__MAIN_TEXT__
feature-image

Page 1

Bournemouth-ov protokol o

zaštiti i istraživanju masovnih grobnica

1


© 2020 Melanie Klinkner i Ellie Smith Sva prava pridržana. ISBN: 9781858993218 Fotografija naslovnice © 2


Uvodna riječ

Njenog Veličanstva kraljice Noor, povjerenice Međunarodne komisije za nestala lica

Kao povjerenica Međunarodne komisije za nestala lica (ICMP) od 2001. godine, imala sam privilegiju i zadovoljstvo da svjedočim historijskoj promjeni u odgovornosti države prema evidentiranju broja nestalih lica u skladu s vladavinom zakona. Tijekom 1990-tih godina, domaće i međunarodne pravosudne institucije su počele istraživati hiljade slučajeva i odgovarajuće masovne grobnice u bivšoj Jugoslaviji. Time je postavljen temelj za strategije zasnovane na vladavini zakona kako bi se osigurala prava preživjelih lica i ojačalo povjerenje javnosti u sposobnost i spremnost vlada da vode efikasna i poštena istraživanja nestalih osoba. Ta istraživanja su uključivala dosljednu primjenu naučnih metoda u pronalaženju lokacije i identifikaciji nestalih lica. Takođe, u istom razdoblju je postalo očito da odgovarajuća istraživanja nestalih osoba u slučajevima velikih razmjera, bilo sukoba, kršenja ljudskih prava, katastrofa, organizovanog kriminala ili migracija, predstavljaju ulaganje u društvenu povezanost, te oporavak i prevenciju sukoba, kao i održivi mir i sigurnost ljudi. Obaveza sprovođenja efikasnih istraživanja o kršenju i zloupotrebi ljudskih prava leži na državama, bez obzira na to ko je počinio takva kršenja i zloupotrebe. Izostanak istraživanja slučajeva nestalih osoba, uključujući okolnosti njihovog nestanka, predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava nestalih osoba i članova njihovih porodica. To takođe predstavlja opasno ukidanje vladavine zakona. Zbog toga, efikasna istraživanja predstavljaju autentičnu i nužnu obavezu suočavanja s nasljeđem prošlih zločina. Publikacija koja je pripremljena 2008. godine pod vodstvom naučnika sa Univerziteta Bournemouth predstavila je prvu zbirku iskustava i lekcija stečenih u naučnom istraživanju masovnih grobnica. To je bio saradnički poduhvat usmjeren na formulisanje standardnih radnih procedura. Novi Bournemouth-ov protokol o zaštiti i istraživanju masovnih grobnica nastavlja ovu strategiju istraživanja, koja uključuje rad međunarodnih stručnjaka koji predstavljaju različite discipline i organizacije u cilju definisanja standarda po ovom ključnom pitanju. Bournemouth-ov protokol o zaštiti i istraživanju masovnih grobnica čvrsto se zasniva na činjenici da standardi istraživanja i zaštite koji se primjenjuju na masovne

grobnice moraju podržati napore na utvrđivanju istine o onome što se dogodilo i olakšati potragu za pravdom. To se čini kroz istraživanja kojima država daje smisao garancijama ljudskih prava. Kriminalističke istrage redovno predvode napore u pronalaženju lokacije i ekshumiranju masovnih grobnica koje prate oružani sukob, kršenje i zloupotrebu ljudskih prava i druga kriminalna djela. One se fokusiraju na osiguravanje dokaza o zločinima i dio su većeg projekta koji sudovi nazivaju pravom na efikasno istraživanje. Bournemouth-ov protokol o zaštiti i istraživanju masovnih grobnica važan je korak naprijed u pružanju pojašnjenja u pogledu međunarodnih normi i standarda. To će omogućiti veću suradnju među organizacijama u širokom spektru okruženja. Masovne grobnice i mjesta na kojima je došlo do strašnog nasilja i ljudskih gubitaka moraju biti zaštićeni od uplitanja i istraženi prema standardima koji su zakoniti i puni poštovanja. Mi to dugujemo porodicama žrtava i društvu u cjelini. Protokol koji je ovdje predstavljen inspirisan je i duguje veliku zahvalnost mnogim učesnicima koji su uključeni u proces zaštite i istraživanja masovnih grobnica, od pravnih, istražnih i naučnih disciplina do veza sa zajednicom i podršku porodici, svaka sa svojim pravilima i standardima profesionalne prakse. U ime ICMP-a, veliko mi je zadovoljstvo da predstavim Bournemouth-ov protokol o zaštiti i istraživanju masovnih grobnica.

Njeno Veličanstvo kraljica Noor povjerenica Međunarodne komisije za nestala lica

1


Uvod

Dr Agnes Callamard, specijalne izvjestiteljice UN-a za izvansudska, masovna ili arbitrarna pogubljenja Masovne grobnice nisu izolovane nesreće u ljudskoj historiji. One su rasute širom svijeta i u svim regijama. Neke datiraju vjekovima unazad, dok su druge otkrivene tek nedavno. Ipak, sve imaju važne priče za ispričati – istine koje su često ostale neispričane, negirane, zataškane ili pokopane. Kao specijalna izvjestiteljka UN-a koja se fokusira na ljudska prava u kontekstu izvansudskih pogubljenja i masovnih ili arbitrarnih ubojstava, znam da masovne grobnice mogu biti rezultat oružanog sukoba, povezane s kriminalnim aktivnostima ili rezultat zanemarivanja državnih dužnosti. Takođe znam da su mjesta masovnih ubojstava i masovnih pokopa mjesta na kojima su mogla biti počinjena višestruka kršenja ljudskih prava, možda i više puta tijekom vremena. Lična, vjerska, kulturna i historijska značenja mjesta masovne grobnice i događaji oko njenog nastanka razlikuju se od mjesta do mjesta, od pojedinca do pojedinca, od zajednice do zajednice, od zemlje do zemlje. Ali njihov značaj je nesporan i nadilazi granice i generacije. Očuvanje i sjećanje na masovne grobnice dužnost je svih generacija, prošlih, sadašnjih i budućih, kako bi se omogućili dostojanstveni posljednji oprosti i odavanje posljednje počasti. Zato se pod kojim okolnostima ne smije poreći ili zataškati postojanje masovne grobnice, niti oštetiti ili uništiti to mjesto. Ni u kom slučaju se oni koji traže ili govore o masovnim grobnicama ne smiju zatvarati, prijetiti ili ućutkivati. Umjesto toga, mora se preduzeti sveobuhvatan pristup zasnovan na ljudskim pravima. Potrebno je promišljeno postupanje, upravljanje i vođenje koje podržava dostojanstvo umrlih, ublažava patnju porodica i zajednice što je više moguće, omogućava potragu za istinom i pravdom, i predočava svima trajnu obavezu da se više ne ponovi. Bournemouth-ov protokol o zaštiti i istraživanju masovnih grobnica predstavlja veliki doprinos da se to okonča. Njime se pruža prijeko potrebna definicija masovnih grobnica i objedinjuje grane međunarodnog prava kojima se podupiru zakoniti i puni poštovanja napori u zaštiti i istraživanju na načine čiji je cilj dobrobit porodica u ostvarivanju njihovih ljudskih prava na istinu i pravdu. Protokol se zalaže za snažnije uključivanje cijelog niza

normi, standarda i zakona o ljudskim pravima koji se mogu primijeniti na masovne grobnice, postupanje s ljudskim ostacima i interese ugroženih porodica, preživjelih lica, zajednica i nacija. Primjena protokola će pomoći u osiguranju da masovne grobnice, kao i ljudski ostaci u njima, dobiju poštovanje, nediskriminirajući i dostojanstven način postupanja koji zaslužuju od trenutka početnog otkrića i istraživanja preko napora na identifikaciji, i dalje prema potpunijoj potrazi za formalnom pravdom i dugoročnom komemoracijom. Kao međunarodna zajednica, naše postupanje s masovnim grobnicama toliko je često bilo neprikladno, diskriminirajuće ili, naprosto, ravnodušno. To mora prestati. Možemo i moramo učiniti daleko bolje i više, poštovati i zaštititi različite interese i brige porodica, preživjelih lica, zajednica i društava. To je naša zajednička dužnost prema našem zajedničkom čovječanstvu.

Mandat specijalne izvjestiteljice UN-a za izvansudska, masovna ili arbitrarna pogubljenja 2

Dr Agnes Callamard Specijalna izvjestiteljica UN-a za izvansudska, masovna ili arbitrarna pogubljenja


Sadržaj

Cilj i područje primjene protokola

Cilj i područje primjene protokola.......................................... 3 Sveobuhvatni radni principi u zaštiti i istraživanju masovnih grobnica........................................................................ 6 A. Otkriće i sigurno izvještavanje............................................ 8 B. Zaštita........................................................................................... 8 C. Istraživanje.................................................................................. 9 D. Identifikacija............................................................................... 12 E. Vraćanje ljudskih ostataka..................................................... 14 F. Pravda........................................................................................... 15 G. Komemoracija............................................................................ 16 Dodatak 1......................................................................................... 17 Dodatak 2......................................................................................... 18 Dodatak 3......................................................................................... 19 Dodatak 4......................................................................................... 20 Dodatak 5......................................................................................... 21 Dodatak 6......................................................................................... 22

Masovne grobnice su sve jako često nasljeđe sukoba i grubih kršenja ljudskih prava. Za preživjele, potreba da se zna sudbina i mjesto stradanja voljenih, i da dobiju posmrtne ostatke za pokop i/ili dostojanstvenu komemoraciju, može biti ogromna. Ta potreba se sve više prepoznaje kao zakonsko pravo na spoznaju istine. Masovne grobnice sadrže dokaze koji su ključni za djelotvorno ostvarivanje istine, pravde i odgovornosti počinioca. Zbog toga su od vitalnog značaja djelotvorna pravila i procedure za zaštitu, održavanje i istraživanje masovnih grobnica. Međutim, iako trenutno postoji niz pristupa najbolje prakse u radu različitih učesnika na tom području, ne postoje univerzalni, podijeljeni ili zajednički standardi. Ovim se protokolom kroz participativni i konsultativni proces ispunjava taj jaz. Njime se niti dupliraju niti zamjenjuju postojeći dokumenti o principima i dobroj praksi1. Umjesto toga, on nudi jedinstveni inter- i intra-disciplinarni pristup zaštiti i istraživanju masovnih grobnica. Slijedi hronologiju ovih procesa u njihovoj cijelosti s mnoštvom interesnih grupa, disciplina i mehanizama koji se okupljaju za dvojno, uzajamno jačanje svrhe unapređenja istine i pravde, pružajući: (1) Međunarodni protokol o zaštiti i istraživanju masovnih grobnica, koji se temelji na odgovarajućim pravnim odredbama, kombinuje i spaja grane međunarodnog prava o ljudskim pravima, međunarodnog humanitarnog prava i - prema potrebi - međunarodnog krivičnog prava; i

Vidjeti popis takvih relevantnih dokumenata u Dodatku 1.

1

@GraveProtection

massgraveprotection@bournemouth.ac.uk

www.bournemouth.ac.uk/mass-grave-protection

3


(2) akademski komentar protokola, koji odražava potpore i diskusije koje su dovele do različitih odredbi koje su u njemu sadržane. Akademski komentar, objavljen odvojeno, naglašava i proširuje konkurentske perspektive i potrebe koje se javljaju u procesu zaštite i istraživanja masovnih grobnica kako bi se osiguralo da se one u praksi predvide i, gdje je to moguće, ublaže. Korisnici: Protokol je namijenjen da ga koriste liječnici, uključujući, ali ne ograničavajući se na: vladine i državne službenike, osoblje zaduženo za primjenu zakona, zakonske zastupnike, forenzičke stručnjake, zdravstvene radnike, sigurnosno osoblje i stručne učesnike civilnog društva.2 Područje primjene i primjena protokola: posebno za svaki slučaj Kontekstualno područje primjene ovog protokola ograničeno je na masovne grobnice koje nastaju u kontekstu grubih kršenja ljudskih prava i sukoba, kako unutrašnjih tako i međunarodnih. To, međutim, ne isključuje mogućnost da protokol bude relevantan za masovne grobnice nastale iz različitih situacija.3 Žrtve u masovnim grobnicama mogu biti muškarci, žene i/ili djeca. To mogu biti civili i/ili naoružani borci s obje strane u sukobu. Protokol se namjerava primjenjivati bez neprijateljske razlike i bez obzira na političko ili drugo mišljenje, udruživanje s nacionalnom manjinom, pol, seksualnu orijentaciju, rodnu pripadnost, vjeru ili uvjerenje, dob, rasu, boju, jezik, etničku pripadnost, pripadnost, nacionalno ili društveno porijeklo, tjelesni ili mentalni invaliditet, zdravstveni status, imovinsko stanje, rođenje, bračni status ili bilo koju drugu osnovu koju priznaje međunarodni pravni instrumenti. Ne može se reći istraživanje ili ekshumacija „standardne“ ili „tipične“ masovne grobnice. Istraživanja masovnih grobnica su vrlo specifičnog konteksta. To može biti zbog faktora, kao što su geografska i vremenska nadležnost, kao i političko okruženje. Kao rezultat toga, ovaj protokol nije namijenjen da propisuje u pogledu osnovne najbolje prakse u svim slučajevima ekshumacije masovnih grobnica. Protokol radije utvrđuje posebna razmatranja koja su namijenjena podršci i informisanju liječnika dok se bave istraživačkim procesom na razne načine i u svim fazama. U tu svrhu treba napomenuti da se razmatranja sadržana u ovom protokolu ne mogu u potpunosti primijeniti na svako istraživanje. Iako je protokol namijenjen pružanju pomoći na univerzalnoj osnovi, liječnik bi trebalo da odredi primjenljivost specifičnih aspekata protokola posebno za svaki slučaj.

