Bajka Hans Kristijan Andersen
Heljda
Ilustracija: Roman Đuranović
Često kad poslije oluje ideš poljem, vidiš da je heljda sva pocrnjela, kao da je preko nje prešla vatra; seljaci tada govore: „To je od munje!“ Ali zašto? A evo što sam čuo od vrapca kome je to pričala stara vrba što raste pored heljdine njive, i koja još uvijek tamo stoji. To je časna, velika vrba, stara i kvrgava, a u sredini pocrnjela. Iz njene duplje rastu trava i kupine; drvo se sasvim iskrivilo, a njegove grane vise do zemlje, kao duga, zelena kosa. Na svim poljima unaokolo gajen je ječam, raž, ovas. Lijepo sazrio ovas izgleda kao mnoštvo žutih kanarinaca što sjede na jednoj grani. Usjevi su dobro napredovali, i što su klasovi bili teži, utoliko su u svojoj smjernosti niže povijali glave prema zemlji. A odmah pored stare vrbe bila je njiva s heljdom; heljda nije povijala glavu kao drugi usjevi, nego se držala oholo i ukočeno. „Ja nijesam siromašnija od klasja žitarica!“, govorila bi. „Uz to sam mnogo ljepša. Moji cvjetovi ne zaostaju za cvjetovima jabuke. Milina ih je pogledati. Poznaješ li išta ljepše od mene, stara vrbo?“ Vrba klimaše glavom kao da željaše da odgovori: „Naravno da poznajem!“ A heljda se nadu od oholosti i reče: „Ovo glupo drvo je tako staro da mu iz trbuha trava raste.“ Ali evo, obori se strašna nepogoda; sve poljsko cvijeće sklopi svoje latice ili povi glave, samo heljda nastavi da štrči kao i prije. „Povij glavu kao i mi!“, dovikivahu joj cvjetovi. „Nemam zbog čega!“, izjavi heljda. 60
BEAUTY FRIEND MAGAZIN
„Povij glavu kao i mi!“, povikaše klasovi. „Sad će ispod oblaka proletjeti anđeo oluje. Njegova krila sežu od oblaka pa sve do zemlje i može te presjeći prije no što stigneš da ga zamoliš za milost.“ „Ja neću da povijem glavu!“, reče heljda. „Sklopi svoje cvjetove i povij lišće!“, reče joj stara vrba. „Ne gledaj u munju kad ona presijeca oblake! Ni sam čovjek ne čini takvu drskost, jer kroz munje može da se zagleda u nebo, a za takav grijeh i ljudi plaćaju sljepilom. Ali šta bi se dogodilo tek nama, biljkama, toliko ništavnijim od ljudi?“ „Ništavnijima?“, podrugnu se heljda. „A evo, ja baš hoću da se zagledam u nebo!“ I ona odista učini tako u svojoj oholosti. Nato sijevnu takva munja kao da se cio svijet zapalio. Kad oluja minu, cvijeće i klasje stajahu osvježeni i umiveni kišom, udišući blag, čist vazduh, a heljda stajaše opaljena, crna kao ugalj; bila je samo nepotreban, mrtav korov u polju. Stara vrba njihaše grane na vjetru, i krupne kaplje padahu sa njenog zelenog lišća, baš kao da drvo plače. Vrapci je upitaše: „Zašto plačeš? Ovdje je tako lijepo, pogledaj samo kako sija sunce, kako plove oblaci, zar ne osjećaš miris cvijeća i žbunja, zašto plačeš stara vrbo?“ A vrba im ispriča o heljdinoj oholosti, drskosti i kazni, koja nikad ne izostaje. Ja, koji pričam ovu priču, čuo sam je od vrabaca koji mi je ispičaše jedne večeri kada ih zamolih da mi ispričaju neku bajku.