još jednom padne u ruke pljačkašima. Opraštajući se s obitelji Checchini koju je smatrala više svojim rođenima nego obitelji sebi pretpostavljenih, plakala je i patila kao da je još jednom otimaju od voljenih.
U Suakinu
Bakhita je bila u agoniji gledajući kako s vidika nestaje prekrasna talijanska obala, ista ona koju je dvije godine prije pozdravila s neopisivom radošću, zemlja koju je tajno ljubila iskazujući poštovanje poput osobe koja obavlja vjerski ritual. Čak je i sada slala poljupce s palube broda. Mala Mimmina ju je oponašala, očito ništa ne shvaćajući, nesposobna da podijeli njezine osjećaje. Hoće li se ikada vratiti, tko zna? Nije izgubila nadu, no u međuvremenu nije mogla svladati tugu. Jedina joj je utjeha bila malena djevojčica koja ju je sve više voljela. Po dolasku u Suakin, Bakhita je svoje vrijeme provodila čuvajući Mimminu i radeći u hotelskom baru. Pitoma kao i uvijek, naviknula se na novi život; njezina urođena dragost i odanost učinila ju je Božjim darom šefovima. No, u srcu joj je i dalje bila čežnja za mirnim životom u Zianigu, divnim vremenima kad je čuvala Mimminu i prisjećala se svojega sela, majke, svih koji su je voljeli, konzula, guvernante i svih događaja iz njezina tužnog i bolnog djetinjstva. Nedostajali su joj Checchinijevi, u čijoj je kući ponovno osjetila obiteljsku ljubav. Novi joj život nije bio miran. Više se nije mogla u tišini posvetiti malenoj djevojčici; trebalo je obaviti mnogo stvari te je čak i noću morala dokasna raditi u baru, među ljudima raznih rasa i stupnja brazovanja, često s Mimminom koja joj se privijala uz skute. U baru se nije osjećala smirenom, ondje je često dolazila u kontakt s pokvarenim i pijanim muškarcima, ali ju je spašavalo njezino jednostavno i suzdržano ponašanje te je kasnije napisala: “Nitko se nikad nije usuđivao ne iskazivati mi poštovanje.”37
Zacijelo ta činjenica nagovještava posebnu zaštitu s nebesa? Možda ju je onaj sjajan lik iz pozadine štitio od moralnih opasnosti, kao što ju je obranio od divljih zvijeri u pustinji? Misterij! Nakon mjeseci provedenih u hotelu, posao gospodina Michielija postajao je sve uspješniji te je ovaj odlučio prodati svoje talijansko imanje i trajno se nastaniti u Suakinu. Kada je Bakhita to saznala, skoro ju je srce izdalo. Zbogom, Italijo! Više je neće nikada vidjeti. Netko bi mogao reći: Nije li Bakhita mogla napustiti Michielijeve i vratiti se da živi s Checchinijevima koji bi je dočekali širom 37 Cf. Summ. D. t., str. 145, paragraf 303.
98