To na minimalnom nivou znači da standardi zaštite i istraživanja koji se primjenjuju na svaku situaciju treba da su dovoljni za ispunjavanje cilja i istine i pravde, tj. treba da su u stanju da se suprotstave mjerodavnom nadzoru. Metodologija Sadržaj protokola je oblikovan iskustvom i doprinosom pozvanih stručnjaka, uključujući forenzičke stručnjake, istražitelje, sudije, tužioce, sigurnosno osoblje/policiju, predstavnike civilnog društva i akademike, što odražava iskustvo zaštite i istraživanja masovnih grobnica, ekspertizu u ljudskim pravima, humanitarno i/ili krivično pravo, kao i geografsku raznolikost.4 Definicije U svrhu protokola dajemo sljedeće radne definicije: • Pojam masovna grobnica, koji nije definisan u međunarodnom pravu, ovdje se koristi kako bi se označilo „mjesto ili određeno područje koje sadrži mnoštvo (više od jednog) pokopanih, potopljenih ili površinski rasutih ljudskih ostataka (uključujući skeletirane, pomiješane i fragmentirane ostatke), gdje okolnosti oko smrti i/ili metode odlaganja tijela nalažu istraživanje njihove zakonitosti“. • Nestale osobe podrazumijeva „osobe koje su nestale kao rezultat sukoba, kršenja ljudskih prava i/ili organizovanog nasilja.“ 5 • Pod žrtvom protokol podrazumijeva „lica koja su, pojedinačno ili kolektivno, pretrpjela štetu, uključujući tjelesnu ili mentalnu povredu, emocionalnu patnju, ekonomski gubitak ili značajno oštećenje svojih temeljnih prava, djelima ili propustima koji krše krivični zakon koji je na snazi u državi ili kao rezultat djela koja predstavljaju grube povrede međunarodnog prava ljudskih prava ili ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava“.6 U skladu s međunarodnim pravom, definicija žrtve koja se koristi u protokolu obuhvata ne samo pojedince koji se nalaze u masovnoj grobnici („primarne“ ili „neposredne“ žrtve) , već i njihove porodice i, kada je to relevantno, zajednice („sekundarne“ ili „posredne“ žrtve). Radi jasnoće, ovaj protokol takođe upućuje na „porodice“, „članove porodica“ i „pogođene zajednice“ kada se određene odredbe na njih odnose.7

To može uključivati forenzičke inicijative građana kada su one pod okriljem ovlašćene stručne organizacije civilnog društva. Političke inicijative mogu takođe „legitimisati“ preživjela lica koja mogu biti uključena u proces istraživanja i ekshumacije i koja možda nisu stručnjaci, ali poduzimaju ekshumacije. Za daljnje razmatranje vidjeti pripadajući akademski komentar. 3 Npr. katastrofe, uključujući katastrofe izazvane ljudskim djelovanjem i smrtne slučajeve kao posljedicu provedbe na granicama ili trgovine ljudima. 4 Informacije o tehnici uzimanja uzorka za stručno učešće mogu se naći u pripadajućem akademskom komentaru. 5 Preuzeto iz Interparlamentarne unije i ICRC-a (2009.), Nestale osobe – priručnik za parlamentarce na stranici 9 i u skladu s mandatom Međunarodne komisije za nestala lica. Kao i kod masovnih grobnica, ne postoji jedna definicija za nestale osobe. Predložena definicija ovdje je manje uska u konceptualizaciji od one koja je utvrđena u Rezoluciji Vijeća sigurnosti UN-a 2019 o nestalim licima kao rezultat oružanih sukoba, koja odražava UNHCR-ovu definiciju 2010 samo za one osobe „koje su nestale kao rezultat međunarodnog ili nemeđunarodnog oružanog sukoba (stav 9.). U isto vrijeme definicija ovdje ne uključuje izričito nestale migrante, temu koja je izvan dosega protokola. 6 Ovo je složena definicija iz Deklaracije UN-a o osnovnim principima pravde za žrtve zločina i zloupotrebe moći, u Aneksu A, 1, i osnovnih načela i smjernica UN-a o pravu na pravni lijek i naknadu za žrtve grubih kršenja međunarodnog prava o ljudskim pravima i ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava, Dodatak V, 8., i odjek je člana 24(1) međunarodne konvencije za zaštitu svih lica od prisilnog nestanka. 7 Tamo gdje se izričito govori o „porodicama“, „članovima porodica“ ili „pogođenim zajednicama“, to ni na koji način ne sugeriše da oni takođe nisu žrtve. Pored toga, prepoznaje se da bi pojedinačni članovi porodice i zajednice mogli i sami biti neposredne žrtve drugih šteta nanetih u širem kontekstu kršenja koja se istražuju, a čiji jedan dio čine masovne grobnice. 2

4


• Pojam porodica, koji nije definisan u međunarodnom pravu, ovdje se koristi kao koncept koji se odnosi na društvenu praksu u određenom kontekstu.8 U svrhu ovog protokola, pripadnost porodici je važno za određivanje, na primjer, najbliže rodbine9, odgovarajućeg primaoca posmrtnih ostataka i izdavanja dokumentacije o pravnom statusu u vezi s nestalim licem. Pripadnost porodici bi trebalo odrediti prema lokalnim zakonima, običajima i/ili praksama. • Forenzika (vjerna doslovnom značenju „na otvorenom sudu“ ili „javnosti“) podrazumijeva naučnu, pravnu i društvenu oblast pokretanjem predmeta na i pred sudove i/ili druge sudske mehanizme (kao što je mrtvozornik). Format protokola Dokument obuhvata različite hronološke procese koji se primjenjuju na zaštitu i istraživanje masovnih grobnica, slijedeći normativni pristup, a samim tim i sadržaj protokola ima izričit temelj u međunarodnim pravnim okvirima i principima. Svaki će odjeljak stoga započeti plavim okvirom u kojem su navedene osnovne normativne odredbe proizašle iz međunarodnog prava10 (međunarodne norme), čime se osigurava pravna podloga za predloženi sadržaj protokola. Pravni osnov Polazišna tačka protokola u cjelini je obaveza država da vrše pretrage i istražuju. Međunarodne norme Dužnost vršenja pretrage i istraživanja Prema zakonu o ljudskim pravima, države su dužne da vrše pretrage i istražuju kada je povrijeđeno pravo pojedinca i njegova zaštita. Pravo na život i zabrana mučenja ili drugog okrutnog, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja uključuju proceduralne dijelove koji zahtijevaju efikasno istraživanje (ICCPR11, članovi 6. i 7). Prema regionalnom zakonu o ljudskim pravima, istraživanje mora biti brzo, nezavisno, temeljno, nepristrasno i transparentno. Njegovi nalazi se moraju „zasnivati na temeljnoj, objektivnoj i nepristrasnoj analizi svih relevantnih elemenata.“12

Član 24(3) međunarodne konvencije za zaštitu svih lica od prisilnog nestanka (CED13) zahtijeva od država stranaka da „preduzmu sve odgovarajuće mjere za traženje, pronalaženje lokacije i oslobađanje nestalih lica, a u slučaju smrti, pronalaženje lokacije, poštovanje i vraćanje njihovih posmrtnih ostataka“. To je trajna obaveza dok se ne utvrdi sudbina i/ili boravište nestalih leca (CED-vodeći principi14, princip 7). Uopšteno, dužnost sprovođenja efikasnog istraživanja obaveza je sredstava, a ne rezultata.15 Međunarodno humanitarno pravo zahtijeva potragu za mrtvima (na primjer, GC I, član 15; GC II, član 18 i 21; GC IV, član 16; Dodatni protokol I, član 17(2)) i nestalima (Dodatni protokol I,član 33(2)16. Prema običajnom međunarodnom humanitarnom pravu, svaka strana u sukobu, bilo međunarodna ili unutrašnja, dužna je „poduzeti sve izvedive mjere kako bi se uzela u obzir lica prijavljena kao nestala uslijed oružanog sukoba“ (CIHL17 pravila 2006, pravilo 117).

Uzimajući u obzir da se masovne grobnice mogu nalaziti u kontekstima s loše opremljenim ili nepostojećim mehanizmima, preopterećenim pravosuđem, nesigurnošću i mnoštvom konkurentskih, istodobnih potreba, postoji izričiti zahtjev za domaćim zakonodavstvom i uspostavom posebnih institucija. Takvo zakonodavstvo i institucije se smatraju preduslovima za djelotvoran odgovor na sve slučajeve nestalih osoba. Međunarodne norme: Zakonodavstvo o nestalim osobama i posebno nadležno tijelo za nestale osobe CED zahtijeva da nadležna tijela posjeduju službene evidencije i registre svih lica koja su lišena slobode (član 17(3)). Registri i upravljanje bazama podataka moraju poštovati privatnost žrtava i povjerljivost podataka (CED - vodeći princip, 11(8)).

ICRC Nacrt zakona o nestalim osobama koristi pojam „srodnik nestalih osoba“ koji upućuje na odredbe primjenljivog domaćeg zakonodavstva i u skladu s njima (Međunarodni komitet Crvenog krsta (ICRC) (2009), Vodeći principi/Nacrt zakona o nestalim osobama, član 2(2) (skraćeno ICRC Nacrt zakona o nestalim osobama). 9 Uključujući genetski srodne i neposredno najbliže rodbine (masakr u zajednici Pueblo Bello u Kolumbiji, presuda o meritumu, reparacijama i troškovima, Međuamerički sud za ljudska prava, serija C br. 140 (31. januara 2006.), stav 273. i 274. 10 Popis normativnih odredbi stoga može biti samo indikativan. 11 Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (usvojen 19. decembra 1966., stupio na snagu 23. marta 1976.) 999 UNTS 171 (skraćeno ICCPR). Vidjeti takođe Komitet UN-a za ljudska prava (HRC), opšta napomena br. 36, član 6. (pravo na život) CCPR/C/GC/35 (3. septembra 2019.), stav 58. 12 Kukhalashvili i drugi protiv Gruzije, presuda, ECtHR predstavka br. 8938/07 i 41891/07 (2. maj 2020.) stav 130. 13 Međunarodna konvencija o zaštiti svih lica od prisilnog nestanka (usvojena 12. januara 2007. stupila na snagu 23. decembra 2010.)) UN Dok. A/ RES/61/177 (20. decembar 2006.) (skraćeno CED). 14 Komitet Ujedinjenih nacija za prisilni nestanak, vodeći principi za traženje nestalih osoba (8. maj 2019.) UN Dok. CED/C/7, princip 7 (dalje u tekstu CED-vodeći principi). 15 Da Silva protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda Velikog vijeća, ECtHR predstavka br. 5878/08 (30. mart 2016.) stav 231–238, u kojem je dat sažetak zahtjeva Velikog vijeća za efikasnu istragu. 16 Ženevska konvencija (I) o poboljšanju stanja ranjenih i bolesnih u oružanim snagama na terenu (usvojena 12. avgusta 1949.) 75 UNTS 31 (skraćeno GC I); Ženevska konvencija (II) o poboljšanju stanja ranjenih, bolesnih i brodolomaca oružanih snaga na moru (usvojena 12. avgusta 1949.) 75 UNTS 85 (skraćeno GC II); Ženevska konvencija (IV) o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata (usvojena 12. avgusta 1949.) 75 UNTS 288 (skraćeno GC IV); i Protokol dodat Ženevskoj konvenciji od 12. avgusta 1949., i koji se odnosi na zaštitu žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokol I) (usvojen 8. juna 1977., stupio na snagu 7. decembra 1979.) 1125 UNTS 17512 (skraćeno Dodatni protokol). 17 Henckaerts J-M. i Doswald-Beck L., (2006) Običajno međunarodno humanitarno pravo, knjiga I: Pravila (skraćeno CIHL pravila). 8

5


Predlaže se imenovano nadležno tijelo za nestale osobe za koordinaciju napora u potrazi za nestalim osobama (Zakon o nestalim osobama BIH18 član 7, vidjeti takođe CED-vodeći principi 12(1) i 12(3)) i potrebna odgovarajuća ekspertiza, uključuju odgovornost za zaštitu masovnih grobnica, istraživanje i vraćanje ljudskih ostataka. Takođe, treba da pruži sigurne mehanizme za prijem zahtjeva za traženje (ICRC Nacrt zakona o nestalim osobama19, član 12 i 12(3)) i napravi registar nestalih osoba i povezanih informacija. Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 2019 naglašava potrebu za „donošenjem zakonodavstva“ (UNSC 247420 na stranici 2) na domaćem nivou kako bi se odgovorilo na problem nestalih osoba. Zakonodavstvo mora biti nediskriminirajuće, koje osigurava zaštitu, istraživanje i identifikaciju svih pojedinaca u najvećoj mogućoj mjeri. Iako državne vlasti ne moraju uvijek imati već postojeće strukture za rješavanje izuzetnih okolnosti masovnih grobnica prije sukoba, zloupotreba ljudskih prava ili katastrofa, još uvijek postoji neki primjenljivi pravni okvir u kojem se procesi uređuju zakonima, zakonodavstvom i praksama pogođene zemlje.21 Osim ako međunarodni pravni mandat ima prednost, poštovanje i pridržavanje tih zakonskih propisa primjenjivaće se na sve učesnike. Oni će upravljati pitanjima o tome ko ima pravo tražiti nestale osobe i zahtijevati istraživanje masovnih grobnica i diktiraće proces vraćanja ljudskih ostataka. Upozorenje o zaštiti i istraživanju masovnih grobnica Uprkos postojanju zakonskih prava, istraživanja masovnih grobnica su obaveza sredstava, a ne rezultata (tj. najbolji napor i zavisnost od raspoloživih resursa). Istraživanje masovne grobnice je obično vrlo složen, dugotrajan i skup proces, koji zahtijeva značajno planiranje, koordinaciju, resurse, službeno odobrenje i političku volju. Samo istraživanje će vjerovatno uticati na više interesnih grupa, uključujući, ali ne ograničavajući se na pojedina preživjela lica i porodice; svjedoke; grupe žrtava; pogođene zajednice; specijalizovane agencije; nevladine organizacije; lokalne, regionalne i nacionalne vlasti i državne agencije; i međunarodne subjekte kao što su istražne komisije UN-a i međunarodne organizacije. Kao rezultat toga, postojaće širok spektar pojedinačnih, kolektivnih i društvenih interesa i potreba, koji možda neće biti kompatibilni ili lako pomirljivi. Osim toga, u situacijama velikih razmjera možda neće biti moguće izvući, identifikovati i vratiti u otadžbinu sve žrtve iz masovne grobnice, a to će vjerovatno imati posljedice na porodice nestalih i pogođenih zajednica.

