« (poglavlja 4 - 10), objašnjava ono što Diamond naziva konstelacijom krajnjih uzroka. Taj dio iznimno jasno i pregledno opisuje razvoj proizvodnje hrane te sam po sebi opravdava čitanje ove knjige. Treći dio, »Od hrane do vatrenog oružja, zaraznih klica i čelika« (11. - 14. poglavlje), bavi se razvojem zaraznih klica, čelika, vatrenog oružja, pisma i birokracije te nastoji odgovoriti na pitanje što omogućava te inovacije. Prednosti za razvoj su davali dijelovi svijeta s velikim fondom potencijalno pripitomljivih životinja i EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 234 - 263

240

PRIKAZI KNJIGA

biljaka, smještenih tako da potiču migraciju i difuziju stanovništva, životinja i biljnih kultura. One su potpomogle razvitak poljoprivrede koja je, pak, omogućila višak hrane. Došlo je do specijalizacije i razvitka novih tehnologija, pa i stvaranja prvih država. Euroazijska su se društva također ranije izložila brojnim bolestima, čime su stekla čvršći imunitet za kasnije epidemije. Ti argumenti se lako sažimlju riječima zarazne bolesti, čelik i puške. Karta u 4. poglavlju (str. 93), samopouzdano nazvana Čimbenici na kojima se temelji globalni tijek povijesti, također na jednostavan način predočava Diamondove teze. Četvrti dio, »Oko svijeta u pet poglavlja« (15. - 19. poglavlje), saznanja iz prethodna dva dijela koristi za analizu povijesti kontinenata i nekih važnih otoka (dijelova Austronezije). Pritom su oni pogodne jedinice za makrohistorijsku analizu. Epilog knjige, »Budućnost ljudske povijesti kao znanosti«, grupira čimbenike odgovorne za povijesne putanje ljudskih društava: kontinentalne razlike u vrstama divljih biljaka i životinja pogodnih kao početni materijal za uzgoj, uvjeti koji utječu na stopu širenja i migracije - poput klime, reljefa i geografske osi, čimbenici koji utječu na širenje među kontinentima te razlike u ukupnoj površini i broju stanovnika. U njemu upućuje i na neistražene čimbenike, poput uloge pojedinca i kulture. Ipak zaslužuje najviše pozornosti po tome što u njemu Diamond pokušava odgovoriti na »pitanje kako uspostaviti ljudsku povijest kao povijesnu znanost, ravnopravnu priznatim povijesnim znanostima poput evolucijske biologije, geologije i klimatologije« (str. 33). Njegova knjiga nedvojbeno predstavlja velik uspjeh kako sa znanstvene tako i s izvedbene strane. Piše samopouzdano i promišljeno, koncizno predstavlja mnoge rasprave prije nego što nudi vlastito mišljenje, njegovi primjeri su dobro odabrani i obrađeni, a unatoč vremenskom opsegu od 13.000 godina, knjiga se čini jednako relevantnom i za današnju povijest. Pristup u ovoj knjizi je vrlo svjež jer se ne ustručava koristiti primjer Nove Gvineje ili Polinezije kao početnu točku ili okvir za određena razmatranja, što je prilično neuobičajeno, pogotovo u historijama svijeta. U usporedbi s njima gotovo svaki dio svijeta dobiva jednaku pozornost, što je rijetko postignuće. Argumentacija je vrlo jasna i pregledna te se knjiga lako čita zbog čega izvrsno funkcionira kao udžbenik. Unatoč monumentalnosti njegova djela, postoje i zamjerke. Njegovoj metodologiji mora se uputiti ozbiljan prigovor jer u tekstu nema bilješki (točnije, postoje tri, od čega dvije prevoditelja). Na druga djela upućuje samo u Uputama za daljnje čitanje, čime čitatelja prisiljava da pristane uz njegove prikaze polemika oko pojedinih pitanja. Diamondov strogi determinizam je katkad tvrdoglav. Primjerice, tehnološka nadmoć Pizarrovih oružja je previše kruto opisana (str. 81 - 83). Birani primjeri pripomažu lakom razumijevanju njegovih teza, ali izostavljeni slučajevi ih dovode u sumnju. Primjerice, egipatska civilizacija postoji 5000 godina u okolišu bez većih dugoročnih fluktuacija (ali s mnogim kratkoročnim), no njezina se sudbina ne opisuje adekvatno (kao ni Osmanskog Carstva). Na pitanje zašto Europa, i to njezina zapadna društva, a ne Azija dominira svjetskom poviješću posljednjih nekoliko stoljeća, Diamond očekivano opet nudi geografiju kao odgovor. Kina je bila lako ujedinjena zbog jednolike geografije i manjka ozbiljnih prirodnih barijera, a zbog istog je razloga Europa bila podijeljena na niz država. Natjecanje i sukobljavanje među njima pogodovalo je napretku, a u velikim ujedinjenim društvima politika je mogla lako utrnuti napredak (primjerice, hai jin ili sakoku). Ta argumentacija je snažna jer je zapravo riječ o EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 234 - 263

Ekonomska i ekohistorija PRIKAZI KNJIGA

241

afirmaciji ranije ideje. Međutim, problemi se javljaju kod pitanja ostatka Euroazije. Plodni polumjesec se olako otpisuje zbog njegova ekološkog samoubojstva (str. 438 - 440), a Indija se ne spominje, osim kao previše podijeljena. Europa je fragmentirana i u ranom srednjem vijeku i u ranom novom vijeku, no u prvom slučaju njezine države (u usporedbi s drugima) nisu ni snažne, ni napredne, a u drugome su rastuće svjetske sile. Brojni drugi čimbenici su jednostavno zanemareni. Osim toga, zanemaruje se činjenica da su brojna postignuća koja su omogućila dominaciju europskih država (primjerice barut, kompas i matematika) došla s Bliskog istoka i iz Azije (iako sam Diamond primjećuje da je većina društava mnogo više toga prihvatila, nego izumila). Očito je da njegova argumentacija ima ograničenja i slabe točke. Važnost određenih geografskih čimbenika je previše naglašena, a deterministički pristup previše olako zanemaruje složenost interakcije mnogih aspekata ljudskog postojanja. Za potrebe pisanja ovog djela pretpostavljeno je da sva napredna društva ciljaju k akumulaciji bogatstva, moći i širenju. Brojne kulturne osobine su rezultat utjecaja okoliša, stoga je razvoj društava podložan komparativnoj analizi. U epilogu upućuje na »moguću važnost lokalnih kulturnih čimbenika koji nisu povezani s okolišem koji povijest čine nepredvidljivom«. Nema sumnje da mnogi takav materijalistički pristup smatraju problematičnim, no Diamond to priznaje i upozorava da treba istražiti utjecaje kulture. Sugerira da je to najbolje učiniti usmjeravanjem pozornosti na biogeografski neobjašnjive povijesne obrasce. Kad je riječ o utjecaju pojedinaca, otpisuje ih kao nevažne i neprimjenjive za izučavanje globalne povijesti. Jedan od argumenata privlači pozornost, a radi se o geografskoj provodnosti za komunikaciju. Za to je važna os zapad - istok jer bi os sjever - jug patila od prevelike klimatske neujednačenosti područja na njoj. Taj argument je i primjer za kritiku Diamondova pristupa u kojemu utjecaj okoliša na čovjeka igra mnogo veću ulogu od utjecaja čovjeka na njega. U Indiji i Europi stoka se širila po toj osi, ali u Kini je slijedila os sjever - jug, i to ne zbog klimatskih, nego zbog društvenih razloga. Što je, primjerice, odgovornije za širenje dudova svilca iz istočne Azije u Europu: geografska os ili svjesni ljudski pothvat? Širenje korisnih vrsta je primarno čin svjesnih bića. Uloga geografije je nezaobilazna jer ni biljke ni životinje ne mogu opstati u nepovoljnim uvjetima, ali su njihovim rasprostiranjem upravljali trgovački putovi, migracije i pothvati. Jednostavno rečeno, ta os je utjecala na širenje domaćih biljaka i životinja u vezi s ljudskom aktivnošću (činjenica je da su sva velika carstva bila rasprostranjena na osi zapad - istok). U tom je smislu ovaj argument prenaglašen i pogrešno usmjeren, a čovjek mjestimično ispada iz Diamondova diskursa. Tu zamjerku je ispravio u svojevrsnom nastavku ove knjige, Collapse: How societies choose to fail and succeed (2003.), u kojem je naglašenija i ekonomska povijest. Među zanimljivijim osobinama njegova djela je izbjegavanje davanja rasističkih opravdanja za europsku dominaciju. Taj politički korektan pristup je zapravo biofobičan jer baš u svakoj prilici nastoji izbjeći bilo kakvu optužbu za razlikovanje između naroda i rasa u biološkom pogledu. Primjerice, već u trećoj rečenici svoga djela upozorava da njegova knjiga nije rasistička rasprava, a malo dalje (str. 19) takva tumačenja subjektivno naziva nečovječnim (čak se radi o izmjeni prilikom prijevoda, u engleskom izvorniku ih naziva gadljivim). Takav biofobizam, i to u znanstvenika koji je karijeru izgradio na biologiji, iskaz je opravdanog straha od krive percepcije njegovih teza. U usporedbi s ostalim dijelovima knjige gdje se spoznaje biologije EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 234 - 263

242

PRIKAZI KNJIGA

obilno koriste (što je jedna od snaga knjige), biološke predispozicije određenih naroda se svode na izloženost uzročnicima bolesti. To se može smatrati određenim propustom jer ako se objašnjava prikladnost vrsta drveta za izradu određenih predmeta, tada bi se, primjerice, mogle spomenuti i konkretne razlike između Europljana i podsaharskih crnaca, koje su bile među važnim čimbenicima tijekom kolonizacije tih područja. Neizostavna je Diamondova podjela na povijesne i nepovijesne znanosti (str. 450 - 455). Temeljem četiri svojstva - metodologije, uzročnosti, predviđanja i kompleksnosti - razdvaja povijesne znanosti (astronomija, klimatologija, ekologija, evolucijska biologija, epidemiologija, geologija i paleontologija) od nepovijesnih (poput fizike, kemije i molekularne biologije) te pritom ukazuje na sličnosti povijesti i povijesnih znanosti. Njegov je izravan zaključak da bi se povijest trebala ugledati u metode tih povijesnih disciplina, poput komparativne metode primijenjene na tzv. prirodne pokuse kako bi bila znanstvenija. Zbog toga bi knjiga trebala biti zanimljiva svima zainteresiranima za interdisciplinarnost, komparativnu metodu i historiografiju. Ova knjiga neće objasniti ekonomsku nadmoć Velike Britanije u 19. stoljeću, ali će objasniti zašto su sva najmoćnija društva nastala (ili u slučaju SAD-a potekla) iz Euroazije. Diamond zastupa biogeografski determinizam, pri čemu ne želi reći da biologija i geografija oblikuju ljudsku povijest, nego da utječu na polazišta, a ne na budućnost pojedinih društava. Ova knjiga posjeduje više elemenata koji je čine vrijednom: precizan i jednostavan opis razvoja poljoprivrede, upozoravanje na važnost izloženosti stočnim životinjama za stvaranje imunosti, novi vid ekstrapolacije tehnološkog i društvenog razvoja iz poljoprivrednih viškova, komparaciju makrohistorijskih tokova između kontinenata, korištenje izvaneuropskih primjera za analizu općih procesa te osvrt na povijesne znanosti i njezina moguća poboljšanja korištenjem metoda drugih znanosti. Riječ je o monumentalnoj ekohistorijskoj makrohistoriji koju bi svaki povjesničar trebao prije ili poslije pročitati. Nadamo se da ćemo ubrzo vidjeti i prijevod Diamondova »Kolapsa« koji je jednako važan i za ekonomsku i za ekohistoriju. Goran Mihelčić

Mirko Androić, Starogradska varaždinska općina, Državni arhiv u Varaždinu, Varaždin, 2008., 165 str. Krajem lipnja 2008. u palači Herzer u Varaždinu predstavljen je objavljeni rukopis Mirka Androića Starogradska varaždinska općina, čime je Državni arhiv u Varaždinu počeo obilježavanje 85. godišnjice rođenja i 25. godišnjice smrti svoga utemeljitelja i dugogodišnjeg ravnatelja. Prema najavama, u pripremi za tisak nalaze se još dva Androićeva rukopisa: Spomenici starogradske varaždinske općine, a 2009. godine (u kojoj Varaždin obilježava 800. obljetnicu dobivanja statusa slobodnoga kraljevskoga grada) bit će objavljena Ekonomika srednjovjekovnoga grada Varaždina. Knjiga Starogradska varaždinska općina podijeljena je na tri dijela. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 234 - 263

Ekonomska i ekohistorija PRIKAZI KNJIGA

243

Prvi dio (7. - 72. str.) odnosi se na samu Androićevu studiju Starogradska varaždinska općina u kojoj autor prikazuje njezinu genezu od 13. do sredine 19. stoljeća kada se ujedinjuje s područjem slobodnoga i kraljevskoga grada Varaždina, čime prestaje postojati kao zasebna upravno-teritorijalna jedinica. Na samom početku studije autor prikazuje proces društvene stratifikacije na prostoru srednjovjekovne Slavonije kao posljedice gospodarskih i političkih kretanja u razdoblju od 13. do 15. stoljeća. Metodom komparativne analize promatra Varaždin unutar toga vremensko-prostornog konteksta, čime rad prelazi uske okvire regionalne historiografije, dajući velik doprinos poznavanju hrvatskog srednjovjekovlja. Središnji dio studije bavi se pitanjem unutarnjeg uređenja varaždinske starogradske općine. Na temelju iscrpne analize arhivske građe autor vjerno ocrtava njezinu upravnu organizaciju, način izbora starogradskih službenika (restauracija) i dužnosti svakog izabranog službenika. U poglavlju Privredna djelatnost u starogradskoj varaždinskoj općini iscrpno je izložena gospodarska problematika te zajednice koja je uvelike bila ograničena svojim političko-pravnim položajem te konkurencijom varaždinskih obrtnika i trgovaca. Na kraju autor razmatra vrlo važno pitanje odnosa varaždinske starogradske zajednice s gospodarima Tvrđe i gradom Varaždinom te raspravlja o razlozima sjedinjenja sa slobodnim i kraljevskim gradom Varaždinom. Vrijednost ovog rada očituje se u vrlo opširnom znanstvenom aparatu, što se poglavito odnosi na brojne (ukupno 310) i vrlo opširne bilješke. One obiluju podacima, sadrže u prijepisu ili prijevodu najvažnije dijelove izvora na koje se poziva autor te donose objašnjenja o nekoj osobi ili događaju kako bi čitatelj stekao uvid u širi kontekst zadane teme. Drugi dio knjige (73. - 146. str.) sadrži izbor pojedinačnih izvornih spisa starogradske varaždinske općine, pohranjenih u Arhivu grada Varaždina (ukupno 46), koji su datirani od uvođenja plemićke obitelji Erdödy u posjed varaždinskoga Starog grada (1588.) do prestanka egzistencije starogradske općine kao zasebne upravno-teritorijalne cjeline (1861.). Odabrani arhivski spisi iz fondova Poglavarstvo grada Varaždina (Zapisnici Poglavarstva slobodnoga i kraljevskog grada Varaždina, Red. sp., Sjed. sp.) i Obiteljski fond Erdödy predstavljaju značajan doprinos u spoznaji dvostrukoga gospodarskog, političkog, društvenog i kulturnog razvoja grada Varaždina i njegove uže okolice tijekom srednjovjekovnog i novovjekovnog razdoblja. Treći dio (147. - 165. str.) sadrži bibliografski pregled tiskanog i rukopisnog opusa Mirka Androića, koji se sastoji od 234 bibliografske jedinice, a podijeljen je na prikaze arhivskog gradiva i arhivske djelatnosti Arhiva u Varaždinu, diplomatičke radove i prikaze arhivskih izvora, tematske povijesne prikaze i rasprave te popularno-informativne povijesne napise, tj. crtice iz povijesti Varaždina, varaždinskog kraja i sjeverozapadne Hrvatske. Androićeva studija Starogradska varaždinska općina predstavlja vrlo značajan doprinos poznavanju nacionalne historiografije srednjeg i novog vijeka. Iako je od njezina nastanka prošlo više od pola stoljeća, ona još iznenađuje i zadivljuje svojom interpretativnom originalnošću i znanstvenom vrijednošću. Impozantan bibliografski opus Mirka Androića nužno zahtijeva sustavnu znanstvenu valorizaciju koju taj vrsni varaždinski arhivist, istraživač, povjesničar i publicist zaslužuje. Ivančica Jež EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 234 - 263

244

PRIKAZI KNJIGA

Joachim Bahlcke: Ungarischer Episcopat und österreichische Monarchie. Von einer Partnerschaft zur Konfrontation (1686-1790). Geistwissenschaftliches Zentrum Geschichte und Kultur Ostmitteleuropas E. V. an der Universität Leipzig. Forschungen zur Geschichte und Kultur des östlichen Mitteleuropa. Band 23. Franz Steiner Verlag Stuttgart, 2005. 516. p. An internationally recognised foreign historian rarely commits an independent monography based on fundamental research to some part of Hungarian history. It is particularly true when they do not deal with a tragic phase of Hungarian history rich in cataclysms but with a peaceful period (the epithet »peaceful« is relative, of course, because one can see the expression »confrontation« already in the subtitle). However, the professor of the University of Stuttgart, Joachim Bahlcke has done the very thing when he has thoroughly written up the relations between the Hungarian Catholic clergy and the Habsburg government in the 18th century. He has analysed the issue from so far unexplored points of view, thus his work provides several novelties for Hungarian scholarly public, too. The author has worked with a huge number of bibliographical items, and has not only used syntheses in Hungarian, Croatian, Slovakian and Czech languages but has amply drawn on contemporary pamphlets, diaries and manuscripts. Moreover, he has revealed primary sources in different archives and has properly fitted them into the text. The author attempts to depict a development in the relations between the Catholic clergy and the modern Habsburg Monarchy where several contradictions can be observed. The two most important questions are the following: 1. Why no other than the devout Catholic rulers (Maria Theresa, Joseph II) did firm steps against the Hungarian Catholic elite? 2. Could the church be depicted as a monolith whose all segments acted in the same interests? The answer for the second question is probably »not«, thus Bahlcke duly distinguishes between lower and higher clergy and explores only the latter one. The higher clergy could be regarded as a single interest-group whose aims and relations can be properly tackled. The author has concluded that under Leopold I the dynasty and the clergy placed confidence in each other. This relationship steadily worsened in the 18th century and the two parties confronted directly at the time of Joseph II’s death. Although due to the plentiful sources the process can be traced, the picture should be modulated because Hungarian Baroque church history cannot be depicted as an unambiguously negative process, even if many of the enlightened Habsburg rulers’ measures deteriorated the relationship with the Catholic clergy. Thus, in our opinion the subtitle of the book is a bit sharp. However, the author is right when using a central thought for the analysis, because lacking it the textual cohesion would lose. The author rightly starts the discussion with the description of the medieval state of affairs and the reign of Stephen I and his organisation of the church, and in reality one can read the introduction to the subject matter on the first 90 pages. However, the detailed depiction of the medieval and early modern church history exceeds the framework of a general introduction. Bahlcke’s decision might be justified by the facts that he might have wanted to inform German readers about the preliminaries and that he has collected significant data EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 234 - 263

Ekonomska i ekohistorija PRIKAZI KNJIGA

245

about the earlier period and might have wanted to share his knowledge with the readers. Still, we consider the introduction a bit ill-proportioned. If the structure were a bit more coherent, it would have been more effective. However, several factors may justify the detailed introduction. On the one hand the author well describes the fact that likewise the Holy Roman Empire the Kingdom of Hungary had a specific structure. Several provinces with different status belonged to the suzerainty of the Sacred Crown of Hungary and this variety should be traced in the hierarchy of the church organisation. On the other hand, one can understand the church and the religious policies of the 18th century Habsburg rulers only being aware of the medieval and early modern state of affairs. An incontrovertible merit of the book is its exploration of the 17th-18th-century history of the Hungarian church from new points of view. On the one hand it shows in details the legal questions related to the dioceses and the appointment of the ecclesiastical leaders. The arguments used by Bahlcke have been partly mentioned or completely neglected in Hungarian historiography. On the other hand, the book estimates the tendencies in church policy from a Viennese point of view. It is very important because the 18th-century rulers fundamentally determined the church policy of Hungary. Apart from the logical description of the interests and arguments of the Habsburg government, the author places the rulers’ motivation in economic and socio-political context. In this respect one can be glad that a foreign historian deals with the matter but because of it the presentation of the Hungarian interests and motivations is a bit overshadowed. The author’s task was not easy since despite the undoubted results of early modern church history we still know little about the survival of the network of Catholic institutions and their role in decision making and in the middle or upper levels of public administration. The role of the higher clergy was obviously more important than it was suggested in earlier - mainly Protestant - church historical works. Several new writings have been published recently, out of which we should highlight Antal Molnár’s monography about the abbey of Báta and the works of Péter Tusor. The conclusions of them should be used in a later publication of the book. The appointment to Episcopal benefices was the central problem in the 18th century. The merit of the book is that it describes the background of the issue in its complexity and shows the arguments Maria Theresa could refer to in details. In relation to it the author reveals the sources of Ádám Ferenc Kollár who worked out the ideological and legal argumentations and the reasoning based on them. The author cites parts of the texts, which promotes wider and more differentiated understanding of the guidelines of the church policy. Bahlcke has also touched adroitly the question of titular bishoprics which has been so far hardly touched upon by Hungarian church history writing. The author describes in detail how significant and irregular a role this church institution had in the 18th century. As the antecedent to it one has to bear in mind that during the civil war parallel to the appearance of the Reformation it happened several times that the same position was held by more people at the same time. This practice rearranged the hierarchy of the bishoprics. These causes contributed to the increasing number of titular bishoprics because new episcopacies EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 234 - 263

