Issuu on Google+

fondacija mak dizdar P r v a

d e c e n i j a


4


Da zemlja bude kao što su pjesme o njoj Ako nam glas i nije stigao duboko do neba Vrisnuli smo bar Kako treba

/ Mak Dizdar: „Brotnjice“ /

Fondacija Mak Dizdar djelo je nužne odbrane i samoodbrane. Neizrečena, u delikatnim okvirima i oblicima otpora i istrajavanja, kao duhovni štit i azil pjesnikov i njemu najbližih, kao „grad sagrađen u sebi“, postoji još od vremena ideoloških, političkomafijaških i nacionalističkih urota, anatema i plotuna protiv Maka, njegova pjesništva, stvaralaštva, probosanskog djela i djelovanja. Potom je Fondacija, po Makovom fizičkom nestanku, osmišljavana i stasavala kao ideja, kao program i zakletva onih koji žive, misle i snijevaju... kao Mak što je.

Ono što je beskrajno golemom strašću i akribijom otkrivao, pročitavao i proučavao, prometejski posvećivano rastravljivanju, argumentiranju, prezentiranju, priznavanju i afirmaciji autentične bosanske historije i povijesti, slojevitosti i mnogoznačnosti ozračja bosanskog duha, bića i identiteta. Posvećenih spasavanju i stvarnom životu onih istina danas opet razmrvljenih i rasturenih do besmisla i ništavila, sa ostavštinom neprepoznatljivih i nemuštih patrljaka suprotstavljenih i sebi samima. Zato se - pravno rođena nakon višegodišnje i kafkijanske, nakon borbe prsa u prsa sa birokracijom i administracijom - Fondacija Mak Dizdar i jeste usmjerila ka pravednom i zasluženom životu stiha Maka Dizdara i svake druge istinske poezije, umjetnosti, kulture i stvaralašta, otimanju njihovom od zla vremena i još gorih njegovih vladara i protagonista. Ali isto toliko, i sve više i intenzivnije, krenula je i u jednu danas, naizgled sasvim utopijsku avanturu – misiju restauriranja i revitaliziranja datosti i djela, znakova, vrijednota i vrlina, poruka te Zemlje Bosne, današnje Države Bosne i Hercegovine, krenula ka istinskom povratku i snažnijem vitaliziranju onih činjenica, kategorija, principa i parametara koje se danas, kolokvijalno, znaju imenovati sintagmom –„Makova Bosna“.

Budući se unutar inoviranih političkih mitologija, zvanični i javni, a još više onaj podzemno djelujući, kriptogeni odnos prema imenu Makovom i naglašeno svebosanskom njegovom djelu u međuvremenu sasvim neznatno suštinski mijenjao, i upravo zato, Fondacija njemu posvećena objelodanjena je, zakonski je i administrativno upisana u državni registar i tako formalno postala institucijom 2000. godine, tri desetljeća nakon Makove smrti. No, naj-prije je - e da bi se Mak o(d)branio od nasilnih i neodmjerenih, tzv. etničkih, pa i vjerskih, pater(nacio)nalističkih prisvajanja i upotreba, i od onih „krovatlija“ što su mu, iz „zaleđa“, stolačku bistu izrešetale mecima..., i od onih „turbanlija“ koji su mu, slaveći ga i uzimajući samo sebi i za sebe, njegovo ovdašnje bronzano poprsje, uz sva ostala, ekskomunicirali sa sarajevskih prostora – najprije je, dakle, uz obilježavanje 80. godišnice Makova rođenja 1997. godine, zvanično i javno rečeno kako će Maka i Makove fondacije biti. I kako će njegova fondacija Maka čvrsto smjestiti i ostaviti tamo gdje on jedino i pripada: u jeziku kojim je pisao, jeziku nadahnutih poema o tajnovitoj poetici čovjekova bivanja i smisla. I u svakom drugom jeziku i govoru u kojem se Mak može skladno pjevati i razumijevati...

Da osmišljavanje, kreiranje i vođenje jedne takve institucije, pa potom i njeno uključivanje u sasvim izvjesno, sve brojnije i sveobuhvatnije, ponovno rođeno, istinsko uspostavljanje dominantno probosanskih atmosfera, ambijenata i struktura, opredjeljenosti i odlučnosti... nikako nije utopija – pokazuje upravo i to žilavo opstojanje i djelovanje, kreativno raslojavanje i multipliciranje ideja i koordinata Fondacije Mak Dizdar. Fondacija, jasno je, ne bi nikako i ništa mogla činiti sama od sebe, bez podrške i pomoći sve više i sve većih, značajnijih i moćnijih..., uistinu probosanskih aktera i boraca, pojedinaca, organizacija i institucija, svuda oko nas... A zajedno i jesmo zato što, kao i svi naši istomišljenici i saborci, unutar svojih stremljenja i dometa, i Fondacija Mak Dizdar želi i hoće i čini sve što može kako bi ova naša zemlja bila sebi sličnija i još ljepša , pitomija i plemenitija, bajkovitija i snovitija, baš onakva kao što su pjesme o njoj.

Trgajući i otuđujući Makove stihove iz njihovih metafizičkih dubina i sufijskih visina, prevodeći njegovu misao iz slućenih prostora „iza uma iza boga“ u skučenu sferu svakodnevne nacionalističke i politikantske potrebe i prakse, dnevno pragmatični interpreti bili su gotovo nepovratno uspjeli Makov credo banalizirati i profanizirati, obezvrijediti i poniziti, čak i ono što u njegovim stihovima zapravo i jeste duboko patriotsko pa i državotvorno. 5


6


rođeni usred života (2000. - 2008.) ODLUKA FEDERALNE VLADE • PROMOCIJA FONDACIJE MAK DIZDAR • SLOVO O SLOVU / JEDAN DAVNI SAN • SLOVO SLIKE / LIKOVNI UMJETNICI SVOME MAKU • ... koji je boju opazio prvi... • Sinteze koje stvaraju epohe • SLIKE „MAKOVOJ“ ŠKOLI • „PORUKA“ / PREKO SLUTNJE PREKO SUMNJE • KUTZLIJEVI BOGUMILI U GALERIJI MAK • MAK ZA FILATELISTE • SLOVO SLIKE NA BODENSKOM JEZERU • DOPRINOS STEĆAKA EVROPSKOJ KULTURI • Simbolizam stećka u savremenom bh. filmu 7


Mak Dizdar je pojava kakva se i u većim narodima

ne može događati nego jednom u više stotina,

možda i hiljadu godina i na taj način mi Makovu

veličinu još nismo dokučili. Mi smo dokučili, može

biti, tridesetak procenata veličine i značaja tog

pjesnika, a vrijeme koje

dolazi naše će naraštaje

osposobljavati i u jeziku, pa će sve ono što sada liči na jezičku teškoću

spoznaje starobosanskih govora bivati sve lakše i

ono što su nama bili napori, njima će biti lakoća...

Napraviti sintezu, u kojoj je književnost, poezija i

narodna, nacionalna, pa

uzmimo i državna sudbina

ODLUKA VLADE FBIH

Odlukom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici od 19. novembra 2000. godine, Fondacija Mak Dizdar i zvanično je dobila pravo na život. Tako je Fondacija, ustvari, dobila legalitet, rođena usred stvarnog života. Nakon toga, opet, poslije još nekoliko mjeseci telefoniranja, dopisivanja, pregovaranja i ubjeđivanja da se Vladina odluka „ne poriče“ - sa raznim i mnogobrojnim instancama i nivoima državne, federalne i kantonalne administracije, poslije konačne intervencije i direktne naredbe sa jakog ministarskog nivoa - Fondacija Mak Dizdar registrovana je i „uvedena u knjige“.

PROMOCIJA FONDACIJE MAK DIZDAR

Prvo zvanično promoviranje Fondacije Mak Dizdar bilo je organizirano u Bošnjačkom institutu, 9. jula 2001. godine, uz prisustvo velikog broja poklonika Makove pjesničke riječi. Domaćin skupu bio je vakif Instituta, rahmetli Adil-beg Zulfikarpašić, inače prijatelj iz mladosti i vjenčani kum Makov, a među gostima su bili i gospoda Gradimir Gojer, tadašnji ministar kulture Kantona Sarajevo, tada gradonačelnik Sarajeva Muhidin Hamamdžić, Edo Arslanagić, direktor Bosnalijeka – Prvog pokrovitelja Fondacije Mak Dizdar, te brojni predstavnici javnog, umjetničkog, kulturnog i političkog života Bosne i Hercegovine. Na skupu je prezentirana dvojezična, bosansko-engleska publikacija o Fondaciji Mak Dizdar i njenim neposrednim i dugoročnim projektima i zadacima, publikacija koju je, kao i logo Fondacije, kao svojevrsnu donaciju, dizajnirala grafički dizajner Amra Zulfikarpašić. Skupu su se obratili Enver Dizdar, osnivač i predsjednik Upravnog odbora Fondacije, te gospoda Zulfikarpašić, Gojer i, posebno nadahnuto, akademik Abdulah Sidran. Makove stihove, na bosanskom i engleskom jeziku, govorili su voditeljica Jasminka Šipka i glumac Zoran Bečić. Tokom nekoliko prvih godina postojanja, Fondacija Mak Dizdar, imajući od vlastitog kapitala i bogatstva samo svoje veliko i lijepo ime, Makovo djelo, ljubav nekolicine ljudi i njihovu vjernost i vjeru u ideje Fondacije, uložila je veliki trud u traganju za svojim „mjestom pod suncem“. Bilo je teško i siromašno, ponekad i beznadno. Ipak, zahvaljujući povremenoj pomoći odgovarajućih državnih institucija i privrednih organizacija, prvenstveno velikom i širokogrudom „Bosnalijeku“, Fondacija Mak Dizdar opstala je i postigla snagu koja je garantovala njenu budućnost. Sama ponajviše, ali ponekad i u suradnji sa drugima, uspjela je za sobom ostaviti neke kulturne događaje i datume koji su značili i rekli mnogo i što se, sasvim je jasno, neće zaboraviti. Neke od njih ćemo u ovoj našoj publikaciji posebno istaći...

jedno te isto, mislim da je nemoguće da se dogodi dva puta u povijesti

jednog naroda, i to je ono što je današnja Makova

živa sudbina – biti među zvijezdama.

/ Abdulah Sidran /

8


SLOVO O SLOVU / JEDAN DAVNI SAN

Tačno na dan tridesetgodišnjice smrti Maka Dizdara, 14. jula 2001. godine, Fondacija Mak Dizdar izašla je u javnost sa svojim prvim izdanjem, zbirkom „Slovo o slovu“, ustvari jednim od ciklusa iz epohalnog „Kamenog spavača“, ciklusom prvi put štampanim kao nezavisno , posebno izdanje. Bila je tako ispunjena želja koju je Mak sam htio realizirati za svoga života, ali... „Prva književna komuna“, onomad veoma osobena izdavačka kuća u Mostaru, za Makova života bijaše tek u formiranju i pripremanju svojih prvih izdanja iz Bibliofilske serije Alfa u kojoj su trebala biti štampana kapitalna djela bh. književnosti. Među njima planiran je bio i „Kameni spavač“ koji se i pojavio par godina nakon Makove smrti, kao prvi naslov u rečenoj seriji i prvo izdanje „Prve književne komune“ uopće... Mak je sam pripremao knjigu za Komunu, učinivši u zbirci značajne dopune i izmjene. Ovo mostarsko izdanje „Kamenog spavača“ - publikovano 1973. godine, nagrađeno tada na značajnom Beogradskom sajmu knjige priznanjem za najljepšu grafičku opremu - posebno je karakteristično i neobično po izostavljanju cjelokupnog ciklusa „Slovo o slovu“. Takva intervencija bila je odraz autorova stava da, uprkos njegovoj nezaobilaznosti unutar cjelovitosti bića i u konzekventnom tumačenju poetskog kozmosa „Kamenog spavača“, ciklus „Slovo o slovu“ posjeduje dovoljnu artističku snagu, izražajnost i unutrašnji poetski integritet - da može i mora biti objavljen i kao neovisno djelo... Ispunjenje te Makove davnašnje želje bio je jedan od prvih zadataka i akcija Fondacije Mak Dizdar: u tiražu od 300 primjeraka, štampano je to jedinstveno bibliofilsko izdanje „Slova o slovu“, u grafičkom uređenju i likovnom obogaćenju zagrebačke likovne umjetnice Jelene Korenčić. Za Korenčićevu je ova kreacija bila vrhunac njenog višegodišnjeg umjetničkog suočavanja sa Makovim stihom, što je prethodno rezultiralo scenografijom i kostimografijom u SARTR-ovim predstavama „Odkamen“ i „Modroriječje“, novim među mnogobrojnim, i ranijim i kasnijim, i ovoga puta veoma upečatljivim dramatizacijama i uprizorenjima Makove poezije. Dešifrujući svoj odnos sa Makovim izazovima, Korenčićeva je izjavila:

Pokušala sam svoj doživljaj Maka i onoga o čemu on

pjeva pretočiti u svoj likovni

izraz, i ne približiti se njemu, jer je on veličina kakva jeste, nego pokazati svoj doživljaj.

Ako se to negdje poklopilo u

cjelinu, izuzetno mi je drago, i zbog toga što mi je Mak

kao pisac veliki uzor i što me prati još od srednje škole.

/ Jelena Korenčić / 9


SLOVO SLIKE / LIKOVNI UMJETNICI SVOME MAKU

U Galeriji Mak Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, 3. maja 2002. godine Fondacija Mak Dizdar organizirala je izložbu Slovo slike, u to vrijeme vjerovatno najznačajniju prezentaciju savremene bosanskohercegovačke likovne umjetnosti. Na izložbi je predstavljeno šezdesetak slikarskih i skulptorskih djela što su ih četrdeset i šest autora poklonili Fondaciji.

Edo Numankadić

Izložba Slovo slike imala je aukcioni karakter, tako da je prihod od prodaje nekih od ovih djela bio onaj ključni materijalni i finansijski temeljac i stimulans za dalji rad Fondacije i ostvarenje njenih projekata. Većina tih djela je, ipak, ostala u vlasništvu Fondacije i danas je smještena u prostore Makove Hiže u Stocu, svojevrsnog djelatnog muzeološko-kulturnog centra Fondacije Mak Dizdar. Kao što je prilikom prikupljanja djela za izložbu Slovo slike i obećano, u znak zahvalnosti za njihovo plemenito darivanje, imena umjetnika-darovatelja biće posebno istaknuta, uklesana na kamenim pločama u prostorima Makove Hiže, kada ona bude potpuno dovršena. Fondacija je vječni i ponosni dužnik ovim plemenitim autorima: Ismet Ajanović, Mehmed Akšamija, Šefik Arnautović, Mirsada Baljić, Mersad Berber, Miroslav Bilać, Sead Čerkez, Dado Dragulj, Emir Dragulj, Asim Đelilović, Mevludin Ekmečić, Zlatan Filipović, Željko Filipović, Đuro Fišer, Seid Hasanefendić, Dževad Hozo, Irfan Hozo, Hamo Ibrulj, Ahmet Ibukić, Ilonka Jasak, Mirsad Konstantinović, Mensud Kečo, Boško Kučanski, Ljubo Lah, Fikret Libovac, Ragib Lubovac, Bekir Mesirlić, Ismar Mujezinović, Samra Mujezinović, Jusa Nikšić, Tahir Nikšić, Edin Numankadić, Salim Obralić, Tomislav Perazić, Slobodan Perišić, Lada Pervan, Vlado Puljić, Afan Ramić, Mustafa Skopljak, Kenan Solaković, Nesim Tahirović, Dubravko Terzić, fra Petar-Perica Vidić, Emir Vučić, Mehmed Zaimović, Safet Zec.

Safet Zec

Izložbu Slovo slike pratio je luksuzan, vrhunski urađen katalog iz radionice maestra Mehmeda Akšamije, pa je ta publikacija, i sama za sebe, kao svojevrsna likovna antologija – neposredno i autentično, veoma instruktivno i mjerodavno svjedočanstvo iz prebogatog aktuelnog trenutka bosanskohercegovačke likovne umjetnosti, iznimno vrijedan i trajan dokument kakav se ne pojavljuje ni svake godine niti jednom u deceniji, pa ni u većem vremenskom periodu... Otvaranje izložbe Slovo Slike, kao i uvijek uz manifestacije Fondacije Mak Dizdar, bilo je obogaćeno recitalom poezije Maka Dizdara. Stihove su govorili Zoran Bečić, Tahir Nikšić i Rijad Ljutović.

Ismar Mujezinović

Mersad Berber

10


... onaj koji je boju opazio prvi...

Svaka umjetnost i svaki umjetnik nose u sebi sopstvenu, fatalističku osjećajnost za svijet u kojem se ostvaruje ljudska civilizacija, ma ne rijetko ta se osjećajnost zna izraziti i odraziti iz jedne na drugu umjetničku disciplinu, pa je otuda i nastala svojevrsna poetska kletva “Neka je proklet onaj koji je boju opazio prvi”. Iako pjesnici po prirodi stvari češće surađuju s muzičarima, u sopstvenom životu, napose, u kuloarima neizbježnog hedonizma, njihovi češći saputnici i sapatnici su slikari i likovni umjetnici uopće. Mak Dizdar je za svoga nedugog života u drugovanjima bio najbliskiji i najskloniji slikarstvu i slikarima i to ne zbog toga što je i sam samozatajno bio slikarom, već najprije zbog toga što je njegov poetski svijet nastao iz misaone emanacije onoga što su na nekropolama medijevalne Bosne uklesali davni i mahom bezimeni likovni umjetnici. Otuda i Prvo Slovo Makovo i otpočinje ovim likovnim događajem kojim bosanskohercegovački umjetnici i nakon 30 godina od njegove smrti, pokazuju koliko je njihova veza s Makom bila sudbinska. I ne samo to, već hoće i djelatno da omoguće da ona traje, tako što pomažu da se stvore primarni uslovi za opstojnost Fondacije Mak Dizdar, a preko nje i za sve ono što se Makovim slovom nadahnjuje i plodi i čini duhovnost Bosne istrajnijom. Donacijom svojih djela Fondaciji Mak Dizdar bh. umjetnici pomažu stasavanje njenih plemenitih vizija i snova, i, k tomu, ugrađujući kao eminentni umjetnici u temelje Fondacije svoje djelo i svoje ime, čine i djelovanje i ime Fondacije uglednijim, stamenijim i dugovječnijim. Zato neka je hvaljen onaj koji je boju opazio prvi, a s njim i svi oni koji su u boji prepoznali smisao zajedičkog stremljenja pjesnika i umjetnika za ljepotom.

/ Safet Plakalo /

11


Sinteze koje stvaraju epohe Poštovane dame i gospodo, dragi prijatelji susrećemo se, evo, i družimo s razlogom i ciljevima koji nikako nisu obični i svakodnevni... Svjedoci smo i sudionici jedne ekskluzivne prezentacije ljepote, plemenitosti i dubokoumnosti duhovnog stvaralaštva, majstorstva umjetničke kreativnosti naših ljudi, naših savremenika. Pred našim se očima nalazi i naša srca plijeni šezdeset i jedno djelo četrdeset i šestorice bosanskohercegovačkih likovnih umjetnika. Ovo je jedan izbor koji bi se – uz malo ali vrlo uočljivo neprisustvo nekih od najznačajnih imena – mogao nazvati ANTOLOGIJOM SAVREMENOG BH LIKOVNOG STVARALAŠTVA... I to bi već mogao biti dovoljan i golem razlog da ovu izložbu pozdravimo i podržimo kao jedan veliki, izuzetno značajan kulturni i društveni čin... Ali – to nije sve. Jer ova je izložba – ma kako izuzetna bila sama po sebi – ključna i temeljna, ali ipak samo jedna karika u projektu koji se, evo ovdje i evo sada - još jednom rađa i potvrđuje vrijednost svoga postojanja... Taj se projekat zove Fondacija Mak Dizdar. I taj projekat – imenujući se imenom velikog pjesnika, jednog od najautentičnijih svjedoka i argumenata istinitosti i valjanosti Zemlje i Države Bosne i Hercegovine – taj projekat i pokret hoće da bude jedan od onih što će, kako to i u Programu Fondacije piše: “ raditi sve što bude u njenoj moći da od zaborava i konačnog nestanka spasi i očuva, valorizira i afirmira sve što je umno, časno i slavno u našoj prošlosti, i svaku upečatljivu činjenicu iz naše duhovne povijesti, ali i sve ono što tek nastaje i bogati bosansku misaonu supstancu i strukturu...” Naša kompanija, Bosnalijek, namah je prepoznala sudbonosnu ulogu i mogućnost ovakvih i posebno ovoga, projekta Fondacija Mak Dizdar. I shvatila da niko pojedinačno, ma kolikim potencijalima raspolagao, ne može sam, ne može kao mala grupa, iznijeti tu povijesnu zadaću, učiniti izvjesnom njeno ostvarenje. I zato je Bosnalijek – osjećajući se time i uistinu počašćenim – postao Prvi pokrovitelj Fondacije Mak Dizdar... Evo su se, potom, i naši likovni umjetnici, u zaista impozantnom broju, odazvali na prvi poziv Fondacije: darivali su Fondaciju onim što je njima najdragocjenije – svojim djelima. I utemeljili se tako u njenu gradnju, u njena stremljenja koja su nam, svima, zajednička. I pokrenuli svojim donacijama, djelima svoga umijeća i duha, stvaranje materijalne osnove za realiziranje sna Fondacije Mak Dizdar i svakoga ko misli i osjeća – bosanski i bosanskohercegovački... Taj spoj što se dešava, to ujedinjavanje htijenja i napora, to su sinteze koje stvaraju nove epohe!