To takođe može uticati na percepciju pravde i aktivnosti traženja pravde kako na domaćem, tako i na međunarodnom nivou, gdje ekshumacija predstavlja aspekt pravosudnog procesa.22

Sveobuhvatni radni principi u zaštiti i istraživanju masovnih grobnica Pored faktora naznačenih u ovom protokolu koji se primjenjuju u različitim fazama procesa zaštite i istraživanja, postoji niz sveobuhvatnih radnih principa koji trebaju u cijelosti informisati i voditi proces(e), primjenjujući se u svim fazama, na sve učesnike, na nacionalnom i međunarodnom nivou. Iako su odvojeno navedeni u nastavku, u praksi su međusobno povezani. (1) Ne nanosi štetu Pristup „ne nanosi štetu“ podupire sve ostale radne principe i zahtijeva razumijevanje mogućeg(ih) načina na koje bi prisustvo i provedba istraživanja masovne grobnice mogli uticati na širi kontekst i okolinu, zajedno s ocjenom načina kojima se mogu izbjeći i/ili ublažiti negativni uticaji gdje god je to moguće. Kao intervencije u okviru ljudskih prava, sukoba i postkonfliktnih okruženja, takvi postupci će sami po sebi činiti sastavni dio šire dinamike konteksta njihovih postupaka. Zajednice mogu prolaziti kroz brze društvene promjene, što bi moglo uključivatiodređeni stepen fluidnosti u društvenim i moćnim strukturama i ponovno uspostavljanje društvenih normi. Pristup „ne nanosi štetu“ će u tim okolnostima aktivno nastojati da se izbjegne potkopavanje postojećih struktura i odnosa koji su ključni za održavanje mira i suživota u zajednici. Takođe, treba nastojati da se izbjegne stvaranje nejednakosti ili percepcije pristrasnosti ili favorizovanja, uključujući u odnosu na status i resurse, ili da se učvrste postojeće nejednakosti, uključujući i rodnu pripadnost. To će uključiti jasno poštovanje i, gdje je to moguće, poštovanje kulturnih osjetljivosti i normi, pri čemu poznata vjerska uvjerenja žrtava i/ili njihovih porodica treba uzeti u obzir što je više moguće i u mjeri u kojoj oni ne utiču negativno na postizanje efikasnog istraživanja. (2) Fizička i emocionalna sigurnost Fizička i emocionalna sigurnost istraživačkog tima, porodica nestalih, svjedoka i bilo koje druge strane uključene u istraživanje je najvažnija. Sigurnost, dostojanstvo, privatnost i dobrobit žrtava i njihovih porodica mora ostati ključna briga svih učesnika bez razlike. To može zahtijevati inicijative za podršku fizičkoj i psihološkoj sigurnosti, uključujući donošenje odgovarajućih preporuka i usvajanje razmotrenih pristupa prilikom obavljanja razgovora s potencijalno traumatizovanim osobama. Osim toga, potrebno je voditi računa da se učestalost proživljavanja trauma i drugi negativni emocionalni uticaji na članove tima svedu na najmanju moguću mjeru i na njih odgovori.23

Bosna i Hercegovina: Zakon o nestalim osobama (21. oktobar 2004.), Službeni glasnik Bosne i Hercegovine 50/04. ICRC Nacrt zakona o nestalim osobama. 20 UNSC, Rezolucija 2474, od 11. juna 2019., UN Dok. S/RES.2474. 21 Vidjeti, na primjer, Interpol (2018) Vodič za identifikaciju žrtava katastrofe, Dio B, Dodatak 1, odjeljak 4.1. 22 Povezanost porodice i zajednice, uključujući upravljanje očekivanjima, detaljnije se obrađuje u nastavku, u sveobuhvatnim principima i u odjeljku C ovog protokola. 23 Vidjeti, na primjer, OHCHR, Priručnik za praćenje ljudskih prava, poglavlje 12, koji sadrži detaljne smjernice za obavljanje razgovora s traumatizovanim osobama, kao i brigu o sebi. 18 19

6


Potrebno je razviti i posebne strategije i aktivnosti zaštite. Potrebno je da javnost bude upoznata s postojanjem mjera zaštite kako bi se pružila sigurnost i ohrabrilo njihovo učešće u istraživanju. Tamo gdje prevladavajuće sigurnosno stanje dozvoljava, određeni sadržaj mjera zaštite koje se odnose na porodice žrtava i buduće svjedoke takođe mora biti na raspolaganju javnosti. Osobe koje neposredno učestvuju u bilo kojem istraživanju moraju biti upoznate sa sadržajem odgovarajućih mjera zaštite, uključujući sva ograničenja režima zaštite koja se nude kako bi se bilo kakva uključenost u istraživanje zasnivala na informisanoj odluci. Poštovanje dostojanstva žrtava uključuje puno poštovanje i pažljivo postupanje s ljudskim ostacima. Pitanje sigurnosti treba redovno preispitivati. (3) Nezavisnost i nepristrasnost Nediskriminirajući i nepristrastan pristup treba primjenjivati na sve.24 Da bi se istraživanje moglo smatrati zakonitim u očima pogođene zajednice, a time i poboljšao angažman zajednice, podrška vladavini prava i javnoj odgovornosti, svaki istraživački tim ne samo da mora djelovati nezavisno i nepristrasno, već se mora i vidjeti da to čine. U mjeri u kojoj je to moguće, istraživački timovi moraju nastojati da izbjegnu, ograniče ili ublaže situacije koje bi njihove aktivnosti mogle učiniti podložnima percepciji političke, vjerske ili etničke pristrasnosti ili kontrole. Međutim, treba napomenuti da se masovne grobnice obično događaju u krajnje napetom političkom i/ili kulturnom kontekstu, koji se još uvijek može odvijati u vrijeme istraživanja. Kao rezultat toga, istraživački timovi moraju biti svesni da ekshumacija određenog groba može sama po sebi dovesti do percepcije pristrasnosti u nekim sektorima društva. (4) Povjerljivost Uvjeravanja i poštovanje povjerljivosti u vezi s ličnim podacima i drugim identifikacionim podacima mogu biti ključni u izgradnji povjerenja i pružanju sigurnosti porodicama osumnjičenih žrtava, i mogli bi biti od ključne važnosti za osiguranje izvještavanja o mogućim lokacijama masovnih grobnica, identitetu nestalih rođaka i pružanja podataka o nestalim osobama i referentnim DNK uzorcima. Potrebno je utvrditi procedure za povjerljivost koje će svi članovi istraživačkog tima razumjeti i primjenjivati. Odredbe o procedurama povjerljivosti moraju biti u skladu s nacionalnim odredbama, saopštene pogođenim zajednicama i javno dostupne. Porodice nestalih i drugi članovi zajednice takođe moraju biti upoznati s ograničenjima procedura povjerljivosti. Tamo gdje procesi identifikacije i/ili istražni procesi podrazumijevaju potrebu ili obavezu dijeljenja podataka, proces, priroda i svrha dijeljenja moraju biti vidljivi u najranijoj mogućoj fazi. Svako dijeljenje podataka treba ograničiti samo na one pojedince i tijela koja su potrebna kako bi se osiguralo postizanje ciljeva procesa ekshumacije, i u mjeri u kojoj su se saglasili dotični pojedinac(i).

(5) Transparentnost Sve faze istraživanja, ekshumacije, identifikacije i vraćanja ljudskih ostataka moraju biti što transparentnije za sve strane koje su uključene u napore zaštite i istraživanja, porodice nestalih i javnost. Transparentnost će poslužiti kao podrška javnom nadzoru procesa. Uspostava jasnih, transparentnih i dostupnih formalnih procedura i protokola za vođenje procesa biće od ključne važnosti. Tamo gdje su stručni liječnici članovi statutarnih/ regulatornih tijela, procesi kojima ta tijela potvrđuju kompetentnost članova takođe moraju biti dostupni i transparentni kako bi se poboljšala percepcija javnosti i porodice o kredibilitetu liječnika. Tamo gdje je primjenljivo, mora biti na raspolaganju posebna akreditacija naučnih laboratorija koje se koriste za ispitivanje ljudskih uzoraka ili materijala, zajedno sa svim postojećim naučnim, tehničkim i administrativnim procedurama koje je laboratorija usvojila. Sva ograničenja transparentnosti bi trebala biti strogo nužna, u skladu s pravima žrtava i njihovih porodica na dostojanstvo i povjerljivost i da služe legitimnoj svrsi, uključujući sigurnost svih uključenih aktera i potencijalnih učesnika. (6) Komunikacija Rano uspostavljanje i održavanje komunikacionih strategija i kanala (uključujući putem društvenih medija) s pogođenom zajednicom, medijima i širom javnošću je ključno za ostvarivanje povjerenja, dobre volje i legitimiteta za rad, i omogućiće dostavljanje drugih vitalnih aspekata, uključujući izvještavanje - i o lokacijama grobova i o nestalima - kao i učestvovanje u procesima identifikacije i istraživanja. Jasna i stalna komunikacija takođe pruža platformu za transparentnost. Komunikacione strategije bi trebalo idealno predvidjeti i prilagoditi dvosmjerni protok informacija, i uključivati redovna ažuriranja. (7) Realna očekivanja Porodice nestalih mogu imati velike nade da će njihovi voljeni biti identifikovani i da će im se vratiti za dostojanstvenu komemoraciju. Međutim, u praksi identifikacija i vraćanje ljudskih ostataka nisu uvijek mogući, a očekivanjima treba upravljati što je više moguće kako bi se osigurao kontinuirani angažman i podrška procesu ekshumacije. Poteškoće mogu biti posebno izražene u situacijama kada su zvjerstva počinjena u velikim razmjerima, gdje postoji mnoštvo masovnih grobnica i nestalih osoba, gdje grobovi ostaju neotkriveni i/ili gdje će ograničeni kapacitet i resursi vjerovatno ograničiti napore na ekshumaciji i/ili identifikaciji. Sve strane koje su uključene u zaštitu i istraživanje masovne grobnice treba da izbjegavaju preuzimanje obaveza prema porodicama koje možda neće moći održati.

To bi posebno moglo dovesti do usvajanja različitih istraživačkih pristupa u slučajevima, na primjer, žena, starijih, traumatizovanih osoba i/ili djece, u kojima postoje činjenične nejednakosti ili poteškoće u praksi.

24

7


A. Otkriće i sigurno izvještavanje Međunarodne norme Prema međunarodnom pravu o ljudskim pravima, CED zahtijeva domaću primjenu suvislog prava na prijavu, kako bi se osiguralo da osoba koja tvrdi da se dogodio prisilni nestanak može prijaviti činjenice nadležnim tijelima uz pružanje odgovarajuće zaštite (CED član 12(1)). Čak i bez formalnog prigovora, sve dok postoje opravdani razlozi za sumnju da je došlo do prisilnog nestanka, nadležna tijela su dužna to istražiti (CED, član 12(2)). Prema međunarodnom humanitarnom pravu, strane u sukobu moraju evidentirati sve identifikacione podatke prije pokopa ljudskih ostataka i označiti lokaciju groba (CIHL pravila, pravilo 116; GC IV, član 130).

Pokretanje istraživanja masovne grobnice može zavisiti od toga da su nadležna tijela prvo obaviještena o sumnji na postojanje masovne grobnice. Domaći sistemi mogu čak odrediti obavezu izvještavanja.25 Međutim, takvi izvještaji ne moraju uvijek biti dostupni tamo gdje „doušnik“ (koji može ili ne mora biti srodnik nestale osobe) želi ostati neotkriven ili nepoznat vlastima. Sigurno izvještavanje: Potrebno je osigurati sigurne procese za obavještavanje nadležnih tijela.26 Pojedinci ili agencije mogu biti prvi koji će otkriti ili čuti izvještaje o sumnjivoj masovnoj grobnici. Izvještavanje može uključivati ili bi trebalo da pokrene snimanje lokacije sumnjive masovne grobnice. To se može postići geometarskim uslugama i alatima koji snimaju koordinate i lokacije za određivanje mjesta, kao što su: • Sistem globalnog pozicioniranja (GPS) ili vojni koordinatni sistem (MGRS); • Mape na mobilnom telefonu; • Metapodaci s fotografija snimljenih pametnim telefonima. Preliminarno dokumentovanje lokacije može se izvršiti putem: • Fotografija; • Video zapisa; • Pisanog ili zvučnog zapisa lokacije; • Crteža ili identifikacije na mapi. To mogu učiniti osobe koje prvi reaguju, novinari ili mještani koji su uočili moguću lokaciju.27 To dalje treba

da nastave istražne agencije/službenici koji vrše početnu procjenu lokacije. Oprema, kao što su dronovi, sateliti i druge neinvazivne tehnologije snimanja, ako je dostupna, može dodatno pomoći u dokumentaciji.