246

PRIKAZI KNJIGA

destroyed at that time joined the earlier titular ones. The Council of Trent stipulated the Episcopal obligation of residence but several bishops could not meet these requirements, thus the pope did not reinforce them. As a consequence, they could be regarded only as elected bishops by the king, »electus episcopus«. Although these positions rarely involved real power in church government, the rulers usually endowed their supporters with them, thus they had an important role in the formation of the absolute loyalty of the church towards the dynasty. Fortunately this chapter - in an adapted form - has already been published in Hungarian. Chapter 2/5 also provides interesting data. In this unit the author shows different careers of Hungarian bishops through the lives of five different personalities (Imre Esterházy, Adam Alexander Patachich, György Klimó, Michael Friedrich von Althann and Pius Manzador). The selection is questionable but on the whole it is an appropriate scoop. Bahlcke has attempted to cover Hungarian Episcopal sees both chronologically and geographically and the chosen five personalities and careers reflect 18th-century trends. In our opinion, despite its informativeness and abundance in data some essential momentum has been underestimated regarding either Catholicisation or the coexistence and conflicts of Protestant and Catholic congregations. For instance Baroque religious life, processions, saint’s days or the so-called pesti commissio have been discussed very shortly. It is particularly striking when compared to the lengthy introduction. The analysis of the composition and significance of the chapters in the modern era might have exceeded the framework of the book but it might have deserved a unit. Although historians know less about their early modern role than that of the bishops, their importance is undoubted. Appointments to an office of a provost or a canon had a great significance and they were closely related to appointments of titular bishoprics. Moreover, 18th-century Baroque bishops often held some position in a chapter before their election, thus the office of the canon was an important step in their career. During the 18th-century reconstruction bishops greatly rely on the members of the chapters, therefore when looking for the close colleagues of a bishop one has to explore the canons. However, this deficiency does not modify the merits of the conclusions of the book since it is a complete work without this issue as well. Joachim Bahlcke reveals the historical connections between the legal personality concept of the Hungarian Sacred Crown and the Hungarian church organisation in Chapter 2/2 and he has supported his thoughts with an extended bibliography. Chapter 2/1 is also in close connections with the question, here the author describes the differences among the Hungarian, the Croatian and the Transylvanian church organisation. In this unit Bahlcke reveals the peculiarities of the three territories from the formation of the state by Stephen I onward. It is noteworthy that the author has used relevant Croatian works to the issue. Chapter 3/2 is also closely related to the question. It is very important because Hungarian historians often forget about the special status of Croatia within the Kingdom of Hungary and Croatian historians make the demand for an independent national church again and again. The author has rightfully discussed the question in a separate chapter and we would like to add only some smaller supplements. The so-called Dreeinigen Königreiche that Bahlcke has EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 234 - 263

Ekonomska i ekohistorija PRIKAZI KNJIGA

247

rendered as a fact was only an idea still in the 17th century and it did not become real at a state or an administrative level either in the next century. Therefore this concept can be only a simplistic form of the early modern Southern Slav territorial structure. Croatian Catholicism being part of a process has not been emphasised in the book, either. The particular system of Slavonian landed properties played a key role in it since the Zagrebian bishop was also one of the biggest landowners in the territory. In Hungary, on the contrary, bishoprics more and more impoverished and as a result the bishops’ political influence decreased in the 16th century. Another cause of the peculiarity of Croatian Catholicism was the highly talented György Draskovics’s Episcopal activity in the middle of the 16th century. Draskovics being the supporter of the stipulations of the Council of Trent started the reforms in his diocese very soon. Bahlcke is right at the macro level since as an offset against the Islam and Hungarian Protestantism, Catholicism and Serbian Orthodoxy were substantial parts of Croatian national identity. However, Lutheranism gained firm ground in Slavonian aristocracy in the 16th century and notable Calvinist communities survived in the neighbourhood of Valpovo until the expulsion of the Turks. Since Bahlcke has used works related to the issue, it must not have been a secret for him. Of course, these facts do not change the author’s conclusions but help better understanding. Due to the extremely wide usage of historical works and documents we would like to mention the lack of some archival sources only as the result of our obligation as the writers of the review. Bahlcke has analysed the state of the Hungarian higher clergy at a macro level, thus it is striking that he has neglected the materials of the Roman archives which would have provided him with proper argumentation. Several new publications have been issued recently which can be used ina future volume. Mainly the source publications of Antun Dević (Đakovačka I srijemska biskupija. Biskupski procesi i izveštaji 17. i 18. stoljeće. Zagreb, 1999.) and Mile Bogović (Senjsko-modruška ili krbavska biskupija. Izvešća biskupa Svetoj Stolici (1602-1919) Zagreb, 2003.) can be mentioned. Apart from the the documents of the Archiepiscopal Archives of Esztergom and the related sources of the regional Episcopal archives could have been used more widely because several positive changes have taken place in the diocesan archives - mainly of Kalocsa and that of Gyor. As a summary we can state that on the whole we have got to know a logical, wellstructured and scrupulous work. Joachim Bahlcke’s book written with the help of extended bibliography and using new points of view is both a useful reading and professional writing with several novelties for not only European readers but for Hungarian historians as well. We would willingly read the publication of the book by the professor of Stuttgart in Hungarian. Gozsy Zoltán - Varga Szabolcs

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 234 - 263

248

PRIKAZI KNJIGA

Raffaella Sarti: ŽIVJETI U KUĆI. Stanovanje, prehrana i odijevanje u novovjekovnoj Europi (1500. - 1800.), Ibis grafika, Zagreb, 2006., tvrdi uvez, 306 str. Knjiga »Živjeti u kući. Stanovanje, prehrana i odijevanje u novovjekovnoj Europi (1500.1800.)« talijanske povjesničarke Raffaelle Sarti široj hrvatskoj javnosti odnedavno je dostupna u izdanju na hrvatskom jeziku. Riječ je o iznimnoj, iscrpnoj i opsežnoj studiji povijesti stanovanja, prehrane i odijevanja, odnosno temama iz povijesne antropologije i povijesti svakodnevice koje danas privlače nove i stare generacije povjesničara, željne okušati se u interdisciplinarnosti, novim metodama, pristupima i temama istraživanja. Djelo je prvi put objavljeno 1999. kao rezultat dugogodišnjeg rada autorice Raffaelle Sarti, profesorice povijesti novog vijeka na Sveučilištu u Urbinu, na istraživanjima povijesti žena, spolnih identiteta, obitelji i materijalnog života ljudi u novom vijeku. Za hrvatsku historiografiju ovaj prijevod ima i dodatno značenje: uz ionako oskudan broj domaće i strane literature s tog područja, nudi nove poticaje za istraživanje povijesti svakodnevice koju naši povjesničari još nisu dovoljno vrednovali, barem prema broju novih izdanja. Djelo je interdisciplinarno, što omogućava privlačenje velikog broja stručnjaka raznih profila i šireg čitateljstva, nudeći mu relativno lak i zanimljiv pristup životu naših predaka u razdoblju koje većim dijelom obilježavaju tradicionalizam, prožetost religije u svim segmentima života i velika ovisnost o prirodi i okolišu. Knjiga u Uvodu počinje rečenicom: »Kada bismo se mogli oprezno približiti jednoj od kuća iz prošlosti, kada bismo mogli otvoriti njezina vrata te, a da nas nitko ne primijeti, proviriti unutra ili čak ući u nju i promotriti njezinu unutrašnjost, njezin namještaj, sadržaj lonaca u kojima se priprema jelo ili namirnice koje se u kući nalaze: kada bismo sve to mogli učiniti, što bismo vidjeli?« (str. 1.). Upravo na ta i druga pitanja o »svakodnevici« novovjekovnih ljudi u Europi pokušava odgovoriti ova knjiga i to čini vrlo uspješno. Kako je i sama autorica u uvodu navela, ovo njezino djelo je svojevrsna sinteza obrađenih istraživanja povijesti obitelji, stanovanja, prehrane, odijevanja i odnosa među spolovima različitih autora i stručnjaka koji su se bavili tim područjem. Međutim, nedostajali su radovi poput njezina, koji bi sve te teme i brojne aspekte materijalnog života obitelji obradili zajedno i uzdužno. Zbog toga čitanje ove knjige pruža višestruke užitke, a, između ostalog, nudi jedinstveno i uzbudljivo putovanje u prošlost koje pred našim očima »vraća u život naše europske pretke« (Jacques Le Goff). Pritom su kao u kaleidoskopu i mozaiku vješto ukomponirani brojni primjeri koji ocrtavaju sliku života obitelji u većim i manjim regijama europskog kontinenta i među različitim društvenim slojevima. Knjiga je podijeljena na sedam glavnih poglavlja koji sadrže potreban niz potpoglavlja: Dom i obitelj: »pars destruens« ili raščlanjivanje; Dom i obitelj: »pars costruens« ili skrasiti se, »settle down«, »sétablir«, »casarse»; Oblici doma i oblici obitelji; Dom; Prehrana; Odijevanje; Unutar i izvan kuće. U prvom poglavlju, koje nosi naslov Dom i obitelj: »pars destruens« ili raščlanjivanje, autorica objašnjava i uz brojne primjere raščlanjuje pojmove dom i obitelj, želeći doprijeti do njihovih značenja u novom vijeku. Pri tom raščlanjivanju vidi se da oni nisu nužno povezani, EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 234 - 263

Ekonomska i ekohistorija PRIKAZI KNJIGA

249

kako se odmah pretpostavlja, jer se susrećemo s brojnim kategorijama stanovništva koje imaju obitelj, ali nemaju i dom: beskućnici, prostitutke, Romi, pastiri, osobe koje uzimaju stan u najam. Za veliku većinu drugorođenih i trećerođenih sinova, ali i kćeri odlazak u samostan bila je nužnost i u njemu velik dio njih nalazi svoju obitelj, ali i pripadnike svoje uže i šire rodbine. Sam pojam obitelji shvaćao se mnogo šire te su se pod njim podrazumijevali i ljudi ne nužno povezani biološkim vezama, a koji žive zajedno pod istim krovom. Tako su u obitelji ulazili sluge i sluškinje, koji su i dali naziv familia (lat. = sluga). Tek od 17. stoljeća u Engleskoj i Francuskoj te u 18. stoljeću u Njemačkoj pojam obitelj sve više označava ono što danas podrazumijevamo pod nuklearnom obitelji. Skidajući još jedan sloj u ovom vremenskom putovanju, autorica postavlja pitanje kako su uopće nastajale obitelji i što se sve podrazumijevalo pod zajedničkim životom muškarca i žene, tj. jesu li ljudi pod brakom shvaćali ono što i mi danas. U mnogim krajevima, iako postoje velike razlike u lokalnim običajima, zajednički život budućih mladenaca počinjao je već zarukama, a za neke i bez njih, sve dok Crkva nakon Tridentinskog koncila nije stavila granicu i odredila obvezu sakramentalnog čina ženidbe, jasno razlikujući bračni od drugih oblika zajedničkog života. Oni koji dotad iz različitih razloga, a mnogi i zbog siromaštva, nisu bili vjenčani, javno su linčovani, a njihove »konkubine« i nevjenčane supruge dobivale su etiketu »prostitutke«. Prema moralnim shvaćanjima Crkve, spolni život bio je isključivo smješten unutar bračnog života, a slično je bilo i u protestanskim područjima. Govoriti o braku i vjenčanju u novom vijeku nemoguće je bez spominjanja miraza koji je za mnoge siromašne obitelji bio veliko opterećenje. Miraz je najčešće obuhvaćao krevet, rubeninu, gotovinu i tkalački stan. Miraz je bio sastavni dio složene igre razmjene i sklapanja saveza među obiteljima. Bogatim je mirazom i ružnija djevojka mogla naći lijepog muža. Zbog nemogućnosti mnogih siromašnih djevojaka da osiguraju miraz osnivaju se društva i crkvene bratovštine za njegovo darivanje. Nakon što su novovjekovni ljudi sklopili brak, morali su se pobrinuti za kuću, tj. dom u kojemu će živjeti i formirati svoju novu obitelj. Pitanje stanovanja također je bilo podvrgnuto lokalnim običajima i tradiciji. U sjevernijim krajevima Europe mladi bračni par morao je sam razmišljati gdje će živjeti jer je običaj bio da se nova obitelj odvoji i sagradi vlastiti dom, dok je u srednjoj Europi prevladavala patrilokalnost i žena je odlazila živjeti k mužu. Takvi oblici složenih obitelji u balkanskim zemljama prelazili su u kućne zadruge koje su imale i do osamdeset članova. O pitanjima zajedničkog života nove obitelji i njihove povezanosti ili ne s rodbinom te povezanosti oblika obitelji s veličinom doma brojne primjere iznosi autorica u trećem poglavlju pod nazivom Oblici doma i oblici obitelji. Pitanje stanovanja i kuće bilo je usko povezano i uz samu praksu nasljeđivanja posjeda, koja je u novom vijeku išla k tome da samo najstariji sin dobije nasljedstvo, dok su drugorođeni i trećerođeni sinovi bili prisiljeni, često i protiv svoje volje, zatvarati se u samostane ili posvetiti se vojnoj službi. Čak dolazi i do nekih oblika kućnog kriminala kako bi se eliminiralo protivnika među starijom braćom. U drugim krajevima Europe, gdje se zemlja dijelila između sve braće, dovela je do pretjeranog usitnjavanja zemlje. Izgled kuće ovisio je o materijalnim mogućnostima obitelji, okolišu, ali ono što mi danas smatramo pod pojmom kuće, za novovjekovnog čovjeka moglo je biti i nešto što ima tek EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 234 - 263

250

PRIKAZI KNJIGA

izgled krova nad glavom. Brojni primjeri, osobito među selilačkim stanovništvom, pokazuju da su kuće često predstavljale pokretljive konstrukcije za koje se iskorištavalo i nadogradnju prirodnih zaklona. Mnoge od njih svojim se izgledom nisu razlikovale od prvotnih primitivnih nastambi iz ranije faze povijesti čovječanstva. Primjeri elite, pak, osvjetljavaju drugu stranu života u raskošnim i često praznim palačama, pri čemu je, kao i još uvijek, veličina kuće ili objekta za stanovanje bila statusni simbol, bez obzira na broj članova obitelji koji žive u njoj. Četvrto poglavlje posvećeno je pitanju doma, prostorijama, predmetima u kući i njihovoj uporabi, funkciji i značenju za obitelj. Kad zavirimo u kuću ranonovovjekovnog čovjeka, možemo vidjeti da je većina imala manji broj unutarnjih prostorija, a u glavnoj se redovno nalazilo ognjište. Zagrijavanje kuće i očuvanje topline bilo je velik problem i napor za obitelj. Na početku novog vijeka u većini kuća postojalo je otvoreno ognjište zbog čega su prostorije bile crne od čađe i ispunjene dimom. Ognjište je predstavljalo i više od izvora topline: oko njega su se okupljali svi članovi obitelji, što je među njima stvaralo splet bliskih odnosa. Zbog toga su velike promjene nastupile uvođenjem peći, kamina i pojavom dimnjaka od 18. stoljeća. Za one siromašnije izvor topline bile su i životinje koje su ponegdje živjele zajedno s vlasnicima. Uz ognjište, drugi središnji položaj u kući je imao krevet, također važan statusni simbol. Da je krevet bio skupa roba, pokazuje podatak s početka 19. stoljeća da su u bogatijim kućama još uvijek prosječno dvije osobe išle na jedan krevet. Prostorije su često imale različite funkcije, ali s vremenom pratimo povećanje broja prostorija u kućama, što je povezano s njihovom specifikacijom i dobivanjem novih identiteta. Što su jeli i kako su jeli ranonovovjekovni ljudi te tko je pripremao hranu, otkriva poglavlje o Prehrani. Jesti za istim stolom imalo je mnogo veće simbolično značenje i označavalo je veću bliskost i pripadnost obitelji. Priprema hrane u siromašnim obiteljima bila je posao koji su obavljale žene, a kuhari kod bogatijih redovito su bili muškarci. Globalno uzevši, prehrana europskog stanovništva u razdoblju od 16. do 18. stoljeća znatno se pogoršala i po unosu i po kvaliteti hrane. Razlozi su veća orijentacija na žitarice i kruh, povećanje broja stanovništva te smanjivanje unosa mesa zbog oduzimanja šuma od strane plemstva. Takva prehrana bila je ovisna o ljetinama i nabavi žita, unatoč tome što su se nove kulture, poput krumpira i kukuruza, već pojavile. Otpori novovjekovnih ljudi njihovoj uporabi često su bili iracionalni, npr. vjerovali su da plodovi koji rastu pod zemljom, kao krumpir, nisu dostojni za ljude, nego za životinje. Krize gladi, koje se osobito javljaju u 18. stoljeću, uvjerile su ljude u njihovu gastronomsku i hranjivu vrijednost, pri čemu se krumpir udomaćio u sjevernoj i srednjoj Europi, a palenta u južnoj i sjeveroistočnoj. Vrsta hrane koja se konzumirala bila je i jedan od elemenata pri definiranju identiteta određene skupine kao socijalne, vjerske i etničke. Završni dio knjige donosi pregled povijest odijevanja u novom vijeku. Pritom su zanimljivi dijelovi o pojavljivanju i funkciji nekih odjevnih predmeta, primjerice kad se počelo upotrebljavati donje rublje. Uz to se navode načini održavanja higijene i pranja odjeće, poimanje čistoće i uljepšavanja te značenje boja tkanine odjeće, koja je također imala identifikatorsku ulogu. Muška i ženska odjeća u tom se razdoblju sve više razlikuju. Riječ je o iznimnom radu koji na jednome mjestu donosi šarolikost primjera i običaja iz života malog čovjeka diljem novovjekovne Europe. Osim toga, knjiga donosi 48 stranica u EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 234 - 263

Ekonomska i ekohistorija PRIKAZI KNJIGA

251

boji između pojedinih poglavlja sa slikama umjetničkih djela ili crteža, koji prikazuju život europskog čovjeka u novom vijeku. Posebno je zanimljivo ponovno na poznatim ili manje poznatim umjetničkim djelima otkrivati detalje i slike iz svakodnevice, koji potkrepljuju iznesene primjere u ovom djelu. Bogata bibliografija na kraju svjedoči o iscrpnom istraživanju koje je prethodilo knjizi. Viktoria Košak

Shiva, Vandana. Biopiratstvo. Krađa prirode i znanja. DAF, Zagreb, 2006. Vandana Shiva svjetski je poznata znanstvenica i gorljiva zaštitnica prava manjih etničkih i nacionalnih skupina u borbi protiv neokolonijalnih i imperijalnih težnji neoliberalne ekonomije i njezinih protagonista. Djeluje u brojnim organizacijama koje promiču prava žena i zagovaraju drugačije okolišne politike. Knjiga koja je pred nama, iako nevelika opsegom (140 str.), izniman je prilog multidisciplinarnom istraživanju okolišnih problema i značajna kritika znanstveno-tehničke civilizacije. U ovom prikazu prezentirat ćemo sadržaj kroz sedam poglavlja koliko ih knjiga ima, dajući osnovne informacije i pregled sadržaja. Predgovor je napisao prof. dr. sc. Marijan Jošt, priznati ekspert s područja agronomije i vatreni protivnik upotrebe genetski preinačenih organizama u poljoprivredi. Važna misao koju Jošt posreduje jest sljedeća: on pita jesmo li mi spremni na mijenjanje naših nazora kada su u pitanju neka opća znanja, odnos prema prirodi, osobito kada su ta znanja temelj destrukcije. U ovoj knjizi riječ je upravo o tome - o dekonstrukciji destrukcije. U uvodu, naslovljenom Piratstvo patentima: drugi Kolumbov dolazak, donosi paralelu između osvajanja Amerika s jedne strane te patentiranja prirodnih dobara i komercijalizacije tradicionalnih znanja s druge. U oba je slučaja riječ o kolonizacijskom procesu, s razlikom što je »dužnost da se divljaci inkorporiraju u kršćanstvo zamijenjena dužnošću da se lokalne i nacionalne ekonomije inkorporiraju u globalno tržište te da se nezapadni sustavi znanja inkorporiraju u redukcionizam komercijalne zapadne znanosti i tehnologije« (str. 10). Riječ je, zapravo, u »pojedinjenju« vlasništva i određivanju prava u raspolaganju tim vlasništvom. Važno je napomenuti da je u pitanju eurocentrična misao, stoga Shiva primjećuje: »prije petsto godina trebali ste samo biti nekršćanska kultura pa da izgubite sva prava. Petsto godina nakon Kolumba trebate samo biti kultura distinktivnog svjetonazora i drugačijeg sustava znanja pa da izgubite sva prava. Tada se potirala ljudskost drugih, a sada se potire njihov intelekt. U patentima iz petnaestog i šesnaestog stoljeća osvojeni su se teritoriji tretirali kao nenaseljeni. Ljudi su naturalizirani u ‘naše podanike’« (str. 12). Te procese Shiva najrječitije opisuje terminom biopiratstvo, kojim želi naglasiti ekonomske procese stjecanja prava nad bogatstvom nezapadnih naroda u svrhu čuvanja vlasništva zapadnih sila. U tom pogledu ova knjiga - a još više autoričin aktivizam koji stoji iza nje - predstavljaju otpor protiv destrukcije biološke i kulturne raznolikosti u svrhu jačanja kapitala. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 234 - 263