12

/ Edo Arslanagić /


SLIKE ZA „MAKOVU“ ŠKOLU

Osnovna škola „Mehmedalija Mak Dizdar“ sa Otoke u Novom Sarajevu imala je u prvim poratnim godinama lijepi običaj pozivanja nekoga od Makovih sinova na svečanosti povodom njihova Dana Škole. Te 2002. godine, kada je bila upriličena izložba Slovo slike, nasljednicima Maka Dizdara pružila se prilika da iskažu svoju naklonost toj „Makovoj“ školi. Fondacija im je, uz odobrenje autora, poklonila dvije od slika doniranih za izložbu. Tako je Osnovna škola „Mehmedalija Mak Dizdar“ svoje prostore obogatila sa dva likovna djela, grafiku Slobodana Bobe Perišića i crtež Dade Dragulja. Dado Dragulj

„PORUKA“ / PREKO SLUTNJE PREKO SUMNJE

Fondacija Mak Dizdar, u saradnji sa sarajevskom producentskom kućom FIST, napravila je jedan neuobičajen, prigodan dokumentarni film - „Poruka“, film koji je svoje ime posudio od čuvene, istoimene pjesme iz „Kamenog spavača“. Svoj dio i učešće u produciranju ovoga filma FIST je poklonio kao svoju donaciju Fondaciji. Film je veoma upečatljiv, članovima Fondacije dragocjeno djelo i svjedočanstvo. To je zapravo filmsko pismo u kojem se objašnjava „odakle je, kto je, šta je, kuda ide...“ ta Fondacija Mak Dizdar. To je obraćanje osnivača Fondacije obogaćeno, ilustrirano i iluminirano fotosima i živim, filmskim zapisima o Fondaciji i njenim dotadašnjim akcijama i djelatnostima, sekvenci sa brojnih recitala Makove poezije, iz sačuvane arhivske filmske građe o Maku kao čovjeku i piscu. „Poruka“ je kulturološka informacija sa izrazito patriotskim, probosanskim kontekstom i konotacijama, poziv da se Fondaciju Mak Dizdar pomogne ali i iskoristi kao veoma pogodan medij zahvaljujući kojem i putem kojeg će se razmjenjivati ideje, iskustva, projekti i akcije u borbi za očuvanje i prosperitet naše zemlje. „Poruka“ je odaslana na Fondaciji tada poznate adrese naših udruženja i širom svijeta i, koliko znamo, ponekad i ponegdje prikazivana prilikom promocija naših knjiga i drugih kulturnih događaja u okruženjima naših iseljenika, takozvane „dijaspore“. Nažalost, nikada i nikakvog odgovora ni na izložene ideje ni ponude, niti od jednog jedinog našeg čovjeka ili kakve naše asocijacije iz inostranstva Fondacija nije dobila. Film se, naravno, čuva u arhivama Fondacije. Jednom kada ga ponovo izvadimo na „svjetlo dana“, biće veoma zanimljivo, sa tzv. vremenskom distancom, procijeniti da li je film možda govorio i rekao nešto griješno i bogohulno, da li je ono što je rekao - rekao na loš, ružan ili najgori mogući način, šta li...? Ili će taj film biti optužujući svjedok vremena u kojem je možda postojao neki apsolutno nerazuman diktat koji je našoj dijaspori nalagao da se bavi nekim prečim i važnijim stvarima nego što je taj Fondacijin, „državnički i državotvorački“, izrazito probosanski, u biti anacionalan a još više anacionalistički, bosanskohercegovački patriotizam?! Slobodan Bobo Perišić 13


KUTZLIJEVI BOGUMILI U GALERIJI MAK

U Bosni i Hercegovini gotovo je potpuno nepoznato da je, sedamdesetih godina prethodnog stoljeća, istaknuti švicarski historičar umjetnosti Rudolf Kutzli vršio iscrpna istraživanja stećaka i njihove simbolike, te svake godine dovodio grupe studenata u obilazak ovih jedinstvenih povijesnih spomenika i umjetničkih djela. Tako su nastale stotine Kutzlijevih crteža stećaka čije je originale, danas u privatnom vlasništvu njemačkih kolekcionara, Fondacija Mak Dizdar, u saradnji sa njemačkom organizacijom Phoenix i uz pomoć Ambasade Švajcarske u Sarajevu, po prvi put predstavila bosanskohercegovačkoj javnosti izložbom u Galeriji Mak Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine. Obimnu i u inostranstvu veoma autoritativnu Kutzlijevu knjigu „Die Bogumilen“, koju su saradnici Fondacije Mak Dizdar preveli na bosanski jezik, neke od najpozvanijih naših institucija nisu smatrale dostojnom pažnje, podrške, publiciranja i afirmacije, pa tako njeno izdavanje na našem jeziku čeka neke bolje dane.

14


MAK ZA FILATELISTE

Nakon intenzivnog zagovaranja Fonacije Mak Dizdar, koje je trajalo sve od priprema za obilježavanje 80. godišnjice Makova rođenja 1997. godine, 2002. godine JP BH Pošta konačno je izdala poštansku marku sa likom Maka Dizdara. Marku je impresivno dizajnirao slikar Mirza Ibrahimpašić. Tragajući za likovnim rješenjem marke, Ibrahimpašić je, na osnovu starih fotografija, uradio dvadesetak mogućih rješenja marke, od krokija do završenih portreta Maka Dizdara velikog formata. Sva ova djela slikar je poklonio Fondaciji, gdje je ovaj Ibrahimpašićev ciklus registriran i čuva se pod imenom Likovna geneza Makove marke. Prilikom promocije marke u prostorima Bošnjačkog instituta, u okviru tada postavljene izložbe dijela sadržaja iz Makove ostavštine u vlasništvu Fondacije, bila je prezentirana i jedinstvena izložba ovih portreta. I HP Mostar je, 2007. godine, povodom devedesete godišnjice Makovog rođenja, takođe izdao poštansku marku sa pjesnikovim likom. Marka je djelo grafičkog dizajnera Bor Dizdara, jednog od sedmoro Makovih unuka.

Mirza Ibrahimpašić Bor Dizdar

SLOVO SLIKE NA BODENSKOM JEZERU

Na poziv Uprave Friedrichshafena, njemačkog grada-pobratima Sarajeva, Fondacija Mak Dizdar je u tom prelijepom i znamenitom mjestu na Bodenskom jezeru, na tromeđi Njemačke, Austrije i Švicarske, organizirala izložbu Slovo slike, u gotovo istom obimu kao prilikom njena prvog događanja u Sarajevu. Izložba je u Friedrichshafenu imala zvanični tretman i javni odjek koji tamo pripada posebnom, vrhunskom kulturnom događaju Otvorena je manjim prigodnim koncertom bosanskih narodnih pjesama, recitalom Makovih stihova na bosanskom i njemačkom jeziku, te veoma dirljivim i poetičnim, Bosni blagonaklonim govorom Gradonačelnice Friedrichshafena, gospođe Margaritom Kaufmann. Tokom njena trajanja, izložba je imala neobično veliki broj posjetilaca, osobito ljudi porijeklom sa ovih naših prostora, nastanjenih u sve tri zemlje sa Bodenske tromeđe. 15

Gradonačelnica Freidrichshafena govori na otvorenju „“Slova slike“


DOPRINOS STEĆKA EVROPSKOJ KULTURI

U organizaciji Fondacije Mak Dizdar i uz odlučujuću pomoć Švicarske agencije za razvoj, 6. marta 2008. godine, u prostorima UNITIC-a održana je vanserijski multimedijalni događaj - izložba fotografija iz kolekcije Adija Porobića i predavanje pod nazivom Stećci – korijeni evropske kulture. Izložba autorskih fotografija sa tematikom stećaka i njima srodnih artefakata iz cijeloga svijeta predstavljala je inovativnu i osvježavajuću sintezu umjetničkog i naučno-istraživačkog pristupa simbolici stećaka, bosanskih srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika i odjeka njihovih poruka unutar povijesti i današnje evropske umjetnosti i kulture. U predavanju koje je pratilo izložbu znanih, ali i malo poznatih ili potpuno nepoznatih objekata i motiva, autor Porobić nastojao je potkrijepiti tvrdnju da bosanska srednjovjekovna umjetnost nije tek nekakva zagonetna stranputica ili marginalna epizoda, već integralni i nezaobilazni dio evropske duhovne povijesti. Pred prezentaciju gospodina Porobića, skup je u tematiku veoma informativno i znalački uvela gospođa Marica Filipović, zamjenica direktora Zemaljkog muzeja BiH, naglasivši, između ostalog , i ključnu ulogu koju je ova institucija odigrala u istraživanju i valorizaciji stećaka, od prvih naučnih istraživanja ove tematike uopšte, krajem 19. vijeka, pa sve do iscrpnih studija koje su svoj vrhunac doživjele nakon II svjetskog rata. Još jedan izuzetno zanimljiv doprinos večeri dao je dr. Keith Doubt, profesor sa univerziteta Wittenberg u SAD-eu, govoreći u svome predavanju o istraživanjima prisustva i tragova simbolike stećaka u savremenom bosanskohercegovačkom filmu. U Fondaciji Mak Dizdar smatra se da svakako i ovakvi, originalni i osvježavajući pristupi i plodni nanosi tematici bosanskohercegovačke kulture i naslijeđa, jesu ono što Fondacija u budućnosti želi organizirati, realizirati ili podržati u još većoj mjeri. To je razlog više za odluku da u ovoj publikaciji prenese cjelokupni tekst izlaganja g. Doubta.

Foto: Adi Porobić 16


Simbolizam stećka u savremenom bosanskohercegovačkom filmu

U Bosni i Hercegovini, stećci se pojavljuju u savremenoj umjetničkoj kulturi kao simboli i motivi. U tom smislu, obratimo pažnju na dva filma, “Ničija zemlja,” i kratki film “Hop, Skip and Jump.” “Ničija zemlja” završava se sa snažnom scenom. Jedan čovjek iz Bosne ostavljen je da živ leži na neeksplodiranoj mini. Ako se pomakne, on umire. Koliko dugo će čovjek živjeti bez pomjeranja pitanje je sa kojim film završava. Pomoć od Ujedinjenih nacija je stigla, ali je onda povučena. Čovjek je prepušten svoj nemilosrdnoj sudbini. Čak ni iskusna novinarka ne prepoznaje da joj priča leži u rovu koji je udaljen samo nekoliko metara od njenog vozila. Poput UN-a, novinarka odlazi ispunjena osjećajem fatalizma. Ta završna scena je simbol današnje bosanskohercegovačke situacije. Čovjek je živ, ali svaki pokušaj kretanja ili ustajanja dovest će do njegove smrti. Čovjek je živ ali zamrznut stvarnošću trenutačne smrti.

mora biti shvaćena kao ritualni čin, prizivanje dalekih božanstava, već može označavati stav komunikacije sa magičnim silama ovog svijeta.” Motiv je dakle prije duhovan nego religiozan. Njegova duhovnost nije izražena u transcendentalnom. Ona je izražena u imanentnom. Dok je u smrti duša daleko, u stećku je ona prisutna i bliska. Podignutom rukom ljudska duhovnost postaje prisutna ovdje i u sadašnjici.

Posmatrajmo prethodnu scenu na kraju filma. Film se završava sa nježnom pjesmom i zalaskom sunca. Čovjek je postao svoj vlastiti nadgrobni spomenik. On je živ, ali ipak mrtav. Njegovo blijedo tijelo svijetli na večernjem suncu. Njegova zgužvana košulja izgleda poput isklesanog krečnjaka. Čovjek predstavlja ono što je stećak. Ivan Lovrenović kaže da stećci “kao da ožive pod sunčevom svjetlošću.” Stećak obilježava smrt nekoga ko još uvijek živi, još uvijek se obraća onima koji žive i prolaze pored njega.

To je ono što govori stećak. U javnom prostoru prirode, pozdravlja nas ljudski lik sa podignutom rukom. Ljudski lik stoji i ne preklinje. Ljudski lik pozdravlja nas, strance, u otvorenom prostoru. On govori “Ja te znam i ti znaš mene,” i “ja te vidim i ti me vidiš.” Još jače od toga, u pozdravu je prisutna naredba. Podignuta ruka insistira “ti me moraš poznavati i ja tebe moram poznavati.” “Ja te moram vidjeti i ti mene moraš vidjeti.” Zašto je to tako? Ako me ne poznaješ, nećeš poznavati ni sebe. Ako me ne vidiš, nećeš vidjeti sebe. A ako ne poznaješ ili ne vidiš sebe, ja te ne poznajem i ne vidim. U tom slučaju, ti si barbarin.

Šta znači to što snajperistica koristi ovaj pozdrav. Da li je ona prava Bosanka? Ženin pozdrav muškarcu ne moli, niti preklinje. Pozdrav je otvoren, a ne tajan ili sakriven iza zatvorenih vrata. Ljudska povezanost ne pojavljuje se u privatnosti, već u javnosti. Pozdrav govori “Ja te znam i ti znaš mene.” On kaže, “Ja te vidim i ti vidiš mene. Vidiš me jer ja vidim tebe.”

Poput stećka, živi čovjek ne može biti dotaknut. Ako njemački vojnik dotakne bosanskog vojnika, i on će doživjeti smrt. Živi čovjek je svjedok tragedije svog života, “Ase leži ... bosanski vojnik sa prekrasnom kćerkom, prevaren od svijeta, izgubio dragog prijatelja.” Poput stećka, živi čovjek svjedoči o onome što je značajno i izuzetno u sadašnjosti. Upravo takav je dar bosanskog svetog kulturnog naslijeđa.

Kada snajperistica pozdravlja svog nekadašnjeg ljubavnika, ona također govori “Ja te znam i ti me znaš.” Ona također govori “ti me moraš poznavati kao što ja tebe moram poznavati.” Ovaj gest je radikalan čin u ovom kontekstu. Žena zna da neće poznavati sebe ako ne poznaje ovog čovjeka. Ona također vidi da ovaj čovjek neće poznavati sebe ako ne poznaje nju.

Obratimo sada pažnju na drugi, kratki film “Hop, Skip and Jump.” Film predstavlja ženskog snajperistu. Film izražava duboku dvosmislenost. Sa jedne strane, mi ne znamo koliko je ona ljudi ubila i da li je ubila dijete što na cesti bježi od snajpera. Sa druge strane, mi je vidimo kako metkom u potiljak ubija sadističkog Četnika koji upravo namjerava ubiti majku i njeno dijete. Da li je ova žena prava Bosanka ili Četnik? Taj paradoks zaleđuje naše razumjevanje njenog identiteta. Da li je možemo poznavati?

Sretanje žene u autobusu u Sarajevu nakon rata je nemoguća situacija. Čovjek ne može da pozdravi ženu. Ona je ubica. Ona je Četnik. Niti je on može ne pozdraviti. Ona je Bosanka. Ona je ostala u Sarajevu. Ako je pozdravi, on pozdravlja nekoga koga više ne poznaje. Ako je ne pozdravi, on više ne poznaje sebe, svoju prošlost sa njom. Umjetnost filma dramatizira ovaj paradoks do krajnosti. Nasuprot umjetnosti, mi moramo prevazići ovaj paradoks. Stećak nas uči jednu važnu lekciju. Ljudska duhovnost nalazi se u sadašnjem i bliskom, a ne dalekom i davnom. Stećak sa podignutom rukom poziva nas da ustanemo, da se pomjerimo sa neeksplodirane mine i podignemo ruke prema drugima. Sjetimo se, na kraju, i pjesme Maka Dizdara “Ruka” iz ciklusa “Radimlja”:

Pogledajmo kritičnu scenu kada ona spušta svoje oruže, otvara prozor, izlazi na sunce i pozdravlja svog nekadašnjeg ljubavnika sa druge strane ulice. Ona podiže ruku, pokazujući svoj dlan, pomjerajući je ispred sebe i iznad svoje glave, držeći je u položaju zakletve. Šta njen pozdrav znači? To je isti pozdrav koji susrećemo na stećcima. Na stećku je uklesan ljudski lik koji stoji na otvorenom polju i pozdravlja nas obasjan sunčevom svjetlošću. Neki su mišljenja da je podignuta ruka Pravedna ruka koju idolizira bogumilska hereza. Oto Bihalji-Merin se međutim protivi toj interpretaciji: “Čest motiv je ogromna podignuta ruka, arhetipski simbol zakletve višoj sili. Ne

Ova ruka kaže ti da staneš i zamisliš se nad svojim rukama

17

/ Keith Doubt /


18


DEVEDESET MAKOVIH GODINA (2006. - 2009.) GORČIN PROTIV MAKA • SLOVO MAKOVO, PONOVO • Kazivanje nekazivog • Valja nama učiti od Maka • NESLAVNO SLOVOSLAVLJE • „RUKE“ OTKLJUČAVAJU MAKOVU HIŽU • Umjetnost je proizvod ruku • MONOGRAFIJA „SLOVO MAKOVO / SLOVO O MAKU“• Zasnivanje makologije • PROMOCIJE MAKOVE MONOGRAFIJE • Prva, stolačka • I pakistanski „Spavač“• Mak u Sarajevu • Makove svečanosti u Zagrebu • OTVARANJE DJEDOVSKE, MAKOVE HIŽE • LAIBACH U STOCU / SMRT IDEOLOGIJE 19


GORČIN PROTIV MAKA

Tada predstojeća, devedeseta godišnjica rođenja Maka Dizdara, 17. oktobar 2007., bila je povod Fondaciji Mak Dizdar da još 2006. godine obnovi ideju pokrenutu u samim počecima svoga rada – ustanovljavanje stalne godišnje manifestacije pod imenom Slovo Makovo. Razlozi ovakvoj odluci bijahu (i danas su) jednostavni i lako prepoznatljivi, a najbliži i najjednostavniji , svakako najočigleniji je ovaj: svi književni susreti kod nas zovu se imenom pisca u čiju se čast organiziraju, samo se oni što su, k’o biva - Maku posvećeni zovu imenom jednog od Makovih poetskih junaka, susreti „Slovo Gorčina“ u Stocu. Može ovaj presedan nekome njegovom zagovorniku služiti kao argument nekakve jedinstvene pravovjernosti, može sugerirati odavanje posebnog poštovanja iznimnoj snazi poetskog djela kojeg je junak, Gorčin - čije su ime i legendarna poetska sudbina postali metaforom i univerzalnim simbolom stvarnog životnog usuda bosanskog čovjeka, - eto, dobio „svoje“ susrete. Može, čak, neko reći kako je Mak toliko veliki da mu ni imena ne treba spominjati (to je taj najčešći argument „navijača“ za „Slovo Gorčina“). Može – kada se ne bi znalo koje je provenijencije, za šta je izgovor, čega je recidiv, šta je uzrokovalo nenazivanje Maku posvećenih (ako i ta posvećenost nije samo privid) dana kulture i umjetnosti, u Makovom rodnom Stocu – Makovim imenom... Naime, baš u to vrijeme oko vremena Makove smrti, u vrijeme zvaničnog socijalističkog ideološko-političkog čistunstva, tradicionalne Dučićeve večeri u Trebinju preimenovane su u – Trebinjske večeri. Druge su ostale da se zovu onako kako su se, prirodno, i zvale, one sa „čistim“, provjerenim i ovjerenim imenima: Kočićeve, Šantićeve, Andrićeve, Šimićeve, Kikićeve... večeri ili dani ili susreti. Svaki domicilni kraj ili grad ponosio se imenom „svoga“ pisca. A Dučić je, zaboga, čovjek kraljevskih Karađorđevića, njihov ambasador, ideološki protivnik našeg socijalizma i neprijateljski simbol, pa mu se ni ime ne treba spominjati tamo gdje se baš ne mora. Zvuči stoga paradoksalno – ali takva su vremena bila - siroti Mak Dizdar, nasuprot tome, griješan je, kriv je, valjda stoga toga što se nije poželjno opredijelio, što se iz oktroirane

Makovi sinovi uz očevu bistu 20


vjetrometine bosanskohercegovačke „bezimenosti“ nije sklonio i priklonio „pijemontskoj“ srpskoj književnosti. U političkom, velikodržavnom velikosrpskom podzemlju i među njihovim nesrpskim podrepašima, tako je i time još za života optužen, osuđen i anatemisan. Sasvim nelegitimno i ilegalno, ali gotovo javno i „pravomoćno“ postao je proskribovana lovina za odstrijel. Zato što se u svom djelu drznuo i upinjao da dokaže kako je Bosna i Hercegovina bosanska i da nas Bosance upozori šta nas čeka od onih što tako ne misle... Budući i mrtav golem i nezaobilazan, nešto ipak jeste morao ali, kao takav „bezbožnik“, bezbeli, Mak nije mogao dobiti „svoje“ susrete, posebno ne u Stocu. U klasičnoj i paradigmatičnoj, uvijek ideološki i praktično „pravovjernoj“ provinciji gdje je optimalna vrijednost i vrhunaravnost zvanično bila, u suštini zapravo sasvim neravnopravna – nacionalna ravnopravnost. „Ravnopravnost“ po svemu i u svemu. Pa i u „svojim“ pjesnicima: ako nemaju i prvi i drugi toliko pjesničko ime kao oni treći, neka oni treći svoga previše ne spominju i ne ističu, neka ga nekako prikriju, umanje i uravnoprave...