B. Zaštita Međunarodne norme Za sprovođenje efikasnog istraživanja, uključujući osiguravanje cjelovitosti dokaza prikupljenih s lokacije, neophodno je da treće strane (uključujući one koji su prve reagovale) ne diraju ili poremete masovnu grobnicu. CED član 12(3) (a) propisuje da nadležna tijela imaju „potrebne ovlasti i resurse za efikasno sprovođenje istraživanja, uključujući pristup dokumentaciji i drugim informacijama važnim za njihovo istraživanje“ (naglasak je dodat). Sudska praksa u području ljudskih prava naglašava dužnu pažnju i predlaže da „nadležna tijela moraju preduzeti korake koje su im razumno dostupni kako bi osigurali dokaze“.28 Prema međunarodnom humanitarnom pravu, član 34(2) (b) Dodatnog protokola I zahtijeva zaštitu grobnih mjesta. Takođe je potrebno „preduzeti sve moguće mjere kako bi se spriječilo uništavanje umrlih“, zbog čega je skrnavljenje ili sakaćenje mrtvih tijela kategorički zabranjeno (CIHL pravila, pravilo 113; ICC St. član29 8(2)(b)(xxi) i 8(2)(c) (ii) kao ratni zločin); i potrebno je uklanjanje mrtvih tijela s puno poštovanja, uključujući poštovanje i održavanje grobnica (pravilo 115). Krađa od mrtvih, čak i bez dodatnog krivičnog djela ubijanja, predstavlja zločin.30

Zaštita lokacije je najvažnija za očuvanje cjelovitosti ostataka i dokaza i istražnih linija, ali istovremeno može privući pažnju na masovnu grobnicu kao mjesto interesa, čime se povećava opasnost od uništavanja dokaza. Nestručna ekshumacija može dovesti do miješanja, nepotpunog prikupljanja dokaza potrebnih za identifikaciju i/ili svrhe kriminalističke istrage, nedostatka prikupljanja podataka odgovarajućim dokaznim standardima i povećanog post mortem oštećenja posmrtnih ostataka. Nepravilno vraćanje tijela takođe može podrazumijevati postupanje bez poštovanja (uključujući mišljenje javnosti) i pogoršati porodične traume. Zaštita se može zakloniti od neovlašćenih grafičkih i uznemirujućih slika koje se snimaju i distribuiraju.

Vidjeti, na primjer, Irački zakon br. 13 iz 2015.,Zakon o djelima i zaštiti masovnih grobnica, koji izmjenama i dopunama mijenja zakon br. 5 iz 2006., Zaštita masovnih grobnica, član 9. Slično tome, Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine iz 2003 prema članu 231a kažnjava zatvorom neprijavljivanje lokacije masovne grobnice (Bosna i Hercegovina: Zakon o krivičnom postupku (27. jun 2003.), Službeni glasnik Bosne i Hercegovine 37/03). 26 ICMP, na primjer, nudi Online centar za upite i preko svog lokatora lokacije svako može prijaviti na ovaj način. 27 Usklađenost globalnih prava (2016), Osnovni istražni standardi za osobe koje prve reaguju na međunarodne zločine. 28 Treskavica protiv Hrvatske, presuda, ECtHR predstavka br. 32036/13 (12. april 2016.) stav 60, uz napomenu da to uključuje i forenzičke dokaze. Informacije o tome kako postupati s mogućim mjestom zločina nalaze se u Priručniku o pomaganju u međunarodnim kriminalnim istragama iz 2011. u odjeljku 7.1. o osiguravanju mjesta zločina, stranica 65.Minnesota protokoli navode da „[m]jesto zločina treba osigurati što je prije moguće, a neovlašćenom osoblju neće biti dozvoljen ulazak“ (stranica 14, stav 59). 29 Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda (usvojen 17. jula 1998., stupio na snagu 1. jula 2002.) 2187 UNTS 3 (skraćeno ICC St.). 30 Pohl i sar. Američki vojni sud u Nuremberg-u (3. novembar 1947.). 25

8


Zaštita dodatno štiti ljudske ostatke od kontaminacije, skrnavljenja, pljačke, strvinara i pomjeranja/premještanja tijela na sekundarne lokacije, na kojima počinilac nastoji da izbjegne otkrivanje. Neovlašćeni ulazak i neovlašćeno mijenjanje mogu predstavljati krivično djelo u okviru domaćeg sistema.31 Preduslovi za efikasan režim zaštite: • Provjera izvještaja i dokaza putem triangulacije s drugim izvorima. • Mapiranje i dokumentovanje masovnih grobnica u pogledu njihovog opsega i lokalnog konteksta u kojem se nalaze. Neophodni koraci zaštite mogu uključivati: • Osiguranje lokacije i osiguravanje pristupa: treba tražiti i dobiti zakonsku dozvolu32 za pristup zemljištu. To takođe može zahtijevati povezanost i pristanak zajednice u praksi. Na pristup može uticati prisustvo kulturno značajnih mjesta, geografski faktori i kontrola. Opasnosti svojstvene lokaciji mogu uključivati neeksplodirana ubojna sredstva i zagađivače. • Mjere zaštite mogu uključivati: ogradu za osiguranje spoljašnjeg oboda; vodoravno pokrivanje za zaštitu površinskih ostataka i čuvare i nadzor lokacije. Takve mjere također zavise od vremenskog perioda od otkrića do istraživanja, lokalnog konteksta i osjetljivosti lokacije (tj. izloženosti elementima i životinjama). Osiguranje lokacije može zahtijevati sigurnosne mjere za one koji nude mjere zaštite, jer javno mnijenje može biti protiv njih. • Fizički pristup možda neće uvijek biti moguć, na primjer, ako istražitelji ne mogu ući u zemlju. Nadzor izvan lokacije putem satelitskih snimaka može biti jedina dostupna mjera zaštite. Zaštitu bi trebalo osigurati bez obzira da li je na lokaciji došlo do neovlašćenih promjena.

C. Istraživanje Međunarodne norme Prema zakonu o ljudskim pravima, obaveza sprovođenja efikasnog istraživanja znači da istraživanje mora biti nezavisno i adekvatno (na primjer, CED član 12), sposobno da utvrdi činjenice i identifikuje odgovorne.33 To uključuje osiguravanje forenzičkih dokaza i obdukcija za potpunu, tačnu evidenciju i nezavisnu analizu povreda i uzroka smrti.34 Istraživanje mora imati dovoljno ovlasti za prikupljanje informacija i pozivanje službenika na odgovornost. Ono se mora sprovoditi bez odlaganja; opšte, to je trajna obaveza istraživanja35, ali obaveza sredstava, a ne ciljeva.36 Međuamerički sud za ljudska prava naglašava potrebu za istraživanjem koje bi uzelo u obzir širi kontekst i složenosti koje okružuje događaje37 kako bi se postigla „najpotpunija moguća historijska istina, uključujući utvrđivanje obrazaca kolektivnog djelovanja“38 u skladu s pravom na spoznaju istine (na primjer, CED član 24(2)).CED dalje navodi u članu 12(4) da države članice trebaju „preduzeti potrebne mjere za sprečavanje i sankcionisanje dijela koja sprečavaju sprovođenje istraživanja. „Prema potrebi, to može uključivatimeđunarodnu saradnju između država i relevantnih agencija (CED-vodeći principi, princip 3(4)). Istraživanja koja slijede isključivo humanitarne ciljeve možda sami po sebi nisu dovoljni za ispunjavanje standarda efikasnog istraživanja“, kao što zahtijeva Evropska konvencija član 2.39 Prema Orentlicher principima40; „[i] bez obzira na bilo koji pravni postupak, žrtve i njihove porodice imaju neotuđivo pravo da saznaju istinu o okolnostima u kojima su se dogodili prekršaji i, u slučaju smrti ili nestanka, sudbina žrtava“. Prema međunarodnom humanitarnom pravu, porodice imaju pravo biti obaviještene o sudbini članova svoje porodice i mogu se obratiti državi za pružanje informacija (član 32 Dodatnog protokola I). Pravilo 117 CIHL pravila sugerišu da i kod međunarodnog i nemeđunarodnog oružanog sukoba, strane u sukobu „moraju preduzeti sve izvedive mjere kako bi se uzele u obzir osobe prijavljene kao nestale“.

Vidjeti, na primjer, Irački zakon br. 13 iz 2015.,Zakon o djelima i zaštiti masovnih grobnica, koji izmjenama i dopunama mijenja zakon br. 5 iz 2006., Zaštita masovnih grobnica. 32 Principi 10(3) Vodećih načela za traženje nestalih osoba iz 2019. zahtijeva neograničen pristup nadležnim tijelima, uključujući „puna ovlašćenja za obavljanje nenajavljenih posjeta svim mjestima na kojima nestala osoba može biti, uključujući vojne i policijske objekte i privatne prostorije“. To bi, prema potrebi, trebalo uključivati„očuvanje lokacija relevantnih za pretragu“ (isto). 33 Kukhalashvili i drugi protiv Gruzije, presuda, ECtHR predstavka br. 8938/07 i 41891/07 (2. april 2020.) stav 129. 34 Isto, stav 129. 35 Aslakhanova i drugi protiv Rusije, presuda, ECtHR predstavka br. 2944/06 i 8300/07, 50184/07, 332/08, 42509/10 (18. decembar 2012.) stav 230. 36 Da Silva protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda Velikog vijeća, ECtHR predstavka br. 5878/08 (30. mart 2016.) stav 231–238, u kojem je dat sažetak zahtjeva Velikog vijeća za efikasnu istragu. 37 Masakri u zajednici El Mozote i drugim mjestima protiv Salvadora, presuda o meritumu, reparacijama i troškovima, Međuamerički sud za ljudska prava, serija C br. 252 (25. oktobar 2012.) stav 299. 38 Valle Jaramillo i sar. protiv Kolumbije, presuda o meritumu, reparacijama i troškovima, Međuamerički sud za ljudska prava, serija C br. 192 (27. novembar 2008.) stav 102. 39 Kipar protiv Turske, presuda Velikog vijeća, ECtHR predstavka br. 25781/91 (10. maj 2001.) stav 135. 40 Komisija Ujedinjenih nacija za ljudska prava, Izvještaj nezavisnog stručnjaka o ažuriranju Spisa principa za borbu protiv nekažnjavanja (18. februara 2005.) UN Dok. E/CN.4/2005/102/Add.1 (skraćeno Orentlicher principi) Princip 4. 31

9


(2) Planovi za pristup zajednici i ublažavanje štetnih uticaja Smjernice za kriminalna istraživanja iz 2019. godine kao rezultat kršenja međunarodnog humanitarnog prava41 zahtijevaju istražne standarde kako bi bili u skladu s principima nezavisnosti i nepristrasnosti (Smjernica 7); temeljnosti (Smjernica 8); ažurnosti (Smjernica 9) i transparentnosti (Smjernica 10) s Međunarodnim krivičnim sudom kojima se od istražitelja zahtijeva da „poštuju najviše standarde integriteta i postupanja“.42 Istraživanja masovne grobnice mogu biti sastavni dio efikasnog šireg istraživanja mogućih ubistava. Informacije o kontekstu masovne(ih) grobnice(a) koje pružaju svjedoci, članovi zajednice i preživjeli mogu sadržati neprocjenjive informacije za zaštitu i istraživanje grobnica.43 Minnesota protokoli utvrđuju sljedeće minimalne zahtjeve za istraživanje mogućih ubistava: „(a) identifikovati žrtvu (žrtve); (b) oporaviti i sačuvati sve materijalne dokaze o uzroku smrti, identitetu jednog ili više počinioca i okolnostima oko smrti; (c) identifikovati moguće svjedoke i pribaviti njihovo svjedočenje u vezi sa smrću i okolnostima oko smrti; (d) utvrditi uzrok, način, mjesto i vrijeme smrti i sve ostale okolnosti. (…) i (e) utvrditi tko je bio umiješan u smrt i njihovu individualnu odgovornost za smrt“ (u D.1.25. stranica 7, fusnote su izostavljene). Posebna pitanja koja treba uzeti u obzir u dobroj praksi istraživanja masovne grobnice: Faza planiranja (1) Sveobuhvatna razmatranja o planiranju • Koji subjekt preuzima cjelokupnu odgovornost za masovne grobnice u kontekstu šireg napora potrage za nestalim osobama?44 • Ko treba da planira proces ekshumacije masovne grobnice, identifikacije i vraćanja ljudskih ostataka? • Koji je opseg planiranog istraživanja? • Koje multidisciplinarne timove treba okupiti s kojim nivoima odgovornosti?45 • Koji će dodatni subjekti ili nadležna tijela vjerovatno biti uključeni i kako će oni biti kolektivno koordinisani? • Kako istraživanja masovne grobnice odgovara ostalim/ širim istražnim aktivnostima?46

• Izgradnja odnosa i povjerenja kroz pažljivo objašnjenje svrhe istraživanja i procesa i upravljanje realnim očekivanjima je od ključne važnosti. To će pomoći u osiguranju pristupa lokaciji, kontekstu, informacijama i prihvatanju u praksi. • Planiranjem treba predvidjeti i nastojati da se ublaži uticaj zajednice uz očuvanje istražnog integriteta. (3) Planovi za resurse, tim i nabavku Potrebno je sastaviti jasan budžet i plan raspoloživih i potrebnih resursa za istraživanje. To će uključivativeličinu i sastav tima koji će se rasporediti, uloge osoblja (osiguravajući kontinuitet tamo gdje je to moguće) i fazu zapošljavanja.47 Potrebno je, po potrebi, razmotriti upotrebu lokalnih istražitelja (uključujući potrebe za obukom) za dugoročnu izgradnju kapaciteta. (4) Planovi sigurnosti i zaštite Zaštita lokacije, kao i fizička i psihološka sigurnost osoblja su najvažniji. Neke lokacije mogu biti suviše opasne za iskopavanje48 ili nezaštićene zbog nepovoljnih vremenskih uslova. U slučaju opasnosti, kao što su toksini, nagazne mine i improvizovane eksplozivne naprave (IED) možda će biti potrebna pomoć specijalista. Pored zaštite same lokacije, treba misliti i o sigurnosti tijekom prijevoza osoblja do lokacije i od nje kao i tijekom izvođenja poslova veze. (5) Planovi za područje primjene, opseg i redoslijed Područje primjene, uključujući vremenske okvire i parametre, za istraživanje će uključivati razmatranja opsega i redoslijed iskopavanja i analize masovne grobnice. (6) Planovi za standardne radne procedure i izvještavanje Primjena standardnih radnih procedura, opšteprihvaćenih dokaznih standarda i protokola za postupanje/rukovanje dokazima i evidentiranje će osigurati kvalitet, dosljednost i transparentnost procesa i potrebu da budu dogovoreni. Pored toga, za implementaciju treba pripremiti sistem za kontrolu kvaliteta. (7) Planovi za strane faktore Kontaminacija, miješanje i „iskopavanje“ treće strane može uticati na fazu planiranja.