252

PRIKAZI KNJIGA

Prvo poglavlje Znanje, kreativnost i pravo na intelektualno vlasništvo počinje instruktivnim pitanjem. Autorica, naime, pita: što je to kreativnost? Pritom ističe sljedeće: »To je pitanje u središtu trenutačnih rasprava o patentima na život. Patenti na život ograničavaju kreativnost što je prirođena živim sustavima koji se reproduciraju i umnažaju u samoorganiziranoj slobodi. Ograničavaju unutarnje prostore u tijelima žena, biljaka i životinja. Također ograničavaju slobodne prostore intelektualne kreativnosti tako što javno proizvedeno znanje pretvaraju u privatno vlasništvo. Prava na intelektualno vlasništvo trebala bi, kada je riječ o oblicima života, nagrađivati i poticati kreativnost. No, njihovo je djelovanje upravo suprotno - ona guše kreativnost koja je prirođena oblicima života, a guše i društvenu proizvodnju znanja« (str. 15). Kada je riječ o kreativnosti, autorica navodi tri razine: 1. kreativnost urođenu živim organizmima; 2. kreativnost autohtonih zajednica i 3. kreativnost modernih znanstvenika, napominjući kako je za očuvanje biološke i intelektualne raznolikosti presudan uvid u ove dimenzije kreativnosti. Prava na intelektualno vlasništvo, putem patenata, s jedne su strane krađa prirodnih i tradicionalnih znanja, a s druge uništavanje intelektualnih potencijala. Riječ je, zapravo, o sofisticiranoj krađi i restrikciji. Autorica naglašava utjecaj patenata na ekonomski disbalans u odnosu bogati - siromašni te njihov negativan utjecaj na slobodnu razmjenu. Važna karakteristika tih procesa je reduktivnost koja je, pak, osnovni alat ekonomskog iskorištavanja. Sve to vodi do značajnog intelektualnog osiromašenja. Drugo poglavlje, naslovljeno Može li se stvoriti život? Može li se život posjedovati?, autorica počinje komentiranjem redefiniranja bioraznolikosti. U tom pogledu daje značajnu kritiku znanosti i tehnoloških postupaka. Tvrdi kako je redukcionističkoj biologiji, među ostalim, »svojstveno da organizme i njihove funkcije proglašava beskorisnima na temelju neupućenosti u njihovu strukturu i funkciju. Tako se biljne kulture i stabla proglašavaju ‘korovom’. Šume i stočne pasmine proglašavaju se ‘kržljavima’. A DNK čija uloga nije jasna naziva se ‘otpadnim DNK’. Otpisati znatniji dio molekule kao otpadak zbog vlastite neukosti znači ne razumjeti biološke procese. ‘Otpadni DNK’ igra bitnu ulogu« (str. 30). Time smo došli do središnje teme knjige, a to su genetičko inženjerstvo i genetički modificirani organizmi. U srži tih postupaka je, prema mišljenju autorice, redukcionistička paradigma. Ovdje se otvara niz problema jer je uspon redukcionističke znanosti bio povezan s »komercijalizacijom znanosti te je doveo do dominacije nad ženama i nezapadnim narodima. Njihovi različiti sustavi znanja nisu se tretirali kao legitiman način spoznaje. S komercijalizacijom kao svojim ciljem, redukcionizam je postao mjerilo znanstvene valjanosti. Istisnuti su i marginalizirani neredukcionistički i ekološki načini spoznavanja te neredukcionistički i ekološki sustavi znanja« (str. 33). Upravo karakteristika redukcionizma genetičkom inženjerstvu onemogućava pogled na cjelovitost života, što vodi do niza pogrešnih shvaćanja vezanih uz organizaciju i složenost živih sustava. Ti postupci imaju etičke, društvene i ekološke implikacije. U svima je riječ o manipuliranju životom, što dovodi do uništavanja živih sustava. Važan dio ove rasprave autorica posvećuje negativnim posljedicama genetički modificiranih organizama po ekološku cjelovitost. Ekonomski učinci vide se u osiromašenju farmera i stvaranju njihove sve veće ovisnosti o kompanijama. Pitanje genetičkog inženjeringa - kako smatra autorica - pitanje je dominacije i posjedovanja. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 234 - 263

Ekonomska i ekohistorija PRIKAZI KNJIGA

253

Treće poglavlje naslovljeno je Sjeme i zemlja. Ishodišna misao ovog poglavlja je regeneracija. Autorica smatra da život počiva na regeneraciji, na neprestanom stvaranju novog. »Kontinuitet regeneracije u ljudskoj i neljudskoj prirodi, koji je činio osnovu svih drevnih svjetonazora, prekinula je pojava patrijarhata. Ljudi su se odvojili od prirode, zanijekana je kreativnost koju podrazumijevaju procesi regeneriranja. Kreativnost je postala monopolom muškaraca za koje se držalo da su uključeni u produkciju; žene su bile uključene u puku reprodukciju ili ponovno stvaranje, na što se, umjesto da se doživljava kao obnovljiva produkcija, gledalo kao na nešto neproduktivno« (str. 53). Takvo shvaćanje života sigurno je destruktivno jer je u njegovu temelju operativna i neposredno dohvatljiva korist. Kada je riječ o sjemenu, kao klici života, stvari postaju znatno složenije ako prihvatimo da je sjeme mehanizam koji možemo tehničkim sredstvima i vlasničkim odnosima usmjeriti u partikularnu i izoliranu korist. To je ishodište opširne kritike koju Shiva upućuje korporacijama i genetskim inženjerima. Važan aspekt ovog poglavlja je kritika patrijarhalnih odnosa. Autorica naglašava da je izvor »patrijarhalne moći nad ženama i prirodom u odjeljivanju i fragmentaciji. Priroda se odjeljuje od kulture i njoj podčinjava; duh se odjeljuje od tvari i nad nju uzdiže; žensko se odjeljuje od muškog te poistovjećuje s prirodom i tvari. Dominacija nad ženama i prirodom jedna je posljedica, a druga je prekidanje ciklusa regeneracije. Bolesti i ekološka destrukcija proizlaze iz tog rastakanja ciklusa obnavljanja života i zdravlja. Zdravstvene i ekološke krize upućuju na to da je pretpostavka o čovjekovoj sposobnosti da svijet u cijelosti obradi inženjerstvom, uključujući sjemenje i ženska tijela, dovedena u pitanje. Priroda nije esencijalizirana pasivna konstrukcija kao što to pretpostavlja patrijarhat. Ekologija nas nagoni da u svojim interakcijama s prirodom uvidimo neskladnosti i skladnosti. Razumjeti i osjetiti veze i odnose ekološki je imperativ« (str. 76). Čini se da je struktura dominacije podudarna s nizom planova. Nepriznavanje prirodne autonomije i pokušaj vezivanja prirodnosti uz neposrednu korist oživotvoruje se i na drugim područjima ljudskih odnosa. U četvrtom poglavlju, naslovljenom Bioraznolikost i pučko znanje, autorica nastoji prikazati razloge uništenja. Ističe da su dva glavna uzroka masovnog uništavanja bioraznolikosti: 1. uništavanje staništa zbog međunarodno financiranih megaprojekata, primjerice gradnje brana, prometnica, rudnika i akvakulture na područjima bogatim biološkom raznolikošću; 2. tehnološki i ekonomski pritisak da se raznolikost zamijeni homogenošću u šumarstvu, poljoprivredi, ribarstvu i stočarstvu (str. 79). Autorica nadalje postavlja pitanje čiji je zapravo bioraznolikost resurs. »Bioraznolikost je oduvijek predstavljala lokalni zajednički resurs. Resurs je zajedničko vlasništvo kada društveni sustavi postoje kako bi se njime služili na načelima pravde i održivosti. To podrazumijeva kombinaciju iskorištavanja i očuvanja, osjećaj suproizvodnosti s prirodom i darivanja među članovima zajednice« (str. 80). Upravo se te dimenzije razaraju putem pokušaja komercijalizacije tradicionalnih znanja i prekomjernog iskorištavanja prirodnih dobara. Rječit primjer takvog postupanja autorica daje u opisu iskorištavanja mogućnost drva nim koje u indijskim društvima ima milenijski trajnu ulogu. Kada je riječ o očuvanju bioraznolikosti, važno je zapaziti nekoliko razina. Kada govorimo o ekonomskoj razini, »a želimo li da očuvanje bioraznolikosti teži očuvanju života, a ne profita, treba ukloniti poticaje koji se daju uništavanju bioraznolikosti te kazne što prate očuvanje bioraznolikosti. Ravnaju li ekonomskim mišljenjem smjernice bioraznolikosti, a ne EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 234 - 263

254

PRIKAZI KNJIGA

obrnuto, postaje bjelodano da je takozvana visoka proizvodnja homogenih i jednoobraznih sustava umjetna mjera koja se uzdržava javnim potporama. Produktivnost i učinkovitost valja redefinirati tako da odražavaju sustave višestrukog inputa i višestrukog outputa, koji su svojstveni bioraznolikosti« (str. 93). Ako tome dodamo pravnu dimenziju, lako možemo doći do činjenice legalizacije biopiratstva. Peto poglavlje, Spoticanje o život, počinje konstatacijom da je raznolikost ključ održivosti. Autorica nabraja postupke koji uvelike destruiraju raznolikost, pa samim time postaju prijetnja životu. Riječ je o širenju monokultura koje suzbijaju cjelovitost života na jednom području, o intenziviranju kemijskog onečišćenja, novim oblicima biološkog onečišćenja, a ponajprije o invazivnoj genskoj tehnologiji. »Strategije genetskog stvaranja otpornosti na herbicide, čime se uništavaju korisne biljne vrste, mogu završiti stvaranjem superkorova s poljoprivrednim kulturama, osobito u tropima gdje divlje i uzgojene sorte već stoljećima genetski djeluju jedne na druge uz nesputanu hibridizaciju kojom nastaju nove sorte. Geni za otpornost na herbicide, nametnike i pritiske, kojima je genski inženjering obogatio uzgojene biljke, mogu se prenijeti na susjedni korov kao posljedica prirodne hibridizacije. To će, pak, dovesti do povećane upotrebe kemikalija, sa svim opasnostima za okoliš koje to podrazumijeva« (str. 106). Autorica još spominje podrivanje etike očuvanja i uništavanje prava lokalnih zajednica kao značajne mehanizme destrukcije cjelovitosti. U prvome je riječ o ekonomskoj djelatnosti usmjerenoj isključivo na profit, a u drugoj o komercijalizaciji tradicionalnih znanja u službi male skupine ljudi. Šesto poglavlje, Izmirivanje s raznolikošću, povijest je spomenutih procesa dominacije. U tom kontekstu autorica govori o valovima globalizacije. »Globalizacija nije međukulturna interakcija različitih društava, ona je nametanje određene kulture svima ostalima. Globalizacija nije ni stremljenje ekološkoj ravnoteži u planetarnim razmjerima. Ona je grabež što ga jedna klasa, jedna rasa, a često i jedan spol jedne jedine vrste provodi nad svima ostalima. U dominantnom diskursu ‘globalno’ označava politički prostor u kojemu dominantni lokalni subjekt stremi globalnom nadzoru, pri čemu samoga sebe oslobađa odgovornosti za ograničenja koja proizlaze iz imperativa ekološke održivosti i društvene pravde. U tom smislu ‘globalno’ ne predstavlja općeljudski interes; predstavlja konkretan lokalni i parohijalni interes i kulturu, globalizirane zahvaljujući njihovu dosegu i nadzoru, neodgovornosti i pomanjkanju uzajamnosti« (str. 117). Spomenimo stupnjeve te globalizacije. Prvi val je kolonijalizam u kojemu je došlo do uništenja neeuropskih kultura od strane europskih. Drugi val globalizacije je razvoj čiji je cilj bilo jednako razvijanje različitih zajednica. Slijedilo je vrijeme slobodne trgovine koje bismo mogli označiti trećim valom ili trećom globalizacijom. Ovdje nije ni izdaleka riječ o pravednim dimenzijama ekonomske djelatnosti, nego o novom obliku dominacije velikih nad malima. U sedmom poglavlju, naslovljenom Nenasilje i njegovanje raznolikosti, autorica nastoji dati odgovore na postavljene upite i izazove. Riječ je, zapravo, o očuvanju raznolikosti kako na biološkom, tako i na kulturnom planu. Očuvanje bioraznolikosti plod je »kulturnih doprinosa zajednica koje poštuju druge vrste, koje su razvile znanje o različitim vrstama i njihovim interakcijama kako bi omogućile njihovo korištenje u skladu s ciljevima očuvanja«, a ne ciljevima koristi koja vodi destrukciji (str. 137). Kada multidimenzionalne, različite sustave EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 234 - 263

Ekonomska i ekohistorija PRIKAZI KNJIGA

255

- a u slučaju bioloških ili kulturnih sustava upravo je o tome riječ - promatramo u njihovoj zaokruženosti, otkrivamo da su visokoproduktivni. Njihova »niska produktivnost«, kako to želi promatrati globalizirajuća misao, proizvod je pristupa koji vrednuje i odvaguje unutar jednodimenzionalnog okvira koji je opet povezan s instrumentalnim svjetonazorom. Primjerice, »kada se svinja ili krava sagledava naprosto kao bioreaktor koji treba stvoriti određenu vrstu kemikalije za farmaceutsku industriju, tada ju je moguće i reproducirati i redizajnirati bez ikakvih etičkih obzira. Raznolikost kao svjetonazor omogućava uočavanje raznolikih sastavnica, bez obzira na njihovu veličinu. Uvažavanje raznolikih uloga i međuovisnosti svih dijelova unosi ograničenja u naše eksploatiranje drugih vrsta te ograničava ljudsku drskost« (str. 138). Riječ je, dakle, o pomnom propitivanju postojanja i poštovanju svega života. Nužno je očuvati raznolikost jer u njoj leži budućnost postojanja. Za kraj možemo navesti rječitu sliku autoričina shvaćanja: ona ističe da je i sjeme malo, ali ono utjelovljuje »raznolikost i slobodu preživljavanja. A sjeme je još uvijek zajedničko vlasništvo sitnih indijskih seljaka. U sjemenu se kulturna raznolikost stječe s biološkom raznolikošću. Ekološki se aspekti združuju sa socijalnom pravdom, s mirom i demokracijom« (str. 141). Možemo zaključiti da je riječ o djelu koje donosi niz značajnih komentara suvremene zbilje, stoga može biti zanimljiva mnogima. Tomislav Krznar

PODRAVINA. Časopis za multidisciplinarna istraživanja, br. 12, vol. VI, Meridijani, Koprivnica, 2007. U prosincu 2007. godine tiskan je posljednji broj časopisa Podravina s dvije teme: Žene u povijesti Podravine te Pograničje Hrvatske i Mađarske. Riječ je o još jednom bogatom interdisciplinarnom znanstvenom doprinosu i potvrdi kontinuiranog istraživačkog rada čiji je cilj afirmacija vrijednosti i značaja žene tijekom povijesti Podravine, kao i prilog poznavanju i razumijevanju života hrvatskog i mađarskog pograničja u dugoj povijesti. U prvom članku, »Podravka Mara Matočec, prva seljačka književnica i političarka u Hrvatskom seljačkom pokretu (1918. - 1940.)«, redovna sveučilišna profesorica u mirovini Mira Kolar-Dimitrijević daje prikaz djelovanja podravske žene Mare Matočec kao dobar primjer ženskog angažmana u javnom životu, osobito u politici između dva svjetska rata. Mara Matočec bila je legenda seljačke žene u Radićevu pokretu te je svojim djelovanjem koje se dijeli u tri faze, iako neuka, uspjela uključiti seljačke žene u politiku i javno djelovanje. Ispočetka Mara Matočec piše pjesme o prirodi i one u kojima se odražava politički život. To je bio način upoznavanja seoskih žena Podravine s radom braće Radić i Hrvatske seljačke stranke. Poslije se intenzivnije uključuje u kulturno-prosvjetni rad koji je kulminaciju dosegnuo oko 1937. kada je bila i u Glavnom odboru Seljačke sloge. Do Drugoga svjetskog rata svojim je predavanjima, člancima i pjesmama bila prisutna na smotrama Seljačke sloge u Zagrebu te na mnogim drugim okupljanjima seljaka u sjevernoj Hrvatskoj. Odbivši suradnju s partizanima, Mara Matočec je zaboravljena. Ipak, njezino djelovanje u buđenju seoskih žena EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 234 - 263

256

PRIKAZI KNJIGA

za kulturni, prosvjetni i politički život ima neosporno značenje kada se govori o povijesti žena i ženskih pokreta u Hrvatskoj. Ranko Pavleš iz Koprivnice u svom radu »Žene u srednjovjekovnoj Podravini« nastoji prikazati položaj žena u srednjovjekovnom društvu Podravine. U prvom dijelu rada navodi nekoliko primjera djelovanja kraljica, herceginja i banica na prilike u Podravini. Drugi dio opisuje položaj plemkinja, njihovo pravo stjecanja i raspolaganja imanjima, kao i oblike života plemićkih žena izvan poslova oko posjeda. Treće poglavlje analizira oskudne podatke o stanovnicama podravskih varoši, građankama. U četvrtom dijelu navode se samo dva dokumenta u kojima se spominju pripadnice najbrojnijeg srednjovjekovnog staleža, tj. kmetice. Na kraju rada tek se usput spominju pripadnice drugih društvenih skupina. Ivan Peklić iz križevačke Gimnazije Ivana Zakmardija Dijankovečkog u radu »O prosvjetnim djelatnicama iz Podravine (1890. - 1950.)« prikazuje život i rad prosvjetnih djelatnica koje su rođene na području nekadašnje općine Koprivnica. Rad je nastao na temelju izvorne arhivske građe koja se čuva u Hrvatskom državnom arhivu, a to su personalni dosjei prosvjetnih djelatnika. Autor se pozabavio samo prosvjetnim djelatnicama, a kao prilog donosi i njihove kratke biografije. Dajući pregled novije povijesti koprivničke medicine s posebnim osvrtom na nekolicinu liječnica, Sanja Švarc-Janjanin u radu »Udio nekolicine liječnica u novijoj povijesti koprivničke medicine« opisuje početak osnivanja novih specijaliziranih bolničkih odjela, što počinje dolaskom prvoga kirurga L. Jurčića u Koprivnicu. U toj je eri posebno mjesto zauzelo sedam liječnica, prvih specijalistica uže struke, ujedno i osnivačica novih djelatnosti. Autor kronološki opisuje njihov pionirski rad i veliku važnost novih djelatnosti, bitnih za razvoj koprivničke medicine. U radu »Osvrt na razvoj sestrinstva u Koprivnici« Krešimir Švarc opisuje razvoj sestrinstva u Koprivnici od dolaska prvih časnih sestara milosrdnica pa do prvih medicinskih sestara. Opisuje promjene i važnost rada prvih medicinskih sestara uz krevet bolesnika i njihova prva djelovanja u preventivnim aktivnostima. Posebno je obrađena ličnost m.s. Marije Brozović te njezin rad u Školskoj poliklinici. Ona je ujedno bila osnivačica i prva ravnateljica Bolničarske škole, a poslije i glavna sestra ustanove te veliki reformator sestrinstva uvođenjem odjelnih sestara. Dijana Sabolović-Krajina u radu »Književnica Božena Loborec: prilog za biografiju« rekonstruirala je život i djelovanje književnice Božene Loborec uvidom u njezine publicističke radove i objavljene knjige, osobne dokumente, sjećanja njezinih prijatelja i učenika, književnoteorijske prikaze njezinih djela te intervjue. Vrlo važan inspirativni element njezina književnog djelovanja su Koprivnica i ljudi Koprivnice koji su bili ishodište za teme i motive njezine kajkavske i štokavske poezije, romana, pripovijedaka, eseja, satira, feljtona, publicistike itd. Josip Nakić Alfirević u radu »Zlata Bartl - Putokaz prema izvrsnosti« prikazuje život i stvaranje Zlate Bartl od njezina rođenja u Sarajevu, preko studija u Zagrebu i trnovitog puta do Koprivnice u koju se doselila 1. travnja 1955. godine. Zlata Bartl kao šefica laboratorija u Podravki predvodila je tim koji je koncipirao nove proizvode dehidriranih juha i Vegete. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 234 - 263

Ekonomska i ekohistorija PRIKAZI KNJIGA

257

U »Prilogu poznavanju ženskih društava u Koprivnici od 1878. do 1943. godine« Božica Anić i Vesna Peršić-Kovač nastojale su dati pregled ženskih društava koja su djelovala u Koprivnici od 1878. do 1943. godine. Utvrdile su da ih je na području grada Koprivnice djelovalo 12. U njihovu je istraživanju naglasak stavljen na pokušaj utvrđivanja područja rada društava, pri čemu su utvrdile da se ona uglavnom svode na karitativno, humanitarno, prosvjetno, kulturno i socijalno. Svoj rad »Donosi li Drugi svjetski rat emancipaciju žena u koprivničku Podravinu? Prikaz ženskih aktivnosti i političke propagande u koprivničkim novinama i literaturi« Maja Blažek usmjerila je na analizu onih aktivnosti žena koprivničke Podravine tijekom Drugoga svjetskog rata koje spominju literatura i dostupne tiskovine toga vremena. Proces emancipacije autorica promatra s obzirom na način političkog osvješćivanja, prisutnost žena u javnoj sferi, njihovu zastupljenost u ratnoj djelatnosti te kroz poimanje morala i moralnog ponašanja. Autorica je također ustvrdila da se žena kao politički subjekt različito interpretirala tijekom rata, ovisno o političkoj frakciji i njezinim ideološkim potrebama. Drugi dio časopisa Podravina koji se bavi temom pograničja Hrvatske i Mađarske počinje radom Szabolcs Varge »Veze između Slavonije i Južne Ugarske u prvoj polovici 19. stoljeća«, koji opisuje važnost tih veza. Autor opisuje tri grupe veza: crkvene i kulturne, vojne te gospodarske, pri čemu zaključuje da su bliske veze između Slavonije i Južne Ugarske međusobno utjecale na razvoj obje regije. Hrvoje Petrić i Ivan Obadić u radu »O poplavama rijeke Drave u varaždinskoj i koprivničkoj Podravini od 17. do 19. stoljeća« govore o poplavama Drave na prostoru varaždinske i koprivničke Podravine tijekom 17., 18. i 19. stoljeća, stavljajući tu mikroregiju u širi srednjoeuropski kontekst. Također navode da su prvi detaljni planovi regulacije Drave počeli krajem 18. stoljeća, a važnost regulacija objašnjavaju učestalim poplavama koje su bile uzrok čestih migracija stanovništva uz rijeku te nekih upravnih promjena. U radu Petra Feletara »Procesi depopulacije sjeverne Hrvatske između 1948. i 2001. godine« analiziran je razvoj broja stanovnika u deset županija sjeverne Hrvatske u razdoblju od popisa 1948. do 2001. godine. Autor je identificirao dvije karakteristične faze demografskog razvoja tog područja. U prvoj je fazi, tijekom intenzivnog procesa industrijalizacije, ukupan broj stanovnika rastao do 1981. godine, a u drugoj se fazi, u posljednjih 20 godina, broj stanovnika intenzivno smanjuje. Zamijećeno je da se proces depopulacije u sjevernoj Hrvatskoj odvija brže od prosjeka zemlje. Posljednja tematska cjelina ovog broja Podravine jest prikaz novih knjiga i časopisa. Silvije Jerčinović dao je prikaz knjige »Razvojne karakteristike prekograničnih regija« Zsuzsane Bacsi i Erne Kovacsa, koja je izašla kao zajednički rad Poljoprivrednog fakulteta iz Keszthelyja i Visokog gospodarskog učilišta iz Križevaca u sklopu suradnje na projektu Iterreg III A, u kojemu je istraživano granično područje Hrvatske i Mađarske. Goran Hutinec dao je pregled knjige »Međimurska povijest« Vladimira Kalšana u kojoj je obrađena cjelovita povijest Međimurja. Autor tu knjigu svrstava u postideološku historiografiju jer bez velikog emocionalnog naboja pripovijeda o potencijalno osjetljivim povijesnim temama te na taj način ocjenjuje da je Međimurje napokon dobilo moderni povijesni pregled. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 234 - 263