SLOVO MAKOVO, PONOVO

Kao što je bio prva ličnost i zaštitinik obilježavanja 8o. godišnjice, pokroviteljstva nad Makovim slovom prihvatio se još jednom dr. Haris Silajdžić, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Na čelu Organizacionog odbora obilježavanja 90. godišnjice rođenja pjesnikova i manifestacije Slovo Makovo bio je Gavrilo Grahovac, potpredsjednik Vlade FBIH i njen ministar za kulturu. Program čiju je realizaciju radio Odbor bio je sljedeći: -

obilježavanje Godišnjice sa nekoliko prigodnih događaja, inicijativa za pisanje dramskog teksta posvećenog životu i djelu Maka Dizdara i njeno postavljanje na scenu, međunarodni naučni skup posvećen djelu Maka Dizdara uz Sarajevske dane poezije 2008. godine, priprema i objavljivanje dvotomne monografije Makovih stihova i najznačajnijih esejističkih tekstova o Makovom književnom djelu.

Pored toga, Fondacija je odlučila samostalno prikupljati sredstva za restauraciju jedne nažalost ne Makove rodne već neke druge, „tuđe“ - stare kuće u Stocu, tada već u vlasništvu Makova potomstva, i njenu adaptaciju u neku vrstu Makova muzeja, spomen-kuće, spomenika ali i akcije, stvaralačke radionice i laboratorije, kreativnog žarišta, nazvanog, sa mnogo razloga i smisla - Makova Hiža... Početak Slova Makova, planski i naglašeno fluidne, po mnogome svojevrsne pa i dosta svojeglave manifestacije, vremenski i sadržajno još uvijek sasvim labavo limitirane, obilježen je na Makov 90. rođendan. Tog 17. oktobra 2007. u Sarajevu, predstavnici Fondacije Mak Dizdar, Uprave Grada Sarajeva, Sarajevskog kantona, Federacije Bosne i Hercegovine, Udruženja pisaca Bosne i Hercegovine i pojedinaca, odali su poštovanje i počast pjesniku polaganjem cvijeća pred njegovu bistu na Trgu Oslobođenja – Alija Izetbegović. Istoga dana, u Galeriji Mak Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH otvorena je izložba iz Makove zbirke u vlasništvu Muzeja kao i originalnih ilustracija za bosansko-englesko izdanje „Kamenog spavača“ velikog bosanskohercegovačkog grafičara Dževada Hoze. Izložbu je govoreći nadahnuti esej o svome odnosu sa Makovim djelom otvorio profesor Sulejman Bosto sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Sutradan, 18. oktobra, u Narodnom pozorištu održan je i svečani skup ljubitelja i poštovalaca Makovog djela, koji je otvorio član Predsjedništva BiH dr. Haris Silajdžić. Izbor Makovih stihova recitovala je Hasija Borić, a večer je obogaćena nastupom zeničkog Omladinskog hora koji je pjevao Makovu „Modru rijeku“ kao i djelove „Srebreničkog inferna“ Đele Jusića. 21


Kazivanje nekazivog

A onda je u tu našu pjesničku plejadu ušao i Mak Dizdar. Pojava Kamenog spavača, bila je otkriće i potres. Njegovo pjesništvo u našem mladalačkom iskustvu bljesnulo je poput munje. Nije to bila razorna munja koja zastrašuje derući olovno platno neba, ne munja straha nego bljesak koji na tren osvjetljuje i samo naznačava beskraj horizonta, onaj sjaj koji je dao pravu mjeru slabašnim žišcima naših prvih mladalačkih svijeća početničkog znanja. Makova kaza o čovjeku i svijetu, Makov jezik koji odjednom otvara svijet, dotičući istine o životu i smrti, ljubavi i muci, igrajući se u sebi prozivodeći sam sebe, u čistom supstratu tvoračke moći jezika i njegove igre u sebi, ponudila nam se kao osebujna pjesnička filozofija ili kao filozofsko pjesništvo. Tako ne zahvaljujem slučaju nego baš ovom iskustvu Makovog Kamenog spavača, to da sam za motto mog tadašnjeg diplomskog rada iz filozofije uzeo upravo Makov stih iz ciklusa „Slovo o slovu“, naime iz pjesme „Sedamnaesto“ a koji glasi: „Najveće je slovo što se samo sluti / Najdublje je ono što u nama / Ćuti“. Tada sam – a možda i danas – više intuitivno slijedio intenciju ovog stiha u kojemu se sažima sama bit jezika koja nam se istovremeno i nudi ali i uskraćuje, a koji /stih/ također govori o granicama svakog ljudskog govorenja uopće i izricanja koje nikad ne doseže svoje konačno dovršenje i ispunjenje. Ovdje je, drugim riječima, Mak oslovio samu čovjekovu jezičku sudbinu u njenoj neizbježnosti i istini, ali i njezinoj granici, koja svoje istinsko ispunjenje ima u šutnji kao konačnom rezultatu i posljednjem dubokom uvidu u „smisao“ ljudskog puta, kako formulira Mak, „od gnijezda do zvijezda“. Stoga se usuđujem reći da – u mome čitanju – ciklus „Slovo o slovu“ ne samo formalno nego i suštinski u Kamenom spavaču zauzima središnje mjesto i predstavlja organsku poveznicu cijele strukture Kamenog spavača, koji je kao organska pjesnička cjelina, opet (govoreći u figuri sintetičkog iskaza) svojevrsna poetsko-egzistencijalna topologija svijeta, koju Mak artikulira evocirajući iskonsku mito-poetsku matricu: čovjek-nebo-zemlja-jezik. Ali, Makov Kameni spavač ( sa svim simboličkim i kulturnim izvorima iz kojih Mak napaja svoje pjesničko biće), ujedno otkriva pjesnikov izvanredan senzus za historijsko vrijeme, za historijsku danost čovjeka u kojoj čovjek iskušava patnju, tvrdu i okrutnu igru nasilja, sila i silnika, pa taj Makov – ako mogu reći – historijski smisao ili smisao za historiju, progovara u uvodnoj pjesmi „Putevi“ i zaokružuje se završnom „Porukom“. Nije mjesto da se u ovoj prilici fascinantni Makov jezički osjećaj, njegov prefinjeni sluh za muziku jezika, glasa, riječi i sloga, za njegove metričke i ritmičke i tonske varijetete, - potčinjavaju analitičkom skalpelu lingvističkih analiza ili književno-teorijskih i književnohistorijskih klasifikacija. Kad je u pitanju čista jezička tvar Makovog pjesništva, želim reći samo toliko da - pored spomenute takozvane „spoznajne vrijednosti“ njegovog pjesništva kao i pored njegovih takozvanih metafizičkih sadržaja – čitajući i slušajući Maka ujedno prisustvujemo objavi jezičke ljepote i čistoj radosti i užitku jezičke igre.

22

/ Sulejman Bosto /


Valja uvijek Makovu riječ učiti

1972. godine, uz prvu godišnjicu smrti Mehmedalije Maka Dizdara, Meša Selimović je proročanski zapisao sljedeće riječi: Maku je uspjelo ono što je u poeziji najteže i što uspijeva samo rijetkima - da vaspostavi pravu, nenasilnu vezu sa tradicijom, da obnovi stari jezik pronašavši u njemu potpuno savremene valere, da na sadržajnu suštinu srednjovjekovnih zapisa nadogradi misao i osjećanje današnjeg čovjeka. To su inovacije koje stvaraju epohe... Zbog svojih stihova, jedrih od snage, zrelih od misli, pjevnih od muzike, svježih od jezika, Makovo djelo nije više njegovo već naše, a on - umrije a mrtav nije... Postao je jedna od nezaboravnih vrijednosti ove zemlje ! Tako je govorio naš veliki romanopisac Selimović o našem velikom pjesniku Dizdaru... Bilo je to prije 35 godina... Danas bi Mak Dizdar imao 90 godina. Ili - slijedeći Mešinu misao bolje reći: danas Mak ima 90 godina. Jer, toliko je njegovo pjesničko i znanstvenoistraživačko djelo u međuvremenu još narastalo, u nama plamtilo, sazrijevalo i plodilo da je o njegovoj smrti gotovo neumjesno govoriti. Jer, sam Mak reče: Smrću je samo obasjana Staza uspona od gnijezda do zvijezda Ovaj skup posvećen 90. godišnjici Makova rođenja, ovo naše druženje sa uspomenama na našeg velikog pjesnika, jedno je od mnogih mogućih svjedočanstava o tome kako mi golemu i vrijednu prošlost imamo i nosimo u sebi i kako to ne zaboravljamo i znamo i sebi i svijetu pokazati. Sretna je ovoga puta okolnost što odajemo počast upravo čovjeku koji je u tu našu prošlost možda i najdalje i najdublje ušao i najzornije nas poučio kako naš ponos ima stamene i trajne temelje... Ovo je godišnjica pjesnika čija je mudra riječ u davninama otkrila i oživotvorila najrječitije tragove naše savremenosti, oživjela vrela naše duhovnosti, obasjala putove naše nade, pretočivši ta saznanja i putokaze u najveličanstvenije stihove naše i svjetske poezije. Takvo vrednovanje našeg Maka, to bogatstvo kojim smo svi mi darovani, osobito u ovim sudbonosnim trenucima Bosne i Hercegovine - naš je silan i još nedovoljno prepoznat argument, naš tanani a beskrajno rječit tumač i glasnik... Književna, umjetnička, estetička vrijednost, uzvišena ljepota Makova stiha.... samo je jedna od neiscrpnog broja dimenzija i slojeva njegovoga stvaralačkog opusa. To je samo dio onoga po čemu se ovdje kod nas i na svim stranama svijeta može mjeriti i već uveliko mjeri, čita i proučava njegovo djelo i bilježi njegovo ime. Djelo Maka Dizdara, njegove poruke i upute o izvornoj vjerodostojnosti civilizacijskih, materijalnih i duhovnih tragova, historijskih dokumenata i činjenica, o obilju i neporecivosti argumenata autentičnosti i kontinuitetu bosanskog trajanja i prava današnje i sutrašnje Bosne i Hercegovine na postojanje i život - još jedno su, stameno i plodonosno uporište svakog čovjeka što se za svoju zemlju, za takvu državu Bosnu i Hercegovinu i danas hrve i bori... Valja nam uvijek Makovu riječ osjećati, učiti, pamtiti i govoriti, valja to njegovo i naše djelo čuvati i nastavljati ga, svako onako kako mu pripada i kako mu je dato...

/ Haris Silajdžić / 23


NESLAVNO SLOVOSLAVLJE

Tako je o Maku zborio Haris Silajdžić. No, uprkos ovakvim riječima, najboljoj volji i autoritetu, imenima Harisa Silajdžića i Gavrila Grahovca, koja su gotovo sama od sebe garantirala ostvarivanje prvog i dobru budućnost budućih događanja Slova Makova, uprkos maksimalnom trudu da sve teče kako valja, Skovo Makovo, ni u tom još jednom, ponovnom svom konkretnom pokušaju, ni kao buduća stalna kulturna manifestacija, ni tada nije istinski zaživjelo. .. Pozorišne drame o Maku još nema niti se zna kada će je biti. Ugledni dramski pisac Safet Plakalo, neizmjerno zaslužan za otimanje Maka i njegova djela od nemara i zaborava u godinama poslije agresije, jedan od osnivača Fondacije Mak Dizdar i boraca za njen opstanak, čovjek koji je po svemu predodređen i zaslužio je da ovo djelo napiše – već je duže vrijeme ozbiljno bolestan. Na drami radi i veli da je već „ima u prstima“... Međunarodni skup o Maku, predviđen uz Sarajevske dane poezije 2008. godine – nije se dogodio. Na sastanku Organizacionog odbora na kojm se utvrđivao program i sadržaj obilježavanja Makove godišnjice odlučeno je da se taj eminentni skup desi u organizaciji Društva pisaca BiH i Akademije nauka i umjetnosti BiH. Po prirodi stvari, budući je u Organizacionom odboru bilo članova i jedne i druge institucije, očekivalo se da oko ovog dijela Godišnjice neće biti nikakvih dilema ili problema. Kada je, u poodmaklom vremenu pred održavanje Dane poezije 08., čovjek zadužen za realizaciju Dana, od predstavnika Fondacije bio upitan dokle je došlo sa pripremama za skup o Maku, on je odgovorio kako se u tom kontekstu ne radi i ne događa ništa i da bi Fondacija trebala poslati nekakav dopis, molbu na adresu Društva, pa da adekvatno koordinaciono tijelo ili organizacioni odbor, ili takvo nešto, vidi i odluči može li i hoće li šta od toga oko Maka biti... Bilo je tada, naravno, za početak već prekasno. Grubo izbačena iz lagodnog ubjeđenja da će se dogovoreno desiti onako kako je logično i sasvim prirodno, Fondacija Mak Dizdar - koja, inače, nema ni svoga stola čak ni u nečijem tuđem prostoru, nema, naravno, niti poluprofesionalnu birokraciju ni administraciju – nije više mogla učiniti ništa. Pokušati sama, svojim malenim snagama, organizirati i spasavati taj skup, čak i kada bi „širokogrudo“ dobili i kakvu (la)benevolentnu i karitativnu, merhametli, podršku, pruženu ruku, pa i tu volšebnu riječ „odobrenje“ od brižnog Društva pisaca, bilo je, krajnje očigledno i čitko, sasvim neizgledno i bespredmetno. Boje reći, pokazalo se kako kod (bosanskih) pisaca ideja o obilježavanju Makove godišnjice jednostavno nije prošla, a o tome nikoga na vrijeme nisu obavijetili. Takosu, ko li zna zašto, uspjeli onemogućiti taj skup u čast i slavu svoga kolege i prethodnika! A očekivalo se, bilo je to tako prirodno da prirodnije ništa ne može biti, kako će to uzvišeno samopoštivajuće spisateljsko društvance svojski povući i u posao uključiti tu inače beskrajno sterilnu i inertnu Akademiju umjetnosti i nauka BiH kojoj se, logično bi i ljudski valjda bilo, valjalo odazvati na poziv u ovaj časni posao (ipak, mada Mak, - razumljivo, zar ne - nikada nije počastvovan imenovanjem ni za „dopisnika“ kakvog dopisnog člana Akademije). Fondacija više nije mogla učiniti ništa; čekala je i nadala se da će se nešto, neko lijepo čudo ipak dogoditi. I dogodilo se. Uz Sarajevske dane poezije 2008. održan je naučni skup o djelu velikog A.B.Šimića, povodom stote godišnjice rođenja ovoga čudesnog pjesnika koji je, i kod Maka samoga, bio na vrhu liste velikana i uzora. Nisu li se, tim prije, ovaj skup i znalci koji su se na njemu okupili, mogli mudro i plemenito, racionalno i krajnje uspješno iskoristiti da bi 24


se, s jedinstvenim ponosom i uzbuđenjem pa, eto, i „o jednom trošku“, uz njihove godišnjice, o obojici velikih hercegovačkih, bosanskih i svjetskih pjesnika istovremeno progovorilo ?! No, ono što je nas u Fondaciji istinski i još više zaprepastilo i ostavilo u beskrajnim nedoumicama, ono što nikada nećemo shvatiti - jeste ta obeshrabrujuća, pa i ponižavajuća „direktiva“ da se Fondacija, poslije zajedničke odluke i nakon svega drugoga mora, službeno i sa molbama, obraćati Društvu pisaca Bosne i Hercegovine kako bi se i oni, eto, umilostivili i stvarno uključili u bilježenje Makove godišnjice. Ta začuđujuća činjenica da ih neko mora i podsjetiti i upozoravati na taj datum, koji bi trebao biti - kako se ono kaže – zlatnim slovima zabilježen u njihovim kalendarima i memorijama. I da ih se još moliti mora i milost im njihovu očekivati ! Kao da, Bogati, Mak nije jedan od njih i njihov. Kao da i sami, postojala nekakva fondacija Makova ili ne, ne bi trebali ponekad, makar o „okruglim“ godišnjicama, sjetiti se Maka. Kao da to nije ili kao da ne bi treao biti njihov golemi ponos i njihova velika obaveza i lijepa dužnost. Jer, Mak Dizdar je, ipak, jedan od najvećih literata u povijesti ove zemlje, verovatno najpoznatiji i najcjenjeniji naš pjesnik u svijetu, jedan od osnivača tih, nekada golemih a danas minornih, sasvim „intimnih“, samo za same učesnike poetskih svečanosti i ponekog prijatelja i rođaka i đaka, tih Sarajevskih dana poezije, pa i nekadašnji predsjednik te iste, njihove matične, spisateljske strukovne asocijacije, kad ona bijaše od ugleda i slave...

„RUKE“ OTKLJUČAVAJU MAKOVU HIŽU

I prije njenog zvaničnog otvaranja, Makova Hiža u Stocu prvi puta je, sasvim i zauvijek „otključala“ i vremenu podarila svoj prostor prvom samostalnom izložbom mlade sarajevske grafičarke Irme Šukalo. Njen grafički ciklus „Ruke“, inspirisan pjesmom „Ruke tvoje i moje“ iz pjesničke zbirke „Koljena za madonu“ Maka Dizdara, Fondacija Mak Dizdar predstavila je u sklopu „Dana Stoca“ koje je po prvi put organizovao Francuski kulturni centar „Andre Malraux“, u augustu 2008. Listovi iz ciklusa „Ruke“ Irmin su diplomski rad na sarajevskoj Akademiji likovnih umjetnosti, a nastajanje ovih grafika pratila su i njena istraživanja motiva ruku kroz historiju umjetnosti.