Ženevska akademija i Međunarodni komitet Crvenog krsta (ICRC) (2019), Smjernice za istraživanje kršenja međunarodnog humanitarnog prava: zakon, politika i dobra praksa. 42 Međunarodni krivični sud (2008), Kodeks ponašanja za istražitelje, ICC/AI/2008/005 odjeljak 4.1. 43 Minnesota protokol, na primjer, ima odjeljak o intervjuima i zaštiti svjedoka, uključujući detaljne smjernice o intervjuima (u odjeljku V, B. stranice 33-35). 44 To će zavisiti od institucionalne strukture, nadležnosti i mandata. 45 Vidjeti Dodatak 2 o disciplinama i stručnjacima koji mogu biti dio tima. Za informacije o funkcijama upravljanja u okviru Identifikacije žrtava katastrofa vidjeti Prilog 8: Funkcije rukovodstva u okviru Identifikacije žrtava katastrofa Interpolovog vodiča za identifikaciju žrtava katastrofe. 46 Opšte odredbe o sprovođenju istraživanja mogućih ubistava mogu se naći u Minnesota protokolu u odjeljku IV o sprovođenju istraživanja (na stranicama 12-15). Daljnje smjernice za istraživanje lokacije zločina mogu se naći u okviru Minnesota protokola u odjeljku V stranice 30-32. 47 Procedure za zaštitu relevantnog iskustva, ekspertize i prikladnosti, kao i rezervni lanci snabdevanja mogu biti dio toga. 48 UNAMI i OHCHR (2018) Otkrivanje zločina: Masovne grobnice na teritoriji koju je prije kontrolisao ISIL. 41

10


(8) Planovi za raspolaganje, skladištenje podataka, čuvanje i zaštitu U skladu s područjem primjene istraživanja, treba utvrditi raspolaganje (upotrebu i odlaganje) referentnih uzoraka, uzoraka iz dijelova tijela i pripadajućih dokaza. Potrebno je uspostaviti jasne strukture za sve podatke, uključujući njihovo skladištenje, zaštitu i čuvanje podataka, u skladu s domaćim odredbama o podacima države, ali i poznatih međunarodnih odredbi.49 (9) Planovi za proces vraćanja ljudskih ostataka i/ili skladištenje nakon ekshumacije Prije početka ekshumacije, treba da postoji jasna strategija za procese vraćanja ljudskih ostataka i, u slučaju neidentifikacije, dostojanstveno skladištenje ili organizovanje pokopa. (10) Planovi za komunikacionu strategiju (uključujući upotrebu slika) i koordinaciju (10.1) Interna komunikacija, koordinacija i odgovarajući plan implementacije. (10.2) Eksterna komunikacija i koordinacija između istraživačkog tima i pravosudnih tijela, posebno u slučajevima kada su napori na identifikaciji ljudi odvojeni od nacionalnih ili međunarodnih pravosudnih tijela. (10.3) Eksterna komunikacija i koordinacija između istraživačkog tima i žrtava, porodica, zajednica i veza s medijima. Rana i stalna komunikacija je ključna za razvoj podrške legitimitetu i angažovanju u procesu ekshumacije. To će uključivati uvjerenje da će se sa posmrtnim ostacima postupati pažljivo, dostojanstveno i s poštovanjem i čuvati na sigurnom mjestu. To je s druge strane od vitalnog značaja za ostvarenje misije identifikacije i vraćanja i podupire povjerenje u zakon i prihvatanje sudskih nalaza.

Forenzički istražni pristup U skladu s prethodno navedenim fazama planiranja, forenzički istražni pristup zahtijevaće sljedeće: (1) Primjena standardnih radnih procedura U svakom trenutku i u svim fazama treba primjenjivati dogovorene standardne radne procedure50. To će zaštititi integritet istraživanja (posebno u vezi s identitetom žrtava, oporavkom i očuvanjem svih dokaza relevantnih za identitet, uzrok, način, vrijeme, mjesto smrti, pomjeranje i poremjećaj ljudskih ostataka, kao i identitet jednog ili više počinioca). (2) Primjena mehanizama kontrole kvaliteta Mehanizam kontrole kvaliteta će osigurati poštovanje svih standardnih radnih procedura. (3) Primjena odgovarajućeg sistema za rukovanje, evidentiranje, izvještavanje i čuvanje dokaza To će uključivatiodgovarajuće, sigurno i dostojanstveno vađenje i prijevoz ljudskih ostataka i mjere za izbjegavanje kontaminacije. Svi dokazi (o uzroku, načinu i vremenu smrti, demografskim detaljima, ukupnom broju osoba kao i identitetima) treba sačuvati, evidentirati, stručno analizirati i izvještavati, istovremeno održavajući jasan lanac nadzora nad procesima identifikacije i moguće odgovornosti. (4) Primjena komunikacione strategije Za olakšavanje efikasnog angažmana u odnosima s javnošću i porodicom i, prema potrebi, koordinaciju s tužiteljskim/pravosudnim institucijama i medijima.

Sva javna komunikacija mora biti tačna, nedvosmislena, redovna i pravovremena. Ona treba da sadrži informacije o: • Procesu oporavka i vraćanja ljudskih ostataka; • Postojanju (i sadržaju, prema potrebi) protokola/mjera zaštite i povjerljivosti; • Potvrdi smrti; • Dostupnosti odgovarajuće psihosocijalne podrške porodicama; i • Potrebi da se nastoji upravljati očekivanjima.

Kao što je Univerzalna deklaracija o bioetici i ljudskim pravima (UNESCO 2005.), koja se odnosi na istraživanje u medicini, naukama o životu i povezanim tehnologijama, uključujući genetiku; međunarodna deklaracija o genetskim podacima ljudi (UNESCO 2003), koja se odnosi na prikupljanje, obradu, upotrebu i skladištenje genetskih podataka ljudi i uzoraka: Univerzalna deklaracija o ljudskom genomu i ljudskim pravima (UNESCO 1997), koja se odnosi na istraživanje, liječenje ili dijagnozu koja utiče na genom pojedinca; Konvencija o ljudskim pravima i biomedicini, Oviedska konvencija (Vijeće Evrope 1995.), koja štiti dostojanstvo i identitet ljudi u pogledu biologije, medicine, biomedicinskog istraživanja i genetskog testiranja. Vidjeti takođe aaBB Unapređenje transfuzije i ćelijske terapije širom svijeta (2010), Smjernice za operacije DNK identifikacije masovnih smrtnih slučajeva za informacije o odlaganju u kontekstu napora na identifikaciji (na stranici 11). 50 Kao što su Minnesota protokoli i posebno njegove detaljne smjernice o iskopavanju grobova, u odjeljku C na stranicama 36-37. 49

11


D. Identifikacija Međunarodne norme Član 15 CED-a propisuje: „Države stranke međusobno sarađujui pružaju jedna drugoj najveću mjeru uzajamne pomoći u cilju pružanja pomoći žrtvama prisilnog nestanka, u potrazi, pronalaženju i oslobađanju nestalih osoba i, u slučaju smrti, u ekshumaciji i identifikaciji istih i vraćanju posmrtnih ostataka“ (naglasak je dodat). Informacije takođe treba saopštiti osobama koje imaju legitiman interes za takve informacije, poput rođaka (isto, član 18). I član 24(3) CED-a zahtjeva vraćanje ljudskih ostataka. Države su u obavezi da dostave dokumentovane informacije o preminuloj osobi51 i dodijele potrebne resurse za iskopavanje grobnih mjesta, uključujući prikupljanje, skladištenje i identifikaciju ljudskih ostataka.52 Izdavanje potvrde o smrti je od velike važnosti.53 Dalje, u slučaju masakra u zajednici Pueblo Bello protiv Kolumbije Međuamerički sud je predložio da država zatraži od javnosti iznošenje informacija koje bi mogle pomoći u identifikaciji žrtava.54 Vrijednost DNK analize kao primarnog načina identifikacije je priznat (ICMP Pariški principi, princip 6).55 Običajno međunarodno humanitarno pravo predviđa da strane u sukobu (bilo međunarodnom ili nemeđunarodnom) vrate posmrtne ostatke na zahtjev (CIHL pravilo 114). Osim toga,„[s]vaka strana u sukobu mora da preduzme sve izvedive mjere kako bi se uzele u obzir nestale osobe kao rezultat oružanog sukoba i mora da dostavi članovima njihovih porodica sve podatke o njihovoj sudbini“ (CIHL pravilo 117). ICRC se proširuje na ovu poziciju: „Nakon što se utvrdi da je sudbina nestale osobe smrt, moraju se preduzeti sva raspoloživa sredstva kako bi se osigurao oporavak tijela i bilo kakvih ličnih stvari“ (ICRC Nacrt zakona o nestalim osobama, član 19). Odredbe takođe obuhvataju potreban

ukop, ekshumaciju i komemorativnu praksu i način postupanja s neidentifikovanim ljudskim posmrtnim ostacima, koje zahtevaju vođenje evidencija, nastavak napora na identifikaciji i obaviještavanje porodice. Iako identifikacija predstavlja ključni aspekt istraživanja i ostvarivanja prava, ona se obično shvata kao obaveza sredstava.56 Identifikacija ljudskih ostataka je preduslov za vraćanje posmrtnih ostataka porodicama radi olakšavanja komemorativnih praksi, ali i da bi porodica dobila potvrdu o smrti.57 Zahtjevi na lokaciji: Oporavak, evidentiranje i čuvanje ljudskih ostataka i pripadajućih dokaza moraju biti u skladu s odredbama koje su navedene u odjeljku o istraživanju. Napori izvan lokacije: Post mortem pregled58 i pripadajući dokazi se sprovode u mrtvačnici. Takav rad obično zahtijeva posebno planiranje i dodjelu dodatnih resursa. Osim toga, traži se sljedeće: • Održavanje jasnog lanca nadzora nad procesima identifikacije i moguće odgovornosti; • Dovoljno objekata za skladištenje i čuvanje ljudskih ostataka; i • Kapacitet za porodice koje posjećuju mrtvačnicu radi identifikacije i/ili pregleda povezanih dokaza. Prikupljanje podataka o nestalim osobama, uključujući referentne DNK uzorke porodice, potrebno je za generisanje informacija radi lakše identifikacije. Ovi podaci se moraju prikupljati na obziran način koji štiti prava preživjelih i preminulih. Takve prakse koje se odnose na lične podatke, genetske informacije i skladištenje takvih informacija mora biti u skladu s nacionalnim odredbama o zaštiti podataka i poznatih međunarodnih standarda.

Masakri u zajednici El Mozote i drugim mjestima protiv Salvadora, presuda o meritumu, reparacijama i troškovima, Međuamerički sud za ljudska prava, serija C br. 252 (25. oktobar 2012.) stav 334. 52 Aslakhanova i drugi protiv Rusije, presuda, ECtHR predstavka br. 2944/06 i 8300/07, 50184/07, 332/08, 42509/10 (18. decembar 2012.) stav 226. 53 Izdavanje i obrada potvrda o smrti bilo je u središtu Konvencije UN-a o proglašenju smrti nestalih osoba nakon drugog svjetskog rata (1939.-1945.) koja je bila na snazi do 1972. godine.ICRC Nacrt zakona o nestalim osobama daje objašnjenje u svom komentaru na član 4. „U slučaju smrti, postoji obaveza dostavljanja potvrde o smrti, postupanja s ljudskim posmrtnim ostacima s poštovanjem i dostojanstvom, kao i vraćanje tijela porodici i/ili kako bi se osigurao pokop“(na stranici 12) i to treba da obavi nadležno tijelo (na stranici 44). Nadalje, potvrde o smrti se utvrđuju u ICRC-ovom Upravljanju mrtvim tijelima nakon katastrofa: Terenski priručnik za osobe koje prve reaguju, na primjer, na stranici 30; i Interpol, Identifikacija žrtava katastrofe, u 5.4. Faza 4: Pomirenje, na stranici 17. 54 Masakr u zajednici Pueblo Bello protiv Kolumbije, presuda o meritumu, reparacijama i troškovima, Međuamerički sud za ljudska prava, serija C br. 140 (31. januar 2006.) stav 272. 55 Međunarodna komisija za nestale osobe (2019), ICMP Pariški principi, verzija s komentarima, ICMP.DG.468.1.W.dok. 56 Premda Interpolov vodič za identifikaciju žrtava katastrofe predlaže više kategorički pristup u kojem se navodi: „Žrtve imaju pravo na identitet nakon smrti“ (Dio B, Aneks 2, Bijela knjiga - DVI). 57 Izuzetak je argentinski zakon br. 14,321 od 11. maja 1994. godine koji stvara kategoriju prisilno nestalih kao pravno istovjetno smrti u civilne svrhe. To omogućava porodicama da obrađuju oporuke, bave se ostavštinom nestalih i nasljednim stvarima, ali mogućnost „ponovnog pojavljivanja“ osobe ostaje otvorena. Takva izjava suštinski priznaje učešće ili odgovornost države za smrt pojedinca (za razliku od obične potvrde o smrti). 58 Na primjer, u skladu s Minnesota smjernicama o obdukciji koje nude vodič o obdukcijama, stomatološkom pregledu i antropološkoj analizi skeletnih ostataka, kao što je sadržano u Smjernicama E na stranicama 49-51, kao i Aneksima 1-5, stranice 57-87 s ponuđenim obrascima. To se može odvijati u sigurnim privremenim mrtvačnicama. 51

12


Sistem za upravljanje podacima koji odgovara svim aspektima prikupljanja i analize podataka takođe predstavlja zahtjev za olakšavanje identifikacije. To će minimalno uključivati: • Registar nestalih osoba i povezanih informacija; • Informacije koje uključuju referentne DNK uzorke od porodica nestalih; • Podaci o forenzičkim arheološkim radovima i oporavku ljudskih ostataka i s njima povezanih dokaza; • Antropološki pregled i popis slučajeva; • DNK laboratorijski procesi; • Baza podataka DNK profila; i • Podudaranje DNK. Kapacitet za obradu DNK ne mora postojati u zemlji jer može biti na raspolaganju putem organizacija trećih strana koje mogu pružiti pomoć u ispitivanju DNK u velikim razmjerima. Komunikaciona strategija će olakšati: • Objašnjenje procesa i vremenskih okvira za identifikaciju i obradu podataka članovima porodica i široj zajednici radi generisanja prihvatanja; • Obavještavanje porodica o odlukama u vezi s post mortem pregledima i rezultatima svakog takvog pregleda. To treba da uključiinformacije o podršci porodici i mogućnostima upućivanja; • Efikasna komunikacija s agencijama koje mogu posjedovati i dostaviti dodatne informacije; • Efikasna komunikacija s medijima koja poštuje prava na privatnost pogođenih porodica, prepoznaje osjetljivost porodica i pravo da saznaju rezultate prije komunikacije s medijima. Mogući ishodi napora na identifikaciji (1) Pozitivna identifikacija: utvrđuje se tamo gdje postoji dosljednost podataka ante mortem i post mortem nestale osobe i gdje ne postoje odstupanja koja se ne mogu objasniti. Treba primijeniti naučno pouzdane metode identifikacije, uključujući otiske prstiju, stomatološki pregled, biološki profil kroz antropološko ispitivanje gdje se ostaci skeletiziraju, i DNK analizu. Vizuelno prepoznavanje (uključujući s fotografija), opis osobe, tetovaže, posjed i odjeća pronađeni na tijelu, kao i medicinski nalazi mogu poslužiti kao podrška identifikaciji, ali ih treba izbjegavati kao jedini identifikator.59 Ako je identifikacija utvrđena, nadležno tijelo treba da izda potvrdu o smrti60.