258

PRIKAZI KNJIGA

Hrvoje Petrić prikazao je časopis Hrvatski sjever - književnost - kultura - znanost u izdanju Matice hrvatske iz Čakovca broj 1 - 4, tečaj XI, Čakovec 2006., koji je doživio 11. godinu izlaženja, a tema ovog broja je 30. godišnjica smrti dr. Zvonimira Žganca, jednog od najpoznatijih etnomuzikologa i važnoga hrvatskog narodnog prosvjetitelja u Međimurju. Prikaz Podravskog zbornika broj 32, godište 2006., u izdanju Muzeja grada Koprivnice, načinio je Mladen Matica, a posvećen je 75. obljetnici hrvatske naivne umjetnosti, odnosno Hlebinskoj slikarskoj školi. Željko Kraula napisao je prikaz knjige »Šufflayevo shvaćanje uloge povijesti u narodnoj svijesti Hrvata« Josipa Matote u izdanju Matice hrvatske, ogranak Bjelovar, 2006. Na časopis za gospodarsku povijest i povijest okoliša Ekonomska povijest i ekohistorija, broj 2, Vol II, listopad 2006., osvrnuo se Tomislav Krznar. Ivan Peklić dao je prikaz časopisa Povijesnog društva iz Križevaca Cris, broj 8. Tomislav Krznar također je napisao i prikaz Zbornika radova s oko 200 stranica samoborskog ogranka Matice hrvatske u kojemu su otisnuti razni prikazi sa zajedničkom temom grada Samobora. I konačno, Mario Kolar napravio je prikaz o dva skupa. Prvi je prikaz o znanstvenom skupu o Franu Galoviću, »Galovićevo književno djelo u doba hrvatske moderne i danas«, koji je održan 11. listopada 2007. godine u Koprivnici, u organizaciji ogranka Matice hrvatske Koprivnica. Drugi je prikaz znanstveno-stručnog skupa »Msgr. dr. Juraj Mađerec - život i djelo«, koji je održan 8. rujna 2007. godine u Molvama, u organizaciji Općine i župe Molve. Silvije Jerčinović

Franjo Emanuel Hoško, Biskup Vrhovac između baroka i liberalizma, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2007., str. 217 Krajem 2007. godine izdavačka kuća Kršćanska sadašnjost izdala je novu knjigu franjevca prof. dr. sc. Franje Emanuela Hoška, Biskup Vrhovac između baroka i liberalizma, poznatog i priznatog hrvatskog crkvenog povjesničara. Ova knjiga jedan je u nizu radova vezanih uz hrvatsku crkvenu povijest, koji su izašli iz pera fra Emanuela, a vrijeme na koje se odnosi, kraj 18. i početak 19. stoljeća, razdoblje je crkvene i društvene povijesti kojemu se autor u svojim radovima, tijekom desetljeća života i rada, najčešće vraćao i najviše njime bavio. Jozefinizam, taj osobiti oblik prosvjetiteljstva u habsburškim zemljama, njegov ideološki temelj, konkretna provedba i posljedice na uži crkveni i širi društveni život najčešća su tema znanstvenih radova ovog franjevca povjesničara. Povijest franjevaca kontinentalne Hrvatske također je jedna od tema kojom se fra Emanuel često bavio u svojim crkveno-povijesnim znanstvenim radovima, o čemu svjedoče tri kapitalna djela, plod višegodišnjih istraživanja u domovini i inozemstvu: Franjevci u kontinentalnoj Hrvatskoj, Franjevci i poslanje u kontinentalnoj Hrvatskoj te Franjevačke visoke škole u kontinentalnoj Hrvatskoj. Ovom knjigom autor ostaje na području svoga užeg znanstveno-povijesnog rada, baveći se životom i djelom zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca, čovjeka koji je obilježio EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 234 - 263

Ekonomska i ekohistorija PRIKAZI KNJIGA

259

hrvatsku crkvenu, društvenu, političku i kulturnu povijest od 1787. do 1827. godine kada je bio na čelu Zagrebačke biskupije. U središtu istraživanja ostaje jedno bitno obilježje cjelokupnog Vrhovčeva djelovanja, što je ujedno i interes autorova istraživanja, a to je biskup Vrhovac kao jozefinist, dakle čovjek koji je stasao i izgradio se u nositelja jozefinističkih prosvjetiteljskih ideja. Pisac u ovoj knjizi nastoji sagledati biskupa Vrhovca kao čovjeka koji je duboko obilježen vremenom i prilikama u kojima je djelovao, isto tako prikazujući ga kao aktivnog poticatelja i promicatelja promjena i ideja koje su ga samoga učinile simbolom i nositeljem jednog ključnog razdoblja hrvatske povijesti. Jednom riječju, autor čini odmak u promatranju života i djela biskupa Vrhovca, odbacujući sve slučajne stereotipe, nastale tijekom 20. stoljeća u različitim društveno-političkim okolnostima, kojima su u ovom slučaju često bili obilježeni pogledi hrvatskih kako društvenih, tako i crkvenih povjesničara. Lik i djelo biskupa Vrhovca, kompleksne povijesne ličnosti, autor promatra tako da raščlanjuje njegovo djelovanje shodno njegovim političkim i duboko vjerskim i moralnim stavovima. Prvenstveno ga promatra kao jozefinista, ali i kao osobu vjernu idejama obnove Crkve, kako ju je predstavio javnosti tzv. kasni jansenizam u Habsburškoj Monarhiji onoga vremena, i to u liku obnovnog katoličanstva (Reformkatholizismus), koje suvremena bečka povijesna škola uz novovjeki cezaropapizam (Staatskirchentum) smatra jednom od dviju bitnih sastavnica jozefinizma. Pritom ga stavlja u kontekst djelovanja tzv. zagrebačke škole ranog jozefinizma čiji je pripadnik bio i sam Vrhovac. Autor ne izostavlja Vrhovčevu pripadnost slobodnim zidarima, jednu od kontroverzi iz biskupova života, koju stavlja u kontekst onodobnih idejno-političkih strujanja. Navodi da je Vrhovac svojom pripadnošću slobodnim zidarima zapravo potvrdio prihvaćanje cjelovitog programa jozefinizma, dok se kao biskup neizbježno udaljio od slobodnih zidara, ali je do smrti mnogim svojim postupcima potvrđivao da je jansenizam, i to u obliku obnovnog katoličanstva, njegov temeljni životni izbor i nadahnuće. Promatrajući ga u tom kontekstu, autor objašnjava i biskupov kritički stav prema jozefinizmu u posljednjim desetljećima života, smatrajući da je jozefinizam otvorio vrata liberalizmu kojemu se oštro suprotstavljao u svim njegovim oblicima. Time se autor nadovezao na Vrhovčevu primarnu službu, a to je njegova pastirska služba. Kroz cijelu knjigu naglašava biskupov svjetonazor obilježen jansenističkim idejama čije ostvarenje Vrhovac prvotno nalazi u jozefinizmu u stalnoj konfrontaciji s nadirućim liberalizmom čijih elemenata sve više ima u kasnom jozefinizmu. Usprkos svemu, on ostaje vjeran jansenizmu, promičući lik svećenika, i to ne više svećenika katoličke obnove u duhu Tridentskog sabora, već se ozbiljno i zauzeto trudio izgraditi lik svećenika koji će biti u stanju dostojanstveno i vjerodostojno živjeti svećeništvo i ostvarivati svoje poslanje u vremenu koje je pod utjecajem novih idejnih i društvenih kretanja. Zato je Vrhovac prvenstveno smatrao da je svećenik pozvan na pastirsku službu, tj. da bude pastir duša, a tu službu može ostvarivati kao župnik, na temelju čega i gradi svoj pastoralni program. Svoje teze autor znanstveno, koristeći relevantnu literaturu i izvornu građu, razrađuje u šest poglavlja ove knjige. U uvodnom poglavlju, Biskup Vrhovac - velikan hrvatske prošlosti, piše o Vrhovcu kao o velikanu hrvatske prošlosti, što mu priznaje cjelokupna hrvatska historiografija. Nadalje izlaže gledanje hrvatskih crkvenih povjesničara i njihov sud o biskupu EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 234 - 263

260

PRIKAZI KNJIGA

Maksimilijanu Vrhovcu. Oni iz sredine 20. stoljeća - kao što su Tibor Geczy, Franjo Cvetan i Ivan Škreblin - zastupali su tezu da je Vrhovac u nekim svojim postupcima bio jozefinist, ali je prvenstveno bio prepoznatljiv kao biskup po mjeri Tridentskog sabora. S druge strane, donosi i stav novijih crkvenih povjesničara Franje Šanjeka, Jurja Kolarića, Andrije Lukinovića i Josipa Kolanovića, koji se udaljavaju od prije navedene prosudbe. Zatim piše o kontroverznim pitanjima iz Vrhovčeva života kao što su njegova šutnja o spisu Positiones ex universa jurisprudentia ecclesiastica (1776.), pripadnost slobodnom zidarstvu i jakobinskoj uroti u ugarskom dijelu monarhije. Na kraju poglavlja osvrnuo se na njegovo već poznato društveno, kulturno i političko djelovanje koje ga je i učinilo velikanom hrvatske prošlosti. Prvo poglavlje, Zagrebačka škola ranog jozefinizma, posvećeno je razotkrivanju idejnog sustava jozefinizma u suvremenoj historiografiji, s posebnim osvrtom na kasni jansenizam i jozefinizam te na poglede bečke povijesne škole o jozefinizmu. Zatim autor piše o kasnom jansenizmu i obnovnom katoličanstvu kao dvjema sastavnicama jozefinizma koji je doveo do nastajanja cezaropapističkog programa državne Crkve. Napokon, u posljednjem dijelu poglavlja, nakon razjašnjavanja idejno-političkih sastavnica jozefinizma, autor progovara o podupirateljima i širiteljima jansenizma u Zagrebu, među kojima su bili zagrebački biskupi Ivan Paxy i Josip Galjuf. Progovara i o radu i djelovanju svećenika i profesora na Zagrebačkoj kraljevskoj akademiji, koji su zastupali jansenističke teze, a neki su bili i članovi slobodnozidarskih loža. Ovdje je najizraženija i najobrađenija uloga Franje Milašina, svećenika, teologa i profesora na Kraljevskoj akademiji u Zagrebu, autora kontroverznog spisa Positiones ex universa jurisprudentia ecclesiastica (1776.), popisa stotinu vlastitih teza iz crkvenog prava, sastavljenih u duhu jozefinističkog regalizma. Lik svećenika Zagrebačke biskupije za biskupa Vrhovca naslov je sljedećeg poglavlja u kojemu pisac iznosi položaj svećenstva u Habsburškoj Monarhiji, s posebnim osvrtom na Zagrebačku biskupiju u vrijeme jozefinizma. Piše o odgoju i obrazovanju budućih svećenika u generalnim sjemeništima i nastavnom programu teoloških učilišta u vrijeme razmahalog jozefinizma, Vrhovčevu radu na obnovi sjemeništa u Zagrebu i nastavnom programu u zagrebačkoj bogoslovnoj školi tijekom njegova biskupovanja. Nakon toga progovara o promjeni lika i položaja svećenika u vrijeme jozefinističkih reformi, s naglaskom na njihovo materijalno stanje, opadanje staleškog morala i društvenog ugleda te o nedovoljnom broju svećenika. Posljednji dio ovoga poglavlja odnosi se na Vrhovčev angažman oko izgradnje svećeničke duhovnosti u novim idejno-političkim okolnostima na način da autor analizira njegov literarni rad. Ovdje progovara o jansenističkoj literaturi o odgoju budućih svećenika koja će poslužiti kao temelj biskupu Vrhovcu za njegovu vlastitu literarnu djelatnost. Ona će prvenstveno biti usmjerena na izgradnju odnosa svećenika prema vjerničkoj zajednici, svećenika kao molitelja pozvanog na svet i savršen kršćanski život, poticaj na vjernost celibatu, pobudu na trajno obrazovanje i poziv na svećeničko zajedništvo. U ovome poglavlju možemo pronaći i važnost Vrhovčeva izdanja djela jansenista Mésengyja. Treće poglavlje, naslovljeno Pastoralne obveze župnika u Zagrebačkoj biskupiji za biskupa Vrhovca, bavi se pastoralnim obvezama svećenika spomenute biskupije prema zamislima biskupa Vrhovca. Počinje analiziranjem položaja biskupijskog svećenstva na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, njegovim vjerskim i moralnim stanjem, pastoralnom usmjerenošću odgoja EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 234 - 263

Ekonomska i ekohistorija PRIKAZI KNJIGA

261

i obrazovanja svećenstva u duhu jozefinizma te pastoralnim uputama i uredbama koje je donosio biskup Vrhovac s ciljem da poboljša službu navještenja putem katehizacije djece i neobrazovanih te propovijedanjem. Važan segment pastoralnog rada za Vrhovca je bilo i slavljenje otajstava vjere, koje autor promatra kroz sljedeće kategorije: slavljenje euharistije dana Gospodnjeg, dijeljenje sakramenta pokore, o sakramentu bolesničkog pomazanja i brige za bolesne, jedinstvu u vjerskim obredima i pobožnostima te naposljetku o dužnosti boravka župnika u župi i vođenju matičnih knjiga. Obrednik i molitvenik biskupa Vrhovca o nekim oblicima pučke pobožnosti naslov je četvrtoga poglavlja. Ovdje je naglasak na Vrhovčevoj odluci da se na području njegove biskupije koristi Rituale romano - zagrabiense iz 1796. godine, obrednik koji obiluje brojnim objašnjenjima i poticajnim govorima pripravljenima za svećenike u duhu jozefinističkog Novog bogoslužnog reda, upravljenog na podizanje vjerskog i moralnog standarda vjernika. Novi obrednik donesen je nakon što su dokinute mnoge jozefinističke odredbe o bogoslužju i različitim pučkim pobožnostima tako da je mogao kao predložak biti korišten Branjugov Rituale zagrabiense. Poštujući vjerničku tradiciju svoje biskupije, Vrhovac izdaje poseban molitvenik kojim nastoji utvrditi što sve smatra presudnim za vjerski život svojih suvremenika, a koji autor knjige drži …važnim svjedokom jozefinističkog razdoblja povijesti Zagrebačke biskupije jer ponudom jozefinističkog katekizma i izborom crkvenih pjesama predstavlja izričiti odmak od službenog molitvenika te biskupije u vrijeme biskupa Petra Petretića i njegovih nasljednika iz predjozefinističkog razdoblja. U nastavku slijedi analiza osnovnih oblika pučkih pobožnosti u Vrhovčevim spisima, i to krunice, križnog puta, pobožnosti Srcu Isusovu i presvetom oltarskom sakramentu te naposljetku procesija i hodočašća. Posljednje poglavlje, Katekizmi Vrhovčeva vremena, vezano je uz jedno od autorovih užih interesnih područja, a to su katekizmi. I ovdje autor piše o Vrhovčevim odlukama i uputama o katehizaciji, o povijesti jozefinističkog Austrijskog katekizma i vjerskim istinama o Blaženoj Djevici Mariji i marijanskom štovanju u tom istom katekizmu. Sve to pisac stavlja u kontekst Vrhovčeva vjersko-moralnog i odgojno-obrazovnog rada u Zagrebačkoj biskupiji u duhu obnovnog katoličanstva, utemeljenog na jansenističkim idejama i jozefinističkim zasadima. Vratimo li se na kraju naslovu ove knjige, Biskup Vrhovac između baroka i liberalizma, može se slobodno reći da je autor dao novi pogled na tu po mnogo čemu svestranu ličnost hrvatske prošlosti, koja se svojom neumornom aktivnošću na području crkvenosti, politike, kulture i gospodarstva jednostavno nametnula kao središnja ličnost na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće. Svojim crkvenim radom i nastojanjima oko obnove vjerskog života i života klera Zagrebačke biskupije Vrhovac je napravio velik odmak od dotadašnjih baroknih duhovnih strujanja, ali je i budno pazio te oštro kritizirao svaki pomak prema liberalizmu. Djelujući u specifičnim društveno-političkim i idejnim strujanjima kojima je bilo obilježeno to razdoblje, Vrhovac je ostao na tragu ideja kasnog jansenizma kao obnovne snage katoličanstva, sputane tradicionalnošću katoličkog baroka. Stoga je ovaj rad najbolje zaokružiti riječima samoga autora o biskupu Vrhovcu koji …nije samo velik po svojoj zauzetosti na polju politike, kulture, gospodarstva i prosvjete, on je na prijelazu iz 18. u 19. st. bio velik biskup na stolici EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 234 - 263

262

PRIKAZI KNJIGA

Zagrebačke biskupije, s jasnim programom crkvene obnove i učinkovitom ponudom sredstava te obnove. Daniel Patafta

Oskar Springer, Daniel Springer: OTROVANI MODROZELENI PLANET, Meridijani, Samobor - Zagreb 2008., 296 str. Otrovani modrozeleni planet je, dakako, Zemlja, a ova velebna knjiga svojevrsna je oda valjanom poznavanju bioekologije. Zapravo, riječ je o pravom i vrlo uporabljivom priručniku iz ekologije, ekotoksikologije i zaštite prirode i okoliša. Nije namijenjena samo biolozima i stručnjacima susjednih znanosti i struka, nego i običnom čitatelju, pogotovo onom koji svakodnevno strahuje za ekološku budućnost svoje djece. Autori jesu biolozi, ali priručnik je gotovo univerzalan. Ovom tematikom se prof. dr. sc. Oskar Springer s Prirodoslovnomatematičkog fakulteta bavi već desetljećima, a toliko je i kao glavni urednik vodio znameniti hrvatski časopis Priroda. U pisanju ove knjige pomogao mu je i sin Daniel Springer, a važnu ulogu u osmišljavanju djela odigrala je i grafička ekipa Izdavaćke kuće Meridijani. Već na početku knjige autori navode citat iz knjige W. Eichlera »Ecotoxicology« (1977.): »Napisati knjigu iz toksikologije prije pedeset godina tražilo je od autora velik napor. Danas je takvu knjigu gotovo nemoguće napisati!« Ipak, autori su dokazali da se može! Oni su knjigu toliko znalački koncipirali da može poslužiti svim ekolozima i ljubiteljima prirode, a to znači svim ljudima dobre volje kojima je stalo da taj otrovani modrozeleni planet opstane još koje stoljeće. Dakako, i ljudi na njemu. U predgovoru su autori saželi osnovne značajke sadržaja knjige: »U ovom su priručniku prvi put objedinjena različita područja vezana uz sveprisutni pojam »ekologija«. Da bi se čitatelj uputio u to multidisciplinarno područje, u šest zasebnih poglavlja (i većem broju pregledanih potpoglavlja) opisani su i svrstani temelji iz ekologije, ekotoksikologije, djelovanja otrova iz okoliša na ljudsko zdravlje, važnosti zaštite prirode i okoliša u svijetu, zaštite prirode i okoliša u Hrvatskoj te zbrinjavanja i gospodarenja otpadom«. Najjednostavnija definicija ekologije proizlazi iz njezine osnovne zadaće - ona proučava odnose između organizama i okoline u kojoj žive. Ali, u stvarnosti nije sve tako jednostavno, pa se ekologija do danas razvila u vrlo značajnu znanstvenu disciplinu koja na kompleksan način, uz primjenu znanja iz velikog broja znanosti, proučava suvremene procese mijenjanja prirodne osnovice, a da se istodobno realizira održivi razvoj. Neke od tih pitanja možete naći u uvodu ove knjige, uz razradu četiri osnovna pojma - ekologija, čovjek, priroda i okoliš. Slijedi poglavlje pod naslovom »Okoliš« u kojem se na početku daje najprihvatljivija definicija ove znanosti, kao i njezina podjela na poddiscipline. U dijelu o biosferi razrađuju se značajke litosfere, pedosfere, agrosfere, hidrosfere i atmosfere. U ekologiji su važni ekološki čimbenici koji mogu biti abiotski, biotski, ograničavajući i slično. Za održivi razvoj posebno su važni organizacija i raznolikost ekosustava (biotip, biocenoze, ekosustav, biom, biogeografsko područje), koji imaju različite karakteristike u ekosustavima morskih voda (ne EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 234 - 263