Kao što je to uobičajeno na događajima u organizaciji Fondacije, uz otvaranje izložbe priređen je kraći recital poezije Maka Dizdara kao i veoma sadržajno i zanimljivo druženje u samoj Makovoj hiži i njenoj avliji. Uz ova susretanja i razmjenu mišljenja, što je preraslo u svojevrstan performans, pored domaćih, našlo se i dvadesetak događajem veoma impresioniranih mladih gostiju iz Mađarske, Francuske i Engleske , koji se nadaju ponovnim dolascima u Stolac, saradnji i razmjeni projekata, kulturnih i umjetničkih događanja između njihovih zemalja i Bosne i Hercegovine. Želja i namjera Fondacije je – osobito poslije tako lijepe razmjene ideja i harmoničnih vibracija - da godišnja izložba mladih likovnih umjetnika iz regije postane tradicionalan oblik saradnje između Fondacije Mak Dizdar, Francuskog kulturnog centra Andre Malraux, istorodnih ili sličnih organizacija i institucija mladih ljudi iz zemlje i inostranstva, Likovne kolonije Počitelj, te adekvatnih političkih i privrednih faktora iz Stolačke i susjednih općina. 25

„Ruke“ u Galeriji Makove hiže


Umjetnost je proizvod ruku RUKE TVOJE I MOJE

Ruke su dvije molitve što ištu svoje nebo To su dvije prijetnje što traže svoga boga One su dva druga što često idu u raskorak Ruke su dva duga pitanja koja Nemaju kome da se Povjere Ruke bez ruku su siromasi ubogi Prebacimo ruke s dvije suprotne obale Njihova sjena u ogledalu voda biće Virovima radost Prebacimo dlanove prebacimo prste prebacimo jagodice Za most čvršći od stakla od cementa od čelika Neka preko njega prelaze Baz ikakve carine Dragocjenosti Daha Pogleda Poljubaca I onih krhkih riječi koje se Mogu reći Šapatom Samo

Mak Dizdar

Poznato je da se umjetnost oslikavanja pećinskih zidova i predmeta od kosti i kamena javlja u srednjem paleolitu, dakle u vremenskom rasponu od 150.000 do 35.000 godina p. n. e. Najpoznatije slike, one u pećinama u Altamiri i Laskou, nastale su prije oko 15.000 godina i to je zlatno doba ove umjetnosti. Likovni motivi za paleolitskog lovca su gotovo uvijek životinje koje je lovio, ali neke slike pokazuju da je on na zidovima pećina ostavio zabilježene i neke obredne radnje. Čini se da je i prvi prikaz ruke baš to: zabilježeni i zaustavljeni trenutak nekog važnog čina unutar kultnog obreda. Naime, kada paleolitski lovac ubija životinju i tako pribavljanjem hrane osigurava produžetak svoje zajednice, on jasno uviđa da je ruka ta koja je od presudne važnosti za njegovo djelovanje. Njegova ruka je napravila oružje i oruđe. Iz njegove ruke izlijeće koplje. Njegova ruka drži ručni klin. 26


Irma Šukalo

Ona je ta koja upravlja oruđem, razbija kost, reže meso, odvaja salo od kože. Na kraju, oni obdareni vlastitom rukom stvaraju jedan drugi svijet koji mi danas nazivamo paleolitska umjetnost, a koji je za kamenodobnog lovca bio prva virtuelna stvarnost. Šaka sa ispruženim prstima iznad konja u pećini Pek-Merle kod Lota u Francuskoj, sa brojnim, jasno izraženim tačkama na tijelu i slabinama konja, ali i na okolnom prostoru, ukazuje na to da je tu bio prisutan, osim želje za lovinom kao egzistencijalnim faktom čistog preživljavanja, još i neki obred koji je uključivao ritualnu radnju koja se ponavljala i koja je uključivala ne samo čovjeka, odnosno njegovu ruku i lovljenu životinju, nego i okolinu, što jasno upućuje na zaključak da je već paleolitski lovac uviđao da je on samo dio jedinstvenog svijeta prirode kojoj se uzrok nalazi negdje izvan negove egzistencijalnosti. U Rio pinturas, u argentinskoj provinciji Chubut, čitava je jedna stijena oslikana otiscima desne ruke. Da li je to bio način da se ovako sudbina čovjeka kao prolaznog bića veže za kamen kao nešto stalno? Na stijeni u Karnarvon kanjonu, u pokrajini Kvinslend u Australiji, naslikane su siluete ljudskih šaka. Predstavljene uz bumerange i sjekire, saopštavaju jasnu i jedinstvenu poruku i nadanje koje su prethistorijski lovci očekivali od ovog rituala. Tako su pokreti ruke uveličavali znanje s jednom raznovrsnošću u boji i crtežu, čiju nam inventivnu snagu skriva jedna hiljadugodišnja navika. Ruke su nekada modelovale i jezik, koji je najprije doživljavan cijelim tijelom i predstavljan plesovima. Pokreti ruke podstakli su želju da se jezik prilagodi svakodnevnoj životnoj upotrebi, doprinijeli su njegovom artikulisanju, osamostaljenju njegovih elemenata i njihovom izdvajanju iz jednog sinkretizma. Od ove mimike riječi, od ovog naizmjeničnog dejstva glasa i ruku preostalo je nešto u onome što se u antici nazivalo govorničkom vještinom. Fiziološka definicija stoga je razgraničila organe i funkcije. Oni sada gotovo i ne sarađuju. Dok usta govore, ruke šute. Umjetnost je proizvod ruku. One su instrument stvaranja, ali prije svega organ saznanja. I to kod svakog čovjeka, kod umjetnika još više, na jedan poseban način...

/ Irma Šukalo / 27


WEB STRANICA BLJEŠTAVIH KAMENČIĆA

Tokom 2008. godine potpuno je inovirana web-stranica Fondacije Mak Dizdar. Njen prvi cilj ostao je nepromijenjen - da djelo velikog pjesnika i na ovaj način „uvede“ u 21. vijek, nudeći mnoštvo podataka, među njima i mnogo do sada nepoznatih, o Makovom djelu i životu. Na stranici se također mogu pronaći novosti o tekućim aktivnostima Fondacije, neposrednim akcijama i novim idejama. No, najbitnije je ono što naša web-stranica tek postaje: svojevrsna i što sveobuhvatnija riznica informacija o svemu onome što smatramo da je pripadajuće i posebno vrijedno unutar heterogenog, ali jednog i jednistvenog bosanskohercegovačkog umjetničkog, kulturnog i civilizacijskog naslijeđa i identiteta.

www.makdizdar.ba

Jedan od prvih takvih tekstova što se našao na našim stranicama, a ujedno na najbolji mogući način govori o širini našeg poimanja onoga što nam je preokupacija, jeste, recimo „Bosanski vrtni stil“ dr. Elme Temim sa Agro-mediteranskog fakulteta u Mostaru. Ovaj tekst snažnim i uvjerljivim argumentima potkrijepljuje pravo na isticanje autentičnog i autohtonog stila uređivanja vrta u Bosni i Hercegovini, stila čija je osnovna karakteristika za ovo područje tipično spajanje i prožimanje različitih tradicija (u ovom slučaju orijentalne i mediteranske) i njihovo karakteristično prilagođavanje mjeri ovdašnjeg čovjeka. Tekst gospođe Temim, dakako, samo je jedan od blještavih kamenčića iz prebogatog bosanskohercegovačkog mozaika što ga želi dizajnirati i oživjeti Fondacija kroz ovaj danas sve moćniji i popularniji medij...

MONOGRAFIJA „SLOVO MAKOVO / SLOVO O MAKU“

Svjesni da smo dosad uspjeli ponešto lijepo i važno učiniti, zadovoljni i sretni zbog toga, ponosni – u Fondaciji Mak Dizdar znamo da je kraj 2008. godine trenutak u kojem smo istinski, temeljito, s obje noge stali na zemlju, konačno osvojili svoje prostore, ušli u svoje vrijeme... Zamišljena i projektirana još u dosta davnim pripremama za seriozniju i sveobuhvatniju prezentaciju Makova djela, intenzivno rađena nekoliko posljednjih godina, definirana kao krunski događaj obilježavanja Makove 90. godišnjice, pojavila se po mnogo čemu nesvakodnevna, pa možda i sasvim ekskluzivna - dvotomna Monografija posvećena poetskom stvaralaštvu pjesnikovom. „Slovo Makovo“ , prva knjiga, izbor je iz cjelokupnog poetskog opusa Makovog. Druga, „Slovo o Maku“, bavi se najzanimljivijim od onog što je, kod nas i u svijetu, o ovoj velikoj poeziji pisano... Tako je jedno epohalno pjesničko stvaralaštvo prvi put i doslovno integrirano, objedinjeno i srođeno u jedinstven svijet sa rezultatima i otkrićima izazova uranjanja unj i traganjem za njegovom odgonetkom, poetsko i kritičko djelo o njemu postali su i iskazuju se kao novorođena, čudesna sinteza, dosad nepoznato ali uzbuđujuće živo, neočekivano skladno dizajnirano tijelo. U drugoj je knjizi ove monografije izbor iz tog raznolikog i šarolikog, dosad uglavnom bez „stalne adrese“ i zato malo kome potpuno poznatog, začuđujuće obimnog i raznorodnog kritičkog i esejističkog korpusa posvećenog djelu Maka Dizdara, što je nastajao još za pjesnikova života a, neuporedivo više, tokom skoro četiri decenije nakon pjesnikove smrti. 28


Pa će „Slovo o Maku“, druga knjiga ove monografije, bez sumnje biti pravo otkrovenje za svakoga njenog čitaoca, ali i za one koji se kao književni teoretičari Makom bave, koliko god da su, i jedni i drugi prethodno bili ozbiljno zainteresirani ili angažirano predani i posvećeni Maku i njegovom djelu. Ovdje se, recimo, po prvi put pojavljuje i niz netom prevedenih tekstova stranih autora, objavljenih širom svijeta, dosad kod nas sasvim nepoznatih. Ktome još, pored odavno i široko prisutnih „domaćih“, već klasičnih eseja o Makovoj poeziji, tu je i čitav niz sasvim novih, modernijih, naglašeno inovativnih, ponekad - onome znanom i za Maka gotovo poslovičnom - značajno različitih pa čak i sasvih suprotnih pristupa i tumačenja, mahom iz pera mlađih i sasvim mladih autora koji Maka posmatraju u tokovima i vizurama najsavremenijih literarnih i filozofskih tendencija, pravaca i književnokritičkih teorija zastupljenih i prakticiranih u svijetu. Makova poezija, poslije ovog izdanja to je još vidljivije, nikako ne može biti ograničena nikakvim vremenom, ni u svojim visinama ni u dubinama niti, zapravo, njegovo pjesničko djelo može imati ograničenja i limita bilo koje vrste. Autori u knjizi „Slovo o Maku“ tumače ideje, poruke i značenja Makove poezije katkad u „oficijelnomu“ maniru, ali, danas mnogo više, i u potpuno netradicionalnim i nekovencionalnim, a katkad i sasvim iznenađujućim kontekstima, od problematike „bosanskog duha“ do aveti postmodernizma, od poetske argumentacije uspostavljanja bosanskog nacionalnog identiteta do vanvremenske univerzalosti bez adrese, od bogumilstva do mitomanije, od heraklitovske filozofije i srodnosti sa Homerom - do ruskog avangardizma..., u čitavoj skali tretiranja poezije kao duhovne povijesti, od „velikog praska“ do preseljenja „iza uma iza boga“. Nije zato ni čudno što će Predslovo, uvod u ovaj izbor, autor Enver Kazaz nasloviti kao „ Zasnivanje Makologije“. Sve u svemu, rječju: „Slovo o Maku“ će, sasvim sigurno svima, i onima što o Maku pišu i onima što Maka samo pročitavaju, otkriti i reći kako je Mak mnogo veći i značajniji nego što smo se usuđivali i pomišljati... Valja, na kraju, ne zaboraviti reći kako ova knjiga postoji najprije zahvaljući i razumijevanju, podršci i neposrednom angažmanu potpredsjednika Vlade i ministra Kulture i sporta Federacije Bosne i Hercegovine Gavrila Grahovca. Uloživši dvostruki trud – i kao ministar i kao predsjednik Organizacionog odbora obilježavanja 90. godišnjice rođenja Maka Dizdara i tim povodom pokrenute manifestacije Slovo Makovo – Grahovac je, na kraju, davanjem namjenske finansijske, ali i svake druge podrške Fondaciji Mak Dizdar omogućio nastanak i ovih knjiga. 29

I kao likovni kritičar moram reći da ovo izdanje – Monografija „Slovo Makovo/ Slovo o Maku“ – doista zaslužuje poseban osvrt; i sama grafička oprema Monografije svojevrstan je monument Makovom pjesništvu

/ Tonko Maroević /


Zasnivanje makologije

Poezija Maka Dizdara sržno živi od postupka arhaziranja modernog i moderniziranja arhaičnih kulturoloških i povijesnih vrijednosti. Upravo taj susret omogućuje Kamenom spavaču da iz pozicije smrti, njene vanvremenosti i metafizičke vječnosti promotri sadržaje povijesnog vremena, ali i da ljudsku egzistenciju samjeri iz rakursa onih pitanja koja su transvremena i transkulturalna. U podlozi Spavača bez sumnje jest egzistencijalistička poetika, ali ne tako da se ukupan semantički i idejni potencijal ove poezije u potpunosti podređuju stajalištima ove poetike prema kojima je egzistencija prije esencije i prema kojima se tjelesnim označiteljima markira egzistencijalni smisao ili besmisao. Mak jeste pošao od evropskog egzistencijalizma svoga doba, da bi njegov poetički okvir prilagodio svojoj poetskoj viziji koju ostvaruje nizom postupaka što ih na horizont svjetskog pjesništva donosi koliko ruski avngardizam, isto toliko i francuski nadrealizam, ali i ranija simbolistička i neoimažistička poetika. Otud se u susretu Makovog individualnog poetskog talenta i svjetske poetske tradicije otkriva sintetski i sintetizirajući aspekt njegove poetike. Neoavangardizam, neosimbolizam, neonadrealizam, neoimažizam, niz, dakle, neoističkih poetika visokog modernizma presudno određuju njegovu poeziju, a ne samo egzistencijalizam, kako je bila uvjerena prvobitna recepcija Makovog pjesništva. Amalgam tog vanrednog poetskog spoja na bazi univerziliziranja lokalne i lokaliziranja univerzalne kulture i povijesti služi Maku da na horizont modernizma južnoslavenske interliterarne zajednice uvede potpuno nov, netipičan poetski jezik i formu u kojima se otkamenjuju glasovi srednjovjekovnih bosanskih kamenih spavača, da bi u poeziji kao nekoj vrsti egzistencijalne, povijesne i kulturološke pozornice ispovijedali svoju mitiziranu verziju bosanskohercegovačke povijesti, ali i mitiziranu verziju ezoterijskih kulturalnih linija i dualistički postuliranu kosomogoniju srednjovjekovnih bosanskih patarena. Zato je važno imati u vidu da Kameni spavač nije monokulturalna poetska zbirka u kojoj se reduciraju univerzalne poetičke tendencije modernizma i svode na neku vrstu nostalgične poezije u potrazi za nacionalnim korijenom i dubinom identitarnih osnova. U svom konstruiranju bosanskohercegovačkog povijesnog identiteta Mak jeste pošao od tradicije bosanskog srednjovjekovlja i kosmogonije bosanskih krstjana, ali se u ciklusu Slovo o nebu, prije svega u pjesmama kao što su Sunčani hristos, Vrata itd. to povijesno vrijeme suočilo sa metafizičkim beskrajem, pa Kameni spavač jest poezija susreta vremenitog i vječnog, povijesnog i metafizičkog, tradicionalnog i modernog koncepta čovjeka. Baš onako kako su se npr. u Modroj rijeci susrele politeističke koncepcije smrti sa onim monoteističkim. Pri tom je, pokazuje Mak u intertekstualnim obuhvatima ukupne kulture u ovoj pjesmi, monoteizam izdigao u beskraj kosmosa hadsku, strogo definiranu prostornost smrti politeizma, te je različite politeističke mitske figure podzemnog svijeta ukrstio sa monoteističkim figurama smrti, baš kao što je refentni okvir tzv. prirodnih kultura stopio sa refentnim okvirom modernog koncepta čovjeka i čovječanstva. Zato su rijeke Stiks i Leta postale modrom rijekom u kojoj se njenom širinom, dubinom i duljinom sabire ukupan prostor i ukupno vrijeme zagledani u metafizičku vječnost i kosmičku beskrajnost. Uronjen u lokalnu historiju, Kameni spavač je arhaizacijom modernog i modernizacijom arhaičnog sveljudskog iskustva suočio zapadnu materijalistički koncipiranu kulturu moderne sa nužnošću transcendiranja materijalizma i nužnošću povrataka metafizičkom konceptu mišljenja, što ga je moderna izgubila padom svetih i mitskih jezika u modernistički logocentrizam i prostor političke funkcionalizacije svetog. 30


Modernističkim konceptom metatekstualnosti Dizdar je u ciklusu Slovo o slovu, pogotovo u pjesmi bbbb, samoosvjestio poeziju na relaciji od vjere do sumnje u riječ kao mitsko tvorbeno prapočelo, da bi je iz biblijsko-mitskog vratio u vremenito područje. Tako se u Kamenom spavaču tragizam povijesti, kroz ajnštajnovski shavaćeno ovremenjenje prostora i oprostorenje vremena, pretočio u hajdegerovski shvaćen odnos bitka i vremena, da bi sve to bilo uzdignuto u metafizički beskraj i bezvrijeme, tj. vječnost. Na bazi eliotovskog poimanja vremena u kojem se susreću i u istu vremensku tačku esencijalistički shvaćene neperestane sadašnjosti spajaju prošlost, sadašnjost i budućnost, Dizdar je dosegao polijezičku prirodu poezije, da bi u konačnici ukrštajući modernu i tradiciju kao megakulturne koncepte ukrstio i njihove jezike u stalnom kretanju poezije od lokalno povijesnog do univerzalno metafizičkog... Reinterpretirajući Filipovićev esej Nirman Moranjak Bamburać otvorila je novi prostor u tumačenju Dizdarevog pjesništva. Ona je, uz još nekolicinu mlađih kritičara i kritičarki uvela poststrukturalistički metodološki instrumentarij u reinterpretaciji Dizdarevog pjesništva nastojeći ga osloboditi od pseudokontekstualnih interpretacija. Na sličan način kritički je čitala Dizdara i Adijata Ibrišimović-Šabić, ispitujući Dizdarev poetski jezik na pozadini ruskog avangardizma. Na horizontu književne interpretacije odjednom se otkrio novi Dizdar sa mnogostrukim vidovima poetskog kulturnog sjećanja i mnogostrukim vidovima odnosa prema evropskoj i svjetskoj poetskoj tradiciji. U konačnici, bosnocentrično i bošnjakocentrično čitanje Dizdara oslonjeno na ideološki postavljen bogumilski mit konačno je palo pred teorijski upečatljivim poststrukturalističkim horizontom novih čitanja. Mak je viđen u presjecištu kulturalnih i društvenih diksursa, otkrila se liminalnost njegove poezije, koja je odjednom postala granični fenomen kako u samom imanentnom toku bosanskohercegovačkog pjesništva tako i u procesu samosvješćenja hibridnog, polivalentnog bosanskohercegovačkog povijesnog i kulturnog identiteta. Time je stvorena i situacija za međuinterpretativni dijalog koji be se mogao izgraditi oko Makova pjesništva. Na sceni je, dakle, uvod u osobenu makologiju kao beskrajni dijaloški niz neprestano novih i novih interpretacija ove veličanstvene poezije.

/ Enver Kazaz / 31


PROMOCIJE MAKOVE MONOGRAFIJE Prva, stolačka

Prvi primjerci kompleta - dvotomne Monografije „Slovo Makovo / Slovo o Maku“ , pristigli direktno iz štamparije i knjigoveznice, promovirani su uz tradicionalnu Manifestaciju „Slovo Gorčina“ u Stocu, 4. oktobra 2008. godine, neposredno pred zvanično i svečano otvaranje Makove hiže. Pred za ovaj mali grad neobično brojnim slušateljstvom, o ovom izdanju i Makovom stvaralaštvu govorili su Alen Kalajdžija, Adijata Ibrišimović-Šabić i Muris Bajramović. Tako su Makovo djelo i riječ o njemu dobili svoje nove prostore i značenja. Unutar mikrokozmogonije čije granice ne poznajemo ali možemo naslutiti, desio pravi vatromet, od zvijezda rasutih nebom bez namah vidljiva reda i čitljivog usuda, srojilo se jedno sasvim novo, maleno sazviježđe koje je zadobilo i ima novo ime, još značajniji smisao i izvjesniji početak...,

I pakistanski „Spavač“

U okviru stolačke promocije Makove monografije bilo je predstavljeno i još jedno novo izdanje Makova „Kamenog spavača“. Gospodin Muhamed Čengić, doskorašnji ataše za kulturu u ambasadi Bosne i Hercegovine u Pakistanu, donio je u Stolac nekoliko primjeraka takođe upravo izašloga „Kamenog spavača“ na jeziku urdu, uz engleski drugom pakistanskom službenom, domicilnom narodnom jeziku, štampano arapskim pismom. Skupu je predstavljen i promocioni grafički materijal sa predastavljanja Makova djela u Islamabadu, za koju su – po Čengićevim riječima – tamo tada rekli da je to bio gotovo veličanstven klturni događaj i kako mu je „ još samo vatromet falio“... Makov prevodilac dr. Hamid, kojem je za prevod poslužio predložak djela objavljen na engleskom jeziku, skupu u Islamabadu govorio je o Makovoj poeziji kao o sasvim neočekivanom otkriću i čudu, o Maku kojeg je prepoznao kao istinskog i velikog sufijskog pjesnika. Prevodilac je posebno naglasio da u svojoj dugogodišnjoj prevodilačkoj praksi nikada ništa nije prevodio tako lako, te sa više strasti i zadovoljstva... Nažalost, nedugo po ovom stolačkom predstavljanju makova pakistanskog prevoda, stigla je tužna vijest da je gospodin Hamid u međuvremenu umro.

Mak u Sarajevu

Nakon stolačke, slijedila je, 29. decembra 2008., i sarajevska promocija Makove monografije, organizirana u saradnji Fondacije Mak Dizdar sa Bošnjačkim institutom - Fondacijom Adila Zulfikarpašića, u prostorima Instituta. O Makovoj poeziji i tekstovima napisanim o Makovim djelima ovdje su, pred maksimalno prekobrojnim slušateljstvom, govorili Amila Buturović, profesor sa York univerziteta u Torontu, autorica knjige „Stone speaker“ („Kameni govornik“) posvećene Makovoj poeziji, objavljene u Americi, te sarajevski književni uglednici Enver Kazaz, Mile Stojić i Marko Vešović. Prirodno ali ipak i još jednom krajnje začudno - ni ovoga puta među poštovaocima poezije i imena Maka Dizdara, jednog od najznamenitijih u cjelokupnoj i svekolikoj našoj povijesti, ni „najlokalnijeg“ političara nije bilo, makar reda radi... 32


Makove svečanosti u Zagrebu

Uz svu i zaista maksimalnu uspješnost „bosanskih“ promocija Makova djela, pohvale i aplauze „na otvorenoj sceni“ što ih je Fondacija Mak Dizdar za njihovu organizaciju dobila u građanskoj i kulturnoj javnosti, posebno je i neponovljivo poglavlje ove avanture što je danas i inače predstavlja bavljenje knjigom - „hrvatska“ promocija koja se desila 3. marta 2008., u Bosanskom kulturnom centru u Zagrebu. Samoj promociji prethodio je prijem što ga je, za članove i prijatelje Fondacije Mak Dizdar iz Sarajeva i Zagreba, priredio predsjednik Republike Hrvatske, gospodin Stjepan Mesić. Prijem je protekao u veoma srdačnoj atmosferi, u razgovorima o stoljetnim dijalozima kultura našeg podneblja, posebno o potrebi obnavljanja, obogaćivanja i dinamiziranja tog dijaloga danas, nakon nesretnih događaja u posljednjem ratu koji su ljude neizmjerno udaljili jedne od drugih. Glavnu riječ u ovim razgovorima vodili su, dakako, predsjednik Mesić i s njim još jedan stanovnik Zagreba, veliki bosanskohercegovački i svjetski slikar Mersad Berber, član Programskog savjeta Fondacije Mak Dizdar, te osnivač i predsjednik Fondacije Enver Dizdar. Jedan od mnogo lijepih konkretnih rezultata ovoga druženja jeste da će jesenas u Stocu, u organizaciji Fondacije i prostorima Makove hiže, gospodin Mesić otvoriti izložbu grafika maestra Berbera.