(2) Identifikacija nije utvrđena: ako, na primjer, dokazi potkrepljuju isključenje određene hipoteze o identitetu ljudskih ostataka ili ako ne postoji zaključak o identifikaciji ljudskih ostataka.61 Potrebno je aktivno voditi evidenciju kako bi se omogućila buduća identifikacija i naknadno obaviještenje rođaka i zainteresovanih strana, uključujući državna tijela. Potrebne su mjere čuvanja i dugotrajnog skladištenja da bi se osigurala mogućnost buduće identifikacije. Kada su mjere čuvanja i skladištenja nedostupne ili neprikladne, neidentifikovani ljudski ostaci se mogu pokopati u obilježene grobnice u skladu s običajnim kulturnim ili odgovarajućim vjerskim običajima preminulih.62 Da bi se osigurala mogućnost identifikacije u budućnosti, treba izbjegavati kremiranje, gdje god je to moguće. Sljedivost posmrtnih ostataka treba osigurati metodama kao što su: • Dokumentacija i mapiranje lokacije, uključujući mapiranje položaja pojedinih tijela u okviru lokacije; • Numerisanje i označavanje svakog tijela i vreće/lijesa uz navođenje broja i skladišta DNK uzorka; • Korišćenje znakova za označavanje lokacije; • Sigurno skladištenje informacija kako bi se osigurala njihova zaštita. (3) Pogrešna identifikacija: kada postoji greška u pripisivanju identiteta ljudskim ostacima. Takva pogrešna identifikacija će imati negativne posljedice na dvije uključene porodice, kao i na istraživanje. Otkrivanje takve greške treba da pokrene odgovarajuće povezivanje porodice i podršku, kao i korektivne mjere u skladu sa Standardnim radnim procedurama. Prava porodice u slučajevima neidentifikacije U slučaju neidentifikacije, preživjeli članovi porodice ipak mogu zatražiti neku potvrdu kojom dokazuju odsutnost voljenih osoba koja im omogućava potraživanje drugih prava ili da nastave s prodajom imovine, nasljedstva, ponovnog vjenčanja, itd. Status nestalog ili potvrda o odsutnosti treba se izdati radi zaštite prava porodice.63

Vidjeti metode identifikacije (primarne i sekundarne) kao dio Interpolovog vodiča za identifikaciju žrtava katastrofe na stranici 18; Interpolov vodič za identifikaciju žrtava katastrofe, Prilog 12 o metodama identifikacije i Minnesota protokol, odjeljak E o identifikaciji mrtvih tijela, stranice 21-24. 60 Kao, na primjer, obrazac potvrde o smrti u Prilogu 2. ICRC-a /Nacrt zakona o nestalim osobama. 61 Vidjeti Minnesota protokol, odjeljak E o identifikaciji mrtvih tijela, stranica 24. 62 Takav pokop nezatraženih i neidentifikovanih posmrtnih ostataka smatra se primjerenim u Mytilini-jevoj deklaraciji koja se bavi dostojanstvenim tretmanom nestalih i preminulih osoba i njihovih porodica kao posljedica kretanja migranata (Mytilini-jeva deklaracija za dostojanstven tretman svih nestalih i preminulih osoba i njihovih porodica kao posljedica kretanja migranata (2018) u A.16).ICRC Nacrt zakona o nestalim osobama u komentaru na član 22. (Pokop i ekshumacija) navodi „[t]reba izbjegavati kremiranje, izuzev tamo gdje je to potrebno (npr. iz razloga javnog zdravlja) i evidentirati razlog za to, kao i pepeo“ (na stranici 48). 63 Slično kategoriji nestalih u Argentini i zakonu Kolumbije 1531 o izjavi o odsutnosti nestalih osoba, 2012., član 7. Prema međunarodnom pravu, pravni status nestale osobe i njenih rođaka nije regulisan, ali CED predviđa u članu 24(6). „Ne dovodeći u pitanje obavezu nastavka istraživanja dok se ne razjasni sudbina nestale osobe, svaka Država stranka će preduzeti odgovarajuće korake s obzirom na pravnu situaciju nestalih osoba čija sudbina nije razjašnjena i sudbine njihovih rođaka, u oblastima kao što su socijalna pomoć, finansijska pitanja, porodično pravo i imovinska prava.“ 59

13


E. Vraćanje ljudskih ostataka Međunarodne norme Član 24(3) CED-a ponavlja obavezu vraćanja ljudskih ostataka nestalih osoba preživjelim članovima porodice; članom 15. se od država traži da međusobno nude saradnju i pomoć u naporima na potrazi i repatrijaciji. Princip 2(4) vodećih principa iz 2019. određuje da „vraćanje [ljudskih ostataka] takođe treba da uključisredstva i procedure potrebne za osiguravanje dostojanstvenog pokopa u skladu sa željama i kulturnim običajima porodica i njihovih zajednica. „To bi uključivalo pokrivanje troškova za prekogranični prijenos ljudskih ostataka. Sudska praksa Međuameričkog suda za ljudska prava glasi: „Kada se posmrtni ostaci pronađu i identifikuju, država ih mora vratiti njihovoj najbližoj rodbini što je prije moguće, nakon što je genetski dokazano srodstvo, kako bi im se odala počast prema njihovim vjeroispovijestima. Država takođe mora pokriti troškove pokopa, u dogovoru s rodbinom.“ 64 Nevraćanje ljudskih ostataka i pokop na neodređenim lokacijama predstavljao bi kršenje prava na porodični i privatni život; miješanje je dozvoljeno samo ako je u skladu sa zakonom, u potrazi za legitimnim ciljem (kao što je javna sigurnost, sprečavanje nereda ili prava i slobode drugih) i neophodno je u demokratskom društvu.65 U međunarodnom humanitarnom pravu, „vraćanje ljudskih ostataka na zahtjev strane ili najbliže rodbine, kao znak poštovanja porodičnog života i poštovanja prava preživjelih, primjenjuje se tijekom međunarodnih i nemeđunarodnih oružanih sukoba“ (CIHL, pravilo 114). ICRC Nacrt zakona o nestalim osobama članom 21(4) propisuje da će „[lj]udski ostaci i lične stvari biti vraćene porodicama“.

Po završetku istrage, identifikacije i pravnog postupka, ljudske ostatke, povezane dijelove tijela i lične predmete treba vratiti članovima porodica, omogućujući im da raspolažu preminulima u skladu sa njihovim uvjerenjima.

Ako je identifikacija i vraćanje ljudskih ostataka moguće: • Nakon post mortem pregleda, posmrtne ostatke treba što prije prepustiti porodici. • Potrebno je implementirati i pratiti proces vraćanja ljudskih ostataka. Potrebno je da sadrži odgovarajuću komunikacionu strategiju i, tamo gdje je to moguće, ponudu ili upućivanje na resurse za pomoć ožalošćenim porodicama i zajednicama. Ako je tijelo identifikovano, ali član porodice nije podnijeo zahtjev: • Ljudski ostaci i svi pripadajući zapisi se mogu skladištiti/sačuvati; ILI • Ljudski ostaci se mogu pokopati u označenim grobovima u skladu s kulturnim ili odgovarajućim vjerskim običajima preminulih, a pripadajuća evidencija se može skladištiti. Bez obzira na željenu opciju, planovi treba da obuhvataju odredbe o sljedivom, dugoročnom skladištenju ili odlaganju mrtvih tijela. Planovi treba da budu kulturološki primjereni i treba da uzimaju u obzir mjesto ponovnog pokopa kao mjesto od značaja i spomen obilježje za porodice i zajednice. Dodatni praktični aspekti će uključivati pitanja vlasništva nad zemljištem, prevladavajućih uslova tla i visine podzemne vode u predviđenom području. Kao i kod neidentifikovanih tijela (vidjeti gore, odjeljak D o identifikaciji), i kako bi se omogućilo ispravljanje pogrešne identifikacije i pogrešno vraćanje ljudskih ostataka, sljedivost treba osigurati metodama kao što su: • Dokumentacija i mapiranje lokacije, uključujući mapiranje položaja pojedinih tijela u okviru lokacije; • Numerisanje i označavanje svakog tijela i vreće/lijesa uz navođenje broja i skladišta DNK uzorka; • Korišćenje znakova za označavanje lokacije; i • Sigurno skladištenje informacija kako bi se osigurala njihova zaštita. Kremiranje treba izbjegavati. Povezani dijelovi tijela i dokazi Kulturološko prikladni načini postupanja s nezatraženim ličnim artefaktima i neidentifikovanim ili nezatraženim dijelovima tijela treba da budu dogovoreni sa pogođenim zajednicama.66 To može uključivati spomen obilježja, osjetljive postavke, pokope, određena područja za komemoracije ili kosturnice.

Masakr u zajednici Pueblo Bello protiv Kolumbije, presuda o meritumu, reparacijama i troškovima, Međuamerički sud za ljudska prava, serija C br. 140 (31. januar 2006.) stav 273. 65 Sabanchiyeva i drugi protiv Rusije, presuda, ECtHR predstavka br. 38450/05 (6. jun 2013.) stav 117-134. 66 Interpolov vodič za identifikaciju žrtava katastrofe, Prilog 17: Uloge i odgovornosti forenzičkog antropologa za identifikaciju žrtava katastrofa (DVI) predlaže „konačnu forenzičku antropološku analizu i provjeru fizičkih ostataka u događajima s fragmentiranim i/ili ugroženim ostacima. Prije prepuštanja posmrtnih ostataka najbližoj rodbini, konačna antropološka analiza dodaje dodatni sloj dokazivog osiguranja i kontrole kvaliteta koji služi da se zadrži visok nivo povjerenja s porodicama žrtava (na stranici 3). 64

14


F. Pravda Međunarodne norme a. Pružanje informacija: Pravo na istinu je utemeljeno u članu 32. i 33. Dodatnog protokola I Ženevskih konvencija, ugrađenih u konvenciju o ljudskim pravima (CED preambula i član 24(2)), sudska praksa67 i razrađeno u pravno neobavezujućem zakonodavstvu. Pravo obuhvata potrebu žrtava, porodica i društva da sazna istinu o prošlim događajima, zajedno s okolnostima i razlozima koji su doveli do počinjenja tih zločina (Orentlicherovi principi, princip 2). U slučaju smrti ili prisilnog nestanka, pravo na istinu uključuje pravo porodica da saznaju sudbinu i gdje se nalaze voljene osobe. Društveno učenje i znanje takođe podrazumijevaju dužnost države da očuva kolektivno sjećanje na događaje (Orentlicher-ovi principi, princip 3). b. Pravni lijekovi: Za žrtve i njihove porodice, međunarodno pravo kroz Osnovne principe i smjernice iz 2005. i CED (u članu 24(4) i 24(5)) pruža niz mogućih pravnih lijekova: • Naknada; • Restitucija; • Rehabilitacija; • Satisfakcija (uključujući provjeru činjenica i/ili pretragu, oporavak, identifikaciju i pokop) i; • Garancije neponavljanja (putem, na primjer, kodeksa ponašanja, obrazovanja i obučavanja).68 U potrazi za pravnim lijekom69 žrtve imaju pravo na: • Ravnopravan i efikasan pristup pravdi; • Adekvatnu, efikasnu i brzu reparaciju za pretrpljenu štetu, uključujući psihološku pomoć za najbližu rodbinu70; i • Pristup relevantnim informacijama koje se odnose na kršenja i mehanizme reparacije.

kršenja ljudskih prava ili njihova rodbina, moraju imati dovoljno prilika da učestvuju i budu saslušani, kako u pogledu rasvjetljavanja činjenica i kažnjavanja odgovornih, tako i u traženju poštene naknade“.71 c. Zabrana i kažnjavanje ili izručenje: Genocid, teška kršenja Ženevskih konvencija, mučenje i prisilni nestanci zabranjeni su ugovorom, a države stranke su dužne donijeti nacionalno zakonodavstvo kako bi se osigurale efikasne kazne u slučaju kršenja (vidjeti Konvenciju o genocidu član 5; GC I član 49; GC II član 50; GC III član 129; GC IV član 146; UNCAT član 2 i 4; CED član 6; i ICCPR član 6 u vezi s genocidom). Nakon oduzimanja života, dužnost istraživanja uključuje „identifikaciju i, ako je primjenljivo, kažnjavanje odgovornih“.72 CED-vodeći principi preciziraju da „potraga za nestalom osobom i kriminalističko istraživanje osoba odgovornih za nestanak treba međusobno pojačavati“ (princip 13(1)). Ženevske konvencije zahtijevaju od država stranaka da aktivno tragaju za navodnim počiniocima kako bi im se sudilo (GC I član 49; GC II član 50; GC III član 129; GC IV član 146). d. Objavljivanje: U skladu s pravima na zaštitu žrtava, kao pošteno očekivanje demokratskog društva i kao mjera za jačanje poštovanja vladavine zakona, rezultate svake istrage treba u potpunosti objaviti.73 Otkrivanje i istraživanje lokacije masovne grobnice može se dogoditi u širem kontekstu sveprisutnih kršenja ljudskih prava ili kršenja međunarodnog humanitarnog prava. U takvim situacijama, potrebe za pravdom pojedinaca, zajednica, država i međunarodne zajednice mogu biti eksponencijalne i sukobljene. Mogu uključivatipotrebu i/ili pravo na kolektivni oporavak i iscjeljenje, odgovornost, društvenu koheziju, povjerenje i pomirenje.