Ekonomska i ekohistorija PRIKAZI KNJIGA

263

smije se zaboraviti da dvije trećine Zemlje obuhvaćaju mora), zatim ekosustavi kopnenih voda i konačno ekosustavi kopna. Autori razrađuju najvažnije biokemijske cikluse u prirodi, poput kolanja voda, ugljika, kisika, dušika, fosfora, sumpora itd. Na kraju poglavlja razrađuju se međuodnosi energije i bioproizvodnje ekosustava te hranidbeni odnosi i ciklusi. Najopsežnije je poglavlje pod naslovom »Ekotoksikologija«, što se prvenstveno odnosi na oblike i opasnosti zagađivanja okoliša. Razrađene su vrste onečišćenja, ali je istaknuta i multidisciplinarnost ekotoksikologije. Najvažnija potpoglavlja ove važne značajke ekologije su: onečišćenje prirode i okoliša, onečišćenje voda, zraka, tala, kruženje otrovnih tvari u biosferi, detoksikacija otrova u biosferi, otrovi i otrovnost, plinovi - onečišćavanje atmosfere, metali, nemetali i polumetali, pesticidi, najčešće korištene skupine pesticida, ostale skupine pesticida prema namjeni, ostale vrste otrova te čovjek kao neposredni zagađivač okoliša. Poglavlje »Ljudsko zdravlje i otrovi u okolišu« razrađuje bitne značajke posljedica zagađivanja okoliša i narušavanja prirodne ravnoteže. Tako doznajemo najvažnije karakteristike o putovima unosa otrova u ljudsko tijelo, o mjestu djelovanja otrova, o fiziološkoj klasifikaciji otrova i toksikokinetika, o patofiziološkim učincima otrovanja, o detoksikaciji otrovanja te, konačno, o ekološkim katastrofama i ekocidu, koji sve više pogađaju mnoge dijelove Zemlje. Nakon razrade nabrojenih ekobioloških značajki, uz multidisciplinarni pristup, na kraju slijede dva očekivana i važna poglavlja - »Zaštita prirode i okoliša« te »Zaštita prirode i okoliša u Hrvatskoj«. Autori na zornim primjerima kroz cijelu knjigu upozoravaju na oblike i načine sve većeg zagađivanja, stoga je jasno da zaštita prirode i okoliša postaje sve više nasušna potreba i ima sve veći prioritet. Zapravo, problem ekološke zaštite postaje osnovno pitanje razvoja čovječanstva, pa čak i samog njegova opstanka. Stoga su u spomenutim poglavljima razrađene povijest organizacije zaštite okoliša (sa svim najvažnijim svjetskim dogovorima, deklaracijama i njihovim porukama), strategije održivog razvoja, a posebno su navedene najvažnije ugrožene vrste životinja u svijetu. Što se tiče zaštite okoliša u Hrvatskoj, važna je u osnovi pravna regulativa koja mora inaugurirati europske i svjetske standarde. Ti standardi moraju se striktno primjenjivati u praksi i mijenjati način života u odnosu prema okolišu. Opisana je važnost zaštite i čuvanja vrijednosti hrvatskih prirodnih posebnosti, osobito onih u nacionalnim parkovima, parkovima prirode, rezervatima i sličnim zaštićenim područjima. Prikazana su i specifična prirodna i krajobrazna obilježja Hrvatske te razrađena osnovna načela zaštite okoliša, posebno biološke i krajobrazne raznolikosti naše zemlje. S obzirom na razinu zagađenosti, Hrvatska još ima dobrih izgleda da postane jedna od ekološki najmanje ugroženih europskih država. No, to zahtijeva rad, disciplinu i stalno podizanje razine ekološke kulture stanovništva. Valja na kraju posebno istaknuti da je ova knjiga iznimno dobro i uspješno grafički opremljena. Uvršteno je više od pet stotina ilustracija koje funkcionalno podupiru osnovni tekst i čine knjigu preglednijom, čitljivijom i uvjerljivijom. Bez obzira na to što se građa ponajviše odnosi na bioekologiju, autori su multidisciplinarnim pristupom uspjeli ovim radom značajno unaprijediti ekologiju u cjelini. Podarili su priručnik koji je nužan prvenstveno mladima, ali i iskusni ekolozi u njemu mogu naći korisne informacije i podsjetnik. Dragutin Feletar EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 234 - 263

264

ZNANSTVENI SKUPOVI

Flammable Cities: Fire, Urban Environment, and Culture in History Conference at the German Historical Institute, Washington, DC May 15-17, 2008 Conveners: Greg Bankoff (University of Hull), Uwe Luebken (GHI), Jordan Sand (Georgetown University) Participants: Shane Ewen (Leeds Metropolitan University), Cathy Frierson (University of New Hampshire), Jason Gilliland (University of Western Ontario), Amy S. Greenberg (Pennsylvania State University), Andrea Davies Henderson (Stanford University), Sabine Höhler (GHI), Daniel Kerr (James Madison University), Susan Donahue Kuretsky (Vassar College), Nancy H. Kwak (Brooklyn Polytechnic University), Maren Lorenz (GHI), Samuel J. Martland (RoseHulman Institute of Technology), Kristen McCleary (James Madison University), John R. McNeill (Georgetown University), Mark C. Molesky (Seton Hall University), Ayodeji Olukoju (University of Lagos), Hrvoje Petrić (University of Zagreb), Dirk Schubert (HafenCity Universität Hamburg), Sofia T. Shwayri (University of Oxford), Jérôme Tadié (Institut de recherche pour le développement), Sara E. Wermiel (MIT) Preindustrial cities around the world burned frequently. Yet many prospered, and some grew to populations of over a million inhabitants. Although new building and extinguishing technologies and the rise of fire insurance fundamentally altered the relationship between cities and fire beginning in the seventeenth century, many cities around the world remained largely wood-built into the twentieth century. Some still are. On May 15th, 16th and 17th, 2008, an international gathering of scholars was held at the GHI to examine the history of uncontrolled fire in large urban settlements. No work to date has taken a global approach to this issue. Research on fire in preindustrial and industrial cities has tended to be limited to treatment in the context of individual urban histories (either of particular great fires or of the growth of firefighting technology) or general treatment of overall trends. The English-language historiography on urban fire history overwhelmingly has treated only Europe and the United States. The conference departed from these narrow methodological and geographical limits in order to illuminate a host of new issues related to cities and the environment by permitting comparison of differing urban morphologies, types of building material, social systems, cultural attitudes, and methods for coping with disaster. Since the study of cities is inherently a multidisciplinary enterprise, the gathering included scholars in fields ranging from art history to geography, in addition to social, cultural and environmental historians. Fire poses a problem of particular subtlety and interest for the field of environmental history because it occupies a zone between human and natural causation. As recent studies have emphasized, »natural disasters« must be understood as encounters between episodic EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 264 - 285

Ekonomska i ekohistorija ZNANSTVENI SKUPOVI

265

natural events and humans who build settlements exposed to natural hazards.1 Study of fire allows us to carry this insight yet further into the social realm, since fire is both a natural hazard and a resource whose controlled use is indispensable to human habitation. The social issues surrounding fire include building codes, arson and punishment, the military use of fire, organization of citizens into voluntary and professional firefighting associations, and aid, charity and compensation after fires. More broadly, in socioeconomic terms, the history of fire in cities is inseparable from questions about the growth of capitalism and private rights in property. Johan Goudsblom notes that »stonification« and »brickification« in northern European cities developed in the seventeenth century in parallel with increased prosperity and commercial competition.2 Yet it remains questionable whether the flourishing commercial economies of early modern East Asia and the growth of capitalism in colonial and postcolonial contexts were accompanied by analogous patterns of change in the management of fire’s threat to material property. Further, the relationship between capitalist urban growth and permanent building materials in all places is a complex one, since a permanent state of flux and rapid obsolescence are inherent to the workings of capitalism. The modern real estate concept of the building cycle is predicated on fluctuation in property markets, not on cycles of natural growth and decay. Participants were thus charged with the task of considering the effects of urban fires—including not only their costs but their benefits—in relation to the broad history of political and economic structures. The cultural issues relating to urban fire include not only different ways of building cities and coping with their destruction, but the symbolic systems within which fire is understood. Destruction by fire can be treated as divine retribution, as a natural rebalancing of earthly forces, or as the fault of particular individuals or groups. Each set of cultural beliefs about fire predicates its own forms of response. Even in the largely secular modern context of twentieth-century San Francisco and New York, responses to urban disaster have been heavily shaped by cultural context, as Kevin Rozario has shown recently in his analysis of American »narratives of resilience.«3 The conference was the first step in a scholarly attempt to develop the first largescale comparison of the historical dynamics between urban habitation, urban form, urban governance, and fire in different parts of the world. From this global comparison, it should be possible to map broad regional patterns and determine in a nuanced way for the first time what roles climate, economy, government and culture have played in fire regimes across Europe and Asia, and beyond. Three papers dealt with fire in the Luso-Hispanic world. Mark Molesky reminds us that the Lisbon earthquake of 1755, often heralded as the »first modern disaster,« was actually a complex emergency. It was not simply a seismic event of great magnitude followed by a tsunami but also a devastating fire that raged for perhaps a week and consumed a large part Greg Bankoff, Georg Frerks, Dorothea Hilhorst, Mapping Vulnerability: Disasters, Development, and People (London: Earthscan, 2004). 2 Johan Goudsblom, Fire and Civilization (London: Penguin Press, 1992). 3 In Lawrence Vale and Thomas J. Campanella, eds., The Resilient City: How Modern Cities Recover from Disaster (Oxford and NY: Oxford University Press, 2005). 1

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 264 - 285

266

ZNANSTVENI SKUPOVI

of the old city. Using eyewitness accounts, Molesky is able to reconstruct the course of this conflagration from the controversies over its inception to the limited abilities of the city’s fire-fighting services to extinguish or even control the blaze, to estimates of the extent of the damages wrought. He concludes that it was the fire more than anything else that proved to be so destructive of property and that perhaps as many as 10,000 people may have perished in the flames, a truly staggering figure both for the period and for the type of hazard. In fact, it was the sheer scale of this destruction that provided Enlightenment officials with a unique opportunity to reconstruct and »improve« the centre of Lisbon in a form that it largely retains to this day. Moving forward in time to the following century and in place to the southern cone of South America, two papers dealt with fire in Chile and Argentina during the nineteenth century. The authors, however, examined their subject from very different vantage points, illustrating the myriad ways in which fire affects our lives and the diverse insights into history and culture that it provides. To Samuel Martland, the history of fire in Valparaíso is about enterprise and innovation. The city pioneered new firefighting and fire prevention measures in Chile: establishing volunteer firefighting companies from among the social elite; readily adopting private insurance as a means of limiting loss; and elaborating building codes and safety regulations to prevent future conflagrations. In this, the municipal authorities were evidently successful, as the city experienced no major blaze between the great downtown fire of 1858 and the earthquake of 1906. Paraphrasing a newspaper article of the period, Martland shows how fire had been transformed from a catastrophe to »a matter of business.« Kristen McCleary has a very different take on fire. She is not so much interested in documenting the physicality of fires or how they are fought as in the discourse that surrounds them. Apparently, fear of fire and concern with fire safety in public theatres became an almost obsessive focus of city administrators in late nineteenth-century Buenos Aires. There was a certain irony to this mania in that the city, whether by luck or design, was able to avoid the terrible fires that burnt down other major theatres with such loss of life in Paris, Vienna and Chicago. Public theatres along with churches and department stores were the foremost »covered spaces« of the time where large crowds regularly congregated and so posed exceptional fire risks. According to McCleary, this fixation with fire safety had its roots in the local elite’s attempts to both »outperform« their counterparts in Europe and North America and to impose a measure of »discipline« upon the disorderly migrant population who were entering the country in such large numbers at the turn of the twentieth century. For her, fire constitutes a useful and fruitful lens through which to view the modernisation of the city. Bridging the divide between the Luso-Hispanic world and that of Southeast Asia, Greg Bankoff examined fire in the nineteenth century Philippines. He views the European city outside of Europe as having had a dual nature, a European core at its centre about which formed a much larger indigenous periphery. Manila, therefore, was really two cities within a city, representing not only the socio-economic and ethnic realities of colonial life but also a particular cultural adaptation to the twin hazards of earthquake and fire that, over time, had come to dominate notions of urban planning. However, as Manila’s population steadily EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 264 - 285

Ekonomska i ekohistorija ZNANSTVENI SKUPOVI

267

rose during the course of the century and as the boundaries between these two cities blurred, Bankoff shows how developments in fire management and fire-fighting not only helped control conflagrations but increasingly became a domain of colonial and even class contestation. Manila, as Bankoff demonstrates, was a city born out of fire, what he calls a pyromorphology that represents a fascinating interplay between culture, architecture and a combination of hazards over time. Two other papers at the conference also studied fire in Southeast Asia but in more contemporary times. It is the political nature of fire that comes through so strongly with these authors. Nancy Haekyung Kwak shows how the government of Singapore used the Bukit Ho Swee fire of 1961, a conflagration that reduced some 60 acres of overcrowded slums to ashes in a matter of hours, to initiate a programme of slum clearance, social engineering and, ultimately, nation building. The fire provided the leaders of the People’s Action Party with an unprecedented opportunity to establish themselves in the public’s mind as a party that cared about people and used the full machinery of government to do something to better their lot. Re-housing those affected by the blaze paved the way for the massive HDB public/ private housing programmes that so characterise Singapore today. As such, Kwak regards the Bukit Ho Swee fire as the »the crucible« from which emerged the modern city state and the continuing popularity of its ruling party. When considering fires, she further admonishes us to distinguish between creative destruction and simple devastation. The other paper on Southeast Asia continued with this political vein but across the Strait of Malacca in Indonesia. Jérôme Tadié examines the relationship between fire and governance in Jakarta since the 1970s. Fire is a complex phenomenon that transforms the urban environment in different ways according to the political, economic and social forces at play. It can equally be an issue of poverty and survival as one about international development and globalisation. Focusing on fires in certain slums of Jakarta, Tadié reveals the web of interests and actors involved in the provision of aid and succour to those directly affected by it and in the subsequent reconstruction of an area. In particular, political parties in reformasi Indonesia use fire, both arson and the distribution of relief, as a means of extending patronage and expanding their power base. Fire in contemporary Jakarta is thus not just a hazard but a prism through which modernity, power and the daily constraints of living are refracted, revealing how the metropolis functions over time. In early modern Europe, prevention of large blazes engendered more municipal regulation than almost any other problem of urban habitation. Hrvoje Petrić presented detailed portraits of fire incidents in four key cities of the Croato-Slavonian Kingdom, on the frontier of the Habsburg Empire. All of these cities were characterized by high densities and construction in flammable materials. Fires occurred for a variety of reasons, most commonly human error. Records show that their social and economic impact was often devastating. Regular firefighting forces did not appear until the creation of voluntary societies in the nineteenth century. Municipal authorities sought with some success to limit fire damage by requiring citizens to equip themselves and be ready to fight fires. The most important development came, however, following the fire that destroyed the military stronghold of Varaždin in 1776. After this fire, all reconstruction within the city walls was required to be in brick. Varaždin reEKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 264 - 285

268

ZNANSTVENI SKUPOVI

emerged as a nascent bourgeois city, since the aristocrats who had made it their capital prior to 1776 decamped for Zagreb. Thus in this instance the transition to fireproof construction accompanied a sharp break in the social composition and political role of the city. A key development in the modernization of firefighting in Europe came in 17th-century Amsterdam: the invention of the fire engine and fire hose. Art historian Susan Kuretsky revealed the importance of the cultural context for this technological innovation by examining the ways in which fire and firefighting were represented in seventeenth- and eighteenthcentury Dutch art. Kuretsky focused in particular on the work of Jan van der Heyden (16371712), who patented the »snakepump,« one of the first fire engines with a flexible hose that could be drawn into buildings to focus a stream of water directly on the seat of the fire indoors. This was especially suited to early modern European cities such as Amsterdam, with a high density of multi-story flammable buildings, where a single spark could trigger a city-wide disaster. Illustrations in van der Heyden’s 1690 Fire Hose Book, a foundational document that popularized his invention throughout Europe, lavish great detail on the details of buildings, emphasizing the value of the property that could be saved by effective fire extinguishing. Although van der Heyden never painted a city on fire, the precise empiricism of his paintings of buildings in Amsterdam evokes the importance of pristine intactness in his aesthetic vision, a sensibility that related to his efforts to develop improved technology for the preservation of buildings and material property from the ravages of fire. Like Amsterdam, premodern Hamburg was highly vulnerable to large-scale conflagration, as Dirk Schubert explained in his paper on the city’s 1842 fire. Igniting for unknown reasons in the Deichstrasse, the fire quickly spread to other parts of the town. Fueled by mostly timber-framed houses and aided by the weather conditions, as well as an inadequate firefighting organization, the catastrophe destroyed 2,000 buildings with more than 4,000 housing units. About 20,000 citizens lost their homes and had to relocate to tent villages on the town’s periphery. Despite the wide-spread destruction, or rather because of it, many merchants and other influential citizens saw the fire as a welcome tool for transforming Hamburg from a pre-modern fortress city into a modern metropolis. Montreal witnessed similar »creative destruction« after four large fires between 1850 and 1852 had destroyed almost one-fifth of the city’s housing stock. Here, too, fire proved to be a »powerful agent of urban morphological change,« as Jason Gilliland pointed out. Fires could reconcile the inertia of the built environment with the constant push to remodel the physical urban space according to the needs of a growing city in a capitalist economy. The pace of changes in Montreal’s urban fabric after the catastrophe, however, was not the same in all affected areas and at all times. Analyzing three different areas of the city, Gilliland was able to show that Montreal’s productive core was rebuilt much more quickly than peripheral quarters. Also, redevelopment was more intense in boom periods than during phases of economic distress and was more likely to involve morphological changes such as increased building height or improvements in infrastructure. Since fire could be such a useful tool, it is hardly surprising that many urban fires were intentionally set. This is exactly what happened in post-war Cleveland, as Daniel Kerr elaborated in his paper. During the riots of the 1960s, African Americans resorted to fire to protest police EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 264 - 285

Ekonomska i ekohistorija ZNANSTVENI SKUPOVI

269

brutality and drive white businesses out of predominantly black neighborhoods to gain more economic control over these areas. But the strategy of abandoning and willingly destroying urban housing units, employed by (overwhelmingly white) landlords in the 1970s, proved to be much more devastating in the end than the riots. Fires turned out to be especially useful in transforming urban space for profitable future use. Kerr showed that in Cleveland, the city government itself eventually embraced fire as an instrument of urban renewal, abandoning inner city residents and encouraging demolition contractors and property owners to burn buildings. The lasting effects of this strategy were devastating. The city lost a huge part of its housing stock, and gentrified »Renaissance Villages« supplanted former black workingclass neighborhoods. In a more general sense, Kerr’s paper showed that not only large conflagrations could alter the urban landscape but also the combined effect of thousands of single events over almost two decades. Amy S. Greenberg addressed approaches to fire risk by comparing late nineteenthcentury and early twentieth-century firefighting strategies in Mexico to those in the U.S. and Canada. Taking the fire histories of Mexico City, Mérida, and Monterey as case studies, Greenberg noted striking differences rather than similarities in the developments north and south of the Rio Grande. While urban modernization was a key element in President Porfirio Díaz’s vision of progress, firefighting was not a central part of it, to say the least. Only Mexico City witnessed the creation of a professional firefighting force during the Porfiriato. All other cities still had to rely on volunteer firefighters. One reason for this neglect certainly was the fact that most houses were built of stone and adobe; thus, fires in Mexico were rather rare and less destructive than in Canada and the United States. Greenberg, however, stated that differences in building materials could not sufficiently explain the history of Mérida and Monterey, two cities which were devastated by fire. Rather, the absence of strong and effective municipal government, the lack of local water sources, and city dwellers’ »fatalistic attitude« regarding disasters were responsible for Mexico’s different trajectory. Furthermore, fire insurance companies, crucial to the promotion of the professionalization of firefighting, as well as the funding of volunteer companies in the United States and Canada, did not arrive until much later in Mexico. In the United States, however, as Sara Wermiel pointed out in her paper, the relationship between fire insurance companies and the management of urban fire risk was not one of straightforward risk reduction. She stated that insurance companies even discouraged fireproof construction, since fires were essential to their business. This was especially true for the stock fire insurance companies. Since their agents were unable to inspect every insured property, the hazard-rating systems they developed modeled the real risk only in a very rough manner and had only a few classes. As a result, everybody paid more or less the same premium, which rewarded hazardous buildings and penalized safe structures. Towards the end of the nineteenth century, however, a combination of factors pressured stock fire insurance companies to change their policies: the public grew increasingly discontent with their indiscriminate rates, new and hostile legislation was enacted, and, most importantly, mutual fire insurance companies appeared on the scene. The Factory Mutuals, in particular, offered an alternative to the rigorous systems of its competitors. By focusing on first-class EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 264 - 285

270

ZNANSTVENI SKUPOVI

risks, inspecting properties on a regular basis, and sponsoring research on the flammability of certain building materials, they were able to offer lower rates and, thus, force the stock companies to alter their rate-setting practices. In her paper on the social impact of the 1906 San Francisco earthquake and fire, Andrea Davies Henderson showed that catastrophes are anything but a social equalizer, even if homes of the rich and poor, the native-born and immigrant, were affected by the blaze. Crucial firefighting decisions as well as relief policies followed pre-disaster patterns of stratification by ethnicity, race, and class. Firefighters, for example, deliberately saved homes of the wealthy, while Chinatown was left to burn; servants in the Western Addition watched the houses of affluent families, allowing them to leave the city; and Chinatown was supposed to be relocated after the disaster - a plan that Chinatown residents successfully countered by immediate non-permit rebuilding. Thus, the fires, as Henderson emphasized, acted as »an accelerant to social differences« in turn-of-the-century San Francisco. Ayodeji Olukoju’s paper on Lagos highlighted the political contexts and meanings of fire in a contemporary megacity with a burgeoning population living in fragile and combustible shantytowns. Olukoju considered three types of fire outbreak: fires that began in shantytown dwellings, fires in markets, and fires in high-rise strategic buildings. Frequent shantytown fires result partly from infrastructural problems, such as the government’s failure to provide adequate electricity, which causes residents to use hazardous petrol-burning generators. Marketplace fires occur because combustible materials are often stored on site and because many workers also live in the markets. There are also cases of arson used as a strategy in turf battles. Arson is widely suspected in the case of fires in high-rise public buildings, where suspicious fires often occurred under the military government of the 1980s and 1990s whenever an office being investigated for corruption. This use of fires to destroy accounts of financial transactions contrasts ironically with the shantytown fires, which often destroy stores of cash, since unlike elite officials, shantytown residents are compelled to keep their assets in tangible form at home. One of the issues raised by framing the history of fire specifically in the urban context is how one defines the city. In her presentation on the history of urban fires in late imperial Russia, Kathy Frierson proposed the use of fireproof construction itself as a defining feature of Russian imperial urbanism. From the time of Ivan III (late 15th century), a pattern emerged of building stone fortresses with administrative functions and church within the walls and wood buildings without. When Peter the Great built St. Petersburg, masons were forbidden to work anywhere else. From this time forward, the earlier pattern of a masonry citadel with a wooden residential quarter was effectively writ large onto the landscape of the empire as a whole, with the cities of Moscow and St. Petersburg built increasingly in fireproof materials and well guarded against conflagration while the rest of Russia constituted the flammable town. Frierson’s analysis of data from cities in the 19th and early 20th centuries shows that even though wood construction remained common even in Moscow, and fires were frequent, fireproofing and effective firefighting prevented their spread. This was in marked contrast to the rampant fire destruction in the villages that continued to trouble authorities through these same years, as Frierson has detailed in her book on rural fire, All Russia Is Burning. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 264 - 285