Enver Dizdar sa predsjednikom Mesićem...

Na kraju prijema, takođe naš Bosanac, takođe član Fondacije, zagrebački pjesnik i glumac Enes Kišević i predsjednik Mesić zajednički su skupu odrecitirali znamenitu Makovu „Modru rijeku“. Promocija Makove Monografije „Slovo Makovo /Slovo o Maku“, po svjedočenju veoma uglednih i viđenih Zagrepčana prisutnih ondje, događaj je koji se rijetko doživljava i što će ga malo ko od njih zaboraviti. Osnovne karakteristike ovog slavlja stiha su da je „pred vratima ostalo pola Zagreba“ i da je Modra rijeka, uslijed neprekidnog i gromoglasnog aplauza, govorena dva puta „na bis“ što se, vele znalci, koliko pamte, govorenoj poeziji rijetko ili nikada do tada nije dogodilo... Između ova dva krajnja podatka, valja reći da su o Maku i njegovoj poeziji govorili zagrebački pjesnik Ervin Jahić, urednik časopisa Poezija, ponovo dr. Amila Buturović, „zvijezda“ sarajevske promocije i znameniti znanstvenik i spisatelj, akademik Tonko Maroević. Makove stihove, zaneseno i uznosno, govorili su glumci Enes Kišević i Božidar Boban te, u određenim trenucima, zajedno s njima, „u horu“, i veliki broj prisutnih u publici...

... i Tonkom Maroevićem i Mersadom Berberom

Mislim da je Mak taj koji nas je po prvi put izvukao iz tog začaranog kruga i ukazao na novi, mnogo interesantniji način na koji možemo tumačiti vlastitu istoriju i pitanje pripadnosti, što u vremenu to i u prostoru. Za njega je pripadnost na ova dva nivoa nerazdvojiva. To što je on pisao poeziju a ne političke ili historijske traktate nimalo ne umanjuje efekat i važnost njegove poruke. U krajnjem slučaju, nije li i sam Aristotel sugerisao da poezija može biti i ozbiljniji i dublji medij nego istorija jer se bavi univerzalnim temama. Mi u Bosni smo ideološki i politički otuđeni od mnogih aspekata bosanske istorije i bosanskog prostora, konci su pokidani, došlo je do višestruke fragmentacije, i nedostaje nam osjećaj cjeline i kontinuiteta. Mak nam je sugerisao kako da povežemo te konce, kako da se povrati cjelovitost sa prostorom i vremenom, počevši od onog srednjovjekovnog perioda koji nam je ostavio stećke kao nepobitne dokaze da se na ovom prostoru umiralo. A ako se umiralo onda se i živjelo, bez obzira na to kako se tumači taj život. Domovina znači nije samo neki čardak na nebu kojeg mogu otpuhati naleti bilo kakvog vjetra, nego je stabilna tvorevina duboko ukorijenjena u bosansko tlo, kako nam kameni spavači na to ukazuju. Na žalost, dok spavač nije progovorio kroz Makovu riječ, nismo znali kako da se postavimo prema njihovim kamenim prebivalištima 33

/ Amila Buturović /


Galerija Makove hi탑e nekad...

Sa otvaranja Makove hi탑e

... i sada

Dio Makove zbirke u Hi탑i

34


OTVARANJE MAKOVE HIŽE

Nakon sedam godina „beskućništva“, 4. oktobra 2008. Fondacija Mak Dizdar i konačno je dobila, u neku ruku alternativni ali, zasad, prvi i jedini svoj dom – Makovu hižu u Stocu. Članovi porodice Dizdar, Makovi sinovi, snahe i unuci, prijatelji i gosti iz Stoca, Sarajeva, Mostara, Čapljine i Počitelja, svjedočili su Makovom simboličkom povratku pod rodno nebo i stvarnom nastanjivanju dijela njegove životne i stvaralačke ostavštine u ovo skromno zdanje što je njegovoj sjeni posvećeno i darovano. Fondacija Mak Dizdar smatra ovaj čin još uvijek neizvjesnim i otvorenim ali, svakako, i nekom vrstom inicijacije rehumaniziranju Stoca, ovoga nekad pitomog čovjekovog prostora, značajnim korakom na putu ka vraćanju ljudskosti i životnog dostojanstva u ovaj danas polumrtvi i veoma tužni grad na Bregavi... Nadati se i uzdavati - bio je to samo početak rada na čuvanju i vitaliziranju onoga što zaslužuje Makovo djelo i riječ, njegove poruke i pouke, što zaslužuje Stolac i Hercegovina, i cijela Zemlja Bosna, na kraju krajeva – što zaslužuje i ovaj naš Svijet. Jer valja dokazati da ono što - ružno i daleko od svake zdrave pameti i svega ljudskog - i dalje traje u Stocu, nije samo zli i prljavi sukob između naroda i ljudi. Ne samo kao logična posljedica nečega što se desilo (ma šta da je to bilo), već rat dva principa od kojih niti jedan zapravo nema narodnost i ne poznaje nacionalnost. Rat barbarske isključivosti i civilizacijskog kozmopolitizma. Iscrpljujući i razarajući megdan dva svjetonazora koja bojuju, mada manje otvoreno i očigledno, i širom Evrope i čitavog Svijeta, oba nerijetko podjednako raspoređeni i nastanjeni sa obje strane bojišnice. Ali, na našu nesreću i za nas najbolnije, u našoj zemlji, pa zato i u našem Stocu, žestoko i tragično kao rijetko gdje u tzv. civiliziranom svijetu. Mak bi na ovo mudro rekao, a mi ćemo to za njim ponoviti: ... Kto pogan jest neka se još pogani / I svet kto je neka se još sveti / Jer je vrijeme blizu. . Sam događaj stvarnog i neopozivog rođenja Makove hiže oplemenjen je i zvaničnim otvaranjem prostora njene Izložbene galerije. Posvećene na svome početku veoma prigodnom postavkom naveliko hvaljenog grafičkog ciklusa Bosančica Amre Zulfikarpašić, te poetskim recitalom Svjedok Mikija Trifunova i muzičke grupe Konvoj, u kojem su govoreni i pjevani stihovi Makovi, Tinovi, Lorke, Tagore, Borhesa i niza najznačajnijih svjetskih pjesnika. Uz ovu svečanost, svi prostori Makove hiže bili su obogaćeni prezentacijom Makove ostavštine i stvaralaštva drugih posvećenog Maku, poeziji, književnosti, umjetnosti, Stocu, Hercegovini, zemlji Bosni i državi Bosni i Hercegovini – sadržajem, dakle, budućeg matičnog fundusa Makove hiže. Tu su rukopisi, knjige, publikacije, prepiska, crteži, grafike, slikarska platna…, artefakti, fakti i argumenti ove zemlje i građa za izučavanje njene prošlosti, sadašnjosti i svekoliko neimarenje njene budućnosti, blago što će se kontinuirano sakupljati i bogatiti, koje će biti dostupno i otvoreno svakome ko će se njime, nama i našom sudbinom s pravim razlogom i dobronamjerno baviti… 35


Ustanovljavanjem spomen kuće, Makove hiže, 37 godina nakon njegove smrti, veliki pjesnik Mak Dizdar vratio se, eto, u svoj rodni grad, ovoga puta u jednom sasvim novom aranžmanu, aktivnom i dinamičnom, u kljunu i na krilima fondacije koja nosi njegovo ime. Fondacija Mak Dizdar ima još dosta posla na organizacionom, finansijskom i materijalnom, idejnom i duhovnom, uspostavljanju svekolike okvirne strukture, konačnom definiranju i etabliranju ove institucije koja, ustvari, i jeste jedino pravo stanište i same Fondacije Mak Dizdar. To je golem i dug proces kojeg, sasvim sigurno, neće završiti začetnici ideje i realizatori prvih koraka Fondacije... Za sada, već su velikim dijelom završeni radovi restauracije i adaptacije ovog malenog, tipično hercegovačkog i stolačkog arhitektonskog kompleksa – kuće, bašče, avlije i kamene avlijske kućice, sada izložbene galerije. U kojima će trajno biti smještena Makova hiža, maleni trezor duhovne povijesti, kulturna i umjetnička radionica, stvaralački punkt koji će nastojati promovirati i realizirati jedan sasvim nov način i karakter aktiviteta u svojoj i srodnim oblastima. Pa, vremenom, i svake druge djelatnosti što će i materijalno i socijalno obogatiti i oplemeniti život ljudi ovoga kraja, sa prevashodnim težištem na moguću pomoć ovoj sredini u stvaranju boljih i primjerenijih uslova za osmišljen i realan razvoj kulturnog turizma kao visokoproduktivne i akumulativne privredne djelatnosti. Koja će, dakako, kulturi uzvratiti – ako bog da - „kapom i šakom“! Jer, Makova hiža je po formi i sadržaju ekskluzivna, suštinski inovativna jezgra u sferi kulture i umjetničkog, ali potom i svakog drugog stvaralaštva i kreativnosti, od prošlosti do budućnosti, od zemlje do neba, od kruha do vina i poezije. Djelatnost Makove hiže, simbolično, nastoji slijediti i nadograđivati značenje i smisao srednjevjekovne bosanske, patarenske djedove hiže o kojoj govori i istoimena, čuvena Makova poema „Hiža u Milama“, nastoji biti kuća širom otvorenih vrata “za sve dobre ljude…”, a vazda zamandaljena za svakog zlomislećeg dolaznika i prolaznika. Makova hiža Fondacije Mak Dizdar zamišljena je dakle i projektirana kao otvorena kuća i dom za dobronamjernike i plemenite djelatnike, mjesto hodočašćenja i okupljanja za one koji će u ovom specifičnom ambijentu naći materijal, motiv, inspiraciju za bavljenje onim što je za ovu zemlju i za cijeli svijet lijepo i korisno. Zamisao je, na kraju – ili na početku, da se u Makovoj hiži ostvaruju ili barem samo začinju vrhunska umjetnička, ali i znanstvena djela, da i fizički prostor i arhivski fundus ovog živahnog mikrokozmosa bude istinsko izvorište ili, barem, samo fragment, samo obris na fresci nastanka novih ljudskih djela i postignuća. Dakako, svi ljudi okupljeni oko ovoga projekta svjesni su da to što tako silno žele i grade nikako ne mogu činiti i učiniti sami, da je potrebno vrijeme, povjerenje, ljubav ali i konkretna pomoć i saradnja i mnogih drugih, pa da bi Makova hiža postala ono što bi joj valjalo biti i što bi mogla ostvariti... 36


LAIBACH U STOCU / SMRT IDEOLOGIJE

Predveče, 2. maja 2009. godine u Galerije Makove hiže, u organizaciji Kulturnog udruženja Hiža i pod pokroviteljstvom Fondacije Mak Dizdar, otvorena je izložba grafika članova grupe Laibacha, muzičkog krila slovenačke umjetničke grupacije Neue Slowenische Kunst (NSK). Riječ je o primjercima iz jedinstvene serije, nastale uglavnom 2007. godine kao reinkarnacija njihovih plakata i slika iz 8o.-ih godina, koja je štampana u samo 65 multioriginala. Sam čin otvaranja izložbe bio je ujedno i uvod u cjelovečernji nastup DJ-a Audio InFunktion i DJ Rocca, uz čiju su muziku mnogi posjetioci dočekali i jutro u avliji, Galeriji i ostalim prostorima Makove Hiže. Kao što je poznato još od njihove pojave, prije više decenija, Lajbahovci su ekstremno intrigantna grupa ljudi kojima je njihovo umjetničko stvaralaštvo metod i način odnosa sa aktuelnim trenutkom i konstantnim trjanjem, uz nužne prividne transformacije i mimikrije, nekih od najmonstruoznijih mitologija i idolatrija u ljudskoj povjesti. Tako su često ostavljali u dilemi ili izazivali otvorene proteste svojim muzičkim nastupima koji su, na svoj način, koketirali sa nacizmom i totalitarizmom, ostavljajući, barem naizgled, otvorenim pitanje jesu li oni propagatori ili negatori vrijednosti mitova i ideologija čijim se instrumentarijem ponekad služe. Ponekad je, ipak, „u zraku“ ostajalo pitanje: apologetski ili ironijski ?! Na njihovoj stolačkoj izložbi, organiziranoj, sasvim slučajno, nekoliko dana pošto su bošnjački učenici izbacili iz zajedničkih školskih prostorija napadno preprisutne, provokantne, sveprisutne i iritirajući dominantne križeve, desio se neuobičajen a, u stolačkom vremenu i prostoru, čudnovato prigodan incident: grafika sa imenom „Smrt ideologije“, uokvirena na uobičajen način, između dva velika stakla, sa naslikanim krstom posred lista ali ni veća ni teža od ostalih, otrgla se od svojih veza, pala na pred posjetiocima na pod gdje su njeni stakleni okviri pukli i rasprsnuli se u „hiljadu komada“. Potom je grafika ponovo stavljena između dva nova stakla i prislonjena uz zid. Priča se da će Laibachovci već znati iskoristiti ovaj slučaj. Barem kao anegdotu, ako ne i kao kakvo simbolično proročanstvo o istinskoj smrti svake ideologije...

37

Ova će grafika pasti... ... ali ideologija uvijek živi


38


valja nama preko rijeke (2008. - 2010.) STRATEŠKI CILJEVI FONDACIJE MAK DIZDAR • NEKA JE OVA HIŽA ŠIROM OTVORENA • PEČATOM ZLATNIM PEČAĆENO / NOVI „STARI BOSANSKI TEKSTOVI“ • DNK bosanskog porijekla • Kameni govornik • Bogumili iz Švajcarske • DŽEPNI VODIČ KROZ NEKROPOLE STEĆAKA • POVELJA „MODRA RIJEKA“• NAGRADA „KOVAČ GRUBAČ“• DANI BOSANČICE / PISMO KAO DUHOVNI IDIOM • BERBER I NJEGOVE SLIKE U STOCU • SARADNJA SA „SLOVOM GORČINA“• U VRIJEME UKLESANO / FILM O MAKU • PROGRAMSKI SAVJET FONDACIJE MAK DIZDAR • FINANSIRANJE FONDACIJE MAK DIZDAR

valja nama preko rijeke 39


STRATEŠKI CILJEVI FONDACIJE MAK DIZDAR

Promocija poetskog i znanstvenoistraživačkog djela Maka Dizdara Gotovo neprekidno umnožavanje interesovanja i inovativnih kritičkoteorijskih pristupa Makovom djelu u Bosni i Hercegovini i inostranstvu, potvrđuju vrijednost njegova prisustva u bosanskohercegovačkoj, pa i svjetskoj književnost. Fondacija Mak Dizdar želi evidentirati, skupljati i trajno sistematizirati sve ono što o Maku ili povodom Makova stvaralaštva nastaje, stvara se, piše i govori. Takođe, inicirati i podržavati nova istraživanja njegovog djela, kao i stvaraoce koji se, u različitim oblastima svoga djelovanja, susreću i suočavaju, svrstavaju ili sučeljavaju sa Makovom poetikom, njegovim stihovima i njihovim značenjima.

Podrška aktivnijoj kulturnoj sceni Stoca i Hercegovine Liječenje i zaboravljanje učinka strašnih ratnih stradanja i vladajući aparthejd u Makovog rodnom gradu nisu jedini razlog i cilj stolačkog projekta i angažmana Fondacije Mak Dizdar. I da tih barbarskih orgija nije ni bilo, prisutvo Fondacije u Stocu je prirodno i nužno, zbog neiskorjenjivog, dostojanstvenog i ponosnog civilizacijskog, duhovnog i intelektualnog naslijeđa i potencijala Stoca i regije. Kao i graditeljskih, ambijentalnih, klimatskih i svih ostalih (nad)prirodnih ljepota što Stolac i čitavu Hercegovinu čine i sasvim jedinstvenom životnom scenom, otvorenom pozornicom, galerijom i muzejom. Organizacijom redovnih kulturnih događaja u Makovoj hiži kao pokretačkom nukleusu, doprinosom obogaćivanju i širenju programa i matičnog Slova Gorčina i niza drugih ovdje već začetih ili zaživjelih kulturnih susretanja i manifestacija i iniciranju i širenju novih..., Fondacija Mak Dizdar želi dati nove impulse i snage razvoju duhovnog života i stvaralaštva, kulturnog turizma, susretanja, druženja i sarađivanja sa ljudima iz regije, Evrope, pa i cijelog svijeta što će hodočastiti Hercegovinu kao mjesto na kojem se svaki čovjek i cijeli Svijet mogu i hoće obogatiti i oplemeniti. Širenje ideje zajedništva bosanskohercegovačkih naroda Pružanjem informacija o lijepom i pozitivnom, našem i među nama, promocionim aktivnostima želimo razviti svijest da izuzetno šaroliko kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine podjednako pripada svim njenim građanima. Dok nas današnja politička situacija na svakom koraku podsjeća na međusobne razlike, gotovo da i nema medija i institucije koja bi se posvetila onome što nam je zajedničko. Ukazujući na zajedničku prošlost, Fondacija Mak Dizdar želi dati doprinos jedinstvenoj pluralističkoj budućnosti Bosne i Hercegovine. Dijalog kultura i kultura dijaloga Susreti kultura u Bosni i Hercegovini znali su dovesti do vrhunskih umjetničkih dostignuća kao što je, po mnogim mišljenjima, i poetsko djelo Maka Dizdara. Ali i dobro znanih erupcija sirovog primitivizma pod okriljem „zaštite“ određene kulture ili civilizacije. Stoga Fondacija Mak Dizdar Bosnu i Hercegovinu priznaje kao okvir samo u onoj mjeri u kojoj on može doprinjeti ovdašnjem dijalogu kultura i razvoju kulture dijaloga. Njen konačni cilj nije i ne smije biti ograničen nikakvom isključivom mjerom, pa ni nacionalnošću: samo suštinskom otvorenošću i uključivanjem u regionalne, evropske i svjetske tokove ideja bosanskohercegovačka kultura može se uzdići iznad uskogrudne provincijalne ograničenosti. A upravo nasušno potrebni i čudesno ljekoviti lokalni dijalog globalnih sistema je ono što Bosnu i Hercegovinu može učiniti ponovo posebnom i jedinstvenom, inosušnom i univerzalno značajnom... 40