Ona je pronašla izraz u predmetu masakr Mapiripán: „tijekom istražnih i pravosudnih procesa, žrtve

Za ranu odluku vidjeti Velásquez Rodríguez protiv Hondurasa, presuda o meritumu, Međuamerički sud za ljudska prava, serija C br. 4 (29. jula 1988.), stav 177.Pravo na istinu zahtijeva mjerodavno istraživanje pojedinačnog kršenja ljudskih prava, kao i društveno-političkog konteksta koji dovodi do kršenja; to uključuje element učešća žrtve u procesu i objavljivanje rezultata istraživanja u korist društva i pojedinca. 68 Kao što je definisano u UNGA, Osnovni principi i smjernice o pravu na pravni lijek i reparaciju za žrtve grubih kršenja međunarodnog prava o ljudskim pravima i ozbiljnih kršenja međunarodnog humanitarnog prava, principi 19-23. 69 Osnovni principi, princip 11. 70 Masakr u zajednici Pueblo Bello protiv Kolumbije, presuda o meritumu, reparacijama i troškovima, Međuamerički sud za ljudska prava, serija C br. 140 (31. januar 2006.) stav 274. 71 Masakr Mapiripán protiv Kolumbije, presuda o meritumu, reparacijama i troškovima, Međuamerički sud za ljudska prava, serija C br. 134 (15. septembar 2005.) stav 219. 72 Kukhalashvili i drugi protiv Gruzije, presuda, ECtHR predstavka br. 8938/07 i 41891/07 (2. maj 2020.) stav 129. Vidjeti takođe masakr zajednice Pueblo Bello protiv Kolumbije, presuda o meritumu, reparacijama i troškovima, Međuamerički sud za ljudska prava, serija C br. 140 (31. januar 2006.) stav 265-269 o obavezi države da istraži činjenice slučaja i, prema potrebi, identifikuje, krivično goni i sankcioniše odgovorne. 73 Masakr „Las Dos Erres“ protiv Gvatemale, presuda o preliminarnim prigovorima, meritumu, reparacijama i troškovima, IACtHR serija C br. 211 (24. novembar 2009.) stav 256-264 iEl-Masri protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, presuda Velikog vijeća, ECtHR predstavka br. 39630/09 (13. decembar 2012.), stav 192 i zajedničko saglasno mišljenje sudija Tulkens-a, Spielmann-a, Sicilianos-a i Keller-a. 67

15


(1) Pružanje informacija: Saznanje šta se dogodilo kroz istražne procese je preduslov za ostvarenje potreba pravde. Istraživanje i ekshumacija masovne grobnice, putem informacija koje one otkrivaju, mogu pridonijeti postizanju istine i biti prethodnica ciljevima pravde na brojnim nivoima. Rezultati istraživanja masovne grobnice i dokumentacija posebno mogu pomoći u pružanju: • Informacija o događajima koji su doveli do kršenja ljudskih prava; • Vraćanje ljudskih ostataka u svrhu komemoracije i izdavanje potvrde o smrti (ili jednakovrijednog dokumenta) kako bi se očuvao ekonomski opstanak porodice, uključujući obrazovanje i zdravstvene potrebe; • Identifikacija žrtve, kao i preživjelih; i • Identifikacija počinilaca. (2) Pravni lijekovi: Na osnovu informacija, pored pravde, mogu se ispuniti i prava na reparaciju i pravni zahtjevi za: • Olakšanje reparacije, uključujući službeno priznanje, naknadu, satisfakciju i spomen obilježje; • Podnošenje zahtjeva u skladu s domaćim, regionalnim i/ili međunarodnim odredbama o ljudskim pravima; i • Unaprijeđenje krivičnog gonjenja. (3) Zabrana i kažnjavanje ili izručenje: Istraživanja masovnih grobnica i kriminalističke istrage usmjerene na odgovornost počinioca treba međusobno ojačati, a jasni kanali komunikacije s tužiteljstvom/pravosudnim tijelima su od ključne važnosti. Posebna vrijednost istraživanja masovne grobnice za sudske procese može uključivati:

Rezultate istraživanja masovne grobnice treba stoga javno objaviti, osim ako to ne bi dovelo u pitanje ili ugrozilo tekuća ili buduća krivična gonjenja.

G. Komemoracija Međunarodne norme Pravo na pokop članova porodice uglavnom je pokriveno zaštitom privatnog i porodičnog života.75 Način pokopa preminulih može predstavljati bitan aspekt vjerske prakse zaštićen odredbama o slobodi misli, savjesti i vjeroispovijesti.76 Osim toga, izgradnja spomen obilježja preminulima može biti dijelom garancija napora na neponavljanju.77 Orentlicher-ovi principi zahtijevaju da države očuvaju kolektivno sjećanje na događaje (Orentlicher-ovi principi, princip 3).78 CIHL pravilo 115 navodi da se „s umrlima mora postupati s poštovanjem, a njihovi grobovi se moraju poštovati i pravilno održavati“. Masovne grobnice mogu imati složena, izazovna i/ili kontroverzna obilježja u društvenom, političkom i geografskom okruženju. Kada se istraže i iskopaju, nekadašnje masovne grobnice i novostvorena mjesta pokopa i komemoracije mogu postati mjesta za pojedinačnu i/ili kolektivnu komemoraciju; izražavanje kulturne, vjerske i političke prakse; i činiti dio reparacija. Stoga masovne grobnice mogu postati izvori za:

• Potvrdu izjava svjedoka;

• Unapređenje historijskog pamćenja;

• Broj smrtnih slučajeva;

• Doprinos nacionalnoj debati o prošlosti;

• Uzrok, način i datum/vrijeme smrti;

• Sisteme psiho-socijalne podrške;

• Pol, dob i nacionalnost žrtava;

• Uticaj na buduće politike; i/ili

• Identitet žrtava;

• Olakšavanje osnovnog stanja pravednog društva.

• Pokušaje skrivanja zločina premještanjem tijela iz primarnih u sekundarne grobnice; i

Iskopane masovne grobnice mogu zahtijevati naknadno pravno priznanje i zaštitu kao spomen-obilježja.

• Dokazne veze s počiniocima.74

Lokacije masovnih grobnica koje se ne mogu istražiti mogu takođe postati mjesta sjećanja i trebala bi biti zakonski priznata i zaštićena u mjeri u kojoj je to moguće kako bi se osigurala cjelovitost dokaza ako se u budućnosti pojavi mogućnost istraživanja.

Završetak bilo kojeg sudskog istraživanja i procesa gonjenja ne treba da negativno utiče na nastavak napora na istraživanju i zaštiti masovne grobnice. (4) Za državne napore usmjerene na pravdu i odgovornost, nezavisno i mjerodavno izvještavanje o rezultatima istraživanja, kao sastavni dio procesa istraživanja, može doprinijeti ostvarivanju prava žrtve da zna šta se dogodilo, kolektivnom sjećanju i podršci za vladavinu zakona.

Izvodi se iz iskustva ICTY-a i slučajeva kao što su Tužitelj protiv Mladića, presuda, IT-09-02-T-117281 (22. novembra 2017.) i Tužitelj protiv Karadžića, javno redigovana verzija objavljena 25. marta 2016., IT-95-5/18-T (25. mart 2016.). 75 Kao što je navedeno, na primjer, u predmetu Sabanchiyeva i dugi protiv Rusije, presuda, ECtHR predstavka br. 38450/05 (6. jun 2013.). 76 Johannische Kirche i Peters protiv Njemačke, odluka, ECtHR predstavka br. 41754/98 (10. jul 2001.). 77 Na primjer, masakr „Las Dos Erres“ protiv Gvatemale, presuda po prethodnim prigovorima, meritumu, reparacijama i troškovima, IACtHR serija C br. 211 (24. novembar 2009.), stav 265 i masakr zajednice Pueblo Bello protiv Kolumbije, presuda o meritumu, reparacijama i troškovima, Međuamerički sud za ljudska prava serija C br. 140 (31. januar 2006.) stav 278. 78 Razmatranja prava na slobodu izražavanja mogu nastati u kontekstu takvih spomen obilježja ili mjesta masakra kako je navedeno u presudi Faber protiv Mađarske, presuda, ECtHR predstavka br. 40721/08 (24. jula 2012.) gdje Sud priznaje „da prikaz kontekstualno dvosmislenog simbola na određenom mjestu masovnih ubistava može u određenim okolnostima izraziti identifikaciju s počiniocima tih zločina; iz tog razloga čak i drugo zaštićeno izražavanje nije jednako dozvoljeno na svim mjestima i u svim vremenima“ (stav 58). 74

16


Dodatak 1 Relevantne smjernice, principi, priručnici, uputstva i protokoli dobre prakse: • aaBB Unapređenje transfuzije i ćelijske terapije širom svijeta (2010), Smjernice za operacije DNK identifikacije masovnih smrtnih slučajeva www.aabb.org/programs/disasterresponse/ Documents/aabbdnamassfatalityguidelines.pdf • Vijeće Evrope (2011), Konvencija o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, CETS 210 11.V.2011 www.coe.int/ en/web/conventions/full-list/-/conventions/ treaty/210 • Cox, M i sar. (izd.) (2008), Naučno istraživanje masovnih grobnica: Prema protokolima i standardnim radnim protokolima (Cambridge University Press) • Akademija Folke Bernadotte i Švedski nacionalni koledž za odbranu (2011), priručnik o pomaganju međunarodnim krivičnim istraživanjima https://fba.se/ contentassets/6f4962727ea34af5940fa8c448f3d 30f/handbook-on-assisting-internationalcriminal-investigations.pdf • Ženevska akademija i Međunarodni komitet Crvenog krsta (ICRC) (2019), Smjernice za istraživanje kršenja međunarodnog humanitarnog prava: pravo, politika i dobra praksa www.icrc.org/ en/document/guidelines-investigating-violationsihl-law-policy-and-good-practice • Usklađenost globalnih prava (2016), Osnovni istražni standardi za osobe koje prve reaguju na međunarodne zločine www.globalrightscompliance.com/en/ publications/basic-investigative-standards-forinternational-crimes • Međunarodna advokatska komora: Smjernice instituta za ljudska prava (2009) o međunarodnim posjetama i izvještajima o utvrđivanju činjenica o ljudskim pravima („Lund-London smjernice“) www.ibanet.org/Fact_Finding_Guidelines.aspx • Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP) (2018), Smjernice za osobe koje prve reaguju: Zaštita poznatih ili sumnjivih grobnica ili lokacija na kojoj su uklonjena tijela, ICMP.ST.AA.857.1 www.icmp.int/wp-content/uploads/2018/10/ icmp-st-aa-857-1-doc-guidelines-for-firstresponse-at-grave-or-body-disposal-locations.pdf • ICMP (2019),ICMP Pariški principi,verzija s komentarima, ICMP.DG.468.1.W.dok. www.icmp. int/wp-content/uploads/2019/04/icmp-dg-14681-W-doc-paris-principles-annotated.pdf • Međunarodni komitet Crvenog krsta (ICRC) (2009.), Vodeći principi/Nacrt zakona o nestalim osobama www.icrc.org/en/document/guidingprinciples-model-law-missing-model-law

• ICRC (2016), Upravljanje mrtvim tijelima nakon katastrofa: Terenski priručnik za osobe koje prve reaguju www.icrc.org/en/publication/0880management-dead-bodies-after-disasters-fieldmanual-first-responders • ICRC (2020),Praćenje porodica nestalih osoba praktični priručnik https://shop.icrc.org/ accompanying-the-families-of-missing-persons-apractical-handbook-pdf-en • Međunarodni krivični sud (2008), Kodeks ponašanja za istražitelje, ICC/AI/2008/005 www.icc-cpi.int/resource-library/Vademecum/ Code%20of%20Conduct%20for%20Investigators. PDF • Interpol, (2018) Identifikacija žrtava katastrofe www.interpol.int/en/How-we-work/Forensics/ Disaster-Victim-Identification-DVI • Interparlamentarna unija i ICRC (2009), Nestale osobe - priručnik za parlamentarce www.icrc.org/ en/doc/assets/files/other/icrc_002_1117.pdf • Grupa za međunarodno javno pravo i politiku (PILPG) (2015), Terenski vodič za istraživanje civilnog društva i dokumentovanje grubih kršenja ljudskih prava www.publicinternationallawandpolicygroup.org/ toolkits-and-handbooks • Komitet Ujedinjenih nacija za prisilni nestanak, vodeći principi za traženje nestalih osoba (8. maj 2019.) UN Dok. CED/C/7 www.ohchr. org/_layouts/15/WopiFrame.aspx?sourcedoc=/ Documents/HRBodies/CED/CED_C_7_E_FINAL. docx&action=default&DefaultItemOpen=1 • Kancelarija visokog povjerenika za ljudska prava Ujedinjenih nacija (2004), Istanbulski protokol - Priručnik za efikasno istraživanje i dokumentovanje mučenja i drugog okrutnog, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja www.ohchr.org/documents/ publications/training8rev1en.pdf • Kancelarija visokog povjerenika za ljudska prava Ujedinjenih nacija (2016),Minnesota protokol za istraživanje mogućeg ubistva www.ohchr.org/ Documents/Publications/MinnesotaProtocol.pdf • Kancelarija visokog povjerenika za ljudska prava Ujedinjenih nacija (2001),Priručnik za obuku praćenja ljudskih prava www.ohchr.org/ Documents/Publications/training7Introen.pdf