Ekonomska i ekohistorija ZNANSTVENI SKUPOVI

271

In contrast to Peter the Great, the Tokugawa shoguns, who governed Japan between 1600 and 1868, ruled a capital city where large conflagrations were endemic. Jordan Sand’s presentation argued that uncontrolled fire was in fact an integral part of Edo’s social structure and the Tokugawa system of governance. Examining official responses to arson, Sand finds that although the letter of the law was extraordinarily harsh, in actual practice there was considerable leniency. Courts placed greater emphasis on the moral character of the defendant than on the damage caused by the crime. This is in keeping with a system in which the government invested little in either the protection of private property or in architectural grandeur and permanence. Relatedly, the economic system in Edo revolved around circulation of portable goods, since frequent fire militated against accumulation of fixed property in buildings or durables. Firefighters took a controlled burn approach, clearing a path for the conflagration to burn unimpeded downwind until it reached water or open fields. The influential essays of E.L. Jones and Lionel Frost have focused on investment in fireproof construction as a measure of the development of a »modern fire regime.« Amy Greenberg’s study of fire brigades in the United States reveals the large role of institutional development overlooked in Jones and Frost’s schema. Shane Ewen’s examination of the growth of municipal brigades in Britain adds further facets to the picture of modern fire regimes. Edinburgh played a critical role in this development. Ewen shows that the municipalization of firefighting was tied to the rise of technocracy generally. This was related to a range of other concerns beside fire, including in particular public health, which provided the incentive for introducing pressurized water. At the same time, rather than describing this transformation as a gradual and steady social process, Ewen demonstrates the importance of the catastrophic event and the charismatic individual—in this instance the »Great Fire« of 1824 in Edinburgh and James Braidwood, the city’s »captain of engines« at the time, whose heroics and success established his disciplined and technologically sophisticated approach to firefighting as the model throughout Britain. If firefighters were a new kind of hero in the growth of modern technocratic urbanism, in the context of late-20th century urban warfare, they could represent precisely the forces of order and spatial hegemony that militias sought to undermine. This was the case in Beirut in the mid-1970s, according the presentation of Sofia Shwayri. Firefighters were targeted by both sides in the battle to control the suqs (narrow, covered shopping streets) of central Beirut. The labyrinthine form of the urban fabric in these districts made firefighting difficult. It also made it difficult for the warring parties to control large continuous territories, so arson and explosives were used to homogenize the space. By the late 1980s, central Beirut was a no-man’s land. Shwayri describes the resurrection of the suqs that followed, this time on a pattern seen in cities around the world, as a shopping mall for the global rich bearing the architectural trappings of local tradition. Ironically, it was in this context that Beirut for the first time instituted a building code with specific reference to fire safety. The three-day event concluded with an open session to discuss common motifs, issues and questions that might receive further consideration in the introduction to a volume of essays. One idea discussed was the possibility of looking more deeply into the global EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 264 - 285

272

ZNANSTVENI SKUPOVI

transmission of certain firefighting technologies, institutional models and urban ideals. A number of instances of cities looking to other cities for models emerged that connected the papers to one another. Another possibility was to add nuance to the important arguments of Jones and Frost by mapping out in greater detail the patterns of fire risk management developed by authorities and populations in different urban environments and social contexts. This would help to overcome the old West-and-the-rest historical perspective that assumed a single Euro-American model of progressive mastery of nature on one hand, and the rest of the world left to suffer the effects of unmastered nature on the other. Many of the papers implicitly or explicitly challenged such a model by offering historical reasons for a variety of strategies for managing fire other than absolute suppression or fatalism. Finally, although environmental and economic studies like those of Jones and Frost treat urban fire as universally measurable phenomena whose significance is unaffected by context, the contrasts between findings in different cities revealed that fires can have profoundly different meanings depending on context. Reading these papers together permits one to see not only the many ways in which urban fire has been survived and managed throughout history but the many ways in which it has also been positively useful. Greg Bankoff, Uwe Luebken, Jordan Sand

ZNANSTVENI SKUP »KOPRIVNICA - OKOLIŠ, LJUDI I GRAD U DUGOM TRAJANJU«, U POVODU 650 GODINA KOPRIVNICE, Koprivnica, 2. prosinca 2006. Povijesno društvo Koprivnica, Društvo za hrvatsku ekonomsku povijest i ekohistoriju te Društvo za hrvatsku povjesnicu organizirali su međunarodni znanstveni skup »Koprivnica okoliš, ljudi i grad u dugom trajanju«, a u povodu 650 godina slobodnoga i kraljevskoga grada Koprivnice (1356. - 2006.). Znanstveni skup održan je u koprivničkoj Gradskoj vijećnici 2. prosinca. Uvodnu riječ održali su Ružica Špoljar, predsjednica Povijesnog društva Koprivnica, Hrvoje Petrić, predsjednik Organizacijskog odbora, doc. dr. Željko Holjevac, dopredsjednik Društva za hrvatsku ekonomsku povijest i ekohistoriju te predsjednik Društva za hrvatsku povjesnicu, i prof. dr. Dragutin Feletar, veliki meštar Družbe Braće Hrvatskog Zmaja. Znanstveni skup otvorila je prof. dr. sc. Mira Kolar priopćenjem »Koprivnica: ljudi, grad i okoliš u vrijeme velike svjetske gospodarske krize«. Zatim je prof. dr. sc. Dragutin Feletar iznio priopćenje »Promjene u prostornom rasporedu stanovništva Koprivnice i koprivničke Podravine od 1857. do 2001. godine«, a na njega se nadovezao Hrvoje Petrić (Filozofski fakultet Zagreb) čije je izlaganje nosilo naslov »Usporedba ukupnog broja stanovnika Koprivnice i hrvatskih slobodnih kraljevskih gradova u ranome novom vijeku«. O problematici suvremenoga stanovništva govorili su dr. sc. Dražen Živić i Ivana Žebec (Institut društvenih znanosti »Ivo Pilar«) u priopćenju »Sastavnice demografske bilance u gradu Koprivnici između 1964. i 2004. godine«.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 264 - 285

Ekonomska i ekohistorija ZNANSTVENI SKUPOVI

273

Slijedili su prezentacija umjetničkih fotografija Koprivnice Bolte Špoljara te Panonskog ljetopisa za 2006. godinu koji su predstavili dr. Robert Hajszan kao urednik i predstavnik Gradišćanskih Hrvata iz Austrije te doc. dr. Željko Holjevac. Ranko Pavleš je priopćenjem »Razlozi za nastanak srednjovjekovne koprivničke varoši i njeno mjesto među tadašnjim urbanim središtima« pokušao dati novija tumačenja najstarije koprivničke povijesti. Nove spoznaje o koprivničkim Židovima predstavila je Ljiljana Dobrovšak (Institut društvenih znanosti »Ivo Pilar«) u priopćenju »Novi prilozi o Židovima i njihovu utjecaju u Koprivnici i okolici od kraja 18. stoljeća do 1848. godine«. Mr. sc. Dijana Sabolović-Krajina je svoje spoznaje i iskustva u radu koprivničke knjižnice obuhvatila predavanjem »Uloga knjižničarstva i organiziranog čitanja na oblikovanje kulturnog okoliša Koprivnice: od prve čitaonice do multimedijalne knjižnice (1846. - 2006.)«. Za sve zainteresirane građane i sudionike znanstvenog skupa bilo je organizirano razgledavanje najvažnijih znamenitosti središnjeg dijela Koprivnice, i to uz stručno vodstvo prof. dr. Mire Kolar, prof. dr. Dragutina Feletara i Hrvoja Petrića. Nakon toga je nastavljen radni dio znanstvenog skupa, koji je otvorila dr. sc. Agneza Szabo referatom »Problemi zaštite okoliša krajem 19. i na početku 20. stoljeća u gradu Koprivnici«. Dražen Nemet je govorio o Koprivnici i Ernuštima, a mr. sc. Jakša Raguž (Hrvatski institut za povijest) o Koprivnici u izvješćima JNA 1991. godine. Na kraju su bila priopćenja Maje Blažek »Što sinteze koprivničke povijesti govore o odnosu ljudi i okoliša?« te Szabolcs Varge (Teološki fakultet Pečuh) »Veze Koprivnice s Baranjskom županijom i Pečuhom u 16. stoljeću«. Slijedilo je predstavljanje 2. broja časopisa Ekonomska i ekohistorija o kojemu je govorio doc. dr. Željko Holjevac, 10. broja časopisa Podravina čiji je sadržaj predstavio odgovorni urednik prof. dr. Dragutin Feletar, Zapisnika Gradskog poglavarstva Koprivnice 1639. - 1700. o čemu je osnovne podatke dao Hrvoje Petrić, dok je 20. broj glasila Scientia Podraviana predstavila prof. dr. Mira Kolar. Hrvoje Petrić

ZNANSTVENI SKUP »ŽENE U POVIJESTI KOPRIVNICE I PODRAVINE«, Koprivnica, 1. prosinca 2007. Povijesno društvo Koprivnica i Društvo za hrvatsku ekonomsku povijest i ekohistoriju organizirali su međunarodni znanstveni skup »Žene u povijesti Koprivnice i Podravine«. Znanstveni skup održan je u Pučkom otvorenom učilištu u Koprivnici 1. prosinca 2007. godine. Prisutne su pozdravili Ružica Špoljar, predsjednica Povijesnog društva Koprivnica, Hrvoje Petrić, predsjednik Organizacijskog odbora, prof. dr. Dragutin Feletar, član suradnik HAZU i veliki meštar Družbe Braće Hrvatskog Zmaja, te Josip Nakić Alfirević, ravnatelj Pučkog otvorenog učilišta. Prvi dio znanstvenog skupa pod nazivom »Primjeri istaknutih žena u književnosti, politici, gospodarstvu, znanosti i umjetnosti« (moderatorica: Ružica Špoljar) otvorila je prof. dr. sc. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 264 - 285

274

ZNANSTVENI SKUPOVI

Mira Kolar priopćenjem »Podravka Mara Matočec, prva seljačka književnica i političarka u hrvatskom seljačkom pokretu (1918. - 1940.)«. Nakon nje je mr. sc. Dijana Sabolović-Krajina govorila o temi »Književnica Božena Loborec: prilog za biografiju«. Slijedila su priopćenja Josipa Nakića Alfirevića, prof., »Zlata Bartl. Putokazi prema izvrsnosti«, te Marijana Špoljara, prof., »Mara Puškarić, najpoznatija hrvatska naivna slikarica«. Drugi dio skupa nosio je naslov »Žene i društvo« (moderatorica: prof. dr. sc. Mira Kolar). U tom su dijelu održana sljedeća priopćenja: Ranko Pavleš - »Žene u Podravini u srednjem vijeku prema izvorima«; mr. sc. Hrvoje Petrić - »O progonima ´vještica´ u Koprivnici«; dr. sc. Agneza Szabo - »Društveni položaj žena u drugoj polovici 19. stoljeća (1848. - 1910.) na prostoru današnje Koprivničko-križevačke županije« te Božica Anić, prof., i Vesna PeršićKovač, prof. - »Djelatnost ženskih društava u Koprivnici od kraja 19. stoljeća do 1941. godine«. Treća cjelina znanstvenog skupa bila je naslovljena »Žene u zdravstvu i obrazovanju« (moderatorica: mr. sc. Dijana Sabolović-Krajina), a izlaganja su održali: dr. med. Krešimir Švarc - »Osvrt na razvoj sestrinstva u Koprivnici«, dr. med. Sanja Švarc-Janjanin - »Udio nekolicine liječnica u novijoj povijesti koprivničke medicine« i Ivan Peklić, prof. - »Prosvjetne djelatnice iz Podravine (1890. - 1950.)«. Slijedilo je predstavljanje 3. broja časopisa Ekonomska i ekohistorija, o kojemu je govorila njegova urednica prof. dr. Mira Kolar, 12. broja časopisa Podravina, čiji je sadržaj predstavio tajnik uredništva Petar Feletar, prof., dok je 21. broj glasila Povijesnog društva Koprivnica, Scientia Podraviana, predstavio član njegova uredništva Hrvoje Petrić. Skup je završio posljednjom, četvrtom, cjelinom »Žene i rat«, koju je moderirala Vesna Peršić-Kovač, prof. U njoj su održana dva priopćenja: Maja Blažek na temu »Žena koprivničke Podravine u vrtlogu Drugoga svjetskog rata - emancipacija i uloga u ideološkoj propagandi« te mr. sc. Terezija Salajpal na temu »Zatomljivanje tuge žena Podravine nakon Drugoga svjetskog rata i poraća«. Na kraju skupa je održana završna rasprava. Znanstveni skup pomogli su Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva, Grad Koprivnica, Izdavačka kuća Meridijani i Koprivničko-križevačka županija. Organizacijski odbor znanstvenog skupa činili su prof. dr. sc. Mira Kolar-Dimitrijević, Ružica Špoljar, Maja Blažek i Hrvoje Petrić (predsjednik). Hrvoje Petrić

Okrugli stol »150. obljetnica prvog modernog popisa stanovništva 1857.« U organizaciji Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i suorganizaciji Društva za hrvatsku povjesnicu te Društva za hrvatsku ekonomsku povijest i ekohistoriju, 3. prosinca 2007. godine u vijećnici Filozofskog fakulteta u Zagrebu održan je međunarodni okrugli stol »150. obljetnica prvog modernog popisa stanovništva 1857.«. Okrugli stol je priređen u povodu 150. obljetnice popisa stanovništva 31. listopada 1857., prvog modernog popisa te vrste u Habsburškoj Monarhiji, a time i u hrvatskim zemljama. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 264 - 285

Ekonomska i ekohistorija ZNANSTVENI SKUPOVI

275

Navedena obljetnica bila je prigoda da se znanstveno progovori o značenju i kontekstu toga veoma važnog popisa kojim je hrvatski prostor u sklopu Habsburške Monarhije izašao iz protostatističkog razdoblja u njegovim različitim pojavnim oblicima i definitivno ušao u modernu statistiku. Popisi stanovništva i srodni materijali (proto)statističkih provenijencija, kako u izvornicima tako i u različitim naknadnim obradama, dragocjeni su u povijesnim istraživanjima jer je riječ o pokazateljima visokog stupnja egzaktnosti koji, neovisno o svojoj metodologiji i stvarnim domašajima, bitno upotpunjuju sliku prošle stvarnosti, čineći tu stvarnost u kombinaciji s drugim vrstama izvora često znatno diferenciranijom nego što bi ona to inače bila. Osim što su zanimljivi povjesničarima, popisi stanovništva su predmet interesa demografa, a za njima uvelike posežu i drugi stručnjaci. S obzirom na to, o toj se temi na okruglom stolu moglo raspravljati uistinu interdisciplinarno, multiperspektivno, sadržajno i slojevito. U radu okruglog stola sudjelovalo je 12 znanstvenika priopćenjima, od kojih je gotovo polovica bila iz Hrvatske, a ostali iz inozemstva, i to ponajviše iz Slovenije te Mađarske. Radni jezici bili su hrvatski, engleski i slovenski. Uvodno izlaganje iznijeli su prof. dr. sc. Petar Korunić i asistent prof. Marko Rimac s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu na temu »Popis stanovništva 1857. godine: modernizacijski procesi i komparacijske teme«. Doc. dr. sc. Željko Holjevac s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu govorio je o temi »Odnos grad - selo prema popisu 1857.«. U priopćenju »Economic Structure of Croatia and Its Position in the Habsburg Empire on the Basis of the Occupational Data of the 1857 Census« doc. dr. sc. Mariann Nagy sa Sveučilišta u Pečuhu analizirala je ekonomsku strukturu Hrvatske i njezin položaj u habsburškom imperiju na temelju podataka o zanimanjima u popisu iz 1857. godine. Prof. dr. sc. Janez Cvirn s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Ljubljani osvrnuo se na predmoderne popise u unutarnjoaustrijskim zemljama početkom 1770-ih godina u referatu pod naslovom »Konskripcije 1770/71 v notranjeavstrijskih deželah«. Doc. dr. sc. Andrej Studen iz Instituta za noviju povijest u Ljubljani upozorio je na popise stanovništva kao oruđe moći - imajući na umu problematiku popisivanja »jezika sporazumijevanja« (Umgangssprache) u austrijskim statistikama - u izlaganju pod naslovom »Popisi prebivalstva kot orodje moči (Problematika popisovanja občevalnega jezika v avstrijski statistiki)«. Dr. sc. Hrvoje Petrić iz Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu govorio je o temi »Komparativni pristup stanovništvu i naseljima Varaždinske vojne krajine i Hrvatsko-slavonskog provincijala u predtranzicijskoj etapi s posebnim osvrtom na 1857.«. Prof. Ivana Žebec, znanstvena novakinja u Institutu društvenih znanosti »Ivo Pilar«, iznijela je priopćenje »Gospodarstvo Osječke županije u svjetlu popisa iz 1857.«, priređeno u suradnji s dr. sc. Draženom Živićem, također iz Instituta društvenih znanosti »Ivo Pilar« u Zagrebu. Dr. sc. Ljiljana Dobrovšak iz istoga instituta osvrnula se na židovsku problematiku u priopćenju pod naslovom »Broj Židova u Hrvatskoj prema popisu iz 1857.«. Doc. dr. sc. Aleksej Kalc iz Znanstveno-raziskovalnega središča Univerze na Primorskem v Kopru referirao je o temi »Vprašanje popisovanja prebivalstva prostoluskega Trsta za časa vojaškega konskripcijskega sistema«. Dr. sc. Dean Krmac iz Humanističkog društva Histria u Kopru obradio je temu »Istrani u Trstu prema prvom habsburškom modernom popisu stanovništva«, a mr. sc. Ivica Pletikošić s Fakulteta za humanističke studije Univerze na Primorskem u Kopru temu »Popisni EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 264 - 285

276

ZNANSTVENI SKUPOVI

listi avstrijskih popisov kot arhivski viri in njihov pomen«. Okrugli stol pratila je i prof. dr. sc. Božena Vranješ-Šoljan s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, sudjelujući u raspravi o pojedinim pitanjima. Okruglim stolom »150. obljetnica prvog modernog popisa stanovništva 1857.« pokušalo se na razini Hrvatske kao cjeline, imajući uvijek na umu različite ambijente unutar nje i šire euromediteransko civilizacijsko okružje, valorizirati različite političke, gospodarske, društvene, kulturne i druge aspekte i problemske slojeve popisa stanovništva 1857., njegova konteksta i značenja te niza srodnih pitanja, povezanih s tom temom i trajno otvorenih za sve vrste intelektualnih pregnuća. Rasterom elaboriranih tema na okruglom stolu učinjen je potreban korak dalje u spoznajnom produbljivanju naznačenoga tematskog kompleksa, a ostvareni diskurs koristan je i kao svojevrsni poticaj za osmišljavanje obrazaca budućih sličnih znanstvenih nastojanja. Željko Holjevac

Znanstveno-stručni skup s međunarodnim sudjelovanjem »RAZVOJ, IDENTITET, OKOLIŠ - MEĐUREGIONALNI ASPEKTI«, Križevci, 26. travnja 2008. Znanstveno-stručni skup s međunarodnim sudjelovanjem, pod nazivom »Razvoj, identitet i okoliš - međuregionalni aspekti«, održan je 26. travnja 2008. godine u prostorijama ratarne Visokoga gospodarskog učilišta u Križevcima. Suorganizatori skupa bili su Društvo za hrvatsku ekonomsku povijest i ekohistoriju iz Zagreba, Visoko gospodarsko učilište u Križevcima, Grad Križevci i PORA - razvojna agencija Podravine i Prigorja iz Koprivnice. Skup su pozdravili dr. sc Vinko Pintić, dekan Učilišta, i Branka Špoljar, zamjenica gradonačelnika, a u ime organizacijskog odbora mr. sc. Silvije Jerčinović i dr. sc Hrvoje Petrić, predsjednik Društva za hrvatsku ekonomsku povijest i ekohistoriju. Skup je bio podijeljen u tri tematske cjeline: povijesni, okolišni i razvojni aspekti. Prvu cjelinu otvorio je dr. sc. Hrvoje Petrić iz Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu izlaganjem na temu »Kalnik - ekohistorija planine na dodiru panonskog i alpskog svijeta«. U tom je radu dan prikaz međuodnosa čovjeka i okoliša na granici habsburškog i osmanskog imperijalnog sustava u ranom novom vijeku. Za primjer je naveden pogranični prostor planine Kalnik. U ovoj »studiji slučaja« može se vidjeti primjer odnosa čovjeka i okoliša na pograničnom području u ranom novom vijeku. Kronološko je težište na razdoblju 16. i 17. stoljeća kada je taj prostor bio pogranični i s habsburške i s osmanske strane. Također je moguće uočiti kako je pograničnost utjecala na ljude i okoliš. Ranko Pavleš iz Koprivnice prikazao je odnos granica u blizini Koprivničko-križevačke županije i utjecaje koji su preko njih djelovali na stanovništvo u srednjem i ranom novom vijeku. Uzete su u obzir državne, ali i etničke granice. U prvom dijelu rada je riječ o promjenama granica od doseljenja Slavena do 1526. godine. U drugom dijelu rada obrađen je novi odnos prema granicama, nastao širenjem Osmanskog Carstva početkom novog vijeka, EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 264 - 285