NEKA JE OVA HIŽA ŠIROM OTVORENA Uprkos teško namah vidljivog i egzaktno i trajno mjerljivog ali, sasvim izvjesnog, sudbinskog, prevratnički obećavajućeg naseljavanja Makove ostavštine i njenog znamenja i znakovlja u Stolac, svojevrsne reinkarnacije njegova duha u rodnom gadu, Makova hiža, dakle, neće nikako postići svoju zadaću i svrhu ukoliko ne postane autentična, predvodnički hrabra i odgovorna, aktivna i atraktivna institucija. Onaj zdenac što će se u njega slijevati i iz njega izvirati, proticati i promicati se niz novih projekata, pregršti htijenja i nastojanja, neukrotive pozitivne energije, izvorne siline od koje sve pršti i prelijeva se u stalnom zračenju i efikasnoj učinkovitosti zarečene vjerodostojne, vazda djelajuće i potentne ideje ... Makova hiža zato po svemu zapravo i jeste ona prava priča Fondacije Mak Dizdar i zaštitni znak, i jeste onaj prvi i pravi laboratorij i proizvodna radionica Fondacije. Zasad, dok ne stekne iskustvo i povjerenje, dok ne ostvari prve rezultate što će biti garancija i motiv nadolasku novih snaga i njihovih ideja, njen će se rad oslanjati na nekoliko temeljnih, već ugrađenih i funkcionirajućih elementa i komponenti. To su: stalna izložba iz zaostavštine Makova stvaralaštva i života, zatim jedinstven galerijski prostor za izložbe manjih dimenzija, potom biblioteke Bosnistike te, zasad na kraju - lijepe, kaskadne bašče koja će nekad biti neka vrsta čitaonice na otvorenom, mjesto kontemplativne osame ili dinamična dijaloga. Izložba Makove zaostavštine je najvećim dijelom kompletirana, no i na njoj je ostalo da se uradi mnogo posla: zaštita originalnih rukopisa, ponekad starih i sedamdesetak godina, nabavka izdanja Makovih djela koja zbirci nedostaju, prikupljanje i objedinjavanje brojnih tekstova iz sve obimnije literature o Maku, korpusa koji se gotovo svakodnevno obogaćuje novim naslovima, prikupljanje TV i filmske građe o Maku i njegovoj Zemlji, digitalizacija rukopisa... Biblioteka Bosnistike trenutno se sastoji od tek stotinjak naslova čudom sačuvanih od ratnog devastiranja privatne biblioteke porodice Dizdar, među njima djela o stećcima i medijevalnoj Bosni što ih je Mak koristio u pripremi „Kamenog spavača“ i „Starih bosanskih tekstova“, uglavnom bogato „iluminiranih“ Makovim originalnim bilješkama i „apokrifnim“ opaskama unutar teksta i na marginama. Tu je i nekoliko desetina knjiga na bosanskom, engleskom i njemačkom jeziku novijeg datuma, posvećenih, pojednostavljeno rečeno, problemima bosanskog identiteta. Jedan od deklarisanih ciljeva osnivanja Makove hiže bio je upravo stvaranje tog punkta na kojem će znatiželjnici i dobronamjernici, znanstvenici i zaljubljenici, domaći i strani, imati jedinstvenu mogućnost da u miru proučavaju probleme i pitanja što ih postavlja povijest, sadašnjost i budućnost naše zemlje, priroda, prirodna bogatstva, mogućnosti i načini njihova humaniziranja i korištenja, izučavanje i unapređivanje svekolikih prirodnih darova i gospodarskih, poljoprivrednih, energetskih, industrijskih, turističkih i, dakako, duhovnih potencijala, Hercegovine prvenstveno. Prostori i projekcije Makove hiže - kao fizički i duhovni dom povratka hercegovačkih ljepota i bogatstava, neuporedive i neponovljive poetike odnosa čovjeka sa prirodom i čovjeka sa čovjekom, istinskog preporođivanja, ponovne i konačne pobjede jednog tako neodoljivo privlačnog, očaravajućeg i uznosnog, lokalnog a južnjačkog, mediteranskog, orijentalnog, evropskog i bjelosvjetskog svjetonazora i tako dubokoumne i neprikriveno putene i erotske upotrebe života – hoće da budu mjesto povjerenja, uzdanja, nastojanja i otkrovenja onoga što se nekada ovdje sasvim dobro znalo, i slijedilo... 41


Sama Galerija Makove hiže – oko 70 do 80 kvadratnih metara prostora zajedno sa kamenom avlijom koja uvijek može preuzeti i eksterijerni dio funkcije same Galerije – relativno je mali prostor, ali, sa ogromnim potencijalom. Njena stalna postavka, dio ostavštine Makove i djela o Maku – rukopisi, prepiska, izresci iz novina, časopisi, knjige, DVD-evi sa filmskom arhivom o Maku i brojnim muzičkim djelima komponovanim na Makove stihove, likovna djela iz fundusa Fondacije Mak Dizdar, Makovi portreti u crtežima, na grafičkim listovima i u ulju na platnima – veoma je mobilno koncipirana tako da uvijek može dati svoj prostor nekoj drugoj, trenutno aktualnoj, prigodnoj umjetničkoj izvedbi ili prezentaciji ili manjem performansu bilo koje vrste, pa, recimo – ako se ukaže i takva potreba - čak i eksponiranju i afirmiranju nekih lokalnih ili eksternih, tradicionalnih folklornih rukotvorina, produkata narodne umjetnosti i umijeća... sve do vrhunskih rezultata, recimo, prehrambene i proizvodnje bezalkoholnih i alkoholnih napitaka i pića, te znamenitih brendova hercegovačkog kulinarsta i gastronomije. Galerija i njen prostor su taj najfleksibilniji, generički i regenerativni, energetski, razvojni element i bića i smisla Makove hiže, radionice koja realizira projekte za budućnost oslanjajući se na ono najtrajnije, najstamenije, najljepše što se može naći u našoj prošlosti i sadašnjosti, u nama i oko nas. Svaki, i najmanji događaj u ovome prostoru, akcija bilo koje vrste od uistinu neiscrpnog izbora mogućih, neodoljivi je poziv i mamac znano velikom broju zaljubljenika u Hercegovinu, u Stolac, Bregavu, u grmove uznositih narova, u lozje i grozje, u blatinu, žilavku...u vodu, kamen i nebo, u nepononovljivo lijepe i pitome građevine i krajolike... Ovaj je prostor, po svemu, Bogom dat da se u njemu, ovdje gdje se mogu sresti i susreću se i isprepliću sve tajnovitosti i sva čuda hercegovačke tradicije i ljepote, da se gotovo minimalnim intervencijama i usmjeravanjima, mogu inaugurirati i prepoznati i pokrenuti mogućnosti i šanse ovakvog i sličnog razmišljanja, projektiranja i dizajniranja aktivnosti koje će cijelu i svakojaku i svekoliku Hercegovinu dovesti u poziciju mjesta vječitog praznika i praznovanja u svemu onome što Hercegovina jeste i može, a u „ostalom svijetu“ još rijetko ko... To i jeste prava Hiža, pa još Makova: mjesto za otkrića i pokrenuća, studio i atelje, „kovačnica“ u kojoj se prepoznaje suština, rekonstruiše i revitalizira smisao, projektiraju prototipovi i sutrašnji koraci uspjeha i novih atrakcija i interakcija... sve dok taj rečeni hercegovački praznik ne opravda krilatice o tome kako je Mostar ili Počitelj ili... najljepši grad na Svijetu, kako je Stolac balkanska Sevilja, kako je Hercegovina naša i Kalifornija i Provansa... I tako dalje, i još više. 42


PEČATOM ZLATNIM PEČAĆENO / NOVI „STARI BOSANSKI TEKSTOVI“ DNK bosanskog porijekla

Nakon objavljivanja dviju prospektnih mini-monografija o samoj Fondaciji Mak Dizdar, njenom karakteru, konceptu i njenoj djelatnosti, potom bibliofilskog izdanja Makova „Slovo o slovu“, ciklusa pjesama iz „Kamenog spavača“, Fondacija je ovaj prvi period svoga djelovanja završila izdavanjem dvotomne monografije „Slovo Makovo / Slovo o Maku“, već nakon pojavljivanja počastvovanom epitetitima nakladničke ekskluzivnosti i neočekivanih kulturoloških otkrovenja... Fondacija je tako stekla svoja prva izdavačka iskustva i opravdano samopouzdanje. Sa izdavaštvom će zato nastvaviti i dalje. Sa čvrstim konceptom svakako, ali ne i po nekim strogo isprogramiranim i tajmingovanim izdavačkim planovima. Naprotiv, Fondacija će se sa novim izdanjima pojavljivati povremeno, od potrebe do potrebe, od mogućnosti do mogućnosti, ali uvijek unutar nastojanja da se dopuni, argumentira, obogati literatura koja promovira i afirmiše ista stajališta i iste ideje zbog kojih je i sama Fondacija osnovana i postoji. Najvjerovatniji prvi naredni izdavački posao Fondacije Mak Dizdar je štampanje dvojezičnog izbora iz historijski i kulturološki iznimno važnih i vrijednih Makovih „Starih bosanskih tekstova“. Sam Mak imao je sličnu ideju; htio je od svojih veoma obimnih tekstova napraviti jedan manji i još reprezentativniji, antologijski izbor, za objavljivanje planiran pod imenom „Pečatom zlatnim pečćeno“. Conditio sine qua non ovoga izdanja mora biti, pored rečene tekstualne konciznosti i ekskluzivnosti, i posebno pažljivo rađena, atraktivna grafička opema unutar koje će se inkorporirati i likovno bogatstvo starih rukopisa i pergamena, reljefa sa stećaka, fotografije nekropola i krajolika u kojima se nalaze, te najuspješije novonastale, autorske, umjetničk replike ovih fenomena. Kada je o djelu Maka Dizdara riječ, svugdje i uvijek, dakako, u prvom planu stoji Makova poezija. Njegov znastvenoistraživački rad, njegova epohalna antologija medijevalne bosanske pismenosti i književnosti, često se i sasvim neopravdano ostavlja u pozadini ili se ponekad zabrinjavajuće zaboravlja. A pojava „Starih bosanskih tekstova“ 1969. godine, djela u kojem su prvi put na jednom mjestu sakupljeni, sa povijesnog i estetičkog stanovišta najznačajniji i najzanimljiviji pisani tragovi iz naše prošlosti, bila je ravna, današnjim jezikom rečeno, DNK potvrdi o bosanskom porijeklu i pedigreu zemlje Bosne i, tada buduće, Države Bosne i Hercegovine. Gotovo svi uvršteni dokumenti, epitafi, literarni tekstovi, apokrifni 43


zapisi, marginalije, diplomatska prepiska... bili su užoj naučnoj javnosti poznati i prije njihove pojave u Makovoj antologiji. No, preživljavali su često kao tradicionalno svojatano i prisvojeno blago uvršteno u baštine drugih, susjednih naroda i država, a ono što je bilo nepobitno bosansko, što se baš nikako nije dalo otuđiti, znalo je bivati marginalizirano i minimalizirano, ignorisano i omalovažano, proglašavano manje vrijednim i neinventivnim stereotipima... No nije Mak ovo bogatstvo samo skupio i odabrao, neke zapise preimenovao i po prvi put javno i jasno nazvao „bosanskim“, opremio bogatim „rodoslovima“, analizama, rječnicima i objašnjenjima. On je, budući prevashodno pjesnik a tek po sili neodoljivog zadatka i istraživač i naučnik, umio u njima pronaći, pokazati i dokazati, afirmisati i izuzetne kreativne, filozofske i umjetničke valere i vrijednosti. Iako su mnogi pojedinci različitih profila, tadašnji kao i sadašnji, i naše naslijeđe htjeli i kao što i danas hoće podijeliti našu zemlju, Maka nisu uspjeli onemogućiti u neumornom istrajavanju na dokazivanju i afirmiranju prava i dužnosti, povijesne šanse ove zemlje da očuva ljepotu jedinstvene koherentnosti njenih različitosti, čiji je trajni svjedok upravo i ovo Makovo djelo. Valja zato uvijek pokazivati da. pored njihovog kulturnohistorijskog značaja, medijevalni bosanski tekstovi, pa tim prije i knjiga o njima, kako to i stećci sami sobom čine, svjedoče i o geniju i autohtonosti estetske emanacije srednjovjekovnog bosanskog čovjeka. Izbor najbitnijih starih bosanskih tekstova, praćen vrhunskom fotografijom stećaka i rukopisa, te uobličen u skladan grafički izričaj, nužan je medij i rekvizit samopoštovanja i samopouzdanja i u svakom našem domu koji drži do vlastite kulture i tradicije. I do sebe. U novom obliku, preveden i na engleski jezik, izbor najsnažnijih sadržaja iz ovoga djela omogućit će da praglasovi kamenih spavača dopru mnogo dalje, i u nama samima, negoli je to do sada bilo moguće.

44


Kameni govornik

Jedan od prioritetnih ciljeva izdavaštva u Fondaciji Mak Dizdar je, neupitno, objavljivanje prijevoda knjige „Stone speaker“ („Kameni govornik“) prof. dr.Amile Buturović sa York univerziteta u Torontu. Djelo je, u relacijama najnovijih historijskih, filozofskih, socijalnih i književno teorijskih pretpostavki ušlo u analizu bosanske povijesne geneze i bosanskog identiteta, oslanjajući se i argumentirajući svoje iznimno zanimljive, razumljive i prihatljive teze Makovim najznačajnijim poetskom djelom „Kameni spavač“. Dijelovi „Kamenog govornika“ objavljeni su već u Monografiji „Slovo Makovo / Slovo o Maku“, gospođa Buturović interpretirala je sadržaj svoga djela na promocijama Monografije i u obimnim intevjuima za medije. Sve je to izazvalo izuzetnu pažnju a, po riječima njenih eminentnih kolega sa naših prostora, dr. Buturović je pravo, toliko nam potrebno - intelektualno osvježenje, čudo i otkrovenje.

Bogumili iz Švajcarske

U izdavačkim planovima Fondacije Mak Dizdar i obimna je monografija „Die Bogumilen“ švajcarskog pedagoga i historičara umjetnosti Rudolfa Kutzlija, krajnje smjelo, pomalo i o hereticima heretičko, zanimljivo i intrigantno djelo, uz to i bogato ilustrirano crtežima stećaka, njihovih natpisa i ornamentike, nastalih tokom višegodišnjih, dugih Kuzlijevih studijskih putovanja Hercegovinom, Bosnom i Dalmacijom. Objavljivanjem ove knjige ovdje kod nas pojavilo bi se jedno sasvim novo osvjetljenje usmjereno na srednjevjekovnu bosansku historiju i umjetnost, njihove duboke veze sa mnogo ranijim religijskim pojavama i pokretima, njihove specifičnosti i njihov ekskluzivitet. Kuclijevi „Bogumili“ na bosanskom jeziku sasvim bi izvjesno doprinijeli i nekim novim viđenjima medijevalne Bosne, a dobrim dijelom bi doveli u sumnju najnovija i već, nekritički, gotovo općeprihvaćena, a vjerovatno preishitrena opovrgavanja nekih izrazitih posebnosti i autohtonosti u našoj prošlosti, postojanja bogumila, pa i Crkve bosanske, svođenja naše povijesti na priču o nekakvoj stalnoj, minornoj, stereotipnoj evropskoj zabiti i nedođiji.U Fndaciji će i ovim izdanjem pokušati nedati da i u ovom najnovijem slučaju marginaliziranja i obezvrijeđivanja svega što je bosansko – ostane neistinita fama kako je Bosna još jednom, opet i ponovo, „šaptom pala“ ! 45


DŽEPNI VODIČ KROZ NEKROPOLE STEĆAKA Veoma, veoma malo, čak i naših ljudi, Bosanaca, poznaje stećke „lično“ . Veliki broj i među onima koji se ovim impresivnim kamenim gromadama, kao umjetninama i kao uzvišenom znakovlju vlastite prošlosti, istinski dive i osjećaju prema njima svojevrsno atavističko, pradjedovsko poštovanje i ponos, vidjeli su sasvim malo „živih“ stećaka. One u muzejima možda, ili one usput, iz automobila, u nekropolama što ih je cestom nekada presjekla neka necivilizirana glava i ruka. Stećci se, nažalost, po pravilu i u principu, u umu i duši posjeduju onako kao što se znaju i čuvaju recimo, reprodukcije, tehničke replike, kao fotografije ili okom kamere viđene i prenesene predstave o velikim umjetničkim ili graditeljskim djelima, o nekoj neponovljivo lijepoj igri prirode.., kao predaja, kao naslijeđena usmena uspomena o nekim davno prošlim precima ili drugim nekim ljudima koje sam nikada nisi vidio, čuo, prepoznao i spoznao, zavolio, kao najljepša muzika koju ti neko samo riječima pokušava prepričati i dočarati. .. Jer, onaj ko nije nije stajao pod tim nebesima, na zemlji plemenitoj uronjen među ove mramorove iz davnina - ni ne može znati ništa o tom osjećaju i sjećanju što ga u sebi odovud poneseš, bilo gdje da pođeš i gdje da se vratiš. Još manje reći onome koji sam i sobom to ne zna. Što nije i sam, tako, u bezvremenu stojeći, ništa ne zboreći, u dubokom muku osluškujući nagovještaje šapata i slutnju tajanstva stoljeća, pod onim nebesima stajao. Ni kako ovdje, među tim veličanstvenim kamenovima izraslih iz čovjekovih ruku, kako ta za mrtve oživljena kamena miljevina, kako taj stećak i od tebe može stvoriti jednog sasvim drugog, čudom zatravljenog a prosvjetljena, ljepšeg, mudrijeg, plemenitijeg, čovječnijeg čovjeka. Treba među stećke doći. Da bi i stećci došli na svoje pravo mjesto u našoj historiji i našem danas i sjutra, u našim glavama i u našim srcima, u našim predanjima i našim znanjima, da bi se svakom inom namjerniku mogli pokazati kao fantastična stvarnost a ne pragmatični mit i legenda, da bi stećci stekli istinsko i po svemu razložno i opravdano pravo građanstva i zauzeli svoj uporno prikrivani, zamalo izgubljeni, golemi i sudbinski status u našoj, pa i u svijesti Svijeta. Treba do tih zapretanih nekropola i stećaka konačno i kako valja poći i stići, pozdraviti se i rukovati, drugovati, sroditi i oroditi se s njima. Postoji, doduše, mnogo knjiga koje nastoje i gdjegdje krajnje lijepo uspijevaju pokazati dio smjera i puta do mjesta, lika, duše, poruke stećka. Postoje ponegdje čak i putokazi do staništa stećaka, do nekropola. Postoje, al’ na njih kad nabasaš, kad te tuda, ko zna zašto, put nanese. Ali gdje su putokazi do putokaza, gdje njihove potpune adrese, gdje „red vožnje“ i vodič do stećaka i do nekropola ?! 46


Zato, smatrajući nekropole ili bilo koji stećak sačuvan od vremena i ljudi, u cijeloj Bosni i Hercegovini, ma gdje i ma kako daleko od najbližeg puta bili, ma koliko travuljina, šiblja, drveća i šuma po njima izraslo, smatrajući ih najvećim i najvrijednijim, i duhovnim i materijalnim, svjedočanstvom i argumentom o nama, najatraktivnijim kulturnohistorijskim tragom o autentičnosti, autohtonosti i vjerodostojnosti onoga što o sebi znamo i još ne znamo, što sebi i Svijetu možemo i moramo pokazati, Fondacija Mak Dizdar hoće da se to glasno kaže i jasno pokaže da je to tako. Nadati se, najprije, usrdno i iskreno, da će državne, entitetske, kantonalne, lokalne političke i ljudske sile konačno shvatiti kako nekropole stećaka i svaki pojedinačni stećak, ne samo u sferama duhovnog bogatstva i civilizacijskog traga, svoga gena, rodoslova i ponosa, ne samo u pitanjima privrženosti, odanosti i patriotizmu naroda svojoj Zemlji, nego, i bukvalno, u materijalnom, finansijskom probitku i bogatijoj i ljepšoj budućnosti..., nadati se, dakle, da ćemo svi shvatiti kako te kamene gromade mogu svima nama značiti mnogo više, ogromno, neprocjenjivo... Pa da će, zato, za početak barem one veće i značajnije nekropole stećaka, „na papiru“, u svjetskoj historijskoj i literaturi o umjetnosti poprilično prisutne i poznate, konačno i u stvarnosti, „na zemlji“ postati otvorene, javne, „markirane“ i pristupačne. Da će se k njima uraditi pristupni putevi, da će se nekropole očistiti od drače i šiblja, od zemlje u koju polako propadaju. Da će, konačno, to naše bogatstvo o sebi imati i jednu čitku i pitku, jednostavnu, prigodnu publikaciju, neku informativnu knjižicu , sa nekim mapama i sekcijama na kojima će biti „otkrivene“, locirane ubilježene, u kojima će biti pokazano kako se to tamo, do njih i do nas kakvi smo bili, može doći. Malo je vjerovatno da će Fondacija sama moći izdati vodič o stećcima i njihovim nekropolama, makar to bila samo mala, priručna turistička publikacija. Ali ljudi u Fondaciji su sasvim sigurni da će sve svoje snage i mnogo više, upotrijebiti da povežemo one prirodne i sve ostale zainteresirane aktere ovoga projekta – političke, privredne, naučne, turističke.... Pa bi čovjek, naš ili stranac, uskoro mogao kupiti i držati u ruci, torbi, u džepu, mapu koja će mu reći: gdje se nalazi taj i taj stećak ili nekropola, kako se najlakše dolazi do njima najbližeg grada ili sela, pa kako dalje, može li se i tu negdje odmoriti ili spavati, šta se još ima vidjeti, gdje i šta, standardno ili specijalno pojesti i popiti, kako se zabaviti, može li se tu pecati ili štogod uloviti, splavariti, jedriti ili letjeti, voziti bicikl ili jahati konja, šetati i zalutati, zaljubiti se, ostati živjeti... ili, samo doći ili dolaziti opet. Jer, lako je i može se i neprimjetno na stećak navika steći ! 47