17


Dodatak 2 Relevantna istražna i forenzička ekspertiza može uključivati sljedeće aktere ili specijalne discipline: Rukovodilac masovnim smrtnim slučajevima preuzima ukupnu odgovornost za operativno upravljanje masovnim grobnicama, uključujući, ali ne ograničavajući se na, pridržavanje sporazuma o nadležnosti i standardnih radnih procedura; održavanje veza sa zajednicom, zdravlje, sigurnost i dobrobit na samoj lokaciji; implementaciju struktura izvještavanja i komunikacione strategije i koordinaciju procesa identifikacije i vraćanja ljudskih ostataka. Istražitelji mjesta zločina i/ili viši službenici lokacije su osobe koje su obučene za identifikaciju, dokumentovanje, prikupljanje i čuvanje fizičkih dokaza za daljnju analizu uz istovremeno održavanje lanca nadzora. Stručnjaci za digitalne podatke za pregled i izvlačenje dokaza i podataka s mobilnih telefona, memorijskih kartica, računara ili društvenih mreža. Forenzička antropologija se bavi oporavkom i ispitivanjem ljudskih ostataka (uključujući raspadnute, skeletizovane, fragmentirane ili spaljene) kako bi se odgovorilo na medicinskopravna pitanja, uključujući pitanja identifikacije. Forenzička arheologija označava primjenu metoda korišćenih u proučavanju drevnih ostataka i predmeta u svrhe zakona, radi evidentiranja, iskopavanja, oporavka, rekonstrukcije i procjene mjesta zločina. Stručnjaci za forenzičku balistiku/vatreno oružje i oruđe se bave ispitivanjima tragova koji su ostali na dokaznim predmetima i njihovim poređenjem

18

s mogućim uzročnim oruđima/alatima/oružjem, što dovodi do zaključaka forenzičke vrijednosti o prostrijelnim ranama i iz njih izvađenih projektila. Forenzička entomologija je proučavanje insekata u forenzičkom okruženju, najčešće kao dio forenzičke patologije, kao pokazatelj minimalnog vremena od smrti. Forenzička odontologija je proučavanje stomatologije u vezi sa zakonom, konkretno u istraživanju smrti, posebno za identifikaciju ljudskih ostataka. Forenzička medicina se odnosi na principe i medicinsku praksu koja se primjenjuje za potrebe zakona i sudova. Forenzički patolog ili doktor forenzike je ovlašćeni medicinski specijalist koji je ovlašćen za obavljanje forenzičkih post mortem pregleda. Forenzička toksikologija je nauka o drogama i otrovima koja se primjenjuje za potrebe zakona i sudova. Stručnjaci za identifikaciju ljudi, uključujući genetičare, stručnjake za otiske prstiju, molekularne biologe/forenzičke stručnjake za DNK ili forenzičke stomatologe. (Izvor: prilagođeno iz Minnesota protokola, stranice 30 i 53)

Svaka od ovih profesija i/ili liječnika biće regulisana respektivno odgovarajućim kodeksom ponašanja. Njihovi naslovi se mogu razlikovati.


Dodatak 3: Otkrivanje, izvještavanje i zaštita* Verifikacija i procjena

Analiza podataka

Izvještavanje o grobnici Telefon

Fotografija

Satelit

Pristup lokaciji

Daljinsko istraživanje

Dozvola

Pravno priznanje

Geomatika

Veza sa zajednicom

Mapa

Fizička zaštita od

Kontekst lokacije Lokacija

Uznemiravanje životinja

Teren

Proteklo vrijeme

Smetnja Lokalitet

Opasnosti Klima i vrijeme

Zaštita kroz

Nadležnost

Video zapis Horizontalna zaštita Ograda * Procesi opisani u ovom Dodatku čine sastavni dio šireg napora na zaštiti i istraživanju masovne grobnice.

Pravna zaštita

Sigurnost 19


Dodatak 4: Proces istraživanja* Faza planiranja: 1

Koji subjekt preuzima cjelokupnu odgovornost za napor potrage za nestalim osobama? Ko treba da planira istraživanje masovne grobnice?

Faza forenzičkog istraživanja: 1

Primjena standardnih radnih procedura

2

Rukovanje dokazima, evidentiranje i sistem čuvanja • Vađenje • Prijevoz • Dnevnik dokaza • Snimanje • Lanac nadzora • Čuvanje

3

Mehanizmi kontrole kvaliteta

4

Veza do komunikacione strategije i tima za komunikaciju

Koji je opseg istraživanja? Ko su članovi tima? Koja su dodatna nadležna tijela uključena i potrebna? Koje su druge istražne aktivnosti?

2

Pristup i uticaj zajednice

3

Područje primjene, opseg i redoslijed

4

Resursi, tim i nabavka

5

Sigurnost i zaštita

6

Usvajanje standardnih radnih procedura

7

Strani faktori i kontekst

8

Raspolaganje, skladištenje podataka, čuvanje i zaštita

9

Vraćanje ljudskih ostataka i/ili skladištenje nakon ekshumacije

10

20

Komunikaciona strategija 10.1

Interna

10.2

Eksterna između tima i nadležnih tijela

10.3

Eksterna između tima, porodica, zajednice i medija

* Procesi opisani u ovom Dodatku čine sastavni dio šireg napora na zaštiti i istraživanju masovne grobnice.


Dodatak 5: Napori na identifikaciji*

+ Prikupljanje podataka i DNK uzoraka od porodice: • Osjetljivo

• Poštovanje prava na privatnost

Sistem za upravljanje podacima • Registar nestalih osoba • Informacije od porodice i DNK uzorci • Iskopavanje na lokaciji i dokazi • Nalazi mrtvačnice • DNK laboratorija, profil i podudaranje

Komunikacija i informisanje Komunikaciona strategija: • Tačna • Nedvosmislena • Pravovremena • Usklađenost u pogledu privatnosti i zaštite podataka

Komunikacija sa: • Porodicama • Nadležnim tijelima • Medijima

Komunikacija o: • Procesima za identifikaciju • Rezultatima • Napretku • Vremenski okvir • Psihosocijalna podrška

Nadležno tijelo/ mrtvozornik koji izdaje identifikaciju ili potvrdu o odsutnosti

• Nastavak čuvanja i skladištenja

• Kulturološki ili vjerski primjeren pokop

• Laboratorijski procesi • Baza podataka DNK profila • Podudaranje DNK

= Ishodi identifikacije

Dodjela tačnog imena/identiteta ljudskim ostacima

Tijelo je identifikovano, ali porodica nije podnijela zahtjev

Kapacitet za obradu DNK

Nema zaključka o identifikaciji

Vraćanje identifikovanih ljudskih ostataka • Prepuštanje porodici

• Komunikacija o ponudama pomoći

U slučaju neidentifikacije • Nastavak čuvanja i sljedivost (označavanje, mapiranje, dokumentovanje)

ljudskih ostataka • Potvrda o odsutnosti

* Procesi opisani u ovom Dodatku čine sastavni dio šireg napora na zaštiti i istraživanju masovne grobnice.

21


Dodatak 6: Istina, pravda i komemoracija*

Pružanje informacija

Primanje informacija

Davanje informacija

Istraživanje

Komemoracija

Individualna žalost

Kolektivna žalost

Objavljivanje Vjerna praksa

Kulturalna praksa

Krivično pravosuđe

Kriminalizacija

* Procesi opisani u ovom Dodatku čine sastavni dio šireg napora na zaštiti i istraživanju masovne grobnice.

22

Krivična suđenja

Pravni lijekovi • Naknada • Restitucija • Rehabilitacija • Satisfakcija • Garancije neponavljanja


Autori Dr Melanie KLINKNER

Glavni akademik za međunarodno pravo, Odjel za humanističke i pravne nauke, Univerzitet Bournemouth

Dr Ellie SMITH

Istraživač, Odjel za humanističke i pravne nauke, Univerzitet Bournemouth i glavni saradnik u kompaniji Global Security and Disaster Management Ltd

Stručni učesnici okruglih stolova Esma ALICEHAJIC

Dr Alessandra LA VACCARA

Sareta ASHRAPH

Dean MANNING

Forenzički arheolog i antropolog, Međunarodni komitet Crvenog krsta Advokat u Garden sudskim vijećima; Direktor, terenski ured Istrage za istražni tim Ujedinjenih nacija za promociju odgovornosti za zločine koje je počinio Da’esh / ISIL; Viši savjetnik za napore u pogledu odgovornosti vezane za zločine počinjene u Siriji i Iraku; Gostujući saradnik u školi za državnu upravu Blavatnik, Univerzitet u Oxfordu

Caroline BARKER

Forenzički arheolog i antropolog, šef odjela, viši forenzički antropolog, Istražni tim Ujedinjenih nacija za promicanje odgovornosti za zločine koje je počinio Da’esh/ISIL (UNITAD)

Dr Denis BIKESHA

Dekan Pravnog fakulteta, Univerzitet Rwanda

Claudia BISSO

Forenzički antropolog, radna grupa za nestale osobe Južne Afrike i član Argentinskog tima za forenzičku antropologiju (EAAF)

Dr Agnes CALLAMARD

Specijalna izvjestiteljica Ujedinjenih nacija za izvansudska, masovna ili arbitrarna pogubljenja

Tina GAENTZLE

Službenik kriminalističke obavještajne službe, podrška istraživanju bjegunaca/ najteži međunarodni zločini, INTERPOL

Alistair GRAHAM

Vođa istraživačkih timova, Međunarodni krivični sud

Dr Ian HANSON

Arheolog i vještak za međunarodne istrage i bivši direktor Odjela za arheologiju i antropologiju pri Međunarodnoj komisiji za nestale osobe; Saradnik Američke akademije forenzičkih nauka; Gostujući naučni saradnik na Univerzitetu Bournemouth

Carolyn HORN

Viša savjetnica posebnom izvjestitelju za izvansudska, masovna ili arbitrarna pogubljenja

Andreas KLEISER

Voditeljica programa za nestale migrante i programa za izbjeglice, Međunarodna komisija za nestale osobe Bivši istražitelj Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, član Zajedničkog istražnog tima MH17 i vođa tima Radne grupe za konfiskaciju imovine Canberra

Peter MCCLOSKEY

Viši pravobranilac u Tužilaštvu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u penziji)

Sir Howard MORRISON

Britanski advokat i sudija Međunarodnog krivičnog suda i, ranije, Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju

Dr Claire MOON

Vanredni profesor na Odjelu za sociologiju, Londonska škola ekonomije i vođa istraživanja za projekat „Ljudska prava, ljudski ostaci: Forenzički humanitarizam i politika grobnice“

Mark MUELDER

Koordinator INTERPOL jedinice za identifikaciju žrtava katastrofe

Gauri PRADHAN

Bivši povjerenik (član) i glasnogovornik Nacionalne komisije za ljudska prava (NHRC), nacionalnog ustavnog tijela Nepala

Stefan SCHMITT

Vođa međunarodnog forenzičkog programa u Nacionalnom centru za forenzičku nauku i tehnologiju Međunarodnog Univerziteta Florida, član Ljekara za ljudska prava i osnivač Fondacije Gvatemale za forenzičku antropologiju

Ali SIMOQY

Nezavisni istraživač, aktivista za ljudska prava i član istražnog tima Ujedinjenih nacija za promicanje odgovornosti za zločine koje je počinio Da’esh/ISIL (UNITAD)

Dr Deborah RUIZ VERDUZCO

Šef inicijativa za civilno društvo, Međunarodna komisija za nestale osobe

Rupert SKILBECK

Direktor nevladine organizacije REDRESS, advokat i bivši direktor parnice u Inicijativi za pravedno i otvoreno društvo

Direktor za politiku i saradnju, Međunarodna komisija za nestale osobe

Članovi upravljačke grupe Profesor Roger BROWNSWORD

Profesor Dinusha MENDIS

Profesor Louise MALLINDER

Dr Annelen MICUS

Profesor prava na Kings College u Londonu i na Univerzitetu Bournemouth Profesor prava na Queen’s University u Belfastu

Profesor za intelektualno vlasništvo i zamjenik dekana za istraživanje i profesionalnu praksu na Univerzitetu Bournemouth Šef programa Instituta Bonavero za ljudska prava na Univerzitetu Oxford

Autori su zahvalni brojnim stručnjacima koji su učestvovali u fazi anonimnog savjetovanja i čiji su povratne informacije i doprinos bili neprocjenjivi za razvoj ovog dokumenta. 23


10856 09/20

Projekat finansira Vijeće za istraživanje u području umjetnosti i humanističkih nauka Ujedinjenog Kraljevstva. Umjetnost i humanističke nauke istražuju vrijednosti i vjerovanja koja podupiru i ono što jesmo kao pojedinci i to kako preuzimamo svoje odgovornosti prema našem društvu i čovječanstvu na globalnom nivou. 26

Profile for Bournemouth University

The Bournemouth Protocol on Mass Grave Protection and Investigation - Bosnian translation  

Recommendations could not be loaded

Recommendations could not be loaded

Recommendations could not be loaded

Recommendations could not be loaded