Ekonomska i ekohistorija ZNANSTVENI SKUPOVI

277

ali i uklapanjem hrvatskih i mađarskih zemalja u državu Habsburga. Područje Koprivničkokriževačke županije u 16. i 17. stoljeću te u odnosu na granicu prema Osmanskom Carstvu dosad je dobro obrađeno, a ovaj rad upućuje na potrebu da se u istraživanje uključe i ranija razdoblja i druge granice te da se također uzmu u obzir etničke granice. Prostor je zanimljiv za proučavanje nastanka narodnog i osobnog identiteta zbog složenosti utjecaja kojima je bio izložen. Zdenko Balog iz Križevaca bavi se posebnim aspektima toponomastike u kontekstu pomoćnih povijesnih znanosti. Svojim radom autor promovira i koristi aspekte toponomastike po kojima ona ima neporecive prerogative pomoćne povijesne znanosti, koja povjesničaru otvara značajne i dosad manje korištene prostore i podatke rubnih područja u kojima vlada manjak primarnih pisanih izvora. Obrađivano je područje srednjovjekovne Križevačke županije te ponešto Zagrebačke i Varaždinske županije, na primjerima izabranih toponima iz dvije grupe: nazivi voda, poglavito rijeka (hidronimi), te toponimi proizašli iz imena drveća i biljaka općenito. O bolestima i ljudima govorio je Željko Karaula iz Bjelovara u radu »Bolesti i ljudi vječni suparnici - zdravstvo na području podžupanija bjelovarske i križevačke 1877. - 1890.«. Autor u ovom radu opisuje zdravstvene prilike na hrvatskom selu te u gradovima Bjelovaru i Križevcima i okolici u razdoblju od 1877. do 1890. godine prema izvještajima Liječničkog vjesnika te još nekih izvora i literature. U radu se pokazuju problemi ustrojavanja modernog zdravstva, bolničkog liječenja i liječničke skrbi na tom području te se prikazuju statističke tablice oboljelih od raznih bolesti u to vrijeme, u kojima se vidi velik broj umrlih među pučanstvom, posebno djecom. Jasmina Smolčić iz Veleučilišta u Požegi bavi se proučavanjem odnosa arhivističke teorije i prakse s jedne te pravne teorije s druge strane u radu »Regionalni razvoj arhivskih knjiga kroz povijest«. Prema posljednjim dostupnim podacima iz 2006. godine, autorica je utvrdila ukupnu količinu arhivske građe u Republici Hrvatskoj, i to 93.914 d/m (dužnih metara). Daljnjom analizom izdvojila je količine arhivske građe u državnim područnim arhivima u gradovima sjeveroistočne Hrvatske: Bjelovaru (2620 d/m), Karlovcu (2744 d/m), Osijeku (6802 d/m), Sisku (1635 d/m), Slavonskom Brodu (3191 d/m), Varaždinu (10.486 d/m) i Zagrebu (11.350 d/m). Mario Kolar iz Molva u radu »Odnos identiteta i okoliša u kajkavskom pjesništvu Frana Galovića« postavlja vrlo važna pitanja o konstituiranju identiteta s obzirom na okoliš u vrijeme osjetnog razvoja hrvatske građanske kulture s početka 20. stoljeća kroz pjesništvo Frana Galovića. U uvodnom dijelu rada ukratko su prikazani različiti teorijski pristupi pojmu identiteta u književnoj znanosti u 20. stoljeću, od psihoanalitičkih teorija s početka stoljeća (Freud, Lacan) do poststrukturalističkih teorija (Derrida, Butler, Hall) s kraja stoljeća, kako bi se preciziralo u kojem će se smislu poimati identitet. Iako je povratak Galovićeva lirskog subjekta u zavičaj motiviran pokušajem pronalaska izgubljenog identiteta, ta potraga, suprotno očekivanjima i tradiciji zavičajno-dijalektalne književnosti, završava neuspjehom. Osjećaj gubitka svakog identiteta do kojega dolazi Galovićev lirski subjekt radikalizirana je pozicija modernoga hrvatskog intelektualca/umjetnika s početka 20. stoljeća. U tome je EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 264 - 285

278

ZNANSTVENI SKUPOVI

moguće pronaći i korelative s Galovićevom privatnom biografijom, što je također naznačeno u ovom radu. Ivan Peklić iz Križevaca u radu »Kalnička vinarska zadruga« nastoji obraditi povijest Kalničke vinarske zadruge od njezina osnutka 1936. do njezina pripojenja Poljoprivrednoj zadruzi Kalnik 1959. godine. Autor navodi glavne sudionike te zadruge, a to je prije svega Upravni odbor koji je rukovodio radom Zadruge. U radu je prikazan i razvitak gradnje u smislu sve veće proizvodnje vina. Također je prikazana povijest gradnje podruma na Kalniku, kao i nabava opreme potrebne za proizvodnju vina. Ivan Zvijerac iz Torčeca analizira ulogu mlinarstva u povijesnom razvoju sela Torčec. Taj rad je usmjeren na interdisciplinarni pristup, temeljen primarno na povijesti okoliša (ekohistoriji) i ruralnoj povijesti pograničnog područja, s posebnom pozornošću usmjerenom na selo Torčec. Druga cjelina, koja je obuhvaćala okolišne aspekte, otvorena je izlaganjem rada »Razvojni put ekologije - od agrarnog društva do suvremenog pojma« Mirele Mezak Stastny i Barbare Pisker s Veleučilišta u Požegi. Autorice opisuju razne pristupe pojmovima ekologije i okoliša, proučavaju razvojni put od agrarnog društva do suvremenog poimanja, opisuju ekološku svijest i ekološku odgovornost tijekom povijesti te utvrđuju zakonitosti o njihovoj međuovisnosti s obzirom na stupanj privrednog i društvenog razvitka s jedne te stupanj ugroženosti čovjekove prirodne sredine s druge strane. Sandra Kantar, Marijana Ivanek Martinčić i Zvjezdana Augustinović s Visokoga gospodarskog učilišta u Križevcima te Judit Bodis i Peter Szeglet s Poljoprivrednog fakulteta Georgikon u Keszthelyju u Mađarskoj radom »Mura - čovjek - priroda« dali su pregled Interreg III A projekta suradnje pod naslovom »Mura - čovjek - priroda« u kojemu su sudjelovali Poljoprivredni fakultet i muzej Georgikon iz Keszthelyja, Sveučilište iz Veszprema, Nacionalni park Balaton i Visoko gospodarsko učilište iz Križevaca. Nalazi projekta pokazali su sličnosti okoliša, tradicionalnih običaja i načina upotrebe zemlje uz obje obale rijeke Mure jer je Međimurje stoljećima bilo pod velikim utjecajem Mađarske čija je kultura ostavila golem utjecaj na jezik, glazbu i običaje. Miomir Stojnović i Sandra Kantar u radu »Neki socio-ekonomski aspekti uporabe poljoprivrednih strojeva u hrvatskim ruralnim sredinama« raspravljaju o utjecaju razvoja i uporabe poljoprivrednih strojeva na život i međuljudske odnose u hrvatskim ruralnim sredinama. Ramona Franić i Ornella Kumrić s Agronomskog fakulteta u Zagrebu izložile su rad »Poimanje održivog razvitka na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima« u kojemu se raspravlja o približavanju Hrvatske Europskoj uniji te aktivnostima u poljoprivredi koja se treba prilagoditi standardima koji počivaju na načelima održivog razvoja. Zbog toga je provedeno pilot-istraživanje na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima (OPG) na području Virovitičko-podravske županije s ciljem da se utvrdi kako poljoprivrednici shvaćaju pojam »održivi razvitak«, koji čimbenici najviše određuju njihovo shvaćanje održivog gospodarenja i u kojem smjeru predviđaju razvitak svojih gospodarstava. Na temelju rezultata SWOT analize, izrađene na malom uzorku proizvođača po principima interaktivnog strateškog menadžmenta, Siniša Srečec s Visokoga gospodarskog učilišta u EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 264 - 285

Ekonomska i ekohistorija ZNANSTVENI SKUPOVI

279

Križevcima u radu »Uporaba alata za primjenu strateškog menadžmenta u interaktivnom i strateškom planiranju proizvodnje hmelja« pokazao je jake i slabe strane hrvatskih proizvođača hmelja. Treća cjelina, koja je obradila razvojne aspekte, otvorena je radom »Mogućnosti suradnje za razvoj prekograničnog područja« Zsuzsanne Bacsi i Erna Kovacsa s Poljoprivrednog fakulteta Georgikon u Keszthelyju te Kristine Svržnjak s Visokoga gospodarskog učilišta u Križevcima. Oni su istraživali mogućnosti za razvoj graničnog područja Hrvatske i Mađarske kako bi se iskoristile i identificirale posebnosti koje proizlaze iz tog područja. Budući da su područja s obje strane granice geografski slična i već postoji nekoliko primjera prekogranične suradnje, poput bratimljenja gradova i županija, u radu su naglašeni prioriteti ruralnog razvoja prekograničnog područja. Višnja Bartolović iz Požege je govorila o razvoju turizma središnje Hrvatske. Predmet istraživanja u radu »Razvoj turizma centralne Hrvatske« jest dinamička analiza razvoja turizma središnje Hrvatske u proteklom petogodišnjem razdoblju za područje pet susjednih županija: Koprivničko-križevačke, Bjelovarsko-bilogorske, Virovitičko-podravske, Sisačko-moslavačke te Požeško-slavonske. Kristina Svržnjak i Silvije Jerčinović s Visokoga gospodarskog učilišta u Križevcima u radu »Ambijentalnost i izvornost u funkciji razvoja seoskog turizma« ustanovili su da je na području sjeverozapadne Hrvatske seoski turizam nerazvijen te se tom dopunskom djelatnošću bavi samo nekolicina obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava (OPG). Za uspješan razvoj seoskog turizma veoma su bitni elementi poželjnost lokacije i obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, kojima se može ocijeniti ambijentalnost i izvornost za buduće bavljenje seoskim turizmom u analiziranoj regiji. Bojan Radišić i Ivica Čulo iz Požege u radu »Analiza strukture javnih prihoda u županijama kontinentalne Hrvatske« postavili su za predmet istraživanja kvantitativni pregled strukture javnih prihoda u kontinentalnoj Hrvatskoj (Virovitičko-podravska, Požeško-slavonska, Brodsko-posavska, Osječko-baranjska i Vukovarsko-srijemska županija) 2005. godine. Svrha i ciljevi istraživanja su determinacija načina i vrsta pribavljanja financijskih sredstava od države, odnosno jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave. Anica Hunjet iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa u radu »Prepoznaje li hrvatsko tržište rada interdisciplinarne stručne studije?« govorila je o izvođenju interdisciplinarnih stručnih studija koji se izvode na sveučilištima, veleučilištima i visokim školama. Glavni zaključak rasprave jest da izvođenje stručnih studija na veleučilištima upućuje na nužnost regionalizacije visokog obrazovanja radi poticanja razvoja lokalnoga gospodarstva. Stručno-znanstveni skup naglasio je interdisciplinarni pristup dosadašnjih spoznaja raznih prirodnih, društvenih i humanističkih disciplina o odnosu čovjeka i okoliša te regionalne međunarodne suradnje na prekograničnim prostorima. Nakon izloženih tema razvile su se rasprave s komparativnog i multidisciplinarnog aspekta, koje su dale smjernice za buduće teme koje bi trebale biti logičan nastavak održanog skupa. Silvije Jerčinović

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 264 - 285

280

ZNANSTVENI SKUPOVI

Izvješće sa znanstvenog skupa »Fauna and Medieval Urban Space« U organizaciji Srednjoeuropskoga sveučilišta u Budimpešti (CEU) i Muzeja kralja Matijaša Korvina u Višegradu, između 17. i 19. ožujka 2008. održan je znanstveni skup o životinjama u srednjovjekovnom urbanom prostoru, čiji su domaćini bile te dvije institucije. To je bio četvrti u nizu sličnih skupova pod zajedničkim nazivom »Animals as Material Culture in the Middle Ages«. Interdisciplinarnost ovog znanstvenog skupa ogleda se ponajviše u činjenici da su se pozivu odazvali s jedne strane zooarheolozi, a s druge strane, nazovimo ih tako, klasični historičari, tj. oni koji građu za svoje studije crpu uglavnom iz pisanih povijesnih vrela, a tek zatim iz arheoloških, povijesnoumjetničkih i dr. Arheolozi su bili mnogo konkretniji i donijeli su izvještaje s terena po cijeloj Europi, a povjesničari su se više bavili simboličkim reprezentacijama životinja u mentalitetu srednjovjekovnog čovjeka. Skup je pozdravnom riječju otvorio pročelnik Odjela za srednjovjekovne studije CEU, profesor György Geréby, nakon čega je uvodno predavanje o međuovisnostima ljudi i životinja tijekom povijesti održala bioarheologinja sa Srednjoeuropskog sveučilišta Alice Choyke, dotaknuvši se pritom nekih strogo arheoloških pojmova kako bi s njima upoznala sve sudionike skupa. Najvažniji od tih pojmova je tafonomija životinjskih ostataka, a odnosi se na sve što se događa sa životinjskim ostacima post mortem i utjecalo je na oblik u kojemu su oni došli do nas (npr., prerada kosti u alate, oružje, kuhanje...). Cipranin Stephanos Efthymiadis izvijestio je o fauni u grčko-bizantskim narativnim izvorima od Herodota do Nikite Konijata. Iako se životinje rijetko spominju u izvorima koje je analizirao, one su redovno metafora za neke osobe ili događaje te su kao takve bile u službi prenošenja sustava vrijednosti tih historiografa, zbog čega se na njihov spomen treba uvijek gledati u figurativnom smislu. Budući da su životinjama u urbanom prostoru pridavani kulturalni atributi, nalazimo ih kao motive u raznim umjetničkim djelima i arhitekturi. Upravo je takvu analizu na primjeru kasnosrednjovjekovnih francuskih gradova dala Brigitte Resl iz Liverpoola, dok je arheolog Frank Salvatori sa Sveučilišta u Sieni prezentirao alfanumeričku bazu podataka o arheozoološkoj baštini Italije. Takav pristup nalazima omogućava široku primjenu statističkih metoda koje se, pak, neizbježno sudaraju s određenim ograničenjima (npr., statistički relevantan uzorak postoji samo za sisavce, a nalaza životinja iz ostalih razreda jednostavno je premalo, djelomično i zbog primijenjenih tehnika iskopavanja). Salvatori je iz baze ekstrahirao podatke o životinjskim ostacima u arheološkim slojevima gradova, ali neke općenitije zaključke bilo je nemoguće izvući zbog preširoke dijakronije (od kasne antike do 15. stoljeća), heterogenosti životinjskih nalaza i samih gradova u kojima su pronađeni. Dobra je vijest to što će ta baza uskoro biti dostupna na internetskim stranicama njegova sveučilišta. Slijedilo je izlaganje Briony Atchinson sa Sveučilišta St. Andrews o ljudima koji su u srednjovjekovnim gradovima brinuli o životinjama u vlasništvu plemstva, a zatim predavanje Estonke Anu Mänd o životinjama kao darovima u srednjovjekovnoj Livoniji. Bilo je zanimljivo EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 264 - 285

Ekonomska i ekohistorija ZNANSTVENI SKUPOVI

281

čuti kako su životinje i te kako zastupljene u strukturi srednjovjekovnih darova, čak rame uz rame sa skupocjenim metalnim predmetima, te kako su im katkad bile pridavane određene kršćanske vrline kako bi se povećala njihova vrijednost u očima primatelja dara. Aleks Pluskowski sa Sveučilišta u Readingu u svom je izlaganju o divljim sisavcima u srednjovjekovnim gradovima pokušao odgovoriti na pitanje koliko je grad u srednjem vijeku zapravo izdvojen iz svojeg okoliša. Kao indikator za to poslužila mu je upravo prisutnost divljih sisavaca unutar urbanog ekosustava, koji inače čine životinje pod čovjekovom bliskom kontrolom, ali i vrste kojima odgovara urbani ambijent (štakori, golubi, vrane...). Za taj njegov koncept gradskog identiteta veoma je važan pojam ekološkog reda, a potvrdu za to nalazi i u pisanim izvorima. Napuštanje grada u srednjovjekovnim je izvorima redovito popraćeno opisima kako u grad ulaze divlje životinje, i to od štakora, preko vukova do medvjeda, a rezultat je upravo izostanak ekološkog reda. Irska arheologinja Fiona Beglane izvijestila je o slučaju s istraživanja srednjovjekovnoga irskoga grada Trima kada su iskapanja otkrila jednu naizgled tipičnu ostavu životinjskih kostiju, koja je, kao i mnoge druge, nastala radom gradskih mesara i obrtnika. Tom je prilikom pronađen i vrlo neobičan skup koji se gotovo isključivo sastojao od kostiju svinjskih nogu. Fiona Beglane je pokušala to interpretirati referirajući se na spoznaje o srednjovjekovnom i današnjem mesarstvu i kulinarstvu te je potaknula sudionike skupa da i sami pokušaju s nekog drugog stajališta interpretirati taj nalaz. Prvi dan skupa zaključila je Tara-Jane Sutcliff sa Sveučilišta York predstavljanjem svoga projekta proučavanja životinjskih prinosa u anglosaskim grobovima. Dva mlada rumunjska postdiplomca s CEU otvorila su drugi dan skupa. Cristian Gaspar bavio se temom zvijeri u urbanom prostoru kasnoantičkoga Rimskog Carstva i prikazao kako je sponzoriranje priredbi poput borbi zvijeri (venationes) bilo zaštitni znak tadašnje urbane elite i način njezina samopotvrđivanja. Kako su u crkvenom diskursu borbe zvijeri bile redovito osuđivane, tako im je prema kraju antike prijetila propast zbog osiromašenja rimske urbane elite i njezine sve izraženije kristijanizacije. Florin Leonte je, pak, na primjeru jednog bizantskog pjesnika prikazao kako su životinje u vidu metafora upotrebljavane u tekstovima kojima se prenosila određena politička poruka. Jedini hrvatski predstavnik na ovom skupu, Hrvoje Kekez iz Hrvatskog instituta za povijest, održao je zapaženo predavanje o životinjama u srednjovjekovnim statutima dalmatinskih komunalnih gradova. Njegovo je izlaganje, u kojemu je rasvijetlio statutarnu regulativu kojom su uređena pitanja držanja i trgovine životinjama u urbanom prostoru, izazvalo živu raspravu među sudionicima, od kojih su neki iskazali zavidno poznavanje srednjovjekovne Dalmacije. Profesor Gerhard Jaritz (CEU), kojega smo u Zagrebu imali priliku slušati na priredbi Dies historiae 13. prosinca 2007., u svom se referatu pozabavio fenomenom pasa u crkvama. Ta pojava ima dugačku povijest i o njoj svjedoče mnoge poslovice srednjovjekovnog postanka koje tematiziraju taj fenomen kao nešto loše te psa i crkvu kao nešto nespojivo, a i u mnogim moralizatorskim spisima i likovnim prikazima srednjeg vijeka ta je pojava uzimana kao paradigma smetnji u crkvi. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 264 - 285

282

ZNANSTVENI SKUPOVI

Talijanski arheolozi Antonietta Buglione, Giovanni de Venuto i Sara Santoro, koji iskapaju srednjovjekovni Drač, podnijeli su svoj izvještaj o ostacima faune s tog lokaliteta, nakon čega je vrlo zanimljivo izlaganje o životinjama u urbanim kućanstvima srednjovjekovne Ugarske, na temelju njihova spomena u oporukama, održala Katalin Szende (CEU). Njezinu istraživačkom cilju najkorisnije su bile svećeničke oporuke zato što su detaljnije od ostalih jer se u njima nastoji točno razlučiti osobna imovina svećenika od imovine samostana, župe ili reda. Tematizirala je i carinske dokumente jer tarife koje oni iskazuju, otkrivaju koje su životinje prelazile granicu (znači da se njima trgovalo), ali i upućuju na njihovu relativnu vrijednost u odnosu na druge životinje. Erika Gal iz Arheološkog instituta Mađarske akademije znanosti govorila je o arheološkim nalazima ptica s lokaliteta u Székelykereszturu, Vácu, Segesdu te Beču. Mark Maltby sa Sveučilišta Bournemouth izvijestio je o nalazima iz srednjovjekovnog sloja Novgoroda gdje su zbog močvarnih uvjeta organski materijali, pa čak i stare drvene strukture, iznimno dobro očuvani. Ingrid Matschinegg iz Austrijske akademije znanosti podnijela je izvješće o projektu Animalwiki - internetskoj bazi znanja o životinjama u srednjem vijeku. »U srednjovjekovnom svijetu životinje se pojavljuju u čudnim i izmiješanim oblicima koji često nisu razumljivi današnjim promatračima, ali su bili jednako stvarni ljudima toga vremena kao pilići i krave koji su ih okruživali u svakodnevnom životu«, stoji na internetskoj stranici toga vrlo zanimljivog projekta. Domaćin trećega dana skupa bio je višegradski Muzej kralja Matijaša, čiji je dom tamošnja kraljevska palača iz 14. stoljeća. Višegrad je danas mali dunavski grad blizu granice sa Slovačkom, a nekad je bio prijestolnica ugarskih kraljeva, počevši od Karla Anžuvinca koji je svoj dvor ondje preselio iz Temišvara 1323. godine. Sve do kraja 15. stoljeća ondje je ostao dvor ugarskih kraljeva, a sam se grad iz malog naselja pretvorio u uporište iz kojeg je kralj kontrolirao Dunav od Ostrogona do Budima. Neki pisani izvori, među kojima je najupečatljiviji opis ostrogonskog nadbiskupa iz prve polovice 16. stoljeća, svjedoče o zapanjujućoj veličini i ljepoti vrtova višegradske kraljevske palače. Stoga je u novije vrijeme donesena odluka o rekonstrukciji tih vrtova pa su 1993. pokrenuta opsežna iskapanja, pri kojima su primjenjivane gotovo sve metode arheologije okoliša. Činjenica da se trenutačno čeka još samo na rekonstrukciju sjevernog vrta čini Višegrad pogodnim mjestom za domaćinstvo skupa koji i sam tematizira okoliš u srednjem vijeku. Pozdravnu riječ sudionicima skupa uputio je direktor muzeja domaćina, dr. Mátyás Szo˝ke, nakon čega je István Kováts iz iste ustanove izvijestio o životinjskim ostacima iz kasnosrednjovjekovnog Višegrada, stratigrafski najbolje istraženog sloja čija iskapanja traju još od 30-ih godina 20. stoljeća. Analizu istih ostataka, i to iz istih arheoloških slojeva, samo na primjeru iskapanja poduzetih na budimskom dvorcu u proteklih deset godina poduzeo je László Daróczi-Szabó iz Budimpeštanskog povijesnog muzeja. Karl Günter Kunst s bečkog sveučilišta pokušao je odgovoriti na pitanje što je to što čini skupne nalaze životinjskih kostiju u urbanom prostoru drugačijima od takvih nalaza u ruralnom kontekstu. U gradovima nalazimo više bogatstva, veću koncentraciju obrtničkih aktivnosti i više potencijalnih konzumenata životinjskih proizvoda. Zbog toga je vjerojatnije EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 264 - 285