NAGRADA „KOVAČ GRUBAČ“

Te strasne lovce ulovih u nevidime konce ja kovač Grubač I vjerno upisah i smjerno narisah U ove vele U bijele U kami Ovako završava Makov „Zapis o lovu“, pjesma koja među nas vraća jedno od rijetkih sačuvanih imena srednjevjekovnih bosanskih skulptora, klesara, „kovača“ – kako su oni sami sebe, a „kovanjem“, po tome sudeći, svoje zanimanje imenovali. Tako okončan Makov zapis, ta poema o sasvim izvjesnoj neizvjesnosti i beskonačju konačnog što ih život kao svoj sveti i prokleti znak sa sobom nosi, pa potom i zapis o umjetniku i umjetnosti što svaki taj prolazni trenutak života i svijeta, svako magnovenje, svaku skrivenu slutnju može „uloviti“ i ostaviti za vječnost... Slijedeći Makov senzibilitet za reanimiranje dobrano ugaslog znakovlja naših nekad osunčanih tradicija, nastojeći ih inkrustrirati u naš savremeni život i svjetonazor, kao jedan od niza zajedničkih projekata sa Kulturnim pokretom mladih „Hiža“, Fondacija će pokušati oživjeti i vratiti nam ime kovača Grubača u okvire komuniciranja sa i o umjetnosti i umjetničkom. Sa naglašenom težnjom da to najstarije zapamćeno ime našeg umjetničkog stvaralaštva ujedno, sa punom simbolikom, označava i neki novi početak, da gradi most između naše umjetničke prošlosti i budućnosti – to će ime, „Kovač Grubač“, Fondacija i Hiža dati nagradi što će je dodjeljivati za samostalnu izložbu mladog likovnog umjetnika iz našeg regiona, prostora Jugoistočne Evrope, za neko novo mladalački nesputano i uzbuđujuće ogledavanje sa javnošću i sa samim obom. Priznaje će nastojati argumentovano pokazati i autoritativno potvrditi da tog autora valja smatrati umjetnikom zato što on to već jeste ili zato što nesumnjivo obećava i garantira njegov razvoj. Odabrana, izložba mladog likovnog umjetnika nagrađena nagradom „Kovač Grubač“, bivaće postavljana najprije u Galeriji Makova Hiža u Stocu, u okviru tradicionalne avgustovske manifestacije što se održava, pod nazivom „Dani Stoca“, u organizaciji Francuskog kulturnog centra Andre Malraux. Autor će biti odabran metodom kojeg je Hiža već rabila u prethodnim svojim likovnim projektima i natjecanjima. Na Hižinoj web stranici svoja će djela prezentirati zainteresi mladi likovni umjetnici, a posjetioci stranice, inače začuđujuće brojni za oblast kulture, glasat će za svoje kandidate. Između desetak onih koji su dobili najviše glasova, afirmisani likovni umjetnici, članovi Programskog savjeta Fondacije Mak Dizdar i oni što su samo saradnički s njom vezani – izabrat će glasanjem laureata. Laureat će uz priznanje dobiti i skulpturu što će „Grubača“ simbolizirati, a vrlo moguće i određeni novčani iznos. To, dakako, nije još sasvim izvjesno jer zavisi o finansijskim sredstvima koje tek treba obezbijediti. No, za nadati se da to neće biti neizvodljivo. Pored toga, izložba će biti ponuđena bh. kulturnim centrima pa potom i domicilnim gradovima drugih asocijacija iz oblasti kulture i stvaralaštva mladih iz naše regije, sa kojima Hiža uspostavlja sve brojniju i čvršću saradnju. I – to nije sve! Nagrada „Kovač Grubač“ inicijalna je šansa da u krilu Fondacije Mak Dizdar i Hiže, njenog kreativnog saputnika, a u prostorima Makove hiže, u Stocu, boravi i stvara gost – umjetnik. Naime, dobitnik „Grubača“ biti će zamoljen da kao gost ovih institucija, u toku trajanja njegove izložbe, živi i slika u Makovoj hiži kao ateljeu ili u stolačkom pleinair-u. Obaveza gostujućeg umjetnika bit će da ostavi jednu od svojih slika. Koja će, dakako, jednoga dana biti jedan od eksponata u likovnoj galeriji posvećenoj djelima sa stolačkim i hercegovačkim ljepotama ili ovdašnjim duhovnim valerima kao inspiracijama. 48


SARADNJA SA „SLOVOM GORČINA“

Na web-stranici „Slovo Gorčina“ naveden je i ovaj citat iz 1973. godine, objavljen u stalnoj godišnjoj publikaciji manifestacije: Manifestacija Slovo Gorčina, koja se od 1971. godine održava svake godine u Stocu i na nekropoli stećaka Radimlja, od svoje prve zamisli, neposredno poslije smrti pjesnika Maka Dizdara, rođenog u Stocu, imala je jedan stalni i maksimalno kohezioni element: afirmaciju sveukupne bosanskohercegovačke kulturne baštine, svega onoga, kako je to već na prvim susretima rečeno, što je čovjek stvorio na ovom tlu. Slovo Gorčina je manifestacija koja nudi priliku za okupljanje sa sadržajima koji mogu biti i poezija, i muzika, i slika, i film, i filozofija, i istorija i svi drugi mediji ljudskog duha. Cilj manifestacije je duhovno povezivanje prožeto zajedništvom u svemu onome što je lijepo i korisno. To su susreti koji nastoje da simbolično predstave područje, region i republiku Bosnu i Hercegovinu na platformi zajedništva uz stalnu težnju ka opšteljudskom humanitetu. Stolac, sa nizom svojih kulturnih – istorijskih slojeva, predstavlja polazište i inspirativnu osnovu daljih sadržaja u nastavljanju kulturne baštine naših predaka...“ Fondacija Mak Dizdar već je bila u značajnoj mjeri uključena u organizaciju „Slovo Gorčina“: u okviru manifestacije 2008. godine promovisana je Monografija „Slovo Makovo / Slovo o Maku“, pakistanski prevod „Kamenog spavača“ na urdu jezik, otvorena je Makova hiža... no bio je to, nadamo se, tek uvod u mnogo širu saradnju Makove fondacije i stolačke kulturne manifestacije pokrenute u znak sjećanja i u slavu Makovu. Fondacija želi i dalje davati doprinos i bogatiti stolačku manifestaciju, u nekoliko domena. Prvo, informirajući i animirajući novu publiku „Slova Gorčina“ kao, uostalom i drugih stolačkih kulturnih i inih događanja i ljepota među mlađim generacijama cijele Bosne i Hercegovine. Zatim, već uspostavljenim kontaktima i vezama, pozivajući i dovodeći svoje prijatelje i istomišljenike iz regiona, Evrope i cijelog Svijeta, dajući tako Stocu i njegovom životu međunarodni predznak, kontekst i značaj. Potom, pozivanjem gostiju iz regiona, iz cijele Evrope i čitavog Svijeta, potom, inoviranjem i obogačivanjem programa Slova Gorčina vlastitim snagama i mogućnostima te, na kraju, nastojanjem da se stolačkim kulturnim događajima, njihovim racionalno i namjenski usmjerenim povremenim dislociranjem, širenjem mjesta događanja obogate istim vrijednostima i njihovim pozitivnim učincima i posljedicama i susjedni gradovi i gradići, prevashodno Čapljinu, Počitelj i Blagaj i Ljubuški, zatim i Jablanicu i Konjic, zašto ne i sam Mostar, pa jednom i Ljubinje, Trebinje, Nevesinje...

Suštinski kozmopolitizam kulturnog stvaralaštva i neuništivi idealizam mladosti oduvijek su bila dva najjača saveznika borbe protiv nacionalizma i primitivizma: upravno na ova dva uporišta temelji se vizija ovog pridruživanja u stvaranju budućih „Slova Gorčina“, stolačkih filmskih festivala, svojevrsnih, malih likovnih, pjesničkih, znanstvenih kolonija, skupova, izložbi, koncerata, itd To što se ovakve borbe, ovi „okršaji i vojevanja“ sastoje mahom od ugodnih i korisnih susretanja i druženja, u uživanju, prepoznavanju i samospoznavanju u umjetničkim i kulturnim događajima, na kraju krajeva, može u primjerenom, dakle nikako ne i malom obimu - doprinjeti razvoju regionalnog kulturnog i umjetničkog stvaralaštva, pa gospodarstva, turizma i ugostiteljstva prevashodno..., samo su neki od razloga zašto u kulturni život ovdje valja uložiti što se više i pametnije može... A i Fondacija Mak Dizdar i Makova hiža, smatraju to jednom od svojih, nominalno sekundarnih funkcija, no ne manje važnih od bilo čega drugog unutar svoga bića i svoje misije. 49


POVELJA „MODRA RIJEKA“ Najfluidniji a možda i najneizvjesniji projekat Fondacije Mak Dizdar za 2009. godinu jeste početak rada na inauguriranju priznanja „Modra rijeka“. „Modra rijeka“ – povelja nazvana po velikoj Makovoj pjesmi koju svako odmah prepoznaje kao nešto što je oduvijek znao i osjećao i što je, ktome, najtajnovitije u njegovom i svakom Životu i Svijetu – bilo bi priznanje za najznačajniji i najplemenitiji doprinos, najkorisniji poklon svakodnevnom životu, ljudskijoj i ljepšoj budućnosti , dostojanstvu i ponosu bosanskohercegovačkog čovjeka. Oblasti za koje bi se priznanje dodjeljivalo niti su određene niti ograničene; to su, svakako, sve oblasti stvaralaštva i svaki samonicijativni akt čovjekove humanosti - kultura i umjetnost, nauka, medicina, privreda, medijski projekti, ekonomija, pravo, pronalazaštvo..., neizostavno i sport pa, dakako, i politika i diplomacija... Osvajanje priznanja „Modra rijeka“ značit će da je njen laureat, bez obzira na zemlju iz koje dolazi ili oblast u kojoj djeluje, u godini što je prethodila, učinio nešto zaista veliko na očuvanju i uvećanju značaja, promociji i afirmaciji vjerodostojnosti i svrsishodnosti, argumentiranju i ostvarivanju ideje i realnosti Bosne i Hercegovine kao zajedničke domovine svih njenih stanovnika i svakoga ko ovamo dođe kao u, svoju kuću, kuću koju voli. Nestandardna ali svakako bitna karakteristika, suštinska konotacija smisla i cilja Povelje „Modra rijeka“ je naglašena težnja na odavanju počasti i poštovanja pojedincima koji su učinili i ono što nije njihova prevashodna obaveza i funkcija, postigli ono što ne moraju, onima pojedincima što ličnim iskoracima izlaze iz okvira svakodnevnice i nužnosti. Onima svojim angažmanom dokazuju da još uvijek postoje ljudi koji sebe i svoje neposredne interese znaju usmjeriti i podrediti univerzalnim, svojim ličnim i ljudskim vrijednostima cijelog čovječanstva. A lako je danas zaboraviti da takvih još ima... Izloženost, recimo, bosanskih srednjovjekovnih mramorova, njihova prepuštenost propadanju i zaboravu, paradigmatski ukazuje na vapijuću činjenicu da su potrebni ljudi koji će ih spasavati. Oni ljudi što s istinski uzvišenim nadahnućem pokušavaju odrediti i izvagati vrijednost i domete svakog ljudskog djelovanja. Oni što plemenitom i učinkovitom ljudskom rezultatu odaju počast, što tako određuju svakom čovjekovom djelu mjesto, u trenutku koliko i u povijesti, oni što tako sudbinski zadužuju čovječanstvo..., oni zaslužuju tu iznimnu pažnju, priznanje, podstrek i pomoć u svojim nastojanjima. Vođena takvim principima, Fondacija Mak Dizdar želi na svoj način, svojom skromnom Poveljom doprinjeti vrijednosti i vrijednovanju djela i činova što pokazuju, zastupaju i potpuno pripadaju onome što jeste ljudskost, civiliziranost, kozmopolitski duh i, što nam je jednako važno - ne samo pravo nego i dužnost Bosne i Hercegovine da ostane dovijeka. Dobitnika priznanja „Modra rijeka“, između prijedloga posjetitelja web stranice Fondacije Mak Dizdar izabrat će glasanjem članovi Programskog savjeta Fondacije i svi dobitnici nagrade Mak Dizdar za neobjavljenu knjigu poezije na tradicionalnom godišnjem konkursu Manifestacije „Slovo Gorčina“ , među kojima su i neka od danas navjećih književnih imena iz naše regije. 50


LABIRINTNA ENCIKLOPEDIJA BOSNE I HERCEGOVINE „Mnoštvenost kojoj stremi postmoderna labirintna enciklopedija prirođena ja pluralnosti interliterarne bosanskohercegovačke zajednice, a u njoj bi se, bez sumnje, u drugostepenom preispitivanju, povijest književnosti odvojila od podređenosti aktuelnim nalozima bilo kojeg oblika vladajuće političke ideologije u čije je ralje znala dopasti kada se pokušavala ostvariti u svojoj sintentičnoj formi.” Ovim riječima Enver Kazaz zaključuje ogled ‘Neprijatelj ili susjed u kući’¸ nagoviještavajući put kojim teorija bosanskohercegovačke književnosti može i mora da ide ukoliko želi da se konačno uspostavi kao istinit pojam, a ne tek puko nabrajanje ili laičko politiziranje tekstova i konteksta. Ta i takva situacija nije ograničena samo na književnost - cjelokupna bosanskohercegovačka kultura upravo prolazi kroz jedan sudbonosan period koji će odlučiti da li ćemo se do kraja raspasti u romantičarsko-nacionalističke torove srpstva, hrvatstva i bošnjaštva ili pak oživjeti ideju zajedništva slobodnih individua, stvarajući sinteze lokalnog i univerzalnog, mnoštvo individualnih kultura i mitologija koje poštuju Drugost i kompleksnu prošlost ovog podneblja. Treba odmah naglasiti da se ne radi o nekakvom lažnom izboru između srpstva, hrvatstva i bošnjaštva s jedne i takozvanog unitarnog bosanstva s druge strane. Naprotiv, riječ je o izboru modela kulture, o rušenju ideologiziranih, homogenizirajućih i esencijalističkih struktura nacionalističkih kultura i konačnom prepoznavanju pojedinačne ličnosti kao temeljne jedinice i nosioca kulture. O rušenju babilonske kule statičnog hijerarhiziranog obrazovnog sistema baziranog na memorisanju samo jedne istine u korist otkrivanja polifoničnosti svakog kamena tog golemog zdanja. Puni značaj ovog izbora prepoznat ćemo tek u budućnosti, kada i zvanično postanemo dio „evropske porodice naroda”, kada se ukinu „carine” na kulturološke uvoze - neobrazovanost i nepoznavanje stranih jezika; kada postanemo svjesni potpune zaostalosti i anahroničnosti naših takozvanih naroda i njihovih prosvjetnih institucija. Postat ćemo tada, samo naizgled, „slobodni” i „ravnopravni” Evropljani, a zahvaljujući hiperprodukciji kapitalističke industrije zabave - tek anonimne mase otuđenih od vlastite kulture i prošlosti. Kada prestanu biti ideološki i političke interesatne, naše okamenjene nacionalne kulture postat će mrtva slova na papiru što će zanimati tak pokojeg entuzijastu izolovanog od svakodnevice debelim zidovima obrazovnih institucija. Tada, tek tada ćemo uvidjeti da smo u Bosni i Hercegovini izgubili jedno vrelo kulturnog preporoda, jedan mogući putokaz za budućnost cjelokupne Evrope… Naravno da Evropa nije, kako je to Bernard Henri-Levi populistički rekao, umrla u Bosni, ali podijeljena Bosna, okoštala u čvrste institucionalne okvire, mogla bi umrijeti u Evropi… U ovoj situaciji i ovakvim uvjerenjima nastaje Labirintna enciklopedija Bosne. Nalazeći se još uvijek u početnim fazama, ona bi se mogla opisati kao zbirka citata - lingvističkih, vizuelnih i akustičnih - iz Bosne i o Bosni. Od beskrajnih spekulacija o porijeklu stećaka, sevdalinke kao pjesme koja ne poznaje vjersko-nacionalne granice, franjevaca koji sebe nazivaju Bošnjacima a svoj jezik srpskim, avlije kao jedinstvenog spoja orijentalnih i mediteranskih elemenata, bosanskog sloga u arhitekturi … pa sve do mnoštva istina o posljednjem ratu u ovoj zemlji i ogromnog broj svjetskih intelektualaca koji su dali svoje mišljenje o takozvanoj bosanskoj paradigmi, prošlost ove zemlje prava je riznica kontradikcija, ideoloških konstrukcija, promjenjivih granica, lokaliziranja univerzalnih vrijednosti i započetih, a nikad 51


dovršenih političkih i nacionalnih projekata. Postmodernistička načela dekonstrukcije i preispitivanja hijerahije diskursa nude teoretsku pozadinu koja omogućava da se ova cjelokupna zbrka pojmova po prvi put posmatra kao zbirka, kao jedno, bez potiskivanja pojedinih disidentskih ili kontradiktornih stavova i glasova. Jedna od ključnih karakteristika labirintne enciklopedije jeste njena interaktivnost. Stoga, i sa ovog mjesta, pozivamo pojedince koji imaju kritički stav prema pitanju identiteta i ne dozvoljavaju njegovu ideološku i političku zloupotrebu da posjete Labirintnu enciklopediju Bosne na stranici Fondacije Mak Dizdar (makdizdar.ba) i svojim komentarima na pojedine članke daju konstruktivan doprinos njenom nastanku. Osim toga, jasno je da enciklopedija nikada neće postati ono što želi i može biti ukoliko ostane ono što je u ovom trenutku - djelo jednog čovjeka. Potencijalni saradnici na sastavljanju pojedinih članaka kao i planiranom prevođenju na engleski jezik mogu se javiti na gorcin@makdizdar.ba

DANI BOSANČICE / PISMO KAO DUHOVNI IDIOM

U saradnji sa Kulturnim pokretom mladih Hiža, Fondacija Mak Dizdar priredila je 4. oktobra 2008. godine izložbu pod nazivom „Bosančica“, poznate sarajevske grafičarke Amre Zulfikarpašić. Grafički listovi i skulpture srednjevjekovnog bosanskog pisma, čija je likovnost dijelomično doslovno „prepisana“, još više citirana ili jei, pak, autorici poslužila kao ključni inspirirativni motiv, bili su dio performansa otvaranja Makove hiže u Stocu, mjesta kome se kuje budućnost značajnog kulturološkog i umjetničkog centra. Gospođa Zulfikarpašić, dakako, nije prva koja je na stećcima i u rukopisima bosanske medijevale prepoznala estetsku vrijednost ne samo reljefa i iluminacija nego i samih pismena, slova i pisma bosančice, tog autentičnog znaka jedne po mnogome autohtone evropske civilizacije. Ali jeste prva koja je od samog slova napravila umjetničko djelo. I jeste nam pokazala kako je pravi grijeh što ovo pismo ne živi i svoj savremeni život, što ga ne razaznajemo ili čak nikako i ne poznajemo. Što do njega ne držimo kao do svoga zaštitnog znaka ili, barem, jednim od najizvornijih i najznačajnijih manifestacija našeg folklora pa i duhovnog idioma. To je vidjela i hametice prepoznala i postala na to ponosna većina posjetilaca ove izložbe, diveći se Amrinim grafikama, stojeći zapanjeni i zapaljeni pred ljepotom zlatnih odlijevaka slova kojima je na goloj hercegovačkoj zemlji u avliji Makove hiže bila ispisana jedna od čuvenih Makovih kratkih pjesama iz „Kamenog spavača“ I rodila se tada misao i odluka: naše ljude treba učiti ovom pismu ! Učiti da ga znaju čitati i pisati kao što znaju otpjevati sevdalinku, izrecitovati kakvu našu narodnu ili pjesmu našeg pjesnika kojeg vole, kao što znaju i vole ljepote naše kulturne baštine ili čar bosanskohercegovačkih prirodnih bogatstava... Odluka je pala: treba pokrenuti „Dane Bosančice“, bosančicu valja napraviti našim zajedničkim blagom. Blagom koje se svakom podjelom među nama samo još umnožava... U saradnji, nadati se, sa Nacionalnom i Univerzitetskom bibliotekom BiH, Akademijom nauka i umjetnosti BiH, Zemaljskim muzejom BiH, bh. likovnim akademijama, sarajevskom Školom primjenjenih umjetnosti i niz drugih, prirodnih suaktera, Fondacija „Mak Dizdar“ i Kulturno udruženje „Hiža“ u 2009. godini planiraju održati prve „Dane Bosančice“. Ideja je, dalje, da manifestacija ostane tradicionalna, da postane neka vrste svenarodne svečanosti i praznika koji promovira potrebu, nužnost, ljepotu i plemenitost sjećanja na vremena i u vremenima običaje, na dobre ljude i njihovu golemu mudrost, kada nas je, nekada davno i donedavno, u ovoj zemlji više toga ujedinjavalo i bratimilo nego što nas je svađalo i razdvajalo. 52


Sami sadržaji „Dana Bosančice“ ostaju, zasad, pod nekom vrstom embarga. S njima će biti upoznati, u prvi mah, samo oni kojima će se inicijatori obratiti s molbom i časnom ponudom da se projektu časno pridruže i budu suorganizatori. Treba li, možda, ikako i napominjati da su razlozi ovoj neželjenoj tajnovitosti sasvim profani, Da su neke ideje i projekti što ih je Fondacija ponudila na adekvatne adrese, prihvaćene, otuđene i na najgori mogući način realizirane u aranžmanima kraddljivaca, banalizirane toliko da bi ih se, takvih, stidio svaki pristojan i iole pametniji čovjek. Vremena su ružna i gadna i valja ih, na svaki način, pokušavati i uspjevati popravljati... I bosančicom !

BERBER I NJEGOVE GRAFIKE U STOCU Naš veliki svjetski slikar Mersad Berber nikada nije bio u Stocu !

A bit će ovoga, ili najdalje sljedećeg ljeta, zajedno sa jednim posebnim izborom svojih grafika što će biti izložene u Galeriji Makove hiže. Ovo je sa maestrom Berberom, inače članom Progamskog savjeta Fondacije Mak Dizdar, dogovoreno prilikom promocije monografije „SlovoMakovo / Slovo o Maku“ u Zagrebu i prijema što ju je za članove i odabrane prijatelje Fondacije priredio predsjednik Republike Hrvatske, gospodin Sjepan Mesić. Autor Mersad Berber darovaće Makovu Hižu davno urađenim portretom svoga prijatelj Maka Dizdara. Portret doskoro nije bio u njegovom vlasništvu. Sada ga je otkupio, uradiće na njemu – kaže – neke korekcije i donijeti ga u Stolac, ako ga zdravlje i kakvi „od Boga posuđeni“ slobodni trenuci posluže. Na ovaj ekskluzivni dogovor, još jedna ekskluzivna priča: gospodin Mesić, prijatelj Berberov, a usto i veliki poklonik i njegova slikarstva i Makove poezije – pod istim „uslovima“ (čitaj:“bezuslovno“) kao što su Berberovi, doći će u Stolac sa Berberom i otvoriti njegovu izložbu. Golemo za Fondaciju i Hižu, golemo za Stolac, golemo i za Bosnu i Hercegovinu !

Dogovor za stolačku izložbu: Suada Dizdar i Mersad Berber 53


U VRIJEME UKLESANO / FILM O MAKU

Bezmalo da bi se smjelo reći: o Makovoj poeziji, Makovom poezijom inspirisano, na Makovom stihu kao scenarističkoj građi, za Makovim porukama tragajući - snimljeno je bezbroj kratkih filmova, tv –dokumentaraca i inih emisija. O Maku samom, živom Maku, za njegova života, samo jedan tv - dokumentarni film, jedan u seriji sličnih, onako, usputan moglo bi se reći... Ostale su tv-storije o Maku, snimljene mnogo vremena nakon mMakove smrti - manje više - priče u kojima „Makovi svjedoci“ govore više sami o sebi nego o Maku. Malo je, eto, sasvim malo pravog dokumentarnog filmskog materijala o Maku Dizdaru. Danas, kada se kojekakvim šarlatanima, sponzorušama i „umjetničkim“ frizerima, svakome ko propišti misleći da pjeva... posvećuju sati televizijskog programa, malo ko može i pomisliti kako je nekada teško bilo čak i najelitnijoj kulturi i stvaralaštvu doći pred kameru, izuzev ako nisi bio „državni“ umjetnik, apologeta pa zato i neopozivi miljenik vlasti. A opet, kada pogledaš, zapanjujuće je - ni danas nema baš previše pravih umjetnika pred kamerama. Ili ih nema nikako !? Bilo kako bilo, u Fondaciji Mak Dizdar smatra se da je Mak zaslužio jedan dugometražni dokumentarni, možda i dokumentarno-igrani film. Film kao spomenik živom,nikako mrtvom pjesniku. Takav film o Maku zaslužila je i ova zemlja i ovi današnji i oni sutrašnji ljudi. U državi koja je uvijek imala viška historije uvijek je manjkalo historijskih ličnosti koje vrijedi poznavati i čuvati. U zemlji u kojoj bi mnogi- ko zna zbog čega sve – voljeli da u njoj nikada nije ništa ni bilo veliko, lijepo i slavno ili da se, barem, sve to što bolje sakrije. Uinat njima, Mak i oni što su na Maka ponosni, dobit će taj film. Zvaće se „U vrijeme uklesano“, a govoriće o poeziji koja je tako snažna da je ostavila svoj trag u vremenu, uklesala se duboko i neizbrisivo u vrijeme, taj najneopipljiviji i najapstraktniji elemenat postojanja i povijesti čovjeka i svega. Film će Fondacija ( akobogda, što bi se reklo) završiti do 2011. godine, da bi ga pokazala četrdeset godina poslije pjesnikove rane smrti.

54


IMENOVANJE PROGRAMSKOG SAVJETA / VIRTUALNI KRUG PRIJATELJA

Fondacija Mak Dizdar gradila je i stekla za života svoj modus viviendi, svoje skromno mjesto u nevremenu u kojem živi. I stekla, čak i među vjernim poklonicima Makove poezije i poetike - i prijatelje i neprijatelje. I one što bi ti i srce dali, i one što bi da te nema. Jer mi smo, Fondacija je „. tek onaj koji je u sjeni / Onog što u vremenu se / Ovremeni...“ Pozvali smo neke između deklariranih i osvjedočenih prijatelja da nam se pridruže, da nam pomognu, da nas ljepše i mudrije usmjere. Oformili smo Programski savjet, okupili ljude kojima vjerujemo i koji gaje prema nama simpatije i uzdanja. Okupili smo se, a možda se nikada nećemo sresti svi zajedno. Jer, Fondacija Mak Dizdar sasvim je nematerijalna i fluidna institucija, golemi temelj još golemije građevine ali, takorekuć, bez kamena i malte, bez istinski tvarne strukture i supstance. Fondacija nema biroa, kancelarija i salona, nema radnog vremena, nema tajnica niti tajni. No, možda ćemo se, ipak, barem jednom, vjerujemo, svi okupiti u našoj, djedovskoj, Makovoj hiži u Stocu... Jer, nastojaćemo – ko zna gdje idemo i šta nas čeka – stvoriti, steći uslove koji bi naše skupove jednom, moguće tek kada više ni ne bude većine od nas današnjih - učinili realnim i mogućim. Dotad, naš Programski savjet trebao bi biti - više prijeteljski nego oficijelni, više bratski ohrabrujući nego strogo i isključivo profesionalni – i bit će „virtualni skup“ ljudi koji su nam spremni pomoći savjetom i djelom u stvarima kojima se, svi mi na svoj način, bavimo, u kojima smo svi, manje više , istomišljenici i svi, manje više – ponešto ne znamo. Ti naši virtualni, a tako stvarni i tvarni, umni i golemi, ljubopitljivi i zanimljivi ljudi, članovi našeg Programskog savjeta su: Amila Buturović, Amira Medunjanin, Amra Zulfikarpašić, Jadranka Dizdar, Keith Doubt, Maja Popovac, Mersad Berber, Mile Stojić, Predrag Matvejević, Zdravko Grebo ..., a ponude i molbe otišle su na još nekoliko lijepih adresa sa kojih očekujemo odgovore, svakako pozitivne. Jer, čini se, možemo se hvaliti činjenicom da se naši pozivi ne prešućuju !

55


FINANSIRANJE FONDACIJE MAK DIZDAR I NJENIH PROJEKATA

Ova, posljednja rubrika, posljednji tekst u predstavljanju Fondacije Mak Dizdar dosad, sad i odsad, ustvari je poziv na razumijevanje, dobru volju i plemenite geste, poziv na saradnju, na saučesništvo, poziv upomoć... Ovo je poziv na pokroviteljstvo i sponzoriranje, poziv na zajedničku realizaciju projekata Fondacije Mak Dizdar, Makove hiže i ljudi dobre volje okupljenih oko ovih institucija. Još uvijek su ove gradivne komponente realizacije naših ideja i snova sasvim prozračne, fluidne, tanane, nježne, profano rečeno rječju – praznih ruku i džepova. One žive od manje-više neuzvraćene ljubavi svojih neimara, od već otuđene i prečesto sasvim nesklone procjene vjerodostojnosti i zajedničke vrijednosti djela što ga nudimo u našu duhovnu riznicu. Potom i konačno, najčešće i najdraže, od dobrohotne finansijske pomoći onih što osjećaju, misle, žele isto što i mi koji hoćemo biti graditelji ljepšeg svijeta... Fondacija Mak Dizdar, kao neka vrsta matice što objedinjava niz djelatnika i djelatnosti, slobodna je pozvati kompanije, organizacije, institucije, pojedince da nam se pridruže, da se svrstaju u neku od sljedećih kategorija sponzora Fondacije i njenih projekata:

POKROVITELJ Pokrovitelji su jedna ili više institucija koje su spremne na najmanje tri godine finansirati mogućnost postojanja Fondacije Mak Dizdar i/ili Makove Hiže. Fondacija, naime, kao i njene sudbinske saputnice nemaju nikakva stalna sredstva finansiranja, nemaju poslovni prostor, nemaju zaposlene; imaju, zasad, samo Makovu hižu do čijeg konačnog završavanja treba još nešto vremena i novca.

SPONZOR PPROJEKTA Sponzor projekta je institucija koja u određenom, za projekat ključnom ili u kompletnom iznosu finansira određenu akciju ili projekt Fondacije.

PRIJATELJ Jednokratno, višekratno, pa i redovno, darovanim novčanim iznosima ili drugim adekvatnim poklonima pomaže ostvarenju opstanka i realizacije misije Fondacije Mak Dizdar i Makove hiže. 56


U Fondaciji Mak Dizdar svako pokroviteljstvo, sponzorstvo ili darovanje svakoj i bilo kojoj od institucija, asocijacija, grupa, svakom pojedincu koji nastoji poboljšati i uljepšati Svijet i Život, barem za samo jednog čovjeka - smatramo plemenitim činom doprinosa cijelom čovječanstvu. Vjerujemo i znamo da, ko god pomaže i jednog – pomaže svakog čovjeka, i sebe kao čovjeka. Da je to sa ljudskom dobrotom upravo tako, svjedoče i sve češća i sve značajnija priznanja i priznavanja koja, čak i u našem još nedovoljno formiranom i osmišljenom političkom i socijalnom ambijetnu – najsvjesniji i najsavjesni dio našeg društva daje za „društvenu odgovornost“, za pomoć finansijski nemoćnim a ljudski premoćnim fenomenima od kojih se sastoji naš život. Pa tako i zato smatramo da i svaki pokrovitelj, sponzor ili prijatelj Fondacije Mak Dizdar i djelatnosti njene Makove Hiže, pomažući nas, doprinosi oplemenjivanju života i duha svakog čovjeka i cijelog čovječanstva. A samog sebe, ili svoju kompaniju, instituciju, asocijaciju, uveličava i uzdiže do neslućenih, možda i nebeskih visina. Svako darovanje ostavlja svoj trag, ostaje zapamćeno, negdje, u naše i u buduće vrijeme uklesano. I svako dobro će se, kažu, dobrim vratiti. Makar darovalac i ne znao za koji lijepi i dobri, sretni trenutak u svome životu treba zahvaliti onome dobrom i plemenitom, darežljivom i nesebičnom što ga je on negdje i nekad, nekome učinio. Tako kaže narod, a narodu valja vjerovati. Zainteresirane za saradnju sa Fondacijom Mak Dizdar molimo da nas pozovu na razgovor u kojem bismo precizirali sve komponente naše eventualne saradnje. 57


58


PROGRAMSKA POVELJA FONDACIJE mak dizdar Mak Dizdar, to je jedno od prvih bosanskih imena.

Mak Dizdar je jedan od presudnih sudionika i glasnika u duhovnoj i svekolikoj povijesti bosanskog čovjeka i drevne zemlje Bosne, države Bosne i Hercegovine. Za Makom Dizdarom ostalo je pjesničko i tragalačko djelo čudesne ljepote i neiscrpne mudrosti i istinitosti, poetski mikrokozmos na čijim se tragovima i odrednicama trajno i beskrajno može graditi jedan sasvim novi, dobri, do kraja oljuđeni život i svijet… Djelo Maka Dizdara jedinstven je duhovni i povijesni brevijar o bosanskome humanitetu i milenijumskom kozmopolitizmu jednako koliko i poruka i mogući putokaz novim vremenima naše zemlje i svake druge zemlje našeg svijeta. Institucija što nosi pjesnikov znak – Fondacija Mak Dizdar – dug je prema čovjeku i njegovu djelu… Pa će otuda biti i jedan među temeljcima udjelu njegovih duhovnih baštinika u boljoj, dostojanstvenijoj i poetičnijoj bosanskoj sudbini i sudbini vascijelog svijeta. Fondacija Mak Dizdar biće ušćem kojim će se ulijevati, i sjecištem i stjecištem gdje će se dobrohotno i sretno susretati, reproducirati i umnožavati sve ono što je danas Makovom slovu suglasno, što je u duhovnoj sferi i umjetničkom djelovanju, u svekolikoj kreativnosti i ljudskoj praksi uopće plodonosno, plemenito i univerzalno dobro… Biće ušćem… Ali biće i izvorištem… Iz kojeg će poticati i sasvim nove ideje, djela i vrijednosti oslonjene na baštinu i dostojne ostavštine koju Fondacija Mak Dizdar čuva, štiti i promovira… I biće maticom svemu što u novim vremenima nastaje i s Makovim se slovom sustiže i združuje, živo i skladno. Djelatnost Fondacije Mak Dizdar – neka je znano – neće biti svedena samo na predanost očuvanju, daljoj afirmaciji i popularizaciji djela i snaženju uspomene na velikog pjesnika u zemlji i svijetu, niti će biti ograničena isključivo domenom književnosti i izdavaštva, pogotovo ne samo domaće literature… Fondacija Mak Dizdar će svoju punu svrhovitost dosegnuti jedino ako bude suštinski multidisciplinarna… I ukoliko bude predstavljala racionalni sistem aktivnosti koje će biti bitno usmjerene na doprinos realiziranju sinteze ogromne energije ljudskog duha i golemog bogatstva njegovih pozitivnih emanacija. Fondacija Mak Dizdar je već sada vrlo specifičan ključ, dvostruki ključ za dvije brave: onu koja nama zatvara vrata svijeta i onu na vratima svijeta prema našoj zemlji. Samo je pitanje htijenja, rada, znanja i uzdanja, pa da ta vrata postanu jedna i jedinstvena, a taj ključ univerzalan, za oba smjera… 59


60


ZAHVALNOST FONDACIJE MAK DIZDAR

Za doprinos bez kojeg bi Fondacija Mak Dizdar bila samo „temeljac u dubini srca“, beskonačno smo zahvalni i:

ABS BANKA D.D. SARAJEVO BIHAĆKA PIVOVARA DD BIHAĆ BOSNALIJEK DD SARAJEVO BSO DD SARAJEVO BUTMIR DOO SARAJEVO El TARIK OIL FABRIKA DUHANA SARAJEVO DD FEDERALNO MINISTARSTVO KULTURE I SPORTA FEDERALNO MINISTARSTVO OBRAZOVANJA I NAUKE FERING SERVIS DOO GRAČANICA GRAD SARAJEVO HIDROGRADNJA DD SARAJEVO KANTON SARAJEVO MINISTARSTVO KULTURE I SPORTA LOK MICRO MIKROKREDITNA ORGANIZACIJA SARAJEVO NOVA TRGOVINA DOO KAKANJ OMV BH DOO OPĆINA STARI GRAD SARAJEVO PLIVA HRVATSKA DOO ZAGREB PREDSTAVNIŠTVO BiH TVORNICA CEMENTA KAKANJ DD VISPAK DD VISOKO ZAJEDNIČKI ODVJETNIČKI URED MOSTAR 61


U objavljivanju ove publikacije Fondaciju Mak Dizdar pomogli su:

Triglav BH osiguranje Bosna Reosiguranje Sarajevostan Autocentar BiH UNIS Automobili i dijelovi Izdavač Za izdavača Autori teksta Grafički dizajn i DTP Štampa Žiro račun

Fondacija Mak Dizdar Suada Dizdar Gočin Dizdar i Enver Dizdar Bor Dizdar Kaligraf RAIFFEISEN BANK DD BIH, 1610000000330005

Telefon

+387 33 237 283

http://

www.makdizdar.ba

e-mail

gorcin@makdizdar.ba


M

ak (rođenim imenom Mehmedalija) Dizdar rođen je u Stocu, jedinstveno pitoresknom hercegovačkom gradiću sazdanom na višemilenijumskim tragovima ljudskih civilizacija, 17. oktobra 1917. godine. Kao dječak otišao je na školovanje u Sarajevo, gdje živi do smrti - 14. jula 1971. godine. Već kao nepunoljetan mladić pripada lijevom političkom pokretu i ulazi u profesionalno novinarstvo. Sa 19 godina objavljuje svoju prvu poetsku zbirku, pjesnički krik i protest protiv socijalne nepravde, koju je državna cenzura osakatila za polovinu sadržaja... Početkom II svjetskog rata, odstranjen iz javnog života naredbom okupatorskih, njemačko-ustaških vlasti, radi u ilegali za pokret otpora. Kada je, pred kraj rata, provaljen, potjera za njim i njegovim starijim bratom Hamidom, ne mogavši naći nijednog od njih, kao akt odmazde hapsi njihovu majku i najmlađu, maloljetnu sestru i odvodi ih u zloglasni logor Jasenovac. Gubitak majke i sestre, osjećaj vlastite krivnje zbog njihova stradanja bili su za Maka rana koju je kao tešku bolest nosio do kraja svoga života. Nakon rata, u novoj, socijalističkoj Jugoslaviji najprije se, veoma uspješno, nastavio baviti novinarstvom, a potom je - odlukom vlasti - osnovao malu izdavačku kuću za narodno prosvjećivanje koja će, u kratkom vremenu, prerasti u jednog od najmoćnijih izdavača na Balkanu - “Narodnu prosvjetu”. Nesklon socrealističkoj estetici i pisanju poetskih panegirika novim, komunističkim

vladarima, kao pjesnik progovara tek 1954. godine. Objavljuje knjižicu od nekoliko listova, prevratničku poemu “Plivačica” nastalu na krilima najmodernijih svjetskih poetskih kretanja. Avangardna po formi i sadržaju, potpuno neskladna vladajućem, političkom i umjetničkom svjetonazoru, štampana je u izdanju autora. Kao i sljedeća njegova knjižica, poema “Povratak”... Vlast ukida “zabludjelu” “Narodnu posvjetu” a Mak ostaje bez stalnog i adekvatnog zaposlenja, do kraja života. No, dok sa porodicom živi na stalnoj granici istinskog siromaštva, njegovo je stvaralaštvo sve plodnije i sve značajnije. Sljede nova djela - zbirke “Okrutnosti kruga” i “Koljena za Madonu”, te nekoliko kompilacijskih izbora iz tekućeg stvaralaštva. Godina 1966. je neprevaziđeni vrhunac bosanskohercegovačke i literature bivše Jugoslavije: pojavljuje se roman “Derviš i smrt” Meše Selimovića i Makova poetska zbirka “Kameni spavač”. Ova djela podijelila su između sebe sve najznačajnije književne nagrade u zemlji, nekolicinu i u inostranstvu. No, obojica, Mak mnogo više nego Meša, i dalje ostaju,svaki na svoj način i svaki sa svojom nesrećom i mučninom, u debeloj zavjetrini, u doslovnom društvenom predvorju, vazda pod nekom i nečijom sumnjom i optužbom, na vječitoj provjeri. Nakon tih nekoliko preteških sarajevskih godina Selimović, ojađen i uvrijeđen, odlazi u Beograd. A Mak - u smrt... Ostavši apsolutno sam, bez ikakve i ičije pomoći u odbrani svoga djela i života, Mak Dizdar podliježe svojevrsnom specijalnom ratu koji protiv njega vodi

politička i intelektualna velikosrpska mafija u Beogradu i Sarajevu, od pojave “Kamenog spavača” do Makova temeljito organiziranog nestanka. “Kameni spavač” namah je od neprijatelja zemlje Bosne, ispravno, protumačen kao silan argument u elaboriranju i dokazivanju bh. duhovnog identiteta, autohtone bosanske historije, državnosti, prava na prošlost i budućnost. Potom, pojava epohalnog djela “Stari bosanski tekstovi”, Makove antologije srednjevjekovne bosanske pismenosti, sa još bjelodanijim i istaknutijim probosanskim kontekstom, dolilo je ulje na lomaču koja je odavno i još dugo gorjela za paljevinu zemlje Bosne... Mak je 1971. godine, pred samu smrt, objavio poetsku zbirku “Modra rijeka”, sa istoimenom pjesmom koja ga je istinski proslavila, a evropska je kritika imenovala “evropskom pjemom”. Trebao se, dvije decenije nakon Makove smrti, desiti i posljednji zločinački atak na Državu Bosnu i Hercegovinu, pa da i žitelji i prijatelji te Zemlje Bosne, tog preko tisuću godina trajnog svjedoka evropske povijesti, postanu svjesni kako je Mak još onomad sve znao i sve rekao. I ktome - kako ni ovi novi vladari Bosne nisu zaslužili one stare i vječne - bosanske sanjare.


Fondacija Mak Dizdar - Prva Decenija