Ekonomska i ekohistorija ZNANSTVENI SKUPOVI

283

da ćemo u urbanim ostavama, čije postojanje dugujemo sanitarnim zahtjevima u skučenom prostoru srednjovjekovnoga grada, pronaći kosti divljih životinja ili, pak, da u jednoj ostavi ne budu nego ostaci jedne jedine vrste. Kunst upozorava na još jednu razliku: selo je najbolju stoku ostavljalo sebi, a u grad bi prodavalo uglavnom viškove ženki koje više nisu davale mlijeko. Zato su gradski nalazi stoke uglavnom od starijih životinja. No, prema kraju srednjeg vijeka nalazi su sve više oni mladih životinja, što znači da je grad postao jak eksploatator tog tržišta. Rad još jedne znanstvenice iz Austrijske akademije znanosti, Isabelle Nicke, naslovljen »Ponosan kao paun«, studija je slučaja koja se usredotočuje na prikaze paunova u urbanom kontekstu na slikama i minijaturama iz 14. i 15. stoljeća. Te šarene ptice javljaju se kao likovni motivi iz različitih razloga: vjerskih, moralizatorskih, dekorativnih, narativnih ili simboličnih (primjerice, mogu simbolizirati određenu društvenu grupu ili istaknute pojedince). Pam Crabtree sa Sveučilišta New York na temelju arheoloških nalaza istražila je uporabu životinja u srednjovjekovnom Ipswichu, dok je Kyra Lyublyanovics svoju pozornost usmjerila prema Muhiju, jedinom u potpunosti istraženom oppidumu u Mađarskoj. Krish Seetah iz Instituta »McDonald« za arheološko istraživanje na Cambridgeu blizak je suradnik Aleksu Pluskowskom s kojim dijeli i neke zajedničke interese, što je dalo naslutiti i njegovo izlaganje o raspolaganju životinjskim otpadom u urbanom okolišu. Posljednji referat na skupu održala je Luminita Bejanaru sa Sveučilišta »Alexandru Ioan Cuza« u Jašiju. Njezina tema bili su načini iskorištavanja životinjskih resursa u gradskim naseljima srednjovjekovne Moldavije. Zvijezda skupa nedvojbeno je bio Aleks Pluskowski, britanski zooarheolog koji je jedini među kolegama iz svoje struke pričao nešto što nije bilo izvještaj s arheološkog lokaliteta. Može se čak reći da je pokušao dati novo utemeljenje zooarheologiji, pronaći joj novu svrhu, različitu od one koja joj je dosad pripisivana. Pluskowski polazi od fenomenološke pretpostavke da su životinje značajan dio ljudske konstrukcije, tj. da je u kontekstu ljudskog društva jedini kreativni akter čovjek, koji kao takav pridaje značenje svim drugim akterima i društvenim situacijama, pa tako i životinjama i svom odnosu prema njima. Zato u zooarheološkoj materijalnoj kulturi vidi artefakte koje je prvenstveno oblikovao čovjek. Pluskowski je ostavio dojam vrlo predanog istraživača koji suvereno barata znanjima s područja zooarheologije, stoga sve zainteresirane za ovaj skup i tematiku kojom se bavi upućujem na njegovu internetsku stranicu beasts-in-the-woods.org. Među ostalim, na toj stranici možete pronaći sažetke referata iznesenih na ovom skupu. Antonio Gotovac

38. međunarodni kulturno-povijesni simpozij Mogersdorf, Varaždin, 1. - 4. srpnja 2008. Varaždin, stari hrvatski grad na panonskom prostoru, bio je od 1. do 4. srpnja 2008. godine domaćin 38. međunarodnog kulturno-povijesnog simpozija Mogersdorf, tradicionalnog ljetnog susreta povjesničara iz Hrvatske, Slovenije, austrijskih pokrajina Štajerske i Gradišća te EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 264 - 285

284

ZNANSTVENI SKUPOVI

mađarskih županija Vas i Somogy. Polazeći od Montecuccolijeve pobjede nad Osmanlijama 1664. kod današnjega mađarskog St. Gottharda, blizu Mogersdorfa u južnom Gradišću, kao simboličke potke, simpozij se od 1969. održava svake godine u drugoj zemlji ili regiji i svake je godine posvećen odabranoj temi iz prošlosti panonskog prostora. Ovaj put tema su bile »Stare i nove elite na panonskom prostoru poslije 1945.«. Radni jezik simpozija bio je njemački, tradicionalna lingua franca panonskog prostora. Simpozij je počeo 1. srpnja 2008. prigodnim otvaranjem izložbe Aleksandra Srneca »Prisutna odsutnost - slikarstvo, animirani film, dizajn, skulptura i luminokinetički objekti« u Galeriji starih i novih majstora u Varaždinu. Poslije toga je upriličeno službeno otvaranje simpozija u varaždinskom hotelu Turist, a uvodno izlaganje »Vladimir Bakarić i studentski pokret 1968.« podnio je Dino Mujadžević iz Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskoga instituta za povijest u Slavonskom Brodu. Sljedeći dan, 2. srpnja 2008., prvo izlaganje održao je Michael Hess iz Gradišća. Hess je govorio o kontinuitetima i promjenama u gradišćanskoj upravnoj eliti od 1938. do 1955., dakle u razdoblju od Anschlussa Austrije i podjele Gradišća između Donje Austrije i Štajerske pod nacističkim režimom do njegove obnove u poslijeratnoj Austriji, čiji je međunarodnopravni subjektivitet verificiran državnim ugovorom iz 1955. godine. Neki pripadnici upravne elite iz prijeratnog razdoblja vratili su se na ista ili slična mjesta u poslijeratnom razdoblju, no bilo je i onih koji zbog stradanja ili drugih razloga nisu više bili zastupljeni u upravnoj službi pokrajine. Jure Gašparič iz Slovenije govorio je o promjenama političke elite u Sloveniji poslije Drugoga svjetskog rata kada je Slovenija konstituirana kao republika u tzv. drugoj Jugoslaviji, što je bila bitna razlika u odnosu na Dravsku banovinu kao de facto slovensku banovinu iz vremena tzv. prve Jugoslavije. Alfred Ableitinger iz Štajerske referirao je o štajerskim »vodećim slojevima« poslije 1945. godine. György Gyarmati iz županije Somogy problematizirao je položaj i ulogu komunističke elite koja je bila nositelj političke moći u Mađarskoj između 1945. i 1989. godine. Na njegovo se izlaganje tematski nadovezao György Majtényi iz Željezne (Vas) županije, referirajući o vladajućoj eliti u Mađarskoj 1950-ih i 1960ih godina u ulozi »čuvara vrata« istočnoga bloka prema Zapadu. Damijan Guštin iz Slovenije dotaknuo se vojne elite između 1955. i 1991., poglavito zastupljenosti Slovenaca u JNA. Zatim je za sudionike simpozija organiziran obilazak varaždinske barokne jezgre uz stručno vodstvo, a navečer je u katedrali održan orguljaški koncert na odabrane teme iz djela Bacha i Widdora. Prvi referent 3. srpnja trebao je biti Márkus Keller iz Željezne županije u Mađarskoj, ali je zbog njegove bolesti i spriječenosti referat »Strategije preživljavanja. Kršćanska inteligencija u Mađarskoj poslije 1945.« pročitala Eva Bacskai. Jakob Michael Perschy iz Štajerske govorio je na temu »Gradišćansko pučko školstvo kao djelovanje i izobrazba kulturne elite«, problematizirajući djelovanje elite koja je temeljnu kulturološku izobrazbu stjecala u osnovnim školama u pokrajini. Magdalena Najbar Agičić iz Zagreba izlagala je o hrvatskim povjesničarima između ideologije i znanosti, usredotočivši se u prvom redu na Povijesno društvo Hrvatske u razdoblju poslije Drugoga svjetskog rata. U poslijepodnevnim satima sudionici simpozija sudjelovali su u stručnom izletu u okolicu Varaždina i Čakovca. Posjetili su Muzej Međimurja, stari mlin sa skelom u Svetom Martinu na Muri, popularno izletište EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 264 - 285

Ekonomska i ekohistorija ZNANSTVENI SKUPOVI

285

Terbotz s ponudom degustacije vina i dr. Navečer je za sudionike simpozija priređena svečana večera s glazbom u hotelu Turist. Posljednjega dana simpozija, 4. srpnja 2008., prva je izlagala Elisabeth Schöggl-Ernst iz Štajerske, koncentrirajući se u svome priopćenju na kontinuitete i promjene u vrhovima štajerskoga pravosuđa nakon 1945. godine. Zoltán Kaposi iz županije Somogy govorio je o transformaciji gospodarske elite u južnom Zadunavlju između 1945. i 1968. pod utjecajem radikalnih političkih i socio-ekonomskih promjena u Mađarskoj poslije Drugoga svjetskog rata. Albert Bing iz Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu, posljednji referent na simpoziju, govorio je o nastanku nove političke elite u Hrvatskoj 1990-ih, smjestivši svoje izlaganje u koncept »ubrzanja« (akceleracije) povijesti u tom razdoblju, pri čemu je ulogu hrvatskoga vodstva slikovito opisao kao »kormilarenje na olujnome moru«. Tijekom simpozija održana je posebna sjednica Organizacijskog odbora o budućnosti Mogersdorfa. Slovenska je delegacija zbog financijskih teškoća zamolila za vlastito oslobođenje od redovnog domaćinstva sljedećeg simpozija. Odlučeno je stoga da domaćin 39. Mogersdorfa 2009. bude županija Somogy, a da se Sloveniji na svaki način pomogne kako bi se 2010. mogla prihvatiti domaćinstva jubilarnog 40. simpozija Mogersdorf. Zaključeno je da je Mogersdorf važna znanstvena i kulturna tradicija koju svakako treba održati i razvijati na dobrobit panonskog prostora kao prepoznatljive europske sredine. Simpozij Mogersdorf u Varaždinu zatvoren je u ozračju zadovoljstva stupnjem organizacije u režiji hrvatske delegacije kao domaćina i mnogim novim spoznajama o kojima se sadržajno raspravljalo nakon gotovo svake skupine podnesenih priopćenja. Koliko se god u zemljama i regijama koje su poslije Drugoga svjetskog rata iskusile društveno-politički prijelaz iz građanskog sustava u socijalizam moglo raditi uglavnom o novim elitama, toliko se i u zemljama koje se nisu primarno suočile s tom vrstom izazova, a to je prije svega bila Austrija, moglo također identificirati cijeli niz promjena u postojećim strukturama. Pokazalo se da je tema simpozija višeslojna te da je i dalje otvorena za sve vrste intelektualnih pregnuća, a polučeni rezultati, koji će u obliku pisanih radova biti u dogledno vrijeme objavljeni u posebnom zborniku, važan su doprinos poznavanju elita na panonskom prostoru u drugoj polovici 20. stoljeća, a time i doprinos cjelovitijem poznavanju ukupne povijesti srednje Europe u višedesetljetnom i višestoljetnom trajanju. Željko Holjevac

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 264 - 285

286

UPUTE SURADNICIMA / INSTRUCTIONS TO CONTRIBUTORS

UPUTE SURADNICIMA Časopis Ekonomska i ekohistorija objavljuje članke koji se recenziraju i one koji ne podliježu recenzentskom postupku. Članci koji se kategoriziraju kao znanstveni i stručni moraju imati dvije pozitivne recenzije. Recenzirani radovi kategoriziraju se na sljedeći način: 1. Izvorni znanstveni članci, kratka priopćenja, prethodna priopćenja, izlaganja sa znanstvenog skupa - sadrže dosad još neobjavljene rezultate izvornih istraživanja u potpunom ili preliminarnom obliku. Oni moraju biti izloženi tako da se može provjeriti točnost rezultata istraživanja. 2. Pregledni radovi - sadrže izvoran, sažet i kritički prikaz jednog područja ili njegova dijela, u kojemu autor i sam aktivno sudjeluje. Mora biti naglašena uloga autorova izvornog doprinosa u tom području u odnosu na već objavljene radove, kao i iscrpan pregled tih radova. 3. Stručni rad - sadrži korisne priloge iz područja struke i za struku koji ne moraju predstavljati izvorna istraživanja. Časopis objavljuje i tekstove koji spadaju u grupu Građa koja sadrži prema pravilima za objavljivanje pripremljene izvorne dokumente. Kategoriju članka predlažu dva recenzenta, a u slučaju njihova neslaganja konačno mišljenje donosi uredništvo. Kategorizacija se navodi i objavljuje u zaglavlju članka. Uredništvo i urednici pridržavaju pravo na manje izmjene teksta, lekture i grafičkih priloga, ali tako da to bitno ne utječe na sadržaj i smisao članka. Uredništvo ne odgovara za navode i gledišta iznesena u pojedinim prilozima. Časopis izlazi u pravilu dva puta godišnje, a rukopisi se ne vraćaju. Osim recenziranih članaka, časopis Ekonomska i ekohistorija objavljuje recenzije i prikaze knjiga te periodike, a prema potrebi obavijesti, bilješke, reagiranja i slično. Jednom prihvaćeni članak obavezuje autora da isti članak ne smije objaviti na drugom mjestu bez dozvole uredništva časopisa koje je članak prihvatilo, a i tada samo uz podatak o tome gdje je članak prvi put objavljen. Prilozi za časopis Ekonomska i ekohistorija moraju biti pisani na računalu, u jednoj od verzija programa MS Word (od 6.0 nadalje) ili iznimno u nekom od programa koji su kompatibilni s MS Wordom. Svi tekstovi moraju biti snimljeni na formatu MS Word dokumenta (**.doc). Potrebno je koristiti font Times New Roman. Veličina slova je 12, prored je 1,5. U bilješkama je veličina slova 10, a prored jednostruki (single). Uredništvu je potrebno dostaviti jedan ispis teksta te disketu (ili CD). Članci se mogu predati osobno urednicima ili se šalju na adrese (s naznakom za časopis Ekonomska i ekohistorija): - urednik Hrvoje Petrić, Zavod za hrvatsku povijest, Filozofski fakultet, Ivana Lučića 3, 10000 Zagreb, h.petric@inet.hr ili EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 286 - 289

Ekonomska i ekohistorija

UPUTE SURADNICIMA / INSTRUCTIONS TO CONTRIBUTORS

287

- urednica prof. dr. sc. Mira Kolar, Draškovićeva 23, 10000 Zagreb, mira.kolar@zg.htnet.hr ili - Meridijani, p.p. 132, 10430 Samobor (s naznakom »Za časopis Ekonomska i ekohistorija«), meridijani@meridijani.com. Članci ne bi smjeli prelaziti opseg od dva arka (32 kartice), a autori dobivaju besplatno primjerak časopisa. Tablice, grafički prilozi (crteži, karte i dr.) i fotografije moraju imati numeraciju i takav raspored u tekstu da ih je moguće uvrstiti paralelno s tekstom. Grafički prilozi se prilažu u originalu, svaki na posebnoj stranici, formata do A4. Naslov tablice (skraćeno Tab.) stavlja se iznad, a izvor ispod tablice. Izvorni znanstveni članci u pravilu ne smiju koristiti grafičku dokumentaciju drugih autora. Ako se koristi takva dokumentacija, obavezno je citiranje autora. Pri objavljivanju starih karata i grafika potrebno je navesti autora, izvor ili ustanovu gdje se grafički prilog čuva te signaturu ako ona postoji. Svaki autor je dužan dostaviti sljedeće podatke o članku i sebi: a) naslov članka b) ime(na) autora c) naziv i adresu ustanove u kojoj autor radi d) za članke koji se recenziraju potrebno je priložiti sažetak na hrvatskom i jednom svjetskom jeziku. Sažetak treba sadržavati opći prikaz teme, metodologiju rada, rezultate i kratki zaključak. Treba ga pisati u trećem licu i izbjegavati pasivne glagolske oblike. Optimalan opseg sažetka je tekst koji ima oko 250 riječi e) ključne riječi na hrvatskom i jednom svjetskom jeziku (na kojem je pisan sažetak).

Citiranje i pisanje bilježaka Prezime autora se piše velikim tiskanim slovima (verzal), a ime običnim slovima (kurent). Naslov članka piše se običnim slovima, a naslov djela udesno nagnutim slovima (kurziv). Kod citiranja knjiga i članaka može se, ali i ne mora staviti »str.« ili »s.«. Najbolje je samo pisati broj stranice. Kada se isto djelo ponovno navodi u članku na drugom mjestu, treba upotrijebiti skraćeni naziv, a navodi se samo prvo slovo imena autora i prezime, prvih nekoliko riječi djela ili članka te broj stranica. Drugi način ponovnog citiranja sadrži prezime autora, prvo slovo imena verzalom, godinu izdanja i broj stranice. Ako isti autor iste godine ima dva ili više tekstova, onda se citira godina s dodatkom malog slova po abecedi, 2005.a, 2005.b, 2005.c itd. Na kraju članka se može, ali i ne mora priložiti popis literature i izvora abecednim redom.

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 286 - 289

288

UPUTE SURADNICIMA / INSTRUCTIONS TO CONTRIBUTORS

INSTRUCTIONS TO CONTRIBUTORS »Ekonomska i ekohistorija (Economics and ecohistory)« magazine publishes articles and papers, subject to review and those which are not. Papers, categorized as scientific, must have 2 (two) positive reviews. The reviewed papers are catergorized in the following manner: 1. Original scientific articles, short notes, previous notes, scientific conference presentation - with yet unpublished results of original research in complete or preliminary form; must be laid out so that accuracy of research can be verified. 2. Revised papers - with original, abbreviated, concise and critically viewed summary of a certain field of work or its part, with active participation of the author; his/her original contribution in the field, in comparison to already published papers and their detailed overview, must be included. 3. Professional articles - with useful contributions in the field of expertise, and/or aimed at professionals in that field; this does not have to be an original research. The magazine also publishes articles from the category Materials/Documents, regulated as prepared original documents. The category is proposed by two reviewers. In case they disagree on the category, it will be decided by the Editorial staff. The category is listed and published in the article title/ heading. The editors have the right to make small amendments, corrections and editing of written and graphic material, as long as it doesn’t affect the content and meaning of article in a substantial way. The editorial staff will not be responsible for opinions expressed in articles and published papers. As a rule, the magazine is published twice a year; contributed papers and documents are not returned to senders. »Ekonomska i ekohistorija (Economics and ecohistory)« magazine also publishes reviews on books and periodicals; occasionally, it will publish notes, annotations, comments, reactions etc. Once an article is accepted, the author cannot publish it elsewhere without editorial approval, provided the republishing is done with remarks on where it had been published first. Contributions for magazine must be computer-written, in a Microsoft Word format (Word 6.0 and newer versions); in extreme cases, we accept a MS Word-compatible program; all texts must be in a word-format (***.doc); accepted font is Times New Roman, size 12 with 1,5 paragraph spacing; notes should be lettersize 10, with single spacing. The editors should receive 1 hardcopy printout and a copy on a floppy disk (or CD-ROM).

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 286 - 289

Ekonomska i ekohistorija

UPUTE SURADNICIMA / INSTRUCTIONS TO CONTRIBUTORS

289

Articles and papers can be delivered to the editors in person, or sent to the below listed addresses, with a note - »Ekonomska i ekohistorija« magazine: - Editor Hrvoje Petrić, Institute of Croatian History, Filozofski fakultet, Ivana Lucica 3, HR - 10000 Zagreb, Croatia, e-mail: h.petric@inet.hr, or - Publisher »Meridijani«, Meridijani, p.p. 132, 10.430 Samobor (for »Ekonomska i ekohistorija«), e-mail meridijani@meridijani.com The articles should not exceed the size limit of 60.000 characters (32 pages); authors get a free copy of the magazine. Tables, graphics (designs, charts, etc) and photographs should be numbered and be allocated in the text in a parallel manner, so it can be inserted next to the text. Graphics must be in their original, each on a separate sheet/page of A4 format; the table heading (abbrev. ‘Tab’) should be above the table, and the source below it. In general, original scientific papers cannot use graphic documentation by other authors; if such documentations/graphics is used, the original author should be quoted; in using old maps, charts and graphics, author name should be included, together with the source and/or institution where the original graphics is kept, as well as signature, if existing. Each author must submit the following data on the paper and the author: a) paper title b) author name(s) c) institution name/address the author is employed with d) reviewed articles must be accompanied with a summary in a language the whole text is written in, and additional summary in one of the world’s languages; summary should have a general overview of the topic, methodology, results and short conclusion; it should be in neutral gender, avoiding passive verbs; ideally, it should be a 250 word-summary. e) key words in Croatian language or in another world language (in which the paper was written).

Quotations and remarks Author’s last name is written in printed, capital letters, with first name in small letters; the title should be in small, regular letters, while the the work is in italics; in quoting books and articles, it’s optional to include page, with »p« (page); the best practice is to write the page number only; when the same work is cited in the paper somewhere else, an abbreviated title should be used, with author’s last name and first name initial, first few words of the paper/article and number of pages. Another way to quote is to use the author’s last name, his first name initial (small letters) publication year and page number; if the same author in the same year has 2 or or more texts published, then the year is cited with a letter appendix (ie., 2005a, 2005b, 2005c, etc). Finally, the article/paper may, but not necessarily, be submitted with a list of literature ad sources used in alphabetical order. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA

Volumen 4, Broj 4, str. 286 - 289

Izdano u Hrvatskoj, za nakladnika Petra